Akademija ili zašto joj ne vjerovati?

Piše: Marin Mihalj

Vjerovali ili ne, Akademiji se ne može vjerovati. E, sad, ako svaki dan sami sebi napominjete kako ljudima ne biste trebali vjerovati, jer ljudi lažu, baš svi; jer ljudi griješe, baš svi, zašto se kojeg vraga iščuđavate kada nekoliko tisuća matorih članova Akademije, zarobljeni u najboljim vremenima Capre i Lubitscha, Kramera i Zinnemanna, redovno glasaju za nekoga koga vi ne biste ni samaritanski popišali da gori? No, eto, čudite se, a neki se od vas i ljute. Ja sam negdje između. Znam da ne bih trebao mariti za sve to, ali sam filmom indoktriniran, pa čak i efemernim nagradama koje ne bi trebale predstavljati ništa. Ali, sve ovisi o tomu koliko mi je drag određeni redatelj [Tarantino!] ili glumac [DiCaprio!] kojeg je Akademija ove godine odlučila ignorirati. Što nas dovodi do same teme ovoga nenadahnutog članka: zašto je naivno vjerovati Akademiji danas? Bilo kada, zapravo. Premda nas je (ne)slavna povijest dodjele nagrada uvjerila u to da glasači često idu linijom manjeg otpora te odabiru manje kontroverzan film, kao i da je Oscara moguće kupiti [Shakespeare in Love], mi ćemo se iz godine u godinu uvući u svu tu halabuku oko dodjele Oscara; isprva ćemo biti razočarani gdjekojim izostavljanjem miljenika, potom se s istim pomiriti, a onda odabrati svoje favorite od onih koji jesu nominirani, pa se opet grdno razočarati kad ne pobijede. Siguran sam da ću pokoji bitan slučaj izostaviti. Ne zamjerite. Ima ih puno, ali ne mogu svi stati u moj Top 13.

 

13. Jack Nicholson/Al Pacino vs. Art Carney

Carney je 1975. godine bio sentimentalan favorit zbog uloge u simpatičnoj avanturi(ci) Harry and Tonto. Predominantno poznat po svojoj ulozi u sitcomu The Honeymooners, Carney nije mogao ni sanjati da će odnijeti Oscara ispred Alberta Finneya, Dustina Hoffmana, Jacka Niholsona i Ala Pacina. Prvi je tumačio – izvrsno, pritom – Herculea Poirota, drugi legendarnog komičara Lennyja Brucea, dočim su treći i četvrti, Nicholson i Pacino, odradili ponajbolje role u povijesti svjetske kinematografije. Nicholson k’o Jake Gittes, njuškalo u remek-djelu Romana Polanskog, Chinatown; Pacino k’o Michael Corleone, u The Godfather: Part II, jednomu od rijetkih nastavaka nekog filma koji može stajati rame uz rame s prvim dijelom. Ono što je zajedničko četvorici ‘gubitnika’ njihovo je spominjanje u kategoriji najboljih glumaca u proteklih pedeset godina. Carney? Ostavimo li sve po strani, ostat će upamćen upravo zbog ovoga, (ne)zasluženoga Oscara.

 

12. Peter Sellers vs. Rex Harrison

Rex Harrison je u globalnim okvirima puno bitnija njuška od spomenutoga Arta Carneyja, ali svog je Oscara trebao dobiti prije/kasnije, ako ga je zaslužio, jer za spomenutu 1964. godinu, i subsekventnu dodjelu održanu početkom 1965., najbolji je bio Peter Sellers, virtuozno odigravši čak tri uloge u Kubrickovoj nezaboravnoj i nezaboravno duhovitoj satiri Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb. Harrison je, vjeruje se, imao više prijatelja u Akademiji od osobenjaka Sellersa, a i sama je činjenica da je Harrison ulogu ostvario u limunadici/mjuziklu bila naznaka što bi se moglo dogoditi. Harrisona se još sjećaju, kao i filma u kojemu je glumio, ali ga se sjećaju i po tomu što je upropastio najbolju priliku Sellersa da osvoji prestižnog kipića. Ne samo njemu te godine, nego i Richardu Burtonu i Peteru O’Tooleu, velikim glumcima koji nisu potvrdili niti jednu od svojih sedam, osam nominacija.

 

11. Dustin Hoffman/Jon Voight vs. John Wayne

Teška srca ovo pišem, jer vojvoda je Wayne jedna od omiljenijih pojava. Ne samo na filmskoj traci, kao glumac. Wayne je svoga Oscara zaslužio za The Searchers nešto više od desetljeća  ranije, ali tada nije bio niti nominiran, što je, poznavajući pizdunstvo Akademije, značilo da će ga nagraditi godinama kasnije i ‘ubiti’ nekoga drugoga. Za razliku od Burtona i O’Toolea, Voight i Hoffman su godinama kasnije potvrdili jednu od mnogih nominacija i pokupili svoga Oscara, ali te večeri kad se Wayne slavodobitno šepurio, Hoffman ili Voight su trebali osvojiti nešto za hrabri prikaz prljavoga New Yorka i ‘izgubljene generacije’ u jednom od najboljih filmova šezdesetih, beskompromisnom uratku Midnight Cowboy. Mada je Wayne vjerojatno htio nokautirati spomenuti dvojac, jer su ‘promovirali izopačenosti’, po povratku se na svoje mjesto u publici okrenuo ka jadnom, vjerojatno pijanom Richardu Burtonu i rekao mu da je on te večeri trebao osvojiti glavnu nagradu. Klasični ‘The Duke’.

 

10. Citizen Kane vs. How Green Was My Valley

How Green Was My Valley decentan je film o postupnom raslojavanju nekoć čvrste obiteljske zajednice. Nešto što je režirao John Ford ne može biti manje od korektnog, ali… Wellesov Citizen Kane, nominiran iste godine, puno je bolji film, a duže je vrijeme, sve do prošle godine kad ga je zamijenila Hitchcockova seksualna opsesija ili Vertigo, slovio za najbolji film svih vremena na listama cijenjenih nam kritičara. Teško je tvrditi da je nešto najbolje, ali CK je jako blizu toga. Priča o medijima, o skorojevićima, o Americi, o pohlepi, ekstraordinardno režirana, tehnički besprijekorna, narativno kompleksna i još bolje odglumljena. Zbilja je dojmljivo koliko je tema Welles načeo u ovom klasiku, a to da je u pitanju debitantski film, da je Welles imao samo dvadeset i šest godina… ma, samo je to dovoljno.

 

9. Elmer Gantry vs. The Apartment

Ovaj je izbor vjerojatno jedan od kontroverznijih na listi. Ne bih se začudio da ljubitelji klasičnog Hollywooda imaju zamjerke. I trebaju imati. Ovdje je slučaj sasvim jasan. Nagradu za najbolji film godine osvojio je uistinu odličan uradak Billyja Wildera, izuzetno zabavan i pametan film zvan The Apartment. Samo što je te iste godine izašao i bio nominiran Elmer Gantry. Zanemarimo li fakt da je Burt Lancaster u spomenutom filmu ostvario jednu od najboljih uloga svih vremena, iako je teško zanemariti, suptilno je i nesuptilno razotkrivanje organiziranih religija, nastajanja raznoraznih kršćanskih mitova, ono što ovaj film diže na jednu višu razinu. Zamislite Andersonov uradak The Master, ali nastao  pedeset godina ranije, u postmekkartijevskoj Americi, kad se na ovakve uratke nije gledalo baš blagonaklono; kad je kršćopljuv, koliko god argumentiran, bio i po život opasan. Hrabar i posve aktualan film i danas.

 

8. MASH vs. Patton

Patton ima jednu iskupljujuću kvalitetu, karizmatičnoga Georgea C. Scotta u glavnoj ulozi. Može li biti najbolji film godine? Može, dakako da može. Bio je. Je li trebao odnijeti nagradu ingeniznom Altmanovom uratku MASH? Ne, nipošto. Za one koji nisu gledali, sve što trebate znati o uratku je sljedeće: režirao ga je Robert Altman. Ukoliko ste, pak, gledali barem jedan njegov film, svjesni ste na koji način Altman promatra svijet. Drugačije. Svaki je film dekonstrukcija žanra u kojemu se Altman odlučio okušati. Ovdje se radi o teatru apsurda koji je nazočan u svim ratovima. MASH funkcionira kao najozbiljnji anti-ratni film, slapstick komedija, satira, drama. Ukratko, sve štima.

 

7. Marguerite Duras vs. I. A. L. Diamond/Billy Wilder

Kako sam krenuo, ispast će da je The Apartment najprecijenjeniji film u Akademijinoj povijesti. Daleko je od toga, naravno, ali kako ne reći istinu, ili barem moj skromni sud: scenarij za Hiroshima, mon amour kompleksan je k’o žena. To bi trebalo biti dovoljno, zar ne? Ako nije, mogu i elaborirati. Marguerite Duras napisala je jednu od najboljih ljubavnih priča koja ljubavna priča nije. Vrhunski je dočarala senzualnost svakog pravog muško-ženskog odnosa, dojmljivo predstavila sudar kultura, čestim retro-krono izlaganjem izložila priču i muškarca i žene, pokazala kako bi svaka ljubav trebala započeti, na kojim temeljima, lišena svih laži i prijetvornosti. Usput je i napisala odu Hiroshimi. Urušava li se sjećanje ljudi na bolje dane urušavanjem grada u kojemu su sjećanja nastala?

 

6. Martin McDonagh vs. Dustin Lance Black

Da ne bih ostao bez jednog svježijeg primjera Akademijinog zajeba, morao sam spomenuti McDonagha i Blacka. Iako je Milk solidan film(čić) korektnoga scenarija, svima je te godine bilo jasno da je McDonagh napisao uvjerljivo najduhovitiji scenarij još od Tarantinova scenarija za Pulp Fiction. No dobro, znamo zašto je te godine nagrađen Black, kao što i znamo zašto je Penn odnio Oscara pred Rourkeom za glavnu ulogu. Tematiku Milka puno je lakše prodati današnjem Hollywoodu, dočim je višeslojna priča o dvojici plaćenih ubojica pogana jezika, smještena u bajkoviti Bruges, ukrašena savršenim dijalozima [“It’s an inanimate object. – You’re a fuckin’ inanimate object!!!”] koje bih mogao citirati do jutra, pa… malo prezačinjena za osjetljiv želudac članova Akademije. A mora se i promovirati jednakost među ljudima.

 

5. Marlon Brando vs. Humphrey Bogart

Drag mi je Bogey, ali mi je draža istina. Bogart je prije ili kasnije morao i trebao osvojiti nagradu za najboljeg glumca, ali ne te godine, ne za The African Queen. Nije ju možda ni zaslužio nekim velikim glumačkim rasponom, ali uloge koje jest tumačio, koje su se uvijek svodile na jedno, njegovu urođenu kulerštinu, tumačio je najbolje. Ikada. S druge strane, Marlon Brando i A Streetcar Named Desire. Trebao je pobijediti. Ne samo zato što je godinama na kazališnim daskama usavršavao ulogu Stanleyja Kowalskog. Jednostavno, najbolji je. Ikada. Sirova snaga, potpuno gubljenje u ulozi, mumljanje, način na koji jede jebeno voće i, na kraju, ali ne najmanje bitno, vrištanje Stellinog imena na kiši, te scena koja slijedi, kad Stella silazi niz stepenice – najerotičnija je scena koju sam vidio u svomu životu. Dosta.

 

4. Le fabuleux destin d’Amélie Poulain vs. Ničija zemlja

Morao sam. No da raščistimo nešto prvo, Le fabuleux destin d’Amélie Poulain i nije baš toliko dobar film. I da je, mislim da bih ga zamrzio zbog toga što ga valjda svaka djevojka reklamira na svom Facebook profilu, na ovaj ili na onaj način. Uglavnom, sladak je, patetičan i… sladak je. Nepodnošljivo. Toliko nepodnošljivo da je, zapravo, podnošljivo. Ničija zemlja je sranje koje je moglo proći na inozemnom tržištu, isto kao i Žbanićkino preseravanje zvano Grbavica. Prodavanje magle svijetu, a onda i taj svijet [filmski!] maglu prodaje ostalima, jasno dajući do znanja da je dovoljno napraviti film u kojemu se sve rješava sevdalinkama, koje tijelo čiste od boli prouzročene u ratu. Ili pozerski finiš Ničije zemlje; prvo pucnjava, potom i onaj nesretnik na mini. Ma daj, nemoj me jebati. Oscar ide Akademiji za najbolju dodjelu nagrade iz političkih razloga.

 

3. Stanley Kubrick vs. Carol Reed

Kubrick je, da Oscar išta znači, za svaki svoj film nakon The Killing trebao dobiti Oscara za režiju. Da, pravio je duže pauze između snimanja, i k’o svaki pravi šahist, kad bi snimao filmove znao je točno što želi s njima. 2001: A Space Odyssey njegov je najveći doseg. Najveći doseg Carola Reeda bio je The Third Man, dva desetljeća ranije. Da je tada pokupio nagradu, a trebao je, možda bi Kubrick pokupio najzasluženijeg Oscara za režiju ikada. Nije. Je, kad je izašao spomenuti znanstveno-fantastični film, publika je negodovala, Rock Hudson je, navode izvori, ustao usred filma i podviknuo “Dobro, koji je ovo kurac, može li mi netko objasniti? “, ali vrijeme mu je, kao nijednom filmu do tada, a možda ni poslije, bilo sklono. Ostavimo po strani činjenicu da se film može tumačiti na tisuću i jedan način, sve ostalo je u toj mjeri besprijekorno. Od korištenja vizualnih/specijalnih efekata, glazbe, glumaca do stvaranja tjeskobne košmarne atmosfere.

 

2. Francis Ford Coppola vs. Robert Benton

Ovo ne bih morao podrobnije objašnjavati, zar ne? U redu, hoću. Da vidimo. Film vijetnamske generacije (šezdesetih i) sedamdesetih protiv buržoaske plačipičkaste drame? Istraživanje najmračnijih kutaka svijeta i ljudske psihe protiv prikaza raspada braka? Budimo iskreni, sve su teme, što god ja mislio o njima, prikladne i poželjno je da se obrade, ali ovdje je dvoboj dva redatelja u pitanju. Sveobuhvatna grandioznost i hiperstiliziranost neizbježne apokalipse [u pozitivnom smislu!] ili estetika najobičnijeg Hallmark TV filma, kojeg spašavaju vrsno odigrane uloge Hoffmana i Streep? Pregršt kako-je-dovraga-snimio-ovo trenutaka naspram uratka zbog kojeg pomisliš da svatko može biti redatelj? U redu, s te strane Benton ima plus, jer djeluje propagandno, (ne)svjesno pokušavajući navući što više ljudi u filmsku industriju, ali onda nije jedini, nije poseban. Svi će reći da je bitno kako redatelj usmjerava svoje glumce, i Benton ih usmjerava doista vrhunski, ali zar to ne radi i Coppola sa Sheenom, Forrestom, Duvallom i nepredvidivim Brandom? Jebi ga, Bentone.

 

1.Alfred Hitchcock vs. Billy Wilder

Jadni Billy Wilder i njegov The Apartment. Opet. Da bi neka nagrada koja se dodjeljuje u bilo kojemu vidu umjetnosti imala smisla, najprominentniji autori koje je ta umjetnost izbacila moraju biti nagrađeni. Alfred Hitchcock je jedan od najboljih redatelja svih vremena. Činjenica da ne posjeduje Oscara za režiju šamar je u lice svakoga tko je pogledao bilo koji njegov film, a posebno najpopularniji Psycho. To je i zadnji razlog zašto Akademija i nagrade koje dodjeljuje nije meritorna. Ne nagrađuje najbolje. Nije sposobna anticipirati značaj filma u bližoj ili daljoj budućnosti. Wilderov uradak jest aksiom drame s elementima komedije ili komedije s elementima drame, ali… scena ispod tuša!, scena na stepenicama!, scena konačnog razotkrivanja!, scena džokerovskog Batesova osmijeha!, zastrašujuća atmosfera koju možemo rezati nožem!, sve ide u prilog Hitchu.

9 komentara za “Akademija ili zašto joj ne vjerovati?

  • trivia says:

    izvrsno! potpisujem 10, 7 i 5 :)
    i dodajem jedan recentniji primjer, joaquina phoenixa kojeg su mucki pokrali 2006. da, philip seymour hoffman je odlican glumac i tehnicki zasluzuje oscara, ali phoenixova izvedba u walk the line je zahtijevala enormnu kolicinu pripreme i rada, psiholoski je uzasno zahtjevna, a na kraju je ispala bez greske. znam da je ovo mozda subjektivno i da je tesko govoriti o najboljoj ulozi kad je konkurencija u kategoriji tako jaka (iste godine, h. ledger za brokeback mountain), al nikad necu akademiji to oprostiti 😀

  • Gjuro says:

    Odličan osvrt. Moj mali doprinos: “Rocky” vs. “Taksist”. I ja volim gledati Stallonea dok trči uokolo i mlati po mesu, ali Oscar? Come on.

  • swvi says:

    odlično napisano!
    slažem se za skoro sve osim za 4 i 8, tu se nikako ne slažem
    broj 1, 2 i 3 su po meni najveće nepravde

  • Vanja says:

    Boldani potpis velikim slovima, dvaput podvučen i još većim fontom ispisan.

    “Ničija zemlja”. Come on …

  • swvi says:

    šta fali ničijoj temlji? i teža sranja su dobivali oscare, ovaj je bar zabavan ak niš drugo

  • Trampi Švorc says:

    Izvrsno! Ima tu puno materijala jš za dodati, ali može se tako do sutra! Npr. Pijanist vs. Chicago, Brokeback Mountain vs. Crash…

  • marlon says:

    Kubrick- najprecjenjeniji redatelj u povijesti filma. Vrijeme bas i nije bilo sklono Loliti ili Paklenoj naranci, a i zadnji film mu je los- Oci sirom zatvorene, bio je trendovski redatelj uvijek.

  • marlon says:

    Mediokritet Tom Hanks- 2 oscara za najbolju ulogu?! 1993 daleko bolji Daniel Day lewis U ime oca od njega, 1994 Tim Robins pokraden od Akademije za Iskupljenje u Shawshanku. 2001 Russel Crowe ne dobija oscar za genijalni um nego Denzel Washington za Training Day?! Oliver Stone 1989 -oscar za reziju jednog od najlosijih filmova u povijesti- Roden 4 Srpnja.

  • DS says:

    O nepravilnostima akademije moglo bi se napisati još trideset top lista. Razmisli o serijalu. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.