Deadwood

Piše: Jelena Djurdjic

Deadwood (2004.-2006.)

Autor: David Milch

Glume: Timothy Olyphant, Ian McShane, Molly Parker, Brad Dourif, W. Earl Brown, John Hawkes, Paula Malcomson

Žanr: vestern, drama

Deadwood, što god da napišem bit će nedovoljno i blijedo naspram moje ljubavi prema ovoj seriji. Ako uzmemo da je, recimo, flert jednako dobar početak filma/serije,  zaljubljenost jednako jako dobar i uspješan film, ali s rokom trajanja u vašim sjećanjima, onda je Deadwood jednako pronalasku druge polovice, srodne duše, jednako ljubav za cijeli život.

Sad kad je to rečeno probat ću da se opustim i da vas ne bombardiram patos izjavama, kako inače znam kad se o ovom remek-djelu povede riječ, nego da vas uvedem u atmosferu, jer evo u ovom trenutku mislim da je to za početak možda najsvrsishodnije , već za pola sata ću misliti – ne, možda ipak prvo treba govoriti o Ianu McClaine, ma ne, prvo o scenariju, ma ne ne, prvo i jedino o jeziku, itd itd.

Dakle, radnja se odvija u drugoj polovici 19. stoljeća u Deadwoodu, prije, tijekom i poslije pripajanja tog naselja, a kasnije i grada, Sjevernoj Dakoti. Serija počinje dolaskom dvije povijesne ličnosti u Deadwood, šerifa i sada revolveraša i kockara Wild Bill Hickoka i Setha Bullocka (Timothy Olyphant), također šerifa. Obojica su u potrazi za novim životom, novim početkom. Inače pored njih pojavljuju se mnoge povijesne ličnosti, najpoznatija je, rekla bih, Calamity Jane (izvrsna Robin Weigert), ali priča, koliko sam se ja informirala, ne prati točno njihove živote, nego rekla bih da su ta imena autoru Davidu Milchu poslužila kao osnova priče, polazna točka i pomoć pri profiliranju likova. Dakle, naglasak nije na biografskom praćenju ličnosti iz američke povijesti, nego na procesu stvaranja uređenog društva  iz totalnog kaosa i anarhije, i motiva zbog kojih do toga uopće dolazi. U Deadwoodu je glavni simbol zajedništva i suživota najnevjerojatnijeg sklopa ličnosti, simbol sinergije do koje dolazi je – zlato.

I sad zamislite i sami što sve podrazumijeva nastajanje jednog grada, kako bi se sada reklo – stvaranje institucija sistema. Jasno vam je i da u Deadwoodu možda nije bilo pisanih zakona, ali zakona prirode je svakako bilo. Nije bilo šerifa i gradonačelnika, ali znalo se tko je glavni. A glavni je bio jedan vlasnik saluna i bordela, da, da. Al Swearengen (Ian McShane, o njemu posebno kasnije) je netko tko je u sve upućen. On ima i svoje najbliže saradnike, stalno zaposlene za šankom, snagatora meke duše i slijepe odanosti Dana Dorityja (W. Earl Brown), i glupana, također meke duše Johnnyja Burnsa , i vlasnika hotela i budućeg gradonačelnika,  nekog tko bi bio ponosan kad bi pročitao da ovdje piše ’mudru glavu’, ličnost koju nije lako opisati a koju ćete toliko voljeti, umišljenog prevrtljivca E.B Farnuma (William Sanderson).  I odmah da vam kažem, Al nije samo bio glavni, Al planira i ostati glavni. Kroz sve tri sezone mi u stvari pratimo njegovu borbu s promjenama koje dolaze, njegovo prilagođavanje novim pravilima, i novim igračima koji se pojavljuju. Mi zaista imamo priliku vidjeti najgenijalnije primjere manipulacije medijima (inače u Deadwoodu postoji samo jedan novinar), razvoja biznisa i poslovanja (u kritičnim trenucima Al uspije sniziti cijenu prostitutki na pola i časti pićem za cijeli salun), pravila igre u politici, primjeni zakona, pitanje imigranata čak, ma, vjerujte mi, vidjet ćete kako je počelo praktički sve.

U prvoj sezoni njegova oporba je suzdržani šerif iz Montane, koji u Deadwood dolazi sa svojim najboljim prijateljem Židovom Sol Starom (piše Židov ne kao moja odrednica, dakako, nego kao sinonim u seriji za osobu koja je vična biznisu). Bullock ne želi više imati posla s lošim momcima, i tu su  da bi se bavili trgovinom. Logičan slijed je – Bullock postaje prvi šerif kojeg je Deadwood imao.

I priča počinje. Serija, naravno, prati i gomilu likova koje svaki gradić ima. Tu su djevojke naših junaka – Trixie (Paula Malcomson),  glavna kurva u Alovom salunu, pravdoljubiva i bolno iskrena, neustrašiva ali i uplašena, kao i svaka prava kurva, ako mene pitate. Nasuprot njoj suzdržana, čak na momente i puritanskih shvaćanja, labilna ali i strastvena i hrabra Alma Garret (Molly Parker), koja spletom okolnosti postaje udovica i vlasnica parcele s najvećim nalazištem zlata. Zatim, doktor Cochran (Brad Dourif) i prijatelj Wild Billa, Charlie Utter (Dayton Callie), obojica kao neka tampon zona, vlasnik suparničkog modernijeg  saluna, istinski odvratan Cy Tolliver (Powers Boothe) i zaustavljam se nakon spominjanja novinara A.W. Merricka, još jedne perfektne minijature u nizu, ovog puta Jeffreyja Jonesa.

Dakle, možda na prvi pogled ovo djeluje kao neki standardan zaplet. I stvarno jest. Jedna od ljepota i potencijalnih prednosti gledanja serija je što nam daju mogućnost da upoznamo te ljude, do kraja. Iz situacije u situaciju. Samo što najčešće gledamo manipulacije junacima serija, nema konzistentnosti i dosljednosti, vjerovatno jer ih snimaju dok ima ljudi koji gledaju. Ovdje se znalo da će to trajati 36 epizoda. Svako tko je prošao kadrom Deadwooda, zna se zašto baš tada i baš tako. Svaki lik je masterpiece za sebe. Ovakav casting, glumce koji su bez izuzetka odigrali svoje uloge života, usuđujem se reći, teško će itko ikad ponovno pogoditi. Jednu od najboljih epizodnih uloga svih vremena ostvario je  Keone Young u tumačenju Mr. Wua, Kineza koji zna samo tri riječi na engleskom “Swedgin”, “San Francisco“ i “cocksucka”, dijalozi njega i Swedgina (Swearengen) su za filmske udžbenike. Serija i završava u toj maniri, jednostavno, 1876. godine s Bullockom smo ušli u Deadwood, upoznali te ljude, ispratili promjene i jednog dana 1877. mi odlazimo, bez nekih krupnih riječi i odgovora na sva pitanja ovog svijeta, ali priču kojoj smo svjedočili nikada nećemo zaboraviti.

Mnogi će vjerovatno reći da toj autentičnosti najviše doprinosi jedinstven jezik, neponovljiv, dosad nepoznat, apsolutno originalan. Procjene su da je to neka mješavina staroengleskog jezika i današnjeg slanga koji pomaže da se ukaže na grubost u tadašnjem načinu ophođenja. Kao i svaka dobra ideja i ova se pretvorila u mnogo više nego što je i njen autor mislio, i kao rezultat svega imamo takoreći poseban, nov jezik, s jedinstvenim strukturama i dinamikom rečenica.  Specifičan humor koji nije forsiran nego je toliko maestralno sofisticiran da ostavi utisak da je protagonistima posljednja stvar i namjera na svijetu da budu duhoviti je sveprisutan, kao i mnogo, ali mnogo psovki (što nekima, ne i meni, smeta), od kojih je svakako među nama, štovateljima, najcitiranija “cocksucka”. Postoje i neki podaci, recimo, da je riječ ’fuck’ u prvih sat vremena serije izrečena 43 puta, ili da je prosek na nivou serije 1,5 ’fuck’ per minute.

Ian McShane je razbio, odvalio, dotakao zvijezde. Ovakvu slojevitost nekog lika ne vjerujem da će i on sam ikada ponoviti. On ubija hladnokrvno, ima cilj i sredstva i nema dilemu da ih upotrebi, ali u njegovom salunu čistačica je hendikepirana Jewel. Klišej je reći da ima skrupule, nije ni od onih koji prljave poslove obavljaju sa stilom, ne. Možda je najtočnije reći da ima srca. Ako sam prije nekoliko tjedana rekla za jedan filmski muško-ženski par da je svaka scena s njima film za sebe, ovdje s još većom uvjerenošću to tvrdim za scene Ala i Bullocka. Posebna tenzija i kemija vladaju tim kadrovima. Dok je Al simbol životnosti, fleksibilnosti i lak na obaraču/nožu, Timothy Olyphant nam je donio šerifa koji želi da uspostavi red bez kapi krvi, toliko poštovanja ima prema znački da je skida kada planira upustiti se u tučnjavu, ali i osobu koja na privatnom planu ne uspijeva disati punim plućima, non-stop imate osjećaj da mu nedostaje zraka. Sudar ta dva karaktera, a kasnije i njihova suradnja, i neki totalno uvrnut pakt povjerenja do kojeg dolaze, za mene su najdragocjeniji momenti.

Nemam više pridjeva. Ali nisam uopće zadovoljna napisanim (plus, imam problem i s jednim “manijakom” koji će biti još nezadovoljniji jer mu ova serija znači koliko i meni),  iako prelazim dvije strane u Wordu. Zato ću vam krajnje nesuptilno reći: ovo jednostavno morate odgledati, ovo je stvar zbog koje smo mi svi ovdje. Kostime i scenogragiju i fotografiju nisam ni spomenula, a raspametit će vas.

I zavidim vama koji još niste gledali jer vam napetost, intelektualna radost, a katkada i jeza, tek predstoje.

5 komentara za “Deadwood

  • Marin Mihalj says:

    Pogledao jednu epizodu i zaključio da to, bar tih dana, nije za mene…

    Možda seriji dam šansu nekada u budućnosti. 😀

  • Jelena Djurdjic says:

    Daj joj, daj joj ;D.
    Nakon odgledane dve epizode i ja sam bila tako-tako, ali onda posle treće mi puklo pred očima :D.

    Ozbiljno, treba malo vremena da se adaptiraš i prihvatiš gomilu likova i jedinstvenu naraciju (uporedila bih to sa mukama pri praćenju genijalne The Wire) ali vredi tako mnogo

  • Vanja says:

    Ja definitivno moram promijeniti sklopku, ima toga za pogledati dosta.

    Ne volim serije niti bilo kakvo čekanje, sat vremena tjedno, pa onda… opet, pa opet… od serija ću uvijek čekati i do ujutro valjda jedino “Oz” i “Pride and Prejudice” s Colinom Firthom (jesam li lupila sad kao Maksim po diviziji, nadam se da nisam)… ne, nisam, Mr. Darcy!

  • Jelena Djurdjic says:

    Zato ih lepo nabaviš u kompletu, i gledaš po dve-tri epizode dnevno 😉

    Imam OZ ali nikako da mu se predam, a Gordost i predrasude je stvarno izuzetna serija, Colin već da ne govorim

  • vanja says:

    Čitam vlastitu odvalu od prije godinu i pol … i umirem od smijeha (kako ja to ne volim serije i to), nisam nikad imala naviku “skupiti” sve epizode i onda to sjuriti odjednom.

    “Deadwood” je nešto s čime tek par stvari mogu porediti (danas), pri čemu blijede čak i neke moje najveće zakletve iz svijeta filma (kamoli serija).
    Neponovljivo, sočno, iznijansirano do bola i krajnje, krajnje originalno …

    Da se mene pita, ja bih negdje na sredini 3. sezone to “razgradila” tako da budu 4, ali to sam ja.

    Ovo je obavezno štivo, ja sam gledala od jutra do sutra cijeli vikend. I onda re-run … dok ne dođe slijedeći. I sad sjednem za računalo i čitam o “Žestini” i vidim Molly Parker, zvoni zvono, a vidi face! Ma nije valjda? Klik klik, kad ono! Ovo je maestralan zajeb s moje strane, ovoliko kašnjenje, ali moram reći da mi je drago što nisam to pogledala odmah kad sam prvi put čitala recenziju. 😀 Jednom pogledati odista nije dovoljno. I cijelo vrijeme mi je na pameti recka za “Breaking Bad” i čekam da Jelena “napiše i za Deadwood” jer ja ne bih nikad ovako mogla, i onda se stvarno uglupiram večeras čitajući po drugi put … umrem od šege kako mi je to isparilo iz glave i otkud mi ta preporuka …

Leave a Reply

Your email address will not be published.