Posts Tagged ‘Roman Polanski’

Piše: Sven Mikulec

14.09.2013, 09:01h

a4

Arogantni i napaljeni Roman Polanski me silovao, ali mi nije želio nauditi, napisala je u svojim memoarima Samantha Geimer, danas 50-godišnja žena koju je slavni redatelj kao 13-godišnjakinju navodno prisilio na seks. Sedamdesete su bile jedno drugačije vrijeme, kaže, kad su si ljudi više toga dopuštali.

Knjigu pod naslovom Djevojka: Život u sjeni Romana Polanskog napisala je, paradoksalno, kako bi iz te sjene konačno izašla i riješile se etikete „one djevojke“. Susret s njim danas klasificira čistim silovanjem, što god odvjetnici Polanskog davnih godina pričali o dobrovoljnom seksualnom odnosu.

Te je večeri, kad ju je Polanski odvezao kući i zatražio da „to bude njihova mala tajna“, u svoj dnevnik zapisala „danas me fotografirao Roman Polanski, i silovao me, bokte“. 2009. godine, nakon što je izašao dokumentarac Roman Polanski: Wanted and Desired redateljice Marine Zenovich, redatelj je Geimerici poslao pismo. „Želim da znaš koliko mi je žao što sam toliko utjecao na tvoj život“, napisao je, ne impresioniravši je previše.

Bez ikakve namjere da omalovažavam zločin ove prirode – da se razumijemo, ako mislite da seks s 13-godišnjakinjom može biti „dobrovoljan odnos“, nemamo o čemu razgovarati – pomalo mi je smiješno što Geimer piše da bi radije ponovno bila silovana nego još jednom pred porotom pričala o toj noći. Nisu li tisuće, pa možda i milijuni čitatelja još jedna, nešto veća porota? Nije li nam svima, koliko god nevoljko možda bilo, na više stotina stranica pričala o toj noći?

Imam mali problem s paradoksima u ovoj priči i radije bih da je jednostavno rekla – ok, doživjela sam nešto grozno, svijet ima pravo čuti moju stranu, napisat ću bestseller. Ovako, gradeći priču na temeljima svoje želje da izađe iz sjene Polanskog, istovremeno prodajući dio svog života s njegovim imenom na naslovnici, imam osjećaj da gledam (sigurno uspješan) pokušaj jedne gospođe da iz ove priče iscijedi sve do zadnjeg novčića. Možda sam u krivu – za bolji uvid morao bih pročitati memoare, koji su mi sa cijenom od oko 150 kuna barem zasada nedokučivi.

Piše: Nikolina Demark

06.08.2013, 13:00h

Roman Polanski je nekoliko puta preskočio zasluženu ozbiljnu zatvorsku kaznu zbog silovanja maloljetne Samanthe Geimer 1977. godine. Uhvatili bi ga prema međunarodnoj potjernici tu i tamo pa je u više navrata odslužio po par mjeseci, sve dok 2010. nije oslobođen krivnje. I tako, možda se trajno izvukao na pravnoj osnovi… ali ubrzo ga čeka novi val medijske pažnje. Geimer, koja je 1977. imala samo trinaest godina, napisala je memoare i poprilično izravno ih naslovila ‘Djevojka. Život u sjeni Romana Polanskog’.

S obzirom da su na prvom suđenju 1978. točke optužnice ublažene kako malu ne bi pretjerano mrcvarili kao svjedokinju, Polanski je na kraju priznao samo da se osjeća krivim za nezakoniti seks s maloljetnicom. Trideset godina kasnije, Geimer je odlučila da se slavni redatelj neće samo tako izvući. Kad je već pravni sustav iznevjerio, a onda će se barem javnost dobro naslađivati sljedećih nekoliko mjeseci. Knjiga izlazi 17. rujna u SAD-u i nešto kasnije u Francuskoj; znajuć’ koliko ljudi vole velike skandale, prvo izdanje će vjerojatno planuti preko noći.

Piše: Terezija Bjelajac

09.06.2013, 11:57h

Isprike na pretjeranom entuzijazmu pri pisanju ovoga članka , ali se jednostavno ne mogu suzdržati kao veliki fan magije Christopha Waltza koja se ostvaruje u sve i jednoj ulozi koju prihvati. Ono što mi je razveselilo ovaj prekrasan dan, uz dugo očekivano sunce na mom balkonu, je i to da je pokrenut badass projekt pod nazivom True Crimes, za kojeg će vrlo vjerojatno Roman Polanski zasjesti u redateljsku stolicu, a ovo divno stvorenje od Waltza još će jednom ostvariti potencijal dobivanja sljedećeg Oscara, ovaj put za ulogu heroja. Njegova će glavna uloga biti realizirana u priči koja je adaptirana prema članku Davida Granna, koji je za New Yorker 2008. godine pisao o savršenom zločinu u slučaju poljskog pisca, Krystiana Bale. Ako vam je ime Grann odjeknulo u ušima i potaknulo neke centre sjećanja u mozgu, to je osoba koja je napisala knjige poput The Lost City Of Z i The Devil And Sherlock Holmes. Sva njegova djela su istinite priče, a opet napisana kao nešto što kad završite, pomislite: „E ovo bi bio dobar film.“ Atmosfera filma nadolazećeg projekta uspoređuje se s Millinium trilogijom, s tim da je Waltz ovoga puta u ulozi istražitelja. U svakom slučaju, kud Waltz tud i ja. Sve ostalo je nebitno.

Piše: Ivan Andrijanić

17.10.2012, 12:00h

Hladni rat završio je prije nešto više od dvadeset godina, a summit u Islandskom gradu Reykjaviku, održan 1986. godine, bio je prvi koji je to signalizirao. Susret tadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Reagana i vođe SSSR-a Mikhaila Gorbachova nije rezultirao uspjehom, ali već sljedeće godine nuklearna prijetnja je eliminirana, tako da se ovaj politički događaj navodi kao početak kraja svega.

Mike Newell, redatelj  kultnog djela  90-ih Four Weddings and a Funeral, režirati će film Reykjavik, koji se bavi spomenutim summitom, a za glavne uloge tadašnjih vođa Amerike i SSSR-a odabrani su Michael Douglas kao Ronald Reagan te Christoph Waltz kao Mikhail Gorbachov.

Waltz je 2011. oduševio rolom ciničnog odvjetnika Alana Cowana u Carnageu Romana Polanskog, dok se Douglas i Newell ne mogu pretjerano pohvaliti nekim velikim uspjesima posljednjih godina. Snimanje ovog potencijalno zanimljivog filma započinje u ožujku 2013.

Piše: Jelena Androić

21.09.2012, 12:25h

Iako se prije još samo nekoliko mjeseci najavljivalo da će Roman Polanski režirati politički triler pod nazivom “D.”, redatelju je očigledno dojadilo čekati na scenarij pa je u međuvremenu odlučio snimiti adaptaciju poznate brodvejske predstave “Venus in Fur”. U ovom će projektu glumiti njegova supruga Emmanuelle Seigner i Louis Garrel, i bit će na francuskom jeziku.

Priča koju je napisao David Ives, ima samo dva lika, pisca/redatelja drame koji se žali na loše glumice na audiciji. Kao posljednja među glumicama dolazi žena koja izgara u svom nastupu. Ona je savršeni primjer svega što redatelj prezire, ali na neki način uspijeva omjer snaga okrenuti u svoju korist.

Čini se da je Polanski bio inspiriran svojom nedavnom komedijom „Carnage“ (kod nas prevedenom kao „Bračne svađe“), filmom koji je također ima tek nekoliko glumaca snimanih na jednoj lokaciji.

Snimanje Venus in Fur počinje u studenom.

Piše: Jelena Djurdjic

10.02.2012, 18:55h

Carnage (2011., 76 min.)

Redatelj: Roman Polanski

Glume: Jodie Foster, Kate Winslet, Christoph Waltz, John C. Reilly

Ocjena: 7/10

 

Vjerojatno je većina vas gledala predstavu (Yasmina Reza, Bog masakra). Ako niste, ovo je fina prilika da vidite kako bi je Polanski režirao. Doveo je Jodie, Kate,Waltza i Reillyja. Za početak nije loše.

Bog masakra (tekst napisan 2006.) je komorna drama, čega se i Polanski drži, s elementima apsurda. Priča je smještena u stan jednog bračnog para, Michaela i Penelope. Upoznajemo ih istovremeno kad i drugi bračni par, Alana i Nancy. Iz razgovora saznajemo da je klinac gostujućeg bračnog para palicom zveknuo sina domaćina. Poanta njih četvoro u istoj sobi je postizanje nekakvog dogovora i plana kako djecu izmiriti, ili bar za početak kako napisati zajedničku izjavu (valjda zbog škole, nebitno je zapravo). Dakle, poanta je ponijeti se zrelo, odraslo i doraslo situaciji. Međutim taj skoro uobičajeni i banalni događaj prerasta u pokaznu vježbu malograđanštine četvoro ljudi, reprezenata društva prije nego li individua. Implicira se i demistificira dvoličnost ljudi u suvremenom društvu, njihova surovost i agresivnost, da bismo došli do suštine – ogromne i nepojmljive frustiranosti (poslom, djecom, odsustvom ljubavi) i nezadovoljstva koji dominiraju njima.

Waltz je Alan, arogantni adovokat i tip besramno nezainteresiran za svoju obitelj. Kate kao Nancy, brokerica na burzi  (jer svatko od njih obavezno govori svoje zanimanje, nosi ga kao štit), supruga, na oko ugodna i susretljiva, kasnije je zapravo beskrajno frustirana i usamljena žena. Njeno nemirenje sa stvarnošću i odbojnost prema životu koji živi i sredini, manifestiraju se prilično metaforički, i nekonvencionalno – konstantnim povraćanjem i mučninom. Nasuprot njima, mada se naravno tokom filma strane mijenjaju, žene vs. muškarci je očekivano druga relacija, najprije je Michael, kao cool tip, onaj koji smiruje situaciju. Trebam li pisati da on zapravo nije takav i da je možda i najsuroviji lik (situacija hrčak). A zatim i okidač. Jodie kao Penelope. Spisateljica (a da, Michael je prodavač kućne opreme). Pretenciozna, umišljena i snob do daske. Učahurena, mala, sitna (ne odnosi se samo na izgled) žena , zadojena/ogrezla u malograđanštinu.

Svi su valjda mislili : „Pogledajte nas. Predobri smo. I Polanski je tu. Ubit ćemo.“, i možda zato, ili možda jer eto, tek tako, nedostaje kemije, cijela priča na papiru daleko bolje zvuči nego što izgleda u ovih 76 minuta. Carnage nije naporan, što bi se očekivalo iz postavke četiri glumca-jedna soba, ali nema nove jačine, nove svjetlosti na probleme za koje (valjda) znamo da su tu, u suvremenom svijetu. Nema rečenice koja se ureže, izraza lica, kadra, nema momentuma. A nema ni prave krvi bar. Sve je nekako dobro, dovoljno, odrađeno. Dojam je da su i redatelj i glumci uvjereni da su dostigli super sofisticirani način ukazivanja na probleme u svijetu, dok su zapravo sve teme kojih se dotiču isforsirali. Isabelle Huppert je nedavno objašnjavala kako ju je Chabrol znao uvijek snimati s najboljeg i najtočnijeg rastojanja, kako nikada nije pogriješio, a Polanski kao da nije tu, kao da se ne uspijeva odrediti prema glumcima u skučenom prostoru koji je sam sebi zadao, i koji uspijeva samo jednosmjerno (naglašava tu skučenost i zarobljenost u kojoj su naši junaci, ne samo fizički). Imate želju da ih izvučete iz te sobe, iako je pitanje mogu li vani funkcionirati jer, i kad krenu odatle, Nancy i Alan dalje od lifta u hodniku ne stižu. Potreba za raspravom i istjerivanjem svoje istine je najdominantnija. The Tenant, i cijela ta ’apartman’ triologija (Repulsion i Rosemary’s Baby) ostaju raritetni primjeri filmova koji govore o hermetičnosti u i oko nas, i imaju daleko veću psihološku težinu. Ovo je kao neka light verzija.

Glumci ostavljaju dojam prevelike prepuštenosti svojim instiktima, i ličnosti koje kreiraju nisu ni izbliza autentične koliko ovakva forma zahtijeva. Jedini koliko-toliko osoben je Waltz, i kad je bezobziran i dok se besomučno javlja na telefon daje nekakav ton radnji. Ostali bljedunjavi, nesigurni u tekst koji govore i u rolama koje nitko neće pamtiti.

Vjerojatno će Carnage svi gledati jer kao ni ja neće vjerovati mišljenju drugih, a i traje tričavih sat i sitno. Suzdržat ću se da poslije kažem: „rekla sam ti“.

Piše: Jelena Djurdjic

14.01.2012, 11:58h

Najavljena suradnja neće biti njihova prva – 1996. zajedno snimili su četverosatnu adaptaciju Hamleta. I ovaj je put film, Potato Peel Pie, adaptacija najprodavanijeg romana 2008. godine, “The Guernsey Literary and Potato Peel Pie Society”, autorica Annie Barrows i Mary Ann Shaffer. Radnja prati pisca, koji nakon Drugog svjetskog rata dolazi na otok Guernsey, kako bi napisao knjigu o životima tamošnjeg stanovništva tijekom ratnog perioda. Snimanje filma počinje u trećem mjesecu, a premijera se očekuje iduće godine.

Kate trenutno (čini se po defaultu) kupi nagrade za ulogu u televizijskog mini-seriji Mildred Pierce, a do premijere Potato Peel Pie, s nestrpljenjem očekujemo dva njena filma; najprije ex-Yu premijeru novog ostvarenja Romana Polanskog Carnage (jučer bila u Rumunjskoj, dakle, nadajmo se), dok nas sljedećeg proljeća očekuje svjetska premijera Movie 43, komedije koja okuplja brojnu poznatu glumačku ekipu.

Piše: Mirna Grujoski

07.11.2011, 15:19h

Melancholia, King’s Speech i The Artist su  jedni od top nominiranih filmova na ovogodišnjim  European Film Awards (EFA).

Između ostalih, nominirani su:  redatelj Lars von Trier za egzistencijalnu apokaliptičnu  dramu Melancholia  te glumice iz istog filma – Kirsten Dunst i Charlotte Gainsbourg, Kraljev govor prošlogodišnji veliki dobitnik Oscara, glavni glumac istog filma , dobitnik Oscara Colin Firth i skladatelj Alexandre Desplat. Osim svjetski poznatih imena, tu se nalaze i ona manje poznata, europska poput  Susanne Bier, Bela Tarr, Aki Kaurismäki i Dardennes Brothers.

Europska filmska akademija i EFA Productions su nominacije najavili u subotu na filmskom festivalu u Sevilli. Nagrade će biti predstavljene  3. prosinca 2012.  u Berlinu.  Prošlogodišnjim EFA-om dominirali su Roman Polanski i njegov Ghost Writer, koji nije uspio  dobiti niti jednu  jedinu  nominaciju za Oscara.

Piše: Vedrana Vlainić

21.10.2011, 13:21h

Ne znam stvarno što se događa s tim komičarima. Nakon što je Steve Carell uskočio u svijet psiholoških drama, Ben Stiller je isto napravio puni zaokret te se sa Zoolandera, Fockera i njima sličnih prebacio na hororce.

Zbilja, istina je. Ben Stiller režira kostimirani horor naslova The Mountain, (vrlo okvirno) temeljen na likovima iz romana Summer, autorice Edith Wharton o seksualnom sazrijevanju mlade djevojke.

Helen Childress (Reality Bites) potpisuje scenarij koji je Stilleru zapeo za oko. Navodno u điru Rosemaryne bebe Romana Polanskog, priča prati djevojku koja je rođena u malom ruralnom mjestu i poslana u „veliki grad“ nakon što joj je otac osuđen za ubojstvo. Tamo započinje aferu sa zaručenim muškarcem koji joj poklanja nekakav broš koji ima nekakve moći (?!).

Istina, Stiller je uvijek govorio kako se želi okušati u drugim stilovima osim komedije, ali horor je nekako zadnji žanr koji bih stavila uz njegovo ime. Iako trenutno ima i druge projekte, The Secret Life of Walter Mitty, koji će, uz glavnu ulogu, također i režirati, biopic o Davidu O. Selznicku, a priča se i o Zoolanderu 2. No, The Mountain je svakako najveća WTF vijest vezana uz Stillera i, moram priznati, jako sam zaintrigirana!


 

Piše: Danijel Špelić

07.10.2011, 17:50h

Koga zovete ako želite riješiti kompliciran slučaj? Policiju? Dobar pokušaj, ali ne bi išlo. Filmski svijet preferira posebnu vrstu junaka za takvu vrstu poslova, onu koju za službena pravila zaboli neka stvar, koji su u vječnom sukobu s okolinom u kojoj se kreću, koji rade za honorar, ali ga nikad i ne pokupe, koji imaju bocu oštrog viskija u posljednjoj ladici radnoga stola, uglavnom imaju problema sa suprotnim spolom, a ako dan prođe da barem jedanput ne popiju određenu količinu batina, mogu ga proglasiti uspješnim. Također, najveći dio privatnih detektiva nije samo tako došetao do velikih ekrana, prvo su se dokazali kao otporan materijal u knjigama, romanima i pričama, što je olakšavalo tranzicijski postupak, ali još uvijek se lome koplja koliko su neki junaci ostali dosljedni onome što ih je proslavilo, a koliko su njihove pojave preinačene za novu vrstu publike. Romani ili filmovi, nije posebno ni važno, važno je da su dio modernog društva i da je jedna stvar o njima poznata – da uvijek riješe slučaj kojeg prihvate. Stoga, step into my office i da započnemo…

 

13. Joe Hallenbeck

Joe se pojavio u jako dobrom filmu Tonyja Scotta, The Last Boy Scout, i to u vrijeme kad privatni detektivi više nisu bili tako raširen materijal o kojima se snimaju filmovi. Hodajuća gomila klišeja, počevši od toga da ima problema s gospođom, da je na korak od alkoholizma, da su honorari nešto o čemu se priča, a ne zarađuje, preko toga da je na ratnoj nozi sa cijelom policijskom upravom Los Angelesa do toga da je jednostavno nadrkan na cijeli svijet, Joe je u hipu postao instant kultni materijal, a drugačije nije ni moglo jer je scenarij napisao cool scenarist Shane Black. Još kad se u obzir da ga je igrao Bruce Willis… zar ste stvarno mislili da bi to nekim divljim slučajem moglo propasti?

 

12. V.I. Warshawski

Iako je V.I. zvijezda tek jednog filma (kao i Joe prije nje), ona originalno potječe iz, pogađate, književnog svijeta te njezina pisana odiseja traje već zamalo 30 godina (prvi je roman objavljen daleke 1982.). Sposobna, jaka na jeziku, zna premlatiti nekog ako joj ide na živce, zgodna kao sam vrag, bilo joj je suđeno da jednom dođe do velikog ekrana. A tko je u tim slavnim mlađim danima bio bolji za glavnu ulogu od Kathleen Turner? Žena je u devedesetima bila jednostavno prava bomba, a znala je i dvije-tri o glumi, pa iako se radi o tek osrednjem filmu (simpatičan uradak, ali ništa posebno), njezina pojava je sve to uspjela izvući na posve podnošljivu razinu. A naša V.I. ovdje ima zagarantirano mjesto zato što je – žena u muškom svijetu. To ne viđate svaki dan. I ne ide joj loše, dapače. Može bez muke održati lekciju-dvije muškim kolegama kako nekoga prebiti dok hodate u štiklama od deset centimetara te pritom dobro izgledati. Jako dobro izgledati.

 

11. Thomas Magnum

Najpoznatiji brkovi detektivskog svijeta nikad nisu napravili prijelaz na veliki ekran, ali, straha nema, i to je moguće. Već neko vrijeme šuška se kako bi ga u filmskoj verziji mogao odigrati Matthew McConaughey, što je OK ideja, oba imaju onaj boli-me-đon-za-sve pristup, a nijedan nije ni posebno ružan. A tko je uopće Magnum? Privatni dekster koji je bivši vijetnamski veteran (stvar osamdesetih) i koji djeluje na Havajima. Nema problema sa cugom i mamurlucima, ali je i bez toga brz na jeziku, ne baš posebno radišan, živi bez nekih briga na imanju bogataša Robina Mastersa i napravio je takvu reklamu za crveni Ferrari da je više nitko neće ponoviti. Oh, znao je i istraživati, ma kako to čudno zvučalo, a usput je lansirao i Toma Sellecka među zvijezde. Nije baš vaš cup of tea (RTL reprize su ga zamjerile valjda svima) i ne šmekate ga previše? Ostatku svijeta jest, jer je žario i palio televizijskim ekranima punih osam godina.

 

10. Lew Harper/Lew Archer

Ako je Raymond Chandler izmislio sliku privatnog detektiva, Ross McDonald ju je popularizirao kako treba. Nikad čuli za ovog lika? Malo ljudi i je, ako niste posebno upućeni u književni svijet. McDonald je napisao cijelu seriju o tvrdokuhanom detektivu Archeru, koja je i dan danas vrh žanra, što je sasvim dovoljan mamac da filmski svijet pokuša malo kapitalizirati takvu popularnost. Dvije zanimljive stvari su povezane s ekranizacijama. Ako izuzmemo činjenicu da je lika glumio Paul Newman (teško da možete promašiti s takvim izborom), prezime lika je promijenjeno zato što je Newman vjerovao da prezimena na H donose sreću. Druga stvar je da je prošlo skoro deset godina od prve (Harper – 1966.) do druge (The Drowning Pool – 1975.) ekranizacije, pa iako se radi o rasnim krimićima stare škole, nikad nisu postigli popularnost kao neki srodniji uratci. Kasnije je bilo pokušaja da se lik prebaci na televizijske ekrane, ali bio je to promašaj (sve je započelo i završilo na pilot-epizodi) te Newman nije imao nikakve veze s time.

 

09. Dave Robicheaux

Već kad govorimo o književnim serijama, evo još jedne jako popularne. Serija knjiga i priča o Daveu ima isti vijek trajanja kao i ove gorespomenute (iako je koju godinu mlađa) te bi bilo posve čudno da se nije saplela o filmski svijet. Dogodilo se to dva puta, s više-manje konkretnim rezultatima. Ali, valja napomenuti, Dave nije klasični dekster na kakve smo navikli, on je ex-murjak koji istražiteljem postane kad to situacija zahtjeva. Prva ekranizacija se dogodila 1996., u filmu Heaven’s Prisoners, gdje je dotičnog glumio Alec Baldwin i radi se o filmu koji ima nešto gotovo staromodno u sebi, dobre zaokružene priče, ali kojeg ni publika, a ni kritika nisu dočekale s nekim posebnim oduševljenjem. Nešto malo bolje prošao je In The Electric Mist (2009.), gdje je isti lik igrao Tommy Lee Jones. A pozadina našeg junaka? Oh, uobičajeno, bivši alkoholičar, vijetnamski veteran… sve zabavne stvari, samo što umjesto nekog otužnog velegrada i njegovih betonskih ulica, Dave je kralj na području Juga, među daščarama, močvarama i sličnom okružju, što je svakako promjena.

08. Jake JJ Gittes

Pa, dobro, ne mogu svi privatni detektivi biti cool tipovi koji žive cool životima. Jake je pomalo ljigavi dekster koji se bavi razvodima, a njegova pojava obilježila je kultni klasik Chinatown (1974.), a teško da se netko ne sjeća njegova nosa zavijenog ispod flastera („dar“ Romana Polanskog u jednoj sceni u filmu) i odlično pogođene atmosfere 30-ih godina prošlog stoljeća. Eh, da, Jakea je glumio Jack Nicholson, što sam namjerno zaboravio odmah napomenuti kako vam pažnju ne bih odvukao od lika. A Jack je 1990. godine napravio i nastavak, The Two Jakes, koji, pogađate ispravno, nije došao ni blizu originala, ali nije riječ o nekvalitetnom filmu, dapače, samo se radi o nastavku jako kvalitetnog filma. A kad kažem da ga je Jack napravio, mislim to i doslovno jer osim što je glumio, Jack ga je i režirao. U planu je bila cijela trilogija koja bi obuhvatila jedno prošlo razdoblje s istim likom, ali do toga nikad nije došlo.

07. John Shaft

A netko mora biti i seks mašina među privatnicima. Shaft je, vjerujem, svima poznat. Ako nije lik, onda je pjesma, ako nisu ni pjesma ni lik… onda nemate što tražiti na filmskim stranicama. Shaft je crni privatni detektiv, koji više ljubi i ubija nego što istražuje, a nastao je u doba kad su crni junaci doživljavali svoj boom u filmskom svijetu. Ne pije, nema mamurluka, ne voli se s policijom… Zanimljiva obrnuta stvar, film je nastao po romanu, ali tek je film popularizirao pisano djelo. A naš uglađeni, dobro odjeveni i cool lik dobio je još dva dodatna nastavka, kao i jednu kratku televizijsku seriju, a doživio je i nekakav kilavi remake (u kojem je glumio Samuel Jackson) koji nas je podsjetio da postoji i original time što je u remake ubacio – originalnog Shafta, iliti Richarda Roundtreea. Who’s the black private dick / That’s a sex machine to all the chicks? / SHAFT!

 

06. Mike Hammer

Hell yes, sad govorimo o prvom tipu. Mike je… Mike, cinik, hardboiled lik, koji voli potegnuti čašu oštrog viskija, nimalo se ne voli s policijom, sve žene su femme fatale za njega (osim seksi tajnice koja bi ga potrošila, ali Mike ne želi), nosi pljucu koju redovito koristi, poznaju ga sve rupe New Yorka. Treba reći nešto više? OK, OK, nastao je iz pera poznatog pisca Mickeyja Spillanea, koji, je, pazi vamo, čak igrao Hammera u jednoj od ekranizacija (tako je zajeban tip bio). Inače, Hammer je postao poznat po istoimenoj seriji gdje ga je glumio Stacey Keach (bilo je to u ’80-ima i kod nas na TV-u), no zaigrao ga je i Armand Assante u jednom filmu. Što reći. Hammer je bad ass kakvi se više ne stvaraju.

 

05. Adrian Monk

A netko pak treba biti bijela vrana detektivskog svijeta. I to mislim u najboljem mogućem smislu. Monk je… pa, sve ono što ne bismo očekivali da jedan privatni istražitelj bude. Nema problema s alkoholom, nema problema s ženama, nema problema s policijom, ali zato ima problema sa svim ostalim. Pati od povećeg broja fobija, ima opsesivno-kompulzivni poremećaj i baš nije tip za eksterijere. Kad su ga stvarali, njegovi autori su imali na umu križanac detektiva Columba i Sherlocka Holmesa pa ne iznenađuje što je Monk ustvari odličan kod dedukcija i postavljanju pitanja, ali serija je različita i po još nečemu (kao da fobije i ostalo nije dovoljno), a to je humor. Malo smijeha pri rješavanju teških zagonetki nije nikome naškodilo.

 

04. Sam Spade

Original i model po kojem se radilo dalje. Sam je junak romana Dashiella Hammetta, The Maltese Falcon, koji se drži i jednim od prvih, ujedno i najboljih začetnika hardboiled proze. Sam je kao lik, a Dashiell kao pisac, duboko utjecao na drugog pisca, Raymonda Chandlera, koji je pak odgovoran za stilski sličnog junaka, Phillipa Marlowea. Sve je to zgodna priča iz prošlosti i kao takva bi bila dovoljno zanimljiva, ali ono što je čini još zanimljivijom jeste prelazak u filmski svijet. Sam je kao junak bio predmet nekoliko filmova, ili se kao takav pojavio, ali i u nekim off izdanjima koje nemaju veze s materijalom. Ipak, Humphrey Bogart donio mu je vječnu filmsku slavu u ekranizaciji romana, postavivši ujedno i model kako privatni istražitelj treba izgledati, govoriti i ponašati se. Danas to možda djeluje vremenski zastarjelo, ali još uvijek je riječ o vraškom filmu te se ne može ne osjetiti zrno žaljenja što Hammett nije napisao još koji roman s istim likom.

 

03. Phillip Marlowe

Još jedan pripadnik stare, čvrste škole može se pohvaliti dugotrajnijim stažom kako na književnoj, tako i na filmskoj sceni, a istoimenog gospodina odigralo je nekoliko zanimljivih glumačkih njuški. Prvi koji mu je donio popularnost upravo je spomenuti Bogart, koji je Marlowea odigrao kao i Sama Spadea (jedan od razloga zašto su likovi zamalo identični), da bi kasnije nešto slično ponovio i James Garner. Zanimljivu ekranizaciju napravio je i Robert Altman, koji je zaobišao uobičajenu šprehu o čvrstom tipu i napravio realniji, čudniji i posve neobičan krimić, koji neki opisuju i kao demistifikaciju žanra. Elliot Gould je tako postao dekster koji priča sam sa sobom i ne djeluje kao netko tko ima tri čiste u glavi. Još jedan zločesti dečko Hollywooda, Robert Mitchum, odigrao je Marlowea u posljednje dvije ekranizacije, vraćajući se originalnom štihu, no premještajući radnju jednog filma iz Sjedinjenih država u Englesku.

 

02. Hercule Poirot

Belgijski privatni detektiv nastao je iz pera Agathe Christie, s tankim brčićima i malim sivim stanicama koje ne poznaju prepreku u misteriji. Što vam to uopće govorim, sve to već znate. Svako malo je na televiziji i mora se reći da ga David Suchet igra odlično. Ipak, nije on prvi koji je profitirao na popularnosti aseksualnog detektiva (jedan od rijetkih koji uopće nemaju problema sa ženama), već su prije njega istog lika odigrale i neke glumačke lafčine, što je samo pospješilo njegovu popularnost na televiziji. Tako su zločine rješavali Sir Peter Ustinov, Sir Ian Holm, Albert Finney i Alfred Molina (da se spomenu samo oni najpoznatiji), u čijim je interpretacijama Poirot bio svakakav: ponekad odlučniji, ponekad izravniji, ponekad isti kao i u seriji… Raznolikost mu nikad nije naškodila te je drugo mjesto zaslužio samo zato što autor ovih riječi radije preferira…

 

01. Sherlock Holmes

… najboljeg kao broj jedan. OK, Holmes je ipak jača kategorija od Poirota te bi zahtijevao cijelu temu samo za sebe, pa ću pokušati držati ovo umjerenim i navesti najbitinije. Sklon opijatima, maskiranju, forenzici… i svemu ostalome, Holmes je, kako to već ide, prvo zaintrigirao čitatelje, a onda i gledatelje. I to još uvijek traje, posljednji koji zarađuje na njegovu imenu jest Robert Downey, Jr., no nije jedini jer su ga odigrali neki vrlo jaki igrači poput Michaela Cainea, Christophera Leea, Charltona Hestona, Petera O’Toolea, Rogera Moorea… and many, many more. Ipak, netko se mora istaći te je Sir Ian Richards pokupio skoro pa najviše pohvala za svoje interpretiranje kroz filmove, a Jeremy Brett najviše kroz jako popularnu seriju koja je žarira i palila i na našim ekranima. Teško da se može poreći i njegov utjecaj na neke druge, nama jako drage likove. Tako je strip „Dylan Dog“ nastao pod jakim utjecajem dotičnog, no ipak malo manje koliko Dr. Gregory House, još jedan ekscentrik koji jednako tako voli zloupotrebljavati opijate, koji ima vjernog sidekicka, a čiji genijalni um rješava zagonetke k’o od šale. Budućnost lika… vječni život, ništa manje od toga.

Piše: Jelena Djurdjic

10.09.2011, 11:32h

Da bar mi pakiramo… Kraj ljeta-jesen definitivno je period godine kad se samo može po festivalima pratiti što nas čeka narednih mjeseci, da je bar nekakvo dobro filmsko ljeto za nama…  Venecija čeka pobjednika, neslužbeno su glavni favoriti Clooney i Polanski standardno, Anne Hui iz prikrajka, a čini se zapravo ponajviše Steve McQueen sa svojim provokativnim i eksplicitnim filmom Shame. Al Pacinov dokumentarac Wilde Salome nakon par kritika postaje skoro pa najiščekivanije ostvarenje sa 68. Mostre.

Koji su pikovi Toronta? Millerov (Capote) Moneyball s Brad Pittom (na posteru djeluje kao da puni cijelih 25 godina, ni dan više), Machine Gun Preacher Marca Forstera. Gus Van Sant dolazi s filmom Restless, a tko se nije stigao u Veneciji slikati s Clooneyjem, imat će priliku za popravni. Roland Emmerich (Godzilla) u svom Anonymous tvrdi da je Shakespeare zapravo izvjesni Earl of Oxford… dobro, ne mogu svi filmovi ni na festivalima valjati.

Piše: Sven Mikulec

03.09.2011, 14:53h

Novi film Romana Polanskog, komedija pod imenom Carnage, oduševio je žiri na festivalu u Veneciji prije nekoliko dana.

Jodie Foster, Kate Winslet, John C. Reilly i Christoph Waltz u ovoj priči glume roditelje koje spoji tučnjava njihove djece u školi. Neobičan spoj kvalitetnih glumaca, čini se, zaslužan je za to što je ova adaptacija kazališnog komada “God of Carnage” primljena tako dobro.

Dok ocjene kritičara koji su imali čast prisustvovati pretpremijeri ovog filma zasad dižu Carnage u nebesa, tek nam ostaje vidjeti kako će film proći kod publike. Dodajmo da se na festivalu Polanski nije pojavio jer se navodno još uvijek dobro sjeća uhićenja u Švicarskoj prije dvije godine, nakon čega mu je neko vrijeme prijetilo izručivanje Sjedinjenim Državama, odakle je zbrisao još 1977. nakon što je priznao krivnju za seksualni odnos s maloljetnicom.

Piše: Deni Zgonjanin

30.08.2011, 08:02h

Paul Greengrass se u zadnje vrijeme često premišljao oko svojeg idućeg projekta, toliko da je donedavno u igri imao čak 8 mogućih projekata: Fantastic Voyage, Treasure Island, Cleopatra, The Deep Blue Good-By, Rush Memphis, Maersk Alabama i The Fear Index.

No čini se da će najvjerojatnije odabrati potonji, ekranizaciju istoimenog romana Roberta Harrisa, čije je djelo Ghost prošle godine uspješno na film prenio Roman Polanski u obliku Ghost Writera. Radnja Fear Indexa se vrti oko propasti svjetske burze, što se čini strašno pravovremenim za snimiti.

Scenarij će, kao i za Polanskog, napisati sami Harris kojemu dosta kritičara zamjera bacanje u scenarističke vode zbog jednostavnog razloga – ne snalazi se u tim zadaćama, tj. ne pretvara dovoljno kvalitetno svoja djela u scenarije…

Piše: Sanja Kežman

09.08.2011, 17:08h

Eksperiment (The Experiment, 2010., 96 min)

Redatelj: Paul Scheuring

Glume: Adrien Brody, Forest Whitaker, Cam Gigandet, Clifton Collins Jr., Ethan Cohn, Maggie Grace

 

„Zatvori bilo koje životinje dovoljno dugo i snažni će pojesti slabije.“ Pomalo stravičan prizor vađenja krvave utrobe iz još toplog tijela, dok uz nečujne, a suvišno glasne tikove nestaje posljednji dašak opijuma stvarnosti. Zbunjujuća vrsta božanstvenog bunila izazvana urođenim nagonom kreiranim za opstanak. Za borbu. Moć i prevlast. Nije da samo životinje na ovako primitivan način reguliraju lanac postojanja i preživljavanja. Rekla bih da su ljudi u nekim situacijama zaista dostojni zvati se životinjama. Dakako, onim sofisticiranim, s dozom ugrađene inteligencije, ali nisam sigurna da smo uz sve umne sposobnosti koje su nam poklonjene znatno više na evolucijskoj ljestvici od nekih tek priprostih stvorenja. Da je čovjek sposoban na savršenu preobrazbu iz spokojnog razuma u adrenalinom izazvanu nepromišljenost, dokazuje i brutalan psihološki triler The Experiment.

Film je remake njemačkog Das Experiment iz 2001., a oba su bazirana na istinitom „eksperimentu u zatvoru Stanford“ iz 1971., predvođenom profesorom psihologije Philipom Zimbardom. On je u svom eksperimentu upotrijebio studente – mlade muškarce koji su dobrovoljno pristali sudjelovati u nečem toliko rigoroznom da je testiranje prekinuto za samo šest dana – fizičke i psihičke mjere koje su čuvari koristili kao sredstvo kažnjavanja očito su bile neizdržive.

Čini se da odabrati dostojan profil ljudi kako bi poslužili točno predodređenoj svrsi možda i nije neka nauka, jer kada 26 različitih ljudi staviš u kavez popraćen Big Brother kamerama, zatvoriš ih na 14 dana, daš im 5 naizgled jednostavnih pravila i jednima daš moć, a druge podrediš, pomisliš kako ništa ne može poći po zlu – ionako je svaki od njih pristao odreći se danjeg svjetla i običnosti svakodnevice kako bi zaradio koju dodatnu kunu. Ali što kada se linije stvarnosti zamagle u sirovosti psihološkog eksperimenta? Neočekivano postane zbilja. I dobiješ upravo ono što si želio – vraški dobru igru ljudskim umovima.

Mračna zatvorska atmosfera odiše klaustrofobijom i nemogućnošću otpora crnilu privremene stvarnosti, zbog čega su neke scene onima koji nemaju dobar želudac zaista teško gledljive. U 96 minuta, koliko film traje, ima podosta brutalnih trenutaka, ali upravo ti trenuci privežu te za naslonjač i neprimjetno potaknu paralizu tijela. Toliko impulzivnu da osjetiš svaki dahtaj oko sebe i smrači ti se pred očima, no jednostavno  se ne možeš pomaknuti. Kao da se suživiš sa svim tim emocijama trule nepravde i očaja zatvorenika dok neumorno posežu za zrakama vlastitog dostojanstva i časti. Tjelesno i umno zlostavljanje prisutno je u svakom segmentu, a transformacija iz običnog čovjeka u prljavog krvnika koji se igra Boga tretirajući ljude kao stare ofucane krpe zaista je nevjerojatna. Toliko da se zapitaš – koliko je daleko netko spreman otići ako mu daš moć i autoritet? Suviše daleko, rekla bih. Spustiti se ispod razine najprimitivnije životinje doista je gnjusan čin za nekog tko ima sposobnost razmišljanja.

Psihološki teška tematika s točkama blijede vedrine nije nimalo nervirajuća. Zapravo, odaje neku neobičnost radnje. Dakako, ne kažem da je The Experiment film za pamćenje, ali definitivno je daleko od puke tradicionalnosti na koju smo navikli. Gluma je kvalitetno odrađena, posebice od strane dvojice oskarovaca – Adriena Brodyja i Foresta Whitakera. Brody iza sebe ima dosta projekata, ali proslavila ga je uloga glazbenika u biografskoj ratnoj drami Romana Polanskog The Pianist (2002.) za koju je osvojio Oscara i time sa svojih 29 godina postao najmlađi oskarovac svih vremena. Nakon The Pianist glumio je u raznim filmovima, možda ne toliko značajnim, ali vrijedi spomenuti njegov doprinos u King Kong (2005.), Cadillac Records (2008.) i Predators (2010.). Moram priznati da nisam pogledala previše njegovih filmova, ali smatram da mu uloga animalnog buntovnika izvrsno pristaje. Pokazao je različite transformacije – od izražavanja osjećaja nepokolebljivosti, očaja, nemoći, buntovništva do srčanosti, ljudskosti, nesebičnosti i ljubavi. Meni je osobno odlično odradio ulogu, ponudivši upravo potrebnu dozu emocija za čovjeka koji je uvijek spreman zauzeti se za drugog i usprkos svim poniženjima izboriti se za pravdu i čast malih ljudi. Whitakerov doprinos filmografiji ne bih stigla pogledati u sljedećih nekoliko mjeseci jer lik ima doista pozamašnu karijeru iza sebe. I to filmove različite tematike. Mislim da mi se nekako najviše svidio u The Last King of Scotland (2006.), film koji smo vjerojatno svi pogledali i i za koji je osvojio Oscara. Što se tiče njegove uloge u The Experiment, preobrazba iz religioznog „maminog sinčića“ u opakog i psihološki nestabilnog nasladnika željnog autoriteta i moći u tako kratkom vremenu, pomalo je nepojmljivo nevjerojatna. U pojedinim scenama toliko dobro odrađuje tu sirovu brutalnost da ga je na trenutke teško gledati. Od ostalih uloga nekako mi je Cam Gigandet zapeo za oko. Mladi glumac u usponu, zapažen u serijalu The O.C. koji se snimao do 2006., a zatim dobiva ulogu buntovnika u akcijskoj drami Never Back Down (2008.). Moram priznati da sam njegove filmove sve pogledala i skoro pa svi su mi se svidjeli, iako su mu uloge na istu foru. U skoro svakom filmu glumi nekog bad guya, buntovnika ili teškog frajera na kojeg padaju curice, i tome slično. Da, možda prejednolično. Ne kažem da ne odrađuje dobro svoj posao, ali s vremenom postane dosadno jednu te istu osobu gledati u prilično istoj verziji. I ovdje ima sličnu ulogu, možda mrvicu brutalniju, jer su seks, droga i spavanje jedine stvari koje mu podižu libido, ali na kraju se sve opet svede na isto. Ili barem slično. Ali očito da je Paul Scheuring za ovaj projekt trebao upravo takve ljude – različite, a opet slične. Kada se sve zajedno zbroji i oduzme, definitivno su dobro odradili svoj zadatak. Ne znam kakav je original iz 2001., ali The Experiment me ugodno iznenadio.

Što reći osim da stvari od kojih puno ne očekuješ ponekad na kraju ispadnu sasvim solidne. Tako je i s ovim filmom. Ne budete li previše očekivali, dobit ćete sasvim solidnih i definitivno gledljivih sat i pol. Zapravo, savjetujem vam da pogledate film. Nekako je ovaj svijet prekršio sve barijere i granice ljudskosti pa je možda potrebno vidjeti što se dešava iza nama zatvorenih vrata. Jer možda jednog dana shvatimo da smo mi beskičmenjaci u cijelom ovozemaljskom sustavu pa posegnemo za razumom i počnemo se ponašati ljudski, bez obzira na koje nas eksperimente ljudska priroda navodila.

Piše: Vanja

28.07.2011, 15:56h

Deveta vrata (The Ninth Gate, 1999., 133 min)

Režija: Roman Polanski

Scenarij: John Brownjohn, Roman Polanski

Glume: Johnny Depp, Frank Langella, Lena Olin, Emanuelle Seigner, Barbara Jefford

 

Polanskog ne treba posebno voljeti, no osporiti mu maestralnost u onome što radi nepravično je čak i kad se ne radi o njegovim vrhunskim ostvarenjima. Kritike su redovito podijeljene, što je slučaj i s The Ninth Gate, filmom koji svrstavaju u one sramote „kakve sebi veliki redatelji smiju ponekad dozvoliti“. Osobno smatram da Roman Polanski radi filmove od kojih znamo što očekivati, ali nas svaki put uspije iznenaditi načinom na koji će to složiti i baciti na ekran. On će često kroz svoj film provući vraga barem u nekom obliku, a u Devetim vratima će se vrlo zaigrano pozabaviti nečime što nije čistokrvni nadnaravni triler, horror ili peto-deseto, već film vođen redateljevom idejom crnohumorne drame u kojoj Polanski uskače i iskače iz žanra onako kako mu se prohtije, no ne na uštrb kontinuiteta (ako ćemo secirati) ili ukupnog dojma (ako smo tu samo da uživamo u filmu).

Naravno, nastanak svakog filma je interesantniji ako ima neku svoju priču, a kod Polanskog ni to nije strano. Prvobitni scenarij je po knjizi El Club Dumas Artura Pereza Revertea prilagodio Enrique Urbizu, no Polanski se tako zapalio za njega da nije odolio malo ga doraditi, našavši u knjizi veliku inspiraciju i masu momenata koje je smatrao izvrsnim za filmsko platno. Želeći izbjeći previše zapleta knjige i originalnog Urbizuovog scenarija, Polanski se odlučio na vlastiti pristup i „nacrt“, zajedno s dugogodišnjim partnerom John Brownjohnom napravivši scenarij od kojeg je, priznali ili ne, nastao vrlo dobar film. Dok se knjiga jednim segmentom bavi otkrivanjem nestalog i nikad objavljenog poglavlja Tri mušketira, jasno je da će Polanski svog inspektora Corsoa (Johnny Depp) ubaciti u vatrenije okršaje.  Kostur je isti, ali meso je sasvim drugačijeg ukusa. Polanski i Brownjohn su spretno ispleli priču koja se vrti oko jednog zapleta, predvidljivog ili ne. Prepoznatljivim zlatnim, crvenim, crnim i mekim smeđim tonovima, čudnim i ponekad smiješnim likovima, Polanski je sabrao sve što voli – održivu priču, prekrasno vođenu kameru, izvrsnu glumačku ekipu i svega par jednostavnih efekata koji mu ni inače nisu posebno potrebni.

Tri kopije jedne knjige, od kojih je navodno samo jedna autentična te devet ilustracija koje su u svakoj sadržane čine okosnicu ove fino razrađene priče. Šarmantno pokvareni book detective Corso (Johnny Depp), trulo bogati i intrigantni Boris Balkan (Frank Langella),  Greeneyes (Emannuelle Seigner), Laina Telfer (Lena Olin) i barunica Kessler (Barbara Jefford) protagonisti su upleteni u vrzino kolo oko knjige naziva The Ninth Gate of the Kingdom of Heaven, kojoj je prvotni autor, ili (po nekima) koautor, the Princ of Darkness glavom i bradom. Ilustracije u knjizi su, kako nam se rano otkriva,  tajni kôd,  pa bi bilo zlo ako bi ih dešifrirao netko tko ne zna knjigom rukovati, stoga se Balkan smatra jedinim zaslužnim za konačni susret s onim kojeg štuje, a koji će se prikazati jedino istinskom sljedbeniku koji će znati ispravno protumačiti ilustracije. Unajmljuje Corsoa, koji visoko kotira u biznisu raritetnih pisarija i njihovog procjenjivanja d a proputuje Španjolsku i Francusku te uporedi tri postojeće knjige i nabavi mu autentičnu. Zadaća je za lika poput C orsoa izmišljena, no od prvog susreta s primjerkom koji je Balkan kupio od nedavno preminulog Telfera, dakle od prvog trenutka, naziru se prepreke koje znakovito ukazuju na to da netko nije sretan takvim razvojem situacije. Na putu prema konačnom rješenju, Corsovi putevi se križaju sa čudnom paletom likova,  od kojih će mu svatko htijući ili ne otkriti djelić mozaika koji će voditi do raspletâ u kojima ljudi stradavaju, gdje je nerijetko meta i sâm Co rso.

Johnny Depp se silom nataknuo na udicu za ovu ulogu iako uopće nije bio Romanov izbor, no njegova nasumičnost, prepoznatljiv šarmantni šlamperaj i povremena ciničnost pokazali su da je sposoban iznijeti i Corsoa punom snagom, usprkos činjenici da je Polanski namjeravao ubaciti nekog starijeg. Travolta je bio u igri, ali je otpao zbog umjetničkih neslaganja s redateljem, a zbog nekog razloga odustao je i Steve Martin (koja mu je uloga bila namijenjena – ne znam). No, barem od Deppa nije problem napraviti bilo što (inspektor Abberline, Ichabod Crane?). Zapravo, Polanski nije htio Deppa, no htio je njegov trademark. Navodno, nije u potpunosti bio zadovoljan suradnjom, ne samom izvedbom, ali Johnnyju to nikad nije rekao. Zašto? Ipak mislim zbog toga što je ovaj ispao krajnje uvjerljiv. Prevrtljiv i bez riječi „etika“ u svom vokabularu, Corsou je jedini Bog čvrsta valuta, on je beskrupulozni lešinar svejedno dotaknut Deppovom neporecivom karizmom, svejedno tjerajući na navijanje i suosjećanje kako se film lagano zakotrlja prema – devetim vratima.

Kako je Frank Langella upao u priču? Vječno obilježen ivicom jave i sna, dobra i zla, jedan od znanih nam je još iz Dracule Johna Badhama, te Polanskom osobito drage (dakle…) Lolite Adriana Lynea, te je valjda stoga redatelj i inzistirao – ili on ili nitko za Balkana. Langellina izvedba pompoznog, uštogljenog moćnika čudnih zanimacija je završila na samoj ivici klišeja, što je samo po sebi umjetnost, vjerujem – on je besprijekorno melodramatičan, a i samo njegovo prisustvo u ulozi kakva već je jasno pokazuje redateljevo poštivanje horora koji je masama dugo bio mjerna jedinica za takvu vrstu filma (do Copolle, jasno).

Lena Olin Telfer je opaka i sočna supruga vlasnika knjige koja je prodana Balkanu; poznajemo je iz skladno urađene femme fatale u filmu Romeo is Bleeding. Obučena u crno, s crnom cigaretom u ruci, nije pretjerano potresena smrću starijeg joj supruga, puši čak i cigarete crne boje. Polanski je za Lainu tražio i našao savršenu osobu koja istodobno može zračiti intelektualnošću i profinjenošću, da bi se u trenu pretvorila u zvijer koja će se svejedno i noktima i zubima (bukvalno) bacati na one od kojih pokušava izvući svoju korist, prethodno im se… no, da. Uloga? Ne velika, ne zahtjevna, jako dobro pogođena glumica.

Greeneyes je slijedeća – neobjašnjiva žena čudnih očiju koja prati Corsoa poput sjenke, nosi čarape različitih boja (ono kao protiv uroka), na neki ga način štiti i ne da nam otkriti do kraja tko ili što je, zasjenjenih interesnih sfera poput i očiju koje mjenjaju nijansu i isijajavaju čudno i ne baš ovozemaljskom bojom, redovito izluđujući svog štićenika iznenadnim pojavama, načinom vožnje, odabirom prijevoza, rješenjima, općenito svojim ponašanjem. Ona leti. Između ostalog.

Treća je barunica Kessler, gdje Barbara Jefford upada u priču zbilja sticajem okolnosti jer se angažirana njemačka glumica razboljela a za ekscentričnu barunicu u kolicima i jedinu ženu koja nije seksualno iskoristila jadnog Corsoa bio je obavezan snažan njemački akcent. Barbara je sletjela s neba, naučila svoje lajne i beskrpijekorno odradila ulogu neobične žene koja je životni vijek i rad posvetila Princu Tame. Naravno, i ona ima svoju povijest u vragu bliskim horrorima (Lust for a Vampire, 1971.).

Film je, ništa neobično, naoko spor, čiji poput manometra uporan i stabilan korak još jednom daje naslutiti da Polanski možda jest lud, ali je i u tome metodičan – upravo postupnost radnje i uvođenja likova je ono što uvlači u sve dublje razine filma. Nije samo riječ o prekrasnim setovima snimljenim uglavnom u Europi (tek djelomično u New Yorku), u kojima dolazi do izražaja nenadmašna, meka tekstura bogate fotografije Dariusa Khondija koju je gotovo moguće okusiti. Poigravanje bojama tako tipično za filmove Polanskog ne izostaje ni ovdje, uz zlatasti odsjaj hotelskih stolnih lampi ili neočekivane detalje koji se primjećuju iz telefonske govornice (zeleni neonski znak, kapljice crvene boje…). Naravno, tu su ceste kroz šumarke, dvorci, krivine i sjajni crni automobili koji atakiraju (no ima i crveni), tu su skele koje se ruše bez vidnog razloga – a podignu svaku dlačicu na vratu. Nedostaje tek malo više kiše na makadamu, no zato su upečatljive noge u suterenskom prozoru i čudna, znakovita braća Cenize (José López Rodero – glas? Polanski), uvezivači knjiga, prepisivači, kolekcionari ili što sve ne, prvobitni posjednici primjerka knjige koja je prodata Kelferu, zatim Balkanu, da bi završila u Corsovim rukama. Njihov je doprinos možda sitan, ali nije nebitan kako film ide prema samom kraju.

Bogat naznakama, film je poput slagalice kojoj nedostaje ključni djelić. Što se tiče riječi klišej, može se primjeniti na ovaj film, no čovjek se zbilja treba opustiti i prestati predviđati „što će dalje biti“ i jednostavno se prepustiti vožnji kroz nebrojene simbole i sitnije zaplete koji se iznova spleću poput utkanog svijeta. Savršeno je jasno da je Polanski više nego svjestan značenja triju šestica, brojnih trica i sličnih detalja, jasno je da se poigrava poznatim i dragim mu detaljima – čak i kad gledateljevo oko zna skriveno značenje. On se bukvalno poigrao valjda svim raspoloživim klišejima, uspio ih napraviti površno bitnima, no svejedno smiješnima jer ih već odavno i mi sami znamo. Što je zapravo interesantno i freaky? Ispada da je knjiga „glavni lik“, misterija koja uvezuje ostale svojim znakovito potpisanim ilustracijama, dok su ljudi tek stubu niže iako je i među njima složena hijerarhija izvrsno usklađena scenarijem i glumom. Francuz Fargas (vlasnik drugog primjerka) nezainteresiran je osim za vrijednost knjige kao starine; barunica Kessler je čak vidjela vraga, Liana prakticira, ima predstave o znakovitosti knjige, ali je shvaća kao chic fazon očijukanja sa satanizmom; tu je Balkan, koji prisvaja sva prava za susret s princom jer je jedini uvidio bit ilustracija. Braća Ceniza su čudno neuhvatljivi u onome što rade i definitivno imaju nekog udjela u poznavanju rasporeda ilustracija… Corso je posrednik, no postaje dijelom priče; misteriozna Greeneyes podsjeća na jednu od ilustracija. To je osam, ne? E sad, kako Corso shvaća da vrijednost knjige nije u njenim prastarim, na milijun dolara procijenjenim godinama i uvezu već u ilustracijama, a računajući i gledatelja, konačnica daje zbroj od devet: ne samo ilustracija, sklopova trojki ili slično, no devet krugova podsvijesti (Pakla?) koje je stvorio Polanski.

Zbilja, kao da je radio crnu komediju na rubu horora i trilera (što mu nije strano), istodobno se poigravajući sa svakim od žanrova, Polanski je napravio svejedno bogat i gledanja vrijedan film koji se može interpretirati poput kakve misteriozne knjige.


Piše: Jelena Djurdjic

25.05.2011, 10:54h

Kremator (Spalovač mrtvol, 1969.)

Režija: Juraj Herz

Glume: Rudolf Hrusínský, Vlasta Chramostová, Jana Stehnová, Milos Vognic, Ilja Prachar

Ocjena: 8.5

 

Prošle godine među kandidatima za Oscara našao se i film The White Ribbon, moj pik te godine jer sam po prvi put vidjela kako netko uspješno zaobilazi priče o postnacizmu i uspijeva zagrepsti tamo gdje se po pravilu ne dira, jer je tako zamorno ispitivati uzroke, evo svi smo se već umorili, pa je l’ mora sad, poslije ćemo o tome… Zagrebao je u njegove korijene, prapočetak. Kako i zašto se razvio? Jesu li rukovodioci trećeg rajha samo zlostavljana djeca, ili i ona sasvim normalno odgajana? Je li do mentaliteta? Je li bio neminovnost ili indoktrinirana stvarnost, bi li vrijedilo da je Dežulovićev junak u Christkindu zaista postojao i imao snage ubiti Hitlera dok je bio samo klinac, itd itd. Film snimljen 2010. godine sasvim se prirodno može smatrati prvim dijelom, prologom  Krematora,  filma snimljenog 1969., jer se ovdje odlazi korak dalje,  atmosferom,  približavanjem  i apsolutnim povezivanjem s pitanjem: kakav to čovjek trebaš biti da ti, budimo aktualni, izjava von Triera budi nostalgiju?

Kopfrkingl (Rudolf Hrusínský ) je čovjek za kog se može reći da svoj posao shvaća veoma ozbiljno, i da je u njemu pronašao razlog življenja i uopće smisao postojanja. Postupak kremacije nam tokom cijelog filma objašnjava preko budističkog učenja o reinkarnaciji, on je vidi kao jedini spas od smrti duše, najčistiji put da se časno napusti ovaj život. Svoja razmišljanja o reinkarnaciji, činu kremiranja, smrti, isplativosti tog posla i svojim biznis planovima,  Kopfrkingl iznosi konstantno, u svakoj sceni, čak i kad je u posjeti bordelu. Čini to eksplicitno, bez imalo svijesti o neprikladnosti trenutka ili željama svojih sugovornika, i sve to melodičnim glasom, uz konstantan osmijeh koji biste mu tako rado skinuli s lica, da samo možete. Njegova supruga Dagmar (Vlasta Chramostová ), koju iz romantičnih pobuda (brrr) zove Lakme, i dvoje djece, Zina i Mili (Jana Stehnová i Milos Vognic), faktički su neka vrsta zatvorenika u tom malom svijetu u kojem priče o ljepoti i potrebi umiranja gospodare. On se prema njima odnosi s užasnom učtivošću, bez ijednog povišenog tona ih kontrolira, mada niste sigurni je li to tako jer on to želi (čini se da to postiže bez imalo napora, u savršenom miru i da mu to nije preokupacija i imperativ) ili jer su njih troje toliko uplašeni od onoga za što slute da je sposoban.

Punu afirmaciju svojih potreba Kopfrkingl će dobiti kao član Hitlerove partije, na koju mu pažnju skreće Reinke (Ilja Prachar), ratni drug iz Prvog svjetskog rata (radnja je inače smještena u Čehoslovačku, ’30-ih godina prošlog stoljeća). Pristupnica partiji ne donosi samo beneficije i status, nego i potvrdu da imate bar kap njemačke krvi  u svom organizmu i nimalo one druge, prljave. Jesu li vam i članovi obitelji čistokrvni? Ovo pitanje iznenađujuće za njega nije suštinsko, nego samo jedna prepreka na putu ka cilju o kojem mašta

Herzov stil umnogome asocira na Polanskog – kamera klizi preko scena, kraj jedne je istovremeno početak sasvim druge. Fokus se vrlo brzo sa šireg kadra premješta na lica, zarobljava njihove najiskrenije emocije (ima Fellinijevu jasnoću i ljepotu), a onda  transformira na sitnice, malko jezive  – mačkin jezik, otvorena usta ribe na suhom, preparirane pogrebne mušice, masnu bradu tijekom večere, lica ljudi oboljelih od spolno prenosivih bolesti, krematorov tik da nakon što češljem zagladi kosu mrtvaca njime prođe i kroz svoju i slične bestijalnosti, a da nijedna nije previše, nego baš pogođena do kraja.

Iako više likova prolazi kroz film i ima svoje mjesto, ovo je priča o jednom čovjeku, kojeg uloga koju će mu historija, tj. zdrav razum, dodijeliti ne interesira. Kopfrkingl Rudolfa Hrusínskýja odvratan je, odbojan, jeziv u  nesvjesnosti svojih potreba i postupaka. Ponuđen je kao kontrast, nasmijan i prijatan, no ta iluzija je samo vizualna.  Vlasta Chramostová i Jana Stehnová jedine još imaju kakvu-takvu nezavisnu relaciju, kratku, nijemu interakciju tijekom obiteljskih ručkova dok slušaju tirade glave porodice. Demonstriraju podređenost i strah, ali suptilno, bez kiča, ranije spominjanog kao metode kojoj mnogi u ovom žanru pribjegavaju.

Skroz je sumanut podatak na IMDb-u koji Krematora svrstava u comedy/drama/horor box. Ako je par replika u fazonu:  „Zina, odsviraj nešto za naše ugledne goste. Mahlerovu Pjesmu za mrtvu djecu ili nešto življe, naprimjer Saint-Saënsovo Mrtvačko kolo“, dovoljno za comedy, let them be. Ovo je, ljudi, horor.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Pontypool (2009.)

Piše: Vanja

21.05.2011, 14:40h

Rosemaryina beba (Rosemary’s Baby, 1968.)

Režija: Roman Polanski

Glume: Mia Farrow, John Cassavettes, Ruth Gordon, Sidney Blackmer, Maurice Evans

 

S pokojim rijetkim izuzetkom, čovjek neće naići na velika odstupanja u obilju intrigantnosti i konstantnih iznenađenja kad se već jednom ukrca na vožnju s ovakvim autorom. Roman Polanski, konzistenan jedino u kvaliteti i nekonzistentnosti, oduvijek je znao napraviti vrstan film,  čime već desetljećima sretno osluškuje kako ritam zločina odjekuje u gledatelja.  Pričati se može svašta, no s njim još uvijek nema šale ni kad je iza kamere ni (u današnje vrijeme, valjda) za tikpovnicom. I to je tako.

Danas se ne bih usudila ulaziti u neku tešku klasifikaciju horrora i njegovih pod-žanrovova, dijelom jer se ne zamaram definicijama a dijelom zbog jednostavne činjenice: pišem o “Rosemary’s Baby“, dakle o filmu koji je meni osobno najčudniji u tom žanru i koji valjda ni na koga ne djeluje isto. Jasno, nikad neću znati tko je komu projicirao što (Tate murders, teorije Helter Skelter i sličnih zavjera), no škakljivo je i gadno da nije moglo gore i sve skupa ogrće u plašt užasa. Podudarnost? Inspiracija? Film je sniman u zgradi Dakota, posljednje obitavalište Johna Lennona. Pri samom početku filma se šuška kako je tu netko ubijen. Dvanaest godina poslije, Lennon biva ustrijeljen ispred iste te zgrade. Uvrnuti užas do bola. Možda ne toliko efektan današnjoj publici bez spoznaja o događajima koji su prethodili ovome filmu i njihovom (ne)posrednom utjecaju, definitivan je njegov utjecaj na druge, tkanjem čisto biblijskih borbi dobra i zla, utjehe no i opasnosti koje religija može pružiti ako ju krivo tumače manipulanti, pojedincima i skupinama koje su podložne i željne „pripadnosti“ nečemu i nekome, po svaku cijenu pa i oduzimanja i tuđeg i vlastitog života. Nije lako ali je ipak moguće odmaknuti jedno od drugoga  i pogledati film kao – film, kojeg je Polanski prilagodio po velikoj istoimenoj literarnoj uspješnici Ire Levina iz 1967.g.

Ono u čemu odskače je provokativnost u svojoj gotovo silovitoj jednostavnosti. Ovaj film je živ i posve neovisan, s tempom poput manometra na klaviru, pritajeno čeka kraj kako bi zadao konačan udarac. Trzanje, vrištanje i skakanje na stolcu uz ovaj film će izostati, jer Polanski jednostavno ne radi stvari na taj način. Možda zastranim s ovim filmom u odnosu na klasična tumačenja, no – let it be. „Rosemary’s Baby“ jedan od onih ostvarenja u kojima likovi i priča bacaju zaplet u sjenu,  što možda i nije osnovna karakteristika horrora, gdje su likovi ostavljeni na milost i nemilost zapletu; tu oni izviru kao jednostavni ljudi koji su sticajem okolnosti ili vlastitim odabirom postali nešto drugo, ne prestajući biti ljudi barem oblikom. I like my horror to scare me good, da se razumijemo, no ukus kakav imam u ustima poslije gledanja ovoga, gorak je, žučljiv i trpak zbog činjenice što me uvuče do te mjere da žalim vlastitu bespomoćnost, što sam cijeli film unutra, proživljavajući ono što proživljava ona. … taj ukus je tu kad god pomislim na film. Cilj postignut.

Početni katalizator cijele priče je odluka mladog bračnog para, gdje Rosemary (Mia Farrow) i Guy Woodhouse (John Cassavetes) useljavaju u stan u zloglasnoj zgradi Branford u New Yorku (današnja Dakota), navodno staništu štovatelja Sotone i mjestu gdje se, po priči starog im prijatelja Hutcha (Maurice Evans), čudne stvari dešavaju. Ne – nema čudovišta iz ormara, nema duhova, no postoji ugovor a on se ne odnosi samo na zakup. Prva natruha strave koja je savršeno zamaskirana odabirom sunčanih boja kojima Rosemary uređuje stan vapi za trenutnim kontrastom, kojeg nam Polanski servira kroz neobjašnjivo samoubojstvo Terry, mlade štićenice postarijeg bračnog para, Castevetovih, koji, kako bi valjda namirili bol gubitka, obiljem dobrodošlice okružuju svoje mlade sustanare. Guy, kojem je filmska karijera upitna i kojem nije ni do čega, neočekivano radopristaje na večeru iako Rosemary i ne inzistira pretjerano na druženju. Ona je, prikladno, odgojena u kršćanskom duhu, (što vjerojatno nije slučajno) nevina i naivna do te mjere da se čak i počinjemo ljutiti na nju, onako svježu, čistu u narančastim i žutim haljinicama, kariranim šeširićima i perfektnom gnijezdu kojeg je svila za svog dragog i – ako bude sreće – potomstvo, ograđenog uma i valjda podsvjesno nesvjesnu dešavanja mimo njenog malog raja. Jasno, kao takva, svačija joj je ugoda i sreća bitnija no njena i sviju stavlja ispred sebe, predstavlja savršenog kandidata za iskoristiti u kojekakve svrhe. Istodobno, dok mi to još nismo shvatili (knpr. ja), Guyeva rastuća vezanost za Castevetove je neobjašnjiva i pored prijateljeve priče kako zgradu nastanjuju satanisti jer – ljudi svašta pričaju, ta oni su tek postariji par, sami i jadni u svom bolu. No upravo njegov intenzivirani odnos i čudan sklop okolnosti u kojima drugi glumac ostaje slijep te jaka uloga pripada njemu, dovode do neosjetnog pomicanja tla pod nogama i natruhe zapleta koji već uvelike traje jer se, kao i inače, razvio sam od sebe i neovisno koegzistira s glavnim i sporednim likovima.

U vrijeme cvijeća, droga i sveopće anarhije šezdesetih, Polanski odlučuje dati nam čiste ulice, dotjerane i lijepo obučene ljude, blistave žene prekrasnih frizura i čistih lica, jednostavne živote koji vrište za kontrastom koji mnogo kome promakne upravo zbog nenametljivosti kojom redatelj uvlači mrak i satanizam, psihodelične čokoladne kreme i potrgan san. Da, Guy je konačno odlučio da je vrijeme da imaju dijete, na što Rosemary puca od sreće. No, desert kod Catevetovih joj neće dobro sjesti, gdje ju Guy skoro onesviještenu sprema u krevet, odgodivši dogovreni „rad na nasljednicima“ za neki sretniji trenutak. No, Rosemary se budi iz neobičnog sna – naime, u nekakvim je podrumskim prostorijama, osvijetljenim jarkim crvenim bojama, položena na ležaj dok ju okružuju svi ti čudni likovi s kojima su ih upoznali njihovi novi skrbnici, Minnie i Roman. Nije sporno niti trenutka da ju zapravo u njenom polusnu izazvanom drogama  seksualno iskorištava Roman u svom reptilskom obliku (iako to Polanski ne predstavlja činom protiv njene volje, tek nečim što ona ne shvaća u potpunosti – kad je on znao za roofies…) kako bi posijao sjeme Sotone, začeo i dobio nasljednika. U dubokoj psihodeliji ili možda čak transu, Rosemary razgovara s Hutchom i suprugom, ovdje je i tamo, daje gledatelju šansu da se izvuče i pripiše noćnu moru njenoj dosadi, usamljenosti, nekom stanju koje je prouzročeno tko zna čime. No trenutak buđenja okrutno nam daje do znanja da ona nema pojma gdje je, plahte su krvave a Guy joj snishodljivo prizaje da je ipak iskoristio svoju priliku za začeće. I opet smo sluđeni njenim još uvijek pomirenim ponašanjem koje je vjerojatno produkt upravo onakve bezuvjetne ljubavi, povjerenja (naivnosti?), odgoja, posluha i dobra prema drugima, točno kakvima ih je Polanski htio prikazati – dakle ne nužno kao poželjnim osobinama u svakom trenutku i prema svakoj osobi. Mi znamo – ona ne.

Njenu skoru trudnoću Guy trči javiti Castevetovima, što Rosemary počinje tumačiti kao čudno jer valjda bračni par takvu stvar prvo proslavi intimno uz svijeću i čašu vina, a ne s bandom polusenilnih i ubitačno dosadnih starih susjeda. Nekako tu i prestaju njena nevjerica i poricanje kao temeljni uvodnici glavne ženske uloge koju je Mia Farrow iznijela besprijekorno do iritantnosti. S trudnoćom dolazi i gotovo potpuna Guyeva nezainteresiranost za nju; ne gleda je, ne dodiruje niti se ponaša kao da je pokraj njega trudna supruga. Njegov rival-glumac iznebuha je oslijepio i uloga pripada Guyu – on je svoje ciljeve postigao. Nama je jasno da je ona tek sredstvo, čahura u kojoj se razvija Satanin nasljednik.  S učestalošću bolova ne posebno tipičnih za trudnoću u njoj se (konačno) rađa i sumnja vezane za susjede, koji propitkuju kako je tretira liječnik i – jasno – preporučuju svoga.  Uz knjigu o vještičarenju koju dobija od Hutcha koji neobjašnjivo pada u komu, Rosemary konačno počinje slagati priču. Njena nova dječačka frizura potpuno ocrtava iscrpljeno lice koje je njihovim prijašnjim zajedničkim prijateljima sumnjivo. Korak po korak, Rosemary odlučuje maknuti stari bračni par tako što prolijeva napitak koji joj svakodnevno spravlja gospođa Castevet a po preporuci njihovog dr. Sapersteina. Skida privjesak koji je od njih dobila na poklon u kojem je korijen znan u vještičarenju. Već poluluda od brige za svoj plod, no još uvijek i svjesno i podsvjesno poričući sama sebi osnovnu činjenicu –  da ga je Guy već unaprijed prodao kultu Satanista, obraća se za pomoć svom prijašnjem liječniku, da bi u užasnih nekoliko minuta tek jednog od raspleta shvatila da je u pitanju urota i da je već pokojni Hutch bio u pravu. Daljnju će potrvdu će dobiti i u telefonskom razgovoru s glumcem Donaldom čiju je ulogu dobio Guy – kad je s neba pa u rebra odlučio :“Let’s make a baby!“

Rosemary uspješno rješava Hutchovu slagalicu strave (to mi je, osim kraja, valjda najjači trenutak u filmu, kako jednostavan a odista moćan); ona sa stomakom do zuba proučava svježe kupljenje knjige o sotonističkim običajima jer je Guy bacio onu, koju joj je ostavio pokojni Hutch. Ne treba trudnici da se zamara takvim bljezgarijama. Kao u polusnu i držeći gledatelja u limbu iščekivanja i razmišljanja hoće li joj već jednom sinuti, postaje jasno da joj je sinulo – no onoliko koliko ona želi. Jasno, Roman Polanski njene osjećaje prikazuje kao crno na bijelome, jer svjesnost da je začela s pripadnikom kulta satanista je posljednje o čemu ona misli iako je uspješno riješila zagonetku koju joj je već pokojni Hutch ostavio, iako se uvjerila da je u pitanju zavjera i da njen suprug nije zaslugama dobio ulogu, iako će roditi vraga. Po pokušaju bjekstva, nasilnom povratku i porođaju, nikakva ju sila ne može ubijediti da joj je beba mrtva, gdje ju dr. Saperstein ubjeđuje kako su mladi i zdravi i mogu imati još djece. Njoj je potreba osobna vjera kako bi riješila vlastite prepreke nametnute nevjericom i poricanjem stvarnosti koja ju mjesecima okružuje, znacima koji su jasni kao dan, samoubojstvom s početka filma, halucinacijama čokoladne kreme koje nisu imale utjecaja na Guya, odvratnim mućkalicama koje svakodnevno pije, izgledom… njena vjera u majčinstvo i odlučnost da beba ne bude povrijeđena osnovni je Romanov postulat na kojem gradi stravu – niti jednog trenutka nam ne dozvoljava povjerovati da će se Rosemary pomiriti s gubitkom, bio on objektivan ili subjektivan, bilo dijete njen anđeo ili vrag osobno.

„He chose you, honey! From all the women in the world to be the mother of his only living son!“

Od njenog početnog stadija  poricanja koji traje i traje i traje, razmišljamo o savjesti – Guy se prodao iste sekunde kad je čuo da je upitni glumac (uspješno) oslijepio, stavivši karijeru ispred svega. Sve za uspjeh i karijeru vs. sve za bebu – Rosemaryna savjest je valjda najranjiva i najotvorenija meta svima – dr. Hillu, dr. Sapersteinu, kultu i vlastitom suprugu kojem je sve to potpuno sporedno, čak i cijena koju njegova supruga plaća. Kroz cijeli film, njena vjera u samu sebe kao majku i želja za dobrobit djeteta je nepoljuljana i predmetom je sindroma „sve za dijete“, uključujući trganje od bolova i toleriranje svega što razumna osoba ne bi. Zapravo, nije upitan njezin razum već stručno opletena mreža spletke koja joj ne dozvoljava izvući se iz vrzinog kola.  U konačnici, pljunuvši u lice samoljubivom beskičmenjaku od supruga, ustaje i poput zombija kreće prema crnim satenom i tilom pokrivenoj kolijevci okruženoj pripadnicima kulta. Nakon prvobitnog šoka i ponovnog poricanja, izgovara kako ni jedna beba ne može zaspati ako ju ljuljaju tako grubo. Prazan pogled koji se ispunjava, pored svih ostalih spoznaja koje su poput munje spržile njen um, priznaje da je majčinstvo ono primarno i primalno,  da je ono što je u kolijevci – njeno dijete, plod kojeg je ona pod srcem nosila i kojemu je potrebna kao ono što jeste – njegova majka. U unutarnjoj agoniji sagorijevanja i trganja između svojih usađenih vjerovanja i stvarnosti, Rosemary prevazilazi svoju relativno ambivalentnu vjeru, odlukom da zaljulja kolijevku u kojoj je dijete koje je začeo Sotona. Čini li je to više majkom? Više čovjekom? Postoji li paralela? Trebam li misliti kako će zlo biti manje ako ga odgoji nešto, što je dobro i je li to, što je dobro, ostalo dobro ako je odlučilo ostati s onim, što je zlo? Pitanja su na koja ću sama sebi vječno odgovarati, ali po mom slobodnom izboru, Rosemary i pakao u istoj rečenici mi ni po svršetku filma nisu bili opcija, osim njenog osobnog.

Jasno je da većinu filma nosi Mia Farrow kao Rosemary, gdje se s prvim redateljskim shotom nametne kao najslađe i najmilije stvorenje na planeti, nježna no odlučna biti prava mama. Pomislim kako je nemoguće da ikome promakne to psihofizičko propadanje, pogled naizmjenično tup i blistavo oštar, od mušice da ošiša kosu do paranoje koju mnogi projiciraju tek kao popratni efekt trudnoće. Rosemary sigurno nije bila laka uloga ali je Farrow zakucala sa sredine igrališta, ni jednom ne dodirnuvši obruč. Savršeno uvjerljiva, valjda i ciljano više nego drugi, njena maestralna izvedba ni trenutka ne gubi na jačini u svoj monstruoznosti ideje koja se gledatelju, prije no njoj, začme u glavi. Ne namećući gledatelju svoj odgoj i vjeru niti jačinu načela, jasan je razdor u njoj, tematski dotjeran od prve večere kod Castevetovih gdje prvi i posljednji put pominje svoj odgoj do konačnice – pobjede predane majke koja će dijete staviti iznad svega, čak i ako je to dijete ono što se kosi s njom, psihički, fizički, etički. Svima je jasno koliki su njeni ulozi. Rijetko sam gdje vidjela tako jednostavno prikazan crno-bijel izbor gdje majka per se predstavlja dobro svojim odabirom, premda je dijete oličenje i suprotnost – zlo od zla začeto.

Ruth Gordon je, iz moje današnje perspektive, zmajski pobrala Oscara za ulogu Minnie Castevet i zapravo ju je u potpunosti zaslužila – (nažalost, ne samo ona) u cijeloj strci zlih likova; ona je magnet zla – ona koja (barem izvana) brine, titra, propitkuje, reagira onako kako treba i jedino njeno „nemam pojma“ je apsolutno uvjerljivo – nitko drugi niti ne bi Rosemary nagovorio na nošenje smrdljivog korijena, konzumaciju halucinogenog čokoladnog krema ili čarobnih, ogavnih napitaka. Uvjerljiva surogat-baka ili čak majka djevojci poput Rosemary, koja nigdje blizu nikog nema, Minnie Castevet je naporna ali fina stara dama koja se brine za susjedu jer – to je ono OK, to je ljudski i to tako treba u civiliziranom društvu. Mislim, kako ona uopće može biti tamo neko zlo, ta bakica s viklerima, sjećanjima i pametovanjem. I da – upravo taj tip, ta bakica kojoj čovjek ništa ne može odbiti, predstavlja ključ kako doprijeti do Rosemary i „ostati“ tamo.

John Cassavettes (Guy) je definitivno bio mačo u „12 Veličanstvenih“ iz ’67, pa pričati da je tu nedovoljno uvjerljiv i nije baš točno – savršenom ulogom koju mu je namijenio Polanski tu je od početka apsolutno i vidno mutan, ciljano neubjedljiv u svojim osjećajima, sve jadniji u očitim krizama i postupcima koje samo Rosemary ne uspijeva (ne želi?) vidjeti. On je dno dna, ljiga koja se sastruže s vjedra iz poljskog WC-a, praktično bezvrijedna karikatura od ljudskog bića.  Izuzetan zaslon za pojačanu Rosemarynu naivnost, čednost, povjerenje, svjetlost koja nekako isijava iz nje cijelo vrijeme dok ga on ne zaguši svojim ugovorom, Cassavettes je također odradio ulogu dostojno prljavo i manipulatorski, demonski spreman na zlo, kompromise s najgorim zbog vlastite inkompetencije, samim time izjednačen s bilo kakvim zaluđenim pripadnikom kulta. Odglumiti takvog supruga nije lako. Vjerojatno ih po filmovima ima i gorih, no vjerujem da ga malo koja žena koja je ovo ozbiljno gledala ne svrstava u najveće smeće svih vremena.

Sidney Blackmer je uz vodstvo Polanskog dao pamtljivog Romana Casteveta kao utjelovljenje Sotone, a nemalo je gledatelja koji se češće sjete njega nego Cassavettesa kao Rosemarynog ljigavog supruga. Dakle i valjda – obojica su odigrali točno onako, kako su trebali.

Is God Dead?“ – Naslovnica „Time“ magazina dok Rosemary čeka u liječničkoj ordinaciji

Ono najbolje što se može reći o ovom filmu jeste da funkcionira na potpuno drugačijoj razini – poput kakvog modernog gotičkog horora bez krvi i užasa, koji su svejedno i potka i nit cijeloga filma. Roman Polanski je pametno probrao očajnu, nikom željenu, stravičnu i praktički nerješivu situaciju i napravio je mogućom, užasnom i bliskom. Ne najdraži, ali definitivno jedan od najčudnijih, a samim tim i najboljih horora koje sam pogledala, „Rosemary’s Baby“ je valjda tipični horror kakvog Hollywood ne voli a kakvog se Polanski ni decenijama poslije neće odreći. Mračne, psihodelične, tek naoko šarene šezdesete bremenite ratovima i drogom, podarile su „Rosemary’s Baby“ takav ritam zločina koji mijenja brzine neosjetno, koji diže jedan zastor dok je drugi tek napola spušten, koji drži oči zalijepljene za ekran u iščekivanju konačnog krvavog obračuna do kojeg nikad neće doći. Živci su nategnuti poput struna, iako nitko nikoga ne sasijeca noževima, nema psihopata koji se igraju školice po mozgu – no Polanskom ništa od toga ne treba da bi napravio fantastičan film.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Pontypool (2009.)

Piše: Sven Mikulec

19.05.2011, 07:16h

Odbojnost (Repulsion, 1965.)

Redatelj: Roman Polanski

Glume: Catherine Deneuve, Yvonne Furneaux, John Fraser, James Villiers

U srcu bogatog opusa ponešto kontroverznog poljskog majstora i jednog od najvećih živućih redatelja, Romana Polanskog, ističe se slavna „apartment trilogy“ (možda stambena trilogija?), sastavljena od triju kultnih naslova: Odbojnost (1965.), Rosemaryina beba (1968.) i Stanar (1976.). U svim trima, redom filmovima koji se smatraju nekim od njegovih najvećih radova,  Polanski se bavi strahovima kod ljudi koje bismo mogli nazvati elementarnima i svugdje prisutnima: straho od malog prostora i od onog nepoznatog, kako oko nas, tako još i više – u nama. Trilogija remek-djela, koju, osim autorova imena na creditsima, cjelinom čini činjenica da su sva tri tematski usko vezana uz nekakav stambeni prostor, započela je sredinom šezdesetih godina njegovim prvim filmom na engleskom jeziku, psihološkim trilerom/hororom Repulsion, pričom o mladoj ženi potisnutih seksualnih impulsa koja se, prisiljena neko vrijeme ostati sama u mračnom stanu, počne psihički raspadati sve do kritične točke kad pukne i posljednji konac koji je povezuje sa stvarnošću.

Plaha, povučena Carol (Catherine Deneuve) živi sa starijom sestrom (Yvonne Furneaux) u londonskom stanu i radi kao manikerka u lokalnom salonu za uljepšavanje. Za razliku od „opuštenije“ sestre (nikakva flundra – samo, rekao bih, normalna) za koju je snažno, čak i posesivno vezana, Carol muškarce ne da ne ferma pola posto, nego joj se gade, bježi od njih, bilo da se radilo o pogledima na cesti na putu do posla ili upornim, ali bezuspješnim pokušajima nadobudnih udvarača. Životinjska odbojnost koju osjeća prema njima možda se najbolje vidi u scenama kad s očitim gađenjem uklanja četkicu za zube sestrinog dečka (James Villiers), kojeg ne može živog smisliti, ili kad se naglo prestane smijati čim njena prijateljica spomene ime svog dečka. Toj svojoj, kako je to njena sestra nazvala, „osjetljivosti“ unatoč, Carol je vrlo privlačna mlada žena i kao takva zapinje za oko jednom mladiću (John Fraser) koji je ne uspijeva izbaciti iz glave niti dovući na spoj s kojim je gnjavi dobar dio filma. Kad joj sestra otputuje na kraći odmor sa svojim, inače oženjenim, momkom, Carol ostaje sama u stanu, u samoći i tišini, među zidovima koji je pritišću. (Da pritišću… pucaju.) Ne želeći napustiti stan, uskoro se potpuno isključuje iz vanjskog svijeta, odbijajući čak i skoknuti na posao. Kako se postupno pogoršava stanje njenog uma, popraćeno prigodnim raspadanjem zidova u koje se zatvorila, Carol počinje halucinirati i gubiti svijest, dok gledatelju preostaje jedino da svjedoči njenoj unaprijed izgubljenoj borbi da se održi na površini.

Koncentrirajući se na Carolinu psihu i postavljajući nas da na svijet gledamo iz njene perspektive, Polanski nas uvodi u ranjeni um mlade žene koja je, već nakon prvih nekoliko minuta valjda je svima jasno, vidljivo oštećena i s prtljagom na leđima koja se ne spominje, ali, po svemu sudeći, mora postojati. Slikovitim i iznenađujuće uznemirujućim prikazom njenog „gubljenja“, gledatelj je vođen za ruku kroz turbulentnu i prilično kratku vožnju do potpunog psihičkog sloma glavne junakinje, koja, barem u svoje ime govorim, istovremeno uspijeva nervirati, plašiti i izazivati žaljenje, na čemu mogu samo čestitati velikoj Catherine Deneuve na finoj, slojevitoj ulozi.

Zašto je Carol takva? Otkud ta odbojnost koju osjeća prema muškarcima? Na pozadinu priče i ono što ju je pogurnulo prema rubu s kojeg će konačno pasti pri završetku, svjetlo je bačeno tek na samome kraju, ali teško bi bilo reći da mi je taj čuveni posljednji kadar došao kao kakav šok. Razlog zbog kojeg Carol osjeća to što osjeća prema jačem spolu (fraza s kojom se ne bi složila jedna moja malo veća prijateljica koja me znala pošteno izmlatiti dok smo bili djeca) možda nije kristalno jasan tijekom gledanja filma, ali nekako čitavo vrijeme čuči negdje gore, u podsvijesti, ignoriran zbog napetog praćenja kamo vode simptomi koje Carol počinje otkrivati. S velikom pažnjom i iznimnim osjećajem prikazano je kako se hrva sa sobom, pokušavajući spriječiti svoju seksualnost da izbije na površinu, što joj u većini vremena polazi za rukom: jednom joj se „omaklo“ pa je dozvolila poljubac (nakon čega je, kako i dolikuje, detaljno izribala usta sapunom), drugi put je, pak, na dvije sekunde pomirisala znojnu, prljavu potkošulju sestrinog dečka.

Polanski, koji je scenarij napisao sa svojim čestim suradnikom Gerardom Brachom (Stanar, Cul de sac, Tess, Gorki mjesec, …), povremene epizode njenog „normalnog“ ponašanja koristi kako bi nas još više približio tragičnoj djevojci, i pokazao da se iza anemične, čak lobotomizirane vanjštine nalazi prava, nekoć zdrava osoba, koja je u cijeloj ovoj priči zapravo najveća žrtva. Ti periodi lucidnosti, u kojima Carol na poneko pitanje čak odgovori s više od „da/ne“ (u jednom trenutku se i nasmije. Naglas!), u pravilu su naprasno prekinuti kad na površinu ponovno ispliva činjenica da s njom, nažalost, nešto stvarno nije uredu.

Interesantnim detaljem u posljednjem kadru efektno je završena majstorski ispričana priča koja spada u kategoriju onih pripovijedaka potresnog karaktera koje nevoljko čujete – ali ste prisiljeni diviti se načinu na koji su ispričane. A tehnika pripovijedanja Romana Polanskog koja naglašava njegovu bogomdanu sposobnost da tako suptilno, lukavo i nadasve lako stvori onu pravu atmosferu, uvijek će me vraćati onom dijelu police gdje sam smjestio njegova djela. Jer, kad se radi o ovakvim filmovima, Odbojnost je valjda zadnja stvar koju osjećam.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Pontypool (2009.)

Piše: Marin Mihalj

23.03.2011, 12:34h

Essential Killing (2010.)

Redatelj: Jerzy Skolimowski

Glume: Vincent Gallo, Emmanuelle Seigner

Ocjena: 8

 

Jerzy Skolimowski je, uz neizbježan trolist Kieslowski/Wajda/Polanski, jedan od najprominentnijih poljskih filmskih autora dvadesetog stoljeća. Europsku, potom i svjetsku slavu je stekao kao koscenarist filma Nóz w wodzie, remek-djelnog dugometražnog prvijenca Romana Polanskog, njegovog velikog prijatelja. Nakon  samonametnute sedamnaestogodišnje mirovine tijekom koje se bavio slikanjem, glumom i pisanjem, Skolimowski se 2008. vratio u Poljsku, režirao solidni povratni film Cztery noce z Anna i počeo pripreme za Essential Killing – najrecentniji uradak.

Najjednostavniji i najkraći opis radnje filma bi bio kako je to surovo realna priča o progonjenom čovjeku. Mohammed je Afganistanac, možda Taliban, koji ubija trojicu američkih vojnika i biva uhvaćen, mučen… Nešto kasnije, tijekom transporta njega i ostalih zarobljenika dolazi do automobilske nesreće, Mohammed ispada iz auta i bježi u šumu samo da bi shvatio kako se nalazi u srcu snježne nedođije. Bos, slabo odijeven i s lisicama na rukama, shvaća kako neće daleko pobjeći prije neminovne smrti. Vraća se na mjesto nesreće, želi se predati, ali… ipak se odlučuje na bijeg. U glavnoj ulozi odlično se snašao markantni i nepredvidljivi Vincent Gallo, jedna od najosebujnijih pojava u svijetu filma, hrabar glumac i redatelj (sjetimo se samo njegovog redateljskog uratka Brown Bunny i nesimuliranog oralnog seksa). Kao veliki štovatelj Skolimowskijevog rada, Gallo je prihvatio ulogu znajući svu fizičku zahtjevnost iste i činjenicu da u filmu, osim agonijskog vrištanja, neće izgovoriti niti jednu, jedinu rečenicu. Kockanje se isplatilo, Gallo je na filmskom festivalu u Veneciji sasvim zasluženo odnio nagradu za najboljeg glumca.

Redateljski postupci Skolimowskog su, na trenutke, nadahnuti; uzbudljiva uvodna sekvenca potjere u pustinji i point-of-view način snimanja gdje gledamo kroz oči uspaničenog Muhammeda je dojmljiva, baš kao i subsekventna šteta koju čini nad tijelima trojice američkih vojnika ispaljivanjem rakete u njih; odmah po uhićenju, tijekom ispitivanja, Skolimowski miješa zvukove iznimno glasnog američkog časnika i zvonjavu u ušima zatvorenika koji zbog eksplozija ne čuje ništa pa se, i da zna engleski jezik, ne može braniti, odgovoriti na pitanje; u trenutcima najveće fizičke premorenosti, Muhammed sklapa oči, a mi gledamo u njegov retrospektivni san obojan jakom nijansom bijele boje, san koji daje naznake kako je i zašto Muhammed tu gdje jest; očaravajući kadrovi nepreglednih snježnih prostranstava; poludokumentaristički prikaz njegove borbe s prirodom; par čudnovatih detalja koji će vam, mada tragični, izvući osmijeh na lice zbog svoje bizarnosti i odličnog redateljevog upiranja prstom u sveopći besmisao…

Iako su povlačena pitanja o filmu kao kritici američkog ophođenja nad (političkim) zatvorenicima, o mučenju koje je prikazano u filmu, Skolimowski je odbio govoriti o bilo kakvim paralelama ostavivši nas same da zaključimo što je htio reći… No, ako je suditi po prvih pet minuta, ako su američki vojnici infiltrirani u Afganistan, ako su preobučeni u talibane – možda, doista, Skolimowski ima što god reći o Americi koja obrambene ratove vodi izvan svojih granica. Prošle godine smo imali priliku vidjeti dva punovrijedna filma o ljudima koji su zapeli u neugodnoj situaciji – Buried i 127 Hours. Essential Killing je, iako ne film s jednom lokacijom, jednim dijelom na tragu Buried zbog svoje prozaično struktuirane fabule, drugim dijelom na tragu 127 Hours i ideje “što je čovjek sve spreman napraviti da bi preživio?“. Dok Aron Ralston odlučuje nanijeti sebi bol, amputirati ruku, Muhammedu nije ostavljen izbor i on u svojoj potrazi za slobodom čini sve što smatra nužnim, pa čak i esencijalno ubijanje. Ljudi. No, u suštini, uradak Skolimowskog kvalitetom je miljama udaljen od oba gorenavedena filma. Ili, drugim riječima, puno intrigantniji i upečatljiviji uradak.

 

Piše: Koraljka Suton

27.02.2011, 14:05h

Redatelju Quentinu Tarantinu u petak je pripala počasna nagrada César kojom je odlikovan za svoja filmska postignuća. Na dodjeli francuskog Oscara održanoj u Parizu koju je vodila glumica Jodie Foster, Tarantino je proglašen «velikim međunarodnim umjetnikom», a činjenica da će dotična nagrada pripasti upravo njemu obznanjena je prije nešto više od mjesec dana.

Kontroverzni Roman Polanski na dodjeli je proglašen najboljim redateljom za svoj film The Ghost Writer, koji je osvojio nagrade i u kategorijama najboljeg scenarija, najbolje glazbe te najbolje montaže. Doduše, filmu je promakla nagrada za najbolji film koju je dobio francuski uradak Des hommes et des dieux (O bogovima i ljudima) redatelja Xaviera Beauvoisa.

Page 1 of 212