Disco Pigs (2001.)

Piše: Vanja

Disco Pigs (2001, 93 min.)

Redatelj: Kirsten Sheridan

Glume: Cillian Murphy, Elaine Cassidy, Brían F. O’Byrne, Geraldine O’Rawe

 

Imati srodnu dušu, ono što te savršeno nadopunjuje, san je valjda svakoga tko je ikada ozbiljnije razmišljao o ljubavi. (Loša rečenica … idemo dalje.) Naravno, moguće je, dešavalo se (možda ne meni… ili vama), dešavat će se i dalje, ali priča o Pigu i Runt je raritet, ona koja nebrušeno i silovito ruši sve što joj se nađe na putu, makar je to vodilo i u propast. No što je propast u odnosu na trenutak takve ljubavi?

Mum crying like a barber herself, the silly cow. Push now, push ya fuck mama, ya. And I arrive into this world of mine with the light so bright it wakes me awake with my little baby scream.“

Pig i Runt su, dakako, nadimci. Darren (Cillian Murphy) je Pig, a Sinead (Elaine Cassidy) Runt. Nije neobično imati nadimak, no kao i mnoge stvari u ovoj priči, to je savršeno nebitno. Pig i Runt rođeni su u svega par sekundi razlike, ali nisu ni jednojajčani niti kakvi drugi blizanci koje je rodila jedna majka. Tek susjedi, no položajem zvijezda jedna cjelina: od prvoga udaha, prvoga dana, u koji ulijećemo skupa s Runt i njenom molitvom da je mama konačno izbaci van, upadamo u neviđeni kaos osjećanja, boja i općenito iznimno čudnu ili čudno ispričanu priču. Otuđeni od svega u vezanosti svojoj, u svom balonu u kojemu je sve i svatko drugi nepotreban, živeći u rodnom Corku vrata do vrata, Pig i Runt iščekuju svaki novi dan kako bi opet bili zajedno. Lumpaju po diskačima, pomalo su vandali, a jedno uvijek radi gluposti kako bi uveselilo ono drugo – žive jedno za drugo i dišu jedno za drugo. Njihova je vezanost mitološka, metafizička, meta-sve, oni su misfiti kakve nisam vidjela, urbani Romeo i Julia (bez konotacija na druge, molim…), moderni no duboki Bonnie i Clyde, ili sve to u kompletu, jer povezani su na razini koju ne viđamo svakodnevno, iako možda razumijemo. Dotiču se rukama poput tek rođene djece, kroz rupu probijenu u zidu koji dijeli njihova dva stana. Nasilni su prema drugima i grubi, njihove igre su nerijetko uvrnute, no njima su svejedno igre – jer oni su Pig i Runt, neodvojivi i neodoljivi u uvrnutosti svojoj.

Svijet ne postoji oko Pig i Runt. On je tu zbog njih i oko njih se okreće. Ne postoje roditelji, prijatelji, društvo ili norme. Sve je pozornica za neizmjernu ljubav i još nemušte osjećaje koji često (ili neizbježno) opasno graniče s opsjednutošću. Zastrašujuća vezanost na momente oduševljava, zaskače telepatijom, njihovim vlastitim jezikom, rušilačkom silom kojom vladaju kad su skupa. Naravno, stvari se nekad moraju rješavati, „nezdrave“ veze raskidati, pa tako nakratko upoznajemo i roditelje i nastavnike koji posuše put kojim će Pig i Runt ići do zvijezda s više trnja no što je moguće prijeći – čineći ga nemogućim. Pa kažu, Pig je više lud, dok za Runt još uvijek ima nade. Pa – klasično – idemo ih onda razdvojiti. No, Pig je pred njihov zajednički sedamnaesti rođendan tek počeo primjećivati Runt kao biće suprotnog spola, u njemu bukte osjećaji koje ne prepoznaje, ali ih uspijeva artikulirati u izvanrednim monolozima, dok usamljen sjedi u sobi, naglas i meko priča svoje seksualne, no poput snijega čiste maštarije dok s nevjericom promatra zid kroz koji mu Runt više ne pruža ruku.

Kakav bi Pig bio vitez na bijelom konju, nasilnik ili poremećeni lik (to se u ljubavi tako često nekako sudari?), ako ne bi krenuo trnjem do zvijezda? U dugu i mučnu potragu za Runt, mitologizirajući njihovu ljubav i tjerajući nas da se osjećamo kao da ćemo ga gledati dok kopljem ubija zmaja i spašava je iz kakve visoke kule. Metaforički nismo u krivu, jer kako rekoh, ovi urbani, platonski ljubavnici od prvog su trena na nasilnom, dramatičnom putu kojemu ni ne želimo nazrijeti kraj. Blizanci koji su to po svemu, osim po krvi, toliko su bliski da i samom gledatelju ponekad na pamet padne ona ružna riječ – incest, no na tome, kao i na ukupnoj neobičnosti cijeloga filma koji kupuje svakom svojom scenom i izgovorenom riječju, odista možemo zahvaliti izuzetnoj prilagodbi istoimene predstave Ende Walsh, u kojoj je Cillian i inače igrao Piga, te – valjda logično – briljantnom dvojcu ovih mladih glumaca. Do čega će ih dovesti čarobni stisak ruke u rodilištu i misija u kojoj provode cijeli svoj mladi život – voljeti jedno drugo – tek su par pitanja koja možemo sebi postaviti gledajući nagovještaje očaja, brutalnosti i tragedije, jer drugačije ne može.

Kako rekoh, gluma… ja naprosto nemam riječi. Mlada Elaine Cassidy kao Runt je izvanredna, zadivljenja, zbunjena, no relativno smirena djevojka kojoj briljantno parira Cillian, anđeoskog i skoro androgina izgleda, dječačkog osmijeha koji prikriva neočekivan karakter i reakciju koja nerijetko bljesne iza nevinog pogleda. I gori. Sagara poput njegovih rijetkih ali pamtljivih nasilnih poteza, Betty Blue momenata. U ovakvoj priči si uopće ne postavljamo pitanje kako takvog jednog Piga, otkačenog i nasilnog, nikada ne dohvati policija. A kako film nabrijan kaotičnom energijom praktično juri svome kraju od samoga početka, ne ostavljajući nam vremena za mnogo razmišljanja, takve stvari nam se predstavljaju tek kao banalnosti jer u imaginarnom svijetu u kojem plešu Pig i Runt, drugi ljudi, pravila i društvo nemaju svoje mjesto.

Cillian Murphy je odista dramatično oružje u ruci nadarene redateljice, ovoga puta kćerke Jima Sheridana, Kirsten Sheridan. Pigov monolog tek probuđene svijesti naspram Runt i osjećaja njihove seksualnosti (17 je godina to, ipak) je poput koplja – teški, no razumljivi irski dijalekt s ciljano dodatim bojama nekakve staroengleske, usuđujem se reći, šekspirijanske patine, iako će ponekad zazvučati i poput jamajkanskog. Način na koji komunicira sa svijetom još ga više udaljuje od normalnosti, svakodnevnosti – no to su ionako stvari koje njemu ne trebaju.

Međutim, kao i svaki pošten film, i ovaj ima početak, zaplet i rasplet i kraj, iako krajnje neobičan kao i sam film – ne sliči ničemu što sam dosad gledala. Ne bih sad previše o radnji iako ne mogu pokvariti užitak gledanja filma koji je toliko svoj, toliko odijeljen od normi i pravila, valjda, toliko osoben da se nerijetko gledatelj upita gleda li predstavu, film ili tek šareno, nasilno i dramatično sanja u limbu pod utjecajem kakvog stimulansa.

Atmosferu filma možete doživjeti na način koji odaberete. Disco Pigs je oku ugodna i na momente vrlo, vrlo čudna i teška drama, ozbiljna i realistična iako se nekima učini posve suprotnom – karakterizirali su ovo i kao komediju, što je, po mom skromnom mišljenju, više no smiješno.

„I loved the idea of taking a character most people would think is a freak and just trying to get inside his head and see the world the way he sees it.“ – Kirsten Sheridan

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.