Brzi i žestoki 7

[J. Wan, 2015.]

7.5

REŽIJA

James Wan

SCENARIJ

Chris Morgan, Gary Scott Thompson

GLUME

Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Jason Statham, Michelle Rodriguez

SAŽETAK

Uzor za povratak akcijskom filmu.

7,3

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

7,3

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Decadent Sympozium

Ako bismo govorili baš o akcijskim filmovima koji u kina dolaze posljednjih godina, onda bismo opet prije razgovarali o silnim razočarenjima ili lošim smjesama žanrova nego li što bismo se, škiljeći u smijehu, prisjećali niza dobrih finti. Čini mi se, za dobar je akcijski film pored upečatljive glavne face, ispeglanog ritma i dinamike također potreban upravo niz dobrih „skečeva“ i „gegova“ na granici s humorom, ali koji nam zbog uspješno procesuirane rule of cool metode zapravo podiže adrenalin i dobro zabavlja. Obnovljeni F&F serijal načelno je krenuo u tom smjeru, a petica, šestica i sada Furious Seven sasvim poštuju „pravila žanra“ akcijskog i heist filma u svom autentičnom konceptualnom stapanju s kostimiranim herojima ili task force naslovima. Scenaristi koji rade na kvalitetnom rebootu također su naučili kako ljudski prosjek pogađati s njima gotovo najvažnijim stvarima u životu, pa tako prvi put nakon Lethal Weapon serijala imamo kontinuirano tematsko prožimanje idejom obitelji koje, kao i kod Riggsa i Murtaugha, daje djelu opipljivu supstancijalnu težinu.

Iz tih i drugih bliskih razloga, Furious Seven na neki se način i ne bi trebao gledati zasebno. Svakako, bilo tko ga može pogledati i brzo pohvatati konce jer si film daje vremena započeti svoju priču, a to znači da u uvodu nenametljivo sažima prethodne događaje i potom kreće u novu „avanturu“, ali prijeko potrebna povezivost s likovima bitno ovisi o gledateljevom razumijevanju prethodnih stvarnih i fikcionalnih događaja s glumcima i likovima. Kontra onoga što se najčešće traži od analitičkog gledatelja, naime da djelo prvo gledao kao zasebno, a onda u širem kontekstu, ovdje to nema puno smisla jer je film naprosto, da se tako izrazim, napravljen za „svoje“ ljude, pri čemu ovdje mislim jednako na ekipu koja je na filmu radila i glumila, kao i na publiku koja ga prati. Stoga, prije gledanja Furious Seven poželjno bi bilo odgledati barem šesticu, ako već ne i peticu, no najšire rečeno to ne sprječava film da bude ugodno iskustvo. Jedan od razloga za to su sami glumci, beskrajno prirodni u koži likova s konfliktima i htijenjima, u kojima se lako može uočiti preklapanje „obiteljskog“ između stvarnosti i fikcije. Dobri odnosi i kemija iza pozornice prelijevaju se na film na najbolji način, pa tako i oni koji prethodno ništa nisu gledali brzo će simpatizirati s nositeljima – Hobbsom (Dwayne Johnson), Domom (Vin Diesel), Letty (Michelle Rodriguez) i Brianom (Paul Walker).

1

Značajno je što film ima za svakog pomalo, a sasvim je koherentan unutar motiva. Značajno je što traje 140 minuta, a odvije se u mah i pol. Većina recentnih akcijskih filmova počinje s akcijskom sekvencom, a onda razvlači priču u kojoj se iza dva-tri pucnja zapravo ništa ne događa do samog anti-klimaktičkog kraja. U Furious Seven, oprezan uvod integrira nove i stare gledatelje, potom uvodi jednostavnu premisu koja istovremeno pogađa podtekst cijelog serijala, a na temelju te premise kreiraju heist zadatak koji spaja dvije sile zajedničkog interesa. Heist zadatak takvog je kalibra da zahtijeva surfanje preko cijelog svijeta, što autorima daje prostor za kreativno divljanje i tehnički ritam, a za sobom povlači prijeko potreban showdown u kojem se, uz kulminaciju odnosa i tema, razrješuje i pitanje žanra. Jer kad sedmorica raskole pola grada u spašavanju sebe i svijeta i deset se puta razbiju u vozilima bez ogrebotine, kad Dom udarcem noge potakne urušavanje mosta, kad Hobbs sam obara vojne dronove i helikoptere, a u pozadini svjedočimo suludim vratolomijama među automobilima, zapravo idejama koje bi u praksi rezultirale katastrofama, i sve to bez bitne funkcije policije, vojske i uopće drugih ljudi, onda ne možete ne pomisliti na Avengers ili, u zločestom tonu, na Power Rangers, ali na kraju se dana radi o nekako pozitivnom utisku i rečenim zapravo nije mišljeno ništa loše.

Osim što film vještinom režiranja adekvatno brani svoj profil over the top logike, već spomenuta prirodnost likova tu igra značajnu ulogu, naime zato što, primjerice, nevjerojatno nabrijani Dom u svakoj će situaciji borbe ili pucnjave pokazivati znakove iznenađenja ili zabrinutosti s obzirom na tijek događaja, što vrijedi i za ostale likove. Ovaj prostor između stvarnosti i fantazije dodatno je začinjen slatko-smiješnim lajnama teksta, kao npr. kada Doma pitaju što će napraviti glavnom negativcu Deckardu Shawu (Jason Statham koji se sjajno uklapa) pa im odgovori „Words haven’t even been invented yet.“ ili kad u zadnjoj borbi kaže „The thing about street fights… the street always wins.“, a tu su i situacije poput izlijetanja automobilom iz jednog penthouse tornja u Abu Dhabiju u drugi, pa u treći ili pak lomljenje gipsa mišićima. U svakom slučaju, radi se o zabavnom kolopletu neprestane akcije s dovoljno podrobljenih vozila da bi im Cobra 11 dala Oscara, fino doziranim scenama drame i blesavim dosjetkama, spin koji povremeno reflektira na prvi blok filmova s početka 21. stoljeća sa scenama u kojima se kamera divi nabrijanim vozilima, a zvučnici pumpaju party beatove s ponešto serviranih rap lajni koje se, s obzirom na relativnu ozbiljnost filma, zaista više uopće ne uklapaju u serijal, ali koje tu ipak jesu valjda i za onaj dio publike koji se loži na 390 km/h vozila i ulične utrke, odnosno izvorne fanove serijala i svakog onog tko povremeno uz partiju biljara voli razmotriti šašiju, motor i karoseriju.

2

Dakako, da bi te i takve stvari funkcionirale ponekad se autori odluče ponešto i oduzeti, pa određene scene kondicioniraju mimo potrebne logike da bi producirali scene šore i omogućili razvoj priče koji neće biti tragičan. Primjerice, pri izvršavanju prvog zadatka u jednom će trenutku Kiet (Tony Jaa, momak iz Ong Bak), Shawov pandan sporednog negativca narativno pripisanog Brianu, namjesto da gurne Briana pod kotače i riješi problem, povući ga na sasvim drugu stranu i započeti mlaćenje s njim. Takvih je situacija dosta, nekad su izrazito upadljive poput ove, nekad razumne iz neke njihove perspektive kriterija odnošenja, a nekad ih opravdaš jer inače ne bi vidio kako se žestoko mlate dvije žene, što nije baš najčešći prizor na filmu. Nadalje, što je pomalo neobično, cijela fronta negativaca ipak na kraju ispadne prilično intelektualno inferiorna iako je prezentirana kao napredna sila, što nažalost vrijedi i za samog Deckarda Shawa. Budući da je nadvladavanje negativaca neizbježno, čini mi se da s otjecanjem filma ipak nedostaje začina koji bi dramu zadržao u onoj mjeri kojom je film započeo. Jednim je dijelom to uzrokovano i ovim kontinentskim skakanjem s jednog mjesta radnje na drugi,  od čega smo već vidjeli koliko je brutalno patio npr. World War Z (2013). Ukratko, iako ne treba zahtijevati od akcijskog filma ne znam kakvu dubinu ili štogod bi se već u tome tražilo, svejedno postoji jedan težinski disbalans kraja spram početka, a čak i određeni lajtmotivi, poput ovog s obitelji, počnu sličiti reklami, ne znam, američkog života.

Govoreći o tome, dakle, dodirnimo ideologiju: osobno nikad nisam bio fan cijele tačerovske spike oko toga da ne postoji ništa osim pojedinaca i obitelji jer je to bjelodani proser kojeg perpetuiraju određene koordinate, a ne fakt zbilje, pa u tom smislu svaki film, a najčešće anglosaksonski film, koji prodaje istu maglu ne završi baš na listi intelektualnih preporuka, iako bih svakako Furious Seven preporučio fanovima akcije. Da je obitelj i njezino poštivanje najvažnija stvar na svijetu, to možda vrijedi samo za one obitelji koje iole funkcioniraju dobro i među kojima postoji takva kohezija brige, kakva može člana te obitelji uvjeriti da u svakom trenutku zna na koga se bezuvjetno može osloniti. U svim drugim slučajevima, obitelj je praznina koju ispunjaju beskrajni oblici nepodnošljivih učinaka i posljedica koji dugoročno donose više štete nego koristi. Pored toga, film ima još dva uvedena aspekta na koje mi se pali lampica na bullshit detektoru. Jedan od njih je totalni fokus na rješavanje problema mlaćenjem, pri čemu i njihova djeca već imaju tendenciju razumijevati stvari kroz šake, a drugi, dominantniji od njih, je tvrdnja da su Sjedinjene Američke Države jedina zemlja koja će ispravno znati koristiti softver za planetarni nadzor podataka i kretanja svakog pojedinca.

3

Od Dark Knight (2008) naovamo, uključujući i Captain America: Winter Soldier (2014), može se primijetiti tendencija akcijski-orijentiranih filmova da kao dio priče koriste svjetski nadzorni sustav. To je prirodna refleksija na zbiljsko kretanje geopolitičko-informacijskih strategija. Problem je u tome što ideju špijuniranja čitavog svijeta guraju upravo Amerikanci, a ne kako se u svim filmovima pokazuje da to čine neki istočnjaci ili europejci, pa nije najveća sreća kad svaki drugi film to postavlja kao problem, a rješenje vidi u tome da se Amerikanci za to pobrinu. Ova opaska ne znači da je Furious Seven nekakav poligon za propagandu načina života i politike, dapače, na par mjesta ubačeno je i nekoliko relevantnih uvida po tom pitanju, namjerno ili slučajno sad je sasvim svejedno, ali sve u svemu cijeli splet problema, koji mu tu služe tek kao motiv za priču, uzima izrazito površno. Doduše, vrijedi istaknuti da je, za razliku od problema globalne špijunaže, jedan od razloga zašto u filmu dolazi do naglaska na ovom ljudskom planu obitelji vezan i za Walkerovu smrt. Za razliku od onoga što su „podvalili“ Heathu Ledgeru u Dark Knight Rises (2012), naime posve ga ignorirali, Furious Seven priredio je zaista dostojnu posvetu čovjeku i događaju, barem u tom značajnom smislu pokazujući važnost ne toliko „obitelji“, koliko ljubavi i vjernosti.

Stoga, za jedan akcijski film, a pogotovo s obzirom na aktualni prosjek kina  – sasvim solidno.

Jedan komentar za “Brzi i žestoki 7

Leave a Reply

Your email address will not be published.