Filmovi ceste u regionalnim kinematografijama

Piše: Vlado Nikolić

Road movie (film putovanja ili film ceste) jedan je specifičan podžanr u kinematografiji. Specifičan je stoga što je često obogaćen elementima drugih žanrova – komedije, akcije, trilera, drame, avanture, westerna, ratnog filma, znanstvene fantastike ili horora, pa se često nešto teže uočavaju elementi ovog (pod)žanra u filmovima koji ga posjeduju.

Slično je i na ovdje kod nas. Tek kad malo pažljivije proanaliziramo filmove s ovih prostora možemo uočiti da je road movie i tu itekako prisutan, čak i u nekim od najpopularnijih ili najcjenjenijih filmova nekadašnje jugoslavenske kinematografije, ali ga ima i u suvremenim ex-yu naslovima. Dobar dio filmova s ove liste i nisu klasični primjerci podžanra, ali se elementi istoga svakako mogu uočiti u njima.

Ono što smo također uočili jest da je među filmskim djelatnicima bivše države naročito popularno prijevozno sredstvo bio vlak (voz). Čak je ova riječ bila često sadržana i u naslovima filmova – Vlak u snijegu (dječji road movie), Vlak bez voznog reda (samo manji dio filma se odvija u vlakovima) ili pak Vlakom prema jugu (koji nema nikakve veze ni sa vlakovima, ni s road moviem), a tu su i Kraljevski voz  (triler iz miljea II svjetskog rata), Pas koji je voleo vozove. U vlakovima se odvija veći dio radnje i filmova Vagon Li ( melodrama) i Kraljeva završnica (triler) i nešto noviji srpski film Belo odelo. Vlakovi, pruge i željezničke stanice bili su posebna inspiracija uglednom srpskom redatelju Živojinu Pavlovića i igraju značajnu ulogu u više njegovih filmova.

No, mi na ovu listu namjerno nismo stavili one filmove u kojima je vlak isključivo prijevozno sredstvo, već ih ostavljamo za neku eventualnu posebnu listu. Na ljestvicu nismo stavili ni filmove koji imaju elemente road movieja, ali glavni likovi veći dio puta ili čak cijeli put pređu pješke (vjerujte na riječ, ima priličan broj i takvih filmova). Tako smo sami sebi suzili listu potencijalnih filmova za ovu listu i otežali si posao. No nema veze – našli smo ih točno koliko nam je i trebalo.

13

13. HAJDE DA SE VOLIMO (Aleksandar Đorđević, Stanko Crnobrnja, 1987., 1989., 1990.)

Nakon Titove smrti 1980. godine, štafetnu palicu najpopularnije ličnosti u Jugoslaviji, pa i simbola SFRJ, preuzela je estradna zvijezda Lepa Brena (Fahreta Jahić), koja se na velikoj sceni pojavila 1982. godine. Jedan od jačih materijalnih dokaza popularnosti neke estradne zvijezde tada je bilo pojavljivanje u nekoj od komercijalnih filmskih komedija, najčešće srpskih. Tako se i Lepa Brena sa svojim Slatkim grehom ubrzo pojavila u filmu Tesna koža, koji postaje komercijalno najuspješniji film u SFRJ, te dobiva još nekoliko nastavaka. Tu je nastupila samo u jednoj sceni, ali je par godina kasnije bila glavna zvijezda komedije Nema problema, također u režiji Miće Miloševića.

Međutim, ni to nije bilo dovoljno, već je Brenin menadžer Raka Đokić smatrao da im je potreban film koji će biti pod njihovom potpunom kontrolom. Tako je nastao Hajde da se volimo u režiji Aleksandra Đorđevića, a zatim još dva u režiji Stanka Crnobrnje. U svim ovim filmovima osim Lepe Brene i Slatkog greha nastupaju još mnogi od tada najpopularnijih domaćih glumaca. U prvom filmu prevladavaju najpopularniji glumci iz tadašnjih ”narodskih” komedija, u drugom osim Gidre Bojanića i Bate Živojinovića, tu su i glumci tada najpopularnijih pozorišnih komedija »Audicija« i »Šovinistička farsa«, a u trećem uskaču i neki glumci iz tada najpopularnije TV serije Bolji život.

Elemente road movieja imaju prvi i treći nastavak, dok je drugi i uvjerljivo najlošiji dio smješten u neimenovano mjesto na jadranskom primorju. Prvi dio prati avanture Lepe Brene, Slatkog greha i njihove prateće ekipe na turneji po SFRJ, koja uključuje varošice po Srbiji ali i Mostar i Dubrovnik. Ekipu prate i novinari, jednog člana orkestra, za kojeg se pogrešno misli da je Brenin momak (Svetislav Goncić), jure žene, a tu su i kriminalci (na čelu s Milanom Štrljićem) koji žele oteti Lepu Brenu. Treći dio, pak, prati avanture Lepe Brene, ovaj put bez Slatkog greha, koja se želi malo odmoriti i pobjeći od svega, ali opet je prate dosadni novinari. S druge strane, tu je i bogati, no priglupi Australac bosanskog podrijetla (Emir Hadžihafizbegović) koji je želi oženiti i jedan prevarant (Lazar Ristovski) koji mu potura lažnu Brenu, te dva mlada oficira  JNA (Dragan Bjelogrlić i Nikola Kojo) koji žele spriječiti da se Brena uda u Australiju. Radnja ovog filma proteže se na Srbiju, Crnu Goru i Bosnu.

Sva tri filma serijala uključuju brojne glazbene numere i služe kao promocija tada aktualnih albuma Lepe Brene. Ono što je zanimljivo je to što te numere nemaju nikakve veze s ostatkom filma, njegovom radnjom i dramaturgijom, već su ubačene kao zasebni video spotovi, što je svojevrstan presedan, čak i u glazbenim filmovima.

12

12. SLUČAJNA SUPUTNICA (Srećko Jurdana, 2004.)

Slučajna suputnica jedini je dugometražni igrani film u opusu autsajdera među hrvatskim filmašima Srećka Jurdane, koji je tako, sa svojih tadašnjih 56 godina, postao vjerojatno najstariji debitant u povijesti hrvatske kinematografije. Čak i ovu odrednicu »dugometražni film« treba shvatiti uvjetno, jer film traje nekih 70-ak minuta, pa je po duljini negdje na granici između srednjometražnog i dugometražnog filma.

Protagonistica iz naslova djevojka je iz provincije koja već na startu filma napušta posao maloj privatnoj tvornici vijaka, ali i obitelj i rodno mjesto i odlazi u Zagreb. Tamo se prvo javi svom bratiću, koji radi kao slobodni sportski novinar. Nakon toga tijekom filma putuje kroz više mjesta po Hrvatskoj i susreće šaroliku galeriju likova među kojima su novokomponirani tajkun-vlasnik nogometnog kluba, uobražena agentica za nekretnine, sveučilišni profesor-ženskaroš, pragmatični svećenik i jedan naoko tvrdokorni policajac. Glavna junakinja kroz film upada iz nevolje u nevolju, ali atraktivan izgled joj pomaže da šarmira svakog od navedenih, i da ih iskoristi za svoje ciljeve, te se tako izvuče iz svih nedaća.

Glavnu ulogu odigrala je Dora Fišter, koju i nismo često viđali na velikom platnu. Među bitnijim glumcima najpoznatije su face Božidar Orešković i Milan Štrljić, a u većim ulogama su i Zlatko Ožbolt, Cintija Ašperger i Nenad Cvetko. U sporednim ulogama pojavljuju se dvije nekadašnje filmske dive – Vlasta Knezović i Božidarka Freit, ali i još nekoliko poznatih glumaca. Ipak, najveći kuriozitet je to što se u jednoj od bitnijih rola pojavljuje poznati političar Ante Prkačin, koji može da dobiti prolaznu ocjenu za ulogu svećenika. Tu je i čuveni TV voditelj Saša Zalepugin, u manjoj ulozi.

Ovaj film izazvao je kontroverze još i prije premijere. Neki redatelji, poput Lukasa Nole, otvoreno su se usprotivili budžetskom financiranju filma u režiji već vremešnog Srećka Jurdane, koji je bio poznat kao asistent režije na više filmova, najčešće kod Zorana Tadića, zatim kao redatelj nekih kratkometražnih i srednjometražniih filmova, ali najviše kao novinski kolumnist. Ni kada se film pojavio, javnost mu nije bila osobito naklonjena – ni publika ni kritika (osim Nenada Polimca). Danas je ovo prilično skrajnut film u hrvatskoj kinematografiji, unatoč pojedinim zanimljivim segmentima.

11

11. SPLAV MEDUZE (Karpo Godina, 1980.)

Iako u sebi ima jaču dozu road movieja, Splav meduze miljama je daleko od bilo čega što bi se moglo okarakterizirati žanrovskim film. Prije bi se mogao smatrati art-filmom, stoga i ne čudi što je dosta cijenjen kod kritike, ali nikad nije bio naročito popularan kod šire publike. U pitanju je punokrvni (srednje)europski umjetnički film, na tragu onoga što su u upravo završenom desetljeću snimali najznamenitiji europski redatelji, poput Bergmana, Bertoluccija, Herzoga ili Fassbindera . U pitanju je vizualno izuzetno sugestivan film s većim brojem upečatljivih kadrova koji se urezuju u sjećanje.

Radnja se dešava 20-ih godina prošlog stoljeća, u državi koja se tada zvala Kraljevina SHS i prati angažman grupe mladih umjetnika koji osnivaju svoj umjetnički pravac zenitizam, očito inspiriran nadrealizmom, koji je u to doba bio upravo u svom zenitu. Na početku filma pridružuje im se i mlada učiteljica, Slovenka. Ova grupa putuje po gradovima i selima tadašnje države i uglavnom izaziva čuđenje slučajnih i namjernih posmatrača.

Film je snimljen u tadašnjoj jugoslavenskoj produkciji, preciznije u srpsko-slovenskoj koprodukciji. Režiju potpisuje ugledni slovenski redatelj Karpo (Aćmović) Godina, koji je prije toga jedno vrijeme intenzivno radio na tadašnjoj TV Beograd. Bio je to period (druga polovica 70-ih i početak 80-ih godina) najviših umjetničkih dostignuća ove televizije, kada su igrani i dokumentarni program režirali redatelji poput Živojina Pavlovića, Srđana Karanovića, Slobodana Šijana, Bate Čengića, Lordana Zafranovića i spomenutog Karpa Godine. To što su oni radili iz današnje perspektive doima se kao da je s neke druge planete.

Film ima prilično neobičnu glumačku podjelu. Olga Kacijan je nakon nekoliko zapaženih uloga nestala iz vidokruga, čak i u Sloveniji. Vladica Milosavljević je početkom 80-ih bila jedna od vodećih jugoslavenskih glumica, a sada je nema gotovo nigdje. Frano Lasić je nakon briljatnog početka filmske karijere, jedno vrijeme bio znatno aktivniji i popularniji kao pjevač, a sad uglavnom nastupa po TV serijama, naročito sapunicama. Boris Komenić je počeo karijeru s nekoliko umjetnički orijentiranih filmova, a nakon jedne od glavnih uloga u popularnoj seriji Bolji život rjeđe se pojavljivao, a danas je jedan od pouzdanijih tumača većih sporednih uloga na srpskom filmu i TV. Zagrepčanin Erol Kadić i Podgoričanin Predrag Panić aktivni su u svjim matičnim beogradskim kazalištima, povremeno se pojavljuju na TV, a na filmu ne baš često. S druge strane Radmila Živković je imala prilično konstantnu glumačku karijeru.

11

10. SIVI KAMION CRVENE BOJE (Srđan Koljević, 2004.)

Srđan Koljević, jedan od najproduktivnijih srpskih scenarista u posljednjih 15-ak godina, inače Sarajlija, kao redatelj debitirao je 2004. godine filmom Sivi kamion crvene boje. U pitanju je jedan prilično čist road movie, naravno, s primjesom i drugih žanrova, prvenstveno komedije i melodrame.

Osim glavnog junaka i junakinje, jednako bitan je i kamion iz naslova filma. Glavni junak je Bosanac Ratko (Srđan Todorović), rustikalni kamiondžija. Ubrzo po izlasku iz zatvora zbog prethodne krađe kamiona, Ratko nalazi kamion crvene boje, koji stoji napušten, bez vlasnika. Vlasnici kamiona zapravo su izginuli u mafijaškom obračunu, u kome nije bilo preživjelih. Ratko je daltonist, pa je kamion za njega siv (što pojašnjava naslov filma). Napušteni kamion je magnet za Ratka, koji ne odoiljeva iskušenju i uspijeva ga pokrenuti. Njegov cilj je Italija. S druge strane je glavna junakinja Suzana (Aleksandra Balmazović), urbana Beograđanka koja upravo saznaje da je trudna. Nakon sukoba s ocem, časnikom JNA, odlučuje napustiti Beograd i krenuti u Dubrovnik, gdje bi mogla zaraditi novac za abortus. Ratko i Suzana se slučajno sreću, nakon što je on umalo ne pregazi kamionom, i nakon toga zajedno kreću na put, svatko prema svom cilju. Iako sušte suprotnosti, dvojac se postepeno zbližava. Put ih vodi preko Bosne do Slovenije, u kojoj upravo počinju ratna dešavanja…

Veći dio radnje filma odvija se u Bosni, po kojoj dvoje glavnih junaka susreću različite, i uglavnom zanimljive likove. Među njima su Grbavac – skitajući muzičar trubadur (Boris Milivojević), neobični pravoslavni pop (Bogdan Diklić), seljak koji šverca leševe (Dubravko Jovanović), paravojska sačinjena od lokalnih rednecka, da ne kažemo seljačina (predvodi ih Milorad Mandić), i u konačnici jedan krupan švercer oružja (Dragan Bjelogrlić). Svi spomenuti likovi duhovito su napisani i nadahnuto odglumljeni te uspijevaju film učiniti zanimljivim i održati pozor gledateljima.  Ipak, glavna zvijezda filma raspoloženi je Srđan Todorović, jedan od vodećih srpskih glumaca. Njemu sparira Aleksandra Balmazović, glumica iz Slovenije, koja se s promjenjivim uspjehom bori uvjeriti gledatelje da je pravi izbor za ulogu Beograđanke.

Srđan Koljević, inače rođeni Sarajlija, u svom se debiju, prvenstveno u prikazivanju Bosne s početka 90-ih i njenih »koloritnih« žitelja, poprilično oslanjao na estetiku imenjaka mu Dragojevića, koju je ovaj vješto primijenio na svom veoma uspješnom filmu Lepa sela lepo gore. Može se reći da je Koljević to relativno uspješno odradio. S druge strane, poetični svršetak filma više vuče na neke druge redatelje.

9

9. SVE DŽABA (Antonio Nuić, 2006.)

Sredinom prošlog desetljeća jedna od dominantnijih tema u hrvatskoj kinematografiji bila je Bosna i Hercegovina, sa svojim postratnim traumama i živopisnim ljudima. Čini se da je inicijalni okidač za ovo zanimanje hrvatskih autora bio odličan prijem filma Gori vatra Pjera Žalice u Hrvatskoj, pa su se i oni »dosjetili« da se po Bosni (i Hercegovini, dakako) mogu nalaziti teme koji bi bile interesantne gledateljima u Hrvatskoj, u regiji, a na koncu, i šire. Tako su nastali filmovi poput Sve džaba Antonija Nuića, Put lubenica Branka Schmidta i Armin Ognjena Sviličića.

Mi ćemo se pozabaviti ovim prvim, zbog njegovih elemanata road movieja. Ruku na srce, tih elemenata u manjoj mjeri ima i u Arminu, ali nedovoljno da bi ga svrstali na ovu listu.

Početak filma ne nagovještava da bi mogao ići u tom pravcu, ali se relativno brzo dešava preokret, točnije višestruko ubojstvo. Junak ove priče, Goran (Rakan Rushaidat), poslije toga je potpuno pogubljen, sve dok ne upozna starca (Vanja Drach) koji mu u ”amanet” ostavlja kamp prikolicu – putujuću prodavaonicu pića. Goran se, međutim, odlučuje za put kojim se rjeđe ide, pa s prikolicom ide od mjesta do mjesta i piće dijeli džaba. Pritom upoznaje mnoge interesantne likove, ali i jednu ženu (Nataša Janjić) koja mu privuče pažnju…

Glumačka ekipa je zanimljiv spoj hrvatskih i BH glumaca, uz par glumaca iz Srbije. Neki od glumaca iz BiH, poput Emira Hadžihafizbegovića ili Enisa Bešlagića, tada su se već potpuno odomaćili u Hrvatskoj i postali trademarkovi za likove Bosanaca u hrvatskom filmu i televiziji.

Posljednjih par godina, Bosna je već manje aktualan trend hrvatske kinematografije, premda ima i iznimki, kao što je Halimin put. Taj trend se sad preselio u Srbiju, pa je više tamošnjih recentnih filmova radnju smjestilo u BiH, u sadašnje vrijeme ili u skoriju prošlost. Nakon Turneje, tu su i spomenuti Zduhač, znači avantura,  zatim Neprijatelj, Krugovi, Falsifikator, a očekuju se i Top je bio vreo i Ničije dete.

I da ne zaboravimo da spomenemo, Sve džaba je pobjednik filmskog festivala u Puli 2006. godine.

8

8. PAS KOJI JE VOLEO VOZOVE (Goran Paskaljević, 1977.)

Nakon priličnog uspjeha s debitantskim djelom Čuvar plaže u zimskom periodu, tada mladi redatelj, praški đak Goran Paskaljević, ponovno je udružio snage s tad već proslavljenim scenaristom Gordanom Mihićem.

Mihić u svom scenariju ukršta putove troje potpuno različitih ljudi. To su naivni mladić koji traži odbjeglog psa (Irfan Mensur), problematična djevojka koja je pobjegla iz zatvora (Svetlana Bojković) i kaskader lutalica (Bata Živojinović). Po provincijskim mjestima njih troje skupa drže kaskaderske predstave u stilu western filmova s rodeom kao centralnom točkom. No, odveć su različiti da bi ta njihova suradnja mogla duže potrajati. Svo troje su prilično autodestruktivne ličnosti, što dovodi do tragičnog raspleta.

Film ima nešto praznog hoda, ali i nekoliko odličnih scena, među kojima se ističe ona s već spomenute predstave rodea, za koju se već može reći i da je antologijska.

U manjim ulogama pojavljuju se i glumačke gromade poput Pavla Vuisića i Bate Stojkovića, ali u ovom filmu i nisu dobili mnogo prostora. I inače, osim udarne trojke, ostali likovi nisu detaljnije profilirani.

U izboru srpske akademije AFUN iz 1996. godine uvršten je među 20 najboljih srpskih filmova svih vremena. Mnogi smatraju da je svakom redatelju zapravo drugi film prijelomna točka u karijeri. Paskaljević je tu prijelomnu točku uspješno prošao, što je potvrdio i u daljoj karijeri, koja je doživjela i internacionalne razmjere.

7

7. BAL-CAN-CAN (Darko Mitrevski 2005.)

Jedini makedonski film na ovoj listi, kada se pojavio, privukao je pažnju ljubitelja filma u regionu, ali ne i šire kino publike, osim one u Makedoniji. Film je atraktivnim učinila glumačka podjela sačinjena od mnoštva poznatih glumaca iz regije – i to regije u širem smislu, jer tu u ovom slučaju spada i Italija – ali i zanimljiva priča.

A ta priča počinje početkom oružanih sukoba u Makedoniji. Ti sukobi su se odvijali između Makedonaca i Albanaca na samom početku novog stoljeća i prijetili su da prerastu u pravi rat.  Za protagonista ima Trendafila (Vlado Jovanovski), čovjeka koji nije primjer junaka, naprotiv. Pošto kreću mobilizacije, on odlučuje napustiti Makedoniju, a za svoju privremenu destinaciju bira susjednu Bugarsku. S njim na put kreće i njegova supruga (Zvezda Angelovska), ali i punica s kojom nije u nimalo idiličnim odnosima, zlobna starica u invalidskim kolicima – baba Zumbula (Jelisaveta Seka Sablić). No ubrzo po dolasku u Bugarsku baba Zumbula umire. Trendafil i njegova žena babin leš sakriju u tepihu koji je baba ponijela od kuće. Njih dvoje i ne znaju da su u tepihu sakriveni novci. No prave nevolje nastaju kada nestanu i babin leš i tepih. Trendafil nema mnogo izbora i u pomoć poziva svog pobratima iz Italije – Santina (Adolfo Margiotta). Njih dvojica kreću u potragu za babom, točnije tepihom, još točnije novcem. Potraga ih vodi do više balkanskih zemalja i likova koji su jedan gori od drugog. Tako u Srbiji upoznaju ratnog zločinca koji je postao moćan tajkun, u Crnoj Gori nailaze na švercere oružja, a u BiH dolaze u selo u kome, ne baš skladno, žive Hrvati i Bošnjaci. Put se završava na Kosovu, gdje upadaju u ruke zloglasnom kriminalcu Šefketu Ramadaniju (Branko Đurić Đuro)…

Bal-Can-Can, koji bi se mogao opisati kao road movie i kao crna komedija, dobitnik je motovunskog Propelera – nagrade za najbolji film u regionalnoj kategoriji, ali i priznanja na uglednom filmskom festivalu u Moskvi.

Kao dobar double-bill s ovim filmom toplo preporučamo  još jedan tour’d Balcan road movie. U pitanju je bugarski dokumentarac koji bi se mogao prevesti kao Čija je ovo pjesma. U tom filmu njegova autorica putuje od jedne do druge balkanske pjesme istražujući porijeklo jedne pjesme koja se pjeva u svim ovim zemljama, naravno s različitim tekstom.  Pritom, u svakoj od tih zemalja tvrde da je baš kod njih ta pjesma i nastala. Oba ova filma povezuje dosta pesimistična vizija Balkana s tim što jedan težište stavlja na kriminal, a drugi na šovinizam.

6

6. KAD BUDEM MRTAV I BEO (Živojin Pavlović, 1967.)

Svakako jedan od najbitnijh filmova s ovih prostora. U izboru srpske filmske akademije AFUN iz 1996. godine zauzeo je peto mjesto na listi najboljih srpskih filmova, jedan je od rodonačelnika tzv. »crnog vala« – kritički nastrojenih autorskih filmova s kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, jedan od najznačajnijih filmova u opusu znamenitog redatelja Živojina Pavlovića, filmski debi (i to kakav) buduće glumačke zvijezde Dragana Nikolića…

Film prati simpatičnog (o tome bi se već dalo diskutirati) zgubidana Džimija Barku, koji putuje od mjesta do mjesta tražeći svoje mjesto pod suncem. No, on i nije naročito vrijedan, a ni previše moralan, pa traži ”kruha bez motike”. Kao najlakši način za ostvarivanje svojih ciljeva bira zanimanje pjevača, iako za pjevanje i nije osobito talentiran. Kod manje zahtjevne publike i može proći kao pjevač, ali ne i kod one zahtjevnije, pa je sudar s realnošću neminovan. I, naravno, bolan.

Jedna zanimljivost: prvobitno je planirano da Džimi Barka bude solidan pjevač. Na audiciji je redatelj pitao Nikolića zna li pjevati, na što mu je ovaj odgovorio potvrdno. Kad je prvi put na snimanju Nikolić počeo pjevati, Pavlović se navodno uhvatio za glavu. No, kasnije je odlučio da je možda i bolje da Džimi Barka bude jedan ambiciozni antitalenat.

Ni ovaj film nije klasični road movie, ali ima dosta tih elemenata. Tokom svojih putešestvija glavni junak  susreće širok  spektar marginalaca i likova s dna društvene ljestvice. Upravo prikaz takvih likova, kao i ambijenta u kome oni obitavaju, čini ovaj film tako bitnim.

U ovom filmu jednu od svojih najznačajnijih filmskih rola ostvarila je jedna od najznačajnijih srpskih glumica, nedavno preminula Ružica Sokić.

5

5. MRTAV ‘LADAN (Milorad Milinković, 2002.)

Prvi dugometražni igrani film redatelja Milorada Milinkovića, poznatog i po nadimku Debeli, ostvario je, i za suvremene kriterije, osrednje rezeultate u srpskim kino blagajnama i umjereno blagonaklon odnos filmske kritike. No nakon mnogobrojnih repriza na TV stanicama polako je stekao status, pa, možemo reći i kultnog filma. Definitivno je postao jedan od najpopularnijih novijih domaćih filmova, kako u Srbiji, tako i u okruženju. Čini se da je to i u Hrvatskoj jedna od popularnijih srpskih komedija.

Zaplet počinje kada umire jedan djedica, koji za nasljednike ima dvojicu ne naročito bistrih momaka, inače sitnih kriminalaca. Da bi izbjegli regularnu proceduru i sve komplikacije koje idu uz to, njih dvojica odlučuju da do Vršca, gdje im živi obitelj, djeda prošvercuju vlakom i to kao živog čovjeka. Pritom su ga obukli u drečavo ljubičasto odijelo. U vlaku dijele kupe s prilično sumnjivom ekipom putnika, a među njima je i sitni narko diler, koji plašeći se kontrole, sakrije izvjesnu količinu droge u djedov sakou. Međutim, djedov leš tajanstveno nestaje iz vlaka, a s njim i droga. Diler i unuci, svatko iz svojih pobuda kreću u potragu, a u akciju su uključeni i još neki živopisni likovi, poput studentice, kamiondžije,  prometnog policajca, nekolicine seoskih žitelja i drugih.

Iako je od svih prijevoznih sredstava prva asocijacija na ovaj film vlak, a rekli smo da takve filmove nećemo stavljati na listu, odlučili smo ovaj ipak uvrstiti, jer se osim vlakova ovdje koriste i kamioni i autmobili, a i elementi road movie komedije su zbilja uočljivi.

Zanimljivo je da ovaj film nema izrazitog glavnog junaka. Iako početak nagovještava da će to biti dvojica braće (Srđan Todorović i Nenad Jezdić), ulogu protagonista ponajprije preuzima diler Limeni (Nikola Đuričko), koji je vjerojatno i najnormalniji lik u filmu, a nije baš uputno narko dilera prikazati kao totalnog pozitivca. To je možda i najveća primjedba koju bi filmu mogli uputi ponajprije tradicionalisti i moralisti.

4

4. TURNEJA (Goran Marković, 2008.)

U ovoj filmskoj koprodukciji više europskih zemalja, a među njima i Srbije i BiH, redatelj i scenarist Goran Marković dao je svoje viđenje 90-ih godina i ratnih dešavanja na ovim prostorima, točnije u Bosni.

Prva je polovica 90-ih godina. Srbija je pod sankcijama, čije su direktne posljedice hiperinflacija i neimaština, a tada uvijek prva ispašta kultura i kulturni djelatnici, pa tako i glumci. Skupina glumaca lakomisleno prihvaća prijedlog jednog njihovog kolege, koji inače nije član ansambla njihovog kazališta, da zarade laku i brzu ”lovu” tako što će održati nekoliko predstava po ratom zahvaćenoj BiH, naravno po teritorijima pod kontrolom srpskih snaga. No turneja se ne odvija onako kako su oni zamislili – lake zarade nema, a ni publika nije naročito zainteresirana za vodvilje. Ali ni to nije sve – glumci će dospijeti i do prve linije fronta, čak će zalutati i na teritorije pod kontrolom hrvatskih i bošnjačkih snaga. Čudnim spletom okolnosti, glumci ipak izvlače žive glave iz ratnog kaosa i vraćaju se u Beograd, ali doživljena (i srećom preživljana) iskustva su ih ipak trajno izmijenila.

Proslavljeni srpski filmaš se ovim filmom vratio na veliku scenu nakon prilične pauze (pravilnije bi bilo reći pauza, zbog razmaka između njegovih filmova). Snimio je oštru i efektnu kritiku ratnog bezumlja, ne štedeći nijednu stranu, ponajmanje srpsku. I ovim filmom je potvrdio da je možda i ponajbolji srpski filmaš kada je rad s glumcima u piitanju, pa je tako i ovdje veliki broj glumaca ostvario veoma kvalitetne uloge, kako oni glavni, tako i sporedni.

Čitav film podsjeća na jednu ludu vožnju toboganom u kome se naizmenično redaju komične i zbilja potresne scene. Među onim potresnim vjerojatno je najdojmljivija ona u kojoj komandant srpske paravojske (Sergej Trifunović) u duetu s jednom od glumica (Mira Furlan) pjeva pjesmu ”Kukavica” koju u originalu izvodi Svetlana Ceca Ražnatović (tada Veličković).

3

3. POVRATAK OTPISANIH (Aleksandar Đorđević, 1978.)

Popularne serije TV Beograd Otpisani (1974.) i Povratak otpisanih, koje su za tematiku imale akcije beogradskih ilegalaca u toku Drugog svjetskog rata, popraćene su i istoimenim cjelovečernjim igranim filmovima. Film Otpisani napravljen je tako što su slijepljene prve dvije epizode serije, par scena je izbačeno, a sniman je u koloru, za razliku od crno-bijele serije. Nakon popularnosti ove serije uslijedio je i nastavak u vidu serije i filma pod nazivom Povratak otpisanih. U ovom slučaju film je isti kao i  prva epizoda serije, koja je nešto nalik sadašnjim pilotima i ima dužinu cjelovečernjeg igranog filma.

Isti redatelj Aleksandar Đorđević ovdje je ponovno skupio skoro sve preživjele likove iz prve serije (a takvih i nije bilo baš mnogo), i pridodao im još mnoštvo novih, pa je i glumačka ekipa pojačana s dosta tada popularnih srpskih glumaca.

Radnja je sljedeća. U ljeto 1944. godine negdje u Srbiji partizani zarobljavaju jednog ministra Nedićeve kvislinške vlade, zajedno s njegovom pratnjom i ljubavnicom. Zarobljeni automobili i odjeća idealan su način da se grupica partizana probije do Beograda sa zadatkom ispomoći beogradskim ilegalcima. Prva misija je likvidacija četničke grupe pod komandom majora Gašpara, koja je poznata po brutalnim likvidacijma komunista. Za ovaj delikatan zadatak izabrani su bivši ilegalci, a sada partizanski oficiri Tihi i Prle (Voja Brajević i Dragan Nikolić), bivši poštar a sada vezist Joca (Pavle Vuisić) i partizanka Seka (Zlata Nimanagić). Mala ali odabrana grupa tako kreće za Beograd i usput doživljava razne zgode i nezgode, sreću skoro sve vojske koje bilo moguće sresti u okupiranoj Srbiji, a opasnost im prijeti sa svih strana, čak i od partizana.

Ovaj veoma zabavan film sadrži dosta akcije, ali i humora, a sve u formi road moviea. Kad se prave liste najboljih ex-yu filmova malo koji kritičar ga spomene u svom izboru. No, treba imati na umu da se radi o vješto urađenom i punokrvnom žanrovskom filmu, koji može stajati uz rame s boljim holivudskim komercijalnim naslovima tog doba.

2

2. H-8 (Nikola Tanhofer, 1958.)

O filmu H-8 Nikole Tanhofera nedavno se pisalo opširnije na ovom portalu i to isključivo u hvalospjevima. Svakako zasluženo. U većini anketa za najbolji jugoslavenski film svih vremena kotira veoma visoko, obično među prvih pet, a mnogi ga smataju i najboljim hrvatskim filmom uopće. Iako iz sada već dosta davne 1958. godine, ovaj se film i danas doima svježe i gleda se u dahu. Naročito prvi put, no ni repriziranja ne škode. Naprotiv.

Film je inspiriran stvarnom prometnom nesrećom – sudarom autobusa i kamiona na putu Zagreb – Beograd koja se desila godinu dana prije snimanja filma, a u kojoj je smrtno stradalo nekoliko lica. Direktan krivac bio je vozač putničkog automobila koji je nepropisno pretjecao autobus i pritom neprilagođenom rasvjetom zaslijepio vozača kamiona. Potom je iskoristio gužvu i mrak i pobjegao s mjesta nesreće duboko u anonimnost, a očevici su samo upamtili da su mu registarske tablice počinjale s H-8.

Gledatelji još na početku filma od naratora doznaju da je u nesreći stradalo ukupno 8 putnika – 6 iz autobusa i 2 iz kamiona, no ne doznajemo njihove identitete, i to je upravo ono što čini suspense i intrigu ovog filma. Narator otkriva i brojeve sjedala na kojima su u momentu nesreće sjedili stradali putnici. No, tokom filma, kako se odvijaju njihove osobne drame, putnici često mjenjaju mjesta, pa se ne može lako pretpostaviti koji će od njih stradati. Kad spomenusmo njihove osobne drame, valja naglasiti da skoro svaki od putnika i vozača u autobusu i kamionu ima neku svoju osobnu priču, koje su sve redom urađene vrlo vješto, što nam pomaže da se itekako saživimo s tim likovima. Tom »saživljavanju« dodatno pomažu i sjajne glumačke izvedbe kompletnog glumačkog ansambla, iz koga će više glumaca s vremenom izrasti u prave bardove hrvatskog glumišta.

Kompletnom dojmu filma značajno pripomaže i narator (Ivan Hetrich) koji filmu daje dodatnu dramatiku, ali i patinu, tako da film na momente atmosferom podsjeća na stare (i zapravo najbolje) epizode Zone sumraka (Twilight Zone).

S obzirom na kvalitetu priče i razrade likove pravo je čudo da ovaj scenarij nije došao u ruke holivudskih producenata ili redatelja, jer oni umješniji među njima bi uz dobar izbor glumaca i manje prilagodbe napravili veoma dobar i zanimljiv film. Doduše, bilo je ideja da se napravi domaći rimejk. Prije otprilike 10-ak godina Igor Galo je najavljivao je da planira režirati rimejk u hrvatsko-srpskoj produkciji, s glumačkim dream-timom od glumaca iz ove dvije države. Radnja se trebala odvijati početkom 90-tih, u osvit ratnih dešavanja. No, taj film nikad nije snimljen. Tko zna, možda smo ostali uskraćeni za još jedan odličan film???

1

1. KO TO TAMO PEVA (Slobodan Šijan, 1980.)

Spomenut ćemo samo neke od titula koje idu uz ovaj naslov: najbolji srpski film svih vremena (po izboru srpske Akademije za filmsku umjetnost iz 1996. godine), najbolji jugoslavenski film 80-ih po izboru domaće filmske kritike, najgledaniji strani film u francuskim kinima 1981. godine, jedan od zasigurno najpopularnijih i najcitiranijih filmova s ovih prostora. Sve to nas je opredijelilo da mu ipak damo malu prednost u odnosu na glavne protukandidate.

Radnja je već svima dobro poznata:  proljeće 1941. godine. Desetak putnika putuje za Beograd autobusom firme »Krstić i sin«.  Usput doživljavaju razne zgode i nezgode. Atmosfera nadolazećeg rata se itekako osjeti. Konačno stižu u Beograd rano ujutro u nedjelju 06. travnja 1941. godine, a kao što je poznato, baš tada počinje njemačko bombardiranje grada. Putnici su različiti i odlično profilirani karakteri, koji predstavljaju precizan presjek društva tadašnje Kraljevine Jugoslavije, preciznije Srbije, a mnogi smatraju da ekipa u autobusu i jest metafora jednog društva koje polako putuje u svoju propast.

Ovo je prvi cjelovečernji igrani film redatelja Slobodana Šijana, koji je do tada režirao nekoliko TV filmova za tadašnju TV Beograd. Scenarij potpisuje tada relativno mladi pisac u usponu, Dušan Kovačević, danas najugledniji suvremeni srpski dramski pisac. Za kompletan ugođaj velike zasluge imaju i direktor fotografije Božidar Nikolić i skladatelj Vojislav Kostić. Naravno, tu je i glumačka ekipa sačinjena od nekih tada najuglednijih srpskih glumaca ali i nekolicine naturščika koji su se sjajno uklopili.

O ovom filmu većina ljubitelja filma zna mnogo toga, a mi ćem ovdje dodati neke stvari koje s kojima možda niste bili upoznati:

–         Autobus koji igra praktički glavnu ulogu isti je onaj u kome se odigrava čuvena scena masakra u filmu Lordana Zafranovića Okupacija u 26 slika. Ovaj autobus danas se nalazi u Zagrebu.

–         U prvoj ruci scenarija prijevoznici su bili dva brata, no scenaristi ih nisu uspjeli dovoljno dobro isprofilirati ih kao likove, pa su odlučili da to budu otac i sin.

–         Nisu svi glumci iz ove sjajne podjele bili i prvi izbor redatalja za svoje uloge. Djeda Aleksu (Milivoje Mića Tomić) trebao je tumačiti Mija Aleksić, no on je tada bio u vezi s dosta mlađom ženom i nije mu imponiralo da glumi starca. Miška (Aleksandar Berček, dobitnik pulske Zlatne arene za sporednu mušku ulogu) trebao je igrati Bogdan Diklić, no njega nisu pustili (profesori s Akademije ili vojne starješine, ne zna točno). Prva varijanta za ulogu ”šlager pjevača” (Dragan Nikolić) bio je Ljubiša Samardžić, koji za razliku od Nikolića i zna pjevati. Iako sui nesuđeni glumci bili svakako dobar izbor, ovi koji su ih odmijenili napravili su sjajan posao.

–         U autobusu se nalazi i jedan putnik koji nije izgovorio nijednu repliku – to je baba koja sjedi na zadnjem sjedištu i vidi se jasno u par kadrova. To je bila neka lokalna starica koju su Šijan i ekipa pokupili usput i iz štosa je ubacili u film. Kasnije su se pojavila i tumačenja po kojima je baba u crnini zapravo glasnik smrti.

3 komentara za “Filmovi ceste u regionalnim kinematografijama

  • Rba1987 says:

    WOW
    Kakav odlican text i savrsene recenzije.10-ak minuta citanja me odvelo u svaki film posebno.Svaka cast.

  • 3D says:

    Bravo majstore :)

  • Deckard says:

    Mislim da se u tom kontekstu mogla spomenuti i ”Stela”, pravi road movie koji koristi sve aspekte putovanja (vlak, autobus, auto i cipelcug) što zbog tih elemenata, što zbog same narativne strukture filma. Nije da nedostaje, ali, eto, da se spomene 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.