Najšokantnije filmske smrti

Piše: Luka Šimunović

Uz višak slobodnog vremena i, time izazvano, intenzivno gledanje filmova (kako novih, tako i starih) došao sam na ideju osmisliti listu 13 najšokantnijih smrti koje sam pritom mogao vidjeti. Najšokantnijih u smislu da je smrt nastupila iznenada pa, ponekad, i samog ubijenog (ili nekog pokraj) ostavila u šoku. Najšokantnijih zbog načina na koje su se dogodile ili sredstva/oružja kojim su učinjene. Najšokantnijih jer su u meni znale ostaviti takvu rupu (poput one u srcu od metka) da ne bih došao k sebi još dva dana. Ova je lista čisto proizvoljna poretka, a uz to sam siguran da sam i neku brutalnu scenu totalno zaboravio staviti na popis (a možda neku nisam stavio jer ni ne znam da postoji). Svaka je scena prikazana kratkim videom. Napoljetku, SPOILERS AHEAD.


 

Pokojni (The Departed, M. Scorsese, 2006.)

Nakon što ga na krovu iznenadi Leonardo Di Caprio, Mattu Damonu ne piše se dobro. U lisicama je te se uz neuspjeli pokušaj pregovaranja oko vlastite sudbine pomiri s time da je gotov: „Just kill me now.“ „I am killing you,“ odgovara Leo. Ili ne, Leo, ili ne…

Drive (N. Winding Refn, 2011.)

Ovo je ustvari film koji me nadahnuo napisati ovaj članak. Od mnogih smrti koje tu možemo vidjeti, nekako mi je najteže pala smrt Bryana Cranstona, koji, taman kad pomisliš da se izvukao, dolazi do svog „prijatelja“, pruža mu ruku i dobiva žiletom „down the road, not across the street“. Užasan osjećaj agonije kad znaš da je gotovo i da po tom pitanju ne možeš napraviti ništa.

Kum 2 (The Godfather: Part II, F. Ford Coppola, 1974.)

Svima je poznata mafijaška odmazda kojoj razlog može biti i najmanja greška. Izdaja ne spada u tu kategoriju, a sudbina svakog mafijaša koji radi protiv svoje obitelji prilično je izvjesna. Na moj popriličan šok, Al Pacino pokazuje da tu nema „sive zone“ ili opraštanja, čak ni kad ti je vlastiti brat u pitanju. Prilično decentna likvidacija, ako je usporedimo s, primjerice, smrću Pacinova drugog brata.

Nestala (Gone Girl, D. Fincher, 2014.)

Ne sjećam se kad sam zadnji put osjećao ovakvo gađenje prema nekom filmskom liku kao prema Rosamund Pike u ovom filmu. Nakon prilično „graphic“ ubojstva NPH-a, još uspije sve inscenirati tako da se radi o silovanju. Možda je problem u meni i žiletima (ovo krivo zvuči), ali nakon ovog sam ponovno malo osjetio kaj sam jeo za ručak.

Ratnici podzemlja (The Warriors, W. Hill, 1979.)

Nije Miley, al je Cyrus. Vođa najjače bande New Yorka biva skinut s dječje penjalice prilikom inspirativnog govora delegatima ostalih bandi. „CAN YOU DIG IT?!“ Očito ne, ak’ se pita Davida Patricka Kellyja. Dodatan šok je i sam razlog zbog kojeg je Cyrus ubijen: „No reason, I just like doing things like that.“ Klasičan primjer „a jesi dugo glumio“ sindroma.

Brodolom života (Cast Away, R. Zemeckis, 2000.)

Iako nije riječ o pravoj smrti, tko nakon „smrti“ Wilsona nije imao suzu u oku taj nije čovjek. Svi hetjeri koji bi mogli izustiti kako papak nije mogao otplivati do lopte i nazad za čas očito nisu nikad doživjeli to traumatično iskustvo. Plivaš, a lopta ide. Plivaš brže, lopta sve dalje. Nepoznata teta skače s mola jer vidi kako desetogodišnji ja neuspjelo pliva za loptom na obali Trogira. Nepoznata teta pliva, a lopta ide. Nepoznata teta pliva brže, lopta sve dalje. Nepoznata teta odustaje nakon neuspjele „trke“. Zbogom Zepter lopto, nadam se da ti je bolje u Splitu nego što ti je bilo sa mnom u Trogiru.

Nema zemlje za starce (No Country for Old Men, braća Coen, 2007.)

Čime je on to njega ubio? Kaj? Kaaaaaaj? Stavio mu je ovo na čelo… Okej… I to je spojeno na ovu bocu… Aha… I ovaj je sam tu stajao… A ok, kontam da bih i ja tak stajao.

L.A. Povjerljivo (L.A. Confidential, C. Hanson, 1997.)

Taman naletiš na odličan dokaz koji polako demistificira kompleksan slučaj na kojem radiš, pa normalno da ćeš prvo otić reć šefu načelniku policije, right? Wrong.

Pakleni šund (Pulp Fiction, Q. Tarantino, 1994.)

Travoltu u školi nisu učili da se cijev nikad ne uperuje ni u kog. O prstu na okidaču neću ni pričat. Rek’o bi Bob Ross, „we don’t do mistakes, just happy little accidents.“

Život je lijep (La vita è bella, R. Benigni, 1997.)

Jedan mali dio mene umro je kad Benigni namigne malom sinu, krene stupati prema tamnoj uličici te se nikad iz nje ne vrati.

Spašavanje vojnika Ryana (Saving Private Ryan, S. Spielberg, 1998.)

Sjećam se da sam ovaj film gledao kao klinac dok je tek počinjala moja fascinacija Drugim svjetskim ratom, a ova me scena proganjala danima. Adam Goldberg u očajnom pokušaju da okonča Nijemca izvlači nož pa ga dobiva nazad od dvaput većeg protivnika, i to ravno u srce.

Gran Torino (C. Eastwood, 2008.)

Iako nismo navikli vidjeti Clinta Eastwooda kako umire u svojim filmovima, kad umre – on to učini sa stilom. Kako bi spasio svog mladog susjeda od opake bande, Clint prvo privuče pažnju cijelog susjedstva, pa iz jakne izvuče uvijek opasni ruka-pištač na što ga prevareni članovi bande ubiju kao zeca. Baš ih je sjebo.

Posljednja patrola (End of Watch, D. Ayer, 2012.)

Mrzim ove filmove u kojima te približe likovima, naprave ih takvima da ih je nemoguće ne zavoljeti, sve bude super, a onda ti ih odjednom uzmu. Što mrzim još više? Kad ti uzmu samo jednog od njih, a drugog uplakanog ostave da plače uz njegovu ženu i malo, tek rođeno dijete.

Jedan komentar za “Najšokantnije filmske smrti

Leave a Reply

Your email address will not be published.