Posts Tagged ‘Zalomilo se’

Piše: Sven Mikulec

31.12.2012, 08:30h

Prelomilo se u četrdesetima (This Is 40, 2012., 134 min.)

Redatelj: Judd Apatow

Scenarij: Judd Apatow

Glume: Paul Rudd, Leslie Mann, Albert Brooks, John Lithgow, Maude Apatow, Iris Apatow, Megan Fox, Jason Segel, Chris O’Dowd

Ocjena: 7/10

 

Novi filmovi Judda Apatowa su poput oslića na Badnjak. Ne za svačiji ukus, ali u mojoj se kući ne propuštaju. Pogotovo kad, zbog ove tematike, s filmom stižu i najave o najosobnijem Apatowu dosad. Problemi srednjih godina, kad nam pogled unatrag otkriva tek brzo i beznačajno potrošene najbolje godine, a pogled unaprijed samo nekoliko treptaja udaljenu starost i smrt, tlo su pogodno za lijep broj komičnih mogućnosti. This Is 40, pak, na suptilan je i, češće, apatovski nesuptilan način uspio dotaknuti više njih, glavni dio svoje pozornosti ipak fokusirajući ponajviše na seks.

Pete i Debbie oboje u istom tjednu navršavaju 40 godina, s time da ona inzistira da joj je još uvijek 38. Suočeni s krizom srednjih godina, skladni će supružnici doći do one točke u životu kad počnu iskakati nebrojena preispitivanja svojih želja i osjećaja, strahovi od starosti, ona elementarna, neizbježna pitanja koja, prije ili kasnije, sve nas očekuju. Gdje su otišle njihove najbolje godine? Jesu li još uvijek privlačni? Bi li uopće ostali zajedno da im se nisu zalomila djeca? Što je to tako bolno na Peteovom anusu? Dakle, na hrpu imamo nabacane bračne probleme sredovječnih parova začinjene očekivano suhoparnim seksualnim životima, poslovne neuspjehe i vrebajuće bankrote koji vise nad glavama, komplicirane odnose s djecom adolescentima, otuđene roditelje, prenaporne roditelje, pitanja ispravnosti rađanja u poznijoj životnoj dobi… Puno tema, ništa baš obrađeno koliko na benigni, opušteni način dodirnuto, u maniri psa koji znatiželjno jurne na bačenu igračku, ali brzo izgubi interes zbog neke nove distrakcije.

Apatow se ovim problemima – nesigurnostima, sumnjama i klimavim brakovima – nakratko i površno pozabavio još u Knocked Up, filmu kojem je ovo, kako sam tagline sugerira, ‘neka vrsta nastavka’, gdje je iza krizne situacije budućih roditelja, Setha Rogena i Katherine Heigl, smjestio jednako kriznu bračnu situaciju Paula Rudda i Leslie Mann, inače svoje supruge. Tada su ga njihovi likovi, čini se, dovoljno zaintrigirali – a pomoglo je i odbijenica dua Rogen-Heigl – da im posveti malo više vremena. I stvarno, da im je posvetio malo više vremena, ovaj bi film bio osjetno bolji. Više od dva sata ne mogu u potpunosti opravdati ni stvarno odlični glumci – Rudd, Mannica, Albert Brooks i John Lithgow, ili lijepa nadopuna u liku Megan Fox, Jasona Segela, Chrisa O’Dowda ili kćeri redatelja i Mannice, odlične Maude i malene Iris, također poznatih iz Zalomilo se.

Apatow je ostao vjeran svom trademarku i, zbilja, što se tiče svježih i oštrih verbalnih akrobacija prepunih inovativnih i sočnih psovki i uvreda, This Is 40 me nije razočarao. Neki dijalozi i situacije napisani su urnebesno, a dojmu doprinose i poneke neočekivane ali dobrodošle reference na kolege iz filmske branše, pogotovo iznenadno spominjanje Davida Schwimmera kad bih to najmanje očekivao.

Generalno simpatično, većim dijelom zabavno i sporadično iznadprosječno duhovito, ali mrvicu predvidljivo i šnitu predugo.

Piše: Sven Mikulec

14.04.2012, 21:30h

Superbad (2007.)

Redatelj: Greg Mottola

Scenaristi: Seth Rogen, Adam Goldberg

Glume: Michael Cera, Jonah Hill, Christopher Mintz-Plasse, Emma Stone, Seth Rogen, Bill Hader

 

Poput jedne od onih „koristite na vlastitu odgovornost“ naljepnica koje možemo naći na mnogim šarenim toboganima u parkovima ili na terasama McDonald’sa, sa živopisnog omota ovoga DVD-a upozoravajuće strši ime producenta Judda Apatowa. I stvarno, od Junfera u četrdesetoj i Zalomilo se, do Polubraće i Pineapple Expressa, Apatow je zaista slana srdela Hollywooda. Ili ga volite, ili vam se gadi – sredine je, u pravilu, najmanje. I baš kao što zbog one naljepnice klinci neće ni razmisliti dvaput trebaju li se spustiti ili ne, tako će i ime ovoga tipa, po nekima jednog od najpametnijih ljudi u industriji, kod prave publike samo podići razinu uzbuđenja i očekivanja. I dok neki filmovi iz Apatowove tvornice nisu zasvirali ciljane žice (producirao i Fun with Dick and Jane), što se Superbada tiče, ovu ozbiljnu temu o pritisku odrastanja i nužnosti napuštanja gnijezda na ovako uspješan (i, naravno, krajnje neozbiljan) način nisu uspjeli dotaknuti ni mnogo ozbiljniji/pretenciozniji autori od njega.

You know when you hear girls say ‘Ah man, I was so shit-faced last night, I shouldn’t have fucked that guy?’ We could be that mistake!

Evan (Michael Cera) i Seth (Jonah Hill) nerazdvojni su prijatelji još od malih nogu. Četvrti su razred srednje i, prema Sethu, posljednja im je godina zadnja prilika da na faks ne odu kao, nedajbože, djevci. Ima li bolje prilike za izgubiti nevinost od jedinog partyja na koji su ikad bili pozvani, a koji sljedećeg vikenda organizira Jules (Emma Stone), zgodna djevojka u koju je korpulentni Seth zaljubljen? Kad ih prevelika nervoza i želja za dokazivanjem pred curama dovedu do javnog obećanja da će nabaviti cugu za čitavi tulum, Evan i Seth shvate da su u govnima do grla – ako ne žele izgubiti obraz kod cura, nekako će morati doći do alkohola, bez obzira na svoju maloljetnost, nesposobnost i nespretnog štrebera Fogella (Christopher Mintz-Plasse) koji im se stalno krpa, ali i čija bi im lažna osobna (s imenom McLovin!) mogla biti od presudne važnosti. Na putu do svog prvog i jedinog velikog srednjoškolskog tuluma momci će susresti niz zanimljivih prepreka: jednog napornog luzera koji ih udari autom, prljavog, agresivnog beskućnika koji će im pokušati oteti bocu votke, par nesposobnih policajaca (Seth Rogen i Bill Hader) koje dosada ubija u pojam pa po gradu rade pizdarije… A čitavo to vrijeme Evan smišlja način kako da svom najboljem prijatelju objasni da je primljen na prestižni, stotinama kilometara udaljeni fakultet koji akademski ispodprosječnog Setha nikada ne bi primio.

Superbad vraća u srednju kao rijetko što drugo i oživljava teme i osjećaje karakteristične za prosječno srednjoškolsko iskustvo, s lakoćom i smislom za humor prizivajući u pamćenje nesigurnost, potrebu za dokazivanjem, opsjednutost seksom, klasnu podjelu prema popularnosti, kao i nervozu glede neizvjesnosti bliske budućnosti i prijetnje napuštanja zone sigurnosti. Neobične ali sasvim realne situacije zabavnima su učinili odlično napisani likovi, od glavnog terceta i njihovih romantičnih (dobro, uglavnom seksualnih) interesa, preko usamljenog i dosadnog priljepka koji i u svojim tridesetima tabori pri dnu te iste srednjoškolske piramide popularnosti koju nikad nije nadišao, sve do dvojice urnebesnih policajaca kojima je značku i oružje u ruke mogao dati samo netko vrlo, vrlo glup. Ili duhovit.

He kinda looked like Eminem.

-          Ah, an M&M… M&M, so he was, like, circular…

Međutim, iako je činjenica da sam veliki fan, treba reći da se ovom filmu na nečemu može i prigovoriti. Na stranu vulgarni jezik primjeren čik-pauzi djelatnica kakve javne kuće u šezdesetima ili velikom odmoru u mojoj osnovnoj školi (tko ne želi slušati o vagini, svršavanju i pušenju, ovo bi bio superbad izbor za gledanje… morao sam), nakon četiri gledanja McLovina i ekipe, svaki put sam stekao isti dojam: što se više bližimo kraju filma, tempo polako splašnjava. Fenomenalnu prvu polovicu nasljeđuje nešto slabija druga, ali i taj standard manje urnebesnog dijela nedostižan je valjda svim komedijama ovoga tipa koje sam pogledao u post-Superbad eri svoga filmofilskoga života.

Your cock is so smooth…

-          Thanks. Yours would be, too… if you were a man.

Vrijednost ovoga filma leži u činjenici da je kreirao likove koji su svoja mjesta dok trepneš pronašli na naljepnicama za majice, scene koje se u društvu prepričavaju i godinama nakon gledanja filma i ugođaj u kojem se gledatelj nostalgičan prema vlastitim srednjoškolskim danima i, iz današnje perspektive, pomalo smiješnim preokupacijama, frustracijama i većini nas dobro poznatim strahovima osjeća baš k’o doma. Tko je među nekoliko kanistara votke, hrpe napaljene djece, desetak urnebesnih izmjena verbalnih rafala, par lokvi bljuvotine i kapljicu-dvije menstrualne krvi uspio iščitati ozbiljniju, sentimentalnu, a opet apatovski duhovitu priču o odrastanju, anksioznosti i strahu od bjeline novoga lista koji nas život tjera da okrenemo, ostaje bogatiji za jednu sasvim lijepu uspomenu i izrazito simpatično filmsko iskustvo.

Piše: Koraljka Suton

30.12.2011, 07:03h

Zalomilo se (Knocked Up, 2007., 129 min.)

Redatelj: Judd Apatow

Glume: Katherine Heigl, Seth Rogen, Leslie Mann, Paul Rudd, Jason Segel, Jonah Hill, Jay Baruchel, Martin Starr

 

Filmski projekti američkoga redatelja, scenarista i producenta Judda Apatowa generalno su dočekivani kao dašak svježine u već ustajalom i ukiseljenom žanru rom-coma. Nakon što je The 40 Year Old Virgin, prvi dugometražni film koji je Apatow režirao, postigao neočekivani uspjeh kako na box office-u tako i kod kritičara, slični su se rezultati očekivali i od njegovog drugog redateljskog uratka, komedije Knocked Up. I uistinu, film ni na jednom od spomenutih planova nije podbacio. Zanimljiv, drugačiji, zabavan i originalan epiteti su koji se uz njega vežu. Ja bih eventualno dodala prilog ”načelno” ispred ”zabavan” i ”originalan”, no o tom potom.

Ben Stone (Seth Rogen) bucmast je, lijen i nezaposlen jebivjetar koji dane provodi napušavajući se sa svojim osebujnim frendovima i kreirajući web stranicu na kojoj će posjetitelji moći naći u kojoj je točnoj minuti kojeg filma njihova omiljena glumica pokazala sise i/ili muf. Alison Scott (Katherine Heigl) privlačna je i perspektivna televizijska voditeljica koja živi u kući sa svojom sestrom Debbie (Leslie Mann), njenim mužem Peteom (Paul Rudd) i njihovo dvoje djece. Putovi ovo dvoje naizgled dijametralno suprotnih ljudi ukrstit će se u klubu jedn kobne večeri kada Alison popije taman dovoljno da joj Ben ne bude neprivlačan. Zahvaljujući pijanom nesporazumu u krevetu, Ben ne stavi kondom, a kao što se iz naslova filma dade zaključiti, taj će čin rezultirati spoznajom da ih za 9 mjeseci očekuje Kinder Surprise. Odlučivši zadržati dijete, Alison uviđa da ne želi kroz sve to prolaziti sama, stoga ona i Ben pokušaju dati ljubavnoj vezi šansu.

Kada sam Knocked Up prvi put pogledala ne tako davne 2007., poprilično me oduševio. Na drugo je gledanje dojam i dalje krajnje pozitivan, no moram priznati da kada se prisjetim sebe u kino dvorani prije četiri godine, ne mogu se oteti dojmu da sam se tada znatno više smijala nego danas. S druge strane, smijati se znatno više u ovom slučaju nije neko postignuće, jer mi je tokom ovog gledanja osmijeh zatitrao na usnama ravno, wait for it, nula puta. Ne mogu to nikako racionalno objasniti, već samo pomalo razočarano ustvrditi da su mi fore jednostavno bile loše, isforsirane, krajnje neduhovite, a često i nepotrebno priglupe. Ili sam prije par godina bila znatno manje cinična ili sam u međuvremenu izgubila smisao za humor. A uvijek postoji i ta opcija da fore stvarno jesu loše. No usprkos svemu tome, ovom filmu ipak ne mogu osporiti načelnu zabavnost (gdje opet dolazi do izražaja moja nesposobnost da tvrdnju racionalno objasnim, osim možda riječima ”žena sam ergo iracionalna sam”?). No srećom, to ipak nije ono primarno što bih na ovoj komediji istaknula kao plus zbog kojeg se isplati protratiti 129 minuta života.

Prečesto u romantičnim komedijama postoji jedan šabloniziran i predvidljiv razvoj događaja – ili se glavni junaci ludo zaljube na prvi pogled i ostatak filma pokušavaju premostiti probleme koji se stvore po putu ili se pak nikako ne mogu smisliti/mrze se iz dna duše/stalno se podjebavaju kako bi tijekom prve polovice filma shvatili da su ipak jedno za drugo (ter da cijelo vrijeme u biti postoji brdo seksualne tenzije) i onda drugu polovicu proveli pokušavajući to zanijekati i prikriti. U Knocked Up, situacija ne samo da je podosta drugačija, već je u nekim svojim segmentima poprilično realistična. Alison ubrzo nakon seksa shvati da taj one night stand ne može ni biti išta više od toga, jer se ona i Ben previše razlikuju u nekim elementarnim pogledima. Ona je (relativno) zrela i odgovorna zaposlena osoba, dok je on za njeno poimanje maltene vulgarni klinac koji krade bogu dane i na kojeg se ne možeš osloniti. Nije da Alison njega aktivno mrzi kao što sugerira jedan od gore navedenih scenarija, već samo u startu uviđa da to neće ići. A Benu je naprosto dovoljno to što je ona jebozovna – nije on zahtjevan čovjek. No nakon saznanja da je Alison trudna, oboje odluče pokušati upoznati se bolje i biti zajedno kako bi to dijete odraslo uz oba roditelja. S vremenom se uspiju približiti jedno drugome, ali to nije posljedica neke eksplozivne kemije ili pak zakašnjele spoznaje da se zapravo od prvog susreta ludo vole, već ishod nečega u što su oboje uložili puno volje i truda. Drugim riječima: da im se nije zalomilo, jako je malo vjerojatno da bi njih dvoje i u jednom paralelnom svemiru funkcionirali kao par. Ovako, to je dijete bilo razlog zbog kojeg su oni uopće odučili ulagati u taj odnos i stvarno pokušati razumjeti jedno drugo. Dakako, to čak ni ljudima koji si odlično pašu ne ide uvijek od ruke, a kamoli njima koji vode potpuno drugačije živote.

Koliko god se Alison trudila prihvatiti Bena takvog kakav je, ipak očekuje i zahtijeva od njega da se promijeni kako bi njihov odnos profunkcionirao i onda pizdi kada njegovo ponašanje nije u skladu s njenom vizijom, dok Ben od nje pak ništa ne traži. Divan moment u filmu dogodi se kada ona shvati da nema pravo takve stvari od njega zahtijevati, ali istovremeno da sebi duguje mogućnost bivanja u vezi u kojoj od partnera neće neminovno tražiti da bude nešto što nije ili ne može biti. To je zapravo jedan iznimno realističan trenutak, kada osoba spozna da je moguće voljeti nekoga, ali da ta ljubav nije garancija uspjeha veze. Jer stvarno, kako uskladiti vlastite potrebe s poštivanjem partnerove (trenutne) prirode, ako je to dvoje u opreci? Kako živjeti sa sviješću o tome da nemamo pravo zahtijevati promjene u drugome  (koje ionako moraju nastupiti kao posljedica partnerove intrinzične motivacije) a svejedno osjećati veliko razočaranje svaki put kada od partnera ne dobijemo to što nam esencijalno treba? Do koje se točke isplati gurati i truditi se ako u konačnici, barem u ovom trenutku u vašim životnim, vi suštinski ”niste jedno za drugo”?

”I don’t want to force you to be what I think you should be, that’s wrong of me because you’re great. You really are, you’re great the way you are. I mean, you like to get high and you like to do shrooms in Vegas. Who am I to tell you that that’s wrong? It’s not wrong. It’s who you are. It’s what you enjoy and that’s your life…”

Još jedna zanimljiva tematika koja se kroz film provlači zapravo je poprilično srodna ovoj, odnosno, mogla bi se percipirati kao njen produžetak. Riječ je, naime, o bračnom životu, odnosno o osjećajima, strahovima i razočaranjima kojih su ljudi nakon 10+ godina braka prepuni. Kao primjer za to služe Debbie and Pete, čiji je svaki dan neprestana borba za opstanak odnosa.

Pete: Marriage is like a tense, unfunny version of Everybody Loves Raymond, only it doesn’t last 22 minutes. It lasts forever.

Loša komunikacija, prešućivanja pravih osjećaja i bitnih razmišljanja, oprečne želje i težnje, različiti pristupi životu – sve je to ono s čime se Debbie i Pete svakodnevno suočavaju. Naravno, zanimljivo bi bilo saznati jesu li oduvijek bili ”takvi” ili su takvima s godinama postali. Jer fala bogu, čovjek se konstantno mijenja – sada je samo pitanje mijenja li se i partner u sličnom smjeru ili pak u nekom sasvim desetom. Međuljudski odnos je kao organizam – živ je i diše, neprestano rastući i evoluirajući sukladno promjenama u dvjema osobama koje ga zajedno čine. Kada vam se putovi raziđu (no vi ipak ostanete zajedno), a broj individualnih frustracija i komplekasa se poveća, pruža vam se idealna prilika da projicirate sva svoja sranja na vašeg partnera, kao i sva očekivanja kojima zapravo ni sami niste dorasli.

Katherine Heigl (Grey’s Anatomy, 27 Dresses, The Ugly Truth, Life As We Know It), meni inače draga još iz SF serije Roswell, nije neuvjerljiva u ulozi Alison, ali moram primijetiti kako ta žena kao da uvijek glumi isti lik. Istina je da je većina protagonistica u ovom žanru ”kreirana” na isti ili slični kalup, ali brate mili, koliko ima ljudi koji se po tako nekim crtama mogu strpati u isti koš, a opet kao individue imaju svoje idiosinkratičnosti, svoj način iskazivanja ljutnje, tuge, sreće i drugih emocija. Za Setha Rogena (Superbad, The Pineapple Express, The Green Hornet) imam isti dojam, makar sam ga gledala u još samo dva filma,. Heigl i Rogen dobro funkcioniraju u tandemu i uloge su im odrađene korektno, ali baš bih voljela da su se dodatno zaigrali s određenim posebnostima svojih likova kako bi ih učinili još živopisnijima.

I za kraj, htjela bih se na kratko osvrnuti na to zašto sam ovaj film u prvom odlomku recenzije okarakterizirala kao ”načelno” originalan. Istina, svi gore spomenuti aspekti definitivno pridonose realističnosti i životnosti likova, njihovih odnosa i same radnje, čime se automatski stvara odmak od uobičajene sheme rom-comova, no istovremeno Knocked Up ne nudi ništa toliko revolucionarno ili inovativno što bi ga znatno udaljilo od one primarne postavke žanra. I ne kažem da je to loše, dapače. Zabavit ćete se, možda čak (nadam se) i nasmijati, a istovremeno biti suočeni sa surovom stvarnošću ljubavnih odnosa i njihovog načina funkcioniranja. Stoga ne očekujte dugačke i romantične ljubavne scene, izljeve i proljeve nježnosti te zaklinjanja na vječnu ljubav, jer će vam u protivnom ovaj film biti šaka u oko. No ako vas zanima početak i razvoj ljubavnog odnosa koji je ”vjerojatniji” od scenarija opisanog u prethodnoj rečenici, neka vam se zalomi gledanje ovog filmića iz tvornice Judda Apatowa.

Piše: Sven Mikulec

11.07.2011, 16:38h

Uz Alberta Brooksa i Megan Fox, te “starosjedioce” Paula Rudda i Leslie Mann, u nastavku Apatowove hit komedije Zalomilo se glumit će i zvijezda aktualnih Djeveruša, Melissa McCarthy, kao i mala replika Luke Modrića iz Super 8, Ryan Lee.

Iako detalji nisu potvrđeni, čini se da će McCarthy glumiti majku jednog od djeteta koje ide u školu s djecom Rudda i Mannice, a sin će joj, pogađate, biti Lee.

Knocked Up je 2007. godine šarmirao i publiku i kritiku, zaradivši usput impresivnih 220 milijuna dolara, što je, s obzirom na uloženih 30, uspjeh vrijedan pažnje. Koliko će uspješan biti spin-off, gdje Apatow neće moći računati na zvijezde jedinice, Setha Rogena i Katherine Heigl, tek trebamo vidjeti.

Piše: Sven Mikulec

15.03.2011, 12:03h

Da ne duljim previše, mislim da je vam naslov dovoljno govori o čemu ću se malo raspisati. Ova lista ponešto je drugačija jer je posvećena svega jednom filmu, i meni služi kao svojevrsno odavanje počasti jednom do filmova koji su mi obilježili djetinjstvo. Dakle, razlozi zbog kojih mislim da se isplati (po dvadeseti put) pogledati BTTF

13. Odličan soundtrack

Nakon što se producentu Spielbergu nije dopala ideja da na Povratku radi isti čovjek koji je radio na Zemeckisovom posljednjem filmu Romancing the Stone, Alan Silvestri (Predator, Forrest Gump, Tko je smjestio zecu Rogeru, Brodolom života…), Zemeckis je ovome savjetovao da se posebno potrudi kako bi epskim skladbama impresionirao zahtjevnog šefa Spielberga. Iako su u film uvrštene dvije Silvestrijeve skladbe, najveća usluga koju je kompozitor napravio filmu vjerojatno je bilo predlaganje da glavnu pjesmu snime Huey Lewis & The News, koji su zatim doprinijeli odličnim The Power of Love i Back in Time. Osim tih glavnih pjesama, meni su posebno drage ostale izvedbe Earth Angel na maturalnom plesu (Marvin Berry and the Starlighters) i, naravno, Johnny B. Goode…

12. Fajt pred školom

Nitko ne voli nasilnike i svi se trijumfalno naježimo kad toliko puta ismijani underdog iz tučnjave s nekim bahatim školskim snagatorom izađe u stojeći na nogama. Rijetko koji film pruža takav osjećaj ponosa i zadovoljstva kao što to gledatelju nudi scena konačnog obračuna Georgea i Biffa, a njihov epski dvoboj ujedno je jedan od najsvjetlijih trenutaka u povijesti bullyinga na filmu.

11. Najotmjeniji time machine ikad viđen na filmu

Nikad se nisam nešto posebno ‘ložio’ na automobile i jedan sam od onih koji na pitanje kakav auto voziš odgovaraju: crveni. Međutim, vozilo kojim su se Marty i Doc provozali u prošlost i budućnost čak je i mene impresioniralo kao klinca.

Wait a minute, Doc. Ah… Are you telling me that you built a time machine… out of a DeLorean?
- The way I see it, if you’re gonna build a time machine into a car, why not do it with some style?

Model DMC-12 konstruirala je tvrtka DeLorean Motor Company u vlasništvu Johna, pogađate, DeLoreana i to za američko tržište 1981./1982. godine. Prije obustave proizvodnje krajem ’82., svjetlo dana ugledalo je oko devet tisuća DeLoreana, od čega se vjeruje da danas postoji još barem njih šest tisuća. Samo jedan od njih, dakako, može putovati kroz vrijeme.

10. Biff Tannen – jedan od najboljih negativaca ikad

Povratak u budućnost može se podičiti ne samo genijalnim partnerima Fox-Lloyd ili izvrsnom podrškom Crispina Glovera i Lee Thompson, nego i briljatnim glavnim negativcem Biffom, od kojeg su scenaristi i odlični Thomas F. Wilson napravili jednog od najupečatljivijih i najzabavnijih nemesisa ikad. Biff je tipični nasilnik, smjestili ga mi u srednju školu, iskvarenu budućnost ili prostranstva Divljeg Zapada, bahat, zloban tip koji uživa iživljavati se na slabijima, ali i tip koji, u svojim upornim pokušajima da naudi obitelji McFly na koju ima poseban pik, redovito završi u govnima. Što nas dovodi do sljedećeg broja na listi.

9. Drek kao lajt motiv

Kroz cijelu trilogiju proteže se motiv, da budemo pristojni, izmeta, i u pravilu ga povezujemo s nes(p)retnim Biffom, koji u ovim filmovima predstavlja neku ljudsku, ponešto gluplju verziju jadnog Kojota iz epskih crtića o Ptici Trkačici. Što god pokušao napraviti, Marty i njegova obitelj pokazali su se nedodirljivima za njegove, kako Lorraine to veli, meat hooks, a scene u kojima se Biff blisko susreće s gnojivom zabavan su, inspirirajući i efektni završetak borbe sa silama zla.

8. Koherentan, zabavan scenarij

Svaka čast Zemeckisu i Galeu na scenariju, jer izgraditi priču koja se proteže kroz tri stoljeća i četiri generacije obitelji McFly, i pritom zadržati visoku razinu napetosti, uvjerljivosti i uzbuđenja, stvarno nije mala stvar. Bilo da se radilo o šarmantnom Hill Valleyju iz ’55., kad su rasne netrpeljivosti na vrhuncu, neonskom, visokorazvijenom gradu iz 2015. (više se ne čini tako daleko u budućnosti) ili Wild West ugođaju iz druge polovice 19. stoljeća, velika je pozornost pridana detaljima prikazanog doba i teškoćama koje Marty doživljava u pokušajima da se prilagodi novim okolnostima. Osim toga, mora da je scenarij dobro napisan ako iz filma u opću kulturu uđe bar nekoliko kultnih citata…

7. Kultni citati

Roads? Where we’re going, we don’t need roads.

U filmsku šprehu iz BTTF trilogije ušlo je nekoliko sada već pošteno izlizanih fraza poput ove gore spomenute, kojom je Doc umirio Martyjevu zabrinutost što nema dovoljno prostora u ulici da se dosegne potrebnih 88 milja na sat. Referencirana u brojnim društvenim situacijama i ponekom filmu (od ovih što ih se mogu sjetiti – Knocked Up), ova fraza teško da je jedina. Na listi citata koji spadaju u onu simpatičnu Barneyjevu kategoriju legen-wait for it-dary još su:

Lou, give me milk. Chocolate!

Hey you, get your damned hands off her!

If my calculations are correct, when this baby hits eighty-eight miles per hour… you’re gonna see some serious shit.

Chuck? It’s your cousin Marvin. Marvin Berry. You know that new sound you were looking for? Well, listen to this.

I’m George, George McFly. I’m your density.

Jesus, George. It was a wonder I was even born.

… i, dakako, ona politički prilično aktualna: Who do you think? The Libyans!

I lista tako može ići do unedogled jer, koristeći omiljenu Docovu poštapalicu, Great Scott, ovo je jedan fenomenalan film.

6. Incest na veseli način

Incest je uvijek gadna stvar. Bilo da pričamo o legendama o pješčanom raju na otoku Susku ili nešto manje suncem obasjanim podrumskim odajama familije Fritzl, ideja o tolikoj bliskosti unutar jedne obitelji odbojna je i prilično jeziva. Međutim, Povratak u budućnost takve je prirode da čak i ovako osjetljivu, tešku temu dotiče na sasvim veseo, zaigran i djetinji način – kad Martyju majka uvali jezičinu, rijetko tko će pomisliti ”nađite si podrum” – što samo znači da priča funkcionira savršeno.

5. Crispin Glover

Mlitavi, push-over tata kojem sin pomaže da si ponovno ispiše prošlost i usput stekne muda koja mu nedostaju u nesretnoj sadašnjosti, odličan je dodatak šarmantnoj smjesi koju je zamijesio Zemeckis u scenarističkoj suradnji s Bobom Galeom. Crispinu Gloveru ovo će biti najveća uloga karijere – usprkos nastupima u Charliejevim anđelima, Nurse Betty i Hot Tub Time Machine, on će zauvijek ostati George McFly, jedina faca koja i čokoladno mlijeko naručuje – sa stavom.

4. McFlyjeva izvedba Johnny B. Goode

Kad je Chuck Berry napisao legendarnog Johnnyja B. Goodea nije ni sanjao da će tridesetak godina kasnije njegovu zaraznu pjesmu dodatno popularizirati Marty McFly na “Enchantment under the Sea Danceu” svojih roditelja, u pokušaju da neupućene maturante pedesetih godina upozna s rokenrolom. Foxova izvedba, u početku smirena i kontrolirana, a kasnije, kako kočnice popuštaju, a zvučnici bivaju srušeni, raskalašena i u jednom trenutku čak prebačena na tlo, jedna je od onih koje vam se usjeku u pamćenje i koje nadmašuju čak i onu našeg multitalentiranog Kostelića, iako je pjesmu zapravo otpjevao izvjesni Mark Campbell. Jedina zamjerka je što nisu naglasili ”do not try this at home” – u bezuspješnim pokušajima da ”skinem” Foxovu izvedbu, nebrojeno puta pošteno sam izgrebao leđa na tepihu.

3. Christopher Lloyd

Zabavni Fox više nego doraslog partnera dobio je u liku šašavog znanstvenika, dr. Emmeta Browna, u interpretaciji legendarnog Christophera Lloyda. Praktički čitav film nošen je na njegovim i Foxovim leđima, a njihova suradnja, urnebesni dijalozi i blago rečeno nesvakidašnje situacije koje ih zadese glavni su forte trilogije. Bez Lloydove karizmatične, predane i iznimno zabavne pojave, teško da bi Zemeckisov film funkcionirao na ovoliko razina.

2. Michael J. Fox

Tada 24-ogodišnji talent, s višegodišnjim stažom na seriji Family Ties i nekolicinom televizijskih filmova iza sebe, apsolutno je šarmirao publiku svježim, energičnim nastupom i opipljivom kemijom koju je na ekranu postigao s iskusnim Christopherom Lloydom, tvoreći jedan od pamtljivijih i omiljenijih filmskih tandema. Svojim je nastupima u trilogiji u potpunosti opravdao pomalo bezobrazni tretman koji je od studija dobio jadni Eric Stoltz, kojem su ekspresno uručili košaricu čim je Fox otkrio da ipak može paralelno snimati i seriju i film. Teškom bolešću obilježena presiromašna karijera obećavajućeg McFlyja Juniora (Žrvte rata, The Frighteners, Mars Attacks!, Stuart Little, Svi gradonačelnikovi ljudi) ovdje je dosegla svoj vrhunac, dok je njegova izvedba kulerskog tinejdžerskog vremenskog putnika zasluženo ušla u antologiju.

1. Sentimentalna vrijednost

Povratak u budućnost jednostavno je jedan od onih filmova koje sam uvijek rado pogledao sa svojom obitelji, dijeleći posebno mjesto na polici s naslovima poput Gooniesa, Tri amigosa, Božićne priče, Bernarda i duha, Policajca s Beverly Hillsa i još nekima. I dok sam svjestan toga da u svakom domu postoje police s filmovima različite od ove moje na koju sam ponosan, vjerujem da ne bih previše pogriješio kad bih ovaj film etiketirao pravim, toplim i, zbog iznimno širokog raspona žanrova koje obuhvaća (SF, komedija, akcija, romantika…) idealnim za sve, ili bar većinu ‘polica’ koje postoje. U ocjenjivanju Povratka daleko sam od objektivnog, niti to pokušavam biti. Time dolazim do kraja ove kritičke irelevantne liste kojom sam samo želio podsjetiti na jednu priču uz koju mi je drago da sam imao prilike odrastati.

Page 1 of 11