Charade (1963.)

Piše: Vedrana Vlainić

Charade (Charade, 1963., 113 min.)

Redatelj: Stanley Donen

Glume: Audrey Hepburn, Cary Grant, Walter Matthau, George Kennedy, James Coburn, Ned Glass

 

Mjericu napetosti, 25 deka humora i prstohvat romantike dobro izmješajte, dok ne nastane glatka smjesa. To je recept za odličnu zabavu. Dodajte Caryja Granta i Audrey Hepburn i još šačicu izvrsnih sporednih lica i dobili ste Charade. A kada se igrate „šarade“, uvijek možete očekivati neočekivano.

Regina Lampert (Hepburn) otmjena je dama, u (očigledno) nesretnom braku s bogatim Charlesom Lampertom od kojega se odlučila razvesti. No, njezin muž umire pod sumnjivim okolnostima, a već na sprovodu susreće vrlo čudne individue (Kennedy, Coburn, Glass), koji, čini se, traže izvjesnu količinu novca koju su u Drugom svjetskom ratu zajedno ukrali, a koji je Charles onda zadržao za sebe. I dok je Regina uzrujana činjenicom da očito uopće nije poznavala vlastitog muža, to joj je trenutno najmanji problem, jer bivši Charlesovi „prijatelji“ neće prezati ni pred čime da dobiju taj novac, a uvjereni su da upravo Regina zna gdje se nalazi. U pomoć joj, ipak, neočekivano priskače Peter Joshua (Grant), pomalo arogantan muškarac, kojeg je već ranije upoznala na odmoru u mondenom skijalištu i koji, izgleda, mijenja svoje ime sa svakim sljedećim predstavljanjem. Međutim, tu tek počinju pravi problemi, kada se njezini „progonitelji“ odjednom, jedan po jedan, počinju pojavljivati mrtvi.

The best Hitchcock movie Hitchcock never made“, bila je popularna rečenica koja je pratila izlazak ovog filma. Doista, kriminalistička pozadina zbilja podsjeća na majstora napetosti, dok sam Grant, odličan, zapravo, u svemu što dobije u ruke, gotovo da reprizira svoju ulogu iz To Catch a Thief. No, neka se gospodin Donen, inače poznat po mjuziklima kao što su Singin’ in the Rain, Funny Face i On the Town, ne uvijedi, ovakva usporedba mu ionako može biti samo kompliment! Radi se o tipičnoj igri „mačke i miša“, odlično uravnoteženoj kombinaciji krimića, nepredvidljivih obrata radnje i duhovitih dijaloga, smještenih u prekrasan Pariz.

Gospodina Granta posebno sam često spominjala u ranijim recenzijama napisanim za ovaj ciklus, upravo zato što se radi o glumcu koji je bio apsolutni autoritet za romantične komedije onog vremena, do te mjere da je nebrojeno glavnih junaka doslovno pisano po njemu i za njega. Ono što mene nekako uvijek oduševljava je to što svaki njegov lik sadži jednu dozu suhog cinizma (ne puno drugačijeg od onog karakterističnog za njegove ozbiljnije uloge), nekakvu oporost koja uravnotežuje uglavnom sladak okus žanra, zanimljivost i dubinu bez koje bi taj lik bio nekako „prazan“. Možda se radi o trendu toga vremena, a možda je i sâm Cary oblikovao prototip takvog jednog ne-baš-junaka, ne znam sa sigurnošću reći, ali u svakom slučaju, zaslužuje samo riječi hvale.

Grant je odbio nekoliko prilika suradnje s Hepburn (Roman Holiday, Sabrina), iako je imao želju raditi s njom, između ostalog i zato što je smatrao da zbog dobne razlika od 26 godina između njih dvoje nije primjereno glumiti ljubavni par (navodno, ionako su ga često razvlačili po novinama zbog veza s mnogo mlađim ženama pa nije želio da se takav publicitet veže i za filmove koje snima). Charade je na jedvite jade prihvatio i to tek nakon što je scenarist Peter Stone iz njegovog teksta izbacio sve rečenice koje su bile „romantično agresivne“, tako da je ispalo da Hepburnin lik progoni njega.

Preslatka Audrey napokon je odrasla iz one naivne djevojčice s početka 50tih. Razigranost njenog lika ovdje već graniči sa zrelošću, kako u njezinim rečenicama čujemo sve više ironije. No, to ne uzima danak njezinom šarmu, koji je jednako neodoljiv kao i uvijek, dok u svojim Givenchy kompletićima pokušava nasamariti „negativce“ te ponovno do izražaja dolaze njezine neprocjenjive, blago pretjerane reakcije.

Nikako ne smijem izostaviti niti ekipu Kennedy, Coburn, Glass (i Matthau, naravno) koji bi, da se radi o nešto slabijim vodećim glumcima, sasvim sigurno ukrali cijeli film. Upravo oni su odgovorni za sve one detalje koji ostaju najzapamćeniji nakon gledanja filma poput, primjerice, scene sprovoda Charlesa Lamperta.

Dijalozi su naprosto odlični, kao i kemija između svih likova. Dinamika Hepburn-Grant jedna je od najzabavnijih filmskih romansi koje sam imala priliku gledati. Jednostavno, radi se o nečemu toliko zabavnom da je i na neke eventualne propuste lako progledati kroz prste. Simpatičan, pomalo ekscentričan, opušten, uz popriličnu dozu napetosti i zanimljive obrate radnje te izvanredne glumce, ovaj film zbilja ima sve što je potrebno za uspjeh. Zaista, najtoplija preporuka.

5 komentara za “Charade (1963.)

  • vanja says:

    audrey… you absolute queen! 😀

  • Jelena Djurdjic says:

    kad samo pomisliš da je najveća fora filma – ona koja juri njega, nastala iz hira ccc kako li bi sve izgledalo u originalu ne želim ni da znam 😉

  • 2shaq says:

    Jako, jako zabavan film! I jako, jako dobra recenzija! 😉

  • vanja says:

    Upalo mi u oko ono “the best movie H. never made”, nisam znala prije sto godina da je to pratilo film i onda sjednem ponovo gledati. Veli mi društvo “aaaaaaa… vidi špice, k’o da ju je Hitchcock radio!” a ja se samo poklopim ušima …

    (Sad još da provjerim jesam li H-a pravilno napisala i da vidim malo matematiku, aha, dva plus dva…)

  • Vedrana Vlainić says:

    Hvala. :)
    Svakako jedan od najsimpatičnijih filmova ovog žanra koje sam ikada gledala. Volim takve uvrnute 😀 A što se tiče Hitcha i asocijacija, moram i ja priznati da nisam previše obraćala pažnju na to (meni je špica više na Bonda vukla) dok nisam kasnije čačkala malo po netu i naišla na tu rečenicu. Pa onda prilikom sljedećeg gledanja važno obznanila, iako sam i sama pažljivo pratila da uhvatim “Hitchcockovski” touch u pojedinim scenama… 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.