Razbijanje filmskih mitova

Piše: Sven Mikulec

Svi smo čuli izjave poput ovih, ponekad ih i uzimali zdravo za gotovo, pretvarali u svoje stavove. Ovom prilikom odlučio sam se malo pozabaviti istinitošću tvrdnji na koje ćete naići u redovima koji slijede, razbiti par mitova i dati svoj doprinos iskorjenjivanju ponajvećeg zla modernog društva – predrasuda. Ako dovoljno puta ponoviš laž, kažu mudraci, postat će istina. Ne ako se mene tu nešto pita!

1

Mit #13: Remakeovi su besmisleni, nekvalitetni i prava bolest suvremenog Hollywooda.

Nema spora, filmovi poput Magle (2005.), Autostopera (2011.), Stvora (2011.), Planeta majmuna (2001.), Psiha (1998.) ili Rollerballa (2002.) i Bogu su teški. Treba, međutim, biti pošten i priznati da je u toj nemaštovitoj masi bilo i više nego solidnih stvari. Hororci Brda imaju oči (Alexander Aja) i Zora živih mrtvaca (Zack Snyder) spadaju u ugodna iznenađenja, Let Me In Matta Reevesa solidno je djelce, iako osjetno slabije od Alfredsonova originala, tu su i odlični vesterni True Grit i 3:10 za Yumu. Kategorija za sebe su, pak, Carpenterovi Napad na policijsku postaju 13 i Stvor, te 12 majmuna i Scarface. Remakeovi ne samo da su snimani tijekom cijele povijesti filmske industrije, već su i ponekad ispadali prokleto dobro.

2

Mit #12: Debelo u osmom desetljeću života, s praksom štancanja jednog filma godišnje, Woody Allen ishlapljeli je, propali redatelj.

Čak i da kritički dobro primljene Vicky Cristinu Barcelonu ili Whatever Works uzmemo s rezervom i ne nazovemo uspjehom, u novom je tisućljeću duhoviti njujorški neurotik uspio snimiti dva odlična, odlična filma. Match Point vrlo je dobra krimi-priča s finim glumcima predvođenim nikad zanosnijom Scarlett (polje kukuruza više ne gledam istim očima), a Ponoć u Parizu otkrila je da Woody, čak i u 76. godini, još uvijek nije isušio svoju zalihu scenarističke čarolije koja nas je osvojila još tamo negdje s Bananas, Annie Hall i Manhattanom. Na kraju krajeva, Blue Jasmine lošim filmom može nazvati samo neoprezan ili neupućen čovjek.

3

Mit #11: John Carpenter isključivo je horor-majstor.

Veliki američki redatelj i uzor tisuća nezavisnih filmaša s ograničenim budžetima i neograničenom strašću za filmom nekako je nepravedno tijekom svoje karijere dobio etiketu horor-redatelja. I dok, nema sumnje, Noć vještica i The Thing spadaju u sami vrh žanra, a tu su i solidni hororci poput They Live, In the Mouth of Madness ili Magle, čini se nepravedno oduzeti mu priznanje za filmove iz drugih žanrova koji se mogu smatrati itekako uspjelima. Čak i ako vam se komedija sa Chevyjem Chaseom Memoari nevidljivog čovjeka i nije dopala previše, tu je još uvijek popriličan broj finih naslova. Akcijski klasik Napad na policijsku postaju 13, SF akcije s omiljenim mu Kurtom Russellom Bijeg iz New Yorka i Bijeg iz L.A.-a, komična akcijska avantura Big Trouble in Little China, pa i neobični Starman s Jeffom Bridgesom. Šteta je ovako svestranog redatelja ugurati u jednu ladicu, koliko god ona bogata bila.

4

Mit #10: Charlie Sheen svaku je večer ili pijan ili nadrogiran.

Nekoliko poznanika slavnog glumca, koji žele ostati anonimni, tvrdi da svakog drugog četvrtka Sheen prisustvuje tajnim d’n’d sessionima s grupom prijatelja, gdje mu je konzumacija opijata zabranjena jer takvo što ne odgovara karakteru njegovog lawful good rangera 14. levela.

5

Mit #9: Prvi dio serijala filmova uvijek je najbolji.

Kad snimate serijal filmova, ne možete nadmašiti prvi dio. Dokazi su neosporivi: Povratak u budućnost, Kad jaganjci utihnu, Nemoguća misija, Goli pištolj, Mrak film, Umri muški, Pirati s Kariba, Matrix… Lako je doći do tog zaključka, ali onda bismo nanijeli neoprostivu nepravdu čitavom nizu ‘dvojki’ koje se nemaju čega sramiti. Svaku usporedbu sa svojim prethodnicima bez problema mogu podnijeti drugi dijelovi Evil Deada, Mad Maxa ili Kuma. Dvije kule ili Vitez tame. Cameronovi Terminator 2 i Alieni. O trećim dijelovima koji zasjenjuju čitav serijal – to bi trebalo kopati malo dublje, ali drugih je nastavaka stvarno bilo iznimno kvalitetnih.

6

Mit #8: Zbog naših prijevoda naslova filmova sram me što sam Hrvat.

Ponukan groznom odlukom da pomaknutu komediju Wrong posjetiteljima Cinestara predstave kao Čovječe, gdje mi je pas, poželio sam napisati protestni mail i objasniti koliko ovaj naslov, koji u sjećanje namjerno priziva onu blesavštinu s Ashtonom, daje gledateljima lažno obećanje i vara ih u startu. Kad se sjetimo svih tih prevoditeljskih kikseva, bilo da se radilo o očitom nepoznavanju engleskog (Warlock = Ratna sreća, Deconstructing Harry = Razarajući Harry, The Bucket List = Kad otegnem papke), nemaštovitom degradiranju filma (In Bruges = Kriminalci na godišnjem, White Men Can’t Jump = Veliki hakleri), ili vrckavosti prevoditelja (Intolerable Cruelty = Razvedi me, zavedi me, Office Space = Kako dobiti nogu), nesretnih je odluka zbilja bilo puno. S druge strane, čak i kod nas filmovi znaju biti prevedeni itekako uspješno. Svi su ludi za Mary kul je naslov koji savršeno odgovara radnji filma i nije previše udaljen od duha originalnog imena. Prljavi igraju prljavo drugi je primjer solidnog rješavanja prevođenja hrvatskom jeziku ne baš bliskih naslova (iako i dalje mislim da bi Posljednji ministrant bio dobra inačica originalnog The Last Boyscout), a ni Engleska pita, s obzirom da nama naslov The Inbetweeners ne bi značio puno, nije loš izbor. Kad smo već kod domišljatog referenciranja na starije uspješnice, za svaku pohvalu je i Gore ne može (Very Bad Things).

7

Mit #7: Jurica Pavičić spoila svaki film koji recenzira.

EPH-ov jahač apokalipse, uvijek rado spominjani domaći kritičar Jurica Pavičić na glasu je kao čovjek koji bi našao način da spoila i jedan Titanic. Osim toga, njegovim piskaranjima zamjeraju se i vrlo česte greške u prenašanju podataka – krivo napisana imena filmaša, recimo. Međutim, ne bi ovo bila poštena myth-buster lista da četveročlani novinarski tim nije otkazao godišnji odmor, zavrnuo rukave i bacio se na arhivu Jutarnjeg, kako bi iskopao dokaz da gospodin Pavičić ne griješi baš uvijek. Njegova recenzija Velikog Gatsbyja, recimo, prilično mi se svidjela. Rječito, a opet spušteno na zemlju. Sažeto, a opet rečeno je sve bitno. Odsad pa nadalje prigovore njegovom recenziranju uzimat ću sa zrncem skepse, jer u ovom je tekstu sve lijepo prezentirao čitatelju bez ikakvih, pa i najmanjih faktografskih bloopera ili spoilera… a ne, čekaj, u zadnjem je odlomku opet usrao motku. Šteta, pokušali smo.

14

Mit #6: Jedna scena, koliko god upečatljiva bila, ne može određenoga glumca obilježiti do kraja života.

Say hello to my little friend. I’m the king of the world. You can’t handle the truth. Koliko god neke scene posjedovale moć da se lakoćom urezuju u sjećanje filmofila, nemoguće je da u tolikoj mjeri obilježe glumce da ih se ovi ne mogu riješiti do kraja karijera. Barem se tako vjerovalo dok svojih pola minute slave nije dobio James Van Der Beek. Omraženi naslovni junak popularne teen sapunice Dawson’s Creek pokušao je kameri pokazati koliko ga je pogodila odluka Katie Holmes da pođe na jedrenje s Joshuom Jacksonom. Ono što je trebalo biti trenutak razočaranja i kratkotrajnog sloma zbog ljubavnog brodoloma, postalo je – legenda.

9

Mit #5: Svaka čast inozemnoj karijeri Rade Šerbedžije, ali koliko je teško stalno igrati ruske negativce.

Najveći balkanski radnik u Gradu anđela, neuništivi Rade, osjetno se uzrujao tijekom intervjua kad sam, zaplevši se prilikom postavljanja pitanja o karakteru njegovih holivudskih uloga, nehotice implicirao da ga vrlo često uzimaju kad im treba kakav karizmatični ruski negativac. „Ja sam apsolutno zadovoljan svime što sam napravio u karijeri“, rekao je uvrijeđeno i nabrojao mi svoja postignuća. I imao je donekle pravo – suprotno uvaženom mišljenju, nije uvijek igrao ruske mafijaše. U Harryju Potteru desetak sekundi bio je Gregorovitch, istočnoeuropski proizvođač čarobnih štapića (ne i ruski!), U Batman Begins je utjelovio beskućnika koji se grije oko bačve (nemoguće utvrditi zemlju porijekla, ali sigurno nije Rus!), u Mirnom Amerikancu odigrao je francuskog inspektora Vigota, za potrebe Stigmate pretvorio se u Talijana, u Fugitive Pieces iskoristili su njegovu mediteransku fizionomiju i dali mu ulogu Grka, a u besmislenom remakeu Magle Rade je postao duh kapetana Williama Blakea. Dakle, Grk, Francuz, Talijan, a kad ne priča puno, može i Amer. Ne zaboravimo Albanca u novom Takenu!

10

Mit #4: Kristen Stewart ne može disati na nos, i da zatvori usta na pola minute, onesvijestila bi se ili umrla.

Popularna pretpostavka, rođena iz ogorčenosti ljudi glumom mlade zvijezde Sumraka, koliko god zvučala logično i medicinski vjerodostojno, ipak najvjerojatnije nije istina. Naime, iako Kristen većinu vremena stvarno ima razjapljene čvalje, scene ljubljenja iz filma On the Road – osim ako su snimane u maniri pornića, s desetak rezova i pauzama za kisik – dokazuju da je njen nos sasvim funkcionalan.

11

Mit #3: Hrvatski filmovi uvijek se, na ovaj ili onaj način, bave Domovinskim ratom.

Kao da sama sranja koja su obilježila prvu polovicu devedesetih nisu bila dovoljna, uvijek se možemo osloniti na vječno pouzdani hrvatski film da nas, s kakvim Gregurevićem, Navojcem ili Mlikotom u glavnoj ulozi, podsjeti na traumatične ratne strahote. No je li to baš stvarno tako? Suprotno popularnom mišljenju publike koja od domaćeg filma bježi kao od poštenog posla, velika većina naših filmova s ratom ustvari nema baš nikakve veze. Samo površan pogled na produkciju posljednjih godina otkriva čitav niz ratom neopterećenih naslova: Ljudožder vegetarijanac, Što je Iva snimila 21. listopada 2003., Fine mrtve djevojke, Koko i duhovi, Vitezov Šuma summarum, Marasovićev The Show Must Go On, Pismo ćaći, Svećenikova djeca, hitovi prošlogodišnje Pule Vis-a-vis i Kauboji, Škorićkin erotski 7sex7 Bogatije i raznovrsnije nego što bi ljudi očekivali.

12

Mit #2: Sean Bean holivudska je verzija Kennyja iz South Parka.

Više nego ikoji drugi djelatnik branše, engleski glumac Sean Bean svijetu se urezao u pamćenje kao neka vrsta hodajućeg spoilera. Ako se njegovo ime nalazi na popisu glumaca, možete biti sigurni da njegov lik neće živ i zdrav dočekati odjavnu špicu. Od epskih, pjesničkih smrti (LotR: FotR, GoT), preko onih očekivanih i zasluženih (Don’t Say a Word, Golden Eye, Patriot Games), do onih krajnje bizarnih (pregazile ga krave u The Field – koji kurac), Bean je stekao reputaciju koja i njega samog pomalo zabavlja. Ipak, daleko od toga da baš svaki put otegne papke. Ronin, Ana Karenjina, North Country, The Dark, Cleanskin, Percy Jackson i Flightplan ruše mit o hodajućem spoileru. Zanimljivo je i što je u prvoj verziji scenarija Nacionalnog blaga njegovog lika zadesila pogibeljna sudbina, ali su na kraju to promijenili u federalni zatvor. Čak i kad je mit razbijen, treba reći – nitko ne umire bolje od Seana.

13

Mit #1: Nicolas Cage ne bi odbio ulogu čak ni da mu život ovisi o tome.

Prevladava mišljenje da Nic Cage ima toliko niske kriterije pri odabiru uloga da biste ga jednim dobro sročenim mailom vjerojatno mogli castati i na snimanju nećakove krizme. Promašaji poput Čovjeka od pruća, Ghost Ridera ili Otete, kao i jedan vrlo zabavan YouTube skeč, učvrstili su ovu reputaciju. Ali, vjerovali ili ne, Cage je itekako sposoban reći NE. Zbog želje da više vremena provede s obitelji, odbio je ponudu Petera Jacksona da odigra ulogu Isildurova nasljednika Aragorna. Odbijenicu je dobio i Darren Aronofsky, kad je tražio glavnoga glumca za Hrvača. Cageu se uloga nije dopala jer bi morao uzimati steroide da dosegne željeni fizički izgled Randyja The Rama Robinsona. U maniri iritantnih Top Shop reklama – ni to nije sve. Krajem devedesetih nije mu se dalo odletjeti u Australiju snimati Matrix. Kad ne hrani golubove u parku, Keanu Reeves još uvijek mu šalje bombonijere.

13 komentara za “Razbijanje filmskih mitova

  • Mongrel says:

    Dodao bih dva imena na broj 8 (Mit #8: Zbog naših prijevoda naslova filmova sram me što sam Hrvat): Vrtlog života (American Beauty), film koji jako dugo nisam htio gledati jer sam zbog imena bio uvjeren da je tipična romantična komedija, i Rescue me (Vatreni dečki), serija čije ime me iz nekog razloga asocira na Martina Lawrencea i nekog od braće Wayans u ghetto seriji sa elementima romantike (između dva glavna glumca).

  • Latz says:

    “Mit #8: Zbog naših prijevoda naslova filmova sram me što sam Hrvat.” — s ovim se nažalost nikako ne slažem. Ovo nije mit jer par lasti ne čini proljeće. To što tu i tamo netko ubode dobar prijevod ne može nikako ispraviti 90% smeća od kojih su za najveću osudu ‘opisni’ naslovi filmova kad prevoditelj iako ima doslovni prijevod koji u potpunosti odgovara mora dodati još nešto kako bi opisao film jer je publika valjda preglupa da bi im original bio dovoljan — pr. ‘The Relic’ -> ‘Muzej straha’ (ma da? kaj je horor? loš, ali svejedno) — Ili jednostavno pogrešnih prijevoda — pr. ‘American Sweethearts’ -> ‘Ljubimica Amerike’ (jer koga boli k za drugi dio para) …

    Imamo par iznimaka po kojima se samo može vidjeti da tu i tamo naletimo na mozak — ostalo je prestrašno.

    Ali mi je dobro da se među mitovima nisu našli katastrofalni titlovi u kinima jer nazivanje toga mitom bi stvarno prelazilo granice dobrog ukusa.

  • mucha_klica says:

    Što se tiče prijevoda filmova: prevoditelji koji titlaju filmove, nažalost, ne prevode naslov filma nego to radi produkcijska kuća. A čini se da to rade osobe iz marketinga sa slabijim znanjem engleskog (odnosno, manje bogatim rječnikom) ili osobe koje film nisu ni pogledale. Čast iznimkama, naravno :)

  • DS says:

    @ Latz: Bwahahahaha. Ne mo’š ih ne vidjet’, a onda sve pokvare.

    Posebno me oduševljava kako ne prevode bilo koji drugi jezik osim engleskog u engleskom filmu, ako nema hardkodane engleske subtitlove u njemu. Štetočine od prevoditelja, dobivaju lovu, a ekipa s titlovi.com ih pregaze samo na slušanje.

  • Neva says:

    Netko tko veli da Pavičić ‘spoila’ svaki film, ne može mi pametovati o lošim ili dobrim prijevodima. Što bi falilo da je rekao da pokvari ili upropasti svaki film?

  • Sven Mikulec says:

    Razumijem što govoriš, ali ne bih rekao da te riječi imaju isto značenje. Spoilanje je samo jedan od načina da se nekome pokvari ili upropasti film. Da sam napisao “Pavičić upropasti svaki film u svojoj recenziji tako što otkriva njegovu radnju”, izgledalo bi malo nespretno.

  • smeće_podmuklo says:

    daj, svene, pa barem bi ti trebao znat da za naslove filmova, ko što reče mucha_klica, NISU KRIVI PREVODITELJI, VEĆ DISTRIBUCIJSKE KUĆE. mislim da to treba svima urezat u mozak.
    a moram i protestirat protiv ovog DS-ovog panegirika amaterskim titlovačima. mislim da u životu nisam uspio naletit na “hrvatski” titl koji zapravo nije srpski ili koji me nije natjerao na živčani slom, tako da sam već ODAVNO odustao od hrvatskih amaterskih titlova. doduše, nisam sad siguran imam li baš puno iskustva sa stranicom titlovi.com pa je možda u tome problem.

  • Danijel says:

    The Last Boy Scout se jedno kratko vrijeme prevodio kao ‘Posljednji Poletarac’ 😀 Još se debatuje koliko je to bila zajebancija, a koliko ozbiljan pokušaj da se približi duhu originala (Posljednji Izviđač uopće ne zvuči loše)

  • Trampi Švorc says:

    “Kad ne hrani golubove u parku, Keanu Reeves još uvijek mu šalje bombonijere.” LOL

  • Branka says:

    Za Cagea sam cula da je zbog nesretnog ulaganja ostao bez novaca pa prihvaca svakojake uloge..pa sad, kiko istine ima u tome..

  • Sven Mikulec says:

    Drago smeće_podmuklo, pročitao sam par puta odlomak posvećen lošim prijevodima naslova i ne znam zašto misliš da ne znam da distributeri prevode naslove na hrvatski. Možda zbog nespretne konstrukcije “prevoditeljski kiksevi”. U svakom slučaju, znam da se ne raspisuje natječaj na kojem anglisti daju svoje ponude najboljih prijevoda.

  • DS says:

    @ Neva:

    1) veli – od veliti – staroslavenski velem
    2) faliti – njemački fehlen

    Što bi ‘falilo’ da si napisala ‘piše’ i ‘nedostajati’?

  • Ifet says:

    “Kad ne hrani golubove u parku, Keanu Reeves još uvijek mu šalje bombonijere.”
    hahahahaha

Leave a Reply

Your email address will not be published.