Najbolji mumblecore filmovi

Piše: Marita Li

Mumble-what? Mumblecore za početnike

9

Ekipa, ovo neće biti baš zabavno. Bit će nadriedukativno. Ova će lista pokušati obuhvatiti fenomen mumblecorea u američkoj filmskoj industriji.

Mumblecore se ne bi baš mogao nazvati žanrom nego više stilom ili čak incestuoznom grupicom nekolicine bijelačkih američkih redatelja srednje klase koji su odrasli na Cassavettesu, Bergmanu i, inspirirani američkom indie filmskom scenom, odlučili nešto snimiti i sami. Najčešće se usko veže uz tek par imena (Andrew Bujalski, braća Duplass, Joe Swanberg, Greta Gerwig, Lynn Shelton, Lena Dunham) koja često međusobno surađuju te i glume u svojim i tuđim mumble projektima.

Pojam je prvi puta upotrijebljen negdje sredinom 2000-ih i od onda se vrlo slobodno, na negodovanje svih navedenih redatelja, upotrebljava za većinu novonastalih niskobudžetnih filmova američke produkcije. Neke formalne karakteristike filmova te struje bile bi: upotreba glumaca amatera, snimanje kamerom iz ruke, upotreba crno-bijele tehnike (čisto jer je jeftinije), oslanjanje na improvizaciju. Tematski se mumblecore filmovi najčešće mogu staviti u istu košaru – melankolija svakodnevice mladih ljudi, koja više ili manje uspješno prikazuje bit međuljudskih odnosa, zbunjenosti, konfuzije i potrage za identitetom pred pragom „odraslosti“ – sažeto, zbog bogatog rječnika naše generacije, riječju mumble.

To su filmovi s malo radnje i puno razgovora. Čak i fanovi ove struje kažu da su dijalozi dosadni, likovi dosadni i da radnja obično ne vodi nikamo. Zato treba upozoriti ljude sklone nestrpljenju ili ovisne o eksploziji, otmici i ubijenim ljubavnicima – toga tu nećete naći. Ovo su filmovi atmosfere, i to tehnički nesavršene. No kroz podrhtavanje kamere, nefokusirane kadrove, neugodne šutnje i stupidne razgovore prodire rijetko pojedincu bliža i neposrednija stvarnost. Ako je film samo još jedan vid opijuma za mase kojim se želi pobjeći od vlastitog života (a naravno da je, barem u svojoj mainstream inačici, nego rečenicu ne znam započeti bez ako), mumblecore bi tu pao filmski ispit – ovaj nas tip filmova vraća na trenutke iz naše svakodnevice i na vlastita egzistencijalna previranja, na naše neugodne razgovore i neuspjele veze te na čari upoznavanja. Mumblecore ne nudi nikakav bijeg, čak obratno.

Proglašavana smrt mumblecorea vezana je uz činjenicu da su njegovi glavni redatelji na sceni već jedno desetljeće te su počeli dobivati i veću financijsku potporu i poznatija glumačka imena, čime su već izdali glavnu, DIY karakteristiku mumblecorea. Primjeri bi toga bili Swanbergov solidni Drinking Buddies (2013.) i Your Sister’s Sister (2011.) Lynn Shelton, koji, iako i dalje neupitno indie filmovi, gube onu neposrednu otvorenu ranu ljudskosti tipičnu za mumblecore struju.

No to samo dokazuje da je mumblecore kao pojam, iako na početku usko vezan uz nekoliko imena koja su ga produkcijski već prerasla, pomogao etablirati DIY uratke i pružiti im nišu na tržištu koja će, dok god budu nastajali novi uradci s nula novaca, nula glumaca ali dobrom idejom i nešto mladenačkog mumljanja, raširenih ruku primati i nova redateljska imena kojima može poslužiti bilo kao odskočna daska za komercijalnije uratke (Duplass, Shelton, Dunham) ili za zrelije radove koji nastavljaju ispipavati granice žanra (Katz, Bujalski, R. Bronstein).

Idemo na top-listu.

13. Sićušni namještaj / Tiny Furniture (Lena Dunham, 2010.)

tinyfurniture1

Film Lene Dunham koji je široj publici (gledateljima HBO-ove serije Girls koji su tražili druge Dunhamine radove) otkrio mumblecore scenu uopće. Ovaj film slijedi sva pravila pravog mumble filma kao po špagici – film prvijenac, minimalni budžet, prijatelji i obitelj kao glumci, postfaksovska kriza identiteta u suočavanju sa svijetom „odraslih“ i pričanje pričanje pričanje.

12. Nights and Weekends (Joe Swanberg i Greta Gerwig, 2008.)

Nights-and-Weekends-3

Joe Swanberg sigurno je najproduktivniji redatelj ove struje (16 dugometražnih u 9 godina), ali o naglasku na kvantiteti govori i to da će ovo biti jedini njegov film na listi, i to nastao u suradnji s Gretom Gerwig. Nights and Weekends na trenutke vrlo uspješno prikazuje dinamiku romantičnih odnosa uopće kroz prizmu veze na duljinu, ali ostaje prilično neuravnoteženim i zaboravljivim uratkom.

11. Jeff, koji živi kod kuće/ Jeff, Who Lives at Home (Jay Duplass i Mark Duplass, 2011.)

jeff

Ovaj film braće Duplass spada u jedno od onih ostvarenja koje bi se tek rubno moglo nazvati mumblecoreom (Ipak tu glumi Susan Sarandon, čovječe. Ajde, i Jason Segel.), no tematikom potrage za smislom u praznoj svakodnevici jednog nezaposlenog i musavog momka u zrelim godinama, i to u zabavnom paketu, opravdava svoje mjesto na ovoj listi i poručuje nam: izađimo iz mamina podruma na ulicu!

10. My Effortless Brilliance (Lynn Shelton, 2008.)

effortless

Film o krpanju raspalog prijateljstva između pisca Erica i njegova dugogodišnjeg prijatelja Dylana u kućici negdje usred hladne savezne države Washington uz Serbo-Croatian rakia i lov na pume. Iznenađujuće duhovit film, posebice u prikazu piščeva ega, i iznijansiran portret odnosa između prijatelja, od prekida prijateljstva u prvom dijelu filma do kasnijeg pokušaja njegova spašavanja. Pljesnivi sir više nikad nećete jesti isto.

9. Mutual Appreciation (Andrew Bujalski, 2005.)

mutualappreciation

U centru je ovog Bujalskijeva filma Alan – mladi glazbenik čiji se bend upravo raspao i koji se upravo doselio u Boston tražeći posao kao samostalni izvođač. U Bostonu živi i njegov stari prijatelj Lawrence i njegova cura. Oni se druže. Nekakva sviđanja, nekakva odbijanja. To je to od radnje. Sve ostalo su iznijansirani dijalozi i snalaženje u društvenim situacijama i to je ono gdje je Bujalski odličan. Također, parti s perikama najbolja je ideja za tematski parti.

8. Puffy Chair (Jay Duplass i Mark Duplass, 2005.)

puffy

Film braće Duplass iznenađujuće je koherentno ostvarenje koje, unatoč pojedinim neujednačenim trenucima, odlično funkcionira i suptilno gradi vrlo čvrstu poantu. Emily i Josh (još jedan mladi glazbenik čiji se bend raspao), u vezi već niz godina, kreću na put kako bi nabavili fotelju za rođendan Josheva tate, a na tom im se putu pridružuje i Joshev brat Rhett sa šašavom bradom. Neka vas od gledanja ne odvrati na početku cmizdrava Emily, pogodi je kamion u 23. minuti. Ne pogodi. Al pogledajte film.

7. Quiet City (Aaron Katz, 2007.)

quiet city

Quiet City odličan je film koji prati nešto više od jednog dana u životu Jamie i Charlieja, koji se slučajno upoznaju na stanici metroa te se počnu družiti kad Jamie shvati da nema gdje biti tu noć jer ju je prijateljica zeznula. Vrlo jednostavna premisa za sat i dvadeset minuta koji, kroz smalltalk i obilazak novog grada, otkrivaju puno o dinamici grada i jednoj generaciji. Katz je definitivno redatelj čije buduće radove vrijedi pratiti.

6. Kicking and Screaming (Noah Baumbach, 1995.)

kicking and screaming

Kako već i desetljeće nastanka daje naslutiti, ovaj Baumbachov prvijenac prethodnik je suvremenog mumblecorea i njegova neupitna inspiracija. Ovo nije film s Willom Ferrellom o nogometu, samo imaju isto ime, treba guglati dalje. Kicking and Screaming mora se naći na ovoj listi i zbog tematiziranja postfakultetske izgubljenosti i melankolije te izrazite dijaloške napunjenosti. Za razliku od mumble dijaloga punih neelokventnih ali realističnih like, uhm, I guess, Baumbachov film verbalno je izoštren i gledatelj je cijelo vrijeme svjestan da nitko tako ne govori. Ali zato rađa niz genijalnih citata kao što su: Prague… you’ll come back a bug ili What I used to be able to pass off as a bad summer could now potentially turn into a bad life.

5. Frances Ha (Noah Baumbach, 2012.)

frances ha

Ovaj Baumbachov film, nastao skoro 20 godina poslije, našao se na mnogo popisa najboljih filmova prošle godine. Sa sjajnom Gretom Gerwig u glavnoj ulozi, koja je i suatorica scenarija, Frances Ha odlično dočarava previranja mladih koji tek trebaju odlučiti što žele od života, i to uspijeva napraviti u formatu koji nije ni blizu DIY postavkama, ali koji unatoč tome uspijeva izbjeći zakonitostima holivudskih narativa koji igraju na sigurno − barem sve do samoga kraja koji ponešto naglo skreće u sferu happy enda, ali svejedno preskače zamke uobičajenih narativa o curi u dvadesetima.

4. Dance Party USA (Aaron Katz, 2005.)

danceparty

Nema filma koji bolje utjelovljuje potencijalnu snagu stvarnosnog, niskobudžetnog, amaterskog filma i praznih, glupo jednostavnih razgovora. Istančanim praćenjem Gusa u vulgarnom razgovoru s njegovim najboljim prijateljem, zatim s nepoznatom djevojkom na zabavi i ponovno s najboljim prijateljem otkriva se jaz između onoga što se govori i onoga što se želi reći koji je toliko bolno istinit i toliko sveprisutan da ostaje s gledateljem i danima nakon što film završi. Iznimno postignuće.

3. Zabušanti / Slacker (Ricard Linklater, 1991.)

slacker

Još jedan film na ovoj listi koji usko ne pripada suvremenome mumblecoreu, ali je neupitno njegova preteča, i to odlična. Film koji samom tehnikom nasumičnog praćenja ljudi s ulice i njihovih trenutnih priča ocrtava osnove pokreta uopće – prikazi trenutaka, atmosfere, svakodnevice, bez velikih priča, bez velikih junaka i bez jasne dramske kompozicije. Tragedija se tako svodi na egzistenciju uopće, a ne na velike zaplete i rasplete.

2. Funny Ha Ha (Andrew Bujalski, 2002.)

funny ha ha

Bujalskijev prvijenac određuje se kao prvi film ovog pokreta, zbog čega se za Bujalskija često kaže da je deda mumblecorea, a Funny ha ha i ostaje njegovim ponajboljim filmom. Siže bi se filma mogao svesti na: Marnie ne zna što bi sa sobom. Možda bi si pijana istetovirala kravu negdje gdje najmanje boli, ali nije sigurna. Njezina to-do lista (ići u muzeje, ne piti mjesec dana, naučiti igrati šah) utjelovljuje to-do listu svake osobe koja se nakon faksa pokušava snaći. Odličan i zaokružen film koji u gledatelju budi osjećaje iskrene neugode, razumijevanja i zabave, puneći funny ha ha iz SNL-ova klasičnog skeča s nešto gorčine.

1. Čudnije od raja / Stranger Than Paradise (Jim Jarmusch, 1984.)

strangerthanparadise-balint

Iako je naizgled posrijedi ponovna izdaja mumble-struje, Jarmuschev se drugi film s razlogom opisuje upravo kao mumblecore prije mumblecorea i zato ga se na prvo mjesto može staviti mirne ruke i bez grižnje savjesti. Film koji je obilježio prekretnicu u američkoj nezavisnoj filmskoj industriji i nakon 30 godina uspijeva odisati svježinom, humorom i delikatnom dekadencijom. Hipnotizirajuća pomaknutost Screamin’ Jaya Hawkinsa zavući će vam se pod kožu, a to vrijedi i za film u cijelosti.

16 komentara za “Najbolji mumblecore filmovi

  • Izabela says:

    bogati rječnik naše generacije.

  • Gjuro says:

    Jesu li i “Trgovci” mumblecore, odnosno smije li takav film biti urnebesno smiješan?

  • Problem ove liste što Slacker i Stranger than Paradise kako i Marita kaže, nisu Mumblecore (koji ja mrzim inače) :)

    Clerks definitivno nisu Mumblecore također :)

  • meredita says:

    Mislim da je naslov varljiv jer nisam ni pokušala popisati najbolje filmove mumblecorea, nego više dati nekakav uvod/pregled, pa onda uključiti i par preteča koje su ipak bolje od većine filmova tog tipa, jel .D. Ali da, čišća bi lista također bila potrebna, samo je to nešto u što bi se upućeniji trebali upustiti. A ja mumblecore (očito) volim, ima tu sirovost koja može biti jako lijepa/snažna.
    A što se tiče Trgovaca, i Smitha općenito, oni su definitivno u onoj skupini indie filmova 90-ih koji su utjecali na pojavu mumblecorea u ’00. Al u uski se pojam ne ubraja, ne.

  • DS says:

    Next bus stop: mumblegore!

  • Marcus says:

    onda se na listi morao naći i neki rani Cassavetes, jer ako Jarmush ćaća, a Linklater i Kevin Smith ujaci, onda je Cassavetes dida mumblecora. Recimo Faces ili Husbands. Ma koliko meni Cassavetes, a dosta često i mumblecore kao takav bili na granici negledljivog.

  • Marcus says:

    lista je inače ok, uvod je informativan i super je ideja da se lista za promenu bavi nečim manje poznatim.

  • smeće_podmuklo says:

    odgledal sam pol sata dance party usa i moram reć da ljudski rod fakat valja iskorijeniti ako je to iole realističan prikaz mladih ljudi u americi ili bilo kojoj drugoj zemlji svijeta lol

  • DS says:

    Ša ja znam, meni je dovoljno provozati se zadnim javnim autobusom do adrese stanovanja, ne trebam film o mladim amerikenjcima. :>

  • meredita says:

    e i htjela sam stavit od cassavetesa shadows, al kad je 13 tako specifičan broj onda je teško ugurat unutra sve što bi se htjelo. a shadows bi mislim ljudi sa sličnim žarom smatrali negledljivim (iako je divno).

    dance party treba do kraja! al cijenim pokušaj.

  • moja milena says:

    supač. pogledao sam sve filmove, ali mi je Daddy Lonlegs najdraži kojeg ovdje nema. Bune te podjele, ali mislim da su svi ti talkies filmovi, tipa Baumbach, Smith, Linklater korak ispod ovog naziva, odnosno da su preteče :) I Kelly Reichardt je tu negdje, posebice Old Joy! Kaj još da velim… divni su mi ti slice of life / pizdarije svakodnevice filmove. Nekaj je slično snimio i Bobo Jelčić prije koju godinu…

  • meredita says:

    odlično, preporuka! valjda će se uspjeti skinuti s 3 seedera

  • smeće_podmuklo says:

    hm, sad je tu, što u tekstu, što u komentarima, nabačeno tolko imena da mi nije točno jasna opravdanost tog ‘mumblecore’ naziva, odnosno ne kužim krucijalnu karakteristiku koju bi film morao imat da bi bio prozvan mumblecoreom. recimo, ja sam pogledao 3 cassavettesova filma (doduše, nijedan od njih nije shadows) i teško mi je nać neku poveznicu između njih i ovog dance partyja osim, naravno, tehničkih stvari koje su opet ionako nekakve generalne osobine nezavisne produkcije.
    dakle, je li ovdje ipak presudna tematika ili je ‘mumblecore’ nekakav nonšalantan, neprecizan i nebitan termin? 😀

  • meredita says:

    što je uopće bitno? 😀 a kao i svaki novonastali termin (nema ni deset godina), tako se i ovaj za sada može više opisati kao neprecizan jer je još u formiranju. ali svejedno obuhvaća određena obilježja koja se mogu prepoznati i u ranijim filmovima, što znači da vjerojatno i u budućim, što znači da ima potencijal postati “bitnim”.
    sigurno da nije slučajno da se obilježja tipična za mumblecore najčešće mogu naći u nečijim prvim radovima, pa je tako i shadows cassavetesov prvijenac, s glumcima amaterima i uvelike improviziran. ali osim tih tehničkih karakteristika, u centru su opet mladi ljudi nesigurne budućnosti koji se traže. mislim da je tu sprega tehničkih i tematskih karakteristika najbitnija, praćena odbijanjem klasične narativne strukture, bez zatvorenog kraja.
    vjerojatno upravo manjak sredstava ne dopušta drugo doli baviti se neposrednom stvarnošću, malenom, nevažnom, otvorenom i sirovom, ali i to je nešto što vrijedi izdvojiti. uglavnom, sa zaključkom o mumblecoreu javim se za 10 godina.

  • Marcus says:

    problem sa današnjim pravcima i pokretima je što se dosta često vrlo brzo ugase ili izađu iz mode, pa se ni ne stignu definirati. odnosno, gde prestaje improvizirani film nastao iz iznuđenih okolnosti, a gde počinje mumblecore? gde je ta tačka u kojoj se formira svesna namera da film bude baš takav, po stilu i po stavu?
    da ne bude zabune, ovo važi i za jednu od mojih opsesija, hyperlink filmove. gde je granica između mozaičkog filma i hyperlinka, kao i pre toga šta spada u eksperiment sa naracijom, a šta je svesno rađeno da bude mozaik i kasnije hyperlink? mogu li se neki filmovi retroaktivno ugurati u hyperlink, iako su nastali pre nego što je skovan termin?
    dade mi temu za razbijanje glave…

  • Maja says:

    Čini mi se da bi i Whit Stillman bio pretača mumblecorea, preporučujem autorici teksta da pogleda njegove filmove ako nije; ako su joj se svidjeli filmovi s liste, vjerojatno će tako biti i s njegovima (meni su, recimo, Metropolitan i The Last Days of Disco bili podnošljivi, a Damsels in Distress grozan). Gledala sam neke filmove s liste i jedino mi se Frances Ha svidio, čak mi je i Slacker bio naporan. Taj Jarmuschev nisam gledala, ali njega inače ne volim.

Leave a Reply

Your email address will not be published.