Najbolji filmovi devedesetih [13. – 1.]

Piše: Sven Mikulec

13. Dvanaest majmuna [T. Gilliam, 1995.]

2

1996. godine nepoznati je virus pobio 5 milijardi ljudi. 2035. osuđenik James Cole (Bruce Willis) biva vraćen kroz vrijeme kako bi locirao virus prije mutacije, no slučajno završi u 1990. godini gdje ga se uhiti i smjesti u ludnicu u kojoj upozna Jeffreyja Goinesa (Brad Pitt), poremećenog sina poznatog znanstvenika. Ovaj opičeni, napeti i inteligentni distopijski film Pythonovca Terryja Gilliama inspiriran kratkim filmom Chrisa Markera La Jetée koji je s punim pravom Bradu Pittu priskrbio Oskar nominaciju te Zlatni globus za najbolju mušku sporednu ulogu, prava je poslastica za sve ljubitelje kvalitetnog SF-a, a pogotovo one koji zatitraju iznutra pri samoj pomisli na koncept putovanja kroz vrijeme i, po ekstenziji, vremenskih petlji (ta sam!). Pogledati, oduševiti se, pogledati ponovno. (KS)

12. Biti John Malkovich [S. Jonze, 1999.]

11

John Cusack kao manični lutkar, a Cameron Diaz u klošarskom izdanju kao njegova rastrojena žena. Radno mjesto arhivara na međukatu koji izgleda kao da je napravljen kao tajno skrovište za kepece. “Overrated stack of shit”. Portal u glavu Johna Malkovicha koji je kao “vožnja” od 15 minuta koja završava na putu za New Jersey. Malkovich koji prolazi kroz portal i biva usisan u crnu rupu samog sebe. Limenka piva kojom ga je neki pijani statist bez pretjeranog razloga gađao. Film koji je isfurao Charlieja Kaufmana i Spikea Jonzea. Film koji je Johna Malkovicha ustoličio kao apsolutnog glumačkog genija. Film čija se svaka scena može razviti u Monty Python skeč. Film koji jednostavno morate pogledati. Više puta. (MS)

11. Kad jaganjci utihnu [J. Demme, 1991.]

23

Prva u nizu adaptacija druge po redu knjige krimi-horror tetralogije Thomasa Harrisa i treći film u povijesti dodjele nagrada Akademije filmskih umjetnosti i znanosti koji je ovjenčan Oscarom u svih pet „glavnih“ kategorija (glumac, glumica, redatelj, scenarij i film godine), Kad jaganjci utihnu trebao bi zauzimati visoko mjesto na osobnoj listi svakoga tko se naziva ljubiteljem filmova. Anthony Hopkins je maestralan kao doktor Hannibal Lecter, elokventan, sofisticiran sociopat i veliki gurman s izraženim apetitom za ljudsko meso, koji ostvaruje posebnu vezu s mladom FBI kadetkinjom Clarice (Jodie Foster), dok joj pomaže uhvatiti zastrašujućeg serijskog ubojicu (Ted Levine). Pravi dokaz da za film strave nisu potrebni galoni krvi, deformirana čudovišta ili eksplicitni prizori mučenja je Lecter, koji u svojih 20-ak minuta na ekranu izaziva jezu pukim pogledom, ali istovremeno budi i simpatije svojim pokroviteljskim, gotovo toplim (iako većinom manipulativnim) odnosom prema Clarice. Poput pravog psihijatra, Kad jaganjci utihnu tjera gledatelja da uranja sve dublje i dublje među slojeve radnje i likova, u prostor gdje između dobrog i lošeg odlučuju nijanse, a moralne i etičke granice prestaju biti toliko jasne. (VV)

10. Close-Up [A. Kiarostami, 1990.]

10

Tip se pretvara da je poznati iranski filmski režiser Makhmalbah i ulazi u život jedne teheranske  obitelji. Laska im, obećava kako će sljedeći film snimati u njihovoj kući, želi da oni u tome sudjeluju, uzima od njih novac. Šarada naravno biva razotkrivena, priča dospijeva u novine. Dakle, ovo je istinita priča, iz stvarnog života, koja epilog dobiva na sudu. Abbas Kiarostami za ‘uzimanje identiteta čuvenog iranskog redatelja Mohsena Makhmalbaha’ (čijeg smo Predsjednika gledali sad na FESTu) saznaje iz medija i biva intrigiran pričom. On snima pravi proces suđenja, a kasnije uspijeva uvjeriti sve originalne aktere – oštećenu stranu, tuženog, advokate, suca, svjedoke… da snime film s njim u kojem će rekonstruirati događanja koja su prethodila suđenju. Close-Up nije jednostavan film za praćenje. Priča se ne razvija kronološki, pseudo-dokumentarni fazon poseban je izazov, i možda je napisano u redovima iznad laž. Sve to manje-više, naspram iskustva koje ćete doživjeti u završnim scenama, gdje postajemo aktivni sudionici filma, a naše tumačenje dešavanja rodit će se iz sposobnosti da suosjećamo. (JĐ)

9. Privedite osumnjičene [B. Singer, 1995.]

8

Čim se pojavio u videoteci, ja sam ga ugrabio. Reklama je govorila da ga se mora pogledati dvaput. Bio je neki vikend i imao sam vremena. Pogledao sam ga, premotao kasetu i pogledao ponovno. Ovi što su radili reklamu bili su u pravu. Ostalo je, naime, povijest: dva Oscara, silne druge nagrade, kritičarski hype. U ono vrijeme film je vrlo vješto podvalio na momente šupljikavu priču (Turci i Mađari, ha ha), s onako prigodnim i nategnutim raspletom, ali to nije bilo bitno, jer kad vas ovaj film uhvati, jednostavno vas ne pušta. Možda je kopiranje i neduhovito parodinje promijenilo našu percepciju i danas svakako nije onako nov kao onda, ali ne treba zaboraviti koliko nam se onda činio wow. (MS)

8. Satantango [B. Tarr, 1994.]

9

Na pitanje o čemu su njegovi filmovi, mađarski redatelj Bela Tarr uvijek odgovara ‘o ljudskom dostojanstvu’. Bolje je možda da se držimo toga nego da u nekih drugih 120 riječi sublimiram sedam i po sati Satantanga. Ako niste ništa njegovo gledali, očekujte neprekidne kadrove od nešto preko deset minuta (bili bi on i duži da Kodakov film to dozvoljava). Crno-bijeli film, bolesno stiliziran, koreografski je doveden do savršenstva. Podijeljen je u dvanaest poglavlja, sniman iz kuta različitih protagonista, i možda je na drugom mjestu ovo priča o tome što je zapravo komunizam. Karakteristično za rad Bele Tarra sveprožimajuće je prisustvo pesimizma, sagledavanje cikličnosti tragedije života mađarskih seljaka i uopće, redatelj nas želi uvjeriti i za nas otkriti kako je beznađe  neminovno konačno ishodište. U tangu se ide šest koraka naprijed, šest nazad. Dakle, nigdje se mi ne mrdamo. (JĐ)

7. Chungking Express [Kar Wai Wong, 1994.]

7

Svakodnevno srećemo tisuće ljudi. Ukrstimo korake, razmijenimo robu i novac, pogled i riječi –  prije nego što se mimoiđemo. “Zaljubit ću se u prvu koja uđe na ova vrata”, glasi pokušaj pobjede nad trenutkom, dok kalendar prebrzo opominje a noć nikako da prođe. Sam život je medij u filmu čija je ljepota rasplakala i filmskog kralja devedesetih Quentina Tarantina, koji je upravo iste godine objavio najznačajniji film dekade, Pulp FictionChungking Express je unekoliko različit film: mali, meditativan i prije svega oslonjen na vizualno. Tople boje filma  isprane su melankolijom i zamagljene iščekivanjem svitanja. Postale su hladne. A onda su počele gorjeti…  (ĐP)

6. Fargo [J. & E. Coen, 1996.]

MSDFARG EC058

Rijetko je svijet imao prilike vidjeti film poput Farga. Crna neo noir komedija braće Coen nevjerojatno je bogata vožnja roller-coasterom kroz puste, snijegom zatrpane krajolike Minnesote i neobičnih ljudi koji ondje žive. Izvanredna fotografija Rogera Deakinsa scenariju Coenovaca omogućuje da zasja u svoj svojoj briljantnosti. Je li Fargo najbolji film koji su braća snimila do današnjeg dana? Pa ako nas pitate, odgovor je – yaah, you betcha. Filmsko blago kojem se vraćamo barem jednom godišnje. (SM)

5. Festen [T. Vinterberg, 1998.]

5

Nestašno dijete devedesetih, danski film Festen prvi je i najbolji film umjetničkog pokreta Dogme 95 koji je svojom neoklasicističkom interpretacijom francuskog Novog vala uznemirio duhove korporativnog filmmakinga, uspavane u svojoj sigurnosti. Uzevši za temu neiscrpni balast obiteljskih tajni i seksualnih tabua, danas se najbolje može promatrati kao temeljni prosede zrele autorske poetike Thomasa Vinterberga, ali i njegovog kudikamo eksponiranijeg zemljaka Larsa von Triera.  Zbog toga ovo djelo treba gledati otvorena srca ali i očiju punih poštovanja i oprosta zbog kvalitativne neujednačenosti i blagog amaterizma, u kojem se oduvijek krio jedini i pravi duh umjetnosti. (ĐP)

4. Casino [M. Scorsese, 1995.]

4

Kada netko ima tako dugu, bogatu i, nadasve, tematski i žanrovski raznovrsnu filmografiju kao Martin Scorsese, može mu se oprostiti što ponekad publici dostavi i film koji izgleda kao instant-remake, ako ne već i reciklaža vlastitog djela. Casino, napravljen nakon samo pet godina, tako je s Dobrim momcima dijelio za mnoge iritantnu količinu sličnosti – epski prikaz nekoliko desetljeća kriminalne djelatnosti, crni humor u kombinaciji s ekstremnim nasiljem, de Niro i Pesci kao dio glumačke postave, itd. Ipak, bilo je dovoljno samo nekoliko “sitnih” detalja – novi milje blještavog Vegasa i industrije zabave, Sharon Stone kao antiteza “femme fatale” i neobični kraj – pa da Casino postane nešto zbilja posebno. (DA)

3. Goodfellas [M. Scorsese, 1990.]

3

Devedesete su počele trijumfalno za Martina Scorseseja – s jednim od rijetkih filmova koji je bio u stanju osvojiti kako kritičare, tako i “običnu raju”. Dobri momci u svojoj su suštini svojevrsna antiteza Coppolina Kuma. U njima je organizirani kriminal prikazan iz perspektive neobrazovanih, neinteligentih i primitivnih baraba na dnu njegove hijerarhije. Scorsese se,pak, pobrinuo da njegov film  funkcionira na više razina – kao gangsterski ep, razorna sociološka studija, ironično-nostalgični prikaz prošlih desetljeća, ali i crna komedija koja humor miješa sa scenama iznenadnog i eksplicitnog nasilja koje će postati standard u eri Tarantina. (DA)

2. Boogie Nights [P.T. Anderson, 1997.]

1

1970-e, za koje se s dosta razloga može reći da su bile najveće desetljeće u povijesti filma kao umjetnosti, dobile su jedan od najneobičnijih, ali i najboljih hommagea kroz film koji na dotada atipičan način prikazuje jedan od zaboravljenih i iz nekih prilično licemjernih razloga ignoriranih aspekata tadašnje popularne kulture. Prikaz svježe legalizirane pornoindustrije koja na valu seksualne revolucije pokušava izbrisati granicu s “mainstream” kinematografijom odlikuje izuzetno odmjerena mješavina nostalgije i prikaza još jednog naličja priče o “američkom snu”. A sve to napravljeno u stilu koji odaje talent u rangu Scorseseja i Orsona Wellesa u najboljim danima. (DA)

1. Pakleni šund [Q. Tarantino, 1994.]

2

Na kraju puta, ispostavilo se da raznolikost autora na FAK portalu odgovara raznolikosti svjetske kritike i publike, koja u sumi mišljenja jednoznačno daje Pulp Fictionu jedno od najznačajnijih mjesta u povijesti filma. Ostavimo li po strani tehnički rad filma i primjenu izražajnih sredstava, mislim da je Pulp Fiction gledateljima toliko značajan zbog besprijekornog dizajna zanimljivog pripovjednog sadržaja. Za razliku od drugih njegovih filmova, ovdje Tarantino svoj inteligibilno-stvaralački kapacitet dovodi do granice u iskorištavanju autorskih aduta u kojima je najjači: prije svega upečatljivi likovi neobičnih pozadina, za koje je odabran sjajan ansambl glumaca s jedne strane inherentno talentiran u kreiranju kemije, a s druge strane autentično sposoban dominirati scenom, u nepredvidljivim scenama začaranim spletom tragike i komike, kroz dijalog u finoj liniji između filozofije i blebetanja pod gasom u parkiću, proživljavaju nečuveni rasplet sudbina prezentiran u savršenom odnosu ritma i dinamike koji na kraju, uz sve rasječene čvorove, ostavlja jedan veliki upitnik o smislu. Naime, što je u prokletom kovčegu? Film za generaciju u smjeni stoljeća. (DS)

——————————————————————

Listu najboljih filmova devedesetih sastavili su Jelena Đurđić, Marko Stojiljković, Koraljka Suton, Decadent Sympozium, Vedrana Vlainić, Boris Rakić, Dragan Antulov, Đorđe Pavlović i Sven Mikulec.

Linkovi koji bi vas mogli zanimati:

Najbolji filmovi devedesetih [65. – 53.]

Najbolji filmovi devedesetih [52. – 40.]

Najbolji filmovi devedesetih [39. – 27.]

Najbolji filmovi devedesetih [26. – 14.]

13 komentara za “Najbolji filmovi devedesetih [13. – 1.]

  • Deckard says:

    Oliver Stone (JFK & Natural Born Killers), John Woo (Hard Boiled), Michael Mann (The Insider)… :( Što sam i mislio, to se i dogodilo.

  • Ico says:

    Da,Hard Boiled je morao bit na listi. Meni recimo fale Ed Wood i Trgovci.

  • jelena says:

    svi propusti padaju u vodu pred prevodima ‘pakleni šund’ i ‘privedite osumnjičene’

    od pomenutih verovatno bih jfk najpre i na moju listu stavila, msm da i jesam, mada razumem i one koji ga tu ne vide

    devedesete nisu filmski najsjajnije, ali imaju neku pogubljenu šaramantnost

  • Gjuro says:

    Osobno bih svakako stavio “Trgovce” i “Chasing Amy”, možda čak i “Scream” jer je ipak unio svježu krv u cijeli žanr. I nisam siguran da sam vidio “Bravehearta” igdje na listi. Ali dobro, ukusi su različiti.

  • Deckard says:

    Devedesete su bile za neke žanrove gotovo najsjajnije doba. Akcijski žanr je poprilično profitirao tada jer su naslovi spajali čistu komercijalu i umjetnički dojam (kritičari su ih doživljavali s hvalospjevima). Npr. Speed ili Face/Off od Woo-a, a ujedno su i razbudili malo scenu. I Scream je dobro spomenut, taj film je stvarno odjeknuo u 90-ima.

  • bookresh says:

    Još jednom se pokazalo da su 90-te, bar kada je američki film u pitanju, jedna od najjačih dekada, uzt 70-te i 60-te, a dosta jača od dekada prije i poslije nje.
    Pokazalo se i da 65 premali broj da bi se obuhvatili svi dobri filmovi i da bi se ova lista lako dopunila i do broja 1oo, a i tada bi bi bili preskočeni neki zbilja dobri filmovi.
    Ipak, mislim da su se i u ovakvoj listi morali naći Ed Wood (Tim Burton), Leon: The Professional (Luc Besson), Remains of the Day (James Ivory) ,The Fisher King (Terry Gilliam), Short Cuts (Robert Altman)… budući da su to filmovi koji su se nalazili na svim relevantnim listama sličnim ovoj. (Na stranu što su i meni lično veoma dragi, a takvih ima još mnogo.)
    Slažem se sa komentarima da su 90-te (naročito prva polovina) dale veoma dobre žanrovske filmove – naročito trilere. Tu su, recimo, Fugitive, Cape Fear, On the Line of Fire, The Firm…
    Dale su i neke veoma dobre horore (koji, pritom i nisu bili nešto strašni) poput Dracula, Interview with the Vampire, Wolf, Devil’s Advocate…
    Kad pomenuh The Firm, to me podsjeti i da su zaobiđene neke prilično uspješne ekranizacije Grishama i Clancya, ali i mini serija veoma dobrih filmova koju je nanizao Tom Cruise u prvoj polovini dekade…

  • Masha says:

    Po ovoj listi ispada da je Martin Scorsese bio najvažniji redatelj devedesetih ahahahahahaha!

  • Carlito says:

    u top ten nema šindlera, vrućine i nepomirljivi? a gdje je carlitov način? ryan?

    fakovci, zar vas ne peče savjest?

    ljudi, treba dobro razmisliti prije glasanja :ness:

  • Vlado says:

    Među prvih 65 nije se našla jedna “Magnolija”, “Kratki rezovi”, “Oči širom zatvorene”, niti jedan film Woodyja Allena, ali se eto našlo mjesta za “Glup i Gluplji”. A što se prvog mjesta tiče, ziheraški izbor za šire narodne mase, tj. one koji su u životu pogledali samo taj film i eventualno “Trainspotting” i misle da ništa luđe i bolje ne postoji. Na stranu to što čak i Tarantino ima 2-3 bolja i slojevitija filma i to što na ovoj listi ima barem 20 boljih filmova. Srednjoškolski izbor, otprilike kao da Camusovog Stranca proglasite najboljom knjigom stoljeća. Ok, znam da liste nije lako sastavljati, ova čak i nije loša, ali što se tiče prvog mjesta, najrazvikaniji sigurno jest, ali bome daleko od najboljeg.

  • Gjuro says:

    Ja se recimo ne slažem s dosta toga na tim listama, ali mislim da je “Pulp Fiction” jedino rješenje za broj 1. Nije uopće bitno je li najbolji (ni meni nije), ali nijedan drugi nije imao toliki odjek i utjecaj.

  • Vlado says:

    @gjuro
    Kako nije bitno je li najbolji ako se lista zove “najbolji”. Odjek i utjecaj su također relativni pojmovi, ovisno o tome radi li se o obrazovanim kritičarima i filmofilima ili o širem gledateljstvu. Ako je ovo drugo, onda možda Titanic ima još veći odjek i utjecaj. Na kraju krajeva, Tarantinov utjecaj na velike filmske redatelje nije baš velik, više je utjecao na ono što bismo kolokvijalno mogli nazvati “suvremenom pop kulturom” na Zapadu.

  • mario says:

    Jedna riječ…jurassic park…uh to su dvije, no ipak, lijepo je reći jedna riječ, zvuči moćno..ima boljih u razdoblju no spominjem ga rado iz moje rane dječačke zelje za paleontologijom i spoznajom da je jako moguća…..radim na masovnom skupljanju novčanih sredstava, ootvaram park…malo šale, nigdje bez nje…film je prekretnica, specijalni efekti kao novi dijelovi filma, ne ,ne kazem da nisu bili upotrjebljeni prije, no spielberg je doveo taj dio do savršenstva…nerepetitivni scenarij i radnja sa odličnom glumačkom postavom te zanr za sebe….njega bi naveo iz sentimentalnih razloga, i drzim da imam uporište u tome…zasluzio je…čast još nekim izuzecima…matrix-nešto sasvim new, truman show( bolest je čak nazvana po njem)-sasvim dovoljan razlog,leon profesionalac( jedna riječ.sting, eto uspio sam, jedna riječ)

  • Kritic says:

    Bože sačuvaj,a gdje je Spašavanje vojnika Ryan-a, Forest Gump, Leon, Terminator 2, Shawshank, Hrabro Srce, Matrix, PEti element, Lebowski, Generacija X – ti su filmovi obilježili devedeste….bože koja glupa stranica, ovo je privi zadnji put da sam vas posjetio, užass

Leave a Reply

Your email address will not be published.