Ciklus Olivera Stonea: Rođen 4. srpnja (1989.)

Piše: Danijel Špelić

Amerika i Vijetnamski rat. Dva pojma neraskidivo povezana kroz dobar komad njihove filmske povijesti i toliko puta obrađena da samo trebate izabrati stranu. Ako ste pobjednička duha, tu je uvijek jedan Rambo: First Blood Part II, ako volite dašak humora, ne možete pogriješiti s Good Morning Vietnam, čak ni dobar stari triler, za one koji su im skloni, ne zaobilazi to područje u Off Limits. Vijetnam je rajsko mjesto za razne filmaše koji su imali svoje poglede na rat u njemu. Kad film krene raditi netko tko je bio tamo, tko ima reputaciju nekog sklonog kritiziranju američke umiješanosti u taj sukob, onda bi to trebalo značiti da će posao biti napravljen bolje od prosjeka. Životna priča vijetnamskog veterana Rona Kovica kao da je napisana rukom Olivera Stonea; mlad dečko koji odlazi u nepotrebni rat, vraća se kao invalid i postaje svjestan koliko je sve to bilo pogrešno. Iz mladića prepunog ideala o slavi pretvara u realnog kritičara, čija svezanost za invalidska kolica postaje gotovo simbol za slobodu izražaja. A Stone voli simbole u ovom slučaju, možda više nego u svim ostalim filmovima, jer voli i Kovica. Možda zbog njegove tragične priče, možda zbog činjenice da su imali sličan ratni put (Stone je bio dva puta ranjen u Vijetnamu), možda jer su obojica izgubili ideale negdje na tom putu. Bilo kako bilo, sve to je trebalo od Rođen 4. srpnja napraviti vrhunski film, i jest ga napravilo, ali postoji samo jedna stvar zbog koje nije toliko velik koliko je mogao biti.

4

Radnja nas upoznaje s Ronom Kovicom, sveameričkim tinejdžerom koji u zvijezdama i prugama vidi slavu, čast i odanost domovini. Zato nimalo ne oklijeva otići na drugi kraj svijeta i voditi rat koji se po svim mjerilima zdravog razuma nije trebao voditi. Ostavši paraliziran zbog jednog metka, Ron se vraća natrag na američke ulice i pronalazi nerazumijevanje okoline za svoje muke, što ga baca prvo u duboku depresiju, a onda i u revolt naspram domovine koja je jednu cijelu generaciju nahranila lažima i poslala ih da izgine za nečije glupe ideale. Stone ne okoliša u ovom filmu, Ron je, gledano realno, naivčina koja je pala na sjaj, paradni korak i zvuk bubnjeva, prodali su mu priču, a on ju je popušio samo tako. Vijetnam je rat koji je dosta ljudi dočekalo nespremnim. Drugi svjetski rat posljednji je rat gdje su se rađali junaci i Ron sebe vidi kao jednog od njih, no Vijetnam je bio prljav rat i Stone, koji je bog zna što i sam radio tamo, to naglašava. I kritizira cijelu američku garnituru raznih slojeva, počevši od vojnog vrha do umiljatih kućanica koji, nakon što su se počeli suočavati s posljedicama koje nisu spomenute u pričama o slavi i odanosti domovini, nisu znali što bi napravili s veteranima. Osim sakrili ih negdje da se za njih nikad ne dozna. I tu dolazi do Ronove transformacije, od mladog i naivnog dečka do iskrenog glasnogovornika zaboravljenih. Zašto film nije doživio svoj puni potencijal? Zato što u cijeloj toj priči leži dobro staro licemjerje. Ronovo, ako ćemo iskreno. On je bio dečko koji je očekivao hvalospjeve o hrabrosti i časnom služenju, no dobio je frišku figu po tom pitanju. I kao sve druge osobe koje su željne i gladne medijske pažnje, uspjeh je pronašao na drugoj strani – kritiziranju. Kako Stone voli Kovica, taj mali, ali ipak važni detalj, prolazi nezapaženo, što je, recimo to tako, propust za jedno objektivno prikazivanje stvari i jasnu kritiku kojoj je težio.

2

No, osim toga, ovo je film koji većina doživljava kao jedan od njegovih najboljih i to je više-manje točno (ja sam sklon prednost dati JFK-u), no ne zbog same tematike (ima i drugih filmova koji kritiziraju Vijetnamski rat), već zbog lakoće pripovijedanja. Stone je miran redatelj, ne forsira scenu i pušta da mu glumci izvuku ono najbolje iz svojih nastupa. Zato je Tom Cruise ovdje trebao dobiti Oscara, bez pretjerivanja, jer pokazuje da osim onog pomalo iritantnog osmjeha ima i ponešto pravog znanja o glumi te vjerno dočarava sve Ronove strane bez muke ili napora. Prijelazi iz jednog razdoblja u drugo bezbolni su, glatki i popunjeni s dovoljno stvari da se likovima razvije karakter, no osjeti se i malo propovijedanja, kao i filozofiranja u stilu rat je sranje, no kako je to mantra koja već svima ide na živce, Stone se ni ne zadržava previše na tome. Za njega je ovo putovanje jednog lika kroz pakao srušenih snova i ideala te je film tako i postavljen, s Ronom kao centralnom figurom, što funkcionira odlično, no jednako se tako osjeti i da su drugi likovi debelo patili zbog toga (Willem Daffoe, recimo) čime više podsjećaju na usputne postaje u Ronovu životu (uključujući i njegove roditelje), nego na ljude koji su ga oblikovali pri tim susretima. Jasan, iskren, pomalo čak i naivan u svojim pogledima. Rođen 4. srpnja priča je jednog čovjeka o stvarima koje su utjecale na cijele generacije i, iako možda nije tako britak po nekim pitanjima kako se općenito drži, još uvijek je komad majstorskog filma, pa mu se može i progledati kroz prste zbog nekih nedorečenosti.

 

Ciklus filmova Olivera Stonea

11. 9. Salvador (1986.)

18. 9. Vod smrti (Platoon, 1986.)

25. 9. Talk Radio (1988.)

2. 10. Rođen 4. srpnja (Born on the 4th of July, 1989.)

9. 10. The Doors (1991.)

16. 10. Nixon (1995.)

23. 10. Comandante (2003.)

30. 10. Aleksandar Veliki (Alexander, 2004.)

6. 11. Svjetski trgovački centar (World Trade Center, 2006.)

Jedan komentar za “Ciklus Olivera Stonea: Rođen 4. srpnja (1989.)

  • marlon says:

    Trebao dobit oscara Cruise? Te godine je bio Daniel Day Lewis – Moje lijevo stopalo- 100 puta bolji( hvala Bogu da nije dobio Cruise)… A Stone ko Stone – salje ideje i poruke, a nikad nije zna rezirat- da ovo je sigurno najnezasluzeniji dobitnik Oscara za reziju u povijesti- vo mu je uz Rodene ubojice najgori film

Leave a Reply

Your email address will not be published.