Ciklus Olivera Stonea: Vod smrti (1986.)

Piše: Decadent Sympozium

U Hollywoodu postoje dvije vrste ratnih filmova – filmovi koje američko Ministarstvo obrane podrži i filmove koje izbjegava kao vrag tamjan. Kada su u pitanju naslovi koji se dotiču ratne tematike, pa bilo to i sasvim indirektno poput Iron Mana (2008.) ili Avengersa (2012.), politika američke vojske upliće se u produkciju financiranjem onih koji jasno definiraju pozitivnu ulogu vojnih nastojanja američke sile u ‘održavanju svjetskog mira’, odnosno osuđuje one filmove koji dotaknu činjenicu da su vojna nastojanja Sjedinjenih Američkih Država sve samo ne očuvanje svjetskog mira. Spominjući ova dva naslova, štoviše, Ministarstvo nije financiralo Avengerse jer nije moglo ustanoviti je li izmišljena S.H.I.E.L.D. organizacija iznad ili ispod autoriteta američke vojske. Njihova osjetljivost na pravilno plasiranu propagandu ubijanja treći je, naime, najvažniji zadatak Ministarstva nakon uništavanja drugih zemalja i surađivanja s američkim znanstvenim institutima na razvoju materijala, umjetne inteligencije i neurokontrole u ratne svrhe.

Uloga određenih holivudskih filmova i studija (Universal, recimo) odavno je prešla granice industrije zabave i zabila njušku u ratni profit. Studiji se koriste u što vjernijem simuliranju ratnih situacija i surađuju s vojnicima jednako kao što to čine developeri igara Call of Duty, dok se naslovi, primjerice Battleship (2012.), reklamiraju uz promotivne foršpane američke vojske. Totalna je ludost da tvrtka za proizvodnju dječjih igračaka Hasbro investira u snimanje ratnog filma na temelju igre ‘Potapljanje brodova’ i plasira takav proizvod rame uz rame s US Navy Seals reklamama za regrutiranje mladeži, ali to je praksa koja svoje korijene vuče još za vrijeme svjetskih ratova. I nadalje, imajući spomenuto na umu, vrijedi promotriti koje to filmove podržava Ministarstvo obrane: Top Gun (1986.), War Horse (2011.), Green Berets (1968.), kao fine primjere, a koje to ne preporuča: Apocalypse Now (1979.), Deer Hunter (1978.) i – Platoon (1986.).

Visit Celebrity City

Stoneov Platoon otvorena je reakcija na izravnu namjeru i utjecaj filma Green Berets na ishod i viđenje Vijetnamskog rata. Za razliku od većine redatelja proratnih filmova, Oliver Stone bio je dijete antikomunističke indoktrinacije, a iz Vijetnamskog rata vratio se kao veteran užasa. Bio je prisutan podjednako u kampovima, rovovima i gradovima i vlastitim očima vidio što se vidjeti dalo, uključujući i transformaciju iz čovjeka koji nosi pravdu u čovjeka koji neopravdano ubija. Iako je scenarij filma Platoon nepostojeći u stvarnosti, temeljen je upravo na stvarnoj priči lica Vijetnama, na svemu što je Stone doživio, a što gotovo niti jedan film nije otvoreno pokazao, te na ljudima koje je tamo poznavao, kakvi se nikada nisu pojavljivali na ekranu. Platoon glasno zbori o istini Vijetnamskog rata, zbog čega je izazvao buru među kritičarima i svjetinom i obilježio Stoneov budući rad, postajući prvim dijelom trilogije.

Premise Voda smrti Stone je prethodno pripremio za autobiografski film Break, no u periodu između napisanog scenarija i početka snimanja filma prošao je nekoliko faza razmatranja koje su zaključno definirale velik film i četiri Oscara: za najboljeg redatelja, najbolji film, najbolju montažu i za najbolji zvuk. Glavni lik Platoona je Chris (Charlie Sheen), novopridošlica iz visoke klase američkog društva (klase iz koje vojnici nikada nisu dolazili, nego su vodove činili isključivo siromašni i nepismeni, što je Stone smatrao najgorim oblikom korupcije rata uopće) koji se pod idejom domoljublja dobrovoljno uputio u prašume pripomoći hrabrim borcima, da bi na tom nesmotreno odabranom putu doživio epifaniju.

4

Stone izbjegava pozitivno nabijenu poetiku ratnog filma i čini se kao da zazire od potencijala raznovrsnosti kamere i montažnih tehnika, služeći se najčešće srednjim i blizu planovima da bi jasno približio stanja mnoštva likova koji se u vodu pojavljuju, a potom raskošnim totalima da bi ih zaključao u moralnim situacijama u koje ih postavlja, uvijek nanovo, uvijek u još strožim uvjetima. Film je sirov, gotovo neispoliran, gluma neizvještačena ali daleko od impresivne, a scenarij su mnogi nazvali loše strukturiranim, kao i sam dijalog – što bi se uistinu moglo reći prema ovim ili onim kriterijima, ali nipošto ne ostavljaju promašen efekt. On je, štoviše, dodatno utvrđen slabim prisustvom filmske glazbe, ali kvalitetnim zvukom. Suprotno, takva doza neispoliranosti i moralno napadne bukvalnosti očitih metafora (gotovo anti-metafora) prenosi vrlo jednostavnu i istinom prožetu činjenicu: da ljudi naprosto takvi jesu i da upravo takvi jesu bili u rovovima. Opće herojstvo vojnika u Vijetnamu njeguje se do dana današnjih, dok se o stvarnom herojstvu, lišenom ljudske prljavštine, može govoriti u iznosima promila među vojnicima, na što je Stone htio svratiti pozornost. Nekoliko ekstremnih ratnih situacija u filmu sud su našeg ljudskog karaktera, a Stone kroz paletu likova uspješno pokazuje spektar crno-sivo-bijele kromatike morala nad nečime što je već u samom začetku zlo i naopako, nepravedno i daleko, daleko od lažnog višeg smisla rata, a sasvim blizu prostom motivu profita vladajućih. Stone je jednostavnošću uspio pokazati jasne rezultate sinteze ljudske čudovišnosti i gluposti, stoga kada vojnici u filmu šokiraju beskrupuloznim ubojstvima, dekadentnim ponašanjem i vlastitom maloumnošću, mi tek onda možemo reći da smo se uspjeli probiti kroz masku filmskog stvaralaštva, kroz ovo ‘ništa’ u filmu i dohvatiti izvorno značenje Vijetnamskog rata. Izvornu dramatiku zla.

Tematika i motivacija filma temeljna je karakteristika Platoona i jedina njegova zbiljska poanta, ali je od iznimne zanimljivosti prisustvo mase glumaca koji su se filmom lansirali, proslavili ili potvrdili, a koje danas u različitim intenzitetima simpatija vrlo dobro poznajemo: Willem Dafoe, Tom Berenger, Johnny Depp, Kevin Dillon, Forest Whitaker, Keith David i Tony Todd, da se navedu glavni, što nije niti prvi niti zadnji puta da je Oliveru Stoneu pošlo za rukom. Štoviše, postao je poznat po rotacijama snažnih imena prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Među njima, najvažnije uloge igraju izvrsni Dafoe i jednako intrigantan Berenger kao sukobljeni narednici koji definiraju kontrapunkte moralnog polja, odnosno vrlo dobri Dillon, Whitaker i David kao katalizatori koji Sheenovog novopečenca ovijaju suprotstavljenim filozofijama o vrijednostima ljudskih života. Usmjeren prema sastavnicama stvarnosti koje su definirale život američkog vojnika u Vijetnamu, priča Platoona sekvenca je svakodnevnih događaja unutar i izvan kampa koje u bitnome izmijene Chrisove stavove. U suštini, film je prikaz njegovog služenja, a iskustvo rata koje prevali preko svojih leđa otvori mu oči pred istinom, pred činjenicom da su prestali biti ‘the good guys’ i time izgubili rat, kasnije maskirajući poraz kao pobjedu kroz propagandu danas zaboravljenu, ali u kostima usađenu.

1

Radom nad Platoonom i uplitanjem u kasnija politička zbivanja i njihove prikaze, Stone je prije svega očekivao od nadolazećih generacija osvještenje o iracionalnim postupcima američke politike koja ih je pretvorila u svjetske zločince. Međutim, uzimajući u obzir kako je približno dvadeset godina od filma američki narod ponovno ostao šokiran činjenicom da ih svijet ne podnosi, moglo bi se reći da je Stoneov projekt, baš kao i završeni ratovi, počeo biti uziman upravo zdravo za gotovo. Stoga, uz obaveznu preporuku, potrebno je tek reći da Platoon čini neizbježan dio opusa filmova ratne tematike koji vrijedi gledati, a budući da neskriveno ide protiv populističke struje poimanja rata kao vrste igrarije, trebao bi se također smatrati i obaveznom lektirom svakog čovjeka, bio on ljubitelj ili preziratelj filmova. Stone je jedan od nekoliko autora Hollywooda koji otvoreno napadaju američki teror nad svojim i tuđim narodima, a budući da je i sam preživio posljedice američke politike, tada mu njegovo neoborivo viđenje vijetnamskog rata ne može biti oduzeto iz ovakve, za sirotu američku vojsku nepopularne, perspektive. Baš suprotno, ono je definiralo jednog od najpoznatijih redatelja modernog Hollywooda.

 

Ciklus filmova Olivera Stonea

11. 9. Salvador (1986.)

18. 9. Vod smrti (Platoon, 1986.)

25. 9. Talk Radio (1988.)

2. 10. Rođen 4. srpnja (Born on the 4th of July, 1989.)

9. 10. The Doors (1991.)

16. 10. Nixon (1995.)

23. 10. Comandante (2003.)

30. 10. Aleksandar Veliki (Alexander, 2004.)

6. 11. Svjetski trgovački centar (World Trade Center, 2006.)

Jedan komentar za “Ciklus Olivera Stonea: Vod smrti (1986.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.