Posts Tagged ‘Sam Mendes’

Piše: Sven Mikulec

05.04.2014, 10:37h

1

Dok je otprije poznato da će se u novom Bondu (a.k.a. Bond 24) vratiti glavna faca Daniel Craig, sporedni Ralph Fiennes, Ben Whishaw, Naomie Harris te Sam Mendes u redateljskom stolcu, ovih dana do javnosti su procurile informacije koga bi ekipa iz MGM-a/Sonyja željela vidjeti u ulozi glavnoga negativca. Ako ste gledali SerenityChildren of Men ili 12 godina ropstva, ovo vam lice ne bi trebalo biti nepoznato.

Iako nikakva službena ponuda nije poslana niti je s glumčeve strane potvrđena ikakva zainteresiranost, Chiwetel Ejiofor prva je želja studija za nasljednika Madsa Mikkelsena, Mathieua Amalrica i Javiera Bardema u kregovskoj eri najslavnijeg tajnog agenta ikad. Otkad je 2004. stao pod svjetla reflektora u spomenutom svemirskom vesternu Jossa Whedona, britanskom glumcu glavna je uloga u ovogodišnjem Akademijinu pobjedniku definitivno vrhunac karijere. Pojavljivanje u filmu ovakva tipa, i to u uvijek interesantnoj ulozi Bondova glavnog protivnika, moglo bi mu učvrstiti položaj u holivudskome vrhu, a publika bi vjerojatno dobila još jednog pamtljivog i dostojnog protivnika neuništivom Double O Sevenu.

Ova win-win situacija ne zvuči loše, ali nimalo.

Piše: tonymelo

19.12.2013, 14:45h

 penny-dreadful

Prošle nedjelje emitirana je posljednja epizoda treće sezone serije Homeland, te je Showtime iskoristio tu priliku kako bi reklamirao svoju novu seriju Penny Dreadful koja s emitiranjem kreće iduće godine. Kreirana i napisana od strane scenarist posljednjeg James Bond filma Johna Logana i producirana od strane Sama Mendesa, ova psihoseksualna horor serija odvija se u viktorijanskom Londonu i spaja klasične origin priče horor ikona kao što su Dr. Frankensein, Dorian Grey i različiti likovi iz Dracule.

Teaser kojeg možete pogledati ispod, siromašan je kadrovima vezanim uz priču, ali nam zato daje dobru ideju vizualnog stila koji će se koristiti. U planu je snimanje osam epizoda, s time da će redatelj filma The Orphanage, Juan Antonio Bayona režirati prve dvije epizode.

U seriji će glumiti Eva Green, Josh Hartnett, Timothy Dalton, Reeve Carney, Rory Kinnear, Harry Treadaway, Billie Piper i Danny Sapani. Ispod možete pogledati teaser trailer pod nazivom We All Have Our Demons.

Piše: tonymelo

17.11.2013, 15:05h

Blofeld

Nagodba vezana uz James Bond tužbu, otvara vrata mogućem povratku Ernesta Stavroa Blofelda i njegove zločinačke organizacije SPECTRE u budućim James Bond filmovima. Hollywoodske tužbe vezane uz autorska prava nisu nikakva novost, pa tako nije iznenađujuće ni to da najveći špijun svih vremena, već dugi niz godina vuče jednu za sobom. Film u pitanju je Thunderball, a razlog tužbe je taj što je originalni scenarij nastao iz pera Iana Fleminga i Kevina McCloryja, da bi Fleming u stilu kakvog profesionalnog balkanca, odlučio maknuti McCloryjevo ime sa scenarija i objaviti roman Thunderball, bez ikakvog spomena svojeg, prilično sam siguran, sada bivšeg prijatelja. Rezultat toga, bila je nekoliko desetljeća duga sudska bitka i dva “neslužbena” Bond filma (Thunderball i Never Say Never Again).

Sada je tome napokon došao kraj. HitFix izvješćuje da su se MGM i Danjaq uspješno nagodili, što znači da MGM napokon kontrolira sva prava vezana uz James Bond franšizu. Važnost ove nagodbe nalazi se u činjenici da ćemo sada ponovo imati mogućnost u nadolazećim Bond filmovima, vidjeti legendarnog Bondovog negativca Ernesta Stayroa Blofelda i njegov ekvivalent našemu HDZ-u – zločinačku organizaciju SPECTRE. Redatelj Sam Mendes trenutno radi na Bondu 24, koji bi u kinima trebao zaigrati u listopadu 2015. godine. Detalji o novome filmu do sada su izlazili na kapaljku, ali se čini malo vjerojatnim da će Mendes imati vremena preraditi scenarij kako bi se u filmu pojavio i Blofeld. Nagađa se o mogućnosti umetanja nekog Easter Egg-a vezanog uz SPECTRE ili pojavljivanje Bloferlda u cameo ulozi u sceni nakon creditsa. Ništa više od toga najvjerojatnije neće biti moguće.

Piše: Deni Zgonjanin

04.06.2013, 09:15h

Nakon što je Skyfall pokorio kino dvorane diljem svijeta, MGM je službeno objavio kako imaju u planu snimiti još nekoliko nastavaka. Tako su producenti najavili snimanje 24. i 25. Bonda kao sigurnu stvar, te krenuli u potragu za redateljem.

Iako je Sam Mendes svojevremeno demantirao mogućnost da se vrati za kormilo franšize, a neki novinari najavili Nicolasa Windinga Refna kao najizglednijeg kandidata za režiju novog Bonda, prije nekoliko dana smo saznali kako će novi nastavak ipak režirati Sam Mendes. Ako sve prođe dobro, smiješi mu se i režiranje 25. nastavka, no prvo treba ponoviti uspjeh prethodnika sa 24. Bondom. A to mu neće biti teško, barem ako je suditi po glavnoj glumici u novom filmu.

Producenti s Barbara Broccoli i Michael G. Wilson su ponosno obznanili kako je Penelope Cruz, koju su probali angažirati i za prijašnje filmove, ali je ta suradnja propala zbog preklapanja rasporeda glumice, pristala odraditi ulogu nove Bond djevojke. Ona će sa svojih 40 godina službeno postati najstarija Bond djevojka u povijesti, što je fascinantan podatak. Snimanje bi trebalo početi idućeg ljeta, a datum premijere ćemo saznati narednih mjeseci…

Piše: Sven Mikulec

07.03.2013, 08:00h

Nakon što je u listopadu prošle godine izjavio da vjeruje kako je “sve što je ikada želio vidjeti u filmu o Bondu stavio u Skyfall“, Sam Mendes i službeno je potvrdio da neće režirati 24. nastavak sage o najpoznatijem tajnom agentu.

S obzirom na odličan box office uspjeh, Mendes je bio velika želja producenata, ali…

“Odluka da ne prihvatim vrlo velikodušnu ponudu Michaela (G. Wilsona) i Barbare (Broccoli) glede režiranja sljedećeg filma o Bondu bila je vrlo teška.”

Veliki utjecaj na njegovu odluku da preskoči novi 007 projekt imala je želja da bude aktivan u kazalištu.

“Režiranje Skyfalla bilo je jedno od najboljih iskustava u mome profesionalnom životu, ali imam kazališne i druge obveze, uključujući produkciju Charlieja i tvornice čokolade te Kralja Leara, koji trebaju moju potpunu pažnju tijekom idućih godinu i više.”

Na dvjestotinjak uloženih milijuna, Mendesov Bond digao je 1,1 milijardu, a i kritika mu je bila izrazito sklona.

Piše: Sven Mikulec

01.01.2013, 21:03h

Dragi filmoljupci, zakoračili smo u 2013. i vrijeme je za re-cap protekle filmske godine. Iza nas je zanimljivih tucet mjeseci koji su nam donijeli dosta uzbuđenja na stranom, ali i domaćem planu. Vrijedni filmovi Vlatke Vorkapić, Vinka Brešana, Damira Čučića i drugih neće svoje mjesto pronaći na ovim listama, ali ipak znače izvjestan korak naprijed u ljepše sutra domaće kinematografije. U recima koji slijede, pak, naši su vrijedni recenzenti odabrali filmske pogotke i promašaje protekle godine, a prvo donosimo onu veseliju listu – popis filmova koji su naše čeljusti objesili do poda, ali na onaj dobar način. Filmovi s liste, vrijedi naglasiti, nisu najbolji filmovi godine, jer tako nešto zbog obujma snimljenog materijala, kao i one dobre stare o ukusima i raspravljanju o istima, stvarno je nemoguće vjerodostojno napraviti. Pogledajmo, međutim, što je nas FAK-ovce najviše razveselilo u filmskoj dve-i-dvanajstoj. Slobodno dodajte svoje dojmove – lista je tu da je nadopunite primjedbama/komentarima.

 

FAK JEA: Lijepa strana filmske 2012.


Koraljka Suton: Atlas oblaka (Cloud Atlas, Andy & Lana Wachowski, Tom Tykwer)

Cloud Atlas brata i sestre Wachowski i Toma Tykwera uradak je njemačke produkcije baziran na cijenjenom romanu Davida Mitchella, a s budžetom od 102 milijuna dolara ujedno je i jedan od najskupljih nezavisnih filmova ikada snimljenih. Da bi stvari bile još zanimljivije, ovaj veliki projekt uloženu svotu nije vratio, a kritiku i publiku podijelio je na isti način kao i Malickov The Tree of Life 2011. godine. Šest žanrovski i narativno naizgled potpuno različitih te vremenski i prostorno podosta udaljenih priča na vanjskom planu povezanih ”samo” jekom, vizualno je i auditivno isprepleteno na najdojmljiviji mogući način, uspješno tvoreći bogatu i emocijama punu cjelinu te prenoseći poantu kako je u suštini zapravo riječ o jedno te istoj, svima nam poznatoj i vječito sveprisutnoj priči, koja, sukladno razdoblju i našem tobožnjem kolektivnom napretku, samo mijenja formu i aktere. Radi se o obrascu ”tko je jači, taj tlači”, a potlačeni koji se pokušavaju izboriti za svoju elementarnu slobodu i jednakost zastupljeni su u raznim društvenim segmentima, kako na mikro, tako i na makro razini. Pritom je ljudska potreba za ljubavlju i povezivanjem kao onime što transcendira nas same neodvojivi dio ovog filmskog mozaika kao što nam, između ostalog, sugeriraju izvrsni Tom Hanks, Halle Barry, Ben Whishaw, Jim Broadbent i drugi tumačenjem po jednog ili više likova unutar svake priče, neovisno o spolu, rasi ili dobi.

 

Marin Mihalj: Dredd 3D (Peter Travis)

U godini u kojoj je nastavak izvrsnog akcijskog filma Taken sa Liamom Neesonom doživio potpuni kreativni – ne i financijski, nažalost – krah, briljantan akcijski film Dredd 3D doživio je sasvim suprotno: na kino blagajnama je gotovo pa propao, ali je zato izgledao k’o najbeskompromisniji film 2012. godine; uspješan pokušaj redatelja Travisa i scenarista Garlanda da reafirmiraju sada već preminulo alfa-mužjaštvo na celuloidu.

 

Jelena Đurđić: Raj: Ljubav (Paradies: Liebe, Ulrich Seidl)

Došla je zima, i ako niste stigli prihvatiti sugestiju od onomad („toliko je specifičan i drugačiji i svjež i lijep da ne znam kako izaći iz ovog ljeta a ne pogledati ga”), tajming je sada, može biti, čak i bolji. Stjecajem idiotskih okolnosti drugi dio triologije –Vjeru – koja je pokupila nagrade ove godine, sam propustila na ovogodišnjem FAF-u, no nadam se da su mnogi bili bolje sreće. Seidl (Dog Days) je vjerojatno na svom vrhu i i treba biti aktualan i pogledati ga. Napomena, osobno, ovo mi nije film godine, no zahvaljujući totalnoj smotanosti i kašnjenju bolji su me pretekli u odabiru tako da ga stavljam ovdje na pijedestal, iako mi je zapravo u top 5.

 

 

Ivan Andrijanić: Sveti motori (Holy Motors, Leos Carax)

Sredovječni Oscar, očito čovjek imućnijeg stautsa, šeće s aktovkom po svom dvorištu i planira na posao. Ulazi u auto, gdje ga čeka njegova vozačica Celine. I negdje u tom trenutku gubi se realnost na koju smo navikli te odlazimo u jedan sasvim drugi svijet, onaj naspram kojeg filmovi Terryja Gilliama djeluju kao ozbiljne i racionalne drame. Pariz, grad koji ima status jednog od najromantičnijeg mjesta na svijetu, ovdje postaje pozornica za istraživanje ljudske egzistencije, opće besmislenosti koju uzimamo zdravo za gotovo, svakodnevno, sve to kroz krajnje bizarne, nepovezane situacije, gdje se često pitamo gledamo li mi ovo zaista ili smo i sami u nekom „halu“. Redatelj Leos Carax na momente film siječe nepovezanim crno-bijelim sampleovima, stvarajući dodatnu konfuznost u gledateljevu umu, a melankolična glazba ugodno prati ovu filozofsku priču. Ako ste već gledali JodorowskogLynchaJarmanaSvankmajera i slične filmaše, možda vam ovo neće biti toliko novo otkriće, ali svejedno ćete ostati zapanjeni jednim svijetom koji na krajnje apsurdan način progovara o otuđenosti, samoći, tradicionalnosti, formalnostima na koju smo prisiljeni, i koječemu.

 

Vedran Guštin: Ljubav (Amour, Michael Haneke)

Haneke je svakako jedan od najboljih redatelja današnjice, a njegov novi film Ljubav najnoviji je argument toj tezi. Sjajno prihvaćen kod kritike, okrunjen Zlatnom palmom Cannesa, Ljubav je film o dvoje umirovljenih profesora glazbenog koji se, kako je to i običaj kod Hanekea, zovu Anne i Georges. Kada Anne doživi moždani udar, Georges joj mora obećati kako neće dozvoliti da se vrati u bolnicu te da će se on brinuti o njoj u njihovom stanu, dok njena neizbježna smrt postaje sve izvjesnija. Ljubav predstavlja, tematski gledano, mali odmak od Hanekeovih dosadašnjih filmova, no stilski je Haneke vrlo dosljedan. Karakteristični osjećaj nelagode koji prati gledanje njegovih filmova prisutan je i ovdje. Glavne uloge sjajno igraju Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva, koji su i sami u svojim osamdesetima. Trintignant je postao slavan još u šezdesetim godinama, u vrijeme francuskog novog vala, a Emmanuelle Riva je svoj debi ostvarila davne 1959. godine u remek djelu velikog francuskog redatelja Alaina Resnaisa Hirošima, ljubavi moja.

 

Izabela Laura: Tabu (Miguel Gomes)

Osvježavajući projekt Miguela Gomesa tmurnog je tona, ali formalno izuzetno zanimljivo posložen i odlično napisan. Film se sastoji od tri dijela, Prologa u kojem nas pripovjedač vodi kroz ekspediciju jednog avanturista u  Africi, Izgubljenog Raja u kojem se prikazuje svakodnevica postarije i maštovite gospođe Aurore koju provodi u okružju svoje crne  sluškinje i zradoznale susjede te  Pronađenog raja u kojem se prikazuje ljubavna priča  te iste Aurore, samo puno mlađe i nadobudnije  te zagonetnog  Gian Luca Venture koja je započela u  podnožju fikcionalne planine Tabu u Africi.  Strukturalno intrigantan i sadržajno (pre) bogat Tabu je film koji zahtijeva gledateljevu punu pozornost i koncentraciju. Ali nakon njega nećete biti ni poletni ni nasmijani; film je to koji nudi mnogo, ali ostavlja gorak okus u ustima.

 

Danijel Špelić: Skyfall (Sam Mendes)

Postoji određeno uvjerenja da ako bacite Mjesec na glavu James Bonda… Mjesec je taj koji će izgubiti bitku i odskočiti natrag. James Bond može sve (bolji je od Chucka Norrisa) no u sveprisutnom ”nolaniziranju” (to vam je kao realni pristup u filmovima o nerealnim junacima) i agent 007 dobio je jednu ljudsku, ranjiviju dimenziju te je ispao… najbolji Bond film ikad? OK, nećemo ići baš tako daleko, ali da je ispao najbolji film godine (uvaženo nimalo objektivno mišljenje autora ovih redaka) jest. Bond kao ranjena, nesigurna, pregažena, upucana, slomljena jedinka koja mora srediti vlastita sranja kako bi se suprotstavio novom nemesisu željnom osvete Bondovoj šefici M… prodano za milijun dolara svjetske zarade. Kako nismo tako površni da gledamo samo na zaradu reći ćemo i da je film (za razliku od Prometheusa) dostavio obećavano (miks drame, dobre karakterizacije, akciju, realna sranja) što ga čini još boljim uratkom. The King is dead… long live… Bond, James Bond.

 

Filip Jakovljević: Hobit: Neočekivano putovanje (The Hobbit: An Unexpected Journey, Peter Jackson)

Orgazmičnog vizualnog identiteta, sjajne glazbe i pomalo neozbiljnog, PG 13 karaktera, dugoočekivani film Petera Jacksona moje je filmske apetite u potpunosti zadovoljio. Prilično obeshrabren reakcijama ljudi koji su lovu za IMAX ušparali brže od mene, dao sam mu priliku i nakon tri sata koja su proletjela brzinom Gandalfovih ptičurina mogu reći da mjesta razočaranju nema. Ove je godine bilo nekoliko vrhunskih filmova, ali moj glas ide najdlakavijem kandidatu baš zbog negativnog publiciteta koji ga je dopratio.

 

Ana Zupčić: Lore (Cate Shortland)

Hrvatskoj publici predstavljen na ovogodišnjem ZFF-u, Lore prikazuje putovanje petero djece nacističkog časnika k baki u Hamburg nakon Hitlerova poraza, s osobitim naglaskom na sazrijevanje najstarije sestre koja mora prihvatiti krivnju svojih roditelja, njihove i svoje pogrešne ideale, te se istodobno brinuti za mlađu braću i sestru. Ono što me kod ovog filma osvojilo je njegov manjak pretencioznosti i sentimentalnosti te jako dobra gluma. Priča je precizno razrađena, s nekoliko jako upečatljivih prizora, a izmjenjuju se scene djetinje nevinosti i strahota poratnog doba. Nije bez zamjerke, ali preporučujem ga definitivno.

 

Vedrana Vlainić: Vitez tame: Povratak (The Dark Knight Rises, Christopher Nolan)

Usprkos ponekim zbilja banalnim propustima, na koje su nam pažnju svrnuli brojni YouTube uratci i blog postovi okorijelih bat-geekova, posljednji dio trilogije o kultnom maskiranom zaštitniku Gothama odlično povezuje sva tri filma te vrlo korektno zatvara za sobom vrata jednog prekrasnog svijeta u kojemu i akcijski filmovi (sa specijalnim efektima) mogu imati iole inteligentnu priču i višedimenzionalne likove. Popularni superjunak bez supermoći, koji taj „nedostatak“ nadoknađuje deduktivnim sposobnostima Sherlocka Holmesa, inventivnošću najvještijeg znanstvenika i nepresušnim računom u banci koji sve to može podnijeti, pod perom i palicom izvanrednog Christophera Nolana, jest upravo onakav kakav bi trebao biti: surovo realan i itekako ranjiv, ali svejedno simbol svega onoga što svaki superjunak jest – pravde, snage volje i (moralne) nepobjedivosti. Povratak ne nadmašuje genijalnost svog prethodnika iz 2008., ali je kvalitetom priče, glume i režije nesumnjivo na podjednako visokoj razini te sasvim dostojno kompletira najbolju superhero-sagu koju smo imali zadovoljstvo gledati unazad zadnjih, pa usudila bih se čak reći, 20-ak godina.

 

Antonija Bračulj: Looper (Rian Johnson)

Izabrati ”najbolji film” oduvijek mi je predstavljalo problem, bilo da se radi o najboljem filmu svih vremena ili određene godine. Ima ih pregršt, ali uvijek postoji onaj jedan koji nam je po nečemu ipak ”naj”. Ove godine za mene je to Looper. Baš kada pomislite da čovjek ne može ekranizirati ništa više toliko originalno, dođe on, Looper, s briljatnom idejom koja je snimljena na takav način da ne možete upasti na pola filma i očekivati da ćete išta shvatiti. Riječ je o ne sad toliko zahtjevnom filmu, koliko o inteligentnom akcijskom znanstveno-fantastičnom trileru koji ima pomalo konfuznu radnju za čiju demistifikaciju ipak treba uložiti mentalni napor. Daleko od toga da je ovo najbolji film i da nemam nijednu zamjerku, ali gledajući objektivno i globalno, usudim se staviti ga na vrh svoje liste jer me ugodno iznenadio. Istinski odličan, pametan i inovativan film.

 

Mirnes Alispahić: Kraljevstvo izlazećeg mjeseca (Moonrise Kingdom, Wes Anderson)

Napraviti bajku za djecu je prilično lako, ali napraviti bajku za odrasle kojima se nastoji probuditi dijete u njima nije nimalo lagan zadatak, pa ipak, Wes Anderson je uspio u tome. Nakon povratka s malo duže pause, Anderson nam donosi jedan nevjerojatno upečatljiv film o djetinjstvu, mladelačkoj ljubavi, avanturi, odrastanju, sazrijevanju, neshvaćenosti, otuđenosti, nikada odsanjanim snovima, prijateljstvu, kritici sistema i socijalne službe, sve to upakirano u biblijsku alegoriju. Svaki kadar ovog filma ostavljao me je bez daha dok sam se utapao u eksploziju boja, točnije svih nijansi žute, kojima je Anderson obojio ovaj film, svoju posvetu djetinjstvu i stvarima s kojima se susrećemo u njemu. Topla preporuka za sve, pogotovo one koji žele probuditi dijete u sebi.

 

Nikolina Demark: Osjetila ljubavi (Perfect Sense, David Mackenzie)

U moru bombastičnih kino hitova koji su zaredali u 2012., nekoliko divnih malih filmova ostalo je nepošteno zanemareno od strane publike. Jedan od takvih je i Perfect Sense, drama o pojavi epidemije na svjetskoj razini koja se manifestira postupnim gubitkom svih pet osjetila. U središtu priče ljubavni je par (Eva Green i Ewan McGregor) koji se upoznaje neposredno prije katastrofe, te ih tijekom filma anonimna bolest, korak po korak, zapravo povezuje i zbližava. Moglo bi se reći da Perfect Sense nisko igra na kartu prikaza svijeta u kojem gubimo ono osnovno na što smo navikli i bez čega ne možemo pa zato izaziva emocionalnu reakciju gledatelja, ali poanta je zapravo u tome da čak i u tako ekstremnoj situaciji, usred generalnog raspada sistema, možemo naći sigurnost  i oslonac jedni u drugima. Barem se nadam.

Sven Mikulec: Hrđa i kost (De rouille et d’os, Jacques Audiard)

Uvjeren da dobar dio vas nije ni čuo za ovaj belgijsko-francuski biser koji je morao priznati poraz pred Hanekeovom Ljubavi u Cannesu, odlučio sam skrenuti pozornost na film koji stvarno ne bi smio proći ispod ničijeg radara. Teška, mučna, ali i optimistična priča o prijateljstvu samohranog, grubog oca i mlade žene koja pokušava nastaviti živjeti nakon što je, radeći kao trener kitova, u stravičnoj nesreći izgubila obje noge, možda nije za svakoga, ali minimaliziranjem patetike, davanja prostora fenomenalnim glumcima i pokazanim umijećem stvaranja punokrvne filmske priče ispunjene duhom i strašću ni krivi ni dužni nagrađeni smo jednim od najboljih filmova godine kad smo to najmanje očekivali.

Piše: Deni Zgonjanin

03.12.2012, 12:33h

Tom Hooper je nakon osvajanja Oscara za The King’s Speech bio na konju (ne doslovno). Imao je privilegiju biranja idućeg projekta, zbog čega se nemali broj ljudi iznenadio kada je najavio da će mu idući projekt biti Les Miserables, a ne neki sigurniji projekt Još kad je najavio da planira glumce natjerati da pjevaju na setu, umjesto da to odrade u postprodukciji ili da ih zamijene pravi pjevači, mnogi su bili sigurni da je projekt osuđen na propast.

No Tom je izgleda odradio dobar posao, sudeći po prvim kritikama i dugačkom aplauzu nakon prve projekcije filma. Sad je opet, figurativno govoreći naravno – na konju. Stoga opet može birati idući projekt, pasu zato počele kružiti glasine o njegovom mogućem angažmanu na idućem filmu u Bond franšizi. Hooper je povodom toga izjavio da mu se sviđa smjer kojim su producenti krenuli sa novim Bondovima te da klinac u njemu smatra taj potencijalni angažman ogromnom čašću.

Ponavljam, ovo je zasad samo glasina, no obzirom da su producenti Bonda izborom Sama Mendesa za režiju Skyfalla pokazali želju da se ozbiljnije shvati franšiza, ne moramo ideju odmah odbaciti kao nemoguću…

Piše: Valentino Bahun-Golub

20.11.2012, 10:30h

Dugogodišnji scenaristi James Bonda Neal Purvis i Robert Wade potvrdili su svoj odlazak iz franšize. Dvojac je odgovoran za scenarije Craigovih Bondova kao i za Svijet Nije Dovoljan te Umri Drugi Dan. Svoj zadnji, Skyfall su napisali uz Johna Logana, a u najavi svog odlaska otkrili su da Logan i redatelj Sam Mendes već smišljaju scenarij za Bond 24.

„Sretni smo sa pet Bond filmova, mislim da smo ih doveli na dobro mjesto. Znam da su John Logan i Sam Mendes smislili radnju za još jedan, što smanjuje pritisak, jer ti filmovi oduzimaju puno vremena.“

Ohrabrujuće je što Mendes i Logan već imaju ideju kako će se priča nastaviti nakon ubojitog završetka Skyfalla.

„Kada smo upoznali Eon Productions, samo dva naša scenarija su bila snimljena. Činilo nam se apsurdno da nemaju druge pisce na tom projektu. No, pročitali su neke od naših drugih scenarija i svidio im se naš osjećaj za likove i akciju. Ako je akcija bez priče ili gledišta likova, onda je dosadno.“

Par koji je piše zajedno 28 godina, prvi scenarij su napisali tijekom Olimpijskih Igara u Los Angelesu.

„Britanska Filmska Industrija 1984. nije bila u dobrom stanju. Pisali smo pop video da zaradimo dodatne novce. Tragedija je što smo 80-ih bili plaćeni isto koliko su scenaristi plaćeni i danas.“

Od tada su napisali ukupno 41 scenarij, od kojih je desetak realizirano. Wade kaže „Rekli su nam da ne očekujemo više od jednog od deset scenarija da se napravi. Bili su u pravu. Mislili smo, da, vjerojatno je to istina, ali to se neće odnositi na nas.“

„Sada smo na našem 41. a imamo 10 filmova od njih. Ne biste pisali svaki dan ako ne vjerujete da će se vaši scenariji realizirati.“

Glede produkcijskih kašnjenja njihovog zadnjeg izdanja, duo rasvjetljuje kako je važno bilo dodatno vrijeme „Imali smo koristi od odgoda jer nismo imali dobru priču. Film ne bi bio dobar bez njih.“ „Treći čin nije bio u redu. Dali smo si par tjedana da smislimo novi koncept, što je u konačnici postala metafora za naše putovanje rada na ovim filmovima – naš vlastiti Skyfall.“, dodaje Purvis.

Upitani o drugim projektima izvan Bonda, Wade otkriva „Dobili smo posao da napišemo scenarij o Elton Johnu koji ukrade 11 najboljih nogometaša na svijetu da igraju protiv momčadi robota na drugom planetu. To je bio naš drugi plaćeni posao.“, objašnjava Purvis.

A koja je jedina stvar koju scenarist Bonda ne smije staviti u scenarij? „Putovanje kroz vrijeme“, kaže Purvis. „I ubijanje glavnog lika“, dodaje Wade, „iako smo bili u iskušenju.“

Piše: Sven Mikulec

01.11.2012, 09:43h

Skyfall (2012., 143 min.)

Redatelj: Sam Mendes

Glume: Daniel Craig, Judi Dench, Javier Bardem, Ralph Fiennes, Naomie Harris, Albert Finney, Bérénice Marlohe

Ocjena: 8.5/10

 

Neće ići. Sve počne nekako na finjaka, u uviđajnom, “moje je mišljenje” stilu fanovi najdugovječnijeg filmskog serijala u povijesti plaho se izjašnjavaju za svoje ljubimce, ali uvijek tenzije počnu rasti, nervoza se ušulja u sugovornike i prsti na kraju otipkaju poneku tešku riječ previše. Ne, ovo neće biti još jedna arena za debatu o “novom” glumačkom izboru za Bonda. Tu je, kakav god da je, i ništa što hejteri posljednjeg izdanka polastoljetne loze Bondova rekli o plavokosom Britancu, pa čak ga duhovito nazivali i “švedskim farmerom” kao neki kolege, neće promijeniti činjenicu da je ovdje i da će biti ovdje još neko vrijeme. (Nije spoiler – Craig je, čuli ste već, potpisao na još dva nastavka.) Na nama, poklonicima priče o elegantnom, šarmantnom i strahovito ubojitom britanskom tajnom oružju, sada je da se s ovom odlukom studija nosimo najbolje što možemo. Meni on ustvari i ne smeta. O određenim drugim novotarijama, poput reklame sa zloglasnim Heinekenom, mogli bismo razgovarati. Ali u vrijeme dok Skyfall brzinom metka osvaja kino-dvorane diljem svijeta, ne izgleda mi fer skretati s teme.

Prije no što sam stigao otpiti svoj prvi Skyfall gutljaj Cole, osoba u čijoj sam neuništivosti došao uživati već je, dvaput ustrijeljena, padala s mosta. Nakon što M (Judi Dench) počne dobivati prijetnje putem računala i teroristički napad na sjedište MI-6-a odnese desetak života, Bond se neočekivano javlja iz mrtvih, nakon nekoliko mjeseci uživanja u alkoholu, seksu i, čini se, nedostatku britvica. Željan pomoći šefici u najtežem trenutku njene karijere, dok je s jedne strane napada očito vrlo informiran i sposoban neprijatelj, a s druge je nerviraju novi šef obavještajne službe, Mallory (Fiennes), koji je želi “dobrovoljno umiroviti s počastima”, Bond prvo mora proći standardnu seriju psihofizičkih provjera kako bi ponovno mogao uskočiti u odjelo. Vidno uzdrman nikad bliskijim susretom s Koscem i dobrano načet mjesecima pijančevanja, Bond je prisiljen zapitati se isto pitanje kao i M: je li postao prestar za ovu igru? Ima li ono što je potrebno da stane na kraj iznimno opasnom neprijatelju, odlučnom uložiti čitavog sebe i sve resurse na raspolaganju da zbog nekih neraščišćenih računa iz prošlosti ubije M, ili je možda trebao ostati u sjeni i uživati u, za tu profesiju, zbilja nesvakidašnjoj prilici za novi početak?

Za slučaj da ste bili skeptični zbog činjenice da se dosad prvenstveno dokazao u žanru drame, slobodno odahnite – Sam Mendes novoga je Bonda režirao sasvim solidno. Iako se radi praktički samo o uvodnih četvrt sata, atraktivne akcije ne nedostaje, i upravo je u toj početnoj sekvenci Mendes dokazao da se i u akcijskim vodama može snaći sasvim dobro kad mu se hoće. Međutim, mnogo više nego na akciji, Skyfall se temelji na viteztamepovratak-pristupu, koji u sjećanje priziva onu legendarnu Murtaughovu “I’m too old for this shit”. Bondovski ugođaj je tu, ali je nekako prizemljen, bliži realnosti od prethodnika – u toj realnosti, primjerice, Q-ove fascinantne igračke iz prošlih nastavaka svele su se na običan radio odašiljač, a smrt, što je popriličan presedan u ovome serijalu, za promjenu je shvaćena relativno ozbiljno – pristup koji je meni osobno pun pogodak i koji koristi recept koji je Nolanu omogućio trijumf s Batman-trilogijom, ali i pristup kojem je suđeno da naiđe na otpor nostalgičara koji bi štih realnosti isti čas zamijenili za još pokoje rotirajuće preletavanje glisera nad gliserom, trčanje po glavama krokodila ili skijaški skok pri kojem se nakon kilometra dugog slobodnog pada otvara padobran u bojama Ujedinjenoga Kraljevstva. U takvim scenama teško mi je zamisliti Craigova Bonda – i to mislim na najbolji mogući način. Kao što Batmanu pi*ka biva k’o od šale razbijena (zanemarimo čudesan oporavak), i 007 je ovdje (i u prethodna dva nastavka) pomalo demistificiran i prikazan čovjekom od krvi i mesa. Pristup je to koji će mnoge, siguran sam, razljutiti, ali je ujedno i način da se serijal osvježi i da mu se ubrizga, koliko god možda privremeno to bilo, fina doza adrenalina i napetosti koja neizbježno dolazi uz realnost i ranjivost nekad neuništivog agenta.

Jedna velika pohvala ide Rogeru Deakinsu, majstoru zaduženom za kameru, u čijoj bogatoj karijeri nalazimo poznate naslove poput Iskupljenja u Shawshanku, Farga, Nema zemlje za starce, Velikog Lebowskog, Ubojstvo Jesseja Jamesa (…), i mnoge druge. Vizualno, Skyfall je impresivan. A iako su Bond djevojke oku ugodan dodatak filmu, seksualno najnabijeniju scenu, uz jednu solidnu ali u sklopu cjelokupne radnje potpuno besmislenu sekvencu pod tušem s Bérénice Marlohe, Craig je ustvari imao s – Javierom Bardemom, odmah nakon njegova pamtljivog i pozitivno teatralnog ulaska na scenu. U izvedbi najslavnijeg holivudskog Španjolca, plavokosi Raoul Silva Bondov je dostojan protivnik, slatkorječiv, čini se biseksualan, elegantan, vrlo pametan ali s očitom psihopatskom crtom i vidljivim ciljem u pogledu, misijom koju si je zacrtao ispuniti. Bez konkretne i opipljive opasnosti po dobre momke, ovakav film, naravno, ne bi funkcionirao, a odnos likova Bardema i Craiga možda je i najbolje što Skyfall nudi.

Posljednjih pola sata, pak, finale je kakvo ovaj film zaslužuje. Paučinasto zdanje na osami usred močvarne škotske pustopoljine poslužit će kao idealna kulisa za krvavu, gotovo vestern predstavu u kojoj Mendes, u tom nekakvom Točno u podne ambijentu, uspijeva fino privesti stvari svome kraju.

Jesam li pao na dupe, osupnut fenomenalnim kino iskustvom? Nažalost, ne bih baš rekao. Naišao sam na nekoliko nelogičnosti, nešto scenarističke traljavosti i generalno bih na akciju stavio malo veći naglasak, a da budem potpuno iskren, čini mi se da sam prije 6 godina iz kina izašao mrvicu impresioniraniji. Ali ovo je vjerojatno drugi najbolji Bond kojeg sam pogledao, što, kad vam govori čovjek koji čak i nije preveliki ljubitelj švedskoga farmera, baš i nije mala stvar.

Piše: Deni Zgonjanin

13.10.2012, 15:13h

Napokon su stigle prve reakcije na 23. nastavak Bond franšize, Skyfall. Trećeg Bonda Daniel Craig ere režirao je Sam Mendes, od kojeg se očekivalo da digne tajnog agenta na novu razinu, što je izgleda više nego uspio. Sve kritike su mahom pozitivne i slažu se u jednom – Skyfall je jedan od najboljih Bond filmova u povijesti.

Nisam toliki fan agenta 007 da bih mogao komentirati takve tvrdnje, no ako stižu sa više različitih strana, očito ima nešto u tome. Novinari koji su imali čast odgledati film na novinarskim projekcijama prije nas običnih smrtnika, tvrde da je film unatoč reklamiranju Heinekena i pretjeranom trajanju (2 i pol sata), uspio ostati vjeran Bond tradiciji.

Sve se izgleda poklopilo, gluma (posebno su hvaljeni Craig i Judi Dench), glazba (Adelina tema koja je nakon objave izazvala podijeljene reakcije) i akcija (scena borbe u Šangaju je navodno fenomenalna), a sve to zahvaljujući dirigentskoj palici Sama Mendesa. Njega pak uspoređuju sa Christopherom Nolanom, zbog svježine koju je unio u franšizu…

Piše: Deni Zgonjanin

10.10.2012, 11:30h

Tek nekoliko dana nakon što smo poslušali Adelinu temu za 23. Jamesa Bonda, dobili smo priliku poslušati i score za Skyfall, barem kratki preview od 7 minuta. Score za Skyfall je odradio dugogodišnji kolaborator redatelja Sama Mendesa, legendarni Thomas Newman, koji je na toj poziciji zamijenio Davida Arnolda, kompozitora Bond filmova još od 1997. godine…

Piše: Deni Zgonjanin

08.09.2012, 09:13h

Jučer je službeno potvrđeno da je Daniel Craig potpisao ugovor kojim se obvezuje utjeloviti lik Jamesa Bonda još dva puta nakon Skyfalla.

Za mnoge, uključujući i mene, ovo predstavlja odličnu vijest, jer je Craig svojim nastupom za Bond franšizu uspio zaintersirati nove fanove, kojima prije Casino Royalea avanture ovog tajnog agent nisu bile must see. A to je dovoljan pokazatelj kvalitete koju Craig posjeduje, obzirom da su Bond die hard fanovi prije početka snimanja CR govorili da je riječ o najgorem mogućem izboru za tumača Bonda te čak osnivali stranice na netu koje su pljuvale po Craigu.

Posljednja (ili tek treća, ovisi kako gledate) avantura najpoznatijeg tajnog agenta na svijetu će svoju premijeru doživjeti u 11. mjesecu ove godine, unatoč nekim šuškanjima da bi se distribucija filma mogla pomaknuti za 2014. godinu. Režirao ju je Sam Mendes i ako je suditi po trailerima, behind the scenes prilozima te intervjuima sa ekipom – očekuje nas možda najbolji Bond film Craigove ere…

Piše: Vedrana Vlainić

10.04.2012, 12:31h

Put oslobođenja (Revolutionary Road, 2008., 119 min.)

Redatelj: Sam Mendes

Glume: Kate Winslet, Leonardo DiCaprio, Kathy Bates, Michael Shannon, David Harbour, Kathryn Hahn

 

Te „davne“ 1997. godine s radio postaja treštala je „Barbie Girl“, svijet je izgubio princezu Dianu i Jimmyja Stewarta, a filmska industrija donijela nam je The Fifth Element, La vita e bella i Titanic. Da, Titanic, jer iako nisam više niti upola toliko fascinirana njime koliko sam tada bila, ne mogu osporiti da je, iako posve prosječan, ipak dao svoj doprinos svijetu filma. Na posve osobnoj razini, izdvojila bih krasan soundtrack te, ono što je meni, tada klinkici od niti 10 godina činilo Titanic najvećim remek-djelom sedme umjetnosti nakon Lion Kinga, neponovljivi par, Kate i Lea. Više od deset godina kasnije, moji tadašnji ljubimci ponovno su udružili snage. Zar je uopće postojala mogućnost da, čak niti ne znajući apsolutno ništa ni o filmu, niti o literarnom predlošku (koji sam, suprotno svom običaju, pročitala tek nakon gledanja), ne odjurim u kino prvom prilikom?!

Svatko tko je ikada upoznao Wheelerove, rekao bi kako se radi o krasnom mladom bračnom paru, ljudima koji imaju „ono nešto“, koji su drukčiji, „posebni“. Uistinu, šarmantni Frank (DiCaprio) i ljupka April (Winslet) sa svojom slatkom bijelom kućicom u idiličnom predgrađu i dvoje vesele dječice savršena su slika „američkoga sna“. No, kao što to obično i biva, radi se o dvoje duboko nezadovoljnih ljudi čiji je brak daleko od sretnog.  Kada su se upoznali, oboje su bili puni snova i entuzijazma, fascinirani jedno drugime i opijeni mladošću i slobodom. Iako niti sada puno stariji, tako se svakako osjećaju, jer ona strast i zanesenost s početka odavno je nestala i sada su oboje nekako zapeli, zarobljeni u životu kakav nisu zamišljali, kakvome su se, čak, i izrugivali. April se od profinjene djevojke koja želi postati glumicom srozala na „očajnu“ kućanicu koja brine o djeci, obavlja kućanske poslove i povremeno nastupa s ispodprosječnom amaterskom glumačkom družinom. Frank je činovnik, djelatnik velike firme, radeći zamoran i besmislen posao koji prezire (jer nikada, u biti, nije imao vremena „otkriti“ koja mu je stvarna strast u životu, čime se zbilja želi baviti), ali koji je primoran obavljati ako želi izdržavati obitelj. Frustrirani tom odvratnom „prosječnošću“, izmjenjuju periode mučnih šutnji i gadnih svađa te žive očajnu, „beznadnu“ rutinu.

Ali, na dan Frankova 30. rođendana, sve se odjednom mijenja. April, naime, ima ideju. Prodati kuću, ostaviti sve iza sebe i započeti novi život u Parizu, gdje bi April radila (jer Europi su tajnice, navodno, jako dobro plaćene), a Frank bi imao dovoljno vremena „pronaći sebe“ i odlučiti što zaista želi biti u životu. To bi, po njihovom mišljenju, riješilo sve probleme. April bi napokon bila suverena, samostalna žena kakvom se oduvijek smatrala, a Frank bi našao posao u kojemu stvarno uživa i njihov suživot bi, automatski, postao onakav kakav bi trebao biti – bez trzavica i frustracija. Jer ipak, oni su „posebni“, drukčiji od ostalih stanovnika ovog učmalog predgrađa. Oni mogu i zaslužuju bolje, neovisno o tome što drugi misle. Drugi su tako i onako previše „prosječni“ da bi razumjeli…

Prva asocijacija i interna fora između mene i prijateljice bila je da je Revolutionary Roadwhat if“ scenarij za nastavak u slučaju da je Jack Dawson preživio. Pogledavši film, nekako mi dođe drago da je Titanic završio onako kako jest, unatoč silnim suzama koje sam tada isplakala. Šteta bi bila da moj „savršeni“ par iz djetinjstva završi baš ovako.

Reći da je April hladna i bezosjećajna, bila bi grozno površna procjena. Ona nikako nije bez osjećaja, samo što se radi o osjećajima koji nikako ne pristaju ideji uzorne kućanice, majke i supruge. Ispod hladne vanjštine buja strast, nemir, želja za nečim većim, uzbudljivijim od monotonog života u predgrađu. Ženi poput nje „ne stoji“ izgled pokorne ženice koja otpremljuje muža na posao, djecu u školu, čisti, kuha i viri susjedama u dvorišta tračajući i čavrljajući o vremenu i cvijetnjacima. Pomisao da bude kao i sve ostale, „priglupe“, stereotipne kućanice je užasava, a „igranje“ domaćinstva je zamara. Emocionalno nestabilna bi vjerojatno bio točniji izraz, a zbog kompliciranog odnosa s roditeljima (moram ovdje referirati knjigu, budući da film jedva da implicira tako nešto, u svrhu boljeg razumijevanja njezinog karaktera) skoro da je nesposobna normalno funkcionirati u obiteljskoj zajednici. Kao i glumica kojom se smatra, kojom je željela postati, može jedino igrati svoju ulogu najbolje što zna, sve dok jednog dana, jednostavno, ne „pukne“. U ovom slučaju, okidač njezina samouništenja bila je raspršena iluzija o novom, modernom i nekonvencionalnom životu u Europi.

Frank na kraju možda ispada „slabija“ karika, onaj koji je popustio, koji se nije držao svojih principa i stavova, ali je daleko realnija osoba koja, s vremenom, shvaća da se od snova ne može živjeti i da se ponekad mora napraviti i pokoji ustupak, čak i na uštrb onoga što želimo više od svega. Frank je bio spreman prilagoditi se, April je išla na sve ili ništa.

Suprotstavljeni Wheelerovima, tu su još dva, neusporedivo skladnija, para. Potpuno je nebitno na koji način održavaju svoj „mir u kući“, bilo svjesnim ignoriranjem činjenice da je muž beznadno zaljubljen u drugu ženu ili strpljivim toleriranjem ženinog „kvocanja“ (uz malu pomoć slušnog aparata, naravno). Campbellovi i Givingsovi ovdje su da pokažu kako je za normalno funkcioniranje u jednoj takvoj zajednici potrebno dvoje i koji su, uza sve svoje nedostatke i „prosječnost“, u biti jedini uistinu savršeni, upravo zato što su naučili biti zadovoljni životima koje vode.

Na stranu sve ostale kvalitete kojima ovaj film svakako obiluje: odlična priča, režija, glazba, ali ono što ga uistinu izdvaja od ostalih su upravo glumačke izvedbe. DiCaprio je već i puno prije Revolutionary Road dokazao da je mnogo više od onog slađušnog dječačića iz Titanica i sad se mirno može pobjedonosno smješkati u brk svima koji su tvrdili da će uvijek ostati tek pretty face i ništa više. S punim pravom je onomad vikao „I’m the king of the world!“, jer od kada ga je Scorsese učinio svojim novim „miljenikom“ s Gangs of New York, teško da je napravio ijedan krivi korak. Tijekom godina, briljirao je u izvrsnim ulogama poput onih u The Aviator, Departed, ili recentnijim Shutter Island i Nolanovom megahitu Inception, tako da ne iznenađuje da i ovdje izvrsno iznosi šarmantnog i sposobnog, ali neodlučnog Franka Wheelera, jednako nezadovoljnog životom u predgrađu kao i supruga mu, pitajući se kamo je nestao onaj entuzijazam „mladosti“, osjećaj da može biti što god poželi. Pomisao da može vratiti taj osjećaj, ideja o „traženju sebe“ u boemskom, živopisnom Parizu („the only place you’d ever been that you wanted to go back to, the only place that was worth living!“) ispunjava ga elanom i on nevjerojatno napreduje u svemu, čak i na svom dosadnom poslu, zanesen iluzijom da su i on i April napokon slobodni, svoji i jednostavno bolji od ostalih „jadnika“ koji prihvaćaju besmisao svojih života.

Kate Winslet, prekrasna, izražajna glumica, iznosi sve nepredvidljive nijanse Aprilinog lika i naprosto je savršena (iako možda ne onoliko koliko sam očekivala, ne baš u svakom trenutku), te u pojedinim scenama, baš kao i prije deset godina, potpuno zasjenjuje svog partnera. No, za nju sam znala od početka da će „rasturiti“, Leo me, pak, posve oborio s nogu rasponom emocija koje je uspio prenijeti i glumom kojom je pokazao kako ju je napokon dostigao, čak pomalo i prestigao. No, svaka čast glavnom paru, ali Revolutionary Road nudi i nekolicinu sporednih uloga koje, i uz ovakav fantastičan lead, sjaje takvom žestinom da ih je nemoguće ne spomenuti. John Givings je inteligentan, visokoobrazovan, pronicljiv, čovjek koji se ni pred kime ne pretvara (vjerojatno jedini takav), uvijek govori ono što misli i čvrsto se drži svojih stavova. John je ujedno i dijagnosticirani shizofreničar. E sad, treba li biti klinički lud da bi bio uistinu „svoja“ osoba, ne znam, ali znam da je takav lik dostojno mogao iznijeti samo uistinu izvanredan glumac. Michael Shannon se pojavljuje u svega dvije scene, ali ostavlja jednak dojam kao da smo ga gledali puna dva sata; izvrstan u autentičnosti koju unosi u ulogu, ali opet, ne pretjerujući, savršeno se nadopunjujući sa ostalima.

Sam Mendes, izuzetno vizualan redatelj, što je naročito vidljivo u njegovom Oscarom ovjenčanom American Beauty (1999.), i ovdje pokazuje svoju posvećenost detaljima i sklonost širokim, izuzetno lijepo osvijetljenim kadrovima, dok kontrastira jednostavnost scene i zanimljivo kadriranje s depresivnom i surovo realnom pričom. Rezultat je odličan film, meni osobno njegov najbolji, koji je zbilja teško sažeti u svega nekoliko redaka. Tako da, ako ste škicnuli plakat Kate i Lea u intimnom zagrljaju i pomislili: „Jao, super, taman malo romantike za opustiti se u nedjelju poslije ručka!“, radije uzmite daljinski i krenite u potragu za turskim sapunicama. Revolutionary Road je težak, mučan do te mjere da ostavlja osjećaj blage nelagode nakon gledanja i nikako nije film za svakoga. Ali je film koji ostavlja dubok dojam i koji se jednostavno mora cijeniti, ako već ne zbog vrlo hrabre tematike, onda zbog izvanredne glume. Možda ne „apsolutna“, ali preporuka svakako – i to od srca.

Piše: Jelena Djurdjic

31.12.2011, 15:21h

Pobjednika liste zna svaki slučajni prolaznik pa to malo ubija neizvjesnost, ali je interesantno baciti pogled na filmsku godinu pred nama jer nam uistinu slijede neki dugo očekivani i najavljivani projekti.

U top 10 tako ulazi Dark Shadows, novi Tim Burton, sa sasvim neočekivanim  leadom u vidu Johnny Deppa. ‘Bonham Carter’, dobacuje netko? O da, i Helena je tu. Nakon Burtona nekako logično slijedi Quentin, i film o kojem smo i mi podosta pisali. Django Unchained stiže tek potkraj godine, znate sve,  DiCaprio & co. Super heroji, a da nije Batman? The Amazing Spider-Man nas čeka kao ljetni blockbuster, bez Tobeya ovaj put. Za SF-ovce adrenalin diže Ridleyev Prometheus a ljudi koje vole Sumrak i tako to, te, neke, ovaj filmove khm, mogu biti usredotočeni na najnoviju adaptaciju divne bajke o Snjeguljici, Snow White and the Huntsman.

Zagrijavanje tek počinje, i top 5 čine: Jacksonov (LOTR) The Hobbit: An Unexpected Journey, Mendesov James Bond Skyfall, i novodolazeće adaptacije svjetski poznatih knjiga – The Hunger Games, i stripa The Avengers. I?

The Dark Knight Rises 22.-og jula!

Piše: Koraljka Suton

28.11.2011, 14:02h

U zaklon (Take Shelter, 2011., 120 min.)

Redatelj: Jeff Nichols

Glume: Michael Shannon, Jessica Chastain, Tova Stewart, Shea Whigham

Ocjena: 9/10

 

Psihološka drama ”U zaklon” priča je o obitelji LaForche iz Ohija koju čine Curtis (Michael Shannon), njegova žena Samantha (Jessica Chastain) i njihova gluha kćerkica Hannah (Tova Stewart). Curtis radi na gradilištu, dok Samantha na tržnici prodaje svoj ručni rad, a pritom se ovaj vidno sretni bračni par hrabro nosi s gluhoćom male kćeri. Njihova do tada poprilično stabilna i neuzburkana svakodnevica bit će do temelja potresena u trenutku kada Curtisa, inače stabilnog i neuzburkanog muškarca, počne progoniti – njegova vlastita podsvijest. U snovima koji iz dana u dan (odnosno iz noći u noć) postaju sve učestaliji, javljaju mu se apokaliptične vizije. Premisa je uvijek ista – tornado epskih proporcija primiče se njegovu kraju, a kao najava katastrofe pada kiša gustoće (i boje) ulja, dok se ptice kreću do tada neviđenom (i nepredviđenom) putanjom. No mukama tu nije kraj. Zbog tog nevremena, ljudi oko njega ”polude” i postanu agresivni prema njemu i njegovoj obitelji. Utjecaj osjećaja uzrokovanih tim snovima do te se mjere otme kontroli da Curtis, gonjen paranoidnim strahom od potencijalne apokalipse, počne činiti financijski neisplative i pogubne poteze kako bi svojoj obitelji sagradio novo sklonište za zaštitu od oluje. I dok se svaki novi Curtisov potez čini sve iracionalnijim, u njegovo mentalno zdravlje počinju sumnjati ne samo ljudi oko njega, već i on sam.

Intrigantna premisa na kojoj radnja ove drame počiva imala je potencijala rezultirati apokaliptično lošim filmom. No srećom, to se dogodilo nije. Štoviše, ovaj se uradak i više nego uspješno zadržava u domeni psihološke drame, pritom vješto žonglirajući elementima koji ga na trenutke vuku u ponešto drugačijem pravcu. Curtisovi snovi koji nagovještaju apokalipsu odlično su snimljene scene koje kroz tijelo šalju trnce, podlo se prišuljavajući ne samo njemu, već i nama i doimajući se toliko realističnima da iz prve niti ne posumnjamo u njihovu pravu prirodu. A kada kao gledatelj ipak shvatiš da je riječ o noćnoj mori, poželiš se, zajedno s Curtisom, što prije iz nje prenuti. Ako ništa drugo, mi barem u ključnom trenutku postanemo svjesni činjenice da je sve to ”samo san” (makar ta spoznaja ne otklanjala tjeskobu) – naš junak nije te sreće. On je primoran do posljednje sekunde proživljavati neopisivi strah, veliku anksioznost i sveopću zgroženost zbog nadolazeće propasti i ljudi oko njega koji njemu i obitelji mu žele učiniti nešto nažao, te to bez treptanja i čine.

Baš je zbog tih odlično ukomponiranih i ničime najavljenih sekvenci snova toliko lako saživjeti se s Curtisom i razumjeti njegove porive i strahove. Većinu filma u kadru je on, čovjek rastrgan između dubinskih impulsa koji ga tjeraju na naizgled iracionalne postupke i rastuće svijesti o tome da su točno ti impulsi najvjerojatnije posljedica shizofrenije od koje boluje i njegova majka. I upravo je ta oluja ona najzanimljivija u čitavom filmu – upravo je ta oluja ono o čemu je tu zapravo riječ. U suštini nije ni bitno hoće li se uistinu pojaviti tornado i odnijeti sve k vragu ili ne, već je poanta u načinu na koji će se Curtis i njegovi najmiliji nositi s tornadom koji se pojavio u njemu, a sukladno tome i u svim njegovim odnosima. Govorimo o oluji razarajućeg učinka, koja bjesni i divlja dok se probija kroz njegovu podsvijest, a zatim se emitira na van rušeći pritom sve oko sebe i uzrokujući – apokalipsu.

A takav doživljaj ne bi ni bio moguć da Michael Shannon svoj posao nije odradio maestralno. Taj čovjek, inače nominiran za Oscara za ulogu ”ludog” matematičara u Mendesovom Revolutionary Roadu, u stanju je na gledatelja prenijeti apsolutno svaku, pa i najsuptilniju promjenu koju njegov lik doživi i proživi. To je glumac sposoban do te mjere zračiti emocijom, stanjem i raspoloženjem, da je naprosto nemoguće skrenuti pogled i ne uživati u svemu što ti on kao umjetnik daje. No, bez odlične Jessice Chastain (The Tree of Life, The Help)  kao ne samo zahvalne glumačke partnerice, već i žene koja je stvorila (kako i priliči) samostojeći lik od krvi i mesa koji se najbolje što zna i umije pokušava nositi sa situacijom koja ju je tako nenadano zadesila, Shannonova izvedba bila bi nepotpuna. On i Chastain predivno interagiraju jedno s drugim, stvarajući atmosferu toliko gustu da je se može nožem rezati, a istodobno jako emocionalno tešku i tugom prožetu.

Ta glumački  divno stvorena atmosfera doseže svoj vrhunac u meni osobno najupečatljivijoj sceni – onoj u kojoj Samantha svoga muža primora da sam napravi najvažniji korak u suočavanju sa svojim demonima. Moment u kojem on to naprosto ne može, a ona mu govori da mora, istovremeno je olovno težak i krajnje napet. Upravo bih taj trenutak okarakterizirala kao koncentrat svega onoga o čemu ovaj film zapravo jest, jer su u tih nekoliko minuta zbijeni sva tjeskoba koju cijelo vrijeme osjećamo zajedno s Curtisom, svi impulsi koji su ga kroz cijeli film gonili na njegove postupke, kao i sve emocije koje je njegova žena bila primorana proživljavati u čitavom tom procesu. A kao šlag na tortu dolazi ono najgenijalnije od svega – za vrijeme trajanja te scene, mi kao gledatelji jednako smo razapeti kao i sam Curtis, jer tek tada uviđamo da, usprkos svemu što smo mislili da znamo, ni sami nismo nadomak pravog razrješenja (je li tornado tu ili nije?), odnosno pitamo se tko je ovdje zapravo lud. Doslovce udišemo tenziju između Curtisa i Samanthe, srce nam nekontrolirano lupa u skladu s Curtisovim i polako shvaćamo da, baš kao i on, više ni sami ne znamo tko tu pije, a tko plaća.

To je ono u čemu vidim najveću ljepotu Jeff Nicholsova (Shotgun Stories) uratka. Redatelj nam pruža uvid u obje perspektive i time nas kao ljudska bića senzibilizira na to da – pokušamo razumjeti. S jedne strane imamo Samanthu, obiteljske prijatelje i Curtisove kolege, koji cijelu situaciju promatraju izvana, ispaštaju zbog njegovih postupaka i naprosto ne vide ikakvo racionalno objašnjenje za njegovo iracionalno ponašanje, osim onoga koje im se samo od sebe nameće: njegovi geni. Jer, budimo realni, u ovom je društvu brže i jednostavnije proglasiti čovjeka ludim nego li se zapitati je li možda ipak nešto drugo posrijedi i uhvatiti se ukoštac s time. Vidimo na koji način Curtisovi postupci utječu na njegovu okolinu, do koje ga mjere otuđuju od žene i zavlače se u sve pore njegova života, razarajući ga iznutra segment po segment. S druge strane gledamo Curtisa, proživljavamo njegove noćne more zajedno s njime i uviđamo uzroke njegovih postupaka. Istovremeno on sam pokušava racionalizirati to što mu se događa te voljno percipira znakove onoga što se smatra mentalnom bolešću, pritom doživljavajući sebe samoga na isti način kao njegova okolina. No takva racionalizacija samo dodaje ulje na vatru i dodatno potpiruje njegov unutarnji konflikt, jer, svom razumu usprkos, te noćne more koje ga progone i impulsi koji se iz njih rađaju tjeraju ga da i dalje postupa na načine koje društvo oko njega doživljava nerazumnim, paranoičnim i naprosto – ludim.

Na simboličkoj razini (striček Freud mudro bi rekao), Curtisovi su snovi odraz nevremena u njemu samome – ti ljudi u noćnim morama mogli bi komotno predstavljati potisnute aspekte njegove osobnosti koji se bune protiv Curtisova postojećeg ”sepstva” i kreću u napad na isto, pritom dekonstruirajući njegov identitet. Jer uistinu, tko je (naposljetku) Curtis zapravo – osoba koja pokazuje simptome onoga što bi društvo okarakteriziralo kao ludilo ili pak izrazito prijemčiv čovjek s vraški dobrom intuicijom koji, sukladno tome, jednostavno predosjeća neminovnu apokalipsu? Jesu li njegovi snovi indikator potisnutih problema, a predosjećaj apokalipse zapravo samo Curtisov nesvjesni pokušaj da tu internaliziranu oluju projicira na van, što mu onda pruža mogućnost da se bavi tom projekcijom, a ne samim problemom, ili je predosjećaj prave oluje taj koji mu zadaje noćne more i prouzrokuje unutarnja kolebanja? Što je tu uzrok, a što posljedica?  I u konačnici – je li to uopće bitno? Odgovore saznajte u filmu.

Piše: Filip Jakovljević

04.11.2011, 14:30h

Slijedeći film o Jamesu Bondu, dosada poznat samo kao Bond 23, napokon je dobio službeno ime – Skyfall. Nova priča o tajnom agentu 007 neće biti bazirana na romanima Iana Fleminga, niti će biti nastavak priče iz zadnja dva dijela.

Prema postu na Twitteru sinopsis novog filma je slijedeći: „Bondova odanost prema M je na iskušenju kada se doznaju neke stvari iz njene prošlosti. MI6 je napadnut, a 007 mora pronaći i uništiti prijetnju, bez obzira na cijenu.“

Prema redatelju Samu Mendesu film će biti snimljen isključivo za publiku, a ne kao kandidat za Oscara. No glumačka postava već sama daje naznake kako bi film ipak mogao biti nominiram u nekim kategorijama. Uz povratnike Daniel Craiga (007) i Dame Judi Dench (M), u filmu će glumiti i Javier Bardem kao glavni negativac, a najavljeni su i nastupi Ralpha Fiennesa i Naomi Harris.

Skyfall u kina dolazi 9. studenog 2012. godine.

Piše: Jelena Djurdjic

29.10.2011, 11:33h

Opipava li se teren ili je odluka donijeta nepoznanica je, ali šuška se da Sam Mendes ima namjeru novim James Bondom ući u trku za Oskara.

Misteriozni izvor precizira da Mendes neštedimice siječe akcijske scene (sve snimljeno u Indiji – out) i maksimalno radi na dramaturškom razvoju likova, ne bi li film učinio, citiram: „Oscar-friendly“. Potencijalnu nevolju ovom master planu, navodi dalje insajder, predstavljaju uložena sredstva, 300 milijuna funti, koje će biti nemoguće makar povratiti krene li se ovim putem.

Pitanja koja pokreću ovakve glasine su nešto što sve više opterećuje današnju filmsku industriju. Naime, tko ima posljednju riječ kada treba presjeći, redatelj ili producenti? Skoro je nezamislivo pomisliti da će itko dopustiti nekakvu dubokoumno-preispitivačku varijantu, ali zar je malo dubine tako loše? Uostalom zašto ste uzimali Mendesa?

 

Piše: Jelena Djurdjic

01.10.2011, 12:35h

Ne znam ima li potrebe za ovim ’prvi’, ima li tko da se pita je li prvi, ali pompoznije zvuči. Tko bi mogao biti to ime, vjerujem da se pitate, ili bar malo pitate. I izbor je zapravo odličan, zapravo iznenađujuće odličan. Izbor je Idris Elba (Stringer Bell u The Wire, Luther u BBC-jevoj istoimenoj seriji). U nedavnom intervju njegova jedina primedba bi bila upravo na tu odrednicu ’crni’, jer ni Connery nije bio škotski, a Craig ’plavooki’ James. Na direktno pitanje, bi li sjeo u prvi taksi kada bi mu Sony ponudio ulogu, Elba se već uživio: „Ne bih samo ušao u taksi, nego bih taksistu izbacio iz auta. Zatim bih iskočio iz auta u pokretu i nastavio biciklom koji sam spazio. I onda u avion, točnije na krilo aviona, do vrha zgrade Sony Studios, i  onda skliznuo kroz ventilacijski sistem ravno u kancelariju producenata.“

U međuvremenu čekamo Craigovo treće pojavljivanje, u Mendesovoj režiji, s Javierom i Ralphom.

Piše: Koraljka Suton

12.06.2011, 12:10h

Šuška se šuška kako je britanska glumica Naomie Harris u pregovorima za ulogu Bond djevojke u novom nastavku franšize o tajnom agentu 007. Harris se možda sjećate iz filma 28 dana kasnije redatelja Dannyja Boylea te iz drugog i trećeg nastavka Pirata s kariba, gdje je utjelovila Tiu Dalmu.

Daniel Craig po treći će put uskočiti u Bondove cipele dok će Judi Dench ovo biti sedmi put da reprizira ulogu Bondove šefice M.

Internetom također kruže glasine o tome tko bi mogao utjeloviti glavnog negativca u 23. filmu o Bondu. Među kandidatima su se našli Javier Bardem, Ralph Fiennes te čak Anthony Hopkins.

Redatelju Samu Mendesu (American Beauty, Revolutionary Road, Jarhead) ovo će biti prvi Bond film, a na scenariju rade Neal Purvis i Robert Wade (kojima će ovo biti 5. film iz franšize) te John Logan (Rango, The Aviator).

Ako je suditi po trenutnim informacijama, film u kinima možemo očekivati 9.11.2012.

Piše: Deni Zgonjanin

28.01.2011, 14:27h

Iako je snimanje Bonda neko vrijeme bilo upitno zbog bankrota studija iza njega – MGM se uspio oporaviti i gurnuti 23. nastavak najdugovječnijeg serijala u povijesti filma u produkciju. Uz Daniela Craiga koji se vraća ulozi najpoznatijeg tajnog agenta na svijetu, nastup je potvrdila i neuništiva dama Judi Dench kojoj će ovo biti 7. put da utjelovljuje oštru ali brižnu M (prvi se put pojavila 1995. u GoldenEye). Novi će nastavak režirati Sam Mendes (American Beauty) po scenariju Johna Logana, Neala Purvisa i Roberta Wadea, a premijera filma se planira krajem 2012… Eto… To je to. Kratko ali slatko, ne?

Page 1 of 11