Autostoper (1986.)

Piše: Sven Mikulec

Autostoper (The Hitcher, 1986.)

Redatelj: Robert Harmon

Glume: C. Thomas Howell, Rutger Hauer, Jennifer Jason Leigh, Jeffrey DeMunn

Uzbudljiv roadtrip iz Chicaga u Kaliforniju naglo se pretvori u noćnu moru kad se mladi student Jim Halsey (C. Thomas Howell) sažali nad kišom natopljenim autostoperom usred američkog ničega i ponudi mu prijevoz. Šutljivi samotnjak u kaputu do poda, mokar do kože, po imenu John Ryder (Rutger Hauer), uskoro se pokazuje prejezivim za dobronamjernog, naivnog klinca, ali isto tako brzo kako gledatelju, tako i studošu postaje jasno da je vrata svog unajmljenog auta otvorio psihopatu kojeg se neće tako lako riješiti. Nekako ga izguravši iz jurećeg vozila, Jim počne slaviti, ali teško neuništivi Ryder već trenutak kasnije pronalazi nove žrtve, koje naš studoš neuspješno pokuša upozoriti kakvog čovjeka voze na stražnjem sjedalu uz svoju djecu. Ostatak filma jadni dečko i nemilosrdni serijski ubojica igrat će igru mačke i miša, dok će neupućena policija zbog ubojstava loviti baš Jima i njegovu novu prijateljicu Nash (Jennifer Jason Leigh), a hrpa leševa nastaviti se gomilati uz autocestu…

Cijeli Harmonov film, temeljen na scenariju Erica Reda (Near Dark), dvosatna je vožnja dionicom legendarne „Route 66“ (današnja Interstate 40) koja povezuje Chicago i Kaliforniju, najslavnijom američkom autocestom kojoj vole tepati „glavna ulica Amerike“ ili čak „Majka Cesta“. Suvozačko iskustvo s neiskusnim Harmonom za volanom napeta je, jeziva i prilično krvava avantura, iako izravnih, eksplicitnih prizora nasilja zapravo baš i nema. Ako vas temeljna premisa uspije kupiti kako je to redatelj zamislio, postavit ćete se, ako je sve uredu s vama, u Jimovu poziciju, dijeleći njegovu isprva paniku i šokiranost događajima, a zatim i očaj i uvijek prisutni osjećaj progonjenosti. Zašto vas Autostoper, uostalom, ne bi kupio?

Pa, iskreno, početna postavka na trenutke se čini malo klimavom, neuvjerljivom, možda najviše zbog lika Johna Rydera. Za početak, nekome bi mogla zasmetati njegova neuništivost, sveprisutnost, sposobnost da uvijek predvidi svaki sljedeći Jimov korak, ali takve „sitnice“ ljubiteljima horrora, čija se inicijacija u žanr sastojala od naslova poput Petka trinaestog ili Noći vještica, sigurno neće smetati previše. Ryder, čini se, ulaže velik trud da mladićev život pretvori u pravi pakao, što nas dovodi do drugog važnog pitanja – zašto? Čemu sav taj trud, otkud toliki interes? Kao osoba koja je ovdje prikazana kao sadist koji svršava na nasilje i krv, Ryder je na autocesti napučenoj naivnim klincima s glavama u oblacima na putu prema holivudskom glamuru, ili obiteljima koji putuju posjetiti rođake ili razgledati Grand Canyon, imao sve što je mogao poželjeti – široko polje potencijalnih žrtava koje samo čekaju da im bolesnik poput njega iskasapi udove. Zašto je onda zapeo za nesretnog Jima?

Kako je to možda najbolje formulirao narednik Esteridge (Jeffrey DeMunn), „nešto se čudno događa između vas, ne znam točno što je, ni ne želim znati“. Njihova povezanost, uglavnom zbunjujuća, a povremeno baš zabrinjavajuća, nalazi se u samom centru oko kojeg je sagrađen čitavi film, a njena priroda sasvim je dobra tema za razgovor na nekakvoj kavi nadobudnih psihologa. „Što želiš od mene?“, pita očajni Jim. Stiže mu i Ryderov odgovor: „Da me zaustaviš.“

Redatelj Harmon plus dobiva zbog činjenice da se ipak radi o njegovom debitantskom djelu, pomalo nelogičnom, scenaristički tu i tamo neuvjerljivom filmu kojeg izvlače odlični Hauer i mlađahni C. Thomas Reilly, koji je tri godine ranije nastupio u jednoj od glavnih uloga u Coppolinom The Outsiders. Istini za volju, Autostoper uspijeva u osnovnoj namjeri – da nervira. Njegov uspjeh leži i u činjenici da je atmosfera stvorena, i strah kod gledatelja usađen, bez pomoći eksplicitno prikazanog nasilja; dovoljno nam o grozoti Ryderovog iživljavanja nad svojim žrtvama govori Jimovo povraćanje kad zaviri kroz prozor auta obitelji koju nije uspio upozoriti na vrijeme. Strava, kako to često i biva kod ljudi, dopire iz nepoznatog, iz nerazumijevanja – zašto Ryder radi to što radi, iz kojeg razloga ga ne pušta na miru, otkud toliko zla u njemu, i slično.

2003. godine pokušalo se s nastavkom u kojem se vratio C. Thomas Howell, četiri godine kasnije na red je došao i remake sa Seanom Beanom, nijedan od kojih nije uspio nadmašiti original. Daleko od toga da je Harmon snimio nešto što bih ja nazvao ni blizu fenomenalnim, ali sam bog zna da je redateljskih debija u ovom žanru bilo i mnogo, neusporedivo gorih. Ondašnji kritičari ovaj su film dočekali na nož, zamjerajući mu prevelik naglasak na akciji nauštrb razvijanja likova ili pak loše odrađene akcijske sekvence. S moje strane, sjeo mi je kao solidna zabava dobre, napete priče, s vrlo zanimljivom, jezivom ulogom nizozemskog velikana (navodno ga je čak i Howell izbjegavao na setu i oko njega jer ga se osobno bojao!). Ovaj je film ujedno označio i obećavajući početak Harmonove redateljske karijere. Nažalost, kako se kasnijim radovima uspostavilo (možda serijal TV filmova Jesse Stone s Tomom Selleckom?), njegov redateljski put nije se nastavio držati uspješne putanje, nego se, da upotrijebim lošu igru riječima, nakon Autostopera samo – šlepao.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Los Ojos de Julia (2010.)

10 komentara za “Autostoper (1986.)

  • Deckard says:

    Mislim da je odgovor na pitanje “zašto” jednostavan – zato što je klinac jedini uspio pobjeći, što je raznjupalo Rydeara i zato ga naganja. Dobar tekst, nikad nisam zapažeo teneke stvari (jerbo mi je to jako cool film), a još manje sam znao da je Harmonu to debitantski uradak. Sviđa mi se ova njegova Jesse Stone serija, krimići, ali jedna vrsta koja i nije za svakoga.

  • Sven Mikulec says:

    Razumijem ja to, on je jedini pobjegao, ali imao je Ryder nekoliko prilika da ga se prilično lako riješi. Ipak, samo ga je puštao, da ga lovi dalje. :S Takav dojam sam barem ja stekao.

    Jesse Stone je dobar, veliš? To će se morati istražiti onda malo. 😀

  • Deckard says:

    Mislim da ga je fasciniralo to kako ga se uspio riješiti, pa je išao provjeravati dečkov potencijal. Dobra je ideja ostaviti to nerazrađeno (remake mi je žešće sranje) pa da se gledatelji pitaju. Imam samo jednu sitnu zamjerku na recenziju – trebalo je spomenuti kako je ovo jedan od malobrojnih (pa čak i prvih) triler/horora gdje je glavni lik muškarac, a ne žensko.

    Jesse Stone je iznenađujuće dobar, laganini trileri koji stvarno cijeli dojam, radnju i zanimljivosti polažu na likove, malo drugačiji nastup Toma Sellecka, a da se sviđa ljudima govori i to da je već snimljeno 6-7 nastavaka. Ja sam se već igrao s idejom da napišem nešto oširno o cijelom serijalu, ali treba prvo pogledati zadnja dva filma, pa tek onda smišljati što dalje :-) Ali, preporuka samo takva.

  • Maxima says:

    Odlična recenzija 😀 Film nisam gledala ali me dijelomično jako podsjetio na kasniju “Kaliforniju”… brrrrr… a da ću ga gledati, ne, Rutger i ja se baš ne volimo, otprilike iz istog bzvz razloga kao Sven i J. Lewis – ono… nešto mi se nekad zamjerio, ne znam

    Ostalo, 5, volim kad imam što pročitati o nečem o čemu ništa ne znam, bez obzira kakav je konačni ishod ili ocjena 😀

  • bakero says:

    Rutger Hauer je Bog!

  • Svatko says:

    Loša recenzija, loš film, malo bolje bi to trebali, ok?

  • Deckard says:

    Napredujemo, barem nije kopirana, priznaj nam barem to.

  • Gjuro says:

    Dok ne napiše što i kako bi on napravio bolje, na komentare toga tipa ne treba se osvrtati.

  • Maxima says:

    Don’t you just love ’em? 😀

  • Koraljka Suton says:

    Svatko, poseksaj se više, okej? Za dobrobit svih nas.

Leave a Reply

Your email address will not be published.