Posts Tagged ‘Rachel McAdams’

Piše: tonymelo

15.04.2014, 00:01h

Piše: Tena Strahinec

22.08.2013, 15:12h

Idris Elba glumit će glavnu ulogu u adaptaciji bestsellera iz 2005. Beasts of No Nation autora Uzodinma Iweale. Priča redatelja Caryja Fukunage (Jane Eyre) „prati putovanje mladog dječaka Agua koji je, kad građanski rat pogodi njegovu zemlju, primoran priključiti se plaćenicima. Ne samo da se mora suočiti sa smrću oca i nestankom majke i sestre, već se mora prilagoditi nasilnom životu. Agu se sprijateljuje s nijemim dječakom imenom Strika te se zajedno suočavaju sa zločinima i teškoćama rata.“

Glumačka postava drame Every Thing Will Be Fine njemačkog redatelja Wima Wendersa (Nebo nad Berlinom) dobila je još jedno ime. Uz Jamesa Franca, Charlotte Gainsbourg i Roberta Naylora u filmu će se pojaviti i Rachel McAdams. Radi se o posljedicama nakon automobilske nesreće u kojoj pisac Tomas (Franco) slučajno udari dijete. Tomas je „čovjek koji je odgovoran za smrt mladog dječaka te odluči preusmjeriti svoj osjećaj krivnje u pisanje. Kako postaje sve poznatiji, potiskuje i odbija emocionalnu povezanost s dječakovim bratom i majkom u godinama nakon nesreće.“ McAdams glumi „Francovu djevojku koja se mora nositi s njegovom razarajućom mentalnom bolešću“.

Ashley Greene, trenutno najpoznatija po ulozi Alice iz Sumrak sage, glumit će u komediji Staten Island Summer koju je režirao bivši redatelj i producent Saturday Night Live Rhys Thomas, a scenarij napisao SNL scenarist Colin Jost. Film prikazuje smjerove dvojice prijatelja kojima će njihovi životi krenuti nakon završetka srednje škole, a Greene će glumiti mafijaševu kćer. Da, radnja ne zvuči baš inovativno, al eto, nije se činilo ni da će Sumrak izazvati svjetsku ludost za vampirima i vukodlacima.

I za kraj, Christina Hendricks dobila je ulogu u adaptaciji trilera Dark Places spisateljice Gillian Flynn koji će režirati Gilles Paquet-Brenner (Sarah’s Key), a uz Hendricks pojavit će se Charlize Theron, Chloë Grace Moretz, Corey Stoll i Andrea Roth. Hendricks će glumiti stariju verziju Krissi Kates koja se jedva uzdržava kao striptizeta te ju „proganja tajna iz njene prošlosti koja bi mogla imati velike posljedice za Libby Day (Theron) i njenog brata koji je u zatvoru Ben (Stoll).“ Vidjet ćemo kako će njihove priče biti isprepletene, a i kako će ispasti sve ove uloge – Beasts of No Nation ipak zvuči najprimamljivije.

Piše: tonymelo

30.06.2013, 19:15h

Piše: tonymelo

09.03.2013, 13:32h

Piše: Ivan Andrijanić

24.02.2013, 12:44h

Jednom sam čitao članak o Richardu Gereu, i koliko me pamćenje služi, išao je u smjeru da dotični nije posebno nadaren glumac, ali činjenica ostaje da je jedina hollywoodska zvijezda koja se pojavila u nekom filmu velikana Akire Kurosawe, točnije djelu Rhapsody in August, te u jednom od, barem tada, mizernog broja filmova Terrencea MalickaDays of Heaven. Ova vijest ipak se neće fokusirati na Gerea, već potonjeg tajanstvenog filmaša, koji je u zadnje vrijeme počeo s nešto intenzivnijim tempom snimanja.

Njegov recentni film To the Wonder govori o Neilu i Marini, koji, nakon upoznavanja u Francuskoj, oduče živjeti zajedno u Oklahomi. Tu ipak nastaju određene komplikacije, jer Marina stvara poznanstvo sa svećenikom Quintanom, koji živi u egzilu te se muči s vlastitim pozivom, a Neil nanovo sreće svoju simpatiju iz mladih dana, Jane.

Na prvu loptu, pomalo klasična ljubavna priča, koja samom idejom ne odskače znatno od onoga što smo mogli često viđati u 90-ima, a i novom mileniju, kao na pokretnoj traci. Jedna je stvar koja ipak bode u oko, a to je redatelj Malick, osobno gledajući, jedno od zanimljivijih imena filmskog svijeta. Bilo da je riječ o povijesnoj tematici, filmu ceste ili ratnoj priči, to su prije svega filmovi koji se više oslanjaju na poetičnost i krajnje filozofski pristup, negoli kakav klasično racionalan slijed, te u suštini zahtjevaju od gledatelja otvorenost prema nečemu drukčijem. Ako je suditi po njegovu dosadašnjem radu, vrlo je moguće da nas ne očekuje klasičan izdanak žanra.

Bena Afflecka, Olgu Kurlyenko, Rachel McAdams te Javiera Bardema na velikim platnima moći ćete gledati 12. travnja. Što se događalo na samom snimanju, možete vidjeti u ovim videima:

Piše: Deni Zgonjanin

27.01.2013, 13:45h

Ekipu idućeg filma Terrencea Malicka čine Ben Affleck, Javier Bardem, Olga Kurylenko i Rachel McAdams, što je prilično čudan izbor obzirom da glavne uloge nose bivša manekenka koju je Luc Besson gurnuo u svijet filma i jedan od najomraženijih glumaca prošlog desetljeća, ali ima nade. I Ben i Olga su pokazali da su kao vino, što su stariji to su bolji, pa je Malickovo novo “remek djelo” To The Wonder možda najbolji trening za nastavak njihovih karijera… Dok ne izađe službeni trailer, morat ćemo procijeniti situaciju iz prvih fotki iz filma, koje nažalost više liče na reklame za parfeme, nego na materijal koji nas trebao uzbuditi…

 

Piše: Sven Mikulec

14.11.2012, 17:00h

Jedna od čari obožavanja Terrencea Malicka uvijek je ležala baš u redateljevoj teško objašnjivoj potrebi da nakon snimljenog filma nestane na desetak godina, propadne u zemlju, iščezne s radara. Bit će zanimljivo vidjeti kako će najveći poklonici Malickove mistike i tajanstvenosti reagirati kad čuju – ako već, jasno, nisu – da je veliki redatelj odmah po završetku snimanja svog novog filma… snimio još jedan.

Iduće nam godine u kina stiže Malickov šesti film u četrdeset godina stvaranja pod imenom To the Wonder, a osim garancije koju pruža redateljevo ime, da se radi o zanimljivom projektu vidimo i po popisu glavnih glumaca – Ben Affleck, Rachel McAdams i Javier Bardem nisu imena za baciti. Na premijeri u Veneciji, međutim, publika je ostala podijeljenih dojmova. U najmanju ruku, pak, jednako je zanimljiv podatak da se, nakon završetka snimanja ovog filma, Malick odmah bacio na novi projekt. I već ga završio!

Film je još uvijek bezimen, ali osim što nam je poznato da je snimljen u Austinu (Teksas), potvrđene su i zvijezde koje su se družile s Malickom na njegovom sedmom filmu: sveprisutni Michael Fassbender, preslatka Natalie Portman i, još jedna zvijezda u usponu, Ryan Gosling.

Čini se da Malick stvarno nema problema s privlačenjem velikih imena na svoje projekte.

Piše: Sven Mikulec

17.04.2012, 14:50h

Godišnjice mogu biti lijepa stvar. Rođendani, srebrni pirovi, V-Day, zlatni pirovi, obljetnice mature – prisjećanja dragih nam i značajnih događaja uz butelje vina, finu hranu, ponekad i živu glazbu… A tu su i one malo tužnije prigode. Mariane Pearl, primjerice, svakog 1. veljače u godini vjerojatno ne izlazi iz mraka svoje sobe.

Njen suprug, Daniel Pearl, početkom dvijetisućitih bio je jedan od aktivnijih i relevantnijih američkih novinara stacioniranih na Bliskom Istoku. Iako je njegov rad u sklopu južnoazijske podružnice Wall Street Journala bio za svaku pohvalu, pravu slavu, nažalost, stekao je na posve krivi način.

Nakon rušenja Blizanaca i američkog agresivnog odgovora u obliku pritiska na Al-Qaedu, Amerikanci su postali popularnom metom u Afganistanu, Pakistanu i okolici. Ugroženi friško objavljenim „ratom protiv terorizma“ predvođenim Bushom Mlađim, bliskoistočni muslimanski ekstremisti pojačali su svoju aktivnost. Na krivom mjestu, u krivo vrijeme i tragično krive nacionalnosti, početkom siječnja 2001. godine Daniel Pearl namamljen je u klopku, pod obećanjem ekskluzivnog intervjua s jednim od lokalnih glavešina te je otet i zatočen u jednu privatnu kuću usred Karachija, gdje je privremeno živio s trudnom suprugom. Otmičari su Mariane bacili u očaj nerealnim zahtjevima koje američka vlada, ionako izrazito kruta prema pregovaranju s teroristima, nije željela ispuniti (nešto vezano za zarobljenike u Guantanamo Bayju, da sad ne zagazimo preduboko u mutne političke vode), a nada da će se novinar vratiti kući trajala je do 21. veljače. Tada je, nažalost, objavljena snimka na kojoj jedan od otmičara Danielu reže glavu.

Raskomadano tijelo ambicioznog novinara pronađeno je gotovo četiri mjeseca kasnije na lokalnom groblju. U čast Dannyja Pearla, predanog novinara, budućeg oca i obiteljskog čovjeka, jedne od nebrojenih malih žrtava velikog plesa politike, pokušao sam sastaviti listu kvalitetnih filmova s novinarima u centru pažnje. Siguran da mi je promakao pokoji vrhunski naslov, vašim sugestijama ostavljam otvorena vrata, a ako vas ovaj tekst nagovori da nekim filmovima s liste date šansu, ili možda čak da malo i istražite o samome Danielu, eto, bit će mi drago.

 

13. Veliko srce (A Mighty Heart, 2007.)

Temeljen na knjizi Danielove supruge, Mariane Pearl, ovaj je film prikazao posljednjih mjesec dana zajedničkoga života tragično rastavljenih supružnika. Britanski redatelj Michael Winterbottom priču je ispričao iz perspektive Mariane, koju je vrlo prirodno, suzdržano i meni iznenađujuće opipljivo na ekranu utjelovila Angelina Jolie, za ovu ulogu izabrana, prema riječima autorice, prvenstveno zbog svoga karaktera. Nesretnog novinara čija je sudbina (baš poput životinjske video snimke) potresla svijet odglumio je samozatajni Dan Futterman, a od poznatijih lica u ovoj dirljivoj posveti Danielu još možemo pronaći i Willa Pattona. „Snimljen za Adama“, u vrijeme Danielove egzekucije njegova još nerođenog sina, A Mighty Heart uspijeva biti iskreno bolan i potresan bez ikakvih politikanskih poruka ili eksplicitnog prikazivanja nasilja, a Jolie je, prema riječima mojih mnogo cjenjenijih kolega, odigrala do današnjeg dana jednu od svojih najvećih uloga, kojom sugerira da u njoj ima potencijala i za više od Tomb Raidera ili Salta.

 

12. U vrtlogu igre (State of Play, 2009.)

Ohrabren Posljednjim škotskim kraljem, Kevin McDonald bacio se u vode političkog trilera i isplivao s ovim intrigantnim filmićem prepunim velikih glumačkih faca i brojnih twistova koji opravdavaju hrvatsku verziju prijevoda filma. Temeljena na uspješnoj BBC-jevoj šestodijelnoj seriji iz 2003., McDonaldova priča o prekaljenom novinaru gladnom prave priče i njegovoj ljepuškastoj asistentici koji se svim zubima uhvate za skandaloznu misterioznu smrt kongresmenove ljubavnice donosi iznenađujuće mnogo napetosti i dobrih glumačkih izvedbi, iako vjerujem da filmu ne bi uopće štetilo da su se pokojem twistu i zahvalili, jer ipak je teško u dvosatni kalup ugurati radnju tri puta duže serije. Uvodeći novitete koji su navodno uglavnom podigle razinu kvalitete (kažem navodno, jer mi tek predstoji pogledati serijal), State of Play kvalitetan je triler s prilično suvislom, mračnom pričom koji možemo smatrati odavanjem počasti staromodnom, poštenom novinarstvu, a u društvu Russella Crowea, Rachel McAdams, Jeffa Danielsa, Helen Mirren, Jasona Batemana i vječito (nepravedno?) ismijavanoga Bena Afflecka stvarno nije teško provesti sasvim ugodnu večer.

 

11. Lažljivi Glass (Shattered Glass, 2003.)

Među „divove“ novinarskih filmova stao je filmić koji nije zaradio svjetsku slavu i milijune, koji će se vjerojatno rijetko tko sjetiti preporučiti i koji se ne bavi velikim novinarima u čast čijeg je integriteta, upornosti i talenta ova lista i sastavljena. Shattered Glass priča je, ustvari, o velikoj sramoti novinarske profesije, čovjeku čija je prividno uspješna karijera u cijenjenom časopisu The New Republic okončala kad se otkrilo kako je većinu svojih hvaljenih članaka jednostavno izmislio, lažiravši izvore, izmislivši citate, stvorivši priče za laku noć. Hayden Christensen briljira u ulozi ambicijom i pritiskom slomljenog Glassa, a ovaj se izvrstan prikaz novinarske svakodnevice i intrigantan prozor u mozak čovjeka uhvaćenog u teškoj laži vrlo lako našao na ovoj toptrinajstici iz jednostavnog razloga što se zaista radi o neočekivano uspjelom filmu. S obzirom na box office (ne)uspjeh, ne baš strahopoštovanja vrijedan renome i glavnoga glumca koji, primijetih, mnoge odbija već u startu, Shattered Glass jedno je od ugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme i dokaz da se odličan novinarski film može napraviti čak i kad su u centru pažnje osobe vrijedne valjda svega osim divljenja.

 

10. Foreign Correspondent (1940.)

Najstariji film s ove naše liste vraća nas na sami početak Drugog svjetskog rata, kad je Amerika stajala sa strane i gledala kako nacizam i fašizam šamaraju Europu i kad ju je trebalo malo pogurnuti, osvijestiti, prenuti iz sna. Taj je dio solidno izveo stari majstor Hitchcock, snimivši zanimljiv triler koji je nacistički bog propagande Goebbels navodno nazvao „remek-djelom propagande, prvoklasnim ostvarenjem koje će bez sumnje ostvariti određen dojam na široke mase ljudi u neprijateljskim zemljama“. Ljutit što ne dobiva tražene odgovore od svojih vanjskih dopisnika glede prijetećeg ratnog sukoba u Europi, glavni urednik New York Globea odlučuje u uzavrelu atmosferu predratne napetosti poslati slabo upućenog ali praktičnog i predanog novinara (Joel McCrea) koji, uskoro po svom dolasku, ne samo da se zaljubi, nego i otkrije sneaky plan skupine urotnika koji od otetog nizozemskog diplomata žele izvući informacije koje bi, kad rat konačno izbije, postale iznimno vrijedne. Strani dopisnik možda je malo naivan i očito programatski snimljen (Kao da su svjetla svugdje pogašena… osim u Americi. Ostavite ta svjetla upaljenima.), ali je svejedno uzbudljiv i pametan, s mnogim zanimljivim detaljima koji na prvo gledanje možda uspiju i promaknuti. Interesantan špijunski triler snimljen u samo predvečerje rata američku premijeru doživio je samo tjedan dana prije bombardiranja Londona, a da je stigao u pravo vrijeme i pogodio opću atmosferu među narodom potvrđuje i šest nominacija za Oscara.

 

9. Zanimanje: reporter (The Passenger, 1975.)

Antonionijev treći film na engleskome jeziku hvaljena je pripovijest o razočaranome novinaru, koji, sit karijere, braka i življenja života prema pravilima, tijekom beznadne potrage za pričom u Čadu preuzima identitet svoga novostečenoga prijatelja, kad se ovaj jednoga jutra probudi mrtav. Pokušaj da se s tuđom putovnicom i malo Juhu ljepila riješi cjelokupnoga starog života ipak ne prolazi toliko idilično koliko je očekivao, kad saznaje da je supruzi ipak bilo dovoljno stalo do njega da počne kopati po izvještajima o njegovoj smrti, kao i da čovjek čiji je identitet preuzeo možda i nije bio jednostavni trgovac kakvim se predstavljao. Tada 38-godišnji Jack Nicholson, koji je iza sebe već imao Easy Ridera, Chinatown i Five Easy Pieces (Let je izašao svega nekoliko mjeseci poslije), pokupio je sve moguće pohvale za svoju interpretaciju otuđenoga reportera, svojom izvedbom postigavši da slatkica Maria Schneider (Posljednji tango u Parizu) djeluje pomalo nezainteresirano i blijedo, a Antonionijeva – usprkos teroristima, oružju, ratu i kriminalu – po mom sudu egzistencijalna drama uspješna je demonstracija umijeća baratanja kamerom o kojoj se može razmišljati i nakon mnogo puta diskutiranog završnoga kadra od sedam minuta.

 

8. Korak do slave (Almost Famous, 2000.)

Svakako netipičan film i djelo koji pomalo bode oči kad stoji u društvu ovako ozbiljnih dečki, nostalgična oda Camerona Crowea rock’n'rollu i ludim sedamdesetima donosi nam najmlađeg novinara ove liste. Petnaestogodišnji William Miller (Patrick Fugit) napredni je klinac dvije godine mlađi od svojih vršnjaka jer ga je izrazito zaštitnički nastrojena mama kod kuće podučavala dok su ostala djeca u vanjskom svijetu stjecala prijatelje. Još otkad ga je buntovna sestra zarazila pločama Simona i Garfunkela, Led Zeppelina, The Who, i dr., William je postao veliki obožavatelj glazbe i glazbeni kritičar freelancer koji svoje tekstove šalje poznatom lokalnom kritičaru. Nakon što uspije upasti u backstage rock grupe Stillwater i tamo svojom pojavom i glazbenim znanjem šarmirati članove benda i njihove prateće djevojke-fanove („Band Aid-ice“  – kao groupie cure, samo kakti bez seksa), William Miller započinje svoje nevjerojatno putovanje po čitavoj Americi gdje iz prve ruke saznaje što znači biti rock zvijezda, dok za njegove spisateljske usluge zagrize i veliki Rolling Stone… Pomalo bajkovita, sentimentalna priča o „pravom rocku“ i nekim davnim vremenima ustvari je „mokri san“ svakoga klinca zaluđenoga glazbom, a kad tu istu bajku pričaju Frances McDormand, Phillip Seymour Hoffman, Billy Crudup, Jason Lee i Zooey Deschanel, jasno je da se ne radi o „samo još jednom filmu“. Crowe je u ova nepuna tri sata nagurao svega i svačega, a koliko mu je simpatičan i zabavan konačni produkt dovoljno govori činjenica da mi se film dopao usprkos meni zaista teško probavljivoj Kate Hudson.

 

7. Laku noć. I sretno (Good Night, and Good Luck, 2005.)

Kakva bi ovo lista bila da se na njoj nije pronašlo mjesta za jednog od najvećih reportera prošloga stoljeća? Legendarni Edward R. Murrow slavu je stekao svojim glasovitim javljanjima iz bombardiranoga Londona još početkom ’40.-ih, da bi novinarsku karijeru nastavio kao domaćin uspješne CBS-ove televizijske emisije See It Now, koja je u pedesetima bila iznimno slušana u milijunima američkih kućanstava. George Clooney odabrao je upravo Murrowa i njegov veliki sukob s dežurnim lovcem na (crvene) vještice, senatorom Josephom McCarthyjem, za svoj drugi redateljski projekt, tri godine nakon prvijenca Ispovijedi opasnog uma. Smješten u izrazito napete pedesete godine, kada je nerazumni strah od komunista bio na vrhuncu i kad je McCarthy bez treptaja oka kršio građanska prava u ime višeg cilja obrane domovine, Laku noć, i sretno vjeran je, intrigantan, oku ugodan prikaz junačke borbe CBS-a koja je dala svoj obol konačnom rušenju jednog od najkontroverznijih političara posljeratnog perioda. Svjetlo reflektora odlično je iskoristio David Strathairn, Clooney se zaposlio kao njegov producent i prijatelj, a manje, iako bitne, uloge odigrali su i Robert Downey, Jr., Jeff Daniels, Frank Langella i Harry Ditson. Navodno je testna publika čak prigovarala da se glumac koji utjelovljuje McCarthyja malo previše uživio, ne shvaćajući da je pred njima, ustvari, senator glavom i bradom. Clooney  je spretno ubacio nekoliko arhivskih snimki, čime je itekako dobio na autentičnosti i hladnoratovskoj atmosferi poslijeratne Amerike u trenucima kad je ona sama sebi, ustvari, bila najveća prijetnja. Apsolutna preporuka.

 

6. Godina opasnoga življenja (The Year of Living Dangerously, 1982.)

U ovoj prvoj suradnji Australije i Hollywooda, Peter Weir upoznaje nas s nadobudnim Guyjem Hamiltonom, australskim dopisnikom u Indoneziji koji se baš pred početak neuspješnog državnog udara i posljedičnog „čišćenja“ zemlje od komunista zaljubi u zavodljivu Jill. Uvjerljiva ljubavna priča smještena u krvavu, izgladnjelu i malaričnu Jakartu ojačana je karizmatičnim nastupima mlađahnih legendi Gibson/Weaver, ali među bisere Weirovog atmosferičnog filma pod obavezno se ubraja i Linda Hunt, njujorška glumica koja je svojom predanom interpretacijom patuljastog Billyja Kwana, duše filma, postala prvi glumac ikad nagrađen Oscarom za ulogu osobe suprotnoga spola. Ukomponiravši u cjelinu i romantičnu priču, i političku intrigu, i ozbiljnu kritiku onodobne situacije (koja im je donijela zabranu snimanja u Indoneziji, ali i stotine prijetnji smrću Weiru i Gibsonu od strane uvrijeđenih Muslimana), vjerojatno najveći australski redatelj ikad snimio je jedan od meni najdojmljivijih „novinarskih“ filmova koje sam pogledao dosad, kao i potvrdu da će Gibson u holivudskom vrhu ostati još dugo godina.

 

5. Crveni (Reds, 1981.)

Kad je 1917. u Rusiji izbila revolucija, njene osnovne ideje prešle su tisućama kilometara preko Atlantika sve dok nisu naišle na plodno tlo u skupini istaknutih američkih intelektualaca pod vodstvom novinara, pisca i poznatih socijalista Johna Reeda i njegove supruge, gotovo jednako aktivne Louise. Označeni kao komunisti i opasnost za sve ono u što dobri stari američki kapitalizam vjeruje, Reed i Louise posjetili su Lenjina i dio revolucionarnog duha pokušali prenijeti i na američko tlo, dok su se istovremeno i njihov turbulentan odnos i njegovo narušeno zdravlje polako počeli klimati. Režije i glavne uloge u ovom zanimljivom i dosta opširnom klasiku osamdesetih prihvatio se Warren Beatty, kojem je na ekranu parirala Diane Keaton. Konačni rezultat njihova truda, uz poneku scenu Jacka Nicholsona, Paula Sorvina, Gene Hackmana i Michaela Murphyja, film je koji nam vrlo detaljno, kvalitetno i glumački nadahnuto približava reakciju SAD-a predsjednika Wilsona na dotad nezapamćene događaje koji su se odigrali na teritoriju jednog od američkih najjačih saveznika. Beatty je hrabro snimio priču kakvu John Reed, istaknuti komunist, autor slavljenih Deset dana koji su potresli svijet i jedini Amerikanac ikada pokopan u Kremlju, stvarno zaslužuje. Dragulj novinarskih filmova, sami vrh Beattyjeva redateljske (a možda i glumačke) karijere, kao i još jedna moćna uloga standardno pouzdane Keatonice. Pogledati!

 

4. Salvador (Salvador, 1986.)

James Woods briljira kao Boyle, otrcani, propali novinar fleksibilnog morala koji, u želji da uhvati još jednu dobru priču i zaradi koju tisuću da dovede život u red, otputuje u El Salvador, u kojem bijesni građanski rat. U društvu jednako „uspješnog“ starog prijatelja (James Belushi), snalažljivi lajavac Boyle u kaotičnim uvjetima represije i totalitarizma pokušat će dovesti svoj život u red, a pritom se i pozabaviti onime u čemu je nekoć bio uspješan – prenošenju tragične priče očima neupućenoga svijeta. Film Olivera Stonea oštra je i transparentna kritika američke uloge u salvadorskom krvoproliću (Washington podržavao desničarske militantne čijim je preuzimanjem vlasti kaos i počeo), ali i nedvosmislena osuda nasilja općenito – ni surovost druge strane nije prešućena. Ova je uloga kao stvorena za Woodsa, a ni Belushi se nema čega sramiti: zajedno čine jezgru upečatljivog filma koji se u memoriju urezuje lakoćom šrapnela.

 

3. Svi predsjednikovi ljudi (All the President’s Men, 1976.)

Naravno da je bilo nemoguće zaobići ovaj Pakulin film, pa jesu li sposobni novinari glavna tema ove liste ili nisu? 1972. godine petoro ljudi uhićeno je prilikom provale u ured Demokratske stranke u Washingtonu, tajanstven događaj koji će, napornim i predanim radom dvojice izuzetnih novinara, Carla Bernsteina i Boba Woodwarda, dvije godine kasnije rezultirati Nixonovom ostavkom, jedinim takvim slučajem u američkoj povijesti. Dustin Hoffman i Robert Redford utjelovili su vjerojatno najpoznatiji američki novinarski dvojac ikada u filmu koji osvaja glumom, tempom, napetošću, ali i kvalitetnim prikazom pravog, muškog, krv-znoj-i-suze novinarstva, u kojem vam više puta zalupe vrata pred nosom nego jadnim Jehovinim svjedocima. Dodajmo da je film snimljen svega dvije godine nakon Nixonove sramotne abdikacije, kad je crvenilo do srama bilo još uvijek dobrano prisutno u debelim američkim obrazima. Vrhunski, inspirirajući, gotovo dokumentarni prikaz ponajvećeg trijumfa američkog novinarstva, vrh  filmova ove tematike i rijedak spoj legendarnih glumaca od čijih samih imena na coveru može zaboljeti glava.

 

2. Probuđena savjest (The Insider, 1999.)

Možda pomalo iznenađujući izbor, s obzirom na sve ove veličine koje sam već naveo na listi, ali stvarno vjerujem kako je 1999. godine Michael Mann, uz pomoć scenarista Erica Rotha i fenomenalnog terceta glumaca Crowe-Pacino-Plummer, stvorio nešto zaista fenomenalno. Ovaj film temeljen na istinitim događajima, preciznije, jednoj od najvećih korporacijskih afera ikad, donosi nam priču o znanstveniku koji dobiva otkaz u tvornici duhana jer se protivio nemoralnoj politici svoga poslodavca, tvrtke koja je svjesno ugrožavala zdravlje kupaca svojih cigareta kako bi prodaja nastavila rasti. Pod pritiskom bivših šefova i prestrašen prijetnjama, praćenjem i maltretiranjem, Jeffrey Wigand odlučuje obznaniti svoju priču svijetu, makar to značilo da prekrši sporazum o tajnosti koji ga je tvrtka natjerala da potpiše, a priliku da pokopa Big Tobacco ponudit će mu producent legendarne CBS-ove televizijske emisije 60 Minutes. Da se ne radi o samo još jednom dokumentarističkom, zamornom prikazu sudskih parnica lijepo govori i podatak da je na Oscarima 2000. godine Mannov film bio zastupljen s čak sedam nominacija.  Nošen pamtljivim ulogama glumačkih divova, pri čemu je teško izdvojiti najboljega (ok, vjerojatno Crowe), The Insider je dojmljiv, inteligentan, napet i, iako traje više od dva i pol sata, nekako završi puno prije nego što biste to željeli.

 

1. Polja smrti (The Killing Fields, 1984.)

Ova priča o velikom prijateljstvu dvojice predanih novinara koji ostaju izvještavati iz Kambodže i nakon što su Crveni Kmeri ugrabili vlast i krenuli u krvavu osvetu i iživljavanje nad pučanstvom podsjetila je svijet na grozote koje je ovaj već duže vremena pokušavao zaboraviti. Istovremeno kritičan prema vanjskoj politici SAD-a i njenoj sklonosti manipulacijama i igricama na međunarodnoj sceni, ovaj prvi od dva značajna filma britansko-francuskog redatelja Rolanda Joffea (dvije godine kasnije izašla je i Misija s De Nirom i Ironsom) vraća nas u Indokinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sam Waterston, laicima poput mene vjerojatno najpoznatiji kao oštri ali pravedni tužitelj iz Zakona i reda, utjelovljuje novinara NY Timesa, jednog od rijetkih stranih novinara koji su ostali u Kambodži i nakon revolucionarnog preuzimanja vlasti od strane komunističkih i izrazito paranoičnih i osvetoljubivih Crvenih Kmera, koji uz pomoć svog vjernog pomoćnika i velikog prijatelja, lokalna fotoreportera Ditha Prana (za ovu ulogu Oscarom nagrađeni, kasnije ubijeni kambodžanski kirurg i ginekolog Haing S. Ngor) nastavlja slati izvještaje sa sve krvavijeg terena. Dirljiva priča o iskrenom prijateljstvu i uzajamnom poštovanju, smještena u najkrvavija polja koja je svijet tada imao, slikovito prenosi potresnu istinu o zbivanjima u zemlji od koje su Amerikanci digli ruke čim im više nije bila potrebna u političkim igricama hladnoratovskog suzbijanja komunizma. Uvijek pouzdani Waterston i odličan naturščik-debitant Ngor, pojačani imenima poput Johna Malkovicha i Craiga T. Nelsona, pričaju nam ponešto prizemniju, pristupačniju priču o zbivanjima oko Vijetnamskog rata, o malim ljudima usred događaja koje ne mogu kontrolirati i rijetkoj ali dobrodošloj zraci svjetla usred možda i najmračnijeg dijela post-hitlerovske ere.

Piše: Deni Zgonjanin

09.02.2012, 16:23h

Natalie Portman je u 6. mjesecu prošle godine rodila svoje prvo dijete, sina Alepha, te od onda nije odradila niti jedan glumački angažman (posljednji joj je bio u Thoru), a sad nam stižu vijesti kako je dogovorila već dva za ovu godinu, oba za Terrencea Malicka.

Osebujni je redatelj donedavno bio poznat po snimanju jednog filma svake prijestupne godine, sve dok nije najavio početkom prošle godine da do kraja 2012. planira snimit čak četiri filma. Jedan, Voyage of Time je trenutno u postprodukciji, drugi zasad neimenovani u kojem glavne uloge nose Ben Affleck i Rachel McAdams je završen prošle godine, dok zadnja dva, Knight of Cups i Lawless Malick planira snimati sredinom ove godine, jedan za drugim i sa istim glavnim glumcima.

Nemojte se zaletiti pa pomisliti kako je riječ o nastavcima, jer iako će imati iste glumce i snimati se jedan za drugim, riječ je o dvije različite radnje, barem tako tvrdi redatelj, pa mu moramo vjerovati pošto odbija dati ikakav opis radnje. Osim Natalie Portman, glumci koji su pristali na oba filma su Christian Bale i Cate Blanchett, dok će se Isabel Lucas, Ryan Gosling, Rooney Mara i Haley Bennett pojaviti samo u jednom filmu. Koji luđak…

Piše: Jelena Djurdjic

10.12.2011, 13:59h

U Londonu je za promjenu padala kiša, i bilo je šugavo vrijeme općenito gledano. Ako ste bili u blizini Leicester Square vjerojatno je  najpametnije što ste mogli da uradite to da odgledate pristojno očekivani nastavak Sherlocka Holmesa.

Ako ste pak ostali kući evo tko je bio tamo. Zašto Jude Law (dr Watson) pušta bradu i kako Robert Downey Jr. (Holmes) izgleda onako bolesno dobro do daljnjeg ostaju nepoznanice. Rachel McAdams (Irene Adler) nije došla, ali su tu Jared Harris (Professor Moriarty),  Stephen Fry (Mycroft Holmes) i Kelly Reilly (Watsonova verenica  Mary). Nekada bi i Madonnu ovdje vidjeli, sada ipak ne.

Utisak koji su glumci i ekipa filma ostavili – neprestanom pričom o filmu uprkos očajnim vremenskim uvjetima, protumačena je kao demonstracija njihova iznimna ponosa nad urađenim. Zagrebačka i beogradska premijera su za ravno 12 dana, i sad nam ostaje samo da nagađamo gdje će doći Law a gdje Downey, jer jasno, ne mogu na obje stići.

Piše: Franjo Zajec

02.11.2011, 10:39h

Redatelj Drva života ne prestaje raditi na novim projektima. Nakon velikog uspjeha dotičnog filma punom parom okuplja slavne holivudske glumce. U prvom filmu Lawless, glumit će Ryan Gosling ,Christian BaleCate BlanchettRooney Mara. U drugome, Knight of Cups, najavljeni su ponovo Christian Bale i Cate Blanchett, sa Isabel Lucas (Immortals).

Fotografije sa seta već su procurile, ali ne zna se za koji film, pošto se neki glumci pojavljuju u oba dva. Možda ih snima simultano?! Također se ne zna ni radnja, jer kako su naveli iz studija, čekaju pravi trenutak za objavu svih detalja. No, znamo da je datum snimanja filmova određen za početak 2012.

Kao da nas sa ovime već ne drži u napetosti, misteriozni Malick još je prije par mjeseci snimio film (romantična drama) sa Ben AffleckomRachel McAdamsJavier Bardemom, kojem, pogađate, nitko ne zna ni naslov ni datum izlaska. Poznat po svojem dugačkom postprodukcijskom procesu, ipak postoji šansa, da će ga znatiželjnici moći pogledati sljedeće godine u Cannesu.

Piše: Sven Mikulec

14.10.2011, 11:14h

Ponoć u Parizu (Midnight in Paris, 2011., 94 min.)

Redatelj: Woody Allen

Glume: Owen Wilson, Rachel McAdams, Marion Cotillard, Kathy Bates, Kurt Fuller, Mimi Kennedy, Carla Bruni, Michael Sheen (ne onaj), Tom Hiddleston, Corey Stoll, Alison Pill

Ocjena: 8/10

 

Gil Pender (Owen Wilson), čini se, ima život kakav se samo poželjeti može. Scenaristička karijera mu cvjeta, a ni na obiteljskom planu, skorim ulaskom u bogatu familiju zanosne zaručnice Inez (Rachel McAdams), nije ništa manje uspješan. Ali dok holivudski studiji luduju za njegovim scenarijima uz pomoć kojih štancaju zaboravljive ljetne hitove, a njegova zaručnica jurca po gradu tražeći odgovarajuće velik dijamantni prsten kojim bi zablistala na „eventu godine“,  kako doživljava nadolazeću svadbu, Gil nije zadovoljan svojim životom. Dosta mu je ispraznog posla koji, koliko god to činio njegovu bankovnom računu, njega nimalo ne ispunjava. Osigurana mu je mirna budućnost, čeka ga vila u Malibuu, dizajnerski stolci za više desetaka tisuća dolara, tu i tamo će morati preživjeti naporne večere i domjenke s puncem i punicom za koje nikad neće biti dovoljno visoka klasa, ali da se to istrpiti, a posla u šoubiznisu ionako neće nedostajati, s obzirom da američka publika s vremenom ne postaje osobito zahtjevnija. Ali Gilu to nije dovoljno – on želi stvoriti nešto, proizvesti nešto umjetnički vrijedno, dokazati se kao književnik, želi slavu, priznanje. Još mnogo važnije od toga – želi se baviti nečime što voli, po mogućnosti uz osobu koju voli.

I’m having trouble because I’m a Hollywood hack who never gave real literature a shot.

Ima li boljeg mjesta na svijetu za pronalaženje umjetnika u sebi od jednog Pariza, gdje se Gil zatekao na poslovnom putu sa zaručnicom i njezinim starcima? Dok zamišljeno uživa u ponoćnoj šetnji polupraznim ulicama uvijek osvijetljenog velegrada, pokušavajući pobjeći od zaručnice i njenih prijatelja s kojima nikad nije bio na istoj valnoj duljini, naš nedokazani pisac, presramežljiv da bi dozvolio nekom vanjskom paru očiju da baci pogled na njegove materijale, naiđe na tajanstveni old-timer, čiji ga putnici uspiju nagovoriti da im se pridruži na njihovu putu do tamo nekog partija. Prepustivši se njihovu zabavnom društvu i još pokojoj čašici vina, Gil ni ne sluti koliko će ga daleko ovaj neočekivani prijevoz odvesti – sve dok mu to ne sine tijekom ćaskanja s Francisom Scottom Fitzgeraldom.

Ponoć u Parizu povremeno je blesav, na trenutke čak vidljivo pretjeran film, a njegova temeljna postavka – ona o putovanju kroz vrijeme u old-timeru koji čak ni ne mora ići 88 milja na sat – koliko god meni super bila, nije za svakoga. Kako je moguće da se tako nešto dogodi? Ne bi li tim svojim izletima Gil nanio teško popravljivu štetu prostorno-vremenskom kontinuumu? Kako njegova „futuristička“ pojava nikome u dvadesetima nije neobična? Allen se ne bavi tim sitnicama, a ni ovaj film nije Zvjezdane staze – u fokusu su teme daleko od znanstveno-fantastičnih.  Redateljeva uobičajena sklonost potretiranju veza i ovdje je, kao i mnogo puta dosad, povezana s motivom potrebe pojedinca da se „pronađe“ u svijetu, a kad toj priči dodamo jednu od najboljih ekipa za opijanje koju mogu zamisliti – Hemingwayja, Fitzgeralda, Faulknera, i dr. – i smjestimo je u jedan od najbajkovitijih gradova koji svijet može ponuditi, ispada da je Allenov 41. poklon gledateljima dovoljno šarmantan, zabavan i lijepo umotan da mi kao publika promrmljamo jedno kolektivno „hvala“. Ovaj put bez onog karakterističnog dodatka – „niste trebali“.

Bivša ljubav Gilove zaručnice, pompozni seronja Paul, koji „preferira da vino ima malo zadimljeni okus“ i kojem čak i kad se podrigne, čini se, ispadne iz usta kakav citat, nakon pola sata druženja s Gilom došao je do svoje stručne dijagnoze što s našim piscem ne valja:

Nostalgia is denial – denial of the painful present… The name for this denial is ‘golden age thinking’ – the erroneous notion that a different time period is better than the one one’s living in – it’s a flaw in the romantic imagination of those people who find it difficult to cope with the present.

Upravo o tome govori Allen, o navici modernoga čovjeka da uzdiše za prošlim vremenima kad je „sve nekako bilo bolje“. Pokazujući, pak, da su čak i u zlatnim godinama pariškog bohemizma, okruženi Picassom, Hemingwayjem, Joyceom i Dalijem, ljudi uz litre vina običavali jamrati o nekim starijim, boljim vremenima, Allen je, vjerujem, ispravno dijagnosticirao ljudsku prirodu. Gil svake večeri ulazi u Woodyjevu verziju Deloreana iz čiste želje da pobjegne iz sadašnjosti u kojoj osjeća da mu nije mjesto, sve dok mu osobe o kojima mi, rođeni čitavo stoljeće prekasno, nažalost možemo samo čitati, nehotice ne pomognu da shvati da izgled sadašnjosti, a time i budućnosti, leži potpuno u njegovim rukama. Umjesto uzdisanja za nekim davnim vremenima, zašto ne bi učinio da sadašnjost bude više po njegovu ukusu?

Allen je svoju bajku smjestio na obale Seine, u grad čija povijest, ljepota i značenje za svjetsku kulturu tvore jedno od onih mjesta nekako neobjašnjivo ispunjenih duhom, gdje možete satima šetati bez ikakvog cilja na umu, gdje i običan bicikl „zašifran“ za klupu na šetnici uz rijeku izgleda šarmantno, a gdje se u zraku dodiruju mirisi palačinki s nutelom i, rekao bih, čiste inspiracije. Kadrove najznamenitijih pariških građevina, šetnica i parkova Allen, dakako, nije propustio umetnuti, a osobno me posebno obradovalo i kratko pojavljivanje (najbolje) knjižare (na svijetu) Shakespeare & Co. Na ovakvu lokaciju ubaciti snoliku priču o romantičaru koji mora ići u daleku prošlost da bi si sredio budućnost – teško da možete napraviti krivi korak.

Mora se priznati da Cole Porter, Gertrude Stein, Zelda Fitzgerald, Luis Buñuel i T.S. Eliot vjerojatno nisu na baš svačijoj listi „top 5 osoba s kojima bih okrenuo/la rundu“, a sasvim sigurno naći će se i poneka podignuta obrva kad Gil nakon plesa s Djunom Barnes, slavnom sufražetkinjom i poznatom lezbijkom, prokomentira: „To je bila ona? Nije ni čudo što je inzistirala da vodi.“ Ako, dakle, kažem da će biti šala koje će proći ispod radara onima koji s ovim povijesnim ličnostima nisu najbolje upoznati, ne želim reći da je ovo film isključivo za vrsne poznavatelje europske i svjetske kulturne povijesti ranoga 20. stoljeća. Ali da nekakvo predznanje pomaže – to svakako.

Što se potencijalnih zamjerki tiče, uz one tipične koje u pravilu prate filmove s etiketama romantičnih komedija, treba spomenuti da je Owen Wilson nešto na što se mnogi gledatelji moraju naviknuti, acquired taste, da tako kažemo. S tim teksaškim zavlačenjem u govoru i izgledom bivšeg arijevskog boksača koji u karijeri nije pobjeđivao puno, mnogima njegova pojava predstavlja trn u oku (i wet willy u uhu), ali u ulozi samozatajnog pisca koji, nesiguran u sebe, na ulicama Pariza pronađe ono čega u L.A.-ju nije bilo ni na vidiku – inspiraciju, Wilson je stvarno sasvim dobar. Zamjeriti bi mu eventualno mogli povremeno bezobzirno masakriranje francuskih i talijanskih imena (Mouuudiljiiijani?), ali, tko zna, možda je Allen upravo na tome i inzistirao, da se naglasi Gilova skromnost i prizemnost u kontrastu s pompoznošću i snobizmom pozerstva koje ga okružuje. Dalje, slavne su ličnosti, zbog malo vremena i potrebe da budu prepoznatljive gledatelju, praktički ograničene na nekakve uopćene, površne karikature, pa je tako jedan Dali, primjerice, sveden na puko trabunjanje o nosorogu. Nikakva ozbiljnija studija tih karaktera, naravno, Allenu nije bila ni na kraju pameti, niti je za takvo što bilo vremena ili smisla – galerija velikana ovdje je ionako samo u sporednoj ulozi, da svatko od njih u svojih pet minuta pred publikom ostane vjeran nekim svojim mušicama po kojima je bio poznat i pritom nas pošteno zabavi.

I sami se vodeći ranijespomenutom (po meni) glavnom porukom ovoga filma, ne puštajte suzu za minulim vremenima kad se Manhattanom prešetavala jedna ljupka mlada žena po imenu Annie, ne tugujte ni za bilo kojim drugim klasikom iz stvarno velike karijere omalenog majstora kojim se služite kao dokazom da se nekoć kvalitetan redatelj tijekom desetljeća srozao na niže grane. Kažu da Woody propada, da se „blamira“ što je stariji, da bi mu bilo bolje da je prestao snimati još tamo u devedesetima, da rasprodaje ugled. Ja kažem – ne seri britve. Ponoć u Parizu nije samo jedan toliko dobrodošao starinski, nostalgični film koji se ističe još i više zbog siromašne konkurencije koja ga trenutačno okružuje, to je ujedno i dokaz da u žilavom Židovu, ako uopće postoji bilo kakav drugi, još svakako ima baruta, kao i dovoljno mašte da – probudi i našu.

Piše: Dijana Erakovic

08.04.2011, 15:39h

Morning Glory (2010.)

Redatelj: Roger Michell

Scenarist: Aline Brosh McKenna

Glume: Rachel McAdams, Harrison Ford, Diana Keaton, Patrick Willson, Jeff Goldblum

Ocjena: 6,2

 

Zapamtit ću film po nekolicini dijaloga, ali jedan od najjačih su „utješne“ majčine riječi za Becky koja je netom dobila otkaz. Da ih parafraziram: Ako imaš san s osam godina, to je slatko. Ako imaš san s 18 godina, to je inspirirajuće. Ako imaš san s 28, to je patetično. Odustani dok nije postalo srceslamajuće. Svaka čast – to se zove pesimizam, ili kako ga neki vole nazvati realizam, uz grubo spuštanje na zemlju. Drago mi je što je film krenuo u obrnutom smjeru, i dokazao da je iznesena teza relativna kao svaka druga.

Film me privukao zbog hollywoodskih careva Harrisona Forda i Diane Keaton. Ford glumi legendarnog američkog novinara Mikea Pomeroyja koji je slavu stekao na svjetskim ratištima i političkim žižama, osvojio je sve moguće novinarske nagrade, i onda pred kraj radnog vijeka, sve mu se urušilo. Obiteljski život, kao i karijera. Sad mu se nudi posao u jutarnjoj emisiji laganog sadržaja – malo vijesti, puno zabave. Gotovo da ga ne može odbiti jer ga producenti drže u šaci, a smatra ga debelo ispod svog nivoa. Keaton pak glumi otkačenu novinarku Colleen Peck koja uživa u svom voditeljskom poslu upravo te emisije. Ona je unijela tonu pozitivne energije u film.

Njih dvoje imaju tajanstveno bliski odnos, doduše antagonističan. Cijelo vrijeme sam očekivala kako će se otkriti da su oni nekoć bili ljubavnici, ili nešto. I očekivala sam da će Colleen nešto napraviti da probudi Mikea, da se potrudi oko emisije koja je pred ukidanjem, budući da Becky broji samo bezuspješne pokušaje. Ništa od toga se nije dogodilo, i stvarno mi je na kraju ostao upitnik o prirodi njihova odnosa. Sve je prštalo između njih, too much za ljude koji su se tek upoznali, ili viđali tu i tamo, i koji su u profesionalno-poslovnom odnosu. Šteta što redatelj nije više iskoristio tu kemiju.

Glavna glumica, Rachel McAdams, ima ulogu već spomenute Becky, mlade, ambiciozne, nadobudne producentice koja dobije priliku raditi na jutarnjem showu, četvrtom po rejtingu u SAD-u. Za televizijsku kuću, preslabom da bi ga zadržali i sad je na Becky red da ga spasi. Vremena malo. Becky živi za posao, noć i dan, privatni život sveden na minimum, ali jedan kolega se ipak uspije probiti do nje. Zaglavinjala je da dovede Mikea u show, čak ucjenjujući ga. Prema svima pokazuje čvrstu ruku, dobre upravljačke sposobnosti, a prema njemu, svom novinarskom idolu i extra arogantnom i hladnom liku, dobro da ne puzi.

Koliko god da mi je Becky simpatična u svojoj upornosti i inovativnosti, toliko me živcirala njeno beskrajno drobljenje, stalna potreba da priča bilo šta, samo da priča, ponižavanje pred Mikeom, i pretjerano dokazivanje da je totalno u poslu, makar bila usred seksa. Jedno je ilustrirati nečiji radoholizam, predanost, srčanost, ali ovo je u brojnim scenama ličilo da je cura pukla i da bi bilo dobro za nju da ode na neku psihoterapiju. Pokušali su usporediti Beckyjinu putanju s Mikeovom, koji je završio sam, ogorčen i frustriran, pa je jedna od poanta filma da nikad zbog karijere ne zapustiš privatni život jer je život prazan ako oko tebe ne postoje ljudi s kojima možeš dijeliti sve… Lijepo, ali teško je progutati tu poredbu. Mike je čovjek koji je dio svjetske povijesti novinarstva, koji je svjedočio iz prve ruke o događajima i osobama koji su obilježili povijest prošlog stoljeća. Čovjek je obilazio svijet deset puta u godini dana sa stresnim zadacima, i logično je da mu je privatni život patio s takvim tempom. Međutim, Becky je producentica jutarnjeg showa sa čitavom ekipom, uglavnom iskusnih i specijaliziranih novinara i drugih članova, živi relativno blizu studija… Ima tu drame, riječ je o slabom showu jake televizijske kuće kojoj ruši rejting zbog čega je žele zatvoriti, pa izgleda kao da Becky spašava svijet, ali nedovoljno za usporedbu.

Tu je i Jeff Goldblum, koji samom svojom pojavom digne film. Kao Danny DeVito, ili Frank Collison. Dodijeljena mu je sporedna uloga, Beckyjinog šefa koji je neobična kombinacija hladne poslovne profesionalnosti i idealista. Živi punim plućima. Za razliku od Becky, sve stigne, trči u slobodno vrijeme i održava kondiciju, ima latinoameričku ljubavnicu – novinarku u Beckyjinoj emisiji koja još uvijek nije s engleskim na ti, opušten, a na visokom i odgovornom mjestu u televizijskoj kući.

Filmu treba priznati jednu scenu da je izvedena vrhunski. Scena u kojoj se sve raspliće pršti od emocija i nepredviđenih poteza glavnih likova. Mike se odriče svojih visokih novinarskih standarda da bi spasio show, Becky odbija poslovnu ponudu života, trči se s jednog kraja kvarta na drugi. Često se osjećam dok gledam ovakve scene kao da imam pet kockica šećera u ustima, patetika do beskraja, ljigavost. Treba ti biti drago, happy end, a sve ti neugodno gledati, pretjerivanja teška. Ovom filmu se to nije dogodilo. Ta scena te dirne, ali ostane na nivou.

Redatelj Michell je režirao Nothing Hill (1999.) s Juliom Roberts i Hughom Grantom. U njemu je bila jedna patetična scena u kojoj Julia, glumeći celebrity Anne Scott, govori Grantu, u ulozi vlasnika knjižare i njene ljubavi, sljedeće: „After all… I’m just a girl, standing in front of a boy, asking him to love her.” I to je trebalo izvesti. Čitavu scenu zajedno s tim riječima učiniti legendarnom, mada je bila predmet sprdnje u nekim parodijama. Vjerojatno mu je ova scena bila onda piece of cake.

Da zaključim, još jedna holivudska solidna i prosječna komedija uz koju ćete provesti ugodnih stotinjak minuta. Ulazi mi u raspon filmova koja ispune neka standardna očekivanja od „dramske komedije“ zbog čega moja preporuka glasi: ne morate ga pogledati, nije biser filmske umjetnosti da bi ga bilo šteta propustiti. Ali možete.

Piše: Deni Zgonjanin

27.09.2010, 16:18h

Još uvijek nije objavljeno tko će glumiti glavnog negativca Moriartya u nastavku Sherlocka Holmesa, ali smo dobili vijest da je Stephen Fry dobio ulogu Holmesovog brata Mycrofta. Genijalni Fry je izjavio kako je uzbuđen što je dobio priliku odglumiti tako kompleksan lik kao što je Mycroft te da ga pomalo posjeća na Oscara Wildea. Ostatak postave uz redatelja Guya Ritchiea čine Robert Downey Jr., Jude Law, Rachel McAdams i Noomi Rapace…

Piše: Deni Zgonjanin

12.09.2010, 15:56h

Švedska senzacija Noomi Rapace je najavljena kao glavna ženska uloga u nastavku Sherlocka Holmesa. Šveđanka se proslavila ulogom u hit filmu “The girl with the dragon tattoo” čiji se remake trenutno radi i to pod palicom Davida Finchera. Nije joj dugo trebalo da nastupi u nekom blockbusteru pošto su se producenti Sherlocka Holmesa odlučili da Rachel McAdams treba dobiti što manje minuta u filmu iz razloga koji nam još nisu poznati. Snimanje nastavka Sherlocka Holmesa je najavljeno za kraj ove godine a Noomi bi trebala glumiti francusku ciganku…

Page 1 of 11