Najbolji filmovi Vincenta Pricea

Piše: Decadent Sympozium

Vincent Price legenda je filma strave. Kao glumac pripada najvišem rangu imena, a kao netko upravo strastveno predan svakoj ulozi postao je inspiracija brojnim umjetnicima svoga doba. S tom činjenicom u mislima, određivanje najboljih uloga Vincenta Pricea ili najboljih filmova u kojima se pojavljuje nije lak zadatak. Njegova je filmografija opsežna, kao čovjek zaposlen u Hollywoodu protutnjao je divljim, dekadentnim dekade razvitka američkog filma, a njegove se uloge kreću od humorističnih karikatura samog sebe pa do smrtno ozbiljnih inkarnacija zla. A opet, Price nikada nije dobio nagradu ni za kakav performans, a ni filmovi nisu bili kakvi značajni financijski uspjesi. U tu ‘prazninu’ stupa činjenica da je tih stotinu filmova dizao svojom glumom i poticao druge redatelje na osobni razvoj. Stoga, pokušao sam u slobodnoj interpretaciji zbiti s jedne strane kvalitetu filmova u kojima se pojavljuje, s druge strane kvantitetu vremena tijekom kojeg je u filmu prisutan, a s treće strane karakterističnost filma kao filma strave. Pod tako odabranim kriterijima otpali su neki vrlo dobri i poznati filmovi poput izvrsnog noir filma Laura (1944), kultnog klasika Fly (1958) i Burtonove lektire Edward Scissorhands (1990). No filmovi koji na listi jesu ostali zapravo nose i neke detalje važnije za samu povijest filma, nego što su to izbačeni naslovi. Konačno, sam poredak nije relevantan, ali odabir je svakako tu da bude prokomentiran.

1

13. The Invisible Man Returns (1940)

U The Invisible Man Returns Vincent Price po prvi se puta pojavljuje u ulozi za film strave. Izabran je za ulogu Geoffreyja Radcliffea, osuđenika na smrt za ubojstvo brata koje nije počinio. Dr. Frank Griffin, brat izvornog Invisible Mana, ubrizgava mu serum za nevidljivost i Radcliffe bježi iz zatvora da bi pronašao osobu koja mu je smjestila. Istovremeno, Scotland Yard traga za Radcliffeom. Prilično dobar film, s intrigantnom pripovjednom premisom i nominacijom za Oskara za specijalne efekte, zanimljiv je po tome što Pricea u filmu praktički nema jer je lik – nevidljiv. Međutim, dijaloga ima, a popraćeni su Priceovim glasom. Budući da je jedna od Priceovih potpisnih karakteristika njegov glas i dikcija, Invisible Man Returns rani je primjer Priceovih sposobnosti koje su mu kasnije utrle put do titule legende.

VINCENT PRICE 'THE HOUSE OF WAX' THEBLACKBOXCLUB.COM

12. House of Wax (1953)

The Invisible Man Returns bila je Priceova prva uloga u filmu strave, ali se u višu sferu popularnosti (i brojnosti ugovora) vinuo tek izvrsnim House of Wax, remakeom filma iz 1933. House of Wax zapamćen je u povijesti filma kao prvi dugometražni 3D-film u boji te prvi 3D-film sa stereo ozvučenjem i scenama snimljenim isključivo u svrhe prezentacije 3D-efekta. Vrijedi reći, međutim, da ni režijski nije loš te sadrži karakterističnu stilistiku i pisanje. Price je Henry Jarrod, strastveni izrađivač voštanih figura kojeg partner pokuša prevariti za novac od osiguranja uništenjem muzeja u požaru. Jarrod tajno preživljava, ali mu vatra uništi ruke i onemogući ga u daljnjem radu. Uz pomoć asistenata Jarrod otvara novi muzej u kojem je moguće posjetiti i „Chamber of Horrors“. Nakon nekoliko smrti, uključujući i smrti njegova partnera i njegove žene, njihova prijateljica počinje sumnjati u Jarrodov posao. Price utjelovljuje mučenu, izopačenu dušu koju u kasnijim filmovima još kvalitetnije produbljuje, a uloga ga je postavila kao novu obećavajuću ikonu filma strave nakon Karloffa i Lugosija.

3

11. House on Haunted Hill (1959)

Ako je Pricea u nebo vinuo House of Wax, onda mu je House on Haunted Hill genijalnog Williama Castlea zacementirala mjesto. Castle je u svrhe filma iskoristio jedan od najboljih svojih gimmicka, takozvanog Emerga, kostura koji se tijekom određenih filmskih scena pojavljivao u samom kinu kao instrument zaplašivanja. Castleova poslovna i marketinška genijalnost gurnula je ovaj niskobudžetni film na razinu popularnosti iznad očekivane, ali zapravo mu je pripovjedni diskurs i Priceova profesionalnost na određeni način osigurala uspjeh. Price kvalitetno glumi ekscentričnog bogataša Fredericka Lorena, otmjenog, odlučnog i sa smislom za humor, koji poziva poznanike na „tulum“ za rođendan njegove žene u zakupljenu ukletu kuću, gdje se s njima okladi. Svatko tko nakon ponoći ne izađe iz kuće i do jutra ostane živ, od njega će dobiti 10.000 $. Zapravo, Loren situaciju planira iskoristiti da ubije svoju ženu, četvrtu po redu. Price je uvjerljiv, situacija zanimljivo postavljena i tropa stare uklete kuće osvježena, određene scene podoban su materijal za filmološke analize, a film je u konačnici motivirao Hitchcocka da se okuša u  snimanju vlastitog niskobudžetnog filma strave s radnjom smještenom u kući. Pokušaj je rezultirao Psychom (1960).

4

10. The Tingler (1959)

The Tingler je jedan od zabavnijih izleta u istraživanje fenomena straha. Price utjelovljuje doktora Warrena Chapina koji tijekom medicinskih istraživanja otkrije da strah u ljudima potiče rast parazita na kralježnici. Parazit se strahom nastavlja hraniti tijekom života sve dok domaćinu ne slomi kralježnicu i uzrokuje smrt. Warren pokušava pronaći način da to okonča, a pritom otkriva da je jedini način na koji se domaćin parazitu može oduprijeti vrištanje jer ono oslobađa nakupljen naboj straha. Kao i drugi Castleovi filmovi, i ovaj je imao jedan od uspješnijih gimmicka koje je Castle nazvao Percepto!. Određena sjedala u kinima imala su postavljene uređaje za vibraciju, a u prologu filma sam Castle upozorio je gledatelje da se opasnosti mogu osloboditi vrištanjem. Uz ovaj briljantan detalj vrijedi reći da je The Tingler sniman u crno-bijeloj tehnici kako bi u određenim scenama do izražaja došla upotreba crvene boje za isticanje motiva, odnosno da je Castle eksperimentirao s različitim tehnikama pa između ostaloga postoji i scena crnog zaslona s Priceovim monologom, a također možemo svjedočiti i prvom narkotripu u povijesti filma – doduše ne pravom, ali prvom odglumljenom. Doktor Chapin, naime, u sebe je ubrizgao LSD, a Price pred kamerom pomahnitao.

5.1

9.-8. The Pit and the Pendulum (1961)/Mask of the Red Death (1964)

Filmovi pripadaju serijalu adaptacija Poeovih djela (1959. – 1964.), u kojem je The Pit and the Pendulum drugi, a The Mask of Red Death predzadnji naslov. Serijal od osam filmova nastao je pod vodećom trijadom redatelja Rogera Cormana – scenarista/pisca Richarda Mathesona – glavnog glumca Vincenta Pricea, a smatra se ponajboljom filmskom posvetom Poeovu radu i jednom od naprednijih projekata unutar filmske umjetnosti strave. Kada je u pitanju interpretiranje Poea, zanimljivo je da svaki film isprepliće više Poeovih djela da bi u konačnici rezultirao novim, simbolički i tematski zgusnutijim djelom. Najveći odmak napravljen je u The Raven (1963., vrlo omiljen među ovim naslovima, s mnoštvom jakih imena onog vremena, a na svojevrstan način obraća se mlađim gledateljima), gdje o odnosu sadržaja i Poeova djela možemo pričati tek u mjeri naslova. Drugi naslovi nose svoje vrijednosti, primjerice posljednji, The Tomb of Ligeia, kao senzibilnija romansa prije nego li film strave ili čak gotičke strave, ali i preostali naslovi uvijek se nađu među omiljenim filmskim djelima strave i razlozi nisu bezazleni.  Razlog zašto sam se odlučio za ova dva filma tiče se konteksta razvoja projekta, odudaranja pripovjednog diskursa od drugih naslova, utjecaja na kasnije filmove, težina Priceove uloge i kvalitete režije.

U tom smislu, The Pit and the Pendulum mračan je film o čovjeku (Price) koji počinje gubiti razum i ljudskost kada otkrije da je svoju ženu živu zakopao, što je do tada bila jedna od zahtjevnijih Priceovih uloga. S obzirom na to da se radilo o tek drugom filmu u ciklusu, a novca nije bilo, autori su vješto iskoristili što su imali da bi stvorili klaustrofobičan, ali scenografski  i slikarski vrlo zanimljiv prostor i atmosferu,  s vrlo dobrom tendencijom stvaranja suptilne jeze. Film je označen karakteristično sirovom paletom boja, a oslanjao se i na onovremeno kvalitetne specijalne efekte. Također, ponajviše zahvaljujući talentiranom Mathesonu, film vrvi dobrim idejama od kojih su mnoge iskorištene u filmovima do naših dana, a unutar ciklusa o Poeu nešto manje stavlja naglasak na simbolizam i spekulaciju, a nešto više na probleme spoznaje i psihologije.

6

Mask of the Red Death, s druge strane, dolazi kao posljednji karakterističan film u sklopu projekta (jer Ligeia konceptualno odskače), u kojem Price ocrtava vrlo tjeskobnog lika, ali lika s „više lica“ i time konkurira ulozi u The Pit and the Pendulum. Nadalje, ako je Pendulum predstavnik jednog kraja spektra unutar ciklusa, onda je Red Death predstavnik drugog kraja, naime simboličkog – u izvrsno provedenoj mjeri. Dva su naslova također u kontrastu s obzirom na socijalnu dinamiku i odabranu temu jer egzistencijalna skučenost glavnog lika u prvom filmu zrcali okruženje, dok je u Red Death ista egzistencijalna skučenost oprečna okruženju. Ali, možda je najvažniji faktor unutar filma Red Death svojevrsna grandioznost sadržaja. Naime, s obzirom na šparni budžet, autori su za svaki idući film nabavljali nove materijale, ali su isto tako koristili sve što su mogli s prošlih projekata. Kako je Red Death došla na kraju ciklusa, dobila je najbogatiji materijalni sadržaj koji je opsežno iskorišten u filmu – mnoštvo likova i podija, dinamični odnosi i razvratnost, bogata upotreba boja i oblika, a podtekst jeze u potpunosti je prepušten Priceu. Konačno, u jednoj od boljih intervencija, Matheson je izvrsno spojio dvije značajne Poeove priče i dobio vrlo zanimljivu radnju.

7

7. The Comedy of Terrors (1963/4)

Kada je film strave u SAD-u bio u rasulu, Jacques Tourneur ispaljivao je originalne priče i omogućio da nešto krvi pumpa i dalje. The Comedy of Terrors nije jedina komedija u kojoj je Price bio, ali je najbolja. Braća koja se bave pogrebništvom polako ostaju bez posla i odluče ubijati ljude da bi potom zaradila pokapajući ih. Međutim, prva žrtva koju odaberu ispostavi se i najtežom. Osim izvrsne atmosfere i oblika odnosa likova koje (u usporedbi) možemo napipati u jugoslavenskim filmovima poput Maratonci trče počasni krug (1982) i niza poznatih imena (Peter Lorre, Joyce Jameson, Boris Karloff, Basil Rathbone i Orangey the Cat :D) i zanimljivih likova tomu zahvaljujući, film daje uvid u pomalo drukčijeg Pricea kojem je pred kamerama dopušteno potpuno opuštanje. Superperolak ton filma natrpan blesavim humorom (što zastarjelim, ali onovremeno efektivnim, a što i danas efikasnim) prati dijalog doskočicama na koje su glumci odvalili, pa tako i Price, čije su leteće lajne teksta toliko opsceno sprdačne da gotovo pa probijaju četvrti zid.

8

6. The Last Man on Earth (1964)

Prije I am Legend (2007) i The Omega Man (1971) snimljen je The Last Man on Earth, prema Mathesonovoj priči iz 1954. godine, to jest predlošku svih triju filmova, a koji je također sudjelovao i u pisanju adaptacije. Price utjelovljuje Dr. Roberta Morgana, posljednjeg čovjeka u postapokaliptičnom svijetu vampira zombija, koji danju pronalazi njihova skrovišta i ubija ih, a noću nastoji izdržati njihove napade. U potrazi za lijekom Morgan se postupno približava rješenju, ali se situacija neočekivano počne komplicirati. Sama režijska kvaliteta filma varljiva je – neki kadrovi, scene i tehničke provedbe univerzalno su dobre, dok su neke druge prilično traljave. Ipak, s obzirom na produkcijske probleme, dobra je stvar što je film uspješno priveden kraju – britanska cenzura odbila je film, izvorno pod ugovorom s poznatom kućom Hammer, a ovi su potom jeftino prodali projekt u Italiju. Izvorno zamišljen da nakon vrhunca Poeova ciklusa spoji u velebnom djelu Mathesonov umjetnički rad i Priceovu glumu i popularnost, u dobroj je mjeri podbacio i film je tek naknadno prepoznat, ali sve to nije oduzelo od efekta dviju ikona. Naime, ostavimo li postrance tehničke probleme, Matheson je kreirao briljantnu priču koja kasnije inspirira (projektno ili referentno) niz filmova, između ostalog i Romerov kultni klasik Night of the Living Dead, a koja po sebi potpuno uništava druge dvije kasnije snimljene varijante. Cjelokupno gledano, film je poput dobre knjige stilski još neispolirana autora, a u sredini se nalazi pogon satkan od Pricea u ulozi dobronamjernog čovjeka tihe patnje. Prema gledateljima susretljiv, a prema likovima osjećajan, Price ovdje ponovno demonstrira profesionalnost, dok nam Matheson u žanru fantastike daje rijetko duboku „čovječnu“ priču.

9

5. Witchfinder General (1968)

Kada „iz daljine“ pogledam mozaik Priceovih projekata, Witchfinder General film je koji izuzetno odskače, što kao djelo po sebi, što Vincentovom ulogom Matthewa Hopkinsa, lovca na vještice. Film je snimljen prema romanu, koji doduše jest napisan prema stvarnom lovcu na vještice iz 17. stoljeća, ali ovo „prema“ u dobroj mjeri znači „tešku fabrikaciju“ većine detalja. S druge strane, prigovorio bih da se o fabrikaciji radi samo u području simbolike i asocijativnosti, odnosno pokušaja dočaravanja onoga što je činio. Stvarni Hopkins bio je poremećena osoba, djelomično službeni „lovac“, a djelomično samoprozvani krotitelj Sotone, koji je tijekom svoje karijere na prostoru rada dao pobiti više vještica (čitajte: nevinih žena) nego što je bilo u cijelom 16. stoljeću, odnosno tijekom svog dvogodišnjeg rada više od polovice u sklopu čitavog britanskog lova na vještice u dvjesto godina. Prema relativno slaboj količini dokumenata koji su poznati o slučaju i načinu provođenja slučaja, njegovu usponu i padu tek zahvaljujući jednom lokalnom svećeniku, Hopkins je kao i mnogi drugi ubojice koristio osuđene žene za utaživanje vlastitih perverzija, uključujući, dakako, seksualno zlostavljanje. Film Witchfinder General mračan je, atmosferom i tonom težak film s vrlo sablasnim Priceom kao antagonistom, gdje obojica – autor i glumac – hrabro ulaze u tabu-područje religijske perverzije i seksualne izopačenosti, dakle: tminu ljudske prirode. Film vrvi scenama mučenja i zlostavljanja s eksplicitno naglašenim vriskovima patnje, ali nigdje ne odaje dojam iživljavanja nad ljudima ili kakvo takvo servisiranje fanova torture, već suprotno: prokazuje boleštinu takvih činova. Kvaliteta montaže i režije nadilaze većinu filmova strave, s primjetljivo odskačućim egzibicijama kamere koja u podtekstu nosi autorski komentar. Spontano pridonose utjelovljenju najcrnije Priceove uloge koja ni na koji način ne potiče simpatiju u gledatelja, što je za Pricea enorman pothvat s obzirom na sve druge radove, ali zato uistinu upečatljivo, vrlo vjerno ocrtava organski poremećene ljude – ličnosti kakve u pravilu podrazumijevamo pod pojmom zla. Za to ponajviše zahvale ide tada još vrlo mladom, ali talentiranom redatelju Reevesu koji je prije Generala i Pricea radio i na drugim velikim projektima i s velikim glumačkim imenima. Naime, uvjerio je Pricea da u potpunosti odbaci sve dotadašnje oblike glume. U konačnom ishodu, dobili smo možda najbolju Priceovu ulogu.

10

4. An evening with Edgar Allan Poe (1970)

Nije film, ali je 50-minutni Priceov manifesto u kojem možemo vidjeti raskošnu paletu Priceovih sposobnosti. U 50 minuta Price glumi četiri lika iz četiri Poeove priče i recitira njihove priče. Svaka priča smještena je u svoju scenografiju, svaki lik druga je varijanta Priceove ličnosti i nosi drukčije breme egistencijalnih briga iz Poeovih djela, a uz to vrlo profesionalno gubljenje Pricea u ulogama u kojima naočigled uživa servirano je sat vremena savršene dikcije njegova vrlo privlačnog glasa, te možda najpopularnije fascinacije među gledateljima i obožavateljima. Posljedično tomu, tih pedesetak minuta prođe u mahu.

11

3. The Abominable Dr. Phibes (1971)

Ovaj art deco kultni klasik s početka sedamdesetih istovremeno je jedan od najzapamćenijih filmova sedamdesetih. U ulozi fizički defektnog doktora koji vjeruje da je smrt njegove žene namještena, Price tumači serijskoj ubojicu Dr. Phibesa koji se desetorici krivaca za smrt žene odluči osvetiti na najgori mogući način. Osim zapamćenog stila filma, dvije su velike vrijednosti proizašle iz produkcije. Prvo, ovo je prvi poznati film o serijskim ubojicama koji čine tematska ubojstva (najpoznatiji takav film vjerojatno je Se7en iz 1995.), trop koji je kasnije postao superpopularan i uvijek vrlo privlačan zbog vela mističnosti, a danas najviše korišten u TV- serijama (True Detective ovdje je tek posljednji takav primjer). Drugo, Dr. Phibes jedina je Priceova uloga u kojoj u scenama ne izgovara nijednu riječ. Dr. Phibesu to je onemogućeno zbog disfiguracije, što je pred Pricea postavilo zahtjevnu ulogu. Međutim, Price savršenom gestikulacijom prenosi mišljenja, stanja i emocije svog lika, a dodatna vjerodostojnost performansa proizlazi iz činjenice da je Price bio poznat kao glumac koji je tijekom cijelog snimanja filmova znao čitav dijalog svog lika. U slučaju Dr. Phibesa, to mu je omogućilo da ne promašuje poantu dijaloga i da se ne gubi u šutnji – jer Dr. Phibes zapravo jest govorio putem zvučnika, ali je dijalog naknadno upisan u medij. Zauzvrat, dobili smo vrlo upečatljiva antagonista i time zanimljivija ubojstva.

1972. snimljen je Dr. Phibes Rises Again, ali se radi u exploitu naslova koji pritom odskače od izvorne koncepcije. Film je na svoj način opaljen i lišen svake logike, ali preporučljiv snažnijim fanovima. Što se tiče umjetničke vrijednosti, izvornik je ovdje nemjerljivo impozantniji.

12

2. Theater of Blood (1973)

Godinu dana nakon Dr. Phibes Rises Again, međutim, snimljen je vrlo dobar Theater of Blood. Drugi redatelj, drugi pisci i druga produkcija, ali konceptualno sličan The Abominable Dr. Phibes, ako već ne i prostojasni mimesis, sasvim dovoljno da ga mnogi zagriženiji fanovi smatraju trećim nastavkom o Dr. Phibesu. Priča je, međutim, drukčija. Vincent glumi Sheridana Lionhearta, šekspirijanskog glumca koji nakon uništene karijere isplanira ubojstvo grupe kritičara koju smatra krivom za okončanje karijere. Kritičarima posebno drag, Theater of Blood inaugurira tematska ubojstva repliciranjem smrti likova iz Shakespeareovih djela, što kao usporedni efekt rezultira dinamičnom radnjom, bogatom paletom smrti i naprosto sjajnim Vincentom Priceom. Vrijedi dodati da je naspram većine Priceovih filmova Theater of Blood iznimno devijantan i krvav te da se oslanja na gorefest prije nego li fenomen jeze. Između ubojstava, Price je ponovno neprimjetan kao glumac, ali svakako pamtljiv kao zajedljiv, ogorčen umjetnik propale karijere.

13

1. Vincent (1982)

S obzirom na teško neinspirativno zastranjene filmova Tima Burtona, tog vrlo rijetkog jezera slobodne, ekscentrične alternative u Hollywooodu, kratki animirani stop-motion film Vincent (5:52 min) standardan je argument i primjer djela na kakve se gledatelji pozivaju kada kritiziraju recentan Burtonov rad. Vincent je, povijesnom zgodom, film posvećen Vincentu Priceu i njegovoj karijeri. Protagonist filma sedmogodišnji je dječak Vincent koji s drugima dijeli prosječan život dječaka svoje dobi, ali koji dane provodi sanjareći da je Vincent Price u zgodama svojih likova. Originalan, simpatičan i inspirativan film u kojem Vincentove snove crno-bijele tehnike prati draga, slatkorječiva pjesma u rimi koju recitira nitko drugi doli sam Vincent Price. U filmu Edward Scissorhand (1990), posljednjem u kojem se pojavljuje kao glumac, Vicent Price na jedan sasvim čudesan način kratkim sekvencama prenosi suštinu ljepote filmskog stvaralaštva i svoje karijere – a slično možemo reći i za naraciju u Vincentu, za stvaranje imerzije u koju nas uvodi i stvaranje atmosfere koja je postala zaštitni znak kasnijih radova tipa Burton-Selick, tek svojim glasom.

2 komentara za “Najbolji filmovi Vincenta Pricea

Leave a Reply

Your email address will not be published.