Filmovi uz koje smo odras(ta)li

Piše: Matej Lovrić

„Svi smo mi nekad bili djeca“, fraza koju smo čuli bezbroj puta i koja često ima vrlo iritirajući učinak. Izgovaraju je nostalgični, uberiskusni penzioneri, izmučeni roditelji i svi oni koji ne shvaćaju kako se treba držati sadašnjosti i uživati u njoj. Osim, naravno, ako ste, poput nas, odrastali u 90-ima, najboljem dobu za odrastanje koje je svijet upoznao. U vidu kinematografije, imali smo sve. Dječji i obiteljski filmovi su bujali, Disney je proživljavao novu renesansu, a blockbusteri su još održavali poneki promil inteligencije, što je nama, derištima, bilo sasvim dovoljno. Subotom popodne su legendarna kina Zagreb, Europa i Lika često bila smisao života, s kilometarskim gužvama do Trga bana, a fenomenalan miris svježe, VHS-plastike djelovao je halucinogeno prilikom svakog posjeta vidoteci. Ne smijemo zaboraviti ni na ostavštinu tada bliskih 80-ih, koje su filmski bile i mnogo jače od našeg desetljeća te nam ostavile klasike i materijal za infantilne top-liste. Oboružajte se nostalgijom, postavite sliku Majstora Fantača na wall paper i otpuhnite prašinu s police gdje držite Smogovce, krećemo!

13.  Čudesna šuma/ Čarobnjakov šešir (1986./1990.)
Domaće je najbolje? Pa i nije, no nismo mogli zaobići ove dragulje Croatija Filma, kojih se doista ne bi posramila ni neka opaka zapadnjačka produkcija. Predivan crtež, srcedrapateljski i neizdrživo simpatični likovi, pogođeni glasovi (E.Glad, N.Rocco, J.Marotti…) i sjajna atmosfera, koja tako priliči magičnom dobu djetinjstva. Vjerujem da smo se svi s njima barem nakratko susreli, skupa s nekom odraslom osobom osjetili knedlu u grlu i zajednički navijali za Štapića, jednog od najdražih luzera ikad. Ako sam već imao moralnu dužnost uvrstiti neki jedan crtić na listu, neka bude domaće.

12.  Beethoven/ Free Willy (1992./1993.)
Da, dva filma, iz nekoliko razloga. Prva polovica 90-ih pokrenula je maniju laganih i privlačnih obiteljskih pustolovina, koje su često sadržavale neodoljive životinje u vrlo bitnim ulogama (spomenimo npr. Binga i Flippera). Zahvaljujući uistinu solidnoj kvaliteti, korektnoj pričici, ponekoj simpatičnoj poruci, ali i jakom castu (Charles Grodin, Bonnie Hunt, David Duchovny, Brad Renfro, Michael Madsen itd.), čupavi bernardinac i miroljubivi kit osvojili su najviše simpatija, odvukli najviše majki s razmaženom deriščadi u kina i, naravno, pokrenuli nastavke bez kraja i smisla. Beethoven, prvi film koji sam ikad pogledao u kinu, je ponešto razigraniji i opušteniji, Free Willy malo dramatičniji, s lijepim porukama o neprocjenjivosti životne slobode i neprilagođenosti, no jednako su vrijedni spomena. Iz današnje perspektive, oprostiva patetika i pretjerana „slatkoća“ svega dominira, no tko smo mi da kritiziramo raznježenost.

11.  Friday the 13th (1980.)
OK, ovaj slasher-provoborac i ne spada toliko u našu generaciju, no izaziva određene uspomene kojima zaslužuje svoje mjesto. Naravno da su roditelji u ranim godinama od mene skrivali svo moguće televizijsko nasilje i naravno da im je uspjeh bio mizeran. Ipak, unatoč privlačnosti akcića, najslađi su bili vikendi kad bih ostajao sam kod kuće i na nekom opskurnom njemačkom programu (Pro Sieben, Kabel Eins itd.) čekao početak prave stvari, besmislene horror-koljačine. Texas Chainsaw Massacre stvorio je temelje slashera, Halloween je bio prvi pravi primjer, no tek je Petak trinaesti uveo ono najprivlačnije, kreativne smrti odbojnih likova. Naravno da je očajne kvalitete, naravno da nema smisla, no zbog vražjeg Jasona su bijele plahte u mom domu samo davni mit.

10. Beskonačna priča (The Neverending Story, 1984.)
Bez imalo zezancije, ova predivna bajka je jedan od najljepših filmova koje sam ikad pogledao i tek su rijetki primjeri (Panov labirint) stvarali osjećaj gledanja čiste umjetnosti. Pod palicom blockbusterske prodane duše Wolfganga Petersena, dobra stara Europa održala je lekciju iz kreativnosti Hollywoodu. Toliko prelijepih bića (živjele lutke, dolje CGI!), krasna i, doslovno, bezvremenska priča o sukobu u Fantasiji, čarobnom svijetu iz mašte te likovi koji lako ulaze pod kožu idealna su kombinacija za uživanje i danas, kao i prije 15-20 godina. Sjajan primjer u teško zapostavljenom žanru, osobito kod igranih filmova.

9. Policajac s Beverly Hillsa (Beverly Hills Cop, 1984.)
Većina nas se u ovoj legendarnoj akcijskoj komediji prvi put susrela s nevjerojatno brbljivim, tada genijalnim crnim komičarom, izvjesnim Eddiejem Murphyjem. Iako je riječ o iznimno zabavnom i pitkom filmu, kojeg krasi idealna kombinacija dinamične akcije i odličnih gegova te zarazna main theme, treba priznati kako je, ustvari, riječ o one man showu, projekciji ogromnog talenta našeg brbljivca. Da, danas je to sjena od nekadašnje veličine, no ovdje je doista bio fantastičan, u ulozi koja stvara karijeru i u kojoj ne možete skinuti oči s njegovog eksplozivnog nastupa.

8. Gremlins (1984.)
Zanimljiva je bila ta ’84. Sjećate se one koljačine na broju 10? Pa, za one nježnijeg želuca i boljeg ukusa, Joe Dante i Chris Columbus su stvorili vrlo privlačno i vrlo podcijenjeno djelo, koje je savršeno izmiksalo stravu, akciju, humor, društvenu kritiku i još se sprdalo sa svim horror-klišejima. Štogod „pravi“ znalci baljezgali, Gremlini su sjajni, a to se podjednako odnosi na film i zločesta bića. Sve počinje kao obiteljski filmić, kad dječak Billy od oca kao božićni poklon dobije maznog, preslatkog mogwaija Gizma. Stvorenje, iako je idealan ljubimac – ima nekoliko mana. Polijete li ga vodom, iz njega će iskočiti zločesti mogwaiji, a nahranite li njih iza ponoći, dobit ćete kaos, urnebes i jednu od najboljih horror-komedija svih vremena.

7. The Mighty Ducks (1992.)
Kao da sama obiteljska komedija nije bila dovoljna, tih ranih 90-ih su nas počeli bombardirati obiteljskim SPORTSKIM komedijama! Znate premisu – momčad gubitnika (u ovom slučaju u hokeju), skupljena zbrda-zdola dobija iznenadnu pomoć u liku Emilija Esteveza (u drugim primjerima tu su psi, anđeli, Tom Selleck itd.), počne rockyjevski trenirati, isprofilira vođu koji uvijek iskače po zrelosti i talentu i, na kraju, pobijedi skupinu najzlijih, najpokvarenijih klinaca ikad. A onda u drugom nastavku zaborave apsolutno sve što su naučili. Ma bilo je toliko sličnih filmskih primjera i s odraslima i s djecom, svi se drže iste priče, no samo su The Mighty Ducksi stvorili pravu NHL-momčad, Anaheim Mighty Duckse. I, nemojte slučajno previdjeti, samo oni imaju Esteveza i malog, neiskvarenog Joshuu Jacksona.

6. Robocop (1987.)
Pa, bilo je i vrijeme je za pravu, ultramuževnu akciju, zar ne? Nizozemski luđak Paul Verhoeven stigao je sredinom 80-ih u SAD i obećao snimiti najkrvaviji film svih vremena. Jasno, cenzori su ga jedva dočekali, no publika je bila oduševljena mračnim, nasilnim Detroitom budućnosti, brojnim „suptilnim“ kritikama totalitarističkog društva i sjajnom režijom. A mi? Ma, nama je bilo dovoljno što nevjerojatno cool polurobot perfekcionistički ubija sve što se zamjerilo američkom snu i pritom baca punch-lineove kojih se ne bi posramili ni stvorovi Jamesa Camerona. A kad je stigla crtana serija, popraćena action figuresima, svi smo poželjeli biti bivši izrešetani murjaci , oživljeni u metalnom izdanju i s ugrađenim poremećajem identiteta.

5. Sam u kući (Home Alone, 1990.)
Nije li predivan osjećaj danima prigovarati oko, uvijek potpuno istog, HRT-ovog programa u vrijeme božićnih blagdana, a istovremeno baš nikad ne propuštati ovaj klasik? Ziheraški koliko to može biti, no možda i jedini film kojemu to uistinu pristaje. Predivan zbog prikaza božićne groznice iz odrasle (gužve, skupi pokloni, natrpana kuća) i dječje (čudni rođaci, skupi pokloni, važnost drvca) perspektive, ultrazabavan zbog Culkinovog sadizma nad Joeom Pescijem i Danielom Sternom i, što treba naglasiti, vrlo kvalitetan zbog scenarija Johna Hughesa i režije provjerenog Chrisa Columbusa. Idealno pogođena atmosfera blagdana, sprdanje s američkom konzumerizmom i prikaz ostvarenja svih dječje-adolescentskih snova, odlaska roditelja na neodređeno vrijeme. Djelo koje je jedan od glavnih argumenata kako smo baš mi odrastali u najboljem razdoblju ikad.

4. The Goonies (1985.)
Karta s blagom, magičan spoj riječi zbog kojeg nam je, bar u dobu kojim se trenutno bavimo, srce znalo jače zalupati. Ekspresna asocijacija na gusare, moreplovce i istraživače  često je od stražnjeg dvorišta ili lokalnog parkića napravila vražji El Dorado i izazvala  potrebu za traganjem. Za razliku od Družbe Goonies, uglavnom smo nalazili pseća govna i opuške, no bilo je zabavno. A, ako ništa drugo, Richard Donner, Spielberg i Columbus počastili su naše avanturističke duhove jednim od kultnih klasika 80-ih, sjajnoj priči o ultimativnoj dječjoj pustolovini. Napeta akcija, zanimljive lokacije, nevjerojatno simpatični likovi te, naravno, Robert Davi i Joe Pantoliano, čine jedan od onih filmova koji izaziva iskrenu nostalgiju i koji je jednako dobar sa svakim novim gledanjem.

3. Policijska akademija (Police Academy, 1984.)
Zahvaljujući odvratnim i zamornim nastavcima te, ponajprije, RTL-ovim urednicima, legendarna Policijska akademija nastavlja nas progoniti i, slobodno vrištite od užasa, nikad neće prestati, jer se kuhaju nekakvi novi nastavci i remakeovi. No, ona davna, originalna, je doista bila urnebesna, stvorila bezvremenske trash likove (Hightower, Mahoney, Tackleberry) i imala opsjedajući main theme. Jedna od onih komedija kojoj savršeno pristaje klišej „toliko loše da mora biti dobro“. Slobodno se smatrajte profinjenim filmofilima istančanog ukusa, znate i sami da ste pogledali sve nastavke i da ćete ih gledati ponovno. I ponovno. I pjevušiti onu melodiju, razdragani kao kad ste je čuli po prvi put. I priznati kako su vam Michael Winslow i Steve Guttenberg bili jedni od idola u djetinjstvu.

2.  The Terminator (1984.)
Ako ste se ikad pitali zašto je George Orwell odabrao baš 1984, ne morate dalje tražiti.
A sada, posvetimo se ultimate badassu, naglasku koji ima vlastitu osobnost i čovjeku zbog kojeg smo to što jesmo i zbog kojeg povratak u istu prostoriju više nikad nije bio isti. Arnie, hvala ti na svemu, pamtit ćemo čas kad su zamijenili tvoju pojavu Gerardom Butlerom i Jason Stathamom. Britansko jednostavno nije austrijsko, a i ne sjećam se da su oni imali stadion u Grazu. James Cameron postao je faca preko noći, Michael Biehn nije, ali ga svejedno volimo, a prezime Connor odjednom je postalo simbolom otpora, poslavši Gandhija i M.L. Kinga u zaborav. I, dakako, uslijedio je i najbolji nastavak u povijesti filma, pa Terminatora ne vole samo oni koji ne vole sebe.

1.  Povratak u budućnost (Back to the Future, 1985.)
Toliko više od obične pop-kulture 80-ih i toliko bolje od obične, zabavne SF-komedije. Najbolji i vječni primjer filma (tj. trilogije) koji se poboljšava sa svakim gledanjem i koji uvijek nudi nešto novo. Michael J.Fox je u ulozi života (drži se, Mike, znamo da ti nije lako), Christopher Lloyd briljira, a Biff Tannen jedan je od najboljih negativaca u povijesti. Komplicirana, ali sjajno razrađena priča (odvija se u 1885, 1985, 1955, 2015), s brojnim cakama vezanim uz kulturu određenih razdoblja, s nevjerojatnim forama vezanim uz putovanje kroz vrijeme i s nezaboravnim scenama zapaljenih tragova guma i hvatanja munje (1.21 gigavat, of course), Povratak u budućnost istinski je filmski klasik, sjajan primjer svih žanrova u kojima se kreće i djelo čija će važnost samo rasti s vremenom. Zamjerka je samo jedna – zašto, kvragu, još uvijek nemamo lebdeće skateboarde i samovezajuće tenisice?!?

4 komentara za “Filmovi uz koje smo odras(ta)li

  • Sven Mikulec says:

    Majstore, super ljestvica. Vratio si me desetak godina unatrag.

    Posebno se slažem s izborom:
    The Neverending Story
    The Goonies
    Home Alone
    Back to the Future
    Police Academy
    The Mighty Ducks
    Beverly Hills Cop

    Moje je djetinjstvo obilježio i Innerspace (Mikrokozmos – D. Quaid, M. Short, M. Ryan), kao i The Three Amigos (C. Chase, M. Short, S. Martin).

    Ukratko, svaka čast…

  • Sven Mikulec says:

    btw, ‘malog, neiskvarenog J. Jacksona’. A kaj ga je iskvarilo? Meni je ostao praktički isti :)

  • maxima says:

    Sekundarno me puca nostalgija za pogledati sve Star Warse odjednom, sve Kubricke … Oh, tu posebno mjesto ima nevjerojatni “La Linea” …

  • Christian Bale says:

    Zločin je u ovakvoj Top-listi izostavit Dudikoffovu Američku ninđu i Avenging force, te Van Damme-ov trio: Lionheart, Bloodsport i Kickboxer :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.