Posts Tagged ‘The Dark Knight’

Piše: Sven Mikulec

19.11.2013, 23:42h

0

Kritičari Nolanove (po meni besmrtne) trilogije o čovjeku-šišmišu često su u raspravama o prednostima i manama filma spominjali hrapavi glas koji je Christian Bale forsirao u svojoj interpretaciji stripovske legende. Sada se na njega osvrnjuo i sam glumac.

“Došao sam na audiciju. Stavili su me u odijelo Vala Kilmera. Čak mi nije ni pasala veličina, i stajao sam ondje i pomislio – osjećam se kao idiot“, rekao je u intervjuu za MTV News, promovirajući film Out of the Furnace. „Kakav to moraš biti tip da hodaš uokolo odjeven u šišmiša? Hoće li taj tip ići uokolo i govoriti „Bok, kako si? Samo ignoriraj činjenicu da sam obučen u šišmiša.“ Naravno, njemu je suđeno da to radi, ako samo pogledate povijest lika i bol kroz koju je prošao. Zaključio sam da ja to ne mogu izvesti s normalnim glasom. Moram postati zvijer želim li sam povjerovati u tu priču.“

Pogledajte kratki razgovor s glumcem, u kojem Bale čak otkriva da mu je, kad je s audicije stigao doma, i vlastita žena posrala izvedbu.

A ovdje je i snimka originalne audicije.

Piše: tonymelo

02.07.2013, 16:11h

Fanovi Batmana koji su gajili nadu u povratak Christiana Balea na velika platna kao najboljeg živućeg detektiva, nemaju razloga za slavlje. U intervjuu za Entertainment Weekly, Bale je potvrdio da nema namjeru ponovno glumiti Batmana.

Glasine o tome da će Christopher Nolan nadgledati snimanje Justice Leaguea – DC-jeve verzije Avengersa – s Christianom Baleom koji će reprizirati ulogu Bruce Wayna pokazale su se neistinitima. Cijela ta priča od samog se početka činila prilično nategnutom s obzirom da je Nolan više puta istaknuo da njegova The Dark Knight trilogija nije povezana ni sa jednim drugim projektom koji bi Warner Bros mogao imati u planu.

„Imali smo nevjerojatnu sreću koja nam je omogućila da snimimo tri filma. To je dosta. Nemojmo biti pohlepni“, izjavio je Bale te nadodao: „Cris (Nolan) je uvijek govorio da želi snimati jedan po jedan film. Na kraju smo došli do toga, da smo sjedeći jedan pored drugog zaključili – napravit ćemo trećega. Kada smo snimili prvi dio nismo znali hoćemo li ikada doći do te pozicije, no cijela situacija se razvila tako kako se razvila te bi tako trebala i završiti.“

Za razliku od mnogih glumaca koji se nerado odvajaju od uloge koja ih na neki način obilježi, Bale je izjavio da nema nikakvih problema s time da netko drugi preuzme njegovu ulogu: „To je baklja koja bi se trebala prenositi s jednog na drugog glumca. Veselim se vidjeti što će netko drugi učiniti s likom.“

Vezano uz Justice Legue, Bale je potvrdio da postoji mogućnost da je film u razvoju, no on nema nikakva saznanja o tom projektu te nije ni na koji način uključen u njega. Trenutno je previše zaposlen radom na drugim projektima koji uključuju dva filma Terrencea Malicka, American Hustle Davida O. Russella i triler Scotta Coopera Out of the Furnace.

Piše: Ivan Andrijanić

06.06.2013, 09:41h

Joker je definitivno jedna od zanimljivijih i kompleksnijih stripovskih, kasnije i filmskih persona. Kroz različite ere nastanka doživljavao je i razno-razne transformacije, a jedna od najsvježijih je i ona u The Dark Knightu Christophera Nolana , gdje ga je prilično impresivno odigrao Heath Ledger. Za razliku od njegova prethodnika Jacka Nicholsona, koji je više išao u grotesku, ne tako davno preminuli glumac mu je dao nešto ozbiljniju notu i sasvim drukčiji pristup, odlično pokazan već u uvodnoj sceni genijalno osmišljene pljačke.

Na snimanju je Ledger vodio i dnevnik, koji je iskrsnuo i na netu. Tijekom rada na filmu navodno se tjednima zatvarao u hotelsku sobicu, da bi što ozbiljnije ušao u lik i radio razno-razne bilješke, gdje se mogu naći i neke stvari iz osobnog života, a na nekim stranicama je prilično zastupljen i lik Alexa, iz Kubrickovog Clockwork Orangea. Kako god, pogledajmo i video:

Piše: Ivo Skocic

06.02.2013, 09:03h

Najnoviji nastavak Star Trek serijala dolazi na velike ekrane širom svijeta 17. svibnja, no na jaako velike ekrane već 15. svibnja. Entertainment Weekly je potvrdio da je Paramount finalizirao dogovor sa IMAX-om te da će izlazak (p)reboota u IMAX-u imati svoje privilegije – uključujući i za amerikance preskupu cijenu ulaznice od 37 dolara (oko 170 kn).

Poput Nolanovog Dark Knighta i Nemoguće misije: Protokol Duh, Into Darkness ima par scena koje su zapravo snimane sa IMAX kamerama. Pretpostavljamo da je jedna od njih scena u kojoj se svemirski brod zabija u Zemlju. A to ne želiš vidjeti na normalnom ekranu.

Mi možemo biti zahvalni na naš IMAX u Zagrebu, dok se amerikanci ljute da je cijena ulaznice od 54 dolara preskupa (da, poskupila je dok ste čitali ovaj paragraf).

Piše: Sven Mikulec

22.01.2013, 08:30h

Ne ide mi planiranje budućnosti. Uopće ne planiram. Ne znam što ću raditi sutra. Nemam planer i nemam rokovnik. Živim u potpunosti danas, ne u prošlosti, ne u budućnosti.

Prije točno pet godina, tog, na prvi pogled reklo bi se, sasvim običnog, prosječnog utorka – ima li uopće bezveznijeg dana od utorka? – bolničar je pogledao na svoj digitalan ručni sat i na užas prisutnih izgovorio one riječi kojih se dobro sjećaju svi koji su ikad pratili Hitnu službu. Vrijeme smrti – 15:36. 28-godišnji holivudski as, čiji je put do vrha praktički tek počinjao, neočekivano je napustio zemaljsku pozornicu. Oko dva popodne, dok je dan – sasvim prigodne simbolike – bio u naponu snage, Heath Ledger jednostavno se nije probudio.

Nepažljivo i nekontrolirano uzimanje tableta protiv nesanice, tjeskobe i prehlade nakon dva je tjedna uzbuđena špekuliranja službeno proglašeno uzrokom Ledgerove smrti. Doktori odgovorni za nesavjesno djeljenje recepata nisu pronađeni, nakon mjesec dana nestalo je i sumnjivaca – najduže je policijskim svjetiljkama bila obasjana polovica blizanki iz Pune kuće, Ledgerova bliska prijateljica Mary-Kate Olsen. Na dan njegove smrti, zabrinuta zbog Ledgerovog nejavljanja, poslala je u njegov stan svog privatnog tjelohranitelja, koji je stigao istovremeno kad i tim hitne pomoći za čiji je CPR ipak bilo prekasno. Odbijajući dati iskaz o lijekovima, Olsenica je na sebe navukla pozornost i sumnje javnosti, ali zbog nedostatka dokaza i njezina opetovana opovrgavanja povezanosti s tabletama nikakva optužnica na kraju nije podignuta. Sve i da je pronađen krivac, čak i da je uzrok smrti bio manje slučajan i banalan, teško da bi od toga išta lakše bilo Ledgerovoj obitelji u Australiji, tada već bivšoj djevojci i zaručnici Michelle Williams ili njihovoj trogodišnjoj kćeri Matildi Rose.

Svi smo pokupili prehladu jer smo snimali vani, po noći, u groznim i vlažnim uvjetima. Ali Heathova je trajala i trajala i mislim da je nije odmah tretirao antibioticima. Mislim da je imao hodajuću upalu pluća. Osim toga, cijelo je vrijeme govorio ‘prokletstvo, ne mogu spavati’, i za to je uzimao šaku tableta.

Christopher Plummer

Nažalost, u idućih su pola godine proces žalovanja prilično omele kontroverze oko glumčeve oporuke. Vrlo uspješnom karijerom u ovom tisućljeću Ledger se iz samozatajnog sina francuske učiteljice i rudarskog inženjera, koji je svoj glumački debi doživio sa svega 10 godina u odijelu Petra Pana na školskoj predstavi, transformirao u holivudskog aduta teškog 20-ak milijuna dolara čiji su najveći uspjesi tek dolazili. Nolanov Vitez tame, koji je trebao uskoro stići u kina, učinio bi ga jednim od najpoželjnijih ljudi u industriji gdje se zvijezde, u metaforičkom smislu, rađaju i umiru svaki dan. Njegovoj su predviđali dugi, dugi sjaj, ali kao što ide ona stara izreka – ako želiš nasmijati Boga, reci mu svoje planove – vrhunskoj je karijeri na kraj stala mješavina antidepresiva, sedativa i lijekova za prehladu.

Ledger nije stigao primiti potpuno zasluženu zlatnu statuu kojom je Akademija, bez dileme pod utjecajem tragedije, obogatila njegove vitrine zbog neponovljive interpretacije kultnog Batmanovog arch-enemyja, Jokera. Udahnuvši svježeg zraka u lik za koji se nakon Nicholsonove izvedbe dva desetljeća ranije vjerovalo da je filmski potrošen, Ledger je dobio nešto puno važnije od priznanja oskarovske komisije – mjesto među najvećima, izvedbu koju je nemoguće zaboraviti i, po meni, jednog od najkvalitetnijih negativaca u povijesti filma. Jednako kao što je nepravedno omalovažavati trud koji je Ledger uložio u kreaciju ovoga lika izjavom kako mu je nagrada dodijeljena samo zato što nije doživio ceremoniju (iako treba biti objektivan i reći kako Akademija inače vrlo vjerojatno ne bi toliko pozornosti obratila na film ovakva tipa), tako ne bi bilo fer ni njegovu karijeru i neosporan talent, energiju i inspiraciju koju je demonstrirao tijekom jedva desetogodišnjeg staža na filmu, banalizirati i izjednačavati s jednom jedinom, iako izvrsnom ulogom.

Na stranu sa spomenutim Petrom Panom, Ledgerov glumački put započeo je s nekoliko sporednih uloga na australskim televizijskim projektima – utjelovio je klauna u seriji Clowning Around (1992.), da bi četiri godine kasnije dobio veću ulogu u seriji Sweat (1996.), gdje je glumio gej biciklista. Osim pojavljivanja u serijama Ship to Shore (1993.) i najdugovječnijoj australskoj seriji Home and Away (1988. – … ), ne smijemo zaboraviti na prvu Ledgerovu glavnu ulogu u nekom televizijskom projektu – u kratkovječnoj američkoj fantasy seriji Roar (1997.) odigrao je ulogu princa Conora, koji mora izbaciti Rimljane iz Irske. Iste je godine mogao proslaviti i svoj prvi nastup na dugometražnom filmu (Black Rock), a dvije godine kasnije Ledger će dobiti ulogu koja će ga lansirati u zvijezde.

Nema tog novca koji bi utjecao na ono što radim između ‘akcija!’ i ‘rez!’. Nikad nisam imao novca i bio sam vrlo sretan bez njega. Kad umrem, moj novac neće poći sa mnom. Moji će filmovi živjeti i dalje – da bi ljudi mogli suditi što sam bio kao osoba. Samo želim ostati znatiželjan.

10 razloga zašto te mrzim (1999.) labava je tinejdžerska adaptacija Shakespeareove Ukroćene goropadnice, a Ledger je svojim druženjem s Julijom Stiles i Josephom Gordonom-Levittom osigurao ulaznicu za Hollywood. Iste je godine snimio i kritički odlično prihvaćen australski krimić Two Hands. Teško da je mogao očekivati da će mu početak novoga tisućljeća biti toliko uspješan – zaredao je hvaljene sporedne uloge sinova protagonista u Patriotu (2000.) i Monster’s Ball (2000.), a zatim i glavne u Legendi o vitezu (2001.), Četiri pera (2002.), The Order (2003.), Nedu Kellyju (2003.), Casanovi (2005.), Braći Grimm (2005.) i Lords of Dogtown (2005.).

Najveći uspjeh dotadašnje karijere ostvario je kritički opjevanom ulogom homoseksualnog kauboja Ennisa Del Mara u Planini Brokeback (2005.), rolom koja mu je priskrbila prvu nominaciju za Oscara. Odmah nakon ovog uspjeha odradio je romantičnu dramu Candy (2006.) s Abbie Cornish i Geoffreyjem Rushom, a već iduće godine bio je jedan od šest aspekata ličnosti Boba Dylana u I’m Not There (2007.).

Otprilike u isto vrijeme Ledger se počeo baviti režiranjem glazbenih videa, što mu je navodno išlo prilično dobro. U nekoliko je navrata radio s australskim hip-hoperom N’fom te Benom Harperom, a  sa škotskim scenaristom i producentom Allanom Scottom radio je na adaptaciji romana The Queen’s Gambit Waltera Tevisa, u kojem bi debitirao kao glumac redatelj. Ono što je posebno interesantno jest to što je izrazio želju da snimi dokumentarac o Nicku Drakeu, britanskom pjevaču i autoru koji je 1974., u 27. godini života, umro od predoziranja antidepresivima.

Bilo je vrlo teško odmah nakon njegove smrti vraćati se i gledati ga svaki dan… Ali da budem iskren, osjećao sam se sretnim što imam nešto produktivno za raditi, što imam ulogu na koju je bio jako, jako ponosan i zbog koje je imao povjerenja u mene da ću završiti započeto.

Christopher Nolan o montaži

2008. donijela je već spomenuti, dugo očekivani i jedva dočekani Nolanov drugi dio priče o zaštitniku Gothama, a Ledgera je slavni redatelj odabrao za ključnu ulogu Jokera, glavnoga negativca na čijoj grbači ustvari leži čitava sudbina filma. Kako bi se što bolje pripremio za ulogu „psihopatskog, šizofreničnog klauna masovnog ubojicu s nula suosjećanja“, kako je znao zvati svoj lik, Ledger se na mjesec dana zatvorio u hotelsku sobu u Londonu, počeo pisati dnevnik i eksperimentirati s glasovima i smijehom, pokušavajući iskoristiti slobodu i povjerenje koje mu je Nolan dao kako bi stvorio dotad neviđeno uvjerljivog i zastrašujućeg negativca. Šest mjeseci prije no što je mogao ubrati plodove svojeg višemjesečnog mukotrpna rada, Ledger je preminuo u snu i stvorio jednu od najtužnijih glumačkih priča ovoga stoljeća. Film se pokazao ogromnim uspjehom, pogođeni svijet poklonio mu je više pažnje no što bismo očekivali za jedan film o superheroju i Ledgerova se obitelj uspela na pozornicu kako bi u Heathovo ime primila zlatnog ćelavca.

Iduće se godine Ledger “vratio iz groba” u novom projektu Terryja Gilliama, za koji je snimio tek polovicu materijala – u Imaginariju doktora Parnassusa zamijenili su ga njegovi prijatelji Johnny Depp, Jude Law i Colin Farrell te pod maskom odradili ostatak posla, pritom se velikodušno odrekavši cijeloga honorara u korist Ledgerove kćeri Matilde Rose. Nakon tragedije puno se glumaca, poput Toma Cruisea, nudilo Gilliamu da zamijeni Ledgera, ali je redatelj inzistirao da cijela stvar nekako “ostane u obitelji”, pozvavši Ledgerove osobne prijatelje. Naposlijetku je Gilliam promijenio i natpis A Terry Gilliam Film u A film from Heath Ledger and his friends. Posljednji Ledgerov film tako je spašen i svijet je dobio priliku vidjeti zadnje scene koje je stigao snimiti prije nesretna odlaska na jednotjedni odmor u New York s kojeg se neće uspjeti vratiti na set.

Bavim se ovime samo zato što me zabavlja. Onoga dana kad me prestane zabavljati, samo ću otići.

Ako je suditi po talentu koji je u kratkoj karijeri uspio pokazati, Heath Ledger svojim bi radom vremenom sigurno zavrijedio mjesto u društvu velikana koji su zadužili filmsku umjetnost. Kurva kakva zna biti, sudbina je, nažalost, željela drukčije i velikani s kojima će Ledger često biti spominjan holivudske su ikone poput Jamesa Deana i Marilyn Monroe ili mladih nada Rivera Phoenixa i Brittany Murphy, čije su se zvijezde ugasile puno, puno prerano. Svega desetak godina ozbiljna rada na filmu bilo mu je pak dovoljno da ostavi dubok trag u svijesti i pamćenju filmofila, kreirajući dvije – vrijeme će pokazati – bezvremenske uloge. I zato znam da će nedostajati. Znam da ću biti tužan svaki put kad na TV-u uhvatim kako Ennis mirisanjem Jackove košulje ruši stoljećima stare mitove i barijere među ljudima, znam da ću njegovu smrt u Patriotu doživjeti duplo snažnije no prije, a svjestan sam i da mi neće biti svejedno dok gledam pokušaje skromnog Ulricha von Lichtensteina da šarmira britansku princezu.

Ali puno bolnije od uloga koje je odigrao, ipak, ostat će stotinu onih koje nikada neće.

Piše: Deni Zgonjanin

28.06.2012, 16:11h

Alex Kurtzman i Roberto Orci, prilično solidni scenaristi, dobili su prije nekoliko mjeseci zeleno svjetlo za pokretanje rebootova Mumije i Van Helsinga. Pristali su napisati scenarij za oba filma, te ih producirati. Prvi na redu je lovac na vampire, karizmatični Van Helsing pa je u nedavnom intervjuu Kurtzman izvijestio kakvo je stanje na tom frontu.

” Dosadašnje verzije Van Helsinga su bile više manje parodijske pa bih zbog toga htjeli probati sa ponešto ozbiljnijom verzijom, krenuti stopama Chrisa Nolana. Svaka čast Anthonyju Hopkinsu i Hughu Jackmanu, ali smatram da bi publika voljela vidjeti malo realniju, mračniju verziju lovca na vampire. Naravno, ne planiramo skroz izbaciti fantazijski dio priče, već ga staviti u puno realnije okruženje, kao što je Nolan napravio sa The Dark Knightom…”

Zvuči dobro u teoriji, a sad da vidimo kako će to ispasti u konačnici, morat ćemo pričekati dok se glavnom glumcu, Tomu Cruiseu, oslobodi poprilično natrpan raspored. Prve prognoze govore da bi film mogli vidjeti tek krajem 2015. godine u kinima, ukoliko Tomica ne otkaže neke projekte, što je malo vjerojatno, pošto je sad na dobrom putu da se vrati na A listu glumaca nakon što su ga scijentološke pizdarije i izljevi ljubavi Katie Holmes ocrnile u očima javnosti…

Piše: Deni Zgonjanin

25.06.2012, 12:41h

Nakon što je već imao jedan izlet u političke vode ulogom Harveyja Denta u Dark Knightu, uvijek pouzdani Aaron Eckhart planira to nadmašiti ulogom u akcijskom trileru White House Taken.

Tamo bi naime, trebao utjeloviti predsjednika SAD-a, kojeg teroristi u Bijeloj kući zarobe iz zasad nepoznatih razloga, a jedinu nadu za spas predstavlja Gerard Butler kao bivši agent Tajne službe, kojeg zapadne zadatak da izvuče predsjednika i ralja terorista. Znači Die Hard, samo ovaj put u Bijeloj kući? Točno to…

Film će režirati Antoine Fuqua koji već dulje vrijeme čeka povratak na A listu redatelja u Hollywoodu, na koju je dospio fenomenalnim Training Dayjom, a napustio ju filmovima poput King Arthur i Shooter.

Piše: Filip Jakovljević

10.06.2012, 12:00h

DC Universe i Warner Bros. studio očito su u panici nakon uspjeha Avengera u kinima. Prema mnogima Marvel je sa svojim projektom Marvel Cinematic Universea (stvaranja virtualnog svijeta povezanog kroz više filmova) naparavio veliku stvar, što je rezultiralo ujedinjenjem svih junaka u jedan i film i trećim mjestom na listi filmova s najvećom zaradom na box officeu, čime su preskočeni The Dark Knight i zadnji nastavak Harryja Pottera (oba filma Warnera Bros. studija). DC i WB su odlučili da je vrijeme da uzvrate na isti način, te su počeli veliki planovi za projekt vrlo sličan Marvelovom, koji be rezultirao filmom o DC-evom pandanu Marvelovih Avengera – Justice League. Plan je filmovima o Batmanu (misli se na Dark Knight trilogiju)  i Supermanu (Man of Steel) dodati vrlo vjerojatni reboot katastrofe o Green Lanternu, te filmove o Wonder Woman, Aquamanu, Flashu i J’onnu J’onnzu, te ih na kraju sve spojiti u jedan veliki film o Justice League. Svi bi filmovi kao i kod Marvela trebali na kraju nekako biti povezani, ali osobno mislim kako se kvaliteta filmova o Dark Knightu nikako ne može ponoviti u svim planiranima filmovima.

Piše: Vanja

21.11.2011, 18:09h

Vidjeli smo već nove postere Batmana i Banea (horrifying…) ali to nije sve. Sam Christopher Nolan je pustio par stvarčica u javnost, a pridružio se i Tom Hardy sa svojim viđenjem Banea. Kako veli Nolan, radi se o tome da se okonča cijela priča o Bruceu Wayneu a.k.a Batmanu ili obratno. Iznenađujuće za masu ljudi, priča se nastavlja osam godina nakon Batmanova odlaska u tamu u filmu The Dark Knight. Ergo – stariji je dosta no Bruce kojeg znamo. (Automatski nije ni onako fizički nabrijan?)

Dalje, Nolan veli da je uvođenjem Banea (Thomas Hardy) postavio pred Batmana izazov kakav dosad nije imao. „S ovakvim izborom zlikovca i ovakvim izborom priče, stavili smo Batmana i na fizički i na mentalni test.“

Wicked, I say!

Što se tiče psiholoških izazova, Tom Hardy priča o Baneu kako je brutalan. „Apsolutno brutalan. Ogroman je i nije mu do borbe nego do pokolja. Gadno je, bori se gadno, rukama, nogama. Čime stigne, lomi rebra, lubanje, gazi koljenja i vratove, rukama čupa kičmu. Bane je terorista u glavi koliko je i u osnovnoj, ogoljeloj brutalnoj akciji.”

Lindy Hamming, kostimografkinja, također je ubacila pokoju bubu koja daje više boja Baneovou izgledu. Zašto nosi masku? Pa i Jokeri su imali svoje razloge za šminku. “Bane je rano u samoj priči pretrpio velike povrede, pati od bolova i koristi plin kako bi preživio. Nema maske – nema Banea. Cijevi koje vode do maske ispod čeljusti,i hrane ga priključujući na dva kanistera na leđima.”

Ostatak je manje-više isti kao u dosadašnjim vijestima, no svejedno… ovo s Baneom, pa osam godina … meni već voda ide na usta. Ova vijest baš i nije tako dosadna.

 

Piše: Deni Zgonjanin

20.10.2011, 15:03h

Čini se da će obožavateljima Batmana Božić stići ranije ove godine, naime Christopher Nolan je najavio kako će fanovi koji odluče gledati novu Nemoguću misiju u IMAX-u, dobiti priliku odgledati prvih 6 minuta The Dark Knight Rises.

Ista je finta izvedena i 2007. prije izlaska The Dark Knight, gdje su gledatelji I Am Legend dobili priliku odgledati prvu scenu iz filma.

Oduševljenje među fanovima je još veće jer je ovo očiti pokazatelj da Nolan ipak snima IMAX tehnologijom, što garantira epski povratak Crnog Viteza…

Piše: Filip Jakovljević

05.08.2011, 12:02h

Discovery Channel je dogovorio suradnju sa velikim brojem poznatih imena iz svijeta filma, koji će biti naratori u novom dokumentarnom serijalu Curiosity koji će se baviti razotkrivanjem najvećih svjetskih misterija. Pokušat će odogovoriti na neka od najzahtjevnijih životih pitanja o znanosti i tehnologiji.

Voditelj serije će biti njvaći um našega vremena, fizičar Stephen Hawking, a u ulogama pripovjedača će se pojaviti mnoge zvijezde. Maggie Gyllenahaal (The Dark Knight, Secretary) će pokušati odgovoriti na pitanje zašto je seks zabavan, Morgan Freeman (The Shaawshank Redemption, Se7en) će istražiti alternativne svemire, Robin Williams (Dead Poets Society, Mrs. Doubtfire) će se baviti mitovima o drogama, Samuel L. Jackson (Pulp Fiction, Unbreakable) će pokušati predvidjeti razloge apokalipse, a Michelle Rodriguez (Avatar, The Fast and the Furious) će se pozabaviti pitanjem može li se čovječanstvo obraniti od izvanzemaljske invazije.

Zvuči zanimljivo…

Piše: Hrvoje Johnny Novak

01.05.2011, 01:17h

Los Angeles.  5 sati i 38 minuta ujutro. Dan je 28. ožujka 1995. godine. Okupan znojem, John  se budi u ne baš jeftinoj hotelskoj sobi.

-Znao sam, znao sam da ga nisam trebao odbiti!

- Dragi, što ti je?,  upita glas s jastuka do.

- Ništa, Kelly, ništa… Ružno sam sanjao.

- Hajde, spavaj dalje. To su ti zasigurno krivo sjeli onaj kavijar i svinjske nogice koje si sinoć drmnuo na banketu.

- Imaš pravo, draga. Laku noć…

No John nije više mogao spavati. Proganjao ga je taj san. Ćelavi zlatni dječak bježao je od njega i vikao nešto što je zvučalo kao „dance, Forrest, dance“. A sa strane, sjedeći u vrtnoj stolici, smješkao se Tom Hanks.

Ne znamo točno je li John Travolta doista imao noćne more nakon te dodjele Oscara 1995. godine, no vjerujem da mu u najmanju ruku nije bilo svejedno. Naime, bila mu je ponuđena glavna uloga u filmu Forrest Gump (1994.), no u konačnici ju je ipak propustio.

Takvih primjera propuštenih muških uloga ustvari ima napretek, pa ću u ovom tekstu navesti nekoliko njih za koje smatram da su među najzanimljivijima. Neće biti razvrstane ni po kakvim kategorijama (iako sam prvotno razmišljao o tome) jer bi to bilo dosta subjektivno, a i vjerujem da se time otvara veći prostor za pravo FAKovsko komentiranje. :) A ženske uloge nekom drugom zgodom…

No, od nekud moramo krenuti stoga zašto ne od onog što smo već spomenuli. Forrest Gump obilježio je karijere većine glumaca koji su se u njemu pojavili. Recimo, Mykelti Williamson je svijetu poznatiji kao Bubba, nego po ulogama u Heat (1995.) i Con Air (1997.). No, malo je nedostajalo da lik Benjamina Buforda Bluea prepoznajemo u licima Davea Chappellea, Davida Alana Griera, Ice Cubea ili – wait for it – Tupaca Shakura. Naime, oni su bili ti koji su odbili ulogu Bubbe. Ubogi Dave Chappelle je javno priznao da mu je propuštanje te uloge bila jedna od većih grešaka u životu. Neka, nije mi simpatičan (did I type that?).

Definitivno sličan san Travoltinu, ali dvaput, mogao je imati Chevy Chase. Prvo čovjeku izbjegne kipić za ulogu Forresta , a nakon toga i zbog uloge Lestera Burnhama (Kevin Spacey) u filmu American Beauty (1999.). A još tužnija je činjenica da naš Chevy te 1999. godine nije  snimio niti jedan film… Tko zna, možda je čekao oskarovski scenarij novih avantura Clarka Griswolda i njegove familije.

Obožavam Toma Sellecka. On je Car. I ne samo to, kao što vjerojatno veći dio vas zna, malo je falilo da bude i – Indiana Jones. Naime, kao što velik dio vas sigurno već zna, Tomu je bila ponuđena uloga profesora Jonesa u filmu Raiders of the Lost Ark (1981.). No, kako je bio ugovorom vezan za snimanje pilota serije Magnum P.I., smatrao je da bi poštena i časna stvar bila odbiti ulogu Indiane i držati se već potpisanog ugovora. Na njegovu nesreću, na kraju je snimanje pilota na Havajima bilo odgađano 6 mjeseci, što je teoretski dovoljno vremena da se snimi film. K tome, kao sol na ranu, film je također bio sniman na Havajima. Uloga je u konačnici, naravno, pripala Harrisonu Fordu.

Zanimljiv je taj Harrison „The Backup Guy“ Ford. Sjećate li se filma Air Force One (1997.)? Za ulogu predsjednika prvi je izbor bio Kevin Costner, koji ju je u konačnici morao propustiti zbog snimanja epskog spektakla The Postman (ovo epski protumačite na način koji vam je draži). Dobričina Costner je bio taj koji je osobno preporučio Harrisona za tu ulogu. Zanimljivo, ali to nije bio prvi put da se isprepliću putevi ove dvojice glumaca. Naime, i Costner i Ford su odbili ulogu u filmu The Hunt for Red October (1990.) koja je u konačnici u ruke otišla Alecu Baldwinu. No, to nije sve, jer ako kao Alec odbijete glumiti u nastavku tog filma, zamijenit će vas – tko drugi nego Harrison Ford. No, ni to nije sve! Ako odbijete ulogu u filmu The Fugitive (1993.) poput Aleca, opet će vas zamijeniti – dobri, stari Ford.

No, treba biti pošten i reći da je i ovaj vrsni glumac također odbijao uloge u kasnije značajnim filmovima poput  JFK (njegov prijatelj Costner), Proof of Life (Russell Crowe), The Patriot (Mel Gibson), The Perfect Storm (George Clooney)…

Vremešni životni partner Calliste Flockhart  također je odbio još jednu ulogu koja je kasnije otišla u ruke Kevina Costnera – bila je to uloga Eliota Nessa u The Untouchables (1987.).  Mislite si, u redu, takva je uloga. Traže se profinjeniji glumci. Koliko ćete li se onda iznenaditi kada vam kažem da je istu ulogu odbio i najveći ljubitelj čivava među glumcima – Mickey Rourke! Osobno – ne znam kako bih njega zamislio u toj ulozi, ali ja ga ne mogu zamisliti niti kako glumi 22 godine mlađeg gej rabijaša u ragbijaševim mlađim danima, tako da…

I da, Mickey je odbio također i ulogu Axela Foleyja u Beverly Hills Cop (1984.) koja je nakon nekoliko promjena scenarija završila u rukama Eddieja Murphyja. Nasreću, prethodno se na ponudi za istu ulogu zahvalio legendarni Stallone.

Razloga za žaljenje vjerojatno ima i veliki Sean Connery. Naime, škotska legenda prije desetak godina odlučila je preskočiti ulogu Gandalfa u Gospodaru prstenova jer, kako kaže, ‘ne razumije radnju’. Nešto je bistriji, čini se, bio sunarodnjak Ian McKellen, kojem nošenje bijelih haljina ionako nije baš strano.

Još jedan od braće Baldwin naći će svoje mjesto na ovoj listi. Naime, onaj plavi Baldwin (najjednostavnija karakterizacija), tj. Stephen, propustio je glumiti u Speed (1994). I ne, ne kao negativac ili umjesto Jeffa Danielsa, a bogami niti umjesto Sandre Bullock - već kao Jack, tj. umjesto Keanua Reevesa.

Kad smo već kod Nea, tu je ulogu u Matrixu (1999.) trebao odglumiti Will Smith, no on se radije odlučio za Wild Wild West (1999.) i tu odluku kasnije javno požalio. Osim Smitha, uloga je bila nuđena i Ewanu McGregoru i Nicolasu Kimu Coppoli aka Cageu. No, nije se samo uloga Nea odbijala masovno. Naime, uloga Morpheusa bila je ponuđena Chow Yun Fatu, no on ju je odbio. Možda i pametna odluka budući da znamo čime se Fishburneova kći počela baviti. :D

No, da se mi vratimo na Johna Travoltu.  Tko zna, možda su mu scijentolozi ponudili neku kristalnu kuglu pa da gledajući u nju izabere film u kojem bi možda osvojio kojeg Oscara. Ako i jesu, kugla je bila zamagljena ili kupljena na buvljaku, jer prihvatiti uloge u Battlefield Earth: A Saga of the Year 3000 (2000.) ili u The Punisher (2004.), a odbiti primjerice već spomenutog Gumpa ili Apollo 13 (1995.) u najmanju su ruku, dvojbene odluke. No, ima i jedna zanimljiva slučajnost. Da Travolta nije odbio uloge u Days of Heaven (1978.), American Gigolo (1980.), Oficir i džentlmen (1982.) te Chicago (2002.) jedan drugi veoma popularni glumac možda ne bi bio toliko popularan. Richard kaže hvala. :D

Eric Stoltz, pak, umalo je obilježio naša djetinjstva. Kažem „umalo“ jer je naširoko poznato kako je Eric trebao ovjekovječiti lik Martyja McFlya u Povratak u budućnost (1985.). Naime, Eric je već bio snimio nekoliko scena iz filma kada su ga autori odlučili zamijeniti Michaelom J. Foxom, koji je uostalom i bio njihov prvi izbor. Michael nije bio u mogućnosti snimati zbog prijašnjih obaveza na seriji Family Ties, koje su se još i povećale trudnoćom jedne od glumica. No, njenim povratkom na snimanje Michaelove su se obaveze smanjile (nije više morao nositi seriju) te je nakon četiri tjedna snimanja zamijenio Erica. Nastavio je paralelno snimao seriju i film spavajući najviše 5 sati dnevno. Ne dajte Tomu Sellecku da ovo čita…

Lik Batmana definitivno je pretrpio  velike promjene kroz svoju povijest. Kada bi se uspoređivali, recimo, Batman – The Movie (1966.) te najnoviji The Dark Knight (2008.) razlika bi bila kao noć i dan. Stoga me osobno ni ne začuđuje da su kandidati za Burtonovu verziju iz 1989. godine bili Bill Murray (da, dobro ste pročitali) i Harrison Ford. Ne, šalim se, ovaj put nije bio Harrison, već Kevin Kline, a uloga je na kraju, kao što znate, otišla u ruke Michaela Keatona. Život piše neobične priče pa tako i tu da je Angel, tj. David Boreanaz, odbio ponuđenu ulogu Brucea Waynea u Nolanovu Batman Begins. U svakom slučaju, bolje nego Ashton Kutcher, kojega su razmatrali. Jer to bi tek bio Dark Dark Knight. Osim ako ne zametne negdje Batmobil…

Jedan od brojnih glumaca koje su razmatrali za ulogu Jacka ‘I’m the King of the World’ Dawsona u Titanicu bio je i Macaulay Culkin, zvijezda dječjih filmova Sam u kući i Richie Rich. Nasreću, ekipa odgovorna za casting brzo se opametila – zamislite samo da se, u onoj vatrenoj sceni u automobilu, na zamagljenom staklu umjesto ruke pojavi – Culkinovo klempavo uho.

Tko zna kako bi Terminatori izgledali da je u njima legendarnog glavnog lika nije glumio Arnold Alois Schwarzenegger. Sad ste zbunjeni. Gledate zbunjeno u ovo Alois. Je li to taj. Da otklonim sumnje – to je taj Arnie, sad već bivši guverner. E sad, stvar je u tome da je James Cameron, otac Terminatora, predvidio da Arnie glumi Kylea Reesea. No, nakon što je ovaj pročitao scenarij, poručio je Cameronu da želi ulogu stroja. „Ali zašto, pa Reese je zvijezda. Heroj! Terminator gotovo da ni ne priča u filmu“, tvrdio je Cameron. Arnie je odgovorio: „Trust me“. Sve ostalo je povijest…

Da zaključimo, mnogi su glumci odbili kvalitetne uloge ili prihvatili one koje bi im bilo pametnije da su  odbili. Na kraju krajeva, „Life is like a box of chocolates – you never know what you’re gonna get“, kako je umalo rekao John Travolta…

Piše: Deni Zgonjanin

04.04.2011, 10:23h

The Dark Knight Rises“ mogao bi se susresti s poteškoćama u bližoj budućnosti. Šuška se, šuška (neeeeee…) da bi se moglo desiti da se Christopher Nolan „povuče“ s završnice svoje trilogije zbog „produkcijskih i proračunskih problema“ s Warner Brosom.

Nakon prošlogodišnje mega-uspješnice „Inception“, navodno je Nolan u sam scenarij „TDKR“’ natrpao toliko akcije, kojoj bi adekvatan proračun iznosio valjda preko 400 milijuna dolara, što – naravno – prevazilazi čak i „Avatar“ i čini ga – opet naravno – naskupljim filmom svih vremena. Iz izvora bliskih Nolanu (… čitati s rezervom?) čujemo zaštićenog, neimenovanog informatora: „The Dark Knight“ je zaradio preko bilijun dolara. „Avatar“ nešto više od dva. U Warner Brosu bi bili mahniti da Nolanu ne ispišu bianco ček za treći dio!“

Pored proračunskih začkoljica, „gornji dom“ narečene producentske kuće je zabrinut da zlice u filmu neće biti dorasle onome, što je odradio pokojni Heath Ledger kao Joker u prethodnom filmu. Bili su više no zadovoljni kad je Nolan ubacio šarmantnu i (valjda) seksi Anne Hathaway u ulogu Catwoman, no svejedno se postavljaju pitanja: “Što je i tko je, zaboga, Alberto Falcon?” čude se u Warneru, vjerojatno misleći na ulogu koju bi trebao odraditi Joseph Gordon-Levitt. “Ako već imamo Catwoman, gdje je onda i Pingvin? Pa nitko neće kupovati Alberto Falcon lutkice, zaboga… da nije   možda kakav orao, kondor ili nešto tako? O čemu više taj Nolan razmišlja!?“

Ne bi bio prvi put da i od fanova obožavan redatelj bude „maknut“ s trećeg dijela svoje obrade stripa. Sjetimo se, 2006.g. je Brett Ratner zamijenio Bryana Singera u „X-Men: The Last Stand“ gdje su, jasno, fanovi podivljali, sasvim opravdano. Film definitivno nije uspio kvalitetom dostići prva dva…Točno je to, vele u Warneru, ali s gledišta firme, Rather je genijalac koji nam zna zaraditi. Ako se desi da Nolan nekako ispadne iz igre ili odluči prekinuti rad na projektu, vele kako će definitivno tražiti Ratnera.

U igri su, naravno, i druga redateljska imena koja bi poslužila kao zamjena tipa  Zack Snyder, pa Catherine Hardwicke te nešto manje poznat Fred Walton.

(zaboga, kao da je čovjek nestao…)

Piše: Vanja

21.03.2011, 19:39h

Change is vital to any actor. If you keep playing lead after lead, you’re really gonna dry up because all those vehicles wean you away from the truths of human behavior.”.

Kad govorimo o ljudima koji tako čvrsto usmjeravaju, određuju i odrađuju svoje glumačke sklonosti, govorimo o glumcima koji je još davno pokazali sposobnost savršene metamorfoze. Osobe koje kroz njih gledamo su male, velike, mlade, stare, dobre i zle, mješavina svega što možemo zamisliti. Čudna li čuda, među mnogima sebi sličnima i mnogima sličnog godišta iliti sudbe (a malo ih nije), Gary Oldman je tek jedan od takvih meštara glumišta; ne posjeduje ni nominaciju za Zlatni Globus ili Oscara, (tako mi se barem čini), a prave kipiće u ruci nećemo niti spominjati. Osim više no zaslužene BAFTE za „Draculu“, nećemo računati redateljsko-scenarističke pobjede njegove drame „Nil By Mouth“ iz 1997.g. ili slično. U svojim gotovo briljantnim izvedbama, Oldman guli svoje kože (očito ih ima napretek) i postaje onaj kojega glumi, ali istinski, stoprocentno i gotovo fanatično. Ovakav fenomen kameleonštine u kinematografiji nerijetko je zabilježen, ali Oldmana, izuzev ljubavi njegovih fanova, mimoilaze i nagrade i lovorike.

Nakon skromnih televizijskih početaka, eksplodirao je u filmu „Syd i Nancy“, izvrsno utjelovivši jednu od najvećih punk ikona, Syda Viciousa, umišljenog pauna blijedoga lica i praznog pogleda, svejedno punog bola. O, ne – nije on to odglumio; on se pretočio u nikad zaboravljenog, kontroverznog basistu Sex Pistolsa. Osobno, film me nije oborio jer Viciousa iz nekog razloga nisam nikad uspjela zavoljeti, ali Oldman! Dok je mnogima „koji drže do sebe“ glumiti ovakvog skoro pa ljigavca često neaktraktivan put ka lošim ulogama ozlogašenih i ne baš svima dragih likova bliske nam prošlosti, Oldman se tu snalazi u jednoj od svojih mnogih koža koje je nastavio nemilice i nevjerojatno dobro mijenjati i trošiti iz filma u film. Što se njega tiče, takav talent nije prošao neprimjećen i Oldman starta glumačkom putanjom koja nema ograničenja i neizvedivih uloga.

Utjelovljava tijekom godina nevjerojatno šarolik dijapazon likova, od Joea Ortona u filmu „Prick Up Your Ears“, u kojem se neustrašivo prihvaća uloge gay spisatelja do kostiju zaljubljenog u svog ljubavnika, u romansi koja i nije završila osobito idilično. Ako bi čovjek usporedio izvedbu Alfreda Moline, Oldman je svoju otplesao savršeno, poetičnije, grublje, drugačije, vibrirajući, kao i u daljnjim ostvarenjima, na granici vrućeg i hladnog; divan i ogavan, dodao je svakom pa i ovom filmu i više no što je očito doprinio sam sebi u takvoj ulozi.

Oldman već devedesetih godina prošlog stoljeća etablira kao mainstream, obožavan od strane fanova i redatelja, izuzetno karakteran glumac koji svojim ulogama skakuće kroz vrijeme, ali i kroz različite osobnosti s isto tako izuzetnom lakoćom. Iznio se s karizmatičnim Timom Rothom u odličnom „Rosencrantz and Guildenstern Are Dead“. Naravno, nije se lako uvijek i u svakom filmu nametnuti i ostati upamćen, bilo kao glavni ili sporedni lik, no njemu to očito uspijeva.

Ništa teže ili lošije je utjelovio još jednu osobu koja je sama po sebi bila i ostala velika zagonetka dvadesetog stoljeća. Odradio je L. H. Oswalda u filmu „JFK“ Olivera Stonea, iznova prihvativši ulogu „negativca“ (ovisi, kako tko shvati) u jednoj od najkontroverznijih i nikad riješenih američkih drama dvadesetog stoljeća – ubojstvu Kennedyja. (Da… Filmovi u kojima glumi su nerijetko Oskarovci, tako i JFK, koji je dvostruki…) Osobnog sam mišljenja bila da je upravo on trebao biti barem nominiran… no, idemo dalje, znamo već kako stvari s kipićima ponekad (ne) štimaju niti ih uvijek svi za koje se nadamo mogu dobiti.

No – doći će i taj trenutak kad će, umalo okarakteriziran glumcem koji je najbolji u iznošenju „stvarnih“ ljudi, glumiti „likove“.

Phil Januov „State of Grace“ omogućuje mu pored jakog vodećeg glumca kao što je Sean Penn unošenje sebe u lik Jackieja Flanneryja u ulozi koja nije, no istovremeno jeste stvarna, ako gledamo neki širi okvir Iraca i njihovih života i preživljavanja na (klasično) Istočnoj obali SAD-a… u miljeu njujorških mobstera prgavog i naprasitog irskog porijekla i kratkofitiljaštva, Oldman zbilja briljira. U mjeri u kojoj je bio stvaran kao Orton ili Oswald – punom snagom i izmišljenim i stvarnim likovima unosi dašak potpuno drugačije i neusporedivo originalne izvedbe koja će pratiti većinu njegovih budućih filmova. Veseli i adrenalinom nabrijani dugokosi mladić, neustrašiv, no na momente skoro dječački vragolast, opet balansira između odanosti kriminalnom okružju i ljubavi prema pritelju iz djetinjstva, ostavši cijeli film strgan izborima. Da, on je tu sporedna uloga, ali ova je pričica o njemu, ne o Seanu Pennu ili Edu Harrisu.

Od „Dracule“ po noveli Brama Stokera pa nadalje, (usput budi rečeno, to mi je jedini film koji je nadmašio knjigu, iako je u određenoj mjeri odstupio od iste, a oboje su mi svetinja), svijet počinje shvaćati da je Oldman čovjek, osjećanje, životinja, praznina, užas, ljubavnik, emotivac, otjelovljenje zla i dobra, sve u jednom i sve odjednom. U jakoj ekipi s Winonom Ryder – neprežaljenom ljubavi, Anthonyjem Hopkinsom kao Van Helsingom te Keanu Reevesom, njegova je, po mojim shvaćanjima, dotad neviđena izvedba čovjeka koji zbog izgubljene ljubavi iz temelja mijenja život. Vlad ruši svoju vjeru (u vjeru) i Onoga, u čije je ime krv prolijevao, prekrasno i gotovo romantično utkavši filigran raznolikih osjećanja, koja nepojmljivom brzinom variraju od ključalog bijesa iz dubina pakla do istinske, duboke ljubavi. Mnogi su Drakule bili izvrsni, a po meni ni Garyjeva izvedba nije ništa lošija – naprotiv.

1993. godine vidimo svodnika, rasturača droge i nadasve čudnog lika Drexla Spiveyja, čija je kriza identiteta otišla k vragu do te mjere da misli kako nije uopće bijelac… nego, jel’ – ono drugo.  „True RomanceTonyja Scotta, a po scenariju Quentina Tarantina, film je koji obiluje velikim facama još većeg ekrana i ustupa Oldmanu mjesto tek (i opet) sporednog lika koji – u odrađivanju svoje uloge – nije sporedan, nego vrlo pamtljiv.

Iste se godine prihvatio očaja i bola, iznijevši jednu od svojih najboljih, gotovo tipično „propala duša“ uloga u i dan danas podcijenjenom filmu “Romeo Is Bleeding“. Većina Oldmanovih poznavatelja, fanova, uključujući i filmske kritičare, složit će se čak da je lik Jacka Grimaldija, čovjeka koji pokušava igrati na dvjema tračnicama, možda i među najboljima u njegovom bogatom opusu. No, ja velim – a koja to nije? Zapravo je jako teško reći, ne zbog raznolikosti samih uloga, nego zbog načina na koji se on uvlači u njih poput zmije koja mijenja košuljicu i – kad god bi ga gledali, ne bismo gledali Garyja Oldmana, nego lika kojeg glumi.

Nedugo je uslijedio veliki hit, akcijska drama Luca Bessona, „Léon“ oliti „The Professional“, gdje, opet uz jaku postavu, krade ono nešto scena koje mu pripadaju pored Leona, hitmana meka srca kojeg malo tko nije zavolio od prve. Tipično i vjerodostojno luđački odrađuje Stansfielda, psihotičnog, nadrogiranog inspektora Odjela za suzbijanje droga, koji je utjelovljenje zla, korumpiranosti i svega što u jednoj osobi objektivno može biti zlo, a toga je zbilja u ovom liku napretek. Da, rana mi je na srcu što je Natalie Portman odrasla, ali to je sad off-topic… (P.S – Za Leona pogledati extended version  – to je zbilja potpuno drugi film, iako mi je i onaj, koji sam gledali po prvi put, zarobio srce. Vjerujem…)

Teško je zamisliti nekoga drugog u „Immortal Beloved“, tko bi na onakav način uskočio u kožu velikog kompozitora Ludwiga van Beethovena koji je, gluh od djetinjstva, stvarao i uhu i Bogu ugodne note. Ova slojevita uloga je zapravo većini ljudi po prvi put, čak i nakon odličnih „State of Grace“ i „Romeo is Bleeding“, otkrila tu snažnu karizmu u čovjeku u kojem je strahovito mnogo snage i predanosti poslu i liku, čovjeku, stvoru kojeg treba iznijeti bez gotovo ikakve veze na (ne)savršenost scenarija i režije. Njegova izuzetna moć da pretoči u svakog svog lika dobro i zlo u mjerama u kojima jednostavno ne možemo odlučiti tko je i kakav je, Gary Oldman većinu svog glumateljskog opusa pleše na toj tankoj granici, sposoban istovremeno biti i savršeno prijatan do te mjere da ćemo mu oprostiti što je učinio ovo ili ono, te savršeno zao, pokvaren i ljigav da se moramo početi diviti načinima i sredstvima kojima to tako lako uspijeva.

Vješto iznijansiranom glumom, ovaj veliki čovjek u relativno malom tijelu diže još većeg gluhog maestra na jednu potpuno drugačiju razinu od one površno obrađene u osnovnoj školi ili tek malo bolje ako ste išli u glazbenu i svirali klavir. U ulozi Beethovena, Oldmanova izvedba jednostavno pršti iz ekrana u oči gledatelju i očarava, što je – priznajte – trebalo pospajati pažljivo, obzirom da se nije tek tako mogla ignorirati činjenica kako je maestro Ludwig bio izuzetno ratoborna, uglavnom neprijatna osoba. U svakom slučaju, režija i scenarij Bernarda Rosea, u ovoj priči dosta inventinog naslova, a ne tek tamo nekog „Bethoveena“, donijela je velikom broju ljudi užitak i sasvim novi pogled na stvaratelja koji je kroz Oldmana (p)ostao ono što jest – od djetinjstva slomljeno krilo, nakinuta duša i prgavost kao način borbe protiv vlastite nesposobnosti da čuje ono što je najviše volio – ono što je stvarao. Oldman je u ovom Ludwigu spojio gluhoću i glazbu na način dotad nepoznat i neshvaćen, u kojem maestro (i glumac i glumljeni) pokušava pronaći vezu između sebe i glazbe čiji su zvuci sve dalji.

Srce lomi „Mjesečeva sonata“, gdje gluhim uhom prislonjenim na drvo klavira sluša svoje melankolične note, bilo vibracijama bilo unutarnjim uhom negdje u primozgu, prikazujući se kao mjerna jedinica za tugu. Oldman je tako hrabro odradio svu tu neizmjernu bol, desetke Ludwigovih osobnih unutarnjih demona koji su tek mjestimično propuštali tračke radosti koje mu je donosila pokoja nota koju bi uspio čuti. Njegov Bethoveen je… organski.

No, na stranu neizmjerna tuga i složenost njegovog „Dracule“, „Immortal Beloved“ ili „Romea“, je li stvarniji mogao biti uvjerljiviji Rev. Arthur Dimmesdale u „Grimiznom slovu“, no što je bio? Upamtili bi još jednu Bessonovu poslasticu, „Peti element“ i bez savršeno ludog Jean-Baptistae Emanuela Zorga, valjda, no očito je da je Oldman uživao u filmovima koji su mu dozvoljavali uloge u kojima se bukvalno mogao igrati.

Izostavila sam dosta toga, od „Air Force One“ preko koječega drugog, no svaka njegova glavna, glavna sporedna ili sasvim sporedno sporedna uloga vrijedna je pomena. U novom desetljeću se, pored ostaloga, prihvatio i mega-uspješne franšize Harryja Pottera, u dva navrata otjelovivši Siriusa Blacka, „the last man of the House of Black“ – lika kojeg će većina smjestiti u … black, iako je zapravo – sasvim suprotno. Oldman ne krije kako je u projekt ušao prvenstveno zbog novca, no ne bih se zbog toga bacala kamenjem na njega. Ni prvi ni posljednji, no bitno da ne pati gluma…

Upravo pokušavam shvatiti kako je uspio odraditi tu metamorfozu i postati taj dragi Commissioner Gordon u „Batman Begins“. Maestralno. Nolanova franšiza nam ga je već vrlo uspješno predstavila dva puta u liku blagog, sućutnog, pravdi okrenutog poštenog čovjeka od integriteta, sasvim i užasno nenametljivog, no jakog lika za kojim malo tko nije makar virtualnu suzu pustio kad je „stradao“ u „The Dark Knight“-u; nije baš ni lako odlumiti lika kojeg bi vjerojatno dosta nas voljelo imati doma ne kao policajca – ma i više nego Batmana – već kao nekog dobrog velikog brata, strica, ujaka. (MSM – moje skromno mišljenje…)

Naravno, između dva posljednja „Batmana“ fino je sjeo Carnegie u vrlo očekivanoj i skoro tipiziranoj ulozi u „Book of Eli“, filmu koji sam po sebi nije otkrovenje kakvo smo možda očekivali, ali Gary Oldman definitivno jest ono što smo očekivali, tipični i dobro odrađeni villain, glumac jak kao što je bio i kao što će vjerojatno biti dok god se bavi ovim, čime se bavi.

Čovjek zapravo neke filmove ne mora cijeniti, no izvedbe pojedinih glumaca su definitivno vrijedne gledanja. Ovo posljednje se odnosi na „Red Riding Hood“ koju nisam pogledala, pa ne mogu ni biti mjerodavna. Ukoliko sam nešto bitno propustila ili u svojim hvalospjevima pretjerala, molim ispriku jer ovo je glumac kojeg volim, čije uloge su, bez obzira na filmove u kojima je glumio, bile vjerne, vrsno i s očitom ljubavlju prema poslu odrađene, ponekad čak bolje od (nekih) filmova u kojima je glumio; uvijek ću reći da je Gary Oldman veliki glumac i vrijedan gledanja u svakom izdanju, no nekako – podcijenjen poput početnika ili marginalca, bez obzira na zaradu, popularnost među fanovima… poput mnogih meni dragih koji se mogu naći na upravo ovakvoj listi, no eto – ovaj put je novčić pao na njega.

Poslije dugogodišnje borbe s alkoholom, otvoreno je znao reći kako sam sebi nije mogao vjerovati da zapravo funkcionira, komunicira s ljudima i glumi s dvije litre vodke u sebi. No, njegova predanost glumi je, čini mi se, sasvim neupitna. Naravno, zadržavam pravo misliti kako imate pravo na svoje mišljenje.

Piše: Sven Mikulec

02.02.2011, 11:41h

U nedavnoj anketi u kojoj je publika morala izabrati najekstremniju filmsku ulogu ikad, tj. onu za koju se glumac morao najviše pripremati/žrtvovati, na prvo je mjesto zasjela zvijezda Carstva sunca, Američkog psiha, Viteza tame i najnovijeg Boksača, zbog svog impresivnog nastupa u filmu Nestajanje iz 2004. godine.

Kako bi što uvjerljivije odglumio Trevora Reznika, tvorničkog radnika koji, nakon godine dana bez sna, počinje sumnjati u vlastiti razum, Christian Bale je posebnom dijetom sastavljenom od voća i kave izgubio čak – wait for it – 28 kilograma.

To znači da je u vrijeme snimanja imao svega 54 kile, koliko otprilike teži samo glava jednog mog kolege FAKera.

Drugo mjesto na anketi pripalo je Robertu De Niru, koji se pak morao prežderavati za ulogu Jakea La Motte u Razjarenom biku. De Niro je tom prilikom navodno dobio 27 kilograma.

Brončana medalja za glumačku ekstremnost pripala je Charlize Theron, koja se ‘unakazila’ za film Čudovište (15 kila u plusu), dok su među prvih pet još Daniel Day Lewis za tumačenje kvadriplegičara sposobnog pisati i crtati jedinim uporabljivim udom (pogodite iz naslova) u Mojoj lijevoj nozi, a počast je još odana i Tomu Hanksu za puštanje one četničke brade u Brodolomu života. Dobro, možda nije brada baš jedini razlog – prvo se Hanks morao malo zapustiti kako bi izgledao kao tipičan ”ne da mi se u teretanu” Amerikanac srednjih godina, da bi onda ekipa uzela pauzu od godinu dana da ovaj izgubi oko 25 kilograma.

Piše: Matej Lovrić

25.12.2010, 11:30h

Rat koji utječe na filmsku industriju? Bezbrojni primjeri, mnogi klasici. Film koji utječe na ratnu industriju? Malo manje zanimljivo i često, zar ne? Pa, ne nužno, posebno nakon proučavanja ideje BAE Company, britanske tvrtke za državnu obranu. Inženjer Hisham Awad (British, isn’t it?) vođa je projekta novog tenka, koji će oblik i performanse bazirati na The Tumbleru iz Batman Begins i The Dark Knighta, glomaznom i neatraktivnom čudu, koje je izazvalo salve aplauza vlastitim uništenjem sredinom drugog filma. No, Hishamu se svidio, utjecaj Chrisa Nolana i ostalih je javno priznat, a The Raider (ime vozila) će čak imati i sposobnost transformacije u motocikl. Legenda o genijalnosti Nolanova remek-djela tako odlazi na novi nivo, a jao onima koji se zamjere Velikoj Britaniji kada imaju ovako ozbiljne projekte.

Piše: exordium

23.12.2010, 10:31h

Christian Bale potvrdio je svoju ulogu u nadolazećem filmu poznatog kineskog redatelja  Zhang Yimoua. Yimou je poznat po svojim radovima kao što su Heroj i Kuća letećih bodeža, nominirani za Oscara te je „režirao“ početnu ceremoniju na otvaranju Olimpijskih igara u 2008. Film će nositi naslov Nanjing Heroes, s radnjom smještenom u 1937. godini, za vrijeme Nanjing masakra koji se dogodio u drugom Sino-Japanskom ratu. Bale će u filmu odigrati ulogu američkog svećenika po imenu John, koji pomaže velikom broju kineskih građana u bijegu, čime se sam osuđuje na moguću kaznu smrti. Osim Balea, čini se da će i još neki holivudski velikani uskočiti u ovaj film, no zasad se još nezna tko bi to mogao biti. Osim Balea, također je velika i vrlo dobra vijest to što će na specijalnim efektima raditi tim koji stoji iza Viteza tame i Spašavajući vojnika Ryana - Dark Side FX. Snimanje Nanjing Heroes počinje početkom sljedeće godine, samo par dana nakon što proslavimo Sretnu Novu.

Piše: Vanja

18.11.2010, 16:22h

Memento (2000.)

Redatelj: Christopher Nolan

Glume: Guy Pierce, Carrie-Anne Moss, Joe Pantoliano, Jorja Fox, Stephen Tobolowski

Scenarij: Christopher Nolan, po kratkoj priči „Memento Mori“ autora Jonathana Nolana

Ne znam hoću li uspjeti reći zapravo išta bitno, (ne sjećam se… zapravo… now… where was I? Ah! Yes!) no ovo sigurno spada u jedno od vrhunskih ostvarenja ovog desetljeća – ili ga zapravo obilježava tom 2000-om godinom?

Ponekad pokušamo napraviti ekstremno revolucionarni potez, tipa “idemo odrediti najbolji film desetljeća” ili takve slične stvari. Na stranu činjenica kako svi „nazovi“ ili istinski filmofili imaju desetke načina za klasificiranje omiljenih im filmova, uvijek se postavi problem – koji je … onaj pravi, u određenoj (koju je nemoguće odrediti) konkurenciji. Svi ljubitelji ovog lagano i sasvim uredno poremećenog, fenomenalnog sanjara, g. Christophera Nolana, možda se slože u tome, kako jednim filmom nadmašuje drugi, novijim prestiže prošli, prošlim sustiže novi i tako unedogled. Dakle, nema mjesta rangiranju u smislu „najbolji“ među najboljima, možda eventualno pokoji ljubitelj ima petlje „tagirati“ najbolji, u mirijadi genijalnih ostvarenja koja nam je pružio dosad. ( „Following“, „Batman Begins“, tek nešto normalnija no opet uvrnuta „Insomnia“, „The Prestige“„The Dark Knight“ i konačno, ali ne „to end with“ – „Inception“… ističem, navodim isključivo filmove, koje sam i sama u više navrata pogledala.)

O filmu

Međutim, taj Nolan nam servira jedan do besvijesti složen, pri prvom gledanju (valjda većini), k’o fino iscijepan a neposložen metar drva, gotovo frustrirajući uradak, koji svejedno lijepi oči za ekran. U čemu je kvaka? Upravo u tom „osvježenju“, koje je Nolan definitivno najavio i ranije, no Memento je zasigurno utabao put misterioznim i maštovitim psihološkim igrarijama, osobito zanimljivima svima, koji imaju neku jasnu predodžbu o toj našoj ludoj podsvijesti, koju baš i ne kontroliramo, te onima, koji su otvoreni vjerovati, kako je čovjekov um istodobno najkompliciranija no i najnježnija, samim tim i oštećenjima podložna, no složena mašinerija.

Memento je u startu vjerojatno odbio više ljudi, no što ih je pridobio, samom činjenicom da i ljubitelji ovog intrigantnog genija počesto pogledaju njegove filmove i više puta, ne bi li stvorili što jasniju predodžbu – ili se jednostavno na taj način prodaju, kako bi više uživali, bez okvira, bez ustručavanja, bez „must“-a.  U svakom slučaju, na Mementu nam jednostavno gubice postaju otvorene ladice i ostaju negdje pod stolcem u kinu ili doma, pred ekranom, dok uporno pokušavamo shvatiti „od prve“ tko je tu koga i što, zbog čega i nadasve, kako i otkud sav taj uvrnuti neredoslijed. Ne postoji ta riječ, no nekako uz Nolana uvijek paše, jer je Nolan “Lego“ čovjek i mora ga se slagati svaki put ispočetka, pa po nekoliko puta. O bojama i ukusima… Nolan je tu vrhunac.

Zaboga, o čemu je riječ, zapravo… da, nevjerojatni Memento. Filmofili svih profila će se vjerojatno složiti da, pored odgledanih raznoraznih (dotadašnjih) čudnih ili (što bi u modernom žargonu rekli, a da ne lajem…) „mind-twist“ filmova, svejedno nisu očekivali ovakvu smetnju u prijemu, totalni gubitak signala sa stvarnošću i općenito, čak i razlog, zbog čega smo tu, gdje jesmo (u kinu, ili doma, gledamo Memento, govorite si to stalno). Film nam radi upravo ono, što se dešava Lennyju, glavnome liku (nevjerojatno odrađenom od strane već etabliranog Guyja Piercea, s ponešto blondiranim i anoreksičnijim izgledom no danas, jel’).

I nek’ nam bude, kad hoćemo gledati ovaj film.

Zamislite kako ste agent osiguranja ili, eventualno, bivši agent osiguranja (uh, morate uvijek ubijati ljude u pojam kako biste spasili firmu za koju radite… crnjak), koji pati od krajnje neobičnog psihološkog poremećaja, izazvanog kako psiho tako i fizičkom traumom. Da, to je Leonard – i nije ljubitelj toga da ga zovete Lenny, jer tako ga cijelo vrijeme zove njegov jedini prijatelj i još nešto, osim toga, a to je Teddy, ako je vjerovati Lennyjevim umjetničkim skvrnavljenjima vlastitoga mu tijela.

Spoiler je nemoguće napraviti za ovaj film budući da onima, koji ga nisu gledali, nikakvo objašnjenje neće pojasniti ili eventualno, promijeniti njihovo (gledateljevo) poimanje onoga, što se zapravo dešava. Tako da… now, where was I?

Enivej, pored retrospektivnih vratolomija koje nas izluđuju, osobito u momentima kad smo „konačno nešto shvatili“ (a onda skontamo da smo na početku, ma što… ni tamo, čak!), Leonardovu kuću pljačkaju, on dobiva jak udarac u glavu, suprugu mu seksualno zlostavljaju i „ubijaju“ (navodnici su tu… onako). Udarac izaziva neku vrstu anterogradnog gubitka pamćenja (što bi narodski rekli, kratkoročno pamćenje, nemogućnost stvaranja novih sjećanja, … vjerujte, gledah u rječnik, ima više objašnjenja. A psiholog nisam.) Uglavnom, poremećaj je vrlo rijedak i težak za uočiti a kamoli dijagnosticirati. O liječenju…uhm.

Sve do trenutka upada huligana, sjećanje mu je, ‘ajmo reć’, u redu (bome ja nisam načisto s tim nakon devet godina…) no Lenny, blondi Lenny, kreće u osvetničku potragu za ubojicom svoje supruge (Jorja Fox), koja, baj d vej, ima dijabetes. Ali to je otprilike kraj priče, iako nema nikakve veze što sam to napisala na sredini. Oooops, tek sam na sredini? A već su mu se ispljuvali u pivu a on potegnuo, onako žedan i kratak na USB-u vlastitom…

Običnim Polaroid aparatom slika mjesta, na kojima odsjeda, opsesivno zapisuje na poleđinu naslove motela, kafića, ljudi, mjesta, križa, dodaje, pa opet križa i dodaje, istovremeno praveći od istih slika mozaik na zidu, svih mjesta i ljudi s kojima je stupio u kontakt – tu imamo rupu, od vremena njegovog „onesvješćivanja“ do aktualnog kontakta s bilo kojim, od aktualnih no skoro imagiranih likova filma.

Ima povjerenja u svoj razum, kako će mu, kao bivšem inspektoru (bez obzira što nije policijski, već inspektor osiguranja), te fotke pomoći i zapisi pomoći u potrazi. Cijepa kemijske olovke k’o čačkalice i koristi tintu iz istih, kako bi najbitnije „podsjetnike“ ovjekovječio na vlastitom tijelu, koje sliči kakvom grafitu nasumičnih riječi, brojeva, natuknica.

Ne sjeća se, pa mora. Slatkogorka ljudska hipokrizija se očituje u sceni kad shvaća kako je zapravo unajmio dvije, a ne jednu sobu u trećerazrednom hotelu, gdje mu desk-man u priči veli kao „čuj, moje je da probam, ionako se nećeš sjećati za par minuta“. U potrazi za ubojicom svoje žene i čovjekom koji mu je oduzeo sposobnost pamćenja bilo čega, dulje od nekoliko minuta, Nolan kroz Lennyja stvara nevjerojatan dojam one reklame, koju, prisiljeni, gledate prvi i stoti put, pa primjetite kako joj je nakon određenog vremena neki dio izrezan. Tako je i s Lennyjem. Svaka nova scena započinje dijelom iz prethodne, u kojoj je nešto novo, a nečeg iz prethodne „tek tako“ nema. Nothing, niente, nada! Čak i usred razgovora (kao u navedenom razgovoru s desk-manom u motelu), Lenny vas zaboravlja usred priče, ma kako ona bitna bila. Zaboravlja poznaje li vas, jeste li opasnost ili prijatelj, vjeruje, priča svoju munjenu priču a na kraju vas upita… „Now… where was I?“, apsolutno gubeći trag s trenutkom tek par sekundi prije toga.

Ovakva interesantna i nadasve inovativna postavka definitivno pruža redatelju nebrojene (vrlo dobro iskorištene) mogućnosti, no ni tu nije svemu kraj. U labirintu svog maštovitog uma, Nolan nas jednostavno i namjerno stavlja u nezavidnu poziciju, u kojoj se nalazi Lenny kroz cijeli film, gdje iznova vrtimo već viđeno, pa ćemo nakon šestog gledanja (mi ovce) shvatiti da je priča zapravo sasvim izvrnuta u vremenu i prostoru. U tom slučaju, vrhunsko dostignuće, po mom skromnom mišljenju, je činjenica kako gledatelj, poput samoga Lennyja, nema pojma što se zapravo desilo neposredno prije scene, koju gleda. Zna djeliće, prikazane prije par minuta, no svejedno – nije to baš bilo tako. Ljubiteljima „mind-games“ stila neće pasti na pamet ići kupiti kokice. Gledatelji u kućnom okruženju će okrutno zlostavljati su-gledatelje, zaustavljajući film svaki put kad bi morali u toalet, te vraćajući ga bar minutu nazad. Ili naprijed – ovisi… Zahtijevan do kosti, cijedi u potpunosti pažnju i ostavlja nas bez teksta (bes)konačnim („Now… where was I“ … ili je to na početku?) Priznajem, iz nekog drugog ili napola trećeg pokušaja sam shvatila o čemu se radi, no svejedno – užitak i suspense su zagarantirani i nema šanse da mislite o jelu ili piću dok traje… Sad… gdje sam stala?

Dugo mi je trebalo dok sam nekako progutala to da je početak kraj, a kraj početak, te da na neki čudan način otkrivaju jedno drugo, onima, koji imaju sreću (ili nesreću) shvatiti ovo remek-djelo pri prvome gledanju.

Bilo kako bilo, u dosta neizvikanom mnoštvu (dobro, ne baš mnoštvu) “mind-tricking” ostvarenja, Memento sigurno zaslužuje jedan od većih dragulja krune Nolanovog opusa. Kako god se čovjek trudio napisati “pametan” osvrt na Memento, zapravo samo zagrebe površinu, a to je  možda i najbolji način – ubaciti jadnoga gledatelja neka se muči i osjeti gorčinu gubitka voljene osobe, sjećanja, pameti, gubitka “ovdje i sada”. Ovo je film pun vrhunskih smicalica, kojih uglavnom nismo ni svjesni, a svaka od njih sigurno ima svoje mjesto, vrijeme i vrijednost… za naredni cut, koji sadrži djelić predhodnog.

Je li ovaj štrkljavi i nadasve predugi osvrt preporuka? Teško je reći. Ionako se i sama teško nosim s ljudima, koji ne shvaćaju slične filmove poput…uuuuh, toliko ih je…, jer zaboga, ti filmovi su tako … nekakvi. Kakvi? Nekakvi. Nema dostatne, rezonske (ups, što je to?) akcije, shvatljivog plot-a, nema jasnog ničega, sve je jasno a opet ostavljeno dobrim dijelom gledateljevoj podsvijesti i njenim neizmjernim opcijama da smišlja uvijek nove i različite interpretacije. Mogu ja pogledati i savršeno jasan, oslikan, nacrtan film u kojem u prvih 15 minuta shvatim što, tko, gdje i zašto, jer – mogu. No ako ikad osjetite da vam je dosta očiglednog, vrijeme je za Memento. Jesam maksimalno oduljila, znam, no ispričavam se – administratoru, sjeci, cut, cut… moram se pregledati, zvoni mi telefon, a ne znam jesam gdje upisala smijem li se javiti.

Memento svakako zazlužuje čak i više od… let me see… više od 1.500 riječi!

Piše: exordium

28.10.2010, 09:45h

Velike vijesti stižu ravno iz usta velikog Christophera Nolana. Naime, Nolan je u jednom intervjuu otkrio naslov trećeg filma u njegovoj Gotham City triologiji. U lipnju 2012-te, ukoliko neće biti smaka svijeta, svjedoćiti ćemo novom filmu o vitezu tame pod naslovom – The Dark Knight Rises. No, nije nam otkrio samo to, nego je i rekao kako glavni negativac ipak neće biti the Riddler kako su svi pretpostavljali. Naravno, na pitanje koji će ipak negativac onda biti glavni – nije dao odgovor. Također, čini se kako Nolan nije veliki fan 3D tehnologije, pa je nagovorio Warner Bros. da njegova priča o Batmanu ipak ostane u 2D i nastavi snimati na IMAX hi-def kvaliteti.

Piše: Matej Lovrić

25.10.2010, 12:48h

Top 13 – kvalitetni nastavci

Filmski nastavci su, doista, jedna vrlo kontroverzna i osjetljiva biljka u našem predivnom svijetu sedme umjetnosti. Za početak, oni uvijek, i prije samog pojavljivanja ili gledanja, donose gomilu pitanja. Ima li smisla i razloga nastaviti nešto (uglavnom) popularno,  uspješno i kvalitetno ili je bolje ostaviti svetinju neka se ponosi samom sobom u miru? Postoji li dovoljno kreativna i originalna, nova ideja koja će na zadovoljavajući način biti povezana s ikonom koja joj prethodi? Ako redatelj ili glavna glumačka zvijezda originala odustanu od projekta, što onda? Što je s novim licima, s novinama u radnji, s iščekivanjima publike i skepsama? Tisuću pitanja, i, nažalost, rijetki kvalitetni odgovori, o čemu svjedoči često razočavarajući tretman i prihvaćenost brojnih zgrtača love, što je oduvijek bila glavna titula nastavaka. Ipak, mit ili čak zlatno pravilo o sequelu koji je kvalitativno miljama slabiji od originala pobijaju rijetki, ali iznimno cijenjeni primjerci. Ovo je top-lista onih filmova koji su se usudili postaviti bezobrazno pitanje – je li moguće da smo bolji od onoga kojemu dugujemo svoje postojanje?

P.S. Nastavci kod Star Warsa i Lord of the Rings su napisani, osmišljeni i dogovoreni i prije snimanja originala, što smatram varanjem, pa ih nemojte tražiti na ovom popisu.

No.13: Rocky Balboa (2006)
Rijetko je koji dio rijetko koje popularne franšize izazivao toliko podsmijeha i otvorenog pokapanja i prije samog početka produkcije kao (valjda) posljednje, šesto poglavlje priče o filadelfijskom boksaču zlatna srca i čelične brade. Balboa sigurno nije najbolji nastavak istinskog klasika iz 1976, no nakon eksplozije testosterona u 80-ima i popljuvane 5-ice, pružio je elegantan, suptilan i kvalitetan završetak s mnogo stila i razumijevanja za glavni lik. Kvalitetan scenarij i sigurna režija ostarjelog Slyja izazvali su mnogo ugodne topline kod vjerne, ali i isfrustrirane publike i učinili da Italian Stallion uzdignuta čela otkorača u legendu.

No.12: Gremlins II: The New Batch (1990)
Kako nadmašiti nešto šarmantno i neodoljivo suludo, što u idealnom omjeru spaja stravu, humor, akciju i društvenu kritiku, te usput stvori jednu od najvećih ikona pop-kulture 80-ih? Jednostavno – sprdaj se s tim do granice dobrog ukusa. Legendarni Gremlini, nevjerojatno simpatični bad guysi koji su 1984 pokrenuli seriju tzv. creature moviesa, bili su i ostali predivno sjećanje iz djetinjstva kojemu se vraćamo s osmijehom. Nasreću, potpuno je ista situacija i s dvojkom, koja je navila ludilo na maksimum, parodirala sve cake iz originala (što, kvragu, znači „ne hrani ih iza ponoći“, kad prestaje zabrana?) i dodatno osnažila mogućnosti zločestih klipana. Moderna poslovna zgrada kao lokacija pruža nebrojene mogućnosti, a film ne bismo tu spominjali da ih sjajni Joe Dante nije u potpunosti iskoristio.

No.11: Back to the Future Part II (1989)
A kad smo već kod djetinjstva i pop-kulture 80-ih, grijeh bi bio zaobići jednu od najjačih trilogija svih vremena i, unatoč prečestom statusu SF-zezancije, remek-djelu Roberta Zemeckisa. Nakon jednostavno briljantnog originala, nastavak se ipak spustio za pola stepenice, no međuigra Doca Browna, Martyja i, ovoga puta detaljno obrađenog, negativca Biffa Tannena ponovno funkcionira savršeno. U nastavku, bavimo se čak četirima vremenskim razdobljima (1955, 1985, 2015 i alternativna 1985), do kraja upoznajemo razvoj Hill Valleyja i njegovih žitelja, a brojne fore vezane uz određena vremenska razdoblja i probleme putnika kroz vrijeme dižu ionako vrlo pozitivan dojam. Scenaristički, ali i s logičko-realistične strane, film je pravi pakao za autore, no proizvod je vrhunski.

No.10: Dawn of the Dead (1978)
Unatoč neosporno ogromnom značaju Romerova kultnog prvijenca, Night of the Living Dead je ipak, zbog očajnih produkcijskih i financijskih uvjeta, film pregažen od vremena i ponekad teško gledljiv. Nastavak vrlo originalne i kreativne priče je, iz tih istih razloga, bio nužan i premda su fanovi čekali čak 10 godina, sve se višestruko isplatilo. Za početak, kao i svaki kvalitetan Romerov film, Dawn savršeno oslikava društvenu situaciju, i nakon turbulentnih, mističnih 60-ih, rastući prosperitet Amerike smjestio je film u ogromni mall, narugavši se pritom, također rastućim, shoppingholičarima i usporedivši ih sa zombijima. Svjetlosnim godinama udaljen od „samo“ kvalitetnog nastavka, Zora je, bez pretjerivanja, jedan od najboljih i najzabavnijih horrora svih vremena, jedan od najkvalitetnijih filmova 70-ih i daleko, daleko najbolji primjer zombie-flicka. Sjajna atmosfera, razrađeni likovi i odnosi među njima te briljantna režija čine djelo zbog kojeg smo Romeru i dalje sposobni oprostiti sve suvremene svinjarije.

No.9: Indiana Jones and the Last Crusade (1989)
Rijetko koja trilogija završena je na tako ispunjavajući i hvaljen način kao avanture legendarnog profesora sklonog s/m pomagalima. To što je u međuvremenu sve postalo kvadrilogija samo osnažuje tezu. Dapače, obožavatelji, ali i mnogi kritičari su poprilično opravdano isticali kako nije samo riječ o zadovoljavajućem finišu, nego i o najkvalitetnijem dijelu čitave franšize. Razlog? Ma sjajna suradnja i nevjerojatna kemija Seana Conneryja i Harrisona Forda, jednostavno ne trebamo tražiti dalje. Ostatak radnje je, kao i u prva dva slučaja, nizanje ekshibicija koje odaju počast starim pustolovnim filmovima, a sjajna režija i šarm cijele trilogije, praćeni zaraznom main theme su nas privukli i nikad, srećom, do kraja ispustili.

No.8: Mad Max 2: The Road Warrior (1981)
Men like Max, the warrior Max…
Na nekavom čudnom, „down under“ kontinentu naseljenom bizarnim životinjama, trendseter George Miller je 1979. snimio nasilan, pesimističan i beskompromisan futuristički film ceste, stvorivši karijeru budućeg ženomrsca, rasista i luđaka Mela Gibsona. No, tek je nastavak prolupalog bivšeg policajca odveo u the real thing, u tzv. Wasteland, od civilizacije zaboravljeno mjesto kojim vladaju motorizirane bande u borbi za svaki promil benzina. Naglašeni fetišizam (koža, benzin, cesta), sadizam i okrutnost te brojna čudnovata vozila kojima upravljaju još čudniji stvorovi osigurali su vječni kultni status, a režija i montaža cestovnog nasilja i dalje služi kao primjer i utjecaj svemu sličnom snimljenom nakon. Tek je kod Millera i Road Warriora apokalipsa doista postala cool i privlačna.

No.7: Ying Hung Boon Sik II / A Better Tomorrow II (1987)
Činjenica je kako John Woo, hongkongški luđak akcijskih i borbenih scena, ne leži svima i kako mu u većini filmova pogine 500-tinjak ljudi, no njegove koreografije iz ranijeg razdoblja karijere su naprosto nenadmašne. Nakon sjajnog Boljeg sutra, samo godinu dana trebalo je za podjednako uspješan i omiljen nastavak, u kojem ikone azijske kinematografije, Leslie Cheung i danas potpuno izgubljeni Chow Yun Fat, opet uspješno nose dinamičnu i napetu radnju. Zamršena priča, sjajna režija i orijentalne mudrosti o važnosti prijateljstva, lojalnosti i časti čine A Better Tomorrow ponajboljom dalekoistočnom franšizom u povijesti filma.

No.6: Army of Darkness (1992)
Stoljećima prije negoli je snimao paukolike ljude kraj američke zastave, Sam Raimi bio je, kratko i jasno, vizionar i genijalac, čemu je svjedočila potpuno suluda, ali nevjerojatno zabavna i originalna mješavina strave i humora znana kao Evil Dead. Prva dva, ultraniskobudžetna nastavka predstavila su nam sada veći legendarni materijal, poput demonima opsjednute kolibe u šumi i Knjige mrtvih te nenadmašnog trash-majstora Bruce Campbella u ulozi Asha, glavnog „junaka“ s motorkom na mjestu ruke. Treći nastavak, iako od nekih prezren zbog približavanja mainstreamu (iz naziva je čak i izbačen Evil Dead), potpuno je ludilo. Daleko najkomičniji u cijeloj trilogiji i smješten u nekakvo bizarno srednjovjekovno okružje, nudi gomilu fenomenalnih gegova, Brucea u najboljoj formi dosad (kako bi jedan kritičar napisao, idealan omjer assholea i badassa) i konačnu, monumentalnu bitku protiv vojske iz naziva. Raimijeva režija je besprijekorna, kao i prepoznatljiv rad s kamerom, a unatoč kasnijim ogromnim uspjesima, ovaj iznimno talentirani momak je trenutak karijere vjerojatno doživio redateljskim debijem.

No.5: Kill Bill Volume 2 (2004)
OK, Tarantino doista nije filmaš, a ni ličnost za svakoga, a ultrakontroverznim Kill Billom je postavio još čvršću granicu između fanova i onih koji ga preziru te smatraju šarlatanom. No, ako ste u kategoriji koja ga prihvaća ili čak obožava, povratak Umine Nevjeste je prokleto dobra konkluzija. Nakon bezumnog bloodfesta iz prvog dijela, Volume 2 svira u mnogo smirenijim, iako podjednako pomaknutim tonovima te pokušava opravdati sve te hektolitre krvi. U mnogočemu superiorniji originalu, upoznaje nas s najzanimljivijim likovima u priči (Madsen je u ulozi oronulog Buda naprosto savršen), sjajno zaokružuje i završava istu te pruža ogromnu količinu dokaza o Tarantinovom poznavanju borilačkih filmova 70-ih i azijske kinematografije te njegovim mogućnostima kad je riječ o pretvaranju vlastite fascinacije u odlične autorske uratke. Iskreno, ovakav kontroverzan i svojeglav, ali očito beskompromisan Tarantino mi je tisuću puta draži od mlakih, bezličnih (uz časnu iznimku C.Waltza) i prilagođenih Basterdsa.

No.4: Aliens (1986)
Rijetko koja franšiza se toliko razlikovala od nastavka do nastavka i pružilo toliko očitog redateljskog rukopisa kao strašni Osmi putnik. Iako su Alien3 i Resurrection potpuno neopravdano pokopani, nakon Camerona i njegovog SF-spektakla sve se ipak spustilo za ocjenu ili dvije. Početak kvadrilogije donio je atmosferični, klaustrofobični horror i predstavio nam jedno od najzeznutijih svemirskih čudovišta svih vremena, čemu je pridonijela i sjajna Scottova režija te snažna glumačka ekipa, predvođena neslomljivom Sigourney. No, kod velikog Jamesa tišina nikad nije bila vrlina pa smo nagrađeni bombastičnom akcijom, bahatim i nesložnim marincima i hordama sluzavih, žilavih stvorova. Od pulse riflea i futurističnih vozila, preko zalijepljenih i zaraženih nesretnika u mračnim hodnicima i majke svih Aliena, sve do Michaela Biehna i Billa Paxtona, očito je kako svjedočimo legendarnom djelu SF-žanra. Neki su prigovarali kako je suptilan, mračan original pretvoren u testosteronsku eksploziju za one bez ukusa, no, opet, nekima se nije svidio ni Avatar ili The Abyss, što ćemo.

No.3: The Godfather part II (1974)
Po mnogima, film koji je „bolji od najboljeg filma svih vremena“ i koji je svu genijalnost jedinice pomaknuo na još viši, još razrađeniji i nezaboravniji nivo. Ipak, neke stvari se trebaju uzeti u obzir. Oba filma, pogodili oni vaš ukus ili ne, spadaju u must see za sve koji misle prozboriti ijednu riječ o filmskoj umjetnosti te predstavljaju sami vrh režije, glume, scenarija, montaže, glazbe, utjecaja na buduća djela itd. No, unatoč neopisivo briljantnom Robertu De Niru, unatoč produbljivanju sage o mafiji i vođenju dvije paralelne fabule, samo jedan Kum ima cijelu obitelj Corleone na okupu, samo jedan ima takvu kombinaciju poetike i surove realnosti, samo jedan ima konjsku glavu u krevetu, samo jedan je, doista, bio prvi. Samo jedan ima Marlona Branda u ulozi koja je zauvijek promijenila filmski svijet. Nije dovoljno argumenata? Onda je dvojka očito bolja.

No.2: The Dark Knight (2008)
Mislim da je, nakon Inceptiona, situacija poprilično jasna. Christopher Nolan daleko je najveće redateljsko ime isprofilirano u posljednjih 6-7 godina i jedan od rijetkih ljudi koji Hollywoodu donosi kakvu-takvu svijetlu budućnost. Premda su filmski znalci i oni koji se tako osjećaju na brzinu proglasili film iz prve rečenice Britančevim najboljim djelom dosad, ono što je majstor izvukao iz potonule, gotovo iščezle reputacije mnogima omiljenog superheroja je vrijedno apsolutno svake od milijarde pohvala kojima su obasipani i Batman Begins i njegov neosporno superiorni nastavak. Fantastičan, nerealno kvalitetan scenarij, režija za primjer, do u detalj razrađen odnos glavnog lika i negativaca, razvoj likova, filozofske studije o dobru i zlu, yingu i yangu, ma osjećam se predivno samo se prisjetivši. Dark Knight nas je natjerao da Heatha Ledgera i Jacka Nicholsona stavljamo u istu rečenicu, prisilio je fimske studije da stripovskim ekranizacijama ubuduće pristupaju maksimalno ozbiljno i, naravno, pokazao svu apsurdnost zahrđale Akademije, koja se daleko najboljim filmom čitave 2008. ozbiljnije bavila samo zbog Ledgerove pogibije. Hej, Vitez Tame je čak i uništio onaj priglupi, glomazni batmobil.

No.1: Terminator II: Judgment Day (1991)
Hoće li za 1000 godina, nakon nekoliko smakova svijeta, nekakva primitivna čovjekolika plemena štovati kip Jamesa Camerona, Arniejev lik doživljavati kao Mesiju, a jedini preostali primjerak  Cameronove biografije proglašavati Svetom knjigom? Samo se nadam da u spomenutoj knjizi ima i koje slovo o pedofiliji. Ako do svega navedenoga dođe, većina temelja postavljena je početkom 90-ih, kada nas je veliki redatelj uplašio Robertom Patrickom i učinio da pojam SF-akcije zauvijek izađe iz sfere dječje zabave. Neviđeni specijalni efekti, koji su, na sreću, samo estetski dodatak fenomenalnoj (i fenomenalno završenoj, kvragu i kasniji nastavci) i kompleksnoj priči, sjajnom razvoju likova i promjenama kroz koje svi glavni akteri prolaze te bezvremenskoj studiji o mogućim katastrofalnim posljedicama pretjeranog tehnološkog razvoja. Tolike kultne scene, Arnie u ulozi karijere i neprestana, nevjerojatno i, prije svega, pametno režirana akcija donose možda i jedini nastavak za koji se gotovo svi slažu da je nadmašio original u svim elementima. Kad, uz onu poznatu glazbu, počnu end creditsi, jedino što možemo pomisliti jest: wow! Hvala, James.


Page 1 of 212