Najbolji filmovi devedesetih [65. – 53.]

Piše: Sven Mikulec

Prvu veliku redakcijsku top listu odlučili smo posvetiti vrlo bogatoj dekadi filmskoga svijeta, ali prije svega desetljeću koje je svakog od nas FAK-ovaca više ili manje obilježilo, privuklo filmskoj umjetnosti i formiralo nam ukuse i strasti. Na ovoj opsežnoj listi marljivo je i studiozno radila skupina od devet recenzenata, pažljivo zbrajajući bodove, računajući prosjeke i raspravljajući zašto je iks dobio prednost ispred ipsilona. Konačan proizvod je popis od 65 filmova koji su, po našem kolektivnom mišljenju, obilježili svijet filma krajem prošloga stoljeća. Popis će biti objavljen u obliku pet top trinaestica. Pa krenimo od najgorih najboljih.

——————————————————————

  1. Titanic [J. Cameron, 1997.]
2

Titanic je 1997. postao doslovan, zaplovio džepovima milijuna ljudi i podrobio kino dvorane u povijesnom nastajanju nove epohe filmskog iskustva, i to zbog čelično čvrstih razloga: uz nevjerojatan produkcijski uspjeh svladavanja brutalno zahtjevne tehničnosti, Cameron je upravo kraljevski prikazao dramu epskih proporcija te je pritom sred teške, proždiruće materije, ne dopuštajući ni jednom liku ili elementu da izgubio svoj smisao, izvukao jednako snažnu ljubavnu priču, ni više ni manje nego epitom idealističke ljubavne avanture koja se može smješkati pri spoznaji da je kroz nevjerojatno karizmatičan par probudila romantične osjećaje u mnogih gledatelja koji ih se dan-danas srame priznati, a sve to u posve atipičnom pripovjednom okviru otisnutom poletnom spontanošću životne sile mladog uma. Ovoga puta s manje tragičnim ishodom, Titanic još jednom probija led za FAK-ovih top 65. (DS)

  1. Glup i gluplji [P. & B. Farrelly, 1994.]
3

Rijetko je koja komedija prije i poslije 1994. godine uspjela na ovako uspješan način izvući najbolje od štoseva koji su na papiru izgledali vulgarno, jednostavno, na trenutke priglupo i djetinjasto do bola. Da smo u glavnim ulogama gledali ikoga umjesto Jima Carreyja i Jeffa Danielsa, ovaj bismo film vjerojatno nalazili na listama najgorih filmova desetljeća. Ovako, radi se o djetinjasto napisanom poligonu za sav komičarski genij dvojice protagonista, o filmu koji je obilježio generaciju i koji se dan-danas s osmijehom od uha do uha naveliko citira. Svakako jedna od meni dražih komedija ikada. (SM)

  1. Četiri vjenčanja i sprovod [M. Newell, 1994.]
4

Romantična komedija o grupici prijatelja koji žive svoje živote na vjenčanjima, romantična komedija iz koje najviše volimo scenu sa sprovoda, kada John Hannah govori Audenov Funeral blues (‘stop all the clocks, cut off the telephone (…) he was my north, my south, my east and west(…)’). Uz nešto sretniji zaplet, bar postojanje istog jer trenutno je sam naslov opaki spoiler alert, mogli bismo i napisati nešto bolje od – pravi film za nedjeljno opuštanje i cerekanje glumačkim bravurama vodećeg dvojca. Uživanje u modnim kreacijama devedesetih, posebice vjenčanicama, zagarantirano. Sladak i drag, odmaknut od žanra svojom jednom petinom bar, bogat pitoresknim likovima britanski obojenih, pregažen vremenom na mio način kako samo filmovi devedesetih mogu biti. (JĐ)

  1. L’Appartement [G. Mimouni, 1996.]
2

Kako spojiti misteriju i romansu, triler i ljubavnu dramu? Hitchcock je to radio majstorski i L’appartement je film koji bi on rado potpisao, da je samo poživio koje desetljeće više. Ali nije sve ostalo na majstoru Hitchcocku, ovo je film izlomljene naracije koja na najbolji način oslikava odnos između prošlosti i sadašnjosti. Ispričan kroz dvije vremenske linije, bavi se trenutnim i sjećanjima koja su možda živa u detaljima, ali koja su podložna zubu vremena, tako da ni likovi, a ni gledatelji nisu baš sigurni mogu li sklopiti mozaik i riješiti misteriju. L’appartement je takav film gdje je put važniji od cilja, film čija će vas intriga potpuno preuzeti, a u čijem centru stoji prelijepa Monica Bellucci, čisto kao bonus. (MS)

  1. Peti element [L. Besson, 1997.]
8

Posljednje Bessonovo djelo koje ima umjetničku vrijednost i istovremeno najopaljeniji naslov liste oslobađajuća je manifestacija spontanosti i pronicljivosti poetičkog uma, kao uistinu originalan splet primarno američke akcije, prvenstveno grčke filozofije i ponajprije značajne stopljenosti estetike i komike japanskog animiranog filma i francuskog nacionalnog filma. Za živce beskrajno odmarajuć, The Fifth Element luda je kombinacija žanrova nepredvidljivih scena, prožeta intrigantnim umjetničkim detaljima i zdravim humorom, priča lišena bilo kakvih pretenzija koja na plećima sjajnih uloga podiže najstarije pripovjedne trope u novu visinu i sasvim osebujno ruho. U plesnom stupanju po žanrovskim kodovima, na kraju dana uspijeva ispaliti genijalne momente poput legendarne sekvence s Plavalagunom i probuditi katarzične osjećaje kada su najpotrebniji, tvoreći od sebe djelo koje se smije svakom vremenu. (DS)

  1. Sve o mojoj majci [P. Almodóvar, 1999.]
< 2

Jedan od osebujnijih, i meni osobno najdražih redatelja današnjice, Španjolac Pedro Almodóvar nikada se nije libio ići do kraja u kreaciji svojih specifičnih, šarenih mikrokozmosa čiji su glavni akteri vječito ljudi s margine društva i priče toliko začudne da plešu na granici apsurda. Sve to, uz Almodóvarovo suštinsko i sveprisutno razumijevanje ženske psihologije, itekako je prisutno u Sve o mojoj majci, dirljivom, duhovitom i melodramatičnom filmu o Manueli, ženi čiji je sin poginuo na svoj sedamnaesti rođendan trčeći za svojom omiljenom glumicom kako bi dobio autogram, uslijed čega Manuela odlučuje potražiti njegova oca, transvestita Lolu, kojem nikada nije rekla za njihovo dijete. Kako mu i priliči, Almodóvar je ovaj film posvetio svim glumicama koje su glumile glumice, svim ženama koje glume, muškarcima koji glume i postaju žene, svim ženama koje žele biti majke i u konačnici – svojoj majci. (KS)

  1. Glengarry Glen Ross [J. Foley, 1992.]
2

Glengarry Glen Ross je film koji ispunjava sve uvjete da ostane ispod radara kada se rade ovakve liste. U pitanju je adaptacija kazališnog komada, što podrazumijeva izuzetno duge scene koje se sastoje isključivo od dijaloga. Pa čak je i redatelj, James Foley, primjer “drugoligaša”. Ono što Glengarry Glen Ross izdvaja je sam tekst koji je napisao i za film adaptirao utjecajni i prepoznatljivi David Mamet i tema koja se vraća u fokus sa svakom krizom kapitalizma. Od presudnog značaja tu su glumci koji odaju dojam “all star” big banda u kojem svatko ima priliku za virtuozni solo u svoje vrijeme. Jack Lemon u ulozi života. Al Pacino sjajan. Ed Harris, Alan Arkin i Kevin Spacey isto. I onaj genijalni “motivacijski” monolog Aleca Baldwina. (MS)

  1. Total Recall [P. Verhoeven, 1990.]
2

Niti desetljeće nakon kultnog Blade Runnera, Philip K. Dick potvrdio se kao jedan od najzahvalnijih autora za ekranizacije SF-književnosti. Totalni opoziv to je postigao zahvaljujući izuzetno sretnom spoju scenarista Dana O’Bannona s režijskim talentom Paula Verhoevena, kao i glavnim glumcem na vrhuncu karijere. Ovo je ostvarenje koje funkcionira i kao zabavna akcijada za opustiti mozak, i kao satira brutalnog kapitalizma i popularne kulture, ali i prilika za postavljanje nekih filozofskih pitanja koje će par godina kasnije puno temeljitije obrađivati Matrix. (DA)

  1. Matrix [A. & L. Wachowski, 1999.]
2

Brat i sestra Wachowski zavladali su kinodvoranama krajem 90-ih sa svojim žanrovski redefinirajućim SF akcijskim spektaklom. The Matrix je neraskidivo ugniježđen kako u pop-kulturu, tako i u povijest kinematografije. Tada revolucionarne tehnike snimanja danas su industrijski standardi, a stil i ton filma nebrojeno su puta pokušani biti reproducirani no bez uspjeha, čak i od samih Wachowskih u nedoraslim nastavcima. Samo jednom se ljubi, samo jednom se nauči kung-fu, samo jednom se snima The Matrix. Sve drugo je savijanje žlice mislima, a žlica ni ne postoji. U kolektivnoj svijesti vjerojatno prijelazni film novog tisućljeća, no zapravo posljednji krik 90-ih koje bome imaju jaka pluća. (BR)

  1. Zelena milja [F. Darabont, 1999.]
2

Čini se da su Frank Darabont i Stephen King dvije strane novčića potrebnog da u igri stvaralačkog rizika on uvijek padne na pravu stranu. Osim više rangiranog The Shawshank Redemptiona, s čime se ne slažem ni pod razno, dvojac je u zlatnoj dekadi holivudskog filma odjelotvorio prekrasno komponiranu životnu priču zapanjujuće širokog razmjera tema i značenja. Nošena sjajnim ansamblom glumaca koji u čudesnoj kemiji odnosa daju poseban ugođaj intimnog zbivanja, obogaćena dirljivim Newmanovim skladbama i opuštajućim kolorom koji potenciraju smiraj duše i time magnificiraju potresne događaje kada oni u zakukuljenoj sudbini nastupe, posve neizravno priča pogađa sve konstitutivne momente čovjeka, a pritom druge redatelje uči kako na skroman način predstaviti velike stvari. (DS)

  1. Starship Troopers [P. Verhoeven, 1997.]
2

Malo za koji film se može reći da je bio toliko ispred svog vremena ili toliko pogrešno shvaćen kao Verhoevenovi Svemirski vojnici. Temeljen na popularnom, ali kontroverznom klasiku SF-književnosti i možda najpoznatijem djelu “vojničkog” SF-a, studiju Disney je trebao donijeti unosnu akcijsku franšizu. Verhoeven je stvar, dakako, postavio naglavce i od svega napravio brutalnu satiru američkog šovinizma i militarizma. Na njegovu žalost, to je bilo u klintonovskim 1990-im; samo par godina kasnije Bush, 9-11 i ratovi na Bliskom istoku Svemirske vojnike učinit ćenajpreciznijim filmskim proročanstvom od vremena Ejzenštejnovog Aleksandra Nevskog. (DA)

  1. Delicatessen [M. Caro/J.-P. Jeunet, 1991.]
2

Inteligentan na svim razinama, Delicatessen je sjajan primjer moći umjetnosti da putem ljudske sposobnosti fantazije, u napetosti zakrivanja-raskrivanja znanja, apsorbira „sve“ što se o čovjeku ima za reći i vrati nam ga, kao koncentrirano djelo, nešto „bližeg“. S mjestom i vremenom radnje izmještenim iz historijske situacije, film putem tipično francuske kvalitete harmoniziranja vrckave predstave i smrtno ozbiljne teme dostavlja scenografsko-karakterizacijsku poslasticu koja razbija bedem ljudske antropologije i raskriva na koji način uistinu funkcioniramo. S obzirom na gustoću prikaza, a u kontekstu ove ljestvice, od posebnog je značaja što se radilo o debitantskom Jeunetovom filmu. U međuvremenu, stil se etablira u majstoriju koja nam je također dala naslove poput La cité des enfants perdus i Le Fabuleux Destin d’Amélie Poulain. (DS)

  1. Beskrajni dan [H. Ramis, 1993.]
2

Koliko su mu možda naštetila konstanta repriziranja na domaćim televizijama, toliko su mu i pomogla ojačati status među hrvatskom publikom. Ova nevjerojatno simpatična komedija nošena je na leđima nenadmašnog Billa Murrayja, koji zrači cinizmom i sarkazmom u toj mjeri da ga je zbilja teško ne zavoljeti. Vrckavi dijalozi, na momente urnebesne replike, nekoliko nezaboravnih gegova i generalno vrlo ugodan osjećaj koji se s ekrana neprekidno prenaša na gledatelja razlog su zbog kojeg se Murrayju i njegovim problemima u ledenoj pripizdini godišnje vratim najmanje jednom. (SM)

——————————————————————

Listu najboljih filmova devedesetih sastavili su Jelena Đurđić, Marko Stojiljković, Koraljka Suton, Decadent Sympozium, Vedrana Vlainić, Boris Rakić, Dragan Antulov, Đorđe Pavlović i Sven Mikulec.

Linkovi koji bi vas mogli zanimati:

Najbolji filmovi devedesetih [52. – 40.]

Najbolji filmovi devedesetih [39. – 27.]

Najbolji filmovi devedesetih [26. – 14.]

Najbolji filmovi devedesetih [13. – 1.]

 

3 komentara za “Najbolji filmovi devedesetih [65. – 53.]

  • Mr.Konj says:

    Kad su “Wachowski zavladali kinodvoranama krajem 90-ih” bili su braca :-)

  • Deckard says:

    Matrix jest revolucionaran film po nekim stvarima, ali, iskreno, pokupio je sve što se moglo pokupiti odsvakud. Kung-fu filmova, romana Williama Gibsona, a i bullet time je prvi put izveden u Bladeu, samo u lošijoj verziji. Ali, već kad je on tu, nadam se da će top 13 ispuniti jednu veliku omašku. Jer već kad su Coheni ugurani (puta 2) pa Cameron (puta 2) pa Fincher (puta 2), nadam se da neće i jednu veliko ime biti preskočenu nauštrb Fight Cluba, recimo. Budem sačekao zadnje odabranike :)

  • Gjuro says:

    Moja prognoza je da će Coeni dvaput biti zastupljeni i u top 13. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.