Najbolji filmovi devedesetih [52. – 40.]

Piše: Sven Mikulec

  1. True Romance [T. Scott, 1993.]
23

Čudnovati savez Tonyja Scotta i Quentina Tarantina podario nam je ovu crno-romantičnu komediju kakve nema. Impresivna glumačka postava, standardno pouzdani Hans Zimmer i Tarantino u potpunosti koncentriran na scenarij omogućili su Tonyju Scottu najposebniji film svoje nažalost rano okončane karijere. Sicilijanska scena Dennisa Hoppera i Christophera Walkena je al pari čak i Walkenovom monologu o satu iz Pulp Fictiona, a veza Christiana Slatera i Patricije Arquette uvjerljivo eksplozivna, sirova i iskrena. Ako ćete ikad zavoljeti kurvu i dilera u usponu, to će biti u ovom filmu. Jedina stvar koja je možda nedorasla ostatku filma je pucačina na kraju, no ne mogu svi biti Heat. (BR)

  1. Dead Man [J. Jarmusch, 1995.]
3

Snažno postmodernistički ustrojen, Dead Man je jedan od najzačudnijih naslova s naše ljestvice, u potpunosti orijentiran na podvaljivanje uljuljanoj recepciji filma. Definiran već krajnje neobičnim početkom u kojem se oslobađa svih elementarnih pristupa pripovjednom filmu (devedesetih), Dead Man se sred svoje eksperimentalne, gotovo amaterske artikulacije teme pokazuje kao dubinski pomno promišljen već na tehničkoj razini scenarija i montaže, a kroz netajnovitu prezentaciju zbilje i originalnu interpretaciju teško promislive veze nužnosti i slobode ljudskog življenja do zadnjeg se kadra pokaže kao vrijedan, vremenom nepregaziv doprinos ponajboljoj dekadi holivudskog filma. (DS)

  1. Bad Lieutenant [A. Ferrara, 1992.]
4

Bad Lieutenant nije nimalo ugodno iskustvo. Naprotiv, u pitanju je težak, mučan film u sporom tempu bez očekivanog triler zapleta. Glavni junak formalno je policajac, suštinski zločinac i zlo od čovjeka kojem značka služi kao štit za kurvanje, kockanje, pljačkanje, opijanje i drogiranje. Međutim, jedan slučaj silovane časne sestre protrest će njegovu amoralnu egzistenciju. Lijepa redovnica zna počinitelje, ali ne želi ih otkriti jer im je oprostila. Bad Lieutenant je potpisna i vjerojatno najbolja uloga Harveyja Keitela i kvintesencijalni film Abela Ferrare u kojem se on bavi svojim temama: katolicizmom i misticizmom, grijehom, oprostom i iskupljenjem u zastrašujućem okruženju njujorške džungle na asfaltu. Ovaj film o moralu, a bez popovanja, itekako će vas nagraditi za uloženi trud. (MS)

  1. American History X [T. Kaye, 1998.]
5

Generacija X Tonyja Kayea, koja se igra nelinearnom naracijom, kao i izmjenom crno-bijele fotografije te one u boji, upravo je takvom strukturom pripovijedanja uspjela na upečatljiv način ispričati tešku, pronicljivu i emocijama nabijenu priču o dubinsko-psihološkim korijenima rasizma, odnosno bilo kakvog vida mržnje ili netrpeljivosti prema drugom čovjeku. Riječ je o priči unutar koje nema pomirbe sa statusom quo, već prevladava težnja ka tome da se prikaže i potakne promjena te je kao takva poslužila kao odličan poligon za to da Edward Norton demonstrira svoje glumačko umijeće, bivajući naizmjence nevjerojatno zastrašujućim i prekrasno ranjivim. (KS)

  1. Dark City [A. Proyas, 1998.]
6

Besmisleno je prepričavati i etiketirati ga, jer ako kažem da je u pitanju “dark & gritty” SF-noir-triler u specifičnom svijetu i centriran oko lika koji je u opasnom problemu, a jedan je i jedini koji može nešto učiniti, možete pomisliti na dosta naslova. Blade Runner. The Matrix. Gattaca. The 13th Floor. Dark City je specijalan i unikatan film s kompleksnim, sjajno osmišljenim svijetom, detaljnim likovima, neponovljivom atmosferom, odmjerenog tempa i s obiljem referenci na SF filmove i literaturu. Njegova posebna čar leži u vizualnom identitetu koji podsejća na njemački ekspresionizam i futuristički strip. The Matrix, s kojim je dijelio nekoliko setova, možda je proglašen revolucijom po pitanju specijalnih efekata, ali su oni u Dark Cityju otporniji na starenje. (MS)

  1. Čudni dani [K. Bigelow, 1995.]
7

Dvije stvari bile su izuzetno popularne 90-ih: bliska budućnost (novi milenij i mogući tehnološki slom “millenium bug”) i virtualna realnost, odnosno sposobnost da vidiš svijet nečijim tuđim očima, bilo kao simulaciju, bilo kao pravo iskustvo. SF noir Strange Days spaja te dvije teme u nezaboravno filmsko iskustvo. U pitanju je najbolji film Jamesa Camerona, koji je on osmislio i napisao, ali ga je dao svojoj bivšoj ženi Kathryn Bigelow da ga doradi i režira. Znao je da će ona to bolje napraviti. Rodne uloge su zamijenjene, žena je jaka i stabilna, a muškarac u ozbiljnom problemu. Filmska akcija je prije osobna nego što je tehnički upeglana. Setting je razrađen do detalja, atmosfera gusta i teška. Žargon za pamćenje. Kultni klasik. (MS)

  1. Audicija [T. Miike, 1999.]
9

Danas već superiorno autentična korejska demonstracija režiranja trilera u mnogočemu može zahvaliti jedinstvenom primjerku s kraja dvadesetog stoljeća u kojem se titraji ljudskog užasa javljaju u akordu psihološkog trilera, strave i drame. Ôdishon ne da nikome ništa, od početka se poigrava s gledateljem i radi od njega sve većeg mulca dok priprema otvaranje Pandorine kutije koja kulminira ponajboljim ženskim antagonistom u povijesti filma u tangu torture, dovoljno konfliktnim u razapetom sukobu ne njihova, nego našeg vlastitog razuma i emocija, da je masovno odlaženje i uvrijeđenost ljudi filmom apsolutno razumljivo, mada u suštini zabavno do bola. Koliko mi je poznato, ni jedan film s ove liste nije digao frke koliko Ôdishon, pa je barem za taj uspjeh nad svjetinom opravdano smješten u najbolje radove devedesetih. (DS)

  1. Una pura formalità [G. Tornatore, 1994.]
10

Biser skriven pred očima – najbolji je način da se opiše film Una pura formalità, bilo da pripadate generaciji onih koji su krajem devedesetih nagonski vršljali po filmografiji autora Malene, ili ste pak još na početku dekade ostali zasljepljeni sjajem pucketavog celulioda iz Cinema Paradiso. Tu, u središtu raskoraka, smjestio je jedan film, po ambiciji malen i komoran, a ustvari velik i nenametljiv. Bilo da govorimo o Tornatoreovu majstorstvu u kreiranju suptilne atmosfere, briljantnoj glumi, ali i vrijednom amalgamu autorskih i žanrovskih elemenata, Una pura formalità tinjajuća je psihodrama od početka do samog kraja koji donosi zloćudnu tišinu remećenu samo zvukom kapi koje se slivaju s plafona do duboko u besanu noć… (ĐP)

  1. Europa Europa [A. Holland, 1990.]
11

Ako Europa Europa vrijedi zbog ičega pogledati, a u tom smislu da upravo po tome vrijedi i biti na ljestvici najboljih filmova devedesetih, to je jednostavnost kojom bez tehničkih ekstravangancija bilo kakvog tipa, preko protagonista bezlična lica bačenog u tijek sudbine ordinirane višim silama,  nama pokazuje punoću beskrajnog ljudskog debilizma. Nevin dječak, dobar momak, napucavan Europom uzduž i poprijeko džonovima ljudske izopačine idealno služi kao plaforma za (pro)kazivanje biokulturoloških defekata koji su uzeli tragičan mah. Kada momak u bliskim susretima sa smrću počinje razvijati osjećaj za preživljavanje, to jest, kada instrumentarij počinje koristiti protiv zvjeradi same u težnji da istovremeno shvati što on uopće jest, film postiže jasno predočenje besmisla, ne tek Drugog svjetskog rata, nego rata uopće.  (DS)

  1. Naked [M. Leigh, 1993.]
111

Karijera nesumnjivo najznačajnijeg britanskog filmaša današnjice Mike Leigha tijekom devedesetih godina doživela je svoj vrhunac nizom raspričanih filmova koji su, crpeći snagu iz pseudoliterarnog korijena, konačno uspjeli ukazati se u svoj svojoj bujnosti. Naked ne štedi svoje junake, muči ih i razobličuje, ali istovremeno uzdiže iznad granice socijalne margine u prostor nepatvorene duhovnosti, koja je jedina samoobrana čak i od vlastitih želja za pripadanjem. Ovjenčan nagradama u Cannesu, za najbolji film i najboljeg glumca, čudesnog David Thewlisa, Naked prodire u stvarnost dublje od dokumentarizma. (ĐP)

  1. Veliki Lebowski [J. & E. Coen, 1998.]
fak_twitter

Dok The Dude u japankama melje o svom ‘sagu koji je stvarno povezivao sobu’, dok Walter uspoređuje kuglanje i Vijetnam, riječi određenog filmskog kritičara uglednog Empirea čine se posve legitimnima. Ian Nathan, naime, jednom je napisao da bi u savršenom svijetu sve filmove režirala braća Coen. Veliki Lebowski stilski ni sadržajno ne odstupa od korpusa Coenovaca: bizarne situacije, crni humor, očaravajuća atmosfera, ravnanje po nekim posebnim, samo autorima jasnim pravilima, likovi veći od života. Legendarni direktor fotografije Roger Deakins dao je svoj doprinos, baš kao i braći dobro poznati skladatelj Carter Burwell, u kreiranju retro štiha, nostalgičnog uvida u kasne šezdesete ispunjene ritmom Creedencea. Coenovci su već dugo vremena za mene bogovi filmske umjetnosti. Uostalom, koliko se filmova može pohvaliti činjenicom da su stvorili pravu religiju sa stotinama tisuća vjernika? (SM)

  1. Život je lijep [R. Benigni, 1997.]
112

Filmova o strahotama holokausta ne nedostaje. I neka – treba ih biti mnogo, trebaju se i dalje raditi, treba i dalje ljude podsjećati na milijune koji su stradali zbog poremećene vizije jednog poremećenog megalomana. No, za razliku od većine filmova te tematike, Život je lijep Roberta Benignija donosi nešto što ne nalazi često mjesto u ratnim vremenima: toplinu, ljubav, optimizam i nadu. Osobno nisam njegov veliki fan, ali kao simpatični Guido, koji živi životom junaka iz ljubavnih romana, sa svojom šarmantnom suprugom i slatkim sinčićem u idiličnom talijanskom gradiću koji se odjednom nađe u vrtlogu rata, Benigni naprosto briljira. Zatvoren u koncentracijskom logoru, svjestan da bi mu svaki dan mogao biti zadnji, Guido svaki svoj trenutak, svako zrnce snage ulaže u izmišljanje uzbudljive igre kojom svome sinu pokušava olakšati stravičnu situaciju u kojoj se nalaze. Iako pun patnje i stradanja, radi se o filmu koji u potpunosti opravdava svoj naslov, jer usprkos svemu glorificira život. Ako ništa drugo, scena u kojoj Guido čarličaplinovski maršira ususret plinskoj komori vrijedna je njegova uvrštavanja na listu. (VV)

  1. Vrtlog života [S. Mendes, 1999.]
2

Ljudi su konformisti po prirodi. Čovjekovo ponašanje uvelike ovisi o njegovoj okolini i mijenja se ovisno o situaciji, kako bi se što lakše uklopio u već postojeće kategorije, kako slučajno ne bi previše odskakao i riskirao marginalizaciju u društvu čije norme privatno ne upražnjava. Vrtlog života stilski je i vizualno savršena satira, tragikomičan mozaik životnih situacija nekoliko tužnih i kompleksnih ljudi koji, svatko na svoj način, pokušavaju biti sretni. Negdje na pola puta između hladnog realizma i smirujućeg osjećaja ispunjenja, suptilno aludira na često teško premostiv jaz između ideologije i zbilje te na individualnu socijalnu neprilagođenost koju svi posjedujemo. Naša realnost uvjetovana je perspektivom što dovodi do nametanja subjektivnog pod apsolutno. Redateljski prvijenac Sama Mendesa, na čelu s izvanrednim Kevinom Spaceyjem, gledatelju poručuje da priđe bliže, zagleda se dublje, i percipira čitavo ovo „civilizirano“ društvo kao film čiji pripadnici svi igraju određene uloge ako mu žele pripadati. (VV)

——————————————————————

Listu najboljih filmova devedesetih sastavili su Jelena Đurđić, Marko Stojiljković, Koraljka Suton, Decadent Sympozium, Vedrana Vlainić, Boris Rakić, Dragan Antulov, Đorđe Pavlović i Sven Mikulec.

Linkovi koji bi vas mogli zanimati:

Najbolji filmovi devedesetih [65. – 53.]

Najbolji filmovi devedesetih [39. – 27.]

Najbolji filmovi devedesetih [26. – 14.]

Najbolji filmovi devedesetih [13. – 1.]

Leave a Reply

Your email address will not be published.