Posts Tagged ‘Stellan Skarsgard’

Piše: Koraljka Suton

24.02.2014, 01:07h

Nešto više od mjesec dana nakon izlaska prve Nimfomanke  repertoar domaćih kina postao je bogatiji za željno iščekivani nastavak von Trierova magnum opusa. Ništa manje seksualno eksplicitna, Dvojka otvara disclaimerom s početka Jedinice, u kojem je istaknuto kako sam redatelj ne stoji iza odluke da se njegov ambiciozan i sa strašću napravljen filmski projekt ne samo skrati za sat i pol, već i podijeli u dva dijela. Nakon odgledana završnog kadra, postalo mi je posve jasno i zašto.

U Volume II zajedno sa samcem Seligmanom (Stellan Skarsgård) bivamo izloženi daljnjoj rekonstrukciji seksualnih avantura samoprozvane nimfomanke Joe (Charlotte Gainsbourg), koje postaju sve mračnije i autodestruktivnije kako junakinja postaje starija. Ono što se u njezinoj mlađoj verziji (Stacy Martin) vidljivo moglo okarakterizirati kao požuda, koju i sama navodi kao glavni uzrok svoje ”bolesti”, u starijoj Joe jedva da je primjetno u svojem čistom obliku jer je primorano probijati se kroz debele slojeve melankolije, krivnje i frustracija. Tako gledamo ženu koja većinu svoga života pati pod teretom nagona koje ne može kontrolirati, a koji nikako da joj donesu toliko potrebno zadovoljstvo.

1

Stoga ne čudi što se u drugom dijelu života Joe ciljano upušta u potragu za još raznovrsnijim seksualnim iskustvima, i to onima koja će joj nužno nanijeti ogromne količine fizičke boli i time poslužiti kao konkretna manifestacija njezine psihičke potrebe za samokažnjavanjem. Scene između nje i uznemirujućeg K-a (izvrstan Jamie Bell, kojeg se bojiš svake sekunde njegove nazočnosti na ekranu) jezive su, hladne i apsolutno mučne, tim više što su uvelike temeljene na iščekivanju (neminovne i eksplicitne brutalnosti), tijekom kojeg kao gledatelj imaš potrebu vrisnuti, baš kao što to Joe učini netom prije primanja prvog udarca.

Seligman i dalje nastavlja bivati instancom koja ne osuđuje, a jedan od razloga tomu saznajemo dobivanjem uvida u njegovu seksualnost, u sceni koju je Skarsgård savršeno iznio, time dodatno produbljujući svoj ionako već dovoljno interesantan lik. Njegove analogije i digresije nastavljaju činiti sastavni dio narativne strukture, ali najzanimljivija pozicija koju on zauzima jest ona publike, u trenucima kada verbalizira naša pitanja i nedoumice, mjestimice tražeći od Joe da pojasni ono što je nejasno ispričano (odnosno nama: prikazano).

1

U Dvojci se von Trier na zanimljiv način ciljano išao referirati na vlastiti opus, igrajući se pritom i očekivanjima publike na čije prepoznavanje motiva i računa. Tako je jednu bitnu scenu postavio na isti način kao jedan od ključnih trenutaka Antikrista, upotrebljavajući čak i identičnu glazbu te stavljajući Gainsbourgičinu Joe u istu poziciju i dajući joj istu funkciju koju je imao njezin lik u spomenutom filmu. Na to je sjećanje publike von Trier računao među ostalim i kako bi povećao napetost, svjestan toga da nećemo biti u stanju sa stopostotnom sigurnošću predvidjeti njegovu namjeru – ciljano ponoviti vlastitu scenu s istim ishodom ili biti subverzivan i odigrati je drukčije? Na sličan, ali manje „napet“ način, odaje počast i svojem Lomeći valove, služeći se i u Nimfomanki dogovorom između muškog lika i glavne junakinje koji odvodi radnju u novom smjeru.

Ipak, motiv koji se proteže kroz sve njegove filmove, a u drugoj Nimfomanki kulminira, svakako je već toliko spominjana ženska patnja. Valjda je samo von Trier u stanju spojiti mizoginiju i feminizam, opirući se time ikakvoj jednoznačnoj kategorizaciji i bezbrižno ploveći u moru sivila. Koristeći se biblijskim analogijama on implicitno demonizira ženu, odnosno dozvoljava njoj da sama to čini, dok je istovremeno slavi kroz prizmu Seligmana kao protuteže koja joj eksplicitno priznaje potpuno pravo na njene seksualne potrebe i činove, argumentirajući kako bi za muškarca u toj poziciji vrijedili potpuno drugačiji standardi.

22

Vraćajući se u zaključku na tvrdnju iz uvoda, zamjerka koju imam spram Dvojke jest ta što uopće moram govoriti o njoj kao o dvojci. U potpunosti mi je jasna von Trierova nevoljkost da svoje životno djelo podijeli u dva ”nastavka” jer riječ je o jednom cjelovitom četverosatnom (iako izvorno petipolsatnom) filmu hladne atmosfere koji postepeno postaje sve beznadniji i brutalniji. Dijeljenje toga u dva dijela (na koliko god logičnu mjestu taj rez nastupio) razbija za Nimfomanku toliko bitan kontinuitet i time stvara dojam nasilno razlomljena filma, zbog čega Dvojka kao cjelina ipak pomalo pati. Stoga toplo preporučam da ih, ako je ikako moguće, pogledate u komadu ili barem što prije jednog za drugim i date von Trieru da vam u četiri sata kompleksnom i surovom pričom zorno dočara sve što seks ne bi trebao biti.

Piše: tonymelo

20.02.2014, 14:43h

Piše: tonymelo

09.02.2014, 20:24h

Piše: Koraljka Suton

22.01.2014, 21:12h

Lars von Trier uistinu je posebna biljka. Filmovi poput Lomeći valove, Melankolije, Plesa u tami ili Antikrista odišu težinom sporog tempa koja izjeda iznutra, uvlačeći gledatelje pritom u sado-mazo odnos s redateljem koji obožava kada njegovi (ženski) likovi beskrajno pate. Na nama je da se izmrcvarimo zajedno s njima ili pak da kažemo „jebeš to“ i zaključimo da nas von Trier i njegova „vizija“ (neki bi nadodali i mizoginija) do zla boga iritiraju. Nimfomanka je još za vrijeme snimanja digla puno prašine, što ni ne čudi s obzirom na tematiku koju obrađuje i redatelja koji se ne libi pokazati srednji prst cenzuri zbog želje i potrebe da sa (seksualnom) eksplicitnošću ide – do kraja.

Ipak, film koji u svojoj necenzuriranoj verziji traje 5 i pol sati producenti su podijelili u dva dijela, a na početku dvosatne Jedinice stoji jasan disclaimer koji naglašava kako sam von Trier ne odobrava ovu „skraćenu i cenzuriranu verziju“. No nakon odgledanog, čovjeku ne preostaje ništa drugo doli zaključiti da je redateljev samoprozvani veliki kompromis svejedno rezultirao najbeskompromisnijim filmom godine. To će reći da čak i u ovoj „manjkavoj“ verziji ništa nije prepušteno mašti gledatelja, a ranije spomenuta prašina dodatno se digla kada je velika jezičina Shije LaBeoufa izjavila kako je u ugovoru pisalo da će scene penetracije i oralnog seksa glumci odraditi sami. Producenti su to ubrzo opovrgnuli rekavši kako su za dotične dijelove korišteni porno-dubleri, kao što je bio slučaj u Antikristu.

1

U filmu upoznajemo Joe (Charlotte Gainsbourg),  koja pretučena leži na pločniku te odbija ponudu slučajnog prolaznika Seligmana (Stellan Skarsgård) da pozove hitnu. Dobroćudni samac potom je odvede kod sebe doma, smjesti u krevet i da joj čaj, moleći je da mu ispriča što joj se dogodilo. Tu Joe započinje svoju životnu priču kroz filter onoga za što smatra da je određuje i „čini lošom osobom“ – nimfomanije – od trenutka kada je kao curica prvi put otkrila masturbaciju…

Ženska patnja u središtu je i ovog von Trierova filma, manifestirana u vidu mržnje koju junakinja gaji prema sebi samoj zbog svoje ovisnosti kojom nanosi bol sebi i drugima. Atmosferski nabijen, surov i sumoran, prvi dio Nimfomanke ipak nije u toj mjeri mučan kao, primjerice, ranije spomenuti Antikrist ili pak Lomeći valove, no osjetno postavlja fine temelje (Joeina života te njene percepcije same sebe) i utire put Dvojci, koja će, ako je suditi po izvadcima koji se vrte uz odjavnu špicu, biti von Trier u svom najsadističkijem izdanju…i Joe u svom najmazohističkijem.

1

Način na koji Joe konstruira samu sebe unutar svoje priče jest kroz dijalog sa Seligmanom, koji služi kao protuteža njenoj samomržnji, nimalo je ne osuđujući te nalazeći u njenim seksualnim avanturama zanimljive analogije s područjima koja su njemu poznata – bilo to ribarenje, glazba ili matematika. No nije samo on taj koji zahvaljujući njenim pričama dobiva ideje za brojne paralele koje von Trier potom koristi za dojmljivu vizualnu i narativnu igru, već i ona na temelju detalja iz njihove interakcije (bila to audiokaseta koju uoči ili desertna vilica koju smatra suvišnom) dobije poriv prepričati određeni segment svoga života i strukturirati priču oko dotičnih detalja koji su joj služili kao poticaj. Time paralelno s redateljevom igrom na planu narativne strukture svjedočimo i zanimljivoj dijaloškoj, u ovom slučaju intelektualno-filozofskoj, igri glavnih protagonista (kapa dolje Gainsbourgici i Skarsgårdu), zahvaljujući kojoj Seligman prestaje biti puko sredstvo koje omogućuje Joe da se izrazi te postaje samodostatan lik, jednako intrigantan kao i ona sama.

Ipak, fokus je za sada primarno na Joe, kroz čiju se priču preispituju koncepti seksa i ljubavi te njihova korelacija. Sebe opisuje kao lošu osobu koja se seksa iz požude, a ne iz potrebe, a početke svoje nimfomanije pripisuje „buntu protiv ljubavi, koja je ionako samo požuda pomiješana s ljubomorom“. No kada napokon i nastupi ono što prepozna kao ljubav, to dolazi s velikom dozom vlastitog podređivanja. Naime Joe, koja po danu obradi i do sedam različitih muškaraca, sve njih zapravo posjeduje i time ih (doslovce) drži za jaja, bili oni toga svjesni ili ne, dok je u seksu iz ljubavi ona ta koja po prvi put sebe „daje u posjed“, makar ta ljubav izrastala na potpuno nezdravim temeljima.

2

Stoga se scene seksa s tim nasumičnim muškarcima jednako mehanički redaju kao što se ona reda na njima. Kao kontrast tome služi pak neočekivano lijep odnos s ocem (Christian Slater) u scenama prepunim topline, poetičnosti i emocionalnog angažmana pa sada svima nabrijanima na Freuda ostavljam neka sami donose svoje zaključke.

Film o seksu koji zapravo uopće nije seksi niti to pretendira biti, već je više psihološka studija isprepletena s filozofskim promišljanjima, sadržajno puno toga nudi, otvarajući time prostor za pitanja na koja ne daje odgovore. Glavna premisa ovog hrabrog, na momente mučnog i da, rekla bih potpuno beskompromisnog filmskog projekta, nezamisliva mi je u rukama manje specifičnog i odlučnog filmaša od von Triera. Sada kada nam je Jedinica poslužila za zagrijavanje, mogu samo reći da željno iščekujem nastavak da vidim u koje je sve (ne)zamislive smjerove dotični odlučio otići, nesumnjivo bez imalo zamaranja potencijalnim delikatnim osjećajima raznih vrsta koje bi kod određenog broja gledatelja mogao povrijediti.

Piše: tonymelo

09.11.2013, 02:12h

Piše: Antonija Zubčić

05.11.2013, 20:19h

Kad netko želi govoriti ili pisati o Larsu von Trieru uvijek će se naći na skliskom terenu. Neki će ga držati pretencioznim, drugi će ga kovati u nebo. Moje akademske godine odgojene dobrim dijelom na izvannastavnoj lektiri Thomasa Manna, Roberta Musila i cijele jedne grane književnosti ”čovjeka bez osobina”, dozvoljavaju mi da priskrbim sebi neutralan stav. Pa, da krenem redom.

Film Melankolija sastoji se od uvoda i dva dijela koja slijede nakon. Prvi dio naslovljen Justine prati istoimenu junakinju (Kirsten Dunst) na dan njezina vjenčanja, a u drugom dijelu naslovljenom Claire, po njezinoj sestri (Charlotte Gainsbourg), pratimo likove u vremenu apokalipse i očekivanja smaka svijeta. Sam naslov – melankolija – po Freudu je naziv za duševno stanje od kojeg boluje i glavna junakinja Justine, a koje karakterizira, među ostalim, gubitak kontakta s vanjskim svijetom. To je i naziv planete koja prijeti da se nađe u izravnoj koliziji sa Zemljom. No, da se vratim na uvod – već je na početku filma, u svojevrsnoj uvertiri ili prolepsi, najavljen i njegov kraj (nije spoiler nego redateljska intencija), tako da je ostatak tek odbrojavanje do velikog finala. Takvim postupkom von Trier ostvaruje klaustrofobičnu atmosferu iščekivanja doomsdaya, ali i određuje kružni tok filmske naracije. Dakle krug, odnosno kružno gibanje, jest narativno načelo, ali ujedno i višeznačan simbol. Kad smo već kod višeznačja, jedan od ključnih semantički nabijenih prizora svakako je onaj u kojem vidimo Justine, Claire i njezinog sina Lea (Cameron Spurr) u ”čarobnoj pećini” dok se opasnost približava u vidu velike lopte s neba. Prvo što će upasti u oči jest činjenica da je čarobna pećina zapravo nekakva replika kostura indijanskog šatora. S druge strane, melankolična Justine ima sposobnost proricanja budućnosti, ona zna što će se zbiti – zapravo, njezina funkcija u svijetu slična je onima koje su imali indijanski šamani, ona posjeduje ono što bi se reklo treće oko. Uvodeći u film jedan takav lik i tom ranije spomenutom izaista impresivnom filmskom scenom, kojom stavlja modernog čovjeka u primitivni ambijent, pod šatorsko krilo, von Trier je uspješno opisao čitav civilizacijski razvojni krug, povezujući njegove početke i kraj, ali i dokazao da suvremeni čovjek, unatoč znanosti i napretku, još uvijek stoji u vlasti istih sila (i fobija) kao i onaj ”primitivni”. Tko bi htio mogao bi uočiti i mnogo kršćanskih simbola, a upravo povezivanjem kršćanskog i poganskog redatelj daje do znanja kako pred usudom nema bijega ni u magijske obrede, ni u primitivna vjerovanja, ni u religiju, a bogme ni u znanost, o čemu će posvjedočiti ironičan slučaj Claireinog muža Johna (Kiefer Sutherland), po meni jedna od svijetlih točaka filma (slučaj).

0

Također, čini mi se da je jedan od glavnih motiva kojima se ovaj film bavi – motiv spoznaje, što naravno aludira na Bibliju (Knjigu postanka). Tako Justine spoznaje svijet (njegovu pravu narav), ali i njezina sestra Claire također, i to posegnuvši za zabranjenim voćem – internetom. Čak bi se moglo reći da je mjesto radnje svojevrsni moderni Eden; naravno, to više nije idilični proplanak gdje teku med i mlijeko, životinje ugodno lješkare i raste svakovrsno voće,  već bogati i raskošni dvorac, golfski tereni, mjesto gdje cvatu moć i društvene veze – obećana zemlja ili američki san. Ako je nekad čovjek protjeran iz raja, sada je paradoksalno zatočenik istoga (konj Abraham ne želi prijeći preko mosta), a priča se opet ciklički zatvara u samu sebe.

Uz taj simbolički plan, film funkcionira i kao kritika društva i uloga koje to isto pojedincu, a naročito ženi, nameće (iako na nedostatno originalan način). To je društvo u najmanju ruku trulo pa čak ni uža obitelj nema poštovanja (ali ima očekivanja!) spram dana Justinine udaje, a da se i ne govori o njezinom beskrupuloznom šefu ili pak o njegovom šegrtu-nećaku koji dolazi s bračnom ponudom kao s kupoprodajnim ugovorom. U takvom svijetu i čin vjenčanja postaje prazan ritual kao što su prazni i ljudi, čega je, čini se, Justine svjesna i što u njoj izaziva fobije i anksioznost. Iako mi je poznat takav lik antijunaka koji je potpuno nesposoban kad je u pitanju funkcioniranje u svakodnevnom životu, ali se zato u krajnje ekstremnim egzistencijalnim situacijama osjeća „kod kuće“ (kako to već biva u takvih karaktera, cinici bi rekli emo), ipak ne mogu a da ne primijetim određenu isforsiranost glavne junakinje, a shodno tome i glume (iako je takvu vjerojatno zahtijevala uloga). Nadalje, neki će možda filmu prigovoriti plošnost u oblikovanju sporednih karaktera, ali treba imati na umu da su isti prije svega utjelovljenja negativnih pojava u društvu, a otuda i hiperbolična tehnika za koju bi rekla da u ovom konkretnom slučaju baš i ne funkcionira, budući da, s obzirom na grandioznost kojoj film teži, klišejizirane forme i nisu najbolji izbor. Ipak, zanimljivo je vidjeti kako se ono što se odvija na unutrašnjem, intimnom planu glavne junakinje u prvom dijelu filma realizira na konkretnom, referencijalnom planu u drugom dijelu. Dok je u prvom dijelu melankolija samo fantom u Justininoj glavi, u drugom se ona pretvara u konkretnu prijetnju – apstraktni pojam dobio je svoju materijalnu inkarnaciju.

00

Što se tiče estetskog ugođaja na kojem film inzistira, izuzev par „velikih“ scena, i tu bi se moglo ponešto prigovoriti, prije svega (ponovno) klišejiziranost pojedinih prizora, posebno u uvodu (neke scene su toliko iskomercijalizirane da su se vrtile na MTV-ju i sl. – primjer Ofelije). Da dodam, čak je i sama premisa od koje film polazi (”The earth is evil”) već potrošena k’o stari đon. Također, mislim da je komorna atmosfera koja vlada većim dijelom filma priličan promašaj, a ubija i onu semantičku petlju koja je trebala doći kao šlag na tortu. Za kraj jedino mogu reći: iako mi se čini da su od mog početnog neutralnog stava ostala tek početna slova, tko god se odluči pogledati Melankoliju jedno mu je sigurno – stanovite senzacije neće izostati.

Piše: Terezija Bjelajac

10.10.2013, 19:17h

nymphomaniac-poster

Ako imate baku slabijeg srca i sada vam zalijeva davno zaboravljeni kaktus po sobi molim da je udaljite iz radijusa ekrana prije nego odskrolate prema dolje, jer vam donosimo četrnaest svježih eksplicitnih postera nadolazećeg Nymphomaniaca Larsa Von Triera! Radi se o petosatnom projektu podijeljenom na dva dijela u kojem Joe (Charlotte Gainsbourg), dijagnosticirana nimfomanka otvara svoju dušu Seligmanu (Stellanu Skarsgardu) nakon što je nađe pretučenu u nekoj uličici.

Za sve captain obviouse koji čitaju članak i gledaju postere – ne, ne radi se o glumcima uhvaćenima tijekom tretmana govornih vježbi, već u trenutcima onoga što bi Francuzi nazvali la petite mort. Tako se pripremite na izuzetno uzbuđene Umu Thurman, Stacy Martin, Jamiea Bella, Connia Nielsena, Christiana Slatera, Willema Dafoea, Miu Goth, Nicolasa Broa, Sophie Kennedy Clark i Jensa Albinusa. A tu nam je i Shia Beowulf (koji je očito prerastao autiće i sad se bavi ozbiljnijim filmovima) u sasvim kulerskoj James-Dean-lookalike pozi. Ovako uzbudljivoškakljiv projekt dolazi u Danska kina na sam Božić pa ga s nestrpljenjem očekujemo i kod nas.

Piše: Katarina Tokić

25.09.2013, 00:35h

 cinderella-firstlook-james-riding

Film koji svi vi željno očekujete (da, da ne sramite se), Cinderella, početi s prikazivanjem 13. ožujka 2015. godine. Planovi za snimanje filma su gotovi: glavnu junakinju Lily James imamo, zgodnog Richarda Maddena kao princa također, zlikovke (maćeha i polusestre) su isto u planu, a snimanje će se održavati u filmskom studiu Pinewood i lokacijama diljem Engleske. Redatelj Kenneth Branagh (Much Ado About Nothing, Thor, Hamlet, As You Like It) je svjestan kako ne može zadirati u klasik poput ove priče, ali ipak će malo promijeniti tijek priče.

Ella (Pepeljuga) će upoznati princa prije bala, a pritom neće znati njegov pravi identitet, a njena kuma neće biti simpatična bakica već simpatična prosjakinja. Uz Lily i Richarda u filmu će se pojaviti Cate Blanchett, Helena Bonham Carter, Sophie McShera, Holliday Granger, Nonso Anozie i Stellan Skarsgard. Cate će glumiti Lady Tremaine, zlu maćehu, a Helena – a koga drugoga nego vilinsku kumu.
Disney nas je, uz priopćenje o filmu, počastio jednom slikom sa snimanja.

cinderella-firstlook-james-riding-xlarge

Piše: tonymelo

11.09.2013, 00:23h

Piše: tonymelo

07.08.2013, 15:38h

Piše: tonymelo

23.04.2013, 12:58h

Piše: tonymelo

14.04.2013, 22:08h

Piše: Danijel Špelić

09.01.2013, 08:30h

Ronin (1998., 122 min.)

Redatelj: John Frankenheimer

Scenarij: J. D. Zeik, David Mamet

Glume: Robert De Niro, Jean Reno, Natascha McElhone, Stellan Skarsgård, Sean Bean, Michael Lonsdale

 

Kada idete raditi film na starinski način, bez CGI-a, onda to nešto govori o vama kao redatelju. Da ste stara škola, da cijenite kaskaderski posao, da želite vidjeti autentičnost i da vas boli neka stvar za kompjuterske novotarije. Kapa dolje, treba imati cojones za to napraviti. Rezultat je poprilično impresivan, barem gledano s tehničke, vizualne i narativne strane (box office je bio malo slabiji), film i dan-danas ima jako visok ugled u svojem žanru (koji i nije tako jasno definiran, ako ćemo iskreno) te ispada da je skoro k’o posljednji Mohikanac što se tiče car chase filmova. Za ovakav način snimanja može se stvarno i bez pretjerivanja reći – takvi se filmovi doslovce više ne snimaju. Čak i ako se snimaju (Drive je imao nešto jako malo staromodnog pristupa jurnjavama), nemaju jačinu kakvu bi trebali imati. Doduše, to je i dvosjekli mač, Ronin je danas poznat po svojim automobilskim akrobacijama, no malo manje po svojoj priči, a još manje po svojem jezivo kvalitetnom castu. Film ima glumačku postavu od koje vas moraju proći trnci, posebice kad ih sve zajedno vidite na jednom mjestu. I, što je najbolje, usprkos svim jurnjavama koje vidite na ekranu, glumački lafovi dobili su podjednako dobru minutažu. Kombinacija koju ne viđate svaki dan.

Priča je već malo čudnija priča. U igri je skupina međunarodnih kriminalaca (barem ih takvima predstavljaju) koja ima zadatak ukrasti srebreni kofer iz ruku drugog kriminalca. To sad poteže pitanje akcije, jurnjave i pucnjave, čak i planiranja, no ne i samog sadržaja kofera. Uz ta pitanja radnje krene s dobrim tko-je-koga-izdao preokretima jer nitko od njih nije ono za što se predstavlja, svatko radi za nekoga, svi imaju svakoga na nišanu. Priču i dijaloge razvijao je David Mamet, pa ako poznajete njegov rad onda znate što možete očekivati: puno dobrih dijaloga i interakcije među glumcima, a koje su tako dobro ispale jer je glumački odabir takav da je sve to, barem dok pričaju, moralo dobro ispasti. Robert De Niro, Jean Reno, Stellan Skarsgard, Jonathan Pryce, Sean Bean. Treba nekome nešto više od toga? Faktički jedina ženska uloga pripala je Nataschi McElhone, što je jako cool stvar s obzirom na to da sam poprilično slab na dotičnu damu (fucking David Duchovny ju je dobro ispipao u Californicationu), no osim one ne baš klasične umjetne holivudske ljepote, zna i glumiti te nimalo ne zaostaje za svojim muškim kolegama. Priči ćete zamjeriti nedorečenost, u najmanju ruku, ali taj pristup nije loš, ako ćemo iskreno, jer morate malo upregnuti moždane vijuge tko tu koga, što je još jedna relikvija iz zaboravljenog doba filmaštva kad su redatelji od publike očekivali da sudjeluju u filmu, tj. razmišljanju o istom. To što će vam ostati par pitanja u glavi nakon gledanja nije nimalo loša stvar (mene i danas zanima koji quratz se nalazi u tom koferu) jer znači da niste postali dio nepismene gomile koja očekuje da im sve bude nacrtano.

Tehnička strana filma impresivna je u podjednakoj mjeri kao i sve ostalo. Ulice Nice i Pariza postale su područje gdje se natjerivanju mišićavi europski auti (Audi, BMW) i u svakoj sceni se vidi da su kaskaderi (i neki od glumaca) imali pune ruke posla s jurnjavama snimanim pri stvarno velikim brzinama i sa stvarnim sudarima. Polet je bio takav da se jedna mala pogreška ipak morala potkrasti i ako dobro pratite, vidjet ćete da je BMW bio na “gimbalu” kad je krenulo prevrtanje, iliti platformi koja se koristi kad se stvara osjećaj kretanja kako bi se uhvatio krupni plan glumca (u ovom slučaju Natasche) dok je za upravljačem. Zanemarivo, ali fora je vidjeti da su korišteni stvarno stari trikovi pri snimanju (danas se za taj sport koristi zeleni ekran i CGI), što samo pojačava osjećaj nekakve izdvojenosti iz krda sličnih uradaka. Gradske su ulice igrale podjednaku ulogu kao i auti (kvragu, ne mogu dovoljno naglasiti što je lijepo vidjet BMW ili Audi umjesto onih jurilica sa spojlerima do zemlje i hip-hop glazbom u prtljažniku) jer se ne koriste često, a uske ulice Nice dodale su na pojačavanju adrenalina jer tamo stvarno treba znati voziti i ne očešati zid pri velikim brzinama. Vrhunski napravljen film starog majstora Johna Frankenheimera neće zadovoljiti svakoga, što zbog priče koja nije nacrtana, što zbog jurnjava, a što zbog same teme, no teško da će itko izgubiti vrijeme, ili reći da je gubljenje vremena, ako ga sjedne i pogleda. Ako niste fan car chase filmova, uživajte u glumcima. Ako ne volite glumce, uživajte u autima. Ako ne volite nijedno od toga… gledate krivi film.

Piše: Jelena Androić

12.10.2012, 12:25h

Nakon što je danski redatelj Lars Von Trier na lanjskom Cannesu obznanio da je njegov sljedeći projekt seksualno eksplicitni film koji će se zvati “Nymphomaniac”, nije teško zaključiti koliku je pozornost skrenuo na sebe i projekt. Međutim, zasad se ne zna mnogo više od toga da su za glavne uloge odabrani njegova “prijateljica” iz Antikrista Charlotte Gainsbourg te Stellan Skarsgard, u sporednoj ćemo ulozi gledati i Shiu LaBeouf koja će se u filmu mnogo seksati, a vijest je ta da se glumačkoj ekipi pridružuje i Uma Thurman. Bit će joj to prva suradnja s Von Trierom.

Film će imati i soft i hard verziju. Glavni lik, Gainsbourgova, je žena po imenu Jo koja je gadno pretučena i ostavljena uz cestu. Pronalazi ju momak kojeg glumi Skarsgard, koji ju čisti i njeguje. A ona mu zauzvrat prepričava sve svoje erotske avanture, od rođenja, bez da išta ispušta iz priče.

Još nije poznato kakav je lik Ume Thurman, niti ostalih od glumaca (među glumačkom je ekipom i Christian Slater!), no budući da je snimanje već počelo, uskoro će se sigurno znati više.

Piše: Sven Mikulec

29.08.2012, 15:30h

“Divlja i poetična priča erotičnog putovanja jedne žene od rođenja do njene 50. godine ispričana iz perspektive glavnoga lika, samodijagnosticirane nimfomanke” jučer je i službeno počela sa snimanjem. Lars von Trier dosad nam je u svojoj karijeri stvarno ponudio štošta, ali čini se da mu kontroverznosti još nije dosta. Glavnu ulogu odigrat će Charlotte Gainsbourg, a potvrđeno je da će se uz njeno rame pojaviti i Stellan Skarsgård i Shia LaBeouf.

Pred sami početak snimanja objavljeno je i kako su se castu priključili i Jamie Bell te Connie Nielsen.

Dodajmo kako bi film, nakon završetka snimanja, trebao biti podijeljen u dva dijela, od kojih će svaki imati i svoju hardcore i softcore verziju. Koristeći se prigodnim vokabularom, ovo bi moglo biti jebeno.

 

Piše: Deni Zgonjanin

23.08.2012, 16:00h

Nakon što smo saznali da će Christopher Eccleston utjeloviti glavnog negativca u nastavku Thora, te da će Tom Hiddleston reprizirati svoju ulogu Lokija, dolazi nam vijest o novom negativcu. Najnoviji, treći negativac bi trebao biti Algrim the Strong, pripadnik iste rase kao i lik Ecclestona, Malekith the Accursed.

Glumit će ga Mr. Eko iz Lost-a, fenomenalni glumac čudnog imena – Adewale Akinnuoye-Agbaje. Očekuje ga stvarno težak posao pošto će ustvari odraditi dvije uloge u filmu, jer se njegov lik, barem u stripu nakon određenog događaja (ne želim spoilati potencijalnu radnju filma) pretvori u još jače i moćnije biće pod imenom Kurse.

Čini se da će Chris Hemsworth stvarno imati pune ruke posla u Thor: The Dark World, no srećom, imat će pomoć svojih glumačkih kolega iz prvog dijela – Anthonyja Hopkinsa, Natalie Portman, Stellana Skarsgarda, Kat Dennings i Rene Russo

Piše: Izabela Laura

15.03.2012, 23:43h

Muškarci koji mrze žene (The Girl with the Dragon Tattoo, 2011., 158 min.)

Redatelj: David Fincher

Glume: Daniel Craig, Rooney Mara, Christopher Plummer, Stellan Skarsgard

 

Moram iskreno reći da su moji posjeti kinima zadnjih nekoliko godina, koliko god obožavala veliko platno, sadržavali više bojazni ili potpune ravnodušnosti prema onome što će uslijediti kad se svjetla zamrače, negoli entuzijazma, ali najnoviji Fincherov uradak probudio je moje viđenje i vratio nadu da se u kino dvoranu i danas može ući i ostati bez daha, a Muškarci koji mrze žene takav je film. Baš kao uvodna špica s pjesmom Trenta Reznora i Atticusa Rossa: snažan, nabrijan, intrigirajuć i gotovo grešno dobar. Snimljen prema prvom romanu trilogije Millennium Šveđanina Stiega Larsona, Muškarci koji mrze žene, s pravom pričom u rukama vještog redatelja, izvrsnom glumačkom postavom i svim onim tehničkim dijelovima koji su zaslužni za ostvarenje te vizije (Oscar za najbolju montažu), ponovno dokazuje koliki nam užitak filmska umjetnost može pružiti.

Daniel Craig tumači novinara Mikaela Blomkvista koji je, objavivši kao istinite glasine o prljavim poslovima Hansa–Erika Wennerstroma, izgubio kredibilitet, kao i životnu ušteđevinu. Bijeg od očiju javnosti i izlaz iz novčanih neprilika, ali i priliku da razotrije Wennerstroma i vrati ugled, dolazi u liku Henrika Vangera (Christopher Plummer), koji traži od njega da okrije misterij star 40 godina, nestanak njegove nećakinje Harriet za koju sumnja da je ubijena od nekog iz grupe lažljivaca, škrtaca, nasilnika, bivših nacista – nekog iz brojne obitelji Vanger. Mikael prihvaća zadatak, no brzo shvati da mu je potrebna pomoć. A ona će stići u obliku Lisbeth Salander (Rooney Mara), buntovne i neprilagođene, ali briljantne ‘istražiteljice’ s teškom prošlošću i još težim karakterom. S Lisbethinim dolaskom niti zastrašujuće istine polako se počinju povezivati, no malotko iz obitelji Vanger želi istinu; hoće li je Lisbeth i Mikael uspjeti na vrijeme izvući na vidjelo? A svoje živote?

Jedino bolje od napete Larsonove priče jest način na koji je ispričana; od 158 minuta, koliko traje film, niti jedna nije suvišna. Svaka scena jednako je važna i zanimljiva, a opet, ne zamara gledatelja svojom iscrpnošću. Takvom režijom Fincher je postigao ritam filma koji gledatelja stalno drži u iščekivanju, a dao je i jasan osobni pečat: neke scene su možda sadržajno gnjusne, jer predstavljaju neki mogući, tamniji svijet za koji ne želimo da postoji, ali ih je on, kako je Christopher Plummer rekao, načinio s ukusom, a njihovo trajanje jest točno onoliko koliko je potrebno da se u nama probudi neki otpor, neki bunt, savjest i želja za pravdom. Ono što se dogodilo ne možemo izbrisati, ali možemo izravnati račune.

A nitko to ne čini bolje od Rooney Mare u ulozi Lisbeth Salander. Postoje uloge za koje se čini kao da si rođen da bi ih odigrao, a upravo je takvu ostvarila dvadesetsedmogodišnja američka glumica. Iznadprosječno inteligentna, a za ostatak svijeta ‘mentalno nesposobna’, Lisbeth ne vjeruje ljudima, a ni oni ne vjeruju njoj; no razlog njena nepovjerenja prema ljudskom rodu ide dalje od piercinga, tetovaža i neuredne odjeće, nju odbija ono što se nalazi iza skupih odijela, lijepo počeščljane kosice i titule, ona nutrina koja je prečesto trula. I iako saznajemo samo neke detalje njezine prošlosti, savršeno nam je jasno da nije Lisbeth ta koja se jednog dana probudila i samo se tako odlučila otuđiti od svijeta; ljudska trulost i zaspalost sistema na predjelima na kojima je njegova budnost najpotrebnija šamarajući ju je natjerala da stvori vlastiti moralni kodeks koji često nije u skladu sa sustavom. A život na rubu sustava može biti itekako gorak. No, ispod sve te maskerade Lisbeth je i više nego senzibilan pojedinac, spreman i sposoban osjećati i iskazivati isto, biti više čovjekom od mnogih drugih hladnih likova koje susrećemo u Larsonovoj Švedskoj. Ali ne samo to – Lisbeth, tj. Rooney, apsolutno dominira cijelim filmom, i to unatoč puno poznatijim i starijim kolegama poput Plummera, Craiga, Robin Wright, Stellana Skarsgarda.

Ono u čemu najviše uživam, i što možda najviše cijenim, jest kad glumac bez straha i bez pardona ode do kraja u svojoj interpretaciji, a upravo je to učinila Mara. Daniel Craig ostaje samo u njenoj sjeni, iako moram reći da je ovo valjda jedina njegova uloga u kojoj su taj njegov smrzavajući pogled i opća hladnoća koju inače teško povezujem s glumačkom profesijom, u liku sredovječnog, pomalo izgubljenog novinara koji nikako ne može odlučiti puši li cigarete ili ne, odnosno, treba li se pustiti u primamljivo nepoznato ili se držati sigurnog poznatog, našli mjesto.

Lisbeth i Mikael čine istraživački par kakav dosada još nije viđen te je svaki njihov daljni korak gotovo nepredvidiv,par koji,začudno, vrlo dobro funkcinira i lako se uvuče pod kožu. Treba dodati i da je jedan Hrvat našao svoje mjesto ovom projektu, i to Goran Višnjić, koji doduše ima malu ulogu, ali se sa svojom prosijedom kosicom i ozbiljnim držanjem savršeno uklopio u svijet ledene Švedske.

Čak i unatoč zastrašujućoj problematici kojom se bavi, zbog koje se rijetko vraćam mnogim vrijednim filmskim ostvarenjima, Muškarcima bih se zaista rado vratila još koji put.

Fantastično snimljen, kao što je kolega Marin rekao za Tinker Tailor Soldier Spy – prava vizualna, ali ne i samo vizualna poslastica: ovo je film koji ima onaj dobro nam poznati katarzični učinak; dobro, malo nas plaši, ali nas, ne ostavljajući nam puno vremena, suočava sa strahom i daje sigurnost u potpuno uništenje onoga što ga izaziva. A ništa nije boljeg okusa.

Piše: Franjo Maricic

15.11.2011, 13:15h

Lov na Crveni Oktobar (The Hunt for Red October, 1990., 134 min.)

Redatelj: John McTiernan

Glume: Sean Connery, Alec Baldwin, Scott Glenn, Sam Neill, James Earl Jones, Peter Firth, Tim Curry, Courtney B. Vance, Stellan Skarsgård

 

Hladni se rat danas možda čini prilično dalek i polako pada u zaborav, a uvjeren sam da je mnogim pripadnicima mlađih generacija praktički potpuna nepoznanica. Politička situacija toliko se promijenila u posljednjih dvadesetak godina da je čak i starijoj publici malo teže doživjeti Lov na Crveni Oktobar na adekvatan način sa ove vremenske distance. Glavni „negativci“ na svjetskoj političkoj sceni više nisu isti – nakon Drugog svjetskog rata pa do početka 1990-ih to je bio SSSR, a danas se čini da postoji sva sila novih negativaca, no jedna stvar je ostala nepromijenjena – glavni svjetski policajac i dalje su Sjedinjene Države. No, bez obzira na sve promjene na političkoj sceni, Lov na Crveni Oktobar i danas djeluje kao vrlo kvalitetan i uvjerljiv triler.

Nastao prema istoimenom romanu Toma Clancyja, Lov na Crveni Oktobar vodi nas u 1984. godinu, nešto prije dolaska Mihaila Gorbačova na čelo SSSR-a. Nakon što su Sovjeti kreirali novu, potpuno nečujnu nuklearnu podmornicu, kapetan Marko Ramius (Sean Connery) u dosluhu s nekolicinom časnika pokušava prebjeći i predati podmornicu Crveni Oktobar vojsci SAD-a. Budući da je podmornica bila namijenjena eventualnom započinjanju nuklearnog rata s SAD-om, SSSR će pokušati sve ne bi li spriječili Ramiusa u njegovu naumu, dok će Amerikanci pretpostaviti da se Ramius oteo kontroli i namjerava napasti neki od velikih gradova na istočnoj obali SAD-a. Jack Ryan (Alec Baldwin) ipak prepoznaje Ramiusovu pravu namjeru i pokušava spriječiti naizgled neizbježno potapanje podmornice.

Prva stvar koja mi je upala u oči kod Lova na Crveni Oktobar kao potencijalni nedostatak filma pomalo su neuvjerljivi specijalni efekti. Naravno, budući da se radi o filmu iz 1990. godine, ne bi bilo realno očekivati da specijalni efekti mogu konkurirati današnjima, no budući da smo danas navikli na puno uvjerljiviju vizualnu prezentaciju, ne mogu se oteti dojmu da to ipak donekle umanjuje sam doživljaj filma. S druge strane, ne može se zamjeriti filmskoj ekipi što prije dvadesetak godina nisu koristili tehnologiju koja im tada nije bila dostupna. Nije riječ o nikakvim prevelikim nedostacima, ali gledatelji će danas teško ne primjetiti da film u pojedinim trenucima vizualno nije na razini na koju smo navikli. Bez obzira na to, iz već navedenih razloga, ne mogu to ocijeniti lošim ili neuspješnim.

Gluma u filmu na vrlo je visokoj razini, što i ne čudi kad se pogleda glumačka postava. Sean Connery uobičajeno je dobar, jednako kao i Sam Neill (kapetan Vasili Borodin), ali priznat ću da mi se u nekoliko navrata oteo smiješak kad sam obojicu imao prilike čuti kako (glume da) govore ruski. Uvjeren sam da su i taj dio zapravo kvalitetno odradili, no moja neozbiljnost mi nije dopustila da ih poslušam potpuno koncentrirano. Nije ni toliko bitno, budući da u ovom vrlo napetom trileru ipak ima trenutaka koji su s namjerom oplemenjeni dozom humora. Alec Baldwin (Jack Ryan, onaj isti lik iz Patriotskih igara i Neposredne opasnosti, samo što ga tamo glumi Harrison Ford) ugodno me iznenadio kvalitetom svoje izvedbe i mogu reći da je ostavio krajnje pozitivan dojam, a i lijepo ga je opet vidjeti u dosta mlađem (i mršavijem) izdanju. Scott Glenn (kapetan Bart Mancuso) djeluje totalno vojnički i vrlo strogo, što znači da je odlično odradio svoj dio posla, i Baldwinu nije bilo nimalo lako razmjenjivati argumente s njim. Ostatak postave također je na visokoj razini, a kao posebno dobrog izdvojit ću još Jamesa Earla Jonesa (admiral Greer), iako to možda i nije potpuno objektivno s obzirom da bih osobno bio zadovoljan i da čita popuste i cijene namirnica s onih dosadnih letaka, samo da mogu uživati u tom glasu.

Kao što sam već spomenuo, ovaj napeti triler obogaćen je i dozom humora, što nije ništa neobično ima li se u vidu da ga je režirao John McTiernan (Predator, Umri muški, Posljednji akcijski junak, Afera Thomasa Crownea). Posebno su simpatični snovi Vasilija Borodina o životu koji ga očekuje u SAD-u – prebivalište u saveznoj državi Montana, ljetna rezidencija u Arizoni, pickup ili možda RV, uzgajanje zečeva i žena koja će mu ih kuhati, ili bolje dvije žene, jer jedna neće biti dovoljna za obavljanje svega što je Borodin naumio – strogi časnik u svojim razmišljanjima djeluje gotovo djetinjasto, a u cijeloj situaciji mu „pomaže“ i mnogo iskusniji kapetan Ramius, koji ga umiruje poput petogodišnjeg djeteta. Slične scene se u ovom filmu ne nalaze nimalo slučajno. McTiernan je svjestan da je film, koliko god se ozbiljnom temom bavio, ipak namijenjen tome da zabavi publiku i često vrlo vješto razbija napetost ubacivanjem pomalo komičnih scena i dijaloga. Na taj način razvoj događaja na ekranu i sami likovi djeluju još uvjerljivije, a ujedno je postignut i dinamičan ritam koji će zadržati interes gledatelja do samoga kraja.

Sama završnica filma odrađena je u klasičnom holivudskom stilu – vrlo napeti završetak u kojem će se glavni likovi naći u nizu gotovo bezizlaznih situacija, uz mrvicu humora i, moram priznati, prstohvat patetike, no ipak bez nekog velikog pretjerivanja. Lov na Crveni Oktobar definitivno neće razočarati ni zahtjevnije gledatelje, pogotovo ako imaju na umu godinu proizvodnje. Posebno preporučujem DVD izdanje u kojem će najviše uživati oni s 5.1 surround sustavom i malo glasnijim zvukom – nisam jedini koji tvrdi da u pojedinim trenucima gledatelj ima dojam kao da ima pravu podmornicu u sobi. Uredu, ne vjerujem da baš netko zaista želi imati podmornicu u sobi, ali mislim da je jasno što želim reći.

Lov na Crveni Oktobar pruža iznimno vrijedan filmski doživljaj, i unatoč spomenutim sitnim  vizualnim nedostacima, i danas je vrhunski triler čija kvaliteta nije izblijedila tijekom ovih dvadesetak godina koliko je prošlo otkad je snimljen. Intrigantna i napeta priča začinjena dozom humora u pravoj mjeri i glumački odrađena na vrhunski način, prikovat će oči gledatelja za ekran i pružiti dva sata vrhunske zabave. Osim toga, ovaj film je u današnje vrijeme idealna prilika za ljubitelje političke tematike da se malo odmore od Iraka, Afganistana, Kine i ostatka društva koje trenutno dominira sličnim filmovima, i da se podsjete kako je nekad moćni SSSR predstavljao glavnog negativca iz perspektive SAD-a. Hladni rat i razne situacije, trzavice i napetosti vezane uz njega lagano skupljaju prašinu u ropotarnici povijesti, no na sreću Lov na Crveni Oktobar je i dalje dostupan svim zainteresiranima i u trenu može odvesti gledatelja u ne tako daleku prošlost i baciti ga usred uzbudljivog podvodnog lova čiji ishod može imati katastrofalne posljedice.

Preostaje mi jedino citirati Aerosmithjust push play…

Piše: Jelena Djurdjic

01.10.2011, 13:58h

Jedan od filmova koji se s nestrpljenjem očekuje (ili ga bar mi koji smo čitali knjigu i gledali Oplevov film očekujemo) obećava sve više i više. Remake bi trebao biti pun pogodak iz više razloga, izdvojit ću samo jedan aspekt – originalan film ima sjajnih rješenja, ali i jasnih nedostataka, a Fincher je majka temeljitosti. Nakon teasera i prošlotjednog trailera, Sony objavljuje seriju fotografija na kojima glavni likovi rade normalne, svakodnevne stvari, kao što je, npr., razmjena dima od cigarete.

http://collider.com/daniel-craig-rooney-mara-girl-with-the-dragon-tattoo-images-empire/118056/ – slike
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=hrFgnizJ7qY – trailer

Premijera 21. prosinca. Uloge: Daniel Craig, Rooney Mara, Stellan Skarsgård, Robin Wright, Christopher Plummer i Joely Richardson.

Piše: Deni Zgonjanin

13.09.2011, 12:52h

Stellan Skarsgård tvrdi kako mu je David Fincher rekao kako jednu kratku scenu ponovi i do 40 puta te da bude spreman na takvo što i prije snimanja jednog najiščekivanijih i najbesmislenijih filmova godine, The Girl With The Dragon Tattoo. Tu i takovu metodu je ismijao legendarni Robert Duvall prilikom velikog intervjua u pre-Oscar sezoni ove godine kada je mladi i zbunjeni Jesse Eisenberg priznao kako je s Fincherom “teško raditi”. Duval se nadovezao i rekao kako su takvi redatelji (spomenuo je Kubricka) “najveći neprijatelji glumaca”.

Skarsgårdu to očito nije previše smetalo jer se, kako kaže, sjajno zabavljao ponavljajući jednu scenu 40 puta. Da, Stellane, vjerujemo ti.

Page 1 of 212