Filmovi LGBTIQ tematike

Piše: Koraljka Suton

Konstantna borba za vidljivost, jednakost i ostvarivanje elementarnih ljudskih prava koja su do te mjere samorazumljiva onima koji, eto, seksualno i emotivno reagiraju na osobe suprotnog spola da ih niti ne percipiraju kao prava («najbanalniji» primjer bio bi držanje za ruke u javnosti), nešto je što se u životima pojedinaca odigrava svaki dan na svim frontama – u obitelji, na poslu, u prijateljskim odnosima, u javnosti i institucijama. Međunarodni dan borbe protiv homofobije 17.5. ili pak tjedni ponosa kada se u gradovima diljem svijeta održavaju prajdovi oni su dani u godini kada se šira javnost konfrontira upravo s postojanjem spomenutih borbi i potencijalnih pobjeda. A kako je jedna od možda najvažnijih poanti vezanih uz sadržaj predstojeće liste ta da bi svaki dan trebao biti dan borbe protiv homofobije, svaki tjedan tjedan ponosa, simboličnim smatram objaviti je na «bilo koji dan», dan ni po čemu značajan za LGBTIQ zajednicu u «globalnim» razmjerima, ali itekako važan za svakog pojedinca – još jedan dan bivanja ponosnim na sebe i sve što jesi, još jedan dan u dugotrajnom procesu borbe za razumijevanjem i poštovanjem, još jedan djelić mozaika u razvojnom putu svake osobe koja je prošla ili prolazi kroz procese samoprihvaćanja, zauzimanja za sebe i svoj integritet, coming-outa i nošenja s (auto)homofobijom, ali isto tako, još jedan dan koji sačinjavaju sve ostale, svima dobro poznate «sitnice» koje život znače – prve ljubavi, nesretne ljubavi, opsesivne ljubavi, laži, bol, razočaranje, gubitak. Sve su to teme kojima se već niz godina bavi i filmska umjetnost, samo što većina takvih uradaka nikada nije stigla do šire publike i ušla u mainstream. Zato se dobar dio «mainstream gledateljstva» nemalo iznenadio (štoviše, apsolutno šokirao) kada je 2005. jedan Brokeback Mountain pokazao mutnu i zatamnjenu scenu gej seksa, makar su daleko eksplicitniji filmovi već postojali.

Iz tog sam razloga odlučila ovom listom pokriti i ono što se percipira kao mainstream i ne-mainstream, proći kroz Španjolsku, Englesku, Švedsku, SAD, Brazil, Argentinu, Izrael i Pakistan te obuhvatiti sve boje duge – malo lezbijki (L), podosta gejeva (G), nešto biseksualaca (B), par transrodnih osoba (T), jednu interseksualku (I) i sve to skupa što ih čini queer, sve što na bilo koji način odstupa od koncepta heteronormativnosti (Q). Svjesna sam toga da mnogi kvalitetni i vjerojatno bitni filmovi ovdje nisu našli svoje mjesto (neki mi se nisu svidjeli, mnoge sam morala žrtvovati, a i nisam pogledala sve LGBTIQ filmove ikad snimljene) te naglašavam da ovo nije zamišljeno kao lista «najboljih» filmova te tematike (što god to značilo), već je, poput svake recenzije, krajnje osoban popis. To će reći kako se nadam da će svi čitatelji koji osjete potrebu pridonijeti svojim favoritima upravo to i učiniti. Pred vama je moj mali doprinos, pa tko voli…

 

13. Philadelphia (1993.)

Ovaj s dva Oscara ovjenčan film prati priču o Andyju Beckettu (Tom Hanks), vrhunskom odvjetniku koji zbog tobožnjeg propusta dobije otkaz u firmi čiji su ga glavni partneri donedavna uzdizali u nebesa. Andy ih odlučuje tužiti, jer smatra kako su ga otpustili nakon što su primijetili da boluje od AIDS-a. Jedini odvjetnik koji ga pristane zastupati jest Joe Miller (Denzel Washington), homofob koji slučaj preuzme isključivo zato što misli da za njega postoji pravna osnova. U Philadelphiji Jonathana Demmea jasno je, glasno i bez srama artikulirana većina predrasuda naspram homoseksualaca, kao i ljudi oboljelih od AIDS-a. Predrasuda utemeljenih, dakako, na neznanju i strahu od nepoznatog. Srećom, ovaj film razbija te zablude i pokazuje način na koji Joe polako ali sigurno počne ispred sebe napokon vidjeti ljudsko biće koje itekako osjeća, a ne «pedera čiji mu se stil života gadi.» K tome kao kontrast sveopćim ispadima homofobije, koja se zahvaljujući medijskoj eksponiranosti slučaja odjednom digla poput prašine koja je nekoć gnjilila ispod starog tepiha, omogućen nam je uvid u Andyjev odnos s prijateljima, njegovom brojnom obitelji i dečkom Manuelom (Antonio Banderas) koji ga u svemu bespogovorno podržavaju. Postupna i suptilna metamorfoza koju je Denzel Washington divno odigrao zajedno s dirljivom izvedbom Toma Hanksa (zaslužen kipić, rekla bih) čine uz kvalitetno napisanu i vješto ispričanu priču jedan višeslojan film koji treba pogledati.

 

12. Velvet Goldmine (1998.)

1984. godine britanski novinar Arthur Stuart (Christian Bale) dobije zadatak istražiti gdje je nestao nekadašnji otvoreno biseksualni glam rocker Brian Slade (Jonathan Rhys Meyers) koji je 70-ih lažirao vlastito ubojstvo na koncertu, nakon čega se, uslijed naglog pada popularnosti, potpuno povukao s glazbene scene. Intervjuirajući njegove suradnike i bližnje, Arthur se ne upušta samo u razotkrivanje Brianovog života i kulta ličnosti, već se prisjeća i vlastite prošlosti na koju su uvelike utjecali upravo predmet njegove istrage kao i američki rocker Curt Wild (Ewan McGregor) te cijeli lifestyle i način razmišljanja koji su momci svojom glazbom i svojim javnim nastupima propagirali. Bučan, šaren, šljokičast, prepun simboličnih referenci i nadasve queer, s narativnom strukturom Građanina Kanea, odličnim glumačkim izvedbama mlađahnih Balea, McGregora i Rhysa Meyersa, sveprisutnom insinuacijom da je Oscar Wilde praotac glam rocka i atmosferom koja gledatelja uvuče i začara na isti način na koji su Brian i Curt (temeljeni na Davidu Bowieju i Iggyju Popu) opčinjavali cure i dečke diljem planete, ali i jedan drugoga, Velvet Goldmine prikazuje razdoblje glazbene povijesti u kojem se smatralo prirodnim biti bi, period u kojem su se naglašena individualnost, seksualna sloboda, istraživanje bez zadrški i otpor prema društveno nametnutim konvencijama i lažnom moralu slavili i prakticirali, a ne potiskivali. Ipak, VG niti idealizira niti osuđuje njihov stil života, nego pruža uvid u uspone, padove i potencijalne posljedice. Ovaj film bio bi nepotpun da je makar jedan ključni element nedostajao, baš kao što rock bend ne bi funkcionirao bez, primjerice, bubnjara. Srećom, Velvet Goldmine (inače naziv Bowiejeve pjesme) ne mora se bojati izostanka metaforičnog bubnjara – ovaj je uradak režisera Todda Haynesa okupio sve članove benda i odsvirao vrhunski koncert za koji ti bude žao kada završi. Logično, jer gdje drugdje možeš vidjeti kako Obi-Wan Kenobi ševi Batmana (the force is strong in him!)?

 

11. Transamerika (Transamerica, 2005.)

Transamerica, nezavisni film Duncana Tuckera s dvije zarađene nominacije za Oscara, uradak je kojim je očajna kućanica Felicity Huffman dokazala kako je sposobna za debelo više od čišćenja sudopera i zakapanja trupala po Wisteria Laneu. Kapa dolje za njenu interpretaciju transseksualne osobe, u ovom slučaju biološkog muškarca Stanleyja koji se psihički, mentalno i emocionalno oduvijek osjećao kao žena, zbog čega odlučuje proći kroz dugačak i mukotrpan proces promjene spola. Nakon višegodišnje hormonalne terapije, brojnih korektivnih operacija i promjene imena, Bree Osbourne dijeli samo tjedan dana od odlaska pod nož koji će ukloniti i posljednji djelić njene muškosti, kada primi telefonski poziv od sedamnaestogodišnje narkomanske muške prostitutke Tobyja (Kevin Zegers) koji za sebe tvrdi da je Stanleyjev sin. Uviđajući da joj psihijatrica neće dati odobrenje za operaciju ako ne uspostavi vezu s djetetom čijeg postojanja nije ni bila svjesna, Bree je prisiljena s malim krenuti na jako zanimljiv road trip. Ona, kao staromodna, picajzlasta, uglađena, učena i higijenom opsjednuta OCD-ovka u potpunoj je opreci sa svojim neobrazovanim, brutalno iskrenim i često neugodnim sinom. Zahvaljujući interakciji tih dvaju likova i lijepoj, makar na momente teškoj ljudskoj priči koja se iz nje izrodila, Transamerica je ispao topao, psihološki pronicljiv i dirljiv filmić koji se zapravo ne bavi spoznajom vlastite (trans)seksualnosti, već otkrivanjem novih aspekata svoje ličnosti koje samo druga osoba može u nama potaknuti. Na tom putovanju ne pratimo Breein proces postajanja ženom (jer žena ona odavno jest), nego njen proces postajanja roditeljem, što uključuje elementarnu svijest o tome da svome sinu treba pružiti ono što od vlastitih roditelja nije dobila – sve poštovanje i svu potporu, neovisno o njegovim životnim odabirima.

 

10. Maurice (1987.)

Baziran na istoimenom romanu E.M. Forstera, film redatelja Jamesa Ivoryja vodi nas na početak 20. stoljeća u edvardijansku Englesku, gdje je seksualna represija bila jednako samorazumljiva kao i uživanje u kriketu ili pak ispijanje popodnevnog čaja. Upravo u takvom okruženju odrasta Maurice Hall (James Wilby), koji za vrijeme studija u Cambridgeu otkrije da gaji i više nego prijateljske osjećaje prema svom prijatelju Cliveu (izvrsni Hugh Grant). Njih se dvojica upuste u tajnu ljubavnu vezu, no Clive s vremenom shvati kako time ugrožava svoju reputaciju i karijeru, ali možebitno i slobodu, stoga odlučuje dati ženskom rodu priliku uvjeravajući samoga sebe kako je veza s njegovim puno hrabrijim i iskrenijim ljubavnikom bila «samo faza». Maurice je vizualno fantastično napravljen film sporog tempa kroz koji pratimo nekoliko godina života čovjeka koji je prisiljen obitavati u vremenu i prostoru gdje činjenica da ga privlači isti spol nije smatrana samo bolešću, već i zločinom. Kako, nakon mnogo muke i borbe, prihvatiti sve aspekte svog identiteta usprkos nemogućnosti življenja punim plućima, kao i činjenici da se nikome ne možeš povjeriti, osim eventualno osobi koja tebe i sve što ste imali zajedno uslijed vlastitih strahova otpisuje kao «mladenačku pogrešku», pokazat će vam odličan James Wilby u vrlo podcijenjenom Mauriceu.

 

9. Fucking Åmål (1998.)

Fucking Åmål iliti Show Me Love, inačica naslova za engleska govorna područja koju su distributeri izabrali zbog kontroverzne riječi «fucking» u originalu, švedski je film Lukasa Moodyssona koji na britak, realističan i iskren način istražuje početak ljubavnog odnosa dviju tinejdžerki primoranih živjeti u vukojebini. Šesnaestogodišnja Agnes (Rebecka Liljeberg) povučena je autsajderica potajice zaljubljena u plavu i popularnu četrnaestogodišnju Elin (Alexandra Dahlström), nesvjesnu svojih lezbijskih sklonosti, koja je k tome san svakog pubertetlije (i pedofila, nadodala bih). Kroz razvoj odnosa ovih dviju različitih cura, sličnih jedino utoliko što se smatraju drukčijima od svih ostalih, Fucking Åmål obrađuje tematike prve ljubavi, tek otkrivene homoseksualnosti, coming-outa i (auto)homofobije na način koji je u potpunosti lišen patetike i dosadnih klišeja, ali istovremeno progovara i o osjećaju truljenja u «tom jebenom Åmålu». Osjećaju koji je do te mjere kroničan da mladima opijanje čak ne predstavlja način otupljivanja za njih toliko karakterističnog «Weltschmerza», već je mehanizam nošenja s činjenicom kako ih ta pripizdina guši nemogućnošću da im ponudi išta što bi ih moglo probuditi i potaknuti na akciju. Upravo u takvoj jednoj zatvorenoj i nenadahnutoj sredini Elin mora skupiti dovoljno hrabrosti kako bi naučila imati povjerenja u svoje osjećaje i njihovu ispravnost te ponosno stajati iza njih bez obzira na to što drugi rekli i kakvim je ružno konotiranim imenima nazivali. Girl power na švedski način? Yes, please.

 

8. XXY (2007.)

Argentinski film redateljice Lucíje Puenzo s Inés Efron u glavnoj ulozi, priča je o interseksualnoj Alex – osobi rođenoj s oba spolna organa. Petnaestogodišnji/a Alex, koji/a od malena pije hormone kako bi se sekundarna ženska obilježja razvila, a muška ostala zatomljena, zbunjen/a je i konfliktan/na, dok njegova/njena majka samo dodaje ulje na vatru kada u posjet pozove svog prijatelja kirurga i njegovu obitelj. Tmuran, nepretenciozan i dobro režiran, XXY je film koji dokazuje kako nije potrebna bujica riječi da bi se gledatelju pružilo puno, jer se većina ionako da iščitati između redaka – iz neverbalnog samih glumaca, iz gustoće atmosfere koju međusobnom interakcijom stvaraju. Uz temeljno pitanje roda, Alex istražuje i svoju seksualnost (voli li dečke ili cure…a ako voli dečke, voli li ih kao cura ili kao dečko?) koju toliko silno volimo stavljati u uredno posložene ladice s jednoznačnim etiketama. Ljepota ovog filma leži upravo u tome što nas konfrontira sa svim mogućim zonama sive te nam prikazuje Alex kao osobu pred kojom je čitava paleta mogućnosti, makar ona trenutno ne znala što želi i kako da se «definira». Pritom je naglašena važnost roditeljske potvrde i podrške za razvoj pojedinca, jer Alex te mogućnosti i ima upravo zahvaljujući bezuvjetnoj ljubavi oca, koji je svoje dijete od rođenja smatrao «savršenim» te se protivio ad hoc operaciji kojom bi se kirurzi igrali boga i potencijalno uništili cijeli jedan život. Ne dajući odgovore, već postavljajući pitanja, XXY naglasak stavlja na pojedinca i nužnost da odluka bude isključivo i samo – njegova. Pogledati. Pa zastati, duboko udahnuti i pogledati još jednom.

 

7. Od početka do kraja (Do Começo ao Fim, 2009.) 

Brazilski redatelj Aluizio Abranches uspio je filmom Od početka do kraja obraditi dvije osjetljive tematike (od kojih bismo za jednu mogli reći da je ipak malo osjetljivija od druge), a da ih pritom uopće nije tretirao kao tabue koje treba opravdati, nego ih je koristio kao okvir za ono što mu je bila namjera snimiti – ljubavnu priču. Pratimo živote polubraće Francisca (João Gabriel Vasconcellos) i Thomása (Rafael Cardoso) koji za vrijeme svog idiličnog djetinjstva i perioda odrastanja počnu razvijati za društvena poimanja suviše intimnu vezu. Emocionalno snažan, jako dobro odglumljen (svaka čast dečkima na ostvarenoj kemiji i osjećaju duboke povezanosti koja je osjetna u svakoj zajedničkoj sceni) i prelijepo snimljen, s glazbenom podlogom koja se savršeno uklapa i stapa s pričom, ovaj uradak odiše intimnošću i gotovo poetičnom ljepotom, upravo zato što progovara iz perspektive Francisca, Thomása i njihovih roditelja koji pokazuju skoro pa idealističko razumijevanje za odnos svoje djece. Od vanjskog, homofobnog svijeta koji bi ih a priori osudio (ili nešto još gore) ne vidimo ništa. Redatelj je povodom izlaska filma, parafrazirajući Georgea Bernarda Shawa, izjavio kako postoje dvije vrste ljudi – oni koji vide svijet onakvim kakav on jest i oni koji ga vide onakvim kakav bi mogao biti, pritom s punim pravom svrstavajući sebe u drugu skupinu.

 

6. Loš odgoj (La Mala Educación, 2004.)

Na listi se moralo naći mjesta za barem jedan film velikog španjolskog filmaša Pedra Almodóvara. A što bi bilo prigodnije od «mog prvog gej filma» tj. uratka koji je davne 2004. petnaestogodišnju mene oduševio u mraku kino dvorane i uveo me u jedinstven svijet osebujnog Almodóvara. Vizualno specifičan, eksplicitan, dojmljiv i napet epiteti su kojima bih opisala dobar Loš odgoj u kojem pratimo filmsku priču unutar filmske priče…odnosno film unutar priče unutar prisjećanja priče. Zbunila sam vas? Odlično. Kompleksna, izvrsno napisana, savršeno izorkestrirana i režijski sigurno vođena radnja s elementima filma noira koja skače iz «stvarnosti» u «fikciju» i iz «fikcije» u «stvarno sjećanje» uvlači gledatelje u specifični mikrokozmos koji Almodóvar svojim filmovima tako pomno stvara, prikazujući im pritom Madrid i njegove stanovnike na samo njemu svojstven način. A naklonost prema njegovim filmovima uvelike ovisi upravo o pristajanju na tu začudnu viziju. Homoseksualci, transseksualci i svećenik pedofil glavni su likovi ovog metanarativnog ostvarenja koje istražuje gubitak dječje nevinosti uslijed, jelte, lošeg katoličkog odgoja kao i sve ono što se iz njega može izroditi – opsesija, ovisnost o drogama, laži, pretvaranje i beskrupuloznost u ime ljubavi. Meni vječno drag Gael García Bernal (Amores perros, Y tu mamá también, Babel, Diarios de motocicleta) svestran je i karizmatičan glumac koji u La mala educación uspješno žonglira s čak tri različite uloge, od kojih u onoj transseksualne Zahare uistinu izgleda i ostavlja bez daha kao puno ljepša verzija Julije Roberts (i naravno, baca me u bed kada ustanovim da ima bolje noge od mene, proklet bio!).

 

5. The Bubble (Ha-Buah, 2006.)

Izraelski redatelj Eytan Fox, koji je 2002. osvojio publiku dramom Yossi and Jagger o dvojici gej ljubavnika u izraelskoj vojsci, filmom The Bubble uspio je razraditi lijepu i tužnu ljubavnu priču rođenu usred konstantnih netrpeljivosti između Izraela i Palestine, postavljajući pitanje može li se zanemariti prošlost koja se nužno odražava na sadašnjost i zagađuje je upravo zbog nemogućnosti zaborava, ali i ukazati na beskrajnu i nedosanjanu potrebu za suživotom u miru, ljubavi i međusobnom prihvaćanju. Naslov filma referira se na Tel Aviv koji je poput mjehurića od sapunice – relativno zaštićeno mjesto koje nije pogođeno tenzijama i ratnim sukobima, moderan izraelski grad u kojem mladi ljevičari pozivaju na prestanak okupacije i suživot u jednakosti. Upravo u takvom gradu živi aktivistica Lulu (Daniela Virtzer) sa svoja dva otvoreno gej prijatelja Noamom (Ohad Knoller) i Yalijem (Alon Friedman). Kada Noam započne vezu s Palestincem Ashrafom (Yousef ‘Joe’ Sweid), spomenuti će mjehurić nužno puknuti, jer se Ashraf odjednom mora nositi s dvostruko zabranjenom ljubavi – ne samo da je njegov odabranik muškarac, već je i Židov. I koliko god on tome stremio, obiteljska i politička situacija ne dopuštaju mu da zaboravi kako je život u zaštićenom balonu od sapunice samozavaravanje, jer od surove realnosti koja ga okružuje i prodire u svaki segment njegova života, pritom ga do temelja prljajući, bijega nema. The Bubble je snažan, moderan i beskompromisan film, što se očituje u načinu na koji na narativnoj bazi zagovara pobjedu mira i ljubavi nad mržnjom, ali i u ravnopravnom tretiranju eksplicitnih scena seksa između dvojice muškaraca. Živjela jednakost u svemu pa tako i u tome!

 

4. Dečki ne plaču (Boys Don’t Cry, 1999.)

Temeljen na istinitom događaju, film Boys don’t cry potresna je priča o Teeni Brandon (Hilary Swank), biološkoj djevojci koja je pobjegla iz rodnog Lincolna u gradić Falls City, u nadi da će tamo naći prijatelje i ljubav te si sagraditi život kao osoba koja stvarno jest – muškarac Brandon Teena. Ošišan na kratko, grudiju ovijenih trakama, noseći mušku odjeću i umetak na strateškom mjestu Brandon komotno prolazi za dečkića dok se upoznaje s ekipom lokalnih jebivjetara koji ne slute ništa, a među kojima je i Lana (Chloë Sevigny), djevojka njegovih snova. Ovaj pravi dragulj od filma vinuo je tada još nepoznatu Hilary Swank u zvjezdane visine i priskrbio joj prvog Oscara. I boga mi s punim pravom, jer riječ je o glumici koja je kreirala fenomenalno životan lik, u svakoj pojedinoj sceni nepogrešivo zračeći kao dečko. Rezultat ne čudi, jer Swank je, kao dio glumačke pripreme, mjesec dana provela živeći i oblačeći se kao muškarac te radeći sve na način na koji bi to, prema njezinoj viziji, Brandon radio. Osim nje, svaku hvalu zaslužuju i Peter Sarsgaard (Kinsey, An Education, Jarhead) te Chloë Sevigny (Zodiac, American Psycho) ostvarujući jedinstvene uloge u filmu koji u 118 minuta uspijeva obuhvatiti čitavu lepezu tema: od koncepta osobne slobode – kada sve što želiš u životu jest naći «dom» tj. osobu s kojom ćeš se osjećati prihvaćeno, sretno i voljeno – preko tematike prihvaćanja sebe i straha od odbijanja izvana pa sve do mučnog i brutalnog prikaza mržnje i nedostatka elementarne humanosti i empatije kao posljedice suočavanja s nečim nepoznatim i «drugačijim». Uza sve to, ono što je posebno kod Boys Don’t Cry upravo je prisustvo dviju oprečnih atmosfera – od kojih se jedna očituje u toplom, nježnom i erotičnom prikazu Brandonove i Lanine ljubavi a druga u spomenutoj strahovitoj agresiji – koje uspijevaju simbiotski koegzistirati, naizmjence prepuštajući jedna drugoj kontrolu nad filmom i emocijama gledatelja. Mislim da bez pretjerivanja mogu reći da će i dečki zaplakati.

 

3. Samac (A Single Man, 2009.)

Svaka čast Colinu Firthu na Oscaru za The King’s Speech, ali pravi dokaz njegovog glumačkog raspona definitivno je glavna uloga u prvijencu Toma Forda A Single Man nastalom prema istoimenom romanu britanskoga pisca Christophera Isherwooda. Pratimo jedan dan u životu Georgea Falconera, sveučilišnog profesora koji 1962. godine živi sam u kući u južnoj Kaliforniji, nakon što mu je par mjeseci ranije dugogodišnji životni partner Jim (Matthew Goode) poginuo u automobilskoj nesreći. Riječ je o danu koji George planira okruniti samoubojstvom, jer više nije u stanju nositi se s patnjom, boli i usamljenosti; tim redovitim, makar neželjenim, gostima njegove svakodnevice. Zanatski majstorski snimljen, vizualno i auditivno do savršenstva izglancan i stiliziran A Single Man stvara ugođaj toliko bogat i pun da se zapitaš zašto je Fordu ovoliko trebalo da se baci u filmske vode. Pritom takva režija nije sama sebi svrhom, već je u službi prikaza cijelog Georgeovog unutarnjeg svijeta koji je u biti i sadržan u tom jednom jedinom danu. Kako George obavlja svoje pripreme tako se i film vizualno prilagođava njegovoj percepciji – u trenucima nekog intenzivnog doživljaja ili osjeta, boje odjednom postanu jarke, nadvladavajući sivilo koje je do tada prevladavalo. Osim Firtha koji s fascinantnom lakoćom prenosi ne samo čitavu paletu suptilnih emocija od kojih je sazdana sva težina boli čovjeka koji je izgubio voljenu osobu, već i osjećaj odsječenosti i izolacije kao posljedice «nevidljivosti» njega kao gej muškarca, njegovi kolege Julianne Moore, Nicholas Hoult te Matthew Goode stvorili su likove koji daju naslutiti dubine kakve ni petosatni film ne bi mogao posve istražiti. Sve to i puno više čini Fordov A Single Man stilski i sadržajno savršeno zaokruženom cjelinom koja ostavlja bittersweet okus u ustima – naime, tokom i nakon gledanja osjećaš se kao da si pojeo najfiniju tamnu čokoladu na svijetu. Ja bih još.

 

2.  Vikend (Weekend, 2011.)

U britanskom filmu redatelja Andrewa Haigha, Russell (Tom Cullen) i Glen (Chris New) susretnu se u gej klubu i završe u krevetu. No iduće jutro zaključe kako su si baš zanimljivi pa ono što je započelo kao one-night stand u jako kratkom vremenskom periodu neočekivano preraste u puno više. Iako njih dvojica provedu realno malo vremena zajedno, i ti i oni imate osjećaj kao da se poznaju mnogo duže –  bitnim postaje onaj protok vremena iznutra, a ne izvana. Weekend bih opisala kao realističan ali čaroban film divne režije i montaže koji nas svojim dokumentarističkim štihom na momente stavlja u poziciju voajera koji upravo svjedoče nečem intimnom što nije za njihove oči, no istovremeno nas do te mjere zaokuplja da se u konačnici osjećamo dijelom tog novopečenog, intenzivnog odnosa. Za to su dakako zaslužni i glavni glumci čija svaka replika ima svoju težinu i specifično značenje, glumci čija izvrsna interpretacija uvjerljivo predočava svima nam poznat proces zaljubljivanja. Film nam nenametljivo prezentira čin otvaranja drugoj osobi i pokazivanja ranjivosti, kao i spremnost na to da ti taj special someone posluži kao zrcalo. Pritom je najzanimljivije što se Russell i Glen ne razlikuju samo karakterno, već i u svojim stavovima vezanim za tematike koje ih se tiču kao gej muškarce u 21. stoljeću. S obzirom na činjenicu da je cijeli film koncipiran oko njihovih razgovora, neodoljivo me podsjeća na Before Sunset i Before Sunrise, samo bez doticanja transcendentalnih tema – no to ga ne čini ništa manje dubokim ili značajnim. Ipak, za razliku od Celine i Jesseja, Glen i Russell žive u svijetu u kojem još uvijek nije najzgodnije da se prošeću gradom držeći se za ruke, ne daj bože nešto više – i to je realnost njihovog odnosa, koja Weekendu daje još jednu dimenziju više.

 

1. Planina Brokeback (Brokeback Mountain, 2005.) 

I da, prvo mjesto zauzima (i vjerojatno će mi uvijek zauzimati) Brokeback Mountain Anga Leeja, temeljen na kratkoj priči američke spisateljice Annie Proulx i jedan od najrazvikanijih filmova gej tematike koji je 2006. zaradio osam nominacija za Oscara, a pobrao ih tri. Priča je to o dvojici dvadesetogodišnjih kauboja – introvertiranom Ennisu del Maru (Heath Ledger) i ekstrovertu Jacku Twistu (Jake Gyllenhaal) – koji 1963. godine u ruralnom Wyomingu dobiju sezonski posao čuvanja ovaca na planini Brokeback. Njihovo intenzivno druženje izrodi se u tajnu ljubavnu vezu koja, usprkos razdvojenosti, djeci i brakovima, potraje dugi niz godina. Brokeback Mountain uradak je velike unutarnje snage koji svojom pomno građenom atmosferom, nastalom prvenstveno zahvaljujući glumačkoj igri Jakea i Heatha, ali i njihovih partnerica Michelle Williams te Anne Hathaway, poziva gledatelja na površinski suptilan, ali suštinski intenzivan emocionalni vrtuljak. Ovaj film u kojem je zbijena sva gustoća tuge uistinu te natjera da se osjećaš kao da Jacka i Ennisa pratiš njihovih dugih zajedničkih dvadeset godina prepunih usamljenosti i čežnje često prezentiranih pod krinkom defetizma i indiferentnosti. Njihova dosadna i njima samima besmislena svakodnevica, koju razbije jedino par skrovitih susreta godišnje, svakom scenom postaje sve žalosnija i mučnija za probaviti, te je u biti zastupljenija od samog odnosa. Upravo se time naglašava i na značaju dobiva njihova veza koja obojici predstavlja highlight godine…i života. No Brokebacku se, osim «heteronormativnosti» i «autohomofobije» često zamjera i nedostatak «aktivističke komponente», za što ne vidim osnovu jer ova se priča, kao ni preostalih 12 na popisu, ne može promatrati van konteksta mjesta i vremena odigravanja radnje. Što drugo očekivati od dvojice kauboja u 60-ima na američkom zapadu – da će sjesti zajedno na konja i odjahati u suton? Kontroverze oko filma u velikoj su mjeri upravo posljedica njegovog «blasfemičnog» diranja u jednu od velikih svetinja SAD-a – kauboja, glavnog simbola mačizma i sveopće amerikanštine. Time je Brokeback poslužio kao još jedan pokazatelj duboke ukorijenjenosti homofobije u našem društvu (od «kino doživljaja» moram izdvojiti više instanci demonstrativnog izlaženja iz dvorane tijekom scene seksa ili pak urlanje «Pa ljudi, jel’ to normalno!? Što VI to gledate!?” za vrijeme scene ljubljenja), ali i naveo mnoge ljude da zastanu i dožive AHA moment (gledatelji koji nakon izlaska iz kina začuđeno uskliknu «Ajme, ali oni se vole!») što je, rekla bih, sasvim lijep doprinos aktivizmu.

 

21 komentara za “Filmovi LGBTIQ tematike

  • Marin says:

    Nisam znao da naš portal podržava izopačenosti. :( 

  • Marin says:

    Šalu na stranu, jako, jako dobra lista, Koraljka. :*

  • vanja says:

    I tip my hat! :* Izvrsno, jako lijepo iznenađenje <3

  • Izabela says:

    da, jako dobra lista i vrsno napisana. nisam gledala sve filmove s liste, ali od onih koje jesam, loš odgoj  daleko mi je najdraži,a brokeback mountain mi je ostavio tako gorak okus mislim da se nećemo susresti ponovno tako skoro.i da , u potpunosti stoji za colina u single manu, u cjelosti, film koji definitivno treba pogledati.

  • Gjuro says:

    Hahaha, Obi-Wan Kenobi ševi Batmana. 😀 Svaka čast, Koraljka, što si u tekst ozbiljne tematike ubacila nekoliko jakih fora. Općenito fino napisano.

  • Marko Pojatina says:

    Zgodna lista. 😉 Proširio bih je možda na 15 i dodao belgijski “Nordzee, Texas” (2011.) i njemački “Sommersturm” (2004.), ali to su sad neke moje europsko-pretenciozne brije. :DI nemoj me toliko pilati zbog heteronormativnosti, morao sam nešto pobrati za izlaganje na onom smiješnom kolegiju, a Journal of Lesbian and Gay Studies mi se nekako učinio sigurnim izborom. :) Opjosti. :sad puppy:

  • Koraljka Suton says:

    Hvala vam ljudi, drago mi je da vam se lista sviđa. :)

    Hahaha Marko, nisi jedini kojem to kod Brokebacka smeta, čula sam takve komentare iz više izvora. 😉 Uostalom, to je sasvim legitimno mišljenje, samo što se ja, eto, s njime ne slažem. “Nordzee, Texas” nisam gledala, stoga hvala na preporuci, a od “Sommersturma” sam očekivala više…ne znam, nije bio ostavio neki dojam.

  • Annarien says:

    Iako sam listu pročitala ‘preko veze’ i prije objavljivanja, super je napokon vidjeti objavljenu sa slikama (slika za La Mala Educacion je pun pogodak!) Pohvale mojoj dragoj prijateljici na tome što je tjednima strpljivo i temeljito istraživala i ustrajala na gledanju filmova LGBTIQ tematike i pažljivo odabrala ovih 13 (znam da nije bilo lako!) te na vrsno sročenom tekstu koji mi je probudio želju za ponovnim (višeputnim) gledanjem ovih filmova. Bravo!

  • Ozren K. Glaser says:

    Odlicna lista i super napisan tekst, iako nekoliko filmova nisam gledao, a Los odgoj mi je precijenjen. Ja bih dodao jos, od ovih sto mi padaju na pamet: Priscilla: Queen of the Desert, The Birdcage, In & Out, The Hours, V for Vendetta (zbog one cudesne sekvence)

  • ameba says:

    može i dokumentarac naše Dane Budisavljević- Život ti nije pjesma Havaja

  • ameba says:

    zaboravili smo i Milk Gusa Van Santa s izvrsnim Seann Pennom!

  • Koraljka Suton says:

    Ozrene, The Hours mi je neko vrijeme čak i bio na popisu (u jednoj od verzija), ali na kraju sam ga ipak morala žrtvovati :( Između ostalog i jer se zapravo uopće ne bavi spomenutom tematikom. Što je isto zanimljivo naravno, s obzirom na to da je riječ o filmu u kojem su maltene svi likovi u najmanju ruku bi 😀 Ali izvrstan u svakom slučaju. Isto vrijedi za V for Vendetta, s time da mi on nije bio ni na kraj pameti kada sam ovo pisala (iako da, ona čudesna sekvenca stvarno jest…čudesna).

    Ameba, za taj sam dokumentarac čula ali ga nisam uspjela pogledati, tako da hvala na preporuci. A za Milk se apsolutno slažem. Eh, da je bar ovo “FAK TOP 20…”. Tako da jej – hvala na doprinosu. :) :) :)

  • Lujo1 says:

    Bolesno za pobljuvati i sire AIDS, hepatitis C, rak debelog crijeva, pljačkaju državni proračun i td. i td..

  • Sven Mikulec says:

    Ograniči se na komentiranje filmova. Ove stranice imaju nultu toleranciju prema vrijeđanju.

  • Bile says:

    Odlična je ovo lista ako imaš mainstream u vidu. Slijedeća nek ti bude popis independent LGBTIQ filmova.

  • Željka says:

    Mogla bi dodati na ovu listu još sijaset filmova nekih drugih kinematografija (npr. azijske) koje bi također vrijedilo pogledati

  • Jelena says:

    u pripremi je lista, radnog naziva ‘let’s talk about lez movies’, pa predložite i azijske i nezavisne i underground

  • Željka says:

    http://www.imdb.com/title/tt1155053/?ref_=sr_1

    http://www.imdb.com/title/tt1230444/?ref_=fn_al_tt_1

    http://www.imdb.com/title/tt1135961/?ref_=sr_1

    prvi je živopisna povijesna drama
    drugi je onako baš slatki filmić o ljubavi
    treći je dosta teška i tmurna drama

    ali sva tri su mi jako draga i svakako ih preporučam

  • Anonymous says:

    Bolji je naslov te nove liste “Lez talk about movies”.

  • Koraljka Suton says:

    Željka, odlično! Hvala ti na preporukama.

  • Jelena says:

    @anonymos – sjajno, non-stop mi je nešto bilo pogrešno u radnoj verziji. lista će se zvati tako, ako hoćeš ostavi svoje ime da te navedem kao autora

    i željka tnx :*

Leave a Reply

Your email address will not be published.