Najbolji filmovi devedesetih [26. – 14.]

Piše: Sven Mikulec

  1. Forrest Gump [R. Zemeckis, 1994.]
10

Da ne duljim previše – Forrest Gump jedan je od najljepših filmova koje sam ikada gledala. Baš Lijep, s velikim „L“, u punom smislu te riječi. Iako se čini kao da je univerzalno obožavan od strane kritike i publike, nerijetko mu se predbacuje pretjerana sentimentalnost čime se pokušava umanjiti njegova vrijednost, čak mu se pripisuje i propagiranje američke politike „submisije“: ideja da ćeš, ako si glup, ali činiš što ti je rečeno, dobro proći u životu.  No, za mene ovaj film o intelektualno prikraćenom mladiću velika srca, kojeg je briljantno iznio sjajni Tom Hanks, predstavlja tračak optimizma, dobrote i djetinje nevinosti u ovoj našoj, inače prilično sumornoj, realnosti. U biti, Forrest baš i ne čini što mu je rečeno, naprotiv – on čini ono što osjeća da je ispravno. I upravo zbog toga, Forrest Gump se ne bi trebao gledati previše analitično, već bi se u njega trebalo upustiti opušteno i sa srcem. Onaj njegov savršeni kulturološko-politički presjek druge polovice dvadesetog stoljeća ionako je tek kulisa. (VV)

  1. Trumanov show [P. Weir, 1998.]
1

Radnja ovog originalnog i izrazito društveno-kritički nastrojenog filma vrti se oko Trumana Burbanka koji živi naizgled običnim i sretnim životom, no nesvjestan je činjenice kako je on zapravo svojim rođenjem postao glavna zvijezda najdugovječnijeg reality showa, pri čemu su svi ljudi u njegovom životu plaćeni glumci, a grad u kojem živi, i koji nikada nije napustio, zapravo set. Trumanov show prvi je u nizu kvalitetnih dramskih filmova kojim se Jim Carrey dokazao kao itekako sposoban karakteran glumac kojem kreveljenje nije jedini vještina, a komedija kao žanr jedini ostvarivi domet. Prava šteta što to Akademija nije bila u stanju prepoznati. (KS)

  1. Psi iz rezervoara [Q. Tarantino, 1992.]
2

Nakon što temeljito isplanirana pljačka dijamanata krene po zlu, četvorica (Tim Roth, Harvey Keitel, Michael Madsen, Steve Buscemi) od početne šestorice stranaca unajmljenih za posao nalaze se na dogovorenom mjestu kako bi pokušali shvatiti što se dogodilo. Iako se Tarantinu često spočitava svojevrsna glorifikacija nasilja, nešto čemu sve više pribjegava u svojim kasnijim filmovima, Reservoir Dogs, njegov prvijenac i, meni osobno, najbolje što je ludi Quentin napravio, još uvijek je iskonski u svom izričaju. Posjeduje sve karakteristike tog specifičnog stila koji je Tarantino pažljivo godinama gradio, ali je istovremeno neusporedivo „stvarniji“ od ostalih koji su ga slijedili. Film je prezentiran jednostavno i jasno, svaki od likova pristaje dodijeljenom mu glumcu kao saliven, a ono čime pomalo odskače od ostalih Tarantinovih uradaka jest u tome što nasilje ovdje ne služi kao pokretač radnje, već kao sredstvo razvoja identiteta pojedinih likova. Istovremeno neobazriv prema vrijednosti ljudskog života i dirljiv u svom prikazu iskrenog i neočekivanog prijateljstva, Reservoir Dogs u potpunosti zaslužuje svoj kultni status. (VV)

  1. Prije svitanja [R. Linklater, 1995.]
3

Američki redatelj Richard Linklater, opčinjen ne samo ”svime transcendentalnim”, već i činjenicom kako je sve u životu funkcija vremena (na način da si sa stvaranjem filmova stvarno – daje vremena), prošle je godine, zahvaljujući svom dvanaestogodišnjem projektu Odrastanje, napokon dobio makar djelić zasluženog priznanja u vidu nominacija za zlatni kipić. No još je davne 1995. svjetlo dana ugledalo Prije svitanja, jedan od ponajboljih ljubavnih filmova uopće, koji se svodi na 105 minuta zanimljivog dijaloga između dvoje potpunih stranaca (Ethan Hawke i Julie Delpy). Film je to u kojem se ništa ne dogodi, osim procesa dubinskog zaljubljivanja uslijed višerazinskog ”klika” ustanovljenog i uspostavljenog spomenutim dijalozima. Ljepota leži u tome što je film svjestan toga da je riječ o nadobudnim i životima punim 23-godišnjacima koji su proveli samo jednu večer zajedno u oboma im stranom gradu prije povratka kući (on u Ameriku, ona u Francusku) te se upravo tom činjenicom, ali i brojnim drugima pitanjima (više i manje transcendentalnima), bave nastavci Prije sumraka i Prije ponoći, od kojih je svaki nastao s 9 godina razmaka u odnosu na prethodnika, tematizirajući time, kao što je već nagoviješteno, nepredvidljivost života kao funkcije vremena. (KS)

  1. Iskupljenje u Shawshanku [F. Darabont, 1994.]
4

Jedan od onih filmova na čiji spomen ljudi vole zakolutati očima, Iskupljenje u Shawshanku je toliko puta opjevana, iznimno popularna, kritički obljubljena oda životu, srcedrapateljna posveta vrijednosti prijateljstva, pokretačkoj snazi nade, vrijednosti slobode i nepokolebljivosti duha. Tim Robbins i Morgan Freeman u ulozi koja ih je obilježila, Stephen King u svom punom žanrovski neočekivanom sjaju, film koji je vjerojatno najveći zicer kod ispunjavanja “najdraži film” sekcije svakog leksikona. Lijep, tužan, poučan, usprkos holivudskoj ušminkanosti i nategnutosti ipak nekako iskren i dirljiv, Shawshank ostaje jedan od najsjajnijih trenutaka devedesetih. (SM)

  1. Taste of Cherry [A. Kiarostami, 1997.]
9

Spremajući se izvršiti samoubojstvo čovjek se vozi, recimo, predgrađem Teherana. Putevi se zemljani, pjesak i prašina naokolo unedogled. Samoubojica, gospodin Badii, pokušava pronaći čovjeka među slučajnim prolaznicima koji će mu pomoći u izvršenju zamišljenog. Ideja je, svatko tko se ubija ima ideju, ideja je da on legne u iskopanu jamu i popije tablete, a da pronađeni asistent, uz priličnu novčanu nadoknadu, dođe sutradan i ili ga probudi i izvuče, ili ga zakopa. Abbas Kiarostami, režiser i scenarist, napravio je ono što je želio – minimalistički film o životu, a ne smrti, koja ionako čeka iza ugla. Kada se priča završi na kraju filma Abbas daje kadrove vlastite filmske ekipe koja se pakira i završava snimanje. Taste of Cherry zadivljujuće time ne postaje samo film, u smislu da se kalkulira jer je tema škakljiva za podneblje iz kojeg dolazi, već je potez umjetnika, koji stavlja točku, i kaže eto, snimili smo film. Završen je. (JĐ)

  1. Nepomirljivi [C. Eastwood, 1992.]
5

Najpoznatiji antivestern desetljeća, Eastwoodov Unforgiven iskren je, surov, brutalan i potresan dok u svom meditativnom stilu razbija mitove o starom Zapadu. Stilski dotjeran, izvrsne glume, osvježavajuće poante ispisane u krvi i prašini, film uzima dobro nam poznate teme i izvrće ih naglavačke, pokazujući kakav mrak i ljušture od ljudi ostaju kad se odstrani ta glorificirajuća, idealizirana glazura na koju nas je Hollywood navikao. Unforgiven je intiman, napet i teško da smo mogli zamisliti bolje oproštajno pismo od umirućeg žanra. (SM)

  1. Tri boje [K. Kieslowski, 1993.-1994.]
11

Plava, bijela i crvena boje su francuske zastave, i s toga su u podnaslovima dijelova trilogije poljskog redatelja Krzystofa Kieslowskog. Priča svakog dijela bazirana je na jednoj od političkih ideja na kojima počiva Francuska republika – liberté, egalité, fraternité. Kad kažemo bazirana… Redatelj je jednom rekao kako je keš za film francuski, i da je npr. netko drugi dao novac u podnaslovu bi bile druge riječi, a tumačenja bi išla uz sasvim drugačije kulturološke konotacije. Jedino bi sami filmovi ostali nepromijenjeni. Dakle ‘bazirano’ dobiva novo značenje, a nije loše ovako satirično i ući u gledanje. Priče se dešavaju u Parizu, Varšavi i Ženevi, i jedna od kohezivnih sila najjače se osjeća u pokušaju sva tri filma da govore o odbacivanju svega, i počinjanju ispočetka, prihvaćanju i ljubavi prema pravom sebi. Na kraju posljednjeg dijela, i posljednjeg filma koji je Kieslowski snimio, mala je poveznica za sve likove čije smo (ne)obične priče gledali u sve tri boje. (JĐ)

  1. Funny Games [M. Haneke, 1997.]
6

Ono što snađe dobrostojeću tročlanu obitelj tijekom odmora u vlastitoj vikendici niti je smiješno, niti je igra, kada im na vrata pokucaju dvojica vrlo uljudnih mladića, sa zamolbom da posude nekoliko jaja. Funny Games film je koji, najjednostavnije rečeno, šokira. Iako ga smatram sjajnim ostvarenjem, nisam baš sigurna kako ga preporučiti. Ne znam u kakvom raspoloženju osoba treba biti da bi ga poželjela pogledati. U današnje doba, kada je nasilje toliko eksploatirano u medijima, banalizirano i nametano nam do te mjere da ga jedva primjećujemo, Haneke nam je želio otvoriti oči filmom gdje je nasilje ogoljeno do vrlo sofisticirane psihološke torture, fizički uglavnom neprikazano, ali zato ništa manje mučno u nonšalantnosti kojom je počinjeno, ne dajući nam nikakvu nadu za holivudskim, makar polovično „sretnim“, završetkom . Prije svega majstorski zamišljen, režiran i odglumljen, ovo je film koji ostaje kao uznemirujuća pomisao u podsvijesti još dugo vremena. (VV)

  1. Miller’s Crossing [J. & E. Coen, 1990.]
8

Prije Raskrižja Coenovi su snimili dva filma, Blood Simple i Raising Arizona. Jedan je dao homage noiru, drugi screwball komediji, i uvijek sam ih sagledavala zajedno, kao početničku triologiju. U Milerovom raskrižju je kombinacija ta dva utjecaja – korumpiranih, ciničnih karaktera, fatalizmu sklonih u izobilju, i daška komičnog, koji kasnije razvijaju u svoj zaštitni znak (The Big Lebowski). Druga zajednička nota vezana je za sveukupni dojam, jer su sva tri ostvarenja kao diplomski filmovi, još uvijek pod utjecajem onog naučenog iz knjiga, ili onog najomiljenijeg odgledanog u kinu. Miller’s Crossing je gangsterski film, prestiliziran i presvjestan sebe, obojen konstantnim dramaturškim obrtima i nadgradnjama. Bolji od prethodna dva možda najviše zahvaljujući glumcima. Poanta je zapravo da je ovo film koji priznaje svoje limite i površnost, jer time ultimativno odaje počast onome čemu želi. Dragocjen je i jer dolazi nakon sušnih osamdesetih za američki umjetnički film, i uz filmove Jarmuscha i Tarantina začetnik je nove ere. (JĐ)

  1. Lepa sela lepo gore [S. Dragojević, 1996.]
23

Ova psihološki uznemirujuća priča o dva prijatelja iz djetinjstva (Dragan Bjelogrlić i Nikola Pejaković), Srbinu i muslimanu, koji se devedesetih, tijekom rata u Bosni, nađu na suprotnim stranama, pokazuje pravi danak koji rat uzima od ljudske psihe i, po mom mišljenju, jedan je od najpodcjenjenijih (anti)ratnih filmova, ne samo na ovim prostorima, već općenito. Brutalnost rata prikazana je na način kakav rijetko (ako uopće) uspijeva bilo kojem holivudskom filmu slične tematike, što ga čini jednim od onih koji ostaju s gledateljem dugo nakon što odjavna špica odsvira svoje. Svaka smrt, svako ubojstvo, palež i zvjerstvo, imaju svoju pozadinu, priču koje ovaj film pažljivo okuplja u arhetipovima likova zarobljenih u napuštenom tunelu, pod opsadom protivničkih snaga. Ne očekujte jednostavnu podjelu na „dobre“ i „loše“, ne očekujte crno-bijelu karakterizaciju niti previše politike. Ovo je priča o „drekavcu“ iz tunela, koji živi u svakome od nas, za kojeg se vječno nadamo da ga nikada nećemo upoznati. (VV)

  1. Lomeći valove [L. von Trier, 1996.]
111

Lars von Trier redatelj je kojeg mnogi vole voljeti, a još ”mnogiji” mrziti. Njegovi su filmovi često meta žustrih diskusija uslijed njegove sklonosti tome da svoje glavne ženske likove psihofizički izmrcvari do krajnjih granica – odnosno, da im dopusti da sebi samima to naprave. Nije drugačije ni s Lomeći valove, u kojem se naivna i pomalo spora Bess (Emily Watson), nakon što joj muž Jan (Stellan Skarsgård) ostane paraliziran, krene seksati s drugim muškarcima i potom mu prepričavati detalje protiv vlastite volje, odnosno doslovce ”njemu za ljubav”. Atmosferičan i mučan, Lomeći valove film je koji vrijedi pogledati neovisno o tome u koju skupinu ljudi po pitanju odnosa do von Triera spadali, jer kvaliteta mu se ne može osporiti. (KS)

  1. Klub boraca [D. Fincher, 1997.]
7

Imam malo dobrih riječi o Davidu Fincheru, ali je posve bez mana dostavio prljavo podli obrat Fight Cluba koji maestralno sabire ovaj autentični pogled na život čovjeka kao čovjeka. Pronicljivim scenarijem i perceptivnim kadriranjem prodajući trikove filmske iluzije iznosi na vidjelo temeljnu bitku organizma i jastva u priči likova čije postupke ne možemo danima nakon gledanja izbaciti iz glave. Ondje gdje postoji opasnost od zapadanja u egzistencijalistički smor, hitra montaža, opaljeni likovi i originalan „humor“ svakodnevne drame drže konce zajedno sve do završne scene u kojoj dva pola jednog identiteta gledaju rušenje starog svijeta u pepeo iz kojeg se uzdiže mogućnost. I kada se kraj zarazi patetikom, megalomanska egzibicija metafore najednom ima odgovore na sve udarce života. (DS)

——————————————————————

Listu najboljih filmova devedesetih sastavili su Jelena Đurđić, Marko Stojiljković, Koraljka Suton, Decadent Sympozium, Vedrana Vlainić, Boris Rakić, Dragan Antulov, Đorđe Pavlović i Sven Mikulec.

Linkovi koji bi vas mogli zanimati:

Najbolji filmovi devedesetih [65. – 53.]

Najbolji filmovi devedesetih [52. – 40.]

Najbolji filmovi devedesetih [39. – 27.]

Najbolji filmovi devedesetih [13. – 1.]

11 komentara za “Najbolji filmovi devedesetih [26. – 14.]

  • Dadeaux says:

    U Breaking the Waves ne glumi Emily Blunt, nego Emily Watson.

  • Sven Mikulec says:

    Opa, lapsus. Hvala na ispravci!

  • EaGod says:

    Funny Games nije iz 1994. nego 1997.

  • Gjuro says:

    Jelena, ne možeš švercati 3 filma pod jedan. 😛 Odluči se za omiljenu boju. Moj favorit je Crveno.

  • Sven Mikulec says:

    Gjuro, prisilili smo je. :)

  • Dikan says:

    A ono…zasad sve ziheraški.

  • Srle says:

    Zivo me zanima kako je to smece Fight Club postalo dobar film?
    Valjda ljudi bez jaja to vide kao priliku za dozivljavanje pozeljnog/uzbudljivog prekog drugih (vicarous living). Makar to bili i filmski likovi.

  • nisam kriv says:

    Ovo od 26 -14 mi je gotovo pa odličan izbor, nemojte me razočarat s prvih 13 :-)

  • post scriptum says:

    Što fali Klubu boraca? Popularnost Iskupljenja u Shawshanku će mi zauvijek ostati enigma.

  • Srle says:

    If the first rule of Fight Club is ‘Nobody talks about Fight Club,’ a fitting subsection might be ‘Why would anyone want to?’
    We’re meant to take the male bonding and the blood rituals as a protest against the sterility of corporate life and modern design, but Fincher’s sadomasochistic kicks overwhelm any possible social critique.
    Bloody mess of a guy film loses its battle to have any real meaning
    Fight Club is a distinctively dense and often hilarious film, but in the end it’s nonsense.
    Affliction is a better film, because it brings us into the hearts and minds of its characters rather than just bludgeoning us with its visions
    If it had all continued in the vein explored in the first act, it might have become a great film. But the second act is pandering and the third is trickery.

  • Vlado says:

    Lepa sela čak dvadesetak mjesta ispred, recimo, Jarmuscheva Night on Earth, Lynchova Lost Highway ili Bartona Finka braće Coen?!!? Ok, film je solidan, ali nemojmo pretjerivati. Inače cijela lista je filmova solidna, osim par besmislica tipa “Glup i gluplji” i slično, ali redoslijed je ponegdje malo problematičan.

Leave a Reply

Your email address will not be published.