Najbolji soundtrackovi 2013. godine

Piše: Decadent Sympozium

2

Volim filmsku glazbu i njenu ulogu u filmskom djelu, a naročito cijenim originalne autorske radove. Ovom listom trinaestice htio bih predložiti ljubiteljima glazbe naslove za koje mi se čini da ne bi trebali biti preskočeni, iako djelomičan kriterij nije bila glazba sama, nego i njena primijenjenost i uloga u filmu, kao i zanimljivosti vezane za sam proces nastajanja. Postoji nekoliko naslova koji su ispali iz ždrijeba, a koji su lako mogli zamijeniti neke ovdje odabrane (primjerice OST za film Mud), no i bez njih je lista prilično moćna – hoću reći – koliko je ova godina slaba s filmovima, toliko je vrlo, vrlo kvalitetna kada su u pitanju glazbeni aranžmani. Lista je abecedno poredana.

………………..

Byzantium – Javier Navarette

Rezak minimalistički odnos tišine, istaknutih klasičnih instrumenata i modernih industrial detalja izlet je u mračan glazbeni ugođaj. Autor kombinira interpretacije skladbi klasičnih autora sa suvremenim ambijentalnim oblicima i stvara vrlo napetu glazbu koja genijalno osnažuje tematsku svrhovitost filma, bacajući slušatelja niz rijeku smrti u stjenovitom kanjonu mistike i strave. OST nije samo dobro komponiran, nego je i genijalno masteriran. Svi su instrumenti i zvukovi masivni u hladnoći bivanja i najljepši detalji skrivaju se u niskim frekvencijama, iza sebe nose sav teret dramskog značaja, a opet, na trenutke mame prema rijeci nalikujući bajci.

Elysium – Ryan Amon ——- recenzija

Jedan od standardnijih OST-a vrlo je loše iskorišten u filmu, pa je moguće da se pri samom gledanju uopće ne primijeti. Mislim da sam čak u recenziji Elysiuma napisao da je OST tipičan i neinspirativan. Međutim, izložen kao OST, zapravo je dosta zanimljiv, izbjegava repetitivnost i budi različita emotivna stanja s nekoliko dragih mainstream progresija i ambijentalno zanimljivih dionica. Većina skladbi s liste ugodno je slušljiva bilo kao pozadinska glazba tokom rada, kao zamjenska glazba tokom igranja ili kakve druge zabave, ali i kao glazba za odmor. Također ima i onaj holivudski uplifting detalj koji bi nas trebao energično ili emotivno zanijeti u trk s protagonistom, dok pri visoko tempiranim skladbama ne pretjeruje s bubnjevima, puhačkom sekcijom i decibelažom. Amon je investirao u OST znatno više truda no što su redatelji u film.

Ender’s Game – Steve Jablonsky ——- recenzija

Klasičan Jablonskyjev OST, čiji su aranžmani uvijek među najboljima u godini i obavezno se odabiru za foršpane filmova koji tek dolaze. Ender’s Game također posjeduje idealan promotivni materijal, pa vjerujem da ćemo ga već negdje čuti. Općenito gledano Ender’s Game je i standardan holivudski aranžman, bez previše eksperimentiranja, s nekoliko vrlo lijepih catchy melodija koje podižu duh i karakterističnom sposobnosti da jednostavnim progresijama prenosi važnost scena, iako same scene to ne uspijevaju. Vrlo prigodan za Ender’s Game, dovoljno dobar da sam gura film. U tom smislu najbolji OST ove godine kada je u pitanju standardan holivudski stil aranžiranja.

Europa Report – Bear McCreary ——- recenzija

Intrigantan i fenomenalno ritmičan OST koji stvara s jedne strane osjećaj fantazističnosti, a s druge strane opisuje životno kretanje mnogostrukosti događanja, u korak prateći sadržaj filma. Stil i tonalitet povlače utjecaj kasnih osamdesetih i ranih devedesetih iz područja američkog SF-a i japanskog animea, što je apsolutni plus. Orkestralne sekcije u međusobnoj su igri progresija nalik stranim, nepoznatim entitetima iz svemira u utrci za životni probitak, za ispunjenje smisla koji nam je neuhvatljiv, ali fascinantan. Dijelovi OST-a komponirani su gotovo kao SFX, oscilirajući sintetizeri ponašaju se kao pozadinski, prirodni zvukovi dok najednom ne izrastu u privlačnu, poticajnu vitalnost. Genijalno!

<

Gravity – Steven Price ——- recenzija

Izuzetno originalan OST isprepliće masivnu orkestraciju s moćnim sintetičkim zvukom da bi ponudio jedan od najboljih OST-a posljednjih godina uopće. Dinamično, napeto, atmosferično i poticajno, savršeno je ukomponirano s vizualnim i simboličkim sadržajem scena, iako se i bez njih može osjetiti intenzitet situacija koje zadese protagonisticu. Orkestracija je korištena štedljivo i raste s vremenskim odmakom OST-a (dakle, filma), što je izvrsna i efikasna ideja, a posebna hvala vrijedi za sintetički dio pjesama, oko kojeg se Price naradio. S obzirom na kompleksnost filtara, bilo je tu puno tweakanja i automatizacija, superiorno dinamički izvedenih. Napete, prijeteće dionice maestralno definiraju antagonista filma, a orkestracija budi proces oslobođenja. Milina.

How I Live Now – Jon Hopkins

Dramski OST optimistično-melankoličnog tona najbolji je aranžman iz tog područja ove godine. Isprepliće zvonke udaraljke s nježnim glasovirom i gudačkim detaljima, a različiti ambijentalni artefakti ostavljaju osjećaj prirodnog okruženja livada i gradova podjednako. Povremeno, aranžman se naglo transformira u kratke, napete sekvence kontrapunktualnog karaktera, budeći osjećaj jeze, da bi se potom opet prelila u tim nježniji ples duhu i tijelu umirujućih dionica. Vrlo lijep, oslobađajući aranžman.

<

Nebraska – Mark Oton

Potpuno suprotan svim drugim autorima s ove liste, Oton se oslanja na snagu jednostavnosti i bez ekstravagantnosti postiže isti efekt: predaje nam skladbe van tipičnih progresija i motiva, napisane za dva do tri komplementarna akustična pop instrumenta koji nas ne prestaju uvoditi u nove horizonte sve do dirljivog završetka. Zanimljivost OST-a je njegov generalni zvuk, ‘neispoliran’ zapis koji evocira svijet starine, još punih pluća dišuće. Poput filma, i OST je svojevrsno putovanje, vrijedno u rjetkoći izvedbe, iako sam primijetio prisutnost nekih skladbi i u drugim radovima.

<

Oblivion – M83, Anthony Gonzales, Joseph Trapanese

Čini se da redatelj Kosinski ima specifičan glazbeni ukus jer najprije je za TRON: Legacy (2010.) pribavio francuski Daft Punk koji su komponirali ponajbolji OST te godine, a potom je zbio društvo predvođeno francuskom indie-elektro grupom M83 za ovaj osrednji soft SF film s vrlo dobrom glazbenom pratnjom. Oblivion OST negdje je u kategoriji recentno tipičnog holivudskog aranžmana, ali je i kao takav prilično iznad prosjeka. Najlakše ga je opisati kao mješavinu Mass Effect OST-a (inspiriranog klasičnim SF-om) i Jablonskog, atmosferično razapet između intenzivnog i smirujućeg, sa svojevrsnim eshatološkim podtekstom i dovoljno inventivnih detalja da slovi kao jedan od najkvalitetnijih OST-a ove godine. Oblivion je također i jedan od kompletnijih, duljih OST-a što ih se može pronaći – svaka pjesma nosi svoj specifičan karakter i već time zaslužuje posebnu spomen.

Only God Forgives – Cliff Martinez ——- recenzija

Između totalno viralnih vizuala i potpuno prisebne pripovijesti autor i nije imao puno izbora nego li skladati intrigantnu trippy glazbu naglašenu vrlo rijetko korištenim instrumentima i efektima. Fascinantan je spoj zapadnog i istočnog utjecaja, pogonjen elektroničkim instrumentarijem, kojim neobično besprijekorno opisuje mjesto radnje i u taj nas opis s lakoćom uvlači. OST je nepredvidljiv, ponekad nepristupačan, vrlo kreativno riješen i sasvim poput ničeg drugog posljednje vrijeme. Zahvaljujući izvrsnom osjećaju za tematski prikaz, Martinez je omogućio da se sakralni podtekst filma iščitava iz tonaliteta. Nije mu prvi put, ali mu je najbolji put.

Out of the Furnace – Dickon Hinchliffe ——- recenzija

Ludo napet, strastveno egzistencijalistički potkovan OST sudara apokaliptični unplugged i grunge s gdje melankoličnim, gdje zlokobnim gudalima i nježnim glasovirom koji ih oboje izvlači iz mračne slijepe ulice pred horizont sunca. Glazba superiorno opisuje glavne ličnosti filma i njihove odnose, analogiju preživljavanja i motiv lova, a opet sasvim bježi od kompleksnosti i ni u kojem trenu ne izlazi van čvrsto utemeljenog zvučnog okvira – nikada preglasna, nikada pretiha, već kontemplativna, poticajna i upečatljiva. Ponajbolji, ako ne i najbolji OST godine.

Rush – Hans Zimmer ——- recenzija

Ako godišnja lista ne uključuje neki Zimmerov OST, čitatelji obično smatraju da je lista promašena. S druge strane, Zimmer se ove godine baš i nije naročito ubio oko svojih aranžmana, koji se sve više i više čine rehashom, sličan smjer kojim je krenuo i James Horner unatoč valovima hvale. Preslušao sam ovogodišnji Zimmerov opus i nisam osobito oduševljen. Što se Rusha tiče, znatno, znatno je kvalitetniji uz film, zbog čega ga onda i ističem. Većina OST-a impozantna je igra bubnjeva i rock šajbanje isprepletenom staccato gudačkom i elektronskom sekcijom, što ga čini zvučno bogatim, ali isključivo posvećenim napetim filmskim sekvencijama – pravi OST za sportski film koji tematizira formulu 1 i uopće ponajbolji što sam čuo u žanru sporta. Dakako, Zimmer je za najvažniji tematski trenutak plasirao jednu catchy emotivnu melodiju. :)

>

Stoker – Clint Mansell, Phillip Glass ——- recenzija

Misteriozan, neobičan i vrlo osoban, i ovaj je OST jedna od jačih karakteristika cjelokupnog filma. Aranžman i instrumentalizacija pretežno su zasnovani na Mansellova dva najbolja prethodna rada – The Fountain (2007.) i Moon (2009.), uz razliku što ovdje nije kontemplativan koliko je napet, i nije sladak koliko je mističan, na momente jeziv. Za vjerojatno najupečatljiviju scenu filma, doduše, bio je zadužen Glass, pa iako se radi o samoj jednoj pjesmi, veoma je zanimljiva i dinamična, u sebi u potpunosti okuplja temat filma, te savršeno reagira u susretu sa scenom i likovima. Stoga, preporuka!

Upstream Color – Shane Carruth

Shane Carruth je, dakle, ne samo redatelj, producent i pisac ovog filma o kojem se štošta i kojekako može pisati, već je i autor izrazito ambijentalno-atmosferičnog, ali kompleksnog i originalnog OST-a, stvorenog da se sluša u jednom dahu. Mnogi ambijentalni radovi mogu privremeno ugušiti moždane stanice čovjeku, a njihova zloupotreba (činjenica da se nešto događa i nešto pokriva filmsku pozadinu – ali se radi o maltretiranju jednog akorda i dva oscilatora) je i prečesta u filmovima. Ipak, ovdje je intenziviranje emocije optimalno ritmizirano, a kao cjelovit rad asocira na putovanje koridorima ponad oblaka, u potrazi za vremenom koje nam nedostaje. Pretenciozan film – možda. OST – nipošto.

8 komentara za “Najbolji soundtrackovi 2013. godine

  • trivia says:

    fali ennio morricone za ‘la migliore offerta’.

  • DS says:

    Uh, svakako i to preporučam, briljantno, skroz sam ga smetnuo s uma. Mogao bi se Oblivion/Rush komotno zamijeniti za to. 😀

  • Filip says:

    fali i “La Grande Bellezza”

  • Marin says:

    OK lista.

    Možda nisi gledao “Place Beyond the Pines”, ali meni je to najbolja glazba u filmu u ovoj godini.

  • DS says:

    Nisam PBP gledao ali sam slušao, zanimljivo je što se djelomično radi o skupini autora s instrumentalnim izvedbama, a djelomično pop stvarima, ali mi se činilo premalo instrumentalne autorske glazbe da bi je upucao u listu. Mike Patton je sve bolji, though.

    // La Grande Bellezza nisam ni gledao ni slušao. 😀

  • Boris Rakić says:

    Ove godine Mike Patton i Steven Price iznad svih po mom mišljenju. Fina lista.

  • trivia says:

    potpisujem ‘la grande bellezza’, savrsen film i savrseno sve vezano uz njega

  • tota says:

    Fali soundtrack za film “Her”.

Leave a Reply

Your email address will not be published.