Redateljski prvijenci

Piše: Matej Lovrić

Koliko li je, doista, velika i važna uloga redatelja prilikom stvaranja nekog filmskog djela? Poprilično priglupo pitanje, zar ne? Pa svi smo svjesni kako je kvaliteta onoga koji bi, barem službeno, trebao upravljati svime bitnim na snimanju nešto nenadomjestivo, bez alternative. Dobar, inventivan i snalažljiv redatelj sposoban je prevladati male budžete, nesreće i „teške“ glumce, a eventualna nezainteresiranost i golo odrađivanje honorara će se uvijek, za publiku vrlo bolno, itekako osjetiti. Zvuči kao posao koji zahtijeva mnogo znanja i iskustva, ha? Pa, lista koja stoji pred vama navodi one koji su, bez prethodnih upozorenja, iznenadili i oduševili. Jesu li uistinu tako silno, bogomdano talentirani ili je samo niz okolnosti doveo do početničke sreće, pitanje je za neku drugu situaciju. Jedina neosporna činjenica je kako im treba odati počast. Krenimo!

No.13: Diner (Barry Levinson, 1982.)
Čovjek iz Baltimorea, koji će nas kasnije počastiti Rain Manom, Good Morning, Vietnam ili Sleepersima, prije gotovo 30 godina posjeo je Mickeyja Rourkea, Kevina Bacona, Paula Reisera, Daniela Sterna, Timothyja Dalyja i, hold the laugh, Stevea Guttenberga u zalogajnicu u rodnom gradu te im svima omogućio izgovaranje predivnog scenarija, što je za redateljski početak i stvaranje karijere bilo sasvim dovoljno. Kao i u većini svojih djela, Levinson stvara razrađene, punokrvne likove i pruža publici uživanje u laganoj, nenametljivoj nostalgiji, koju izaziva čarobni štih izvrsno dočaranih 50-ih. Kao što naslov sugerira, većina radnje sastoji se od izgovorenih misli glavnih aktera, koji u udobnom okružju kožnih separea i tipične američke kuhinje raspravljaju o prebrzom dolasku ozbiljnijeg razdoblja u životima i prijelazu u fazu odgovornosti. Naravno, sve je moglo otići u nekom katastrofalnom, patetičnom smjeru i stvoriti iritantne likove za čije sudbine nikoga ne bi bilo briga, no tada ne bismo ovo pisali, zar ne?

No.12: Night of the Living Dead (George A.Romero, 1968.)
Kultni klasik, kojemu iz današnje perspektive ipak u većoj mjeri odajemo počast i priznajemo utjecaj, nego što u njegovoj sirovosti doista uživamo, krajem jednog turbuletnog desetljeća bio je neprijeporna revolucija. U niskobužetnom horroru, redateljska hrabrost je sve, a George Romero bacio se naglavačke prikazavši publici, navikloj na opskurne, nevine SF-horrore i čudovišta iz književnih remek-djela, krv, iznutrice i kanibalizam. Ne zadovoljivši se „samo“ stvaranjem jednog od najpopularnijih podžanrova horrora (zombie-flick), debitant je svom čedu ubrizgao i sjajnu, metaforama obloženu, kritiku društva i najavio pravi boom za sljedeće desetljeće. Principijelnost koju je prikazao odbijanjem velikog studija (koji je tražio preinake u radnji) zaslužuje i dodatni aplauz.

No.11: Blood Simple (Joel i Ethan Coen, 1984.)
Dva neobična brata iz Minnesote s godinama su nas doista naviknuli na kombinaciju kvalitete i prepoznatljivog štiha. Ništa drukčija nije situacija ni s prvim mačićem, koji će nas u najboljoj coenovskoj tradiciji izbombardirati prijevarama, zavjerama, okrutnostima i neponovljivim, bizarnim crnim humorom. Krvavo jednostavno donosi nam uvijek raspoloženu Frances McDormand, u ulozi zastranjele supruge, za čije ubojstvo ljubomorni muž zadužuje prekaljenog privatnog detektiva. No, kod krvoprolića, a bogami i Coena, ništa ne ide jednostavno i po planu, zbog čega ih i jesmo zavoljeli od samog početka.

No.10: This Is Spinal Tap (Rob Reiner, 1984.)
Može li čovjek uopće pogriješiti s Robom Reinerom (Misery, A Few Good Men, Stand By Me)? Može, i to vrlo tragično (North). No, sve je počelo fantastično, s jednom od najboljih komedija 80-ih, a prema fanovima i jednim od najsmješnijih filmova svih vremena, potpuno suludim pionirom mockumentaryja. Christopher Guest, Michael McKean i Harry Shearer jednostavno su briljantno prenijeli sve klišeje, nevolje, pretjeranosti i komičnosti vezane uz hair-metal, ali i rock glazbu kao takvu, pokazavši sjajan osjećaj za kompletno razdoblje, ali i karaktere razmaženih, osjetljivih, nesigurnih i priglupih, propalih rock-zvijezda. Apsolutni kult donosi bezbrojne nezaboravne scene i izjave („this goes to eleven“), a svom kvazibendu popularnost koja mu omogućava 25-godišnje egzistiranje u svijetu glazbe.

No.9: The Last House on the Left (Wes Craven, 1972.)
Kasnije će stvoriti zabavnog zajebanta koji će nam ulaziti u snove te nas istovremeno preplašiti i nasmijati u Screamu, no apsolutno ničeg zabavnog ili smiješnog nema u Cravenovoj debitantskoj, mučnoj i uznemiravajućoj priči o dvije mlade djevojke, koje na putu prema koncertu padnu u ruke okrutnoj, bizarnoj bandi. Iako treba uzeti u obzir kako je film reputaciju stekao stoljećima prije publike navikle na Saw ili Hostel, otvoreni, nepatvoreni sadizam prikazan u ovom užasnom djelu šokirat će i ostaviti snažan dojam. Navodno inspiriran čudovišnim zločinima Amerikanaca u Vijetnamskom ratu, Craven je okrutne ubojice ubacio u život regularne, sretne američke obitelji, raskinuvši s paranormalnim i ubacivši horror tamo gdje biva najjeziviji, u sigurnost naših domova.

No.8: Les quatre cents coups / The 400 Blows (Francois Truffaut, 1959.)
Prisjetivši se genijalaca (Truffaut, Jean-Luc Godard, Claude Chabrol itd.) proizašlih iz francuskog Novog vala, ne možemo ne osjetiti ponos spram našeg dobrog, starog, iskompleksiranog kontinenta. S prvim u nizu od četiri filma o Antoineu Doinelu, njegov autor je vjerojatno dosegao osobni, ali i sam novovalni vrhunac, u osobnoj i emotivnoj priči o neprilagođenom klincu, nespremnom prihvatiti konvencije svoje ograničavajuće klase i brojne autoritativne figure u njegovom životu. Truffaut, najvatrenije od cijele ekipe kultnog Cahiers de Cinema, na samom je početku poručio kako ne misli prihvatiti kalupe i kompromise, stvorivši idola gomili adolescenata nepronađenog identiteta. Zvuči cool? Vrlo chic, usudio bih se reći.

No.7: Mad Max (George Miller, 1979.)
U slučaju pobješnjelog Mela, odlazimo u područje dalje od redateljskog debija i govorimo o približavanju kinematografije cijele Australije. A samo snimanje jednog vrlo nasilnog filma ceste izvan Amerike doprinijelo je kultnosti, ali i neograničavanju samog Millera, koji je u „down under“ prostoru bio daleko od ozbiljnih cenzora. Rezultat svega je fetišizirana, nabrijana akcija, u kojoj značenje ceste i mirisa benzina premašuje obične cool simbole. Brutalan, depresivan, ali i sjajno režiran, Max i danas predstavlja savršen primjer road-violencea, donosi nenadmašne scene potjere po ogromnim, praznim australskim autocestama budućnosti i prikazuje postapokalipsu u nerealno privlačnom obliku.

No.6: Badlands (Terrence Malick, 1973.)
Naš osmi debitant možda je i najčudniji redatelj na cijeloj listi. Čovjeku jakog poetskog izričaja i inteligentnih, emotivnih djela znalo se zalomiti i po 20 godina stvaralačke pauze (kao u razdoblju između Days of Heaven i The Thin Red Line), a nerijetko je filmove oplemenjivao (pre)dugačkim, naglašeno artističkim scenama netaknute prirode. Ranih 70-ih bio je samo ambiciozni student, gotovo bez ikakvog filmaškog iskustva, no s četvrt milijuna dolara u džepu i dvoje mladih entuzijasta (Sissy Spacek, Martin Sheen) u postavi, odlučio je snimiti Pustaru, kontroverznu priču o bizarnoj vezi jedva punoljetnog Charlesa Starkweathera i 14-godišnje Caril Ann Fugate, specifičnoj po činjenici kako je riječ o paru koji je krajem 50-ih pobio 10-ak ljudi u vukojebinama Nebraske i Wyominga. Unatoč zvjerstvima mladog para, Malickovo djelo ima snažan emotivni naboj, progovara o problemima izraženo patrijarhalnih, zaostalih američkih sredina, te stvara kultne ličnosti u tragičnim zločincima. Savršena glazbena pozadina i predivna kasnoljetna fotografija pridonose magičnosti ovog dubokog, kompleksnog i krajnje brutalnog remek-djela.

No.5: The Night of the Hunter (Charles Laughton, 1955.)
Kad smo već kod čudnih situacija, što točno reći o JEDINOJ režiji u karijeri Charlesa Laughtona, a pritom se i zapitati je li uopće riječ o debiju? Nije ni bitno, riječ je o fantastičnom filmu pa se radije posvetimo tome. Harry Powell ili Preacher savršenog Roberta Mitchuma lik je čiji šarm, snalažljivost i nepokolebljivost i dan-danas utječu na slične uloge  u kategoriji „nedodirljivih“ negativaca, a dječje gledište na cijelu priču baca snolike, bajkovite tonove. Laughton istovremeno progovara o djetetu u nama, i spasonosnim rješenjima koje to dijete nalazi kada je u opasnosti, te o velikom, zločestom čovjeku, kojeg preziremo, ali mu se i, iz nekog drugog kuta, divimo. Pod utjecajem Grimmovih bajki i njemačkog ekspresionizma, u 92 minute službene redateljske karijere, Charles Laughton učinio je više nego neki u desecima filmskih djela.

No.4: Easy Rider (Dennis Hopper, 1969.)
Postoji li ljepša, dojmljivija oda slobodi? Postoji li jači, utjecajniji film ceste? Postoji li filmsko djelo koje američku kontrakulturu prikazuje na nezaboravniji način? Na kraju, ima li film s boljim soundtrackom od Golih u sedlu, čiste filmske poezije, koja je, bez ikakvog pretjerivanja, u filmskom svijetu ono što je Woodstock u glazbenom. Wyatt ili Captain America i Billy, dva, prije svega, SLOBODNA bikera, vozikaju se Amerikom, prikazujući svu njezinu različitost, ali i bolan, tragičan odnos nositelja tih istih, neuskladivih razlika. Ovo tužno, melankolično djelo fantastično prikazuje cestu, kao alegoriju neuhvatljivosti onih koji još nisu, a vjerojatno nikad ni neće stati i smiriti loptu života, jer za to neće dobiti priliku. Ah da, tamo je i Jack Nicholson, a ako vas zanima je li mu nastup kvalitetan, razmislite o smislenosti tog pitanja. Nikad prije i nikad nakon Born to be Wild nije tako savršeno legao, a kad počnu end creditsi i All I Wanted Was to Be Free… Nemam riječi.

No.3: The Maltese Falcon (John Huston, 1941.)
Kod monumentalne veličine jednog Johna Hustona, gotovo je neobično govoriti o nekakvom filmskom debiju, ali, da, i on je morao odnekud početi i to je prokleto dobro učinio. Za razliku od Romera, Cravena, Truffauta, Malicka, Hoppera, pa čak i (naj)viših mjesta na ovoj listi, Johnny nije odmetnik ili čovjek izvan sustava, on je vrhunski, odmjereni profesionalac, a takav mu je i Sokol. Dakako, prisutstvo jednog od najvećih holivudskih heroja, neponovljivog Bogieja, nije moglo odmoći. U ovom slučaju govorimo o ključnom filmu intrigantnog žanra (ili stila, kako hoćete) film-noira, ključnom filmu Bogartove karijere i ključnom filmu što se tiče popularizacije cinizma i dobro obučenih privatnih detektiva. Ovdje nemamo potrebu za nekakvim superherojem ili superdetektivom, vješti, ali vrlo prirodni i realni Sam Spade savršeno je dovoljan i obožavan.

No.2: Reservoir Dogs (Quentin Tarantino, 1992.)
I got Madonna’s big dick coming out of my left ear and Toby the Jap, I don’t know what from my right…
Tek je prošlo 5 minuta, a Harvey Keitel je već „popizdio“ slušajući nešto što će postati trademark najvećeg redateljskog imena nastalog u 90-ima – Tarantinov famozni „scenarij koji ne govori ni o čemu“. Kultni Reservoir Dogsi krvava su, ultranasilna, crnohumorna, cinizmom nabijena poslastica, film koji je istovremeno genijalan, dubok, kompleksan i narativno bravurozan, ali i nevjerojatno zabavan i pitak. Sve što fanovi vole kod Tarantina, u Dogsima je možda i najkvalitetnije, najistančanije, sve što oni drugi mrze, također je tu, u neograničenim količinama. Imamo i Tima Rotha, Stevea Buscemija, Harveyja Keitela, Michaela Madsena i ostale, većinu njih u najboljim izdanjima u karijeri, a imamo i tu vražju dušu, koju perverzni Quentin pažljivo njeguje kod svih svojih uspješnica. Naravno da će uvijek postojati oni koji će ga smatrati kretenom i prodavačem magle, no od Pasa u 90-ima nije bilo bitnijeg i utjecajnijeg filma, a o onome što je spomenuti scenarij učinio u američkoj filmskoj i pop kulturi nisam uopće dostojan pričati.

No.1: Citizen Kane (Orson Welles, 1941.)
Da, predvidljivo je, slobodno me popljujte, ali navesti bilo što drugo kao najbolji redateljski debi u povijesti filma bilo bi pametovanje i neuko filozofiranje. Jedino o čemu se doista dade raspravljati jest – Koji od njegovih elemenata najviše ističe genijalnost filma koji se nerijetko proglašava „najboljim (bez sintagme „redateljski debi“) svih vremena“? Režija 24-godišnjeg Wellesa, nevjerojatno dinamična, dotad neviđena, revolucionarna? Scenarij Hermana Mankiewicza, koji govori o priči rođenjem siromašnog Charlesa Fostera Kanea, koji stječe bogatstvo, ali i istovremeno postaje sve otuđeniji, sve okrutniji prema bližnjima, te na kraju umire u samoći, teživši za jednostavnošću „siromašnih dana“. Potpuno iskrivljena verzija američkog sna? O da. Ili film sve duguje kameri Gregga Tolanda, koja je svojevremeno čak bila i kritizirana jer je „skretala pozornost na sebe“, u vrijeme kad se od fotografije očekivalo da bude suptilna i neprimjetna. I 70 godina nakon nastanka, Kane prilikom gledanja odiše veličinom, autoritativnošću i kvalitetom svakog kadra. Možda je i najteže bilo samom Wellesu jer, doista, što učiniti nakon što debijem dotaknete sami vrh?

21 komentara za “Redateljski prvijenci

  • Gjuro says:

    Moj osobni doprinos:

    Florian Henckel von Donnersmarck: “Život drugih”
    David Lynch: “Eraserhead”
    Kevin Smith: “Trgovci”

  • 2shaq says:

    Odlična lista oko koje se mogu lomiti koplja iz jednostavnog razloga što ima jako puno odličnih redateljskih prvijenaca koje je dosta teško posložiti po redosljedu koji je najbolji…Svi su odlični! Slažem se s Gjurom oko Kevina Smitha, a tu još ima (subjektivno naravno):
    Neill Blomkamp: Distrikt 9
    Guy Ritchie: Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške
    Wes Anderson: Bottle Rocket
    Danny Boyle: Sasvim malo ubojstvo

  • Gjuro says:

    Ne mogu vjerovati da sam zaboravio Ritchieja.

    Btw. jesam li jedini kojem je Romerov prvijenac nevjerojatno tupav, dosadan i prepun loše glume?

    Ne osporavam mu važnost za žanr, ali jedva sam ga odgledao do kraja.

  • Matej Lovrić says:

    Prvi Romero je definitivno na trenutke težak za pogledati i, da, glumci su očajni. Doduše, ništa lošiji od onih iz današnjih remakeova u žanru. Al u nekim trenucima atmosfera je zbilja sjajna, a kad se staviš u poziciju fana horrora ’68, naviklog na Draculu ili Frankensteina ili, još gore, one američke gluposti iz 50-ih, ovo je fakin’ revolucija, nevjerojatno stravično i brutalno. Kad još svemu dodaš i alegorijski ton i onakav završetak, kultnost pršti. Za eye candy ionako imamo Dawn i Day.

  • maxima says:

    …rosebud…

    thumbs up!

  • 2shaq says:

    Kakvi god horori i glumci bili tada, danas je puuuuuno lošije! Sjetio sam se još nekih debija:
    Sam Mendes – Vrtlog Života
    Frank Darabont – Shawshank Redemption
    Jason Reitman – Thank you for smoking

    Ma ima ih previše dobrih :)

  • Matej Lovrić says:

    Ne bih htio ispasti bahat, ali bi zbilja bilo lijepo da netko baci komentar na postojeću listu, makar je totalno popljuvao, umjesto samo bavljenja filmovima koji nisu gore… Znate, ono, ovo je OK, ovo ne valja i sl., čisto da znam za ubuduće i da tekstovi budu bolji. Hvala. :)

  • maxima says:

    Kao i uvijek, ja imam nešto dodati. To bi bilo, kako zapravo nemam što dodati, jer lista sadrži zbilja prave bisere (osim Romera, koji meni definitivno nije sjeo, no kako reče i sam, revucionarno za ono vrijeme, tako da – spada tu, definitivno).
    Uvijek od 13 čovjek može probrati onih 2, 3 ili sve, no dok god je tu “Easy Rider” i “Citizen Kane” (ostalima skidam kapu, duboki naklon), ja sva sretna. “Citizen Kane” manje više (ne mislim po kvaliteti, nego mi se čini da je bio na TV dovoljno puta da ga je valjda svatko, tko drži do opće kulture, pogledao… taj prekrasni film… da, rosebud…) no “Easy Rider” (kojeg se također nedavno moglo “okusiti” na velikim ekranima, baš onako kako si ga opisao… ne tako čuveni no veliki filmovi, koji su poznati ipak manjem broju ljudi (ili nekoj drugoj generaciji), a koje si ti stavio tu, trebali bi imati naslov “štivo” opće kulture, a to se odnosi na skoro svaki top 13.

  • maxima says:

    Toliko o listi, a sad bi svaki zaseban film mogao imati po 3-4 teme 😀

  • Gjuro says:

    Pa navođenje filmova koje si izostavio u neku ruku i komentira samu listu, zar ne? Budući da je osobni ukus glavno mjerilo, nitko nikome ne može prigovarati na izboru, no može dati vlastiti doprinos temi.

    Kad inzistiraš, evo konkretnijih komentara: “Reservoir Dogs” i “Blood Simple” očekivani su izbori među kultnim filmovima, a sa “Spinal Tapom” si me ugodno iznenadio (ne bi mi spontano pao na pamet). “Građanin Kane” i “Malteški sokol” nisu mi među omiljenim filmovima, ali klasik je klasik – morao se valjda neki naći. “Easy Rider” me skroz razočarao (valjda jer ne vozim motor, ne pušim travu i nisam Amerikanac), pamtljive su mi samo završne scene.

    Moram priznati da 5 filmova s liste uopće nisam gledao, hvala ti na ideji. To mi se čini najkorisnijom stranom ovakvih lista: preporučiti manje poznate naslove.

    Sami tekstovi o filmovima fino su napisani, kao i obično. OK, možda malo previše sliniš na “Građaninu Kaneu”, ali nema veze. 😛

    P.S. Čisto subjektivno, dodao bih i “Pasju ljubav”.

  • Marin Mihalj says:

    “À bout de souffle” je prilično logičan izbor, recimo. Al’ dobro, pretpostavio si mu Truffauta, tako da je nouvelle vague zastupljen. Ugodno sam, pak, iznenađen uvrštenjem Laughtona i njegovog “The Night Of The Hunter”, briljantan film koji je, nažalost, jedini Laughtonov pokušaj iza kamere.

    Odlična lista, a ja bih među impresivna debi ostvarenja dodao i sljedeće;

    “Tesis” – Amenabar
    “Sex, Lies and Videotape” – Soderbergh

    Sjetim se još kojeg, odoh na doručak. 😀

  • Matej Lovrić says:

    Tak je već bolje, zahvaljujem vam. Naravno da se nameće tema onoga što sam izostavio, kao i kod svake liste, al falilo mi je nešto konstruktivno, što bi mi ukazalo na prave dojmove. Sad sam zadovoljan. :) Mda, uvijek se raspekmezim na No.1, o čemu god pisao, tako da sam svjestan slinjenja. A što se tiče Easy Ridera, ne znam, ni ja ne vozim motor, nisam Amer i ne pušim, al ga doživljavam jako emotivno.

  • Gjuro says:

    To za motor i ostalo bila je zajebancija. Upravo si spomenuo ključni faktor: emotivni doživljaj filma. Kod mene ga nije bilo, valjda mi je zato bio dosadan.

  • Boris says:

    A di El Mariachi ????

  • Jelena Djurdjic says:

    Mene recimo kod ovih lista malo buni je li ovo lični odabir, ili je objektivno sagledavanje uticaja koji je film imao? Ili je možda uticaj nebitan, nego prosto je to nešto nenormalno dobro? Koliko ono što su ti ljudi kasnije uradili utiče na naše sagledavanje njihovog prvog čeda :D? (pogotovo se odnosi na braću Koen i Tarantina, kao specifične stvaraoce koji razvijaju specifičnu ljubav kod svoji poklonika) I kolika je vremenska distanca potrebna za davanje takve ocene? Jesi li nagrade uzimao u obzir? (Costner mi pada napamet) Hoću reći da je previše širok materijal i spektar kriterijuma za sastavljanje ovakve liste.

    I da budem iskrena 1, 2… pa pet filmova nisam gledala, i jedino u šta sam trenutno sigurna su prva tri na listi, to ne bih menjala ni po jednom kriterijumu

  • Jelena Djurdjic says:

    Linčni odabir je svakako 😀 nego mislila sam u smislu da ti je bilo nebitno ništa drugo osim tvog ukusa :)

  • 2shaq says:

    Da ne bi ispalo da nisam prokomentirao listu kako spada (iako smo već jednom to učinili 😉 ) osvrnut ću se na nju ovdje. Lista je što se mene tiče izvrsna i ne mogu komentirati da nešto na valja na njoj kad je sve super! Svaki tvoj tekst mi se čini sve bolji i jedva čekam(o) još! Tvoje liste su uvijek zanimljive i nadam se da će ih biti još više (u skladu s tvojim slobodnim vremenom, naravno) :)

  • Matej Lovrić says:

    Ne znam, uvijek se trudim imati neku kombinaciju, da imamo i nešto neizbježno, i nešto specifično, neočekivano, a na onim brojevima 13 ili 12 ubacim nešto za dušu… Recimo, Dogsi ili Kane su primjer nečega što se mora uzeti u obzir dok je, npr, Diner dosta subjektivan. A Night of the Hunter, premda genijalan, dosta ljudi zanemaruje pa ga smatram malo manje očekivanim. Al činjenica je kako su mi baš liste uvijek totalna uživancija za napisati.

  • Marin Mihalj says:

    Još jedan zanimljiv film koji zaboravismo, redateljski debi omiljenog nam doktora Doriana – “Garden State”. :)

  • maxima says:

    Meni su ove liste izuzetno interesantne prvo, kao ideja, a o sadržaju ne bih niti komentirala. Moram priznati, posljednjih par mjeseci sam upravo iz njih i kroz neke druge postove, počastila oči nekim biserima, koje sam gotovo zaboravila, ili pak uopće nisam gledala.

    I nekako mi se čini da je nemoguće sastaviti objektivnu listu, iako postoje filmovi, koji bi se vjerojatno našli na svačijoj, barem pet od trinaest (što nije malo). Uostalom, meni lagana subjektivnost daje veliki štih ovakvim stvarima, jer stječem kroz svakog autora poseban dojam i mogu točno znati o čemu piše i hoću li to prvi (ili deseti) put gledati ili ne.

    More lists! More lists!

  • Jelena Djurdjic says:

    Više lista, nego kako, jer ionako sam često neodlučna šta sledeće da pogledam, a Matej ima nešto drugačiju listu prioriteta od mene pa me neretko zaintrigira odabirom koji napravi (ipak sam morala malo da pecnem oko izbora kriterijuma 😀 )

    Može možda da se organizuje neko glasanje, a na konto ovih lista? Svako doda šta misli da nedostaje pa vote 😀 (nešto za razmislit’, ali posle praznika dakako ;D )

Leave a Reply

Your email address will not be published.