Posts Tagged ‘Stephen King’

Piše: Ana Kundid

23.01.2014, 23:19h

jesse-breaking-bad-gun

Otkako je najavljena adaptacija serija knjiga The Dark Tower, autora Stephena Kinga, prošlo je dosta vremena, a u međuvremenu su oko projekta kružila mnoga režiserska imena, uključujući i J.J.Adamsa. Ipak, već neko vrijeme aktualno je ime Rona Howarda.

Plan adaptacije osam romana trebao bi uključivati tri filma, kao i određene sadržaje namjenjene malim ekranima. Svakako, ambiciozni plan snimanja trilogije zahtjeva opsežnu konstrukciju, a koja je u ovom slučaju još uvijek u inicijalnom stadiju. Radnja serijala The Dark Tower prati revolveraša-viteza Rolanda na njegovom trnovitom putu do mistične Kule tmine, građevine u samom centru multiversa. Roland putujući kroz prostor i vrijeme spašava narkomna Eddiea Deana koji mu se pridružuje na putovanju.

Dok se ulogu Rolanda izvorno nudila Javieru Bardemu, a trenutno se šuška da će pripasti Russellu Croweu, o sporednim likovima se manje nagađalo. Eddie Dean dugo čeka na svog utjelovitelja, a da je suditi prema željama fanova, nebi bilo dvojbe da je Aaron Paul upravo onaj pravi. Paul trenutno snima Hellion i ne zamara se nagađanjima, no potvrdio je da se našao na pregovorima za spomenutu ulogu. Mogućnost koja mu se pruža izuzetno laska glamcu, posebno jer je čuo da je Eddie Dean jako cool knjiški lik. Paul je vjerojatno već sam svjestan koliko mu baš takve uloge leže, a mi se u svakom slučaju slažemo s njim i držimo mu palčeve za uspješne daljnje pregovore.

Piše: tonymelo

28.11.2013, 14:12h

Paul-Greengrass

Filmska adaptacija romana Stephena Kinga, The Stand zabilježila je unazad par godina brojne uspone i padove, a sada se tome može pridodati još jedan pad. Redatelj Scott Cooper (Out of the Furnace) pridružio se elitnom klubu redatelja, u kojemu se za sada nalaze Ben Affleck i David Yates, koji su u određenom trenutku bili vezani uz ovaj projekt, da bi iz različitih razloga naknadno odustali. Čini se da je adaptacija ove post-apokaliptične priče prilično zahtjevna, no Warner Bros. ne planira odustati. Redatelj filma Captain Phillips, Paul Greengrass spominje se kao novi kandidat.

Badass Digest nam donosi vijest da je upravo Greengrass glavni izbor studijskih glavešina. Postavlja se pitanje koliko je ova ideja primjerena, s obzirom na to da su svi dosadašnji projekti ovoga redatelja bile priče iz stvarnog svijeta. Njegovo neiskustvo u adaptiranju ovakve vrste filmova moglo bi doći do izražaja. Još uvijek se ne zna da li je Greengrass zainteresiran za suradnju, ali trenutno nije zaposlen ni na jednom projektu. Bio je u razgovorima sa studiom DreamWorks oko rada na filmu Trail of the Chicago 7, ali je odustao nakon što je studio odbio povisiti postojeći budžet.

Kao razlog odustajanja Scotta Coopera navode se kreativne razlike. Redatelj je htio napraviti film koji će biti R-rated, dok je studio zahtijevao da se snimi PG-13 verzija. Osim navedenoga, problem je proizašao i iz toga što WB još uvijek nije odlučio hoće li se adaptacija sastojati od jednog, dva ili tri filma, što je Coopera dovelo u tešku poziciju jer je uz režiju radio i na scenariju.

U slučaju da Greengras odbije redateljsku stolicu, Warner Bros. razmatra još nekoliko mogućih kandidata. To su Daniel Espinosa (Safe House), Cary Fukunaga (Jane Eyre) i Denis Villeneuve (Prisoners). Čini se da je studio vrlo odlučan u namjeri da se film snimi pošto poto. Samo se nadamo ne na štetu samog filma.

Piše: Ivan Andrijanić

19.09.2013, 21:07h

carrie-poster-odd-city-cut

Povučenu i plahu djevojku Carrie, istraumatiziranu što od zlostavljanja vlastite majke, što od okrutne okoline, također obdarenu i telekinetičkim sposobnostima, početkom 70-ih predstavila je književna ikona horora Stephen King, u svojoj istoimenoj noveli. Par godina kasnije, tada mladi i ne naročito poznati redatelj Brian De Palma, predstavio je u obliku filmske realizacije, koja je vrlo brzo stekla kultni status.

Od filma je prošlo više od trideset godina, a zainteresiranost za njega očito nimalo ne opada. Odd City Entertainment, kompanija zaslužena za kolekcionarske postere, koji uključuju filmove, glazbu i video-igre, izdala je 150 postera koji će se naći u prodaji njihovih trgovina (negdje na području Austina). Ako ima srećkovića koji žive negdje u blizini, trk u trgovine, za ostale nesretnike, uživajmo u vizualno stvarno dojmljivom uratku:

carrie-poster-odd-city-jessica-deahl

Piše: tonymelo

11.06.2013, 01:22h

Piše: Terezija Bjelajac

20.05.2013, 11:00h

Trenutak koji smo svi čekali listajući mračne stranice još mračnijeg stripa Dark Towera jednog od najmračnijih spisatelja današnjice konačno će se realizirati, što filmski, što televizijski. Scene su se vrtile po glavi, gadosti su padale na pamet, sanjali su se čudni snovi. Velik je zadatak na leđima redatelja Rona Howarda (A Beautiful Mind, American Graffiti) i  producenta Briana Grazera, koji će prenijeti Kingovu viziju u drugu dimenziju vizualnog. Media Rights Capital, ilivam studio koji stoji iza dobro poznatih projekata poput Teda, Riddicka i Elysiuma, producirat će prvi film prema prvom dijelu priče Dark Towera. Russell Crowe je skoro pa garantirano odnio ulogu Gunslingera, tj. Rolanda Deschaina, a o drugim dijelovima će se raspravljati kada se vidi uspjeh prvog. Nadajmo se da se neće imati o čemu raspravljati te da ćemo ubrzo imati sve nastavke ovog posebnog projekta. Ali, to nije sve! Zahvaljujući misterioznom investitoru iz Silikonske Doline, ponuđeno je financiranje više filmova UZ mini seriju koja bi se trebala prikazivati između premijera svakog od nadolazećih dijelova. Dakle, čeka li nas sto i više posto realizirani Dark Tower u misitčnom prizvuku ili jedan film u kojem će se pokušati sve objediniti? Howarda čekaju teške odluke i ne bismo mu htjeli biti u koži, ali jedno je sigurno – bilo kakvom realizacijom ove triologije nikako ne možemo biti u gubitku.

Piše: Ivo Skocic

29.04.2013, 09:00h

Deadline izvještava da je produkcijska kuća J.J. Abramsa, Bad Robot, u pregovorima za prava za snimanje TV serije bazirane na romanu Stephena Kinga, 11/22/63.

Knjiga govori o Jakeu Eppingu, tridesetpetogodišnjem profesoru Engleskog jezika u Maineu koji zarađuje dodatnu lovu podučavajući odrasle. Primi esej od jednog od svojih učenika- okrutnu priču iz prvog lica o noći od prije 50 godina kada je otac Harryja Dunninga došao kući i ubio njegovu majku, sestru i brata sa čekićem, a njemu je samo slomio nogu.

Nedugo kasnije, Jakeov prijatelj Al, vlasnik lokalnog dinera, otkriva tajnu: njegova sprema je portal za 1958.  Daje Jakeu zadatak da proba spriječiti ubojstvo JFK-a.

Bad Robot se sprijateljuje sa TV odjelom Warnera za ovja projekt, koji je do nedavno trebao biti film kojega je trebao režirati Jonathan Demme.

Piše: tonymelo

08.04.2013, 00:10h

Piše: Deni Zgonjanin

03.04.2013, 10:00h

Under the Dome je TV serija nastala prema istoimenom romanu majstora literarnog horora, Stephena Kinga. Projekt je pri samoj najavi podigao buru i natjerao fanove da željno iščekuju prve epizode, a tu će priliku dobiti već ovog ljeta. No do onda će se morati zadovoljiti ovim kratkim behind the scenes prilogom koji pokazuje nekoliko scena iz serije te komentare ekipe iza serije kao i glavnog masterminda – Steve Kralja…

Piše: Filip Jakovljević

06.01.2013, 12:38h

Izlasci dva projekta studija Sony Pictures, remakeovi klasika Carrie i RoboCop, pomaknuti su za nekoliko mjeseci.

Film Carrie je bio zakazan za 15. ožujka ove godine, ali ćemo ga moći gledati tek od 18. listopada. U glavoj ulozi će se naći mlada Chloë Grace Moretz, a pridružit će joj se Julianne Moore i Judy Greer. Ovo će biti treća ekranizacija istoimenog romana Stephena Kinga.

RoboCopov izlazak u kolovozu je otkazan zbog velike konkurencije. Svakog ljeta dobivamo neke od najvećih blockbustera godine, a autori novog RoboCopa očito nisu presigurni u uspjeh svog filma, pa su ga prebacili na veljaču 2014. godine, gdje će mu konkurencija biti adaptacija video igre Need For Speed. Glumačku postavu čine Joel Kinnaman, Abbie Cornish, Gary Oldman, Samuel L. Jackson, Jackie Earle Haley, Michael Kenneth Williams i Michael Keaton, što zvuči sasvim solidno.

Piše: Deni Zgonjanin

07.12.2012, 11:01h

Jonathan Demme je prije godinu dana pristao napisati scenarij za adaptaciju romana Stephena Kinga, pod imenom 11/22/63. Osim toga, Demme je film također trebao producirati i režirati. No izgleda da od te suradnje ipak neće biti ništa, pošto je Demme najavio svoje povlačenje sa projekta, zbog neslaganja sa Kingom oko sadržaja scenarija. Unatoč činjenici da su njih dvojica dobri prijatelji, nisu mogli pronaći zajednički jezik oko nekih stvari u scenariju, pa je Demme odlučio odustati od projekta.

Prema njegovim riječima” Meni su neke stvari iz knjige bile draže negoli Kingu, pa sam zbog toga odlučio raskrstiti s njim, no i dalje držim fige da će se projekt uspjeti realizirati jer je riječ o fenomenalnoj knjizi.” Radnja knjige se inače vrti oko profesora engleskog jezika koji putuje natrag kroz vrijeme kako bi spriječio ubojstvo JFK-a…

Piše: Martina Krivokapić

03.11.2012, 10:00h

Rob Reiner planira snimanje psihološkog trilera You Belong to Me, a u glavnim ulogama želi vidjeti Harrisona Forda i Zaca Efrona. Držim palčeve producentima ovog filma koji ga trenutno predstavljaju i “guraju” američkom filmskom tržištu, jer Reiner nije snimio film sličnog žanra od 1990. kada smo gledali adaptaciju romana Misery, autora Stephena Kinga.

Za Forda je u planu lik psihijatra koji se bori sa nedavnim samoubojstvom pacijenta, nakon čega se povezuje sa bratom preminulog (Efron) što mu smiruje savjest, ali ne zadugo. Naime, mladić kroz njihov odnos postaje sve čudniji i počinje zavoditi njegovu ženu i kćer, nakon čega radnja višestruko eskalira.

Reiner je obećao slojevit film sa iznenadnim obrtima i neočekivanim završetkom tako da jedva čekamo sredinu iduće godine kada, ako sve prođe po planu, postoji mogućnost da film stigne i na naše prostore.

 

Piše: Sven Mikulec

21.08.2012, 13:00h

Nakon što smo prije nekoliko tjedana najavili kako postoje sasvim dobre šanse da konačno dođe do dugo očekivane ekranizacije serije knjiga The Dark Tower iz pera Stephena Kinga, čini se da projekt ipak nije dobio zeleno svjetlo od Warner Brosa.

Pisali smo kako su se šanse za početak snimanja naglo povećale kad se u kombinacijama za glavnu ulogu, onu revolveraša Rolanda Deschaina, pojavilo ime Russella Crowea. Međutim, prošao je rok, momci iz WB-a nisu se izjasnili i, po svemu sudeći, kutija s natpisom “The Dark Tower” vraćena je u stari, prašnjavi ormar.

To, ipak, ne mora značiti da je sudbina projekta zauvijek zapečaćena. Vrata WB-a su se zatvorila, ali Imagine Entertainment slobodan je pristupiti bilo kojem od drugih studija. Warner Bros je, istina, bio najbolja šansa s obzirom na ambicioznost projekta (u planu su bila 3 filma i 2 serije – sveukupno se radi o 9 knjiga!), ali u nešto skromnijem izdanju ideja bi se mogla realizirati pomoću nekog drugog holivudskog “dobročinitelja”.

Piše: Sven Mikulec

05.08.2012, 13:22h

Ikona američkoga SF-a, Stephen King, u posljednjih dvadeset godina napisao je čak osam knjiga o avanturama revolveraša Rolanda Deschaina, posljednjeg živućeg predstavnika jednog davno izumrlog viteškog reda. Serija ovih knjiga, koje vješto spajaju žanrove SF-a, fantasyja, horrora i westerna, poznata je pod nazivom “The Dark Tower”, a FAK-u je zanimljiva postala kad se počelo šuškati o, pogađate, filmskoj adaptaciji ovoga Kingovog svijeta.

Još prije pet godina uz projekt se vezivalo ime J. J. Abramsa, ali se ovaj brzo povukao iz cijele priče, da bi 2010. godine Universal objavio da planira snimiti serijal od tri filmova i dodatne dvije sezone TV serije, kako bi popunio prazninu između pojedinačnih filmova trilogije. Govorilo se i da je za glavnoga glumca odabran Javier Bardem, koji, ako je sudeći po ilustracijama knjiga, fizički dosta blizak Deschainu. Međutim, zbog navodnih nesuglasica s producentom Ronom Howardom, Universal je također digao ruke od projekta, samo da bi prije nekoliko mjeseci Warner Bros najavio da je zainteresiran za snimanje najmanje jednog filma. Problem koji se pojavio je sljedeći – s obzirom da je Bardem nekako ispao iz igre prilikom ovog transfera prava s Universala na WB, tko će uskočiti u čizme i šešir glavnoga junaka?

Najnoviji odgovor je – Russell Crowe.

Pomalo neobičan izbor? Svakako. Ali Crowe, svim mušicama usprkos, uživa reputaciju glumačkog kameleona i osobe u potpunosti predane ulogama koje prihvaća. S glumačke strane, rekao bih da problema nema.

Isto tako, težina dokazanoga glumačkog imena bahatog australskog zanesenjaka svakako će u velikoj mjeri pomoći da ovaj ambiciozni, dugo iščekivani projekt konačno dobije sudbonosno zeleno svjetlo. The Dark Tower sa snimanjem bi trebao početi početkom iduće godine, a o uspjehu filma ovisit će i njegova daljnja filmska budućnost. Potencijalno kvalitetan serijal ili samo još jedan pucanj u prazno?

Piše: Deni Zgonjanin

30.07.2012, 12:17h

Iz tvornice snova nam stiže vijest o jednoj potencijalnoj noćnoj mori… Naime, Warner Bros je počeo potiho, barem dok mediji nisu saznali, kalkulirati o snimanju prequela kultnog Isijavanja. Ova vijest naravno nije dobro sjela fanovima originala, koji su s jednakim gađenjem reagirali i na vijest od prije godinu dana ili više, kad je Warner razmišljao o remakeu istog, od čega su srećom odustali.

Još nismo saznali kako točno misle razraditi priču za prequel, no postoji šansa da će to za njih napraviti Stephen King. On naime radi na nastavku knjige, pod nazivom Dr Sleep, u kojoj će glavni lik biti sin Jacka Torrancea, Dan. Radnja će se vrtiti oko njegovog pomaganja umirućim ljudima, a način na koji bi im nova knjiga mogla pomoći jest ako se umjesto prequela odluče na nastavak, koji bi obzirom da ga piše King, fanovi mogli lakše prihvatiti.

No čak ako i krenu u realizaciju prequela, svjetlo na kraju tunale bi mogao biti angažman  Laete Kalogridis (Shutter Island) i Jamesa Vanderbilta (Zodiac), koje je studio odabrao da probaju skombinirati neku probavljivu priču…

Piše: Deni Zgonjanin

08.06.2012, 13:57h

Redatelj Cary Fukunaga, koji je kritičarima zapeo za oko filmovima poput Sin Nombre i Jane Eyre, planira režirati modernu adaptaciju It-a.

Vjerujem da nerijetki pamte film It kao jedno od najstrašnijih celuoidnih iskustava ikad, zahvaljujući Stephenu Kingu koji je napisao knjigu od 1000 i kusur stranica, u kojoj se radnja vrti oko neimenovanog zla koje zlostavlja djecu pretvarajući se u njihove najveće strahove. To zlo naravno najčešće ima formu klauna, kojeg je maestralno u originalu utjelovio Tim Curry.

Nova verzija će se usredotočiti na djecu koja su prvotno porazila to zlo, a sad su odrasli ljudi koje ponovno zatekne isto prokletstvo. Fukunaga će napisati i scenarij, zajedno sa Chaseom Palmerom

Piše: Deni Zgonjanin

06.06.2012, 12:09h

Tom Holland će režirati i napisati scenarij još jedne ekranizacije djela Stephena Kinga, ovog puta kratke priče The Ten O’Clock People.  Radnja iste se vrti oko čovjeka iz Bostona koji pokušava prestati pušiti i pritom otkrije zastrašujući element stvarnosti, pa ga odluči uništiti ekstremnim mjerama. Nisam imao čast pročitati priču, no prilično sam siguran da nije zbunjujuća kao ovaj opis radnje.

Holland ima dosta iskustva sa ovakvim pričama, pošto je već odradio dva filma bazirana na Kingovim djelima, The Langoliers i Thinner. Redatelj je najavio premještanje radnje iz izvorne 1993. godine u današnjost, ali i namjeru da zadrži napeti paranoidni element priče…

Piše: Deni Zgonjanin

17.04.2012, 10:24h

Nakon što je Chloe Moretz potvrđena kao glavna glumica u remakeu kultnog horora Carrie, stiže nam još jedna dobra vijest. Julianne Moore pregovara sa studijem iza filma oko uloge poremećene majke glavne junakinje. Ona je do prije nekoliko mjeseci zajedno sa Jodie Foster bila u užem krugu glumica za tu ulogu, no nedavno je iskočila na prvo mjesto nakon što je Jodie Foster odustala od iste.

Film će režirati Kimberly Pierce, režiserka koja se u Hollywoodu probila filmom Boys Don’t Cry. Ona je nedavno u jednom intervjuu izjavila kako će se ova verzija više držati knjige Stephena Kinga, nego filma iz 1976. godine pa se zato ne bi trebala nazivati remakeom. Opće je poznato da publika i kritičari ne reagiraju dobro na remakeove pa možda zato Kimberly i inzistira da se projekt ne naziva remakeom? Vidjet ćemo…

Piše: Danijel Špelić

08.02.2012, 15:49h

Tamna polovica (The Dark Half, 1993., 122 min.)

Redatelj: George A. Romero

Glume: Timothy Hutton, Amy Madigan, Michael Rooker

 

Malo je teže pisati o stvarima koje imaju sentimentalnu vrijednost, ali ovdje baš i nema nekog straha jer se radi o knjizi. Kako sam baš jednostavna osoba, oduvijek cijenim dobru knjigu kao dar, s tim se ne može pogriješiti, a kako u ovoj dotičnoj stoji i baš prava posveta (iako ne Kingova), bio je to dar svih darova, pomalo kao Sveti gral, samo u papirnatom izdanju. Ali ovdje smo da kažem koju riječ o filmu. Zašto sam baš njega izabrao? Zato što je podcijenjen, djelomično zaboravljen, općenito negativno dočekan, na nož nabijen, vrapcima posvuda raznesen… shvatili ste što želim reći, ne? Film je materijal koji samo čeka da bude bačen na ove stranice. A ujedno je i misterija zašto je to tako jer gdje god da pogledam (ili pročitam), kritike su očajne (iz pera amatera kao što sam i ja) bez da bude pojašnjeno zašto prevladava takvo mišljenje. Netko je tako rekao, netko je tako napisao…

Izuzmemo li sve loše kritike i pogledamo li realne fakte, radi se o ekranizaciji koja prati književni predložak skoro u slovo, što je rijetka životinja u Kingovim ekranizacijama i eventualni prigovori u vezi radnje/izmjena/dopuna ne mogu držati vodu jer takvo što ne postoji ovdje (jedino ako vam je knjiga sranje na kvadrat… onda pričamo drugu priču), radi se o doslovnoj ekranizaciji. Radnja je poznata (ili se barem nadam) – alter ego (bad mother fucker) tako-tako pisca oživljava i krene smicati sve koji su nekako odgovorni za njegovu “smrt”. Nema tu previše mudrosti… iako je King nabacao neke folk priče o vrapcima kao prenosnicima mrtvih (hej, bolje i to nego hitac u glavu, što je patentirao upravo Romero) i sve što mu se, realno gledajući, može prigovoriti jest odabir glumaca. E, sad, nije ni to tako jednostavno jer Timothy Hutton (strašno dobar glumac, bez da je ikad pravo iskorišten) je odličan kao tako-tako pisac, koji muku muči s trapavošću i zapinjanjem za stvari (suosjećam s tipom jer sam i sam takav), ali kad igra svoj bad ass alter ego… nije tako sjajno. Stark je trebao biti mamojebač na kvadrat, sirovina, macho… a Hutton to baš i nije (iako je ona crna obleka jako cool i da ne govorimo o crnoj pili koju vozi), stoga i nije tako impresivan koliko i svoja “dobra polovica”.

Što se tiče režije dede Romera (jel’ on samo meni baš simpa lik s onim velikim naočalama?), ovaj naslov ulazi u jako mali krug onih ekranizacija koje su uspjele uhvatiti bit Kingova mjesta radnje; Nova Engleska, jesen, padajuće lišće, ugašene boje… cijeli paket mirnog okruga u kojem se ne događa ništo posebno. I režija ne pati od praznog hoda, glupih rješenja (na kojima će Romero diplomirati kad krene štancati nastavke svojih zombie filmova) te ima određeni tempo koji prati ritam romana/radnje. Također, ovo nije naslov koji će vas bacati iz stolice, nema tu predmeta koji lete u kameru, naglih vriskova i sličnih prvoloptaških pizdarija, već se igralo na spooky atmosferu i zrno neugode. Doduše, to baš i nije u cijelosti uspjelo, ali je važna namjera. Na kraju, film nije bio nikakav glomazni hit, korek tna zarada, Hutton je dobio jednoglasne pohvale kritike za svoju izvedbu, a i scenarij je proglašen svježim, kao i originalnim. Zašto je onda tako podcijenjen?

Možda je riječ o Huttonu, koji, iako je pošteni glumac, nije Jack Nicholson (a ja sam tip koji Isijavanje drži gadno precijenjenim filmom, tek toliko da se zna), a većina je možda očekivala još jedan klasični zombie flick by Romero?  Možda sam ja samo sentimentalan tip kojemu ovaj naslov leži kao budali šamar pa će mi uvijek biti na višem mjestu od drugih Kingovih ekranizacija iz krivih razloga. Realno gledajući, to je spoj dvojice majstora u njihovim najboljim izdanjima te kao takvi zaslužuju i svoju preporuku. Od jednog pisca amatera, naravno.

Piše: Deni Zgonjanin

05.01.2012, 13:43h

Remake kultnog filma Briana De Palme već dulje vrijeme traži redatelja, no izgleda da su se MGM i Screen Gems napokon uspjeli usuglasiti oko jednog kandidata, tj. kandidatkinje…

Kimberly Peirce je službeno postavljena za kormilo nove Carrie, što bi trebalo donijeti dašak svježine pošto je Peirce ovo tek treći film u karijeri, unatoč činjenici da je svoj redateljski debi ostvarila još 1999. godine sa Boys Don’t Cry.

Scenarij za film je napisao Roberto Aguirre-Sacasa (Big Love, Glee, The Stand comic), a po prvim najavama možemo zaključiti da nas očekuje puno vjernija adaptacija romana Stephena Kinga negoli ona iz 1976., koja je lansirala karijere Briana De Palme i Sissy Spacek

Piše: Jelena Djurdjic

26.12.2011, 12:56h

Redatelj filmova Mi nismo anđeli 1 i 2, Lepa sela lepo gore, Rane, Sveti Georgije ubija aždahu i trenutno aktualne Parade, u intervju za FAK govori po prvi put detaljno o iskustvu u Americi i najavljuje svoj sljedeći projekt. Valjda jedini redatelj koji može biti samokritičan. Valjda jedini redatelj koji Vam može posložiti psihološki profil neke osobe ne jer mu je palo na pamet da se igra pretenciozne budale, nego i jer ima diplomu za to (pored diplome na Fakultetu dramskih umjetnosti, ima i diplomu kliničkog psihologa). Počeli smo s Paradom (i mojom pogreškom – slavno, dakle), filmom koji najviše muke, čini se, zadaje kritici, dok su gledatelji prilično nepodijeljeni, a završili sa… ma pročitajte.


U jednom svom ranijem intervju, govorite o nesnimljenom filmu Devedesete, koji je, u nešto drugačijoj formi, sad pred nama kao Parada, i namjeri da ima tri kraja – realističan, pesimističan i optimističan. Zašto ste odustali od tog obećavajućeg koncepta?

Uh, sve ste pobrkali. Devedesete je jedan davni projekt koji je zamalo snimljen, odmah poslije Mi nismo anđeli još 1993. godine. Nažalost, nakon priprema, par tjedana prije početka snimanja, krenula je ona strašna inflacija. «Avala film», koja je trebala biti producent, kolabirala je i taj zanimljiv scenarij nikada nije snimljen. To je bila priča o dvije žene, ljubomori, preljubu, veoma camp, nalik na Almodovarove filmove, i meni je ponekad jako žao što su okolnosti snažno utjecale da moja karijera ode u jednom drugačijem pravcu. Da, taj film imao je tri kraja, bilo je predviđeno da postoje tri kopije sa sasvim različitim završecima filma. Ovaj koncept je mogao biti primijenjen i na Paradu, razmišljao sam ja jedno vrijeme o tome – čak je jedna verzija scenarija imala kraj u kojem je Limun «nagrađen» za svoj nevoljni angažman i Biserka mu dozvoljava da organizira pravu, uber-balkansku, ultra-seljačku svadbu. Ipak, ovaj mi je kraj bolji. Što se tiče više krajeva,to produkcijski i tehnološki nije lako izvedivo, podrazumijeva potpuno različite posljednje role filma, više vremena da se svi ti krajevi snime, itd. A mi smo i ovaj film s jednim jedinim krajem istjerali uz velike napore i u neimaštini.

Zašto je film otišao u gej priču? Jeste li osjetili da je tema zrela da ne doživi totalni odijum ili niste karikirali kad ste rekli da ga snimate iz revolta? Prije par dana u Guardianu je osvanuo tekst pod naslovom A good year to be gay, pa, jeste li kalkulirali i koketirali?

Ne znam što da vam kažem. Ovakva pitanja se ponavljaju, kao da vi novinari imate neku ideju da se film snima za mjesec dana, pa se može «tempirati» za određen trenutak. Scenarij, gotovo isti onaj koji ste imali prilike gledati u kinu, napisao sam 2008. godine, u trenutku kada tenzija oko „Pridea“ nije ni postojala. Bio bih mnogo sretniji da financiranje filma nije trajalo dvije i pol godine i da sam ga mogao snimiti i pokazati 2009. godine. Ljudi bi gledali film s mnogo manje predrasuda, kako «obična» publika, tako i ultra-lijevi i ultra-desni koji su provocirani da «sitno» i nemušto prokenjavaju s pozicija osobnih, potpuno oprečnih, ideoloških polazišta. Ti «ekstremi» ne bi postojali da nemaju «okidač» u banalnoj dnevnoj politici i iz perspektive zabrane „Pridea“. S druge strane, pomalo sam i ponosan što je film, napisan prije tri godine, anticipirao sve ovo što se i u filmu i oko filma događa. A meni poslije svakog filma podmeću nogu ti «ultra-ljevaši» i «ultra-dešnjaci», zajedno, bezveznjaci. Teško je živjeti lišen smisla za humor, što je osobina koja karakterizira te rigidne, analne karakterčiće. U slučaju Parade više su se istaknuli «desni analci» – dok «lijevi» hukću, zabrinuti nad sudbinom svijeta i mrze me što ozbiljnu temu tretiram s humorom, «desno-analni» su zabrinuti za sudbinu nacije, ali, još više, i zbog toga što netko «čačka» oko dijela tijela gdje im je zarobljena najveća količina libida. Što se tiče ove parole iz Guardiana koju citirate, kod nas se ona može preformulirati jedino u A good year to be yellow.

Lepa sela i Rane ostaju reprezentativni svjedoci jednoga vremena, Parada to postaje, ugrađuju se u kulturni kod ovoga podneblja. Možete li preuzeti odgovornost za tumačenje ratova, beznađa, i poštovanja ljudskih prava, jer ste na koncu upravo Vi odabrali takve polemične teme i pristup, ili Vas ta priča zamara?

Moguće je da je intuicija ono što mi je jača strana. Moguće je da mogu osjetiti «duh vremena», ali i klice budućnosti koje obitavaju skrivene u sadašnjem trenutku. Od 2002. do 2005. Borio sam se da snimim Bodljikavo prase, film po romanu Juliana Barnesa koji preispituje kako tekovine socijalizma, tako i kapitalizam i društvo u tranziciji, ali – slabo je tko tada bio zainteresiran da to financira, usred primitivne orgije liberalnog kapitalizma na vrhuncu. Koji će vam kurac film koji se bavi socijalizmom kad je ovaj pobijeđen, zakopan, a ti možeš uzeti kredit kakav ’oćeš i kupiti kuću, auto, sise i sve drugo što čini suštinu ljudskoga bića u kapitalizmu?! E, sada se stvar preokrenula, odjednom su svi za taj scenarij zainteresirani, zanimljiv im je, kriza «drma», «zlatno tele» se ljulja, kredit je došao na višestruku naplatu….Tja, bolje bi mi bilo da sam ga snimio 2004. Tada bi The Porcupine anticipirao godine koje dolaze i usrani svijet u kome sada živimo. Ali, valjat će taj film i sada. Itekako.

Zašto mislite da ne treba snimati „filmove (i) za inostranstvo“ i da se treba držati lokalnog? Kao slikovito pojašnjenje jednom ste rekli da bi to bilo kao tražiti od Allena da ne snima o Njujorčanima nego o opsadi Sarajeva, no sada ga vidimo kako luta europskim metropolama.

Sasvim pogrešno protumačena stvar, nikada tako nisam rekao. A posljednji film jednog od mojih omiljenih redatelja snimljen u Parizu je – autentično sviranje kurcu! Ali je manje sviranje kurcu od onog morona Winterbottoma. Što se tiče ovoga, što sam, tobože rekao, hajde da pojasnim… Pravim, prije svega, filmove za sebe, a ne za lokalno tržište. Sve ste pogrešno shvatili. Zamjerio jesam mnogim autorima odavdje da «projektiraju» filmove za festivale, «bajaju» i drndaju elemente «Euro-pudinga», pokušavajući predvidjeti što bi moglo biti interesantno festivalima što dolazi odavdje… A odgovor je – može sve! Al’ pod uvjetom da znaš režirati i da imaš muda. E, pošto su ova dva narečena kvaliteta deficitarni, mnogi od tih filmova budu sterilni, neiskreni, uopćeni i «bezmudi». To ne ostane bez konsekvenci, takvi filmovi upropaštavaju «kino» u svojoj zemlji, tjeraju ljude od domaćeg filma, a u inozemstvu postižu limitirane rezultate na B i C festivalima, koje nakon toga klika plaćenih novinara proglašava «epohalnim» uspjehom. Problem je što ti filmovi nisu na nivou suvremene rumunjske kinematografije, od koje «muhe padaju sa plafona od dosade», ali koja ima neki svoj poseban, specifičan rukopis i valjan razlog da postoji, ima snagu i autentičnost. Kod nas su, najčešće, ti kvazi-festivalski filmovi nalik na «abortuse», niti idu na A festivale, niti ih publika u zemlji gleda. Imate, zaboga, autora koji je snimio tri filma u posljednjih pet godina, sva tri zajedno gledalo je pet tisuća gledatelja, a nijedan nije otišao na bilo koji festival! I, čemu takvi filmovi služe? U ovoj zemlji, nitko nema hrabrosti da odgovori na to, i na još neka važna pitanja koja se tiču strategije kinematografije! Da ne bude zabune – nemam ništa protiv festivala, naprotiv! Oni su fantastična, nekada i jedina prilika da se ljudi upoznaju s filmovima iz svijeta koji sve češće ne mogu računati na kino distribuciju. Moji filmovi su do sada, ukupno, bili na preko sto festivala i osvojili dvadeset nagrada. Ali, ja nikada nisam od toga radio «big deal». Meni je, ipak, važnije to što publika u regiji voli i poštuje to što radim. Što se tiče festivalskog života Parade, ne mogu vam još ništa otkrivati, ali samo mogu reći da kad ove lokalne «festivadžije» čuju o festivalskoj budućnosti mog novog filma, pojest će svoja mala muda za marendu.

2000. godine otišli ste i u Ameriku. NY, LA, imali ste dvogodišnji ugovor s Miramaxom, radili na scenariju za War Inc. Što se dogodilo?

Joj, to je baš dosadno pitanje. Stalno ga postavljaju, a ja nikada i nisam objasnio. Ali, hajde, jednom ću morati… Jer nastavljaju pitati – zašto nisi stisnuo petlju, napravio od lošeg scenarija nešto solidno pa nastavio dalje… Ne ide to tako kako ljudi ovdje misle, kakav kurac dobar film od osrednjeg scenarija, kad imate šest studijskih executivea koji vam sve vrijeme stoje nad glavom. Od Weinsteina sam odmah, čim sam došao u Ameriku, dobio Dust Mančevskog, ali sam se raspitao pa sam saznao da oni samo hoće, dajući meni taj scenarij, «lupiti kurac» Mančevskom s kojim nisu bili u dobrim odnosima. A to je bio baš «autorski» scenarij, u smislu u kome ja gledam na taj pojam. Nešto ste napisali i pretežno samo vi možete to režirati… Ovi kod nas što sebe smatraju autorima, a ne znaju ni dopisnicu napisati u velikoj su zabludi. Autor nisi kad «mučiš» filmsku traku i kad to glumac osjeti i puši u kadru i nikako da popuši, autor je onaj koji napiše pa lijepo – režira. Elem, da se vratim na temu…

Drugi scenarij koji mi je dao Weinstein bio je Hell, koji je Tanović poslije napravio. Meni se to zaista nije dopalo, nije to moj senzibilitet, neke tri sestre sat i po «drndaju vunu», drama u pizdu materinu! Ali je to Tanović poslije dobro napravio, mnogo bolje no što se moglo očekivati od scenarija. No, drugi Weinstein, Bob, u ruke mi je dao scenarij za Reindeer Games i rekao «Ovo je naš najbolji scenarij». Kad sam ga pročitao, rekoh, «Ovo najbolji scenarij?! Ovaj mora da me zajebava!»

I?

Rez, dvije i po godine kasnije, ispostavlja se da im to jest bio najbolji scenarij. Jebi ga. Ali, bio je poslije jedan scenarij, trebala je biti suradnja Gibsonovog «Icona» i «Miramaxa», unapređivao sam ga šest mjeseci, tvrda borba s executiveima da se od govna napravi «pita». I na kraju, ušli u pripreme, ja čak doveo svog DOP-ija iz Beograda, i nakon nekoliko tjedana priprema – samo telefonski poziv, «otkazuju cijeli projekt». Razlog – Ocean’s Eleven ušao u predprodukciju te su procijenili da ovaj, «naš» film od 18 milijuna ne može konkurirati onom od 60 milijuna… «Naši» glumci – govno, a njihovi – zvijezde. A na te glumce su me – sami natjerali, i ja pristao da bi oni, zauzvrat, dali zeleno svjetlo mojoj verziji scenarija. A u taj «belaj» sam se uvalio na sljedeći, jako zabavan način: elem, putovao sam cijelo to ljeto kolima po Americi i Kanadi s obitelji da malo zaboravim na cijelu gnjavažu a prije toga sam, pored gomile scenarija koje mi je agentica slala, rekao za taj, «Payback-all star revue» da je, hajde de, okej, samo da je skinem s one stvari i da baš ne izgleda kao da nisam normalan jer sve odbijam… I tako, vratim se ja s puta u L.A., agentica mi zakazuje sastanak u «Iconu», ne naglasivši da je sastanak vezan za spomenuti scenarij već, mislim se ja, u pitanju je «general meeting». To vam je kada vas zovu da vas upoznaju i vide ima li kakvih zajedničkih interesa… I tako, odem ja tamo, u «Icon», pola sata ljubazne «žvake» i onda – postavljaju pitanje, što mislim o tom, konkretnom, projektu. A ja ne shvaćam šta me ljudi pitaju, tako je «dubok» utisak na mene ostavilo ovo štivo. I počnem lupetati – kako je to genijalno, kako je «hip», kako je za široku publiku a pametno… ma «bedastoće», jednom rječju. Izlazim sa sastanka, crven u obrazima, kao «bulka». Obrukah se, «do koske». Tek što sam stigao kući, javlja mi se agentkinja, dobio si posao, veli, oduševljeni su tvojim viđenjem «materijala». Kojim crnim viđenjem, pričao samo opće ordinarne gluposti!

Uzmem ponovno da pročitam šta sam to nahvalio i – smrznem se. Majko moja, kakvo sranje. E, sve to, do sada, nije još bizarno. Tek postaje. Ja sam prije toga čitave godine išao po sastancima za neke projekte, spreman i naoštren, nikada bez deset kucanih strana «notesa»  i vizualnih bilježaka, ideja kako bih taj scenario unaprijedio i poboljšao… Borio sam se i za Mexican i za Fridu, A View from the Top (bio genijalan scenarij, ispalo govno od filma), za neke od njih baš mi je bilo stalo, pripremao sam se po par tjedana, čak proučavao i tko su producenti. A to su sve bili nezavisni producenti koji su te projekte razvijali i htjeli raditi s «Miramaxom». I borim se «kao lav» na svakom od tih sastanaka, predlažem, nudim rešenja, kritiziram… I svaki put se «pojedem kao mlad mjesec» što izaberu drugog… I onda – ovo! I onda – prosvjetljenje! Shvatim, udarim se po čelu, i kažem sebi – «Pa oni, idiote, uopće ne vole da ti predlažeš i kritiziraš, da dovodiš u pitanje nešto što su skupo platili, sve što im od tebe treba je – entuzijazam!» E, jebi ga. Eto ti, sasvim fino elaborirano pitanje zašto nisam ostao, te se nadam da me nitko drugi više ovo neće pitati. Teški uvjeti za rad, jednom riječju. S druge strane, jest tu i lova, i status. Ali, meni te materijalne vrednosti slabo znače, ja bih dao sve bazene Los Angelesa za kamen Mljeta, nije me to moglo motivirati.

Što se War Inc. tiče, stvar je sljedeća: projekt se zvao Brand Hauser kada sam ga dobio od Johna Cusacka. Trebao sam ga režirati, ali su producenti, «Nu Image», zahtijevali da se scenarij poboljša. Sa zadovoljstvom sam to prihvatio, radio nekoliko mjeseci na njemu s Dimitrijem Vojnovim i rezultat je bio nešto nalik na suvremenu verziju Dr. Strangelovea, politička satira s puno dobre akcije. Mnogo smo unaprijedili scenarij koji je bio zanimljiva polazna osnova, ali u biti čista gnjavaža gdje se mnogo sere, a malo radi. Proveo sam tri mjeseca u Bugarskoj na pripremama ovog projekta, putovao u Maroko i Kazahstan, gdje su se dijelovi tog filma trebali snimati, doveo svog scenografa, direktora fotografije, jedan broj naših glumaca. Dva tjedna prije početka snimanja, javio se Cusack koji je, dok je sve to trajalo, snimao u Londonu nekakav horror po Stephenu Kingu. Bio je neugodno iznenađen trenutnom verzijom scenarija i zahtijevao da se sve vrati na njegovu, onu gnjavatorsku. U šoku, pitao sam njegovog producenta koji je sve vrijeme bio sa mnom u Bugarskoj, inače njegovog bivšeg trenera, stručnjaka za sklekove a ne za film, kako je moguće da mjesecima radimo a da njegov gazda nije bacio pogled na scenarij?! S velikom nelagodom mi je objasnio da Cusack pati od disleksije i da nije u stanju sam čitati scenarij, već mu ga netko mora pročitati. Sutradan sam spakirao kofere i iz Sofije pobjegao glavom bez obzira. I, bio sam u pravu, doveli su nekog redatelja koji se nije mnogo miješao u svoj posao, vratili scenarij na staru verziju i ispao je jedan od najglupljih filmova u povijesti filma. Od mene, tamo, ostalo je par naših glumaca, Marisa Tomei koju sam ja već kastirao i billboard Democracy Light koji je u tom filmu bila moja posveta Ranama. Ovo iskustvo je za mene bilo izuzetno otrežnjujuće te sam sklon držati se maksime – «Jebo i Hollywood i holivudske zvezde.»

Zašto film Sveti Georgije ubija aždahu nije upalio u očekivanoj mjeri? Jeste li bili preambiciozni?

Je li «upalio» ili nije, relativna je stvar. Samo vrijeme to može pokazati. To što su me povodom filma posipali «kofama govana» nije vezano za film već za to što se nova vlast preko filma obračunavala s prethodnom, koja je film podržala. A tu kampanju je i vodilo jedno iskompleksirano stvorenje koje je imalo dovoljno muda da se bez znanja i talenta obogati monopolističkom pozicijom, ali ne da izrežira film, za šta se isto to – školovalo. (Taj isti je i za Paradu busio, burgijao, zvao sponzore koji su htjeli surađivati s nama i ucjenjivati ih da odustanu. Ali neka, zna i on, uz sve novce koje ima, da je – jado.) E, ja sam tog «toplog zeca» prije tri godine izdržao «sportski», nisam ni riječ rekao ni kada su izmišljali afere s tobože neplaćenim glumcima, tobožnje sukobe sa scenografom, i razne druge gadosti i neistine. Samo je jedno istina – Sveti Georgije je dobar film, on je izrežiran tako da je većini ovdašnjih filmadžija, od kojih većina ne zna ni «rampu» ubosti, domaći zadatak. On nije, s obzirom koliko sam energije uložio, opravdao moja intimna očekivanja. I to sam rekao javno, a zašto ne bih, pa su i to uzeli kao argument protiv tog filma. No, kao redatelj, samo ja snosim odgovornost za to što je film mogao biti i bolji – i nitko drugi. Ako ćemo o razlozima zašto film nije bolji no što je ispao, moj odgovor je sljedeći: i Dušan Kovačević, Lazar Ristovski i ja smo pošteni umjetnici koji uvijek pokušavaju dati najviše u svom poslu. Ovdje, Kovačević i Ristovski s jedne strane i ja s druge, predstavljali smo , na žalost, ne baš najbolju kombinaciju, s obzirom na to da su nam i umjetnički i politički svjetonazori veoma različiti. Često i dijametralno suprotni. I nitko tu nije kriv – radili smo film s velikim međusobnim poštovanjem, veoma često dolazili do kompromisa, a kompromisi su odlična stvar u politici i u životu, ali najčešće u umjetnosti – nisu. Osim toga, dešavalo se da gospodin Ristovski i ja imamo potpuno oprečna viđenja kako se neka scena treba razvijati – naprimjer, u sceni kada invalidi hoće izaći iz rovova i krenuti ka neprijateljskim linijama, ja sam htio da ih Đorđe želi spriječiti, pritisnut osjećajem krivice za nešto za šta uopće kriv nije, pokušavajući osujetiti taj inat invalida, to besmisleno žrtvovanje, a oni, smatrajući ga odgovornim, štakama ga pretuku i ostave da leži u blatu, krvav… Pošto krenu na protivničke rovove, Đorđe se pridiže i komandira juriš, pokušavajući ih spasiti, iako su ga, trenutak ranije, tukli i pljuvali! Lazar Ristovski je izrazio skepsu prema takvom rješenju, tvrdeći da ne mogu invalidi njega savladati… Možda je u pravu što se života tiče, ali čini mi se da bi to bila daleko bolja scena, da smo je izveli onako kako sam je zamislio… Bilo je tu i konceptualnih neslaganja – mene, generalno, uopće nije zanimala 1914. godina, bez obzira što osjećam divljenje prema ovoj grandioznoj epopeji koju je iznio prije svega mali čovjek, srpski seljak o kome tako divno piše Archibald Reiss. Želio sam u Svetom Georgiju da ovaj film epohe, kostimirani film, meni posluži kao «dimna zavjesa» za priču o – Srbiji danas. I o Srbiji iz devedesetih. I onda se ovi sa slamom umjesto mozga uhvate zamjerati kako – nema masovki. Nema, ali ne zato što ja ne znam izrežirati masovku, nego zato što je to filmski znak i odluka, a ne da se uštede pare! Masovki ima, ali one su u drugom i trećem planu, iza krupnih planova glavnih junaka. Žao mi je, na kraju, to što nisam imao priliku izvršiti potpunu «dekonstrukciju» scenarija. Bio bi mnogo bolji da je priča ispričana iz vizure ili Vaneta Siročeta ili Katarine, film je umnogome «ohladila» i «oštetila» ta objektivna vizura… Da sam ovo mogao, film bi bio bi osobniji, topliji… Jer su Gavrilo i Đorđe zapravo mnogo manje interesantni junaci od Vaneta i Katarine. No, Sveti Georgije mi je bio i odlična «škola» da se držim vlastitih scenarija. Radeći baš to što sam napisao osjećam se najbolje i, najvažnije, samo sebi samome polažem račune.Iz te frustracije, Vane Siroče, tj. mali Stanoje, postaje narator u Montevideu, kad već nije to bio u Georgiju.

Što najviše volite u procesu stvaranja filma? Znate li uvijek točno što želite ili ima slobodnog hoda?

Sve faze filma volim podjednako. U životu sam se bavio i novinarstvom, pjesništvom, svirao u new wave bandu, spremao se čak u jednom trenutku konkurirati na likovnu akademiju, studirao s velikim interesom kliničku psihologiju i kratko se bavio psihoterapijom. U svakoj fazi rada na filmu koristim iskustva iz narečenih oblasti… I u svakoj uživam. Na snimanju svakako znam što želim, nikada nisam imao taj luksuz da mnogo improviziram i da presnimavam scene. Znajući to, pripremam se dobro, prije svega u fazi scenarija. Često ne ulazim u snimanje prije no što napišem sedam, osam verzija… Dobar scenarij se može usrati, ali mnogo teže nego što loš scenarij možete unaprijediti režijom. Mnogi su probali pa se nisu dobro proveli…

Čitate li kritike svojih filmova? Cijenite li (slučajno) mišljenje nekog kritičara? Recimo, jedna kritičarka, ne ja, detaljno objašnjava zašto je film Parada kavurma (‘Kavurmu u ishrani upotrebljavaju šire narodne mase jer je jeftina. No kavurma je kolesterolska bomba i kavurma smrdi.’) Pamtite li Vi neki slikovit komentar?

Dobro ti je ovo – «ne ja». Pa zar misliš da bih se ja ljutio čak i da si ti? Svatko ima pravo na svoje mišljenje… Ja sve kritike čitam i razveselim se kad pročitam dobru, ali kada je iz pera nekoga čije mišljenje cijenim. Na primjer, uvijek strepim šta će gospodin Vlajčić napisati. Ili, jako mi je drago u slučaju Parade, da vidim kako se film dopao Basari ili Vidojkoviću. Bio sam jako zadovoljan kada je gospodin Ćirilov u svojoj kolumni odgovorio kritičarima koji mi zamjeraju na korištenju stereotipa – u komediji. Što se «kavurme» tiče, da, da, to je bila izuzetno zabavna kritika, sa zadovoljstvom sam je pročitao. No te, veoma osobne kritike najčešće, onome tko je znalac, mogu poslužiti sagledavanju duševnog stanja samog kritičara, jer one, zapravo, pričaju mnogo manje o filmu, a više o svom tvorcu. Da se ovim poslom i dalje bavim, ta kritika bila bi odlično polazište za psiho-terapiju kritičarke, iz čije podsvijesti narečena kavurma «klizi» (te «smrdi») da opiše potisnuti strah od vlastite seksualnosti, simbolizirajući, zapravo, ambivalentnost prema vlastitome seksualnom identitetu. «Bomba» u iskazu sugerira eksploziju, točnije orgazam, a zajedno u rečenici svakako strah od istog te nemogućnost da se postigne vrhunac. Veza između kavurme i «širih narodnih masa» može pomoći u rasvjetljavanju autoričine morbidne fantazije, dakako, poput kavurme, «prerađene» pritiskom savjesti, fantazije da se prepusti uživanju s više muških osoba odjednom, a koje, dakako, «smrde», što predstavlja užasan ali, opet, «siguran» surogat nedostižnoj, zreloj, genitalnoj seksualnosti i bez straha da se zaista prepusti jednoj osobi i s njom ostvari pravu intimnost.

No, na stranu s ovom, ipak, veoma jednostavnom i transparentnom kritikom. Ako se, s krajnje lijevog spektra političkog života, prošetamo ka ultra desnom – tamo se nalazi moj «miljenik» – kritika Emila Vlajkija , potpredsjednika Republike Srpske. To što gospodin Vlajki bruka čitavu Republiku Srpsku sočinjenijem u kojem ima pregršt elemenata za hitnu hospitalizaciju, nije jedino što je meni zabavno, a gospodinu Dodiku bi moralo biti – jako tužno. Strast s kojom gospodin Vlajki predlaže «definitivno» rješenje prema LGBT populaciji (dio «preodgojiti» operativnim putem, dio podvrgnuti psihoterapiji, a dio, otporan na oba, pustiti da živi) sugerira takvu provalu čežnje za snažnom muškom rukom i čvrstim muškim tijelom da se, gotovo kao vapaj, diže nad ovim zanimljivim i dirljivim štivom. Neprocjenjiva kritika. Čitam je svako malo, i uvijek se ponovno dobro zabavim. Gospodine Vlajki, poljubio bih Vas kada ne bih znao da ćete na mene skočiti da mi uzvratite «francuskim» poljupcem.

Gdje da čovjek koji je upravo diplomirao režiju u Beogradu/Zagrebu prvo ide? Kako da snimi film? Zanima li Vas da sudjelujete ili pokrenete rješavanje tog problema?

Naravno da me zanima. Uživao sam družeći se sa studentima i prenoseći im iskustva, tijekom godine dana, kada je moj omiljeni profesor Bajo Šaranović (uz Bracu Slijepčevića) zbog bolesti odsustvovao. Mislim da su i studenti te klase bili jako zadovoljni šta su mogli čuti od mene. Uostalom, gotovo su svi, Uroš Stojanović, Vlada Paskaljević, Ana Marija Rossi, Marija Perović… režirali cjelovečernje filmove. Neki od njih, kao Ivan Andrijanić, spremaju film. Ali, baš svi su ostali «u filmu» i na to sam veoma ponosan.

Zašto više ne radite na FDU?

Jako mi je žao studenata FDU. To je sve što imam da kažem na ovu temu.

Što je sljedeće? Silvana? Bodljikavo prase?

Da, Bodljikavo prase. Za mjesec dana krećem u tu avanturu, uvjeren da ću ga ovaj put snimiti.

Pišete li još pesme?

Ne, na žalost. Poezija je, čini mi se, za veoma mlade ljude. Ja to više nisam.

Page 1 of 212