Najbolji filmovi devedesetih [39. – 27.]

Piše: Sven Mikulec

  1. Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške [G. Ritchie, 1998.]
1

Guy Ritchie zna snimiti samo jednu vrstu filma, to je sada jasno. Na njegovu žalost vlastitim uspjehom je nadahnuo hrpu katastrofalnih imitatora koji su praktički zapečatili sudbinu ritchiejevskim gangsterskim filmovima u doglednom vremenu, no postojalo je vrijeme krajem 90-ih kada je ovaj pristup bio svjež, otkačen i zabavan. Lock, Stock and Two Smoking Barrels najbolji je primjerak takvih filmova, a osim što je lansirao hrpu imitatora, lansirao je i karijeru Jasona Stathama te rehabilitirao Vinnieja Jonesa iz nogometnog razbojstva u filmsko. Možda nije toliko izdržao test vremena kao neki ostali filmovi s liste, ali se svejedno i danas radi o zabavnom filmu koji je obilježio devedesete. (BR)

  1. Night on Earth [J. Jarmusch, 1991.]
2

Jedna noć, od predvečerja do zore, jedna sasvim obična radnja – vožnja taksijem u pet različitih gradova. Jim Jarmush nam priča pet priča, bez namjere da nam otvori oči, otkrije neku veliku, pa čak ni elementarnu mudrost. Pa ni same te priče nisu kompaktne cjeline, već su više momenti u vremenu, stanja i raspoloženja. Los Angeles i opsjednutost slavom. Imigrantski blues u New Yorku. Nadrkanost noćnog Pariza. Perverzija u Rimu, a i u Vatikanu. Surova sjevernjačka zima u Helsinkiju natopljena tugom i cugom. Sve u svemu, jedan vrhunski filmski gušt. (MS)

  1. Trainspotting [D. Boyle, 1996.]
3

Najbolji škotski film svih vremena, jedan od najboljih soundtrackova svih vremena, što reći o Trainspottingu da već nije rečeno? 94 minute čiste energije, 94 minute najnižeg škotskog šljama, 94 minute kretena koji su nam svejedno simpatični unatoč tome što su kreteni, 94 minute o mukama ovisnosti, 94 minute o užicima odsutnosti u ovisnosti, 94 minute posljednjeg šikanja i posljednjeg šikanja, 94 minute Iggyja Popa jer smo ionako kupili kartu, 94 minute bez muškaraca i žena, samo drkadžija, 94 minute osobnosti jer osobnost je ono što se računa, zar ne? Odaberite život, odaberite posao, odaberite zanimanje, odaberite obitelj, odaberite jebeno veliki televizor, odaberite Trainspotting. (BR)

  1. Tanka crvena linija [T. Malick, 1998.]
4

Pravi umjetnik američke filmaške scene, Terrence Malick snimio je Badlands i Days of Heaven i onda jednostavno iščezao s lica Zemlje. Nakon 20 godina pauze vratio se da bi nam pokazao da talent i strast prema filmu nije nešto što lako isparava. Tanka crvena linija je intimna, nesentimentalna priča koja poprima obrise traumatičnog putovanja u samo srce čovjeka. Malick nas uvlači u krvavi pacifički sukob i na pladnju nam daje cijelu galeriju velikih glumaca, povezanih suptilnim, često filozofskim scenarijem i prekrasno toplim, osobnim dodirom koji samo redatelj poput njega može dati. Prelijepa za oči, Tanka crvena linija možda je i najbolji antiratni film koji sam dosad pogledao. (SM)

  1. The Player [R. Altman, 1992.]
5

Tradicija anti-holivudskog filma slaba je ali postojana kroz desetljeća. I dok se izražajni ton takvih filmova kretao od ozbiljnih, noir priča o tranzicijskim gubitnicima u doba kriza industrije, ka satiri kao jedinom vidu pobune, početak devedesetih je iznjedrio dva filma koja su u isto vrijeme otrovna i humoristična u sagledavanju holivudske zbilje. Jedan je Barton Fink braće Coen, a drugi The Player Roberta Altmana, čovjeka koji iza sebe ima najprestižnije nagrade s velikih europskih festivala, ali ni jedan Ockar u službenoj konkurenciji. Kroz priču o raspodjeli moći u okviru sistema za proizvodnju filmova, uz mnoštvo internih viceva koji nas na neki način tjeraju da pretpostavljamo njihovu istinitost i brojna cameo pojavljivanja, Altmanov The Player je anti-holivudski film kojim se Hollywood može ponositi. (ĐP)

  1. Exotica [A. Egoyan, 1994.]
6

Exotica je atipična hyperlink priča o životu, donekle iz života, ali nikako veća od života, iako bi to mogla biti sa samo malo drukčijom intonacijom. Egoyan stvara uvjerljive likove do kojih mu je stalo i do kojih nam je stalo, a Exotica je njegov možda i najbolji film. Skriveni emotivni naboj je možda još i jači nego onaj vidljivi, a postupak jednog lika utječe na druge, čak i kad ntiko od njih nije svjestan kako. Ovaj film je kvinetesencijalan Egoyanov film, bavi se skrivenim ćoškovima ljudske duše, odbijajući svaku površnost i liniju manjeg otpora. Mia Kirshner kao striptizeta u uniformi lolite izgubljeno pleše uz muziku Leonarda Cohena – uvrnuto, dojmljivo i neprocjenjivo. (MS)

  1. Lost Highway [D. Lynch, 1997.]
7

Lost Highway je za kratko vrijeme prešao putanju od problematične i negirane zbrke do klasika. Misterija je što je uzrokovalo takvu promjenu u recepciji, ali najvjerojatnije se radi o potonjoj zaokruženosti Lyncheva poznog opusa koja je ovaj film smjestila u okvire jedinstvenog autorskog svijeta u kojem vladaju suverena a ne komparativistička pravila. Od samog početka gledatelja zarobljava snolika atmosfera i vozi izgubljenom cestom prepunom bizarnih likova, uz neprestana buđenja iz noćne more koja ne donose nikakvu promjenu i olakšanje, tražeći nevidljivi šav kojim su san i java sinkretički povezani. “Kad provedeš pet dana u zatvoru, postaješ druga ličnost”, reče jednom čovjek koji sigurno nije gledao ovaj film. Za sve ostale, Izgubljeni autoput je lakši put do spoznaje vlastitog dualiteta. Pitanje je samo s koje strane straha stojite. (ĐP)

  1. Vrućina [M. Mann, 1995.]
9

21 godinu nakon zajedničkog nastupa u drugom dijelu Kuma, Michael Mann je opet ujedinio velikane Pacina i De Nira u istom filmu, no po prvi put omogućio im je da budu i u istoj sceni. Dugoočekivani sraz ispunio je očekivanja na svakoj razini te smo dobili jedan od najpametnijih, najneizvjesnijih i najautentičnijih akcijskih filmova, kako 90-ih tako i općenito. O sceni pucačkog obračuna iz filma još se uvijek priča i teško je očekivati da će tako skoro biti nadmašena, scena potjere predstavlja stilističko savršenstvo, a scena u restoranu kao simbol rivalstva i nadmetanja dvije filmske ikone sasvim sigurno neće biti nadmašena u takvom kontekstu. Cijeli film pun je takvih vinjeta koje se same za sebe mogu predavati na akademiji, a Mann ih je sve povezao u jednu neponovljivu cjelinu. (BR)

  1. Terminator 2: Judgment Day [J. Cameron, 1991.]
10

Slatkom zadovoljstvu devedesetih pripada neotuđiva činjenica da su nam donijele najbolji akcijski film svih vremena. Cameronova lucidna sposobnost kombiniranja savršene filmološke tehnike i jednostavnog pripovjednog koncepta zaiskrila je u amalgamu tvrdokorne estetike mašinizma i fluidnog patosa koji nam predočuje paradoks srca u stroju – mislim ovdje na cjelokupan film u svim njegovim razinama i aspektima – i putem jakih ličnosti sa stavom, profinjeno šparne primjene filmske stilistike ondje gdje je najefektnija, sjajne glazbe i naprednih efekata, procesuira zajebano dobar ritam uzbuđenja u jednom gotovo pa serijalu sekvenci za pamćenje koje se istovremeno oslobađaju svakog trešerskog prizvuka pretjerivanja tipičnog za akcijski film. Ne, negdje u konstrukciji Terminatora 2 nalazi se Fibonaccijeva zlatna spirala uspjeha. (DS)

  1. Barton Fink [J. & E. Coen, 1991.]
11

Četvrti film braće Coen možda je najintimnije njihovo ostvarenje do danas, no kritičari se još uvijek oko njega ne mogu dogovoriti o kojem se žanru zapravo radi te koja simbolika u njemu ima težinu, a koja ulogu parodiranja. Nikad istinski prihvaćen od širih masa, ali gotovo univerzalno voljen u filmskom svijetu, Barton Fink predstavlja zaboravljeniji dio opusa braće Coen bez kojeg ne bi bili ono što jesu. John Turturro i John Goodman sjajnim izvedbama nose film kroz sve žanrove koji su utjecali na njega te nam svaki na svoj način daju uvid u “život uma”, kako svojih likova, tako i Coenovaca. Scena u kojoj Goodman manijakalno trči sa sačmaricom i urliče “LOOK UPON ME! I’LL SHOW YOU THE LIFE OF THE MIND!” jedna je od najupečatljivijih scena kinematografije ovog desetljeća. (BR)

  1. Schindlerova lista [S. Spielberg, 1993.]
Schindler's List, Oliwia Dabrowska

Po pitanju Schindlerove liste, publika i kritika dijele se na one koji ga smatraju najboljim filmskim prikazom strahota holokausta i na one koji se tome strastveno protive. Iako i sama često naginjem ovoj drugoj strani (možda s nešto manje strasti, doduše), neosporivo je da se radi o filmu koji posjeduje iznimnu kvalitetu glume i režije. Od bezbrižnih početaka oportunističkog Oskara Schindlera (Liam Neeson), do njegova nesebičnog kraja, ova priča o spoznaji, kajanju i iskupljenju, popraćena fantastičnom fotografijom Janusza Kaminskija, vraća nas u razdoblje koje bismo svi htjeli zaboraviti, iako nipošto ne bismo smjeli. (VV)

  1. Sedam [D. Fincher, 1995.]
111

‘True Detective devedesetih’, išlo bi za filmski poster. Ako niste gledali: Sedam je klasični policijski triler – dva rasparena, ali odlična pandura, jedan ozbiljan serijski ubojica. Fincher, dok je bio mlad i žedan, iza kamere, Morgan Freeman i Brad Pitt ispred. Molba redatelja da kritičari ne pišu ime glumca koji igra ubojicu bit će ispoštovana i ovih 20 godina poslije. Ovo je, uz The Usual Suspects, film koji najviše gubi nakon prvog gledanja, te ga stvarno pratite posvećeno, jer drugi put nećete. Dakle, nema intelektualnih dubina, ni naknadne satisfakcije. Sedmica je ‘burn after reading’ materijal, atmosferičan, napet film u nepoznatom gradu, gdje kiša nikada ne staje. Možda ga svi volimo jer redatelj kameru nije okretao od mjesta zločina već pedantno bilježio, jer podsjeća na horore, i jer završetak nije povlađujući. Mislili smo da nas netko konačno shvaća ozbiljno. (JĐ)

  1. L.A. Povjerljivo [C. Hanson, 1997.]
112

Mračna priča o organiziranom kriminalu i nemoralnoj srži fino izglancanog mita o “Gradu anđela” ističe se vrhunskim glumcima, velikom pozornošću pridanoj scenografiji i kostimografiji, iznimno uspješnom dočaravanju atmosphere posljeratnog blještavila Los Angelesa i fino sastavljenom scenariju iz ruke Briana Helgelanda i samog redatelja Hansona, temeljenom na literarnoj uspješnici Jamesa Ellroya. L.A. Povjerljivo izvrstan je noir natopljen krvlju, koji obiluje drogom, seksom, ucjenama, izdajama, tragičnim junacima i svim ostalim stvarima zbog kojih toliko volimo ovaj žanr. L.A. Povjerljivo osvaja šarmom, preplavljuje nostalgijom, hrani osjećajem ispunjenosti. Topla preporuka. (SM)

——————————————————————

Listu najboljih filmova devedesetih sastavili su Jelena Đurđić, Marko Stojiljković, Koraljka Suton, Decadent Sympozium, Vedrana Vlainić, Boris Rakić, Dragan Antulov, Đorđe Pavlović i Sven Mikulec.

Linkovi koji bi vas mogli zanimati:

Najbolji filmovi devedesetih [65. – 53.]

Najbolji filmovi devedesetih [52. – 40.]

Najbolji filmovi devedesetih [26. – 14.]

Najbolji filmovi devedesetih [13. – 1.]

Jedan komentar za “Najbolji filmovi devedesetih [39. – 27.]

  • post scriptum says:

    Osobno i u globali bolji su mi filmovi od 27 do 39 nego od 26 do 14.

Leave a Reply

Your email address will not be published.