Dellamorte Dellamore (1994.)

Piše: Vedrana Vlainić

Dellamorte Dellamore (Dellamorte Dellamore/Cemetery Man, 1994., 105 min )

Režija: Michele Soavi

Glume: Rupert Everett, François Hadji-Lazaro, Anna Falchi

 

Ispada da skoro svaki film koji mi dopadne tipkovnice vuče sa sobom neku anegdotu ili sjećanje. Tako i ovaj. Barem formalno. Naime, zarazivši se jednom sjajnom stvari pod nazivom Dylan Dog, svaku asocijaciju na markantnog istražitelja noćnih mora talijanskih korijena i londonske adrese automatski vežem za ona lijena popodneva koja sam provodila kod prijateljice listajući koju od njegovih najnovijih avantura i guglajući naslovnice na kojima nam je taj nacrtani zavodnik izgledao posebno zgodan. Tako smo, jednog od tih dana, saznale i za postojanje ovog filma, navodno „Dylan Dog, samo kaj se drukčije zove“. Godinama sam, eto, živjela u tom pogrešnom uvjerenju, zbog kojega sam i odabrala baš ovaj film recenzirati u sklopu ciklusa horroraca (ujedno, i kako bi se dodatno motivirala napokon pogledati ga), da bi tek sada saznala kako se radi o adaptaciji istoimene priče, doduše, također Tiziana Sclavija (autora Dylana Doga), u kojoj se ime dragog mi detektiva niti ne spominje. No, Sclavi je doista izjavio kako je dizajn lika Dylana bazirao na izgledu glumca Ruperta Everetta, što je vrlo vjerojatno najveći izvor zabune u vezi ovog filma.

Francesco Dellamorte (Everett), usamljen i nezadovoljan čovjek, čuvar je lokalnog groblja u malom talijanskom gradu Buffalori. Izoliran i ismijavan od stanovnika gradića, jedino društvo pravi mu mentalno zaostali nijemi pomoćnik Gnaghi (Hadji-Lazaro), a relativno normalnim ga održavaju telefonski razgovori s prijateljem Francom. No, iz nekog neobjašnjivog razloga, unutar sedam dana nakon pokopa, neki od mrtvih ustaju iz svojih grobova (naravno, kao i svaki normalni zombi – gladni ljudskog mesa) s namjerom da teroriziraju mještane. Francescova je, tako, dodatna dužnost spriječiti ih pospremanjem metka, lopate ili sličnog letalnog objekta u glave tek probuđenih zombija. Kako je poprilično uspješan u tome, zombiji nikad ne stignu napraviti pomutnju u mjestu, tako da mu ni lokalne vlasti ne vjeruju da se takve stvari uopće događaju i smatraju ga ludim. No, njegova rutina mijenja se jednoga dana kada susreće ženu svojih snova, prelijepu mladu udovicu (Falchi) u koju se ludo zaljubljuje. Nakon što njihova romansa završava bizarnim i tragičnim spletom okolnosti, Francesco tone u još dublju depresiju te počinje intenzivno razmišljati o svrsi vlastitoga postojanja, životu i smrti, istovremeno u svakoj ljepotici koju susreće tražeći svoju izgubljenu ljubav…

Samo jednim pogledom na plakat filma i poprilično sugestivan tagline („Sex, guns and zombies“), dalo bi se zaključiti da je Dellamorte Dellamore još jedan zombie-flick bez neke više funkcije osim ubijanja viška slobodnog vremena. Već unutar prve minute, dok se kamera kreće od makete ljudske lubanje prema Dellamorteu koji izlazi ispod tuša kako bi odgovorio na telefonski poziv, zumira ga dok prinosi cigaretu ustima, biva prekinut kucanjem na vratima i tada – bum! Prljavi, polu-truli zombi ulazi u sobu, a Dellamorte, potpuno hladnokrvno, rutinski, poseže za pištoljem, smješta mu metak među oči, pripaljuje cigaretu i kulturno se ispričava osobi s druge strane telefonske linije na smetnji te nastavlja razgovor. E, tada čovjek shvati da bi ovo mogao biti zbilja zabavan horrorac. Tijekom sljedećih desetak minuta, vizualna kompleksnost – izmjena krupnih i vrlo širokih kadrova te pokoji odlično ukomponiran slow-motion pokazuju da ovo nije baš bilo kakav horrorac. A još malo dalje, kada dobijemo lagani uvid u sve ono što slijedi: detaljno razmišljanje o razlikama između života i smrti, gotovo filozofski pogled na samoću i ludilo, ljubavna priča koja nadilazi sve granice bizarnosti svakim sljedećim ponavljanjem; e tada čovjek zbilja postaje svjestan da je dobio puno više od onoga za što se predbilježio. Zombiji, krv i iznutrice su samo okvir – tek najniži, najjednostavniji nivo ovog filma – tek metafora, izgovor za ulazak u Dellamorteov svijet. Tako da, zapravo, uopće i nije bitno što nije objašnjeno, čak niti natuknuto, što je, u stvari, uzrok pojavljivanju zombija.

Francesco je izrazito osebujan lik, čovjek čiji su jedini hobiji (osim zbrinjavanja neposlušnih mrtvaca), čitanje telefonskih imenika u kojima križa imena preminulih te slaganje makete ljudske lubanje. Njegov posao ga frustrira, ali miri se sa činjenicom da tu i nema baš puno pomoći (u jednom trenutku razmišlja o žalbi gradonačelniku u vezi „prekovremenih“ koje odrađuje, no vidjevši svu silu papirologije koju bi trebalo srediti da bi do neke promjene došlo, okreće se i odlazi s riječima da ih je „jednostavnije samo upucati“). Preokret se događa nakon nevjerojatno ironične pogiblje žene koju je volio. Tek tada počinje ozbiljno preispitivati sve misli koje mu se (dano nam je naslutiti) već dugo vrzmaju po glavi. Koja je svrha tog „vraćanja“ mrtvaca pod zemlju? Koje su granice života i smrti? Bi li ovaj začarani krug prestao da netko jednostavno pobije sve i svakoga u gradiću? („If you don’t want the dead to rise, why don’t you just shoot the living in the head?“)

Sve u svemu, scenarij je izvrsno koncipiran, manevrirajući između efekta šoka, uvrnutog, mračnog humora i dubokih emocija s nevjerojatnom lakoćom i prirodnošću i savršenim tajmingom. Dijalozi su zanimljivi, radnja drži vodu, razvoj lika je solidan, humor lijepo doziran i ubačen na mjesta gdje zbilja izaziva iskreno komičnu reakciju.

Šteta je što, kada se govori o Rupertu Everettu, nitko ne spominje ovaj film kao dio njegova opusa. Čovjek doslovno „rastura“, da se tako izrazim, prezentira lik Francesca baš kako treba – suptilno, s pravim dozama pritajenog cinizma i teško je povjerovati, uzevši u obzir uloge u kojima smo ga navikli gledati, koliko se savršeno uklapa! Ako ga niste gledali nigdje drugdje, lako je pomisliti da non-stop snima baš ovakve filmove.

Michele Soavi svakako je jedan od interesantnijih talijanskih redatelja, svojevremeno učenik glasovitog Daria Argenta. Nažalost, nakon samo četiri prilično hvaljena i priznata filma (zaključno s „Dellamorte Dellamore“), Soavi se povlači iz filmske industrije i javnosti općenito. Velika šteta, jer malo filmova uspjeva biti toliko maštovito, duhovito i, ruku na srce, čudno (ali na zbilja dobar način). Na stranu sinkronizacija (dosta loša, ako ćemo iskreno, ali zbilja, film zaslužuje da ignoriram taj minorni nedostatak), od zanimljivog početka do enigmatičnog zaključka (koji me ostavio pomalo bez teksta i prilično zamišljenom tijekom end creditsa), radi se o izvrsnom filmu. Svatko otvoren prema nečemu novome trebao bi moći uživati u njemu – ako ne zbog zabavne priče, onda barem zbog krasne režije i odličnih glavnih uloga. A možda će i nekome od Vas, kao i meni, ostati pitati se, gdje mi je, pobogu, pamet bila sve ove godine da se nisam ranije potrudila otkriti ovu pravu malu filmsku poslasticu?!

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Bram Stoker’s Dracula (1992.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Los Ojos de Julia (2010.)

2 komentara za “Dellamorte Dellamore (1994.)

  • Maxima says:

    Jako dobar film 😀 koji me svakom minutom ispunjavao s više čuđenja i nekog blesavog oduševljenja… postoji mi još u glavi upitnik, zbog kojeg ću ga svježe odgledati (naime, nisam posve sigurna u kraj, to mi je bilo malo kao “tko je bio u čijoj glavi i u čijem svijetu” 😀 no to je samo veliki plus režiji i scenariju, a o Rupertu da i ne govorimo)

    Odlična recenzija, samo mogu potpisati ono isto što si i ti napisala, zašto mi je trebalo tako mnogo vremena da otkrijem ovaj film… zbilja sam ga kasno pogledala 😀

  • Izabela says:

    Jest, odlična recenzija :) Svakako pogledati

Leave a Reply

Your email address will not be published.