Ciklus Olivera Stonea: Salvador (1986.)

Piše: Vedrana Vlainić

U svibnju ove godine, zagrebačko kino Europa imalo je priliku ugostiti velikog američkog redatelja Olivera Stonea, koji je na šestom po redu Subversive Film Festivalu predstavio svoju dokumentarnu seriju The Untold History of the United States te dao šansu svima željnima dobre diskusije da mu se pridruže u kasnovečernjem razgovoru. Nažalost, nisam bila u prilici prisustvovati programu festivala, ali sam se uključila u TV prijenos i ostala ugodno iznenađena razinom Stoneove informiranosti i uključenosti u, kako povijesna, tako i aktualna, politička događanja (kao i mrvicu ponosna na sve one divne mlade ljude koji su se odvažili poznatom redatelju postaviti vrlo pametna, dobro promišljena i ljepo artikulirana pitanja). Filmografija Olivera Stonea, doduše, karakteristična je po tome što sadrži gotovo isključivo filmove inspirirane istinitim događajima i/ili temeljene na povijesnim činjenicama, s vrlo izraženom političkom podlogom, no u svijetu show businessa nekad je teško ocijeniti tko se fakat kuži u to što radi, a tko se,onako usput, trendovski, zainteresira za određenu temu. Oliver Stone nije taj tip redatelja. On zaista razumije situaciju koju prikazuje, raščlanjuje ju do najsitnijih detalja i natjera gledatelja da je u potpunosti proživi zajedno s njim. Natjera ga da uzme knjigu iz povijesti, prolista novine, odsluša vijesti od početka do kraja, a najbitnije od svega, usađuje u gledateljev um svjesnost o stvarima koje se konstantno događaju, samo što nitko na njih ne želi obraćati pažnju.

U svojem prvom „pravom“ filmu, Stone prikazuje situaciju u El Salvadoru 80-ih godina prošlog stoljeća. Fotoreporter Richard Boyle (Woods), nezaposlen, u dugovima i maltene beskućnik, očajnički traži priču koja bi ponovo vratila njegovu karijeru na pravi put. Opskrbljen alkoholom, lakim drogama i bucmastim disk-džokejem kojega je pregazilo vrijeme (Belushi), kreće put juga, u El Salvador, zemlju rastrganu građanskim ratom između trenutne desničarske vlasti i lijevo-orijentiranih pobunjenika, uglavnom seljaka, koji su pobjegli od diktature i u brdima oformili grupice gerilaca.

MSDSALV EC009

Salvador je čisti, nepatvoreni Stone. Njime je definirao svoj prepoznatljiv stil, koji je već iste godine izbrusio u kultnom Platoonu. Sadržajno bogati dijalozi ispresijecani napetim akcijskim sekvencama odlično su izbalansirani. U skladu s tematikom, i način snimanja je pomalo gerilski, polu-dokumentaristički, i bogat prikazima tipične atmosfere meksičkog sela. Na prvi pogled Salvador djeluje kao road-trip gone wrong tip filma (kao da su namjerne reference na Fear and Loathing in Las Vegas), ali taj pseudo-komični element savršeno se uklapa kao svojevrsna protuteža brutalnosti sukoba u El Salvadoru. Salvador (uz naziv zemlje, ujedno i španjolska riječ za „spasitelja“) ostavlja utisak da je rađen isključivo zato što je redatelj zaista želio ispričati priču; svrnuti nekome, bilo kome, pažnju na nešto što se događalo, a ne zato da bi prodao ne znam koliko kino karata. A to je, po meni, osnovni razlog zbog kojeg bi se filmovi uopće trebali raditi. Film sam pogledala na preporuku i apsolutno se slažem s kolegama koji su mi ga predložili: svakako je jedan od ponajboljih koji je Stone napravio u cijeloj svojoj dosadašnjoj karijeri.

Priča je temeljena na istinitom događaju i dokumentira iskustva stvarne osobe, novinara i Stoneovog prijatelja Ricka Boylea, te se često spominje u kontekstu ciklusa filmova 80-ih, koji su se bavili ratnim reporterima (između ostalih, uključuje i jedan od najboljih i najpotresnijih filmova o ratnom reporterstvu, The Killing Fields te klasik Petera Weira The Year of Living Dangerously). Stone, tada još relativno nepoznat, nije mogao dobiti financijsku podršku za film, te je podigao hipoteku na svoju kuću i napravio film na budžetu manjem od 5 milijuna dolara (sitniš prema holivudskim standardima), a pojedine scene dodatno je financirao iz vlastite plaće. Upravo to daje posebnu snagu ovom filmu. Radi se o priči o borbi, koja je i sama prošla svojevrsnu borbu da bi bila ispričana; o različitim percepcijama stvarnosti i sagledavanju šire slike. Salvador je mješavina krivnje, kajanja i nostalgije, spoj obijesti i nasilja s beznadnošću i revoltom, lukava laž koja se pretvara u beskompromisnu istinu.

4

Woodsova fantastična glumačka izvedba doslovno nosi cijeli film i svakako je jedan od faktora najzaslužnijih za njegovu kvalitetu. Daleko od toga da ostali glumci nisu dobri, ali Boyle je toliko dominantan lik, a Woods toliko pun manične energije, da ostali jednostavno nemaju potrebe za pretjeranim isticanjem. Njegova izvedba postaje sve bogatija, kako se njegov lik razvija iz sebičnog narcisista, koji odabire El Salvador za poprište svoje come-back priče zato što se tamo može komotno živjeti, alkoholizirati, drogirati i kurvati za svega 50 dolara mjesečno. James Belushi, simpatičan kao i uvijek, pokazuje da ima više dubine no što je većina njegove publike svjesna. Da ga je glumio netko drugi, Doc bi možda bio tek šaljivi sidekick, ali Belushi je, sa svojim ciničnim humorom, ujedno i neisforsirani comic relief i vrlo životan dramski lik. Divno je gledati sve slojeve koje su ova dva zaista izvrsna (i nedovoljno cijenjena) glumca uspjela pokazati: Docovo postepeno opuštanje i uklapanje u mračnu subkulturu Salvadora i Boyleovo sve dublje i osobnije uplitanje u tijek događaja i pretvaranje u borca protiv kršenja ljudskih prava. Kompletan redemption plotline predvidljiv je i očit od samog početka, ali nema potrebe cjepidlačiti kad je tako vraški dobro napravljen. Ostali likovi možda nisu toliko istaknuti, ali njihov doprinos je svakako značajan i vrijedan spomena. Suprotstavljene političke strane vrlo su realno prikazane, bez previše karikiranja. Očaj običnih stanovnika toliko je vjerno uhvaćen da je njegov intenzitet nemoguće ne osjetiti.

Salvador ima za reći toliko toga, na kraju možda čak i previše da stane u ta dva sata vremena koliko mu je dato na raspolaganje, ali ipak uspijeva prenijeti dovoljno. Prvenstveno, pokazuje koliko novinarstvo može biti slično PR-u, podređeno dvostrukim mjerilima dobrog i lošeg i podložno zadovoljavanju vlastitih interesa, iako bi u biti trebalo biti objektivno i usmjereno ka traženju i prenošenju istine. Kako itko može dobiti pravu sliku o bilo kojem medijski pokrivenom ratu, kada novinari pišu laskave kolumne o vođama čija im je naklonost u tom trenutku potrebna, a snimljene fotografije dilaju kao informacije o naoružanju suparničke strane? Istina, ponekad je teško odrediti tko je zaista pravi plemeniti vođa, poput ubijenoga nadbiskupa Romera, a tko je genocidni manijak. Tanka je granica. Zato su ljepuškasta Pauline (Valerie Wildman), koja je TV reporterka zato što je lijepa i ne postavlja provokativna podpitanja, i Cassady (John Savage), „pravi“ novinar, spreman na sve kako bi snimio savršenu fotografiju (THE fotografiju, onu koja pokazuje i sukob i razloge iza njega i svu patnju i bol koje rat izaziva, sve to u istom kadru), miljama daleko. Idealizam i samoodržavanje u neprestanom su sukobu, kako u svakom čovjeku, tako i u novinskom članku ili na filmskom platnu.

6

Amerika se na sve svoje brojne intervencije u zemljama trećeg svijeta neprestano vadila na hladni rat. Ali, hladni rat je završen (recimo), a američka politika je ostala ista. SAD je neprestano u ratu, u lukavom ratu za vlastitu korist, koji vodi posvuda po svijetu i uništava zemlju za zemljom bez ikakvih štetnih posljedica za sebe. Salvador je otkrivenje, nevjerojatno stvaran film koji sam dobila kao preporuku, a sada je, u duhu bratstva i jedinstva, dijelim dalje s vama.

4 komentara za “Ciklus Olivera Stonea: Salvador (1986.)

  • Sven says:

    Lijepo napisano. Film je ostavio dojam na mene i jedan je od najboljih novinarskih koje sam pogledao dosad. Kao što si spomenula, uz rame “The Year of Living Dangerously” i “The Killing Fields”.

    I da, James Woods je car. =)

  • Jelena says:

    uvek je prava uživancija upoznati dobrog reditelja od početka do kraja, u smislu odgledati sve što je snimio jer se u toliko toga dodatnog može uživati i pronaći nit koju vuče, predvideti kako će nešto da snimi, prepoznati gde je uživao, šta mu je najvažnije, uhvatiti ritam, razumeti jezik… Oliver je poseban na 100 načina i ne poznajem ga niti volim dovoljno nego mi samo prošlo kroz glavu kako bi ga svi mnogo manje kritikovali kada bi odgledali sve što je uradio. onda i rediteljski pad zapravo postaje nešto drugo, recimo novi izraz dragocen samo eto kao takav, drugačiji

  • bookresh says:

    Mini ciklus reporterskih filmova iz 80-tih (sa političkim angažmanom) bih upotpunio sa Under Fire.

  • shiboleth says:

    Definitivno mahniti i manični tour de force Jamesa Woodsa koji teško da je ikada više uspio ponoviti takvim intenzitetom… Apsolutno vrijedan gledanja…

Leave a Reply

Your email address will not be published.