Posts Tagged ‘Michael Shannon’

Piše: Marin Mihalj

18.06.2013, 16:59h

Čovjek od čelika (Man of Steel, 2013., 143 min.)

Redatelj: Zack Snyder

Scenarij: David S. Goyer

Glume: Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Russell Crowe, Kevin Costner, Diane Lane

Ocjena: 6.5/10

 

Velika očekivanja. Naravno, ne mislim na Dickensov roman, niti na subsekventne ekranizacije istoga; ne, mislim na velika očekivanja koja, unatoč tomu što bih trebao znati bolje, nerijetko uspijevaju upropastiti kino iskustva. Ili seks iskustva. Bilo koja nova iskustva koja željno iščekujem. E, pa, jebi ga, zaokret u radnji slijedi: dolaskom u kino dvoranu, smještanjem dupeta u red C, sjedalo 14, od nove sam storije o čovjeku od čelika očekivao jedno veliko ništa. Kritika se, recimo, pošteno ispišala po glavama tvoraca filma, ali imajući u vidu kako mi mišljenje kritičara ne znači apsolutno ništa, jer sud o bilo čemu volim i želim donijeti sam, njihova suzdržanost nije bila od presudnog utjecaja na moja snižena očekivanja. Nedostatak istih, zapravo.

Ekranizacija Sup’sa je teška. Donnerova originalna verzija s pokojnim Reeveom najviše se približila nečemu što možemo nazvati ‘dobar film’, neovisno o tomu kojega je žanra. Reeve je bio – ponekad u istom trenutku – jednako nespretan i preko svih mjera samouvjeren, pa je njegova podvojenost valjano predstavila Sup’sa kao jednog od nas, na trenutak nas uvjerila da je i on ranjiv čovjek, premda je u nama ukorijenjena svjesnost o njegovoj neuništivosti. Stoga, Bats da, Sup’s ne, jer je Wayne čovjek, a Kent neuništivi izvanzemaljac. Zato su očekivanja nepostojeća. Zato je teško dovesti publiku na rub sjedala kad je Sup’s u pitanju. Kao, da-da-da, bacit će mu kriptonit na prsa, izložiti ga suncima raznim, ali on će preživjeti. Mogu mu ubiti nekoga srcu dragog, ali nikad ne ubiju. I ako ubiju, on će zarotirati Zemlju i vratiti vrijeme. Stoga, dio drugi, da bi priča o Clarku Kentu funkcionirala, NE SMIJE biti ozbiljna. Smije, svakako, ali ne preozbiljna. No, involviranost gospodina Nolana u projekt, kao i njegova koscenarista na Bats trilogiji, Davida S. Goyera, kazivala je samo jedno – ovo će biti ozbiljniji, mračniji Superman.

Dobra vijest: da, ovo jest ozbiljniji i mračniji Superman, ali film nije lišen humora. Vrlo često, na pravim mjestima, tu su kratki dijalozi koji izvlače osmijeh na lice. Pritom su simpatični: korektni, decentni, niti malo vulgarni i prizemni, što je obilježje većine filmova u kojima je Nolan scenarist, producent ili redatelj. Nema straha, vi koji još gledali niste, Superman se i dalje zna našaliti. Loša vijest: redatelj ovoga filma je Zack Snyder. Prije nego me neki poklonik njegova rada pljucne u komentarima, moram spomenuti kako protiv Snydera nemam ništa [efikasno]. To je vrlo, vrlo solidan redatelj, pogotovo kada stvara film sa svojevrsnom poviješću; naime, većina se njegovih filmova oslanjala na materijal koji je već postojao. Prerade, ekranizacije crtanih romana, i svaki je od tih filmova oslikao na lijep način, ali i nerijetko znao promašiti vasceo fudbal kad je u pitanju filozofija i poruka koju je film trebao imati [Watchmen, recimo]. Vizualni mu je prosede intrigantan, čovjek je s vizijom, ali kao da se zadovoljava samo s tim. Njegov pretposljednji uradak, Sucker Punch, makar u sebi sadržavao zanimljivu ideju, tipičan je predstavnik posvemašnje režijske frenetičnosti, gdje Autor bombardira sva osjetila svoje publike, i ako to bombardiranje potraje dulje no što bi trebalo, a potraje, nakon nekog vremena te više nije briga te počneš zijevati. To se ne smije događati u filmu Man of Steel, zar ne? Ali, događa se, događa se često.

Izdvojiti dobre dijelove filma nije teško. Uvod, na Kriptonu, djeluje solidno. Malo je uprskan traljavim dijalozima Jor-Ela i Zoda, ali izgled Kriptona i dobro tempirana akcija dižu očekivanja [oh, ne!]. Isprva mi je smetao izostanak linearne naracije, ali to kronološki-retrospektivno izlaganje radnje nije loša ideja – ne da ti, jelte, da izgubiš interes. I tako, traje ta solidnost, diviš se Cavillovim mišićima, očima Amy Adams, vječnoj ljepoti Diane Lane i trbušatosti Larryja Fishburnea, a onda… kurac. Godina je 2013. Tehnologija, ovo-ono. Svjestan sam da u filmu mora biti akcijskih scena, pogotovo u filmu koji traje 140 minuta, ali 40-ak minuta finalnog obračuna, rušenje prekonekoliko stambenih blokova, čitavog grada, čini se, zbilja je previše. Možda ne bi bilo da je akcija pregledna. Jasno mi je da se ponešto preglednosti izgubilo u tom 3D-u, ali iste probleme su imali i oni koji su gledali u 2D-u. Gledao sam samo prve Bayjeve trensformerse, ali ako kažem da je akcija u MoS na tragu toga – glasna, brza, krkanska, sama sebi svrha – sve sam rekao.

Dakle, kad govorimo o MoS, govorimo o filmu čija je prva polovica vrlo korektna, dočim je druga nešto slabija, pogotovo kada krenu akcijske scene. Donner i njegova ekipa htjeli su uvjeriti publiku kako čovjek može letjeti, i u tomu su uspjeli. Između ostaloga. Danas, s naprednijom tehnologijom, Snyder i njegova ekipa stvaraju krajnje neuvjerljiv crtić u kojemu, brat bratu, pogine milijun ljudi u ruševinama grada, a da se nitko i ne osvrne, bez reperkusija po bilo koga.

Da ga ne pogledate u kinu, doma, bilo gdje – zbilja ne biste ništa propustili.

Piše: Ivan Andrijanić

12.05.2013, 17:57h

Michael Shannon jedno je od onih „pozadinskih“ lica, karizmatična pojava koje se iste sekunde sjetite čim je vidite, ali teško da možete registrirati neki film u kojem je ista odigrala glavnu ulogu. Ovaj zanimljivi glumac ostvario je suradnje s niz respektabilnih filmaša, među kojima su William Friedkin, Curtis Hanson, pokojni Sidney Lumet, te kralj campa, John Waters. To su samo neka od imena koja su ga angažirala u svojim filmovima, a 2007. godine, tada anomimac Jeff Nichols povjerio mu je glavnu ulogu u svom djelu Shotgun Stories. Četiri godine kasnije duo je ostvario maestralnu suradnju u sumornoj priči Take Shelter, gdje je Shannon odlično interpretirao psihički razlomljenog Curtisa, kojeg progone apokaliptične vizije.

Prokušanu formulu ne treba mijenjati, zar ne? Prošle godine dogodila se i treća suradnja (hvaljeni Mud s Matthewom McCounagheyem u glavnoj ulozi), a u planu je i četvrta. Postoje neke informacije da bi se film trebao zvati Midnight Special, a prema riječima redatelja Nicholsa, čini se da mu je u cilju napraviti nešto na tragu Johna Carpentera, i njegova Starmana.

Spoj kultnog filmaša, koji nam je podario niz genijalnih filmova (HalloweenThe Thing , Escape from New York) i zanimljivog mladog autora Nicholsa, zaista obećava.

Piše: tonymelo

17.04.2013, 20:14h

Piše: tonymelo

17.01.2013, 00:57h

Piše: Deni Zgonjanin

13.12.2012, 09:35h

Posljednji dugometražni film Johna McNaughtona bio je Wild Things, u kojem su Neve Campbell i Denise Richards izvodile stvari koje baš i nisu bile primjerene uzrastu koji je taj film većinom gledao. Ovih dana je počeo planirati povratak, ni više ni manje nego sa hororcem, zagonetnog naziva The Harvest. Radnja bi se trebala vrtiti oko bračnog para koji bolesnog sina odgaja distancirano od ostatka svijeta, sve dok se u susjedstvo ne useli mlada djevojka koja pobudi interes sina, što roditeljima počne stvarati probleme.

Obzirom na naziv filma, vjerojatno nećemo gledati još jedan previše jednostavan horor, već nas očekuje i nekakav twist. Tako barem tvrdi sami redatelj, koji je vezano za scenarij izjavio da ga već dulje vrijeme niti jedan scenarij nije toliko zaintrigirao te da je uzbuđen zbog prilično mračnog tona scenarija i twista na kraju. Što se tiče glumaca, može se pohvaliti velikom zvjerkom u glavnoj ulozi, naime upecao je Michaela Shannona, trenutno jednog od najtraženijih glumaca u Hollywoodu. Osim njega, u filmu bi se trebala pojaviti i Samantha Morton..

Piše: tonymelo

11.12.2012, 20:33h

Piše: Jelena Djurdjic

19.08.2012, 15:59h

Nakon što su se riješili filmova o superherojima, Tom Hardy (The Dark Knight Rises) i Michael Shannon (Man of Steel) udružit će snage u The Long Red Road.  Film je zapravo adaptacija drame Bretta C. Leonarda u kojoj je Hardy već glumio, na daskama koje život znače. Predstavu je režirao Phillip Seymour Hoffman,  ali za sada nema nikakvih informacija da će biti povezan s filmskom ekranizacijom, dok će Hardy ponoviti baš svoju ulogu Sama, čovjeka koji živi u indijanskom rezervatu, u Sjevernoj Dakoti, i upija tugu u alkoholu. Shannon će igrati Boba, Samovog starijeg brata.

Kad će biti film, tko će režirati, adaptirati scenarij i ostale pojedinosti za sad nisu poznate.

Piše: Vedrana Vlainić

10.04.2012, 12:31h

Put oslobođenja (Revolutionary Road, 2008., 119 min.)

Redatelj: Sam Mendes

Glume: Kate Winslet, Leonardo DiCaprio, Kathy Bates, Michael Shannon, David Harbour, Kathryn Hahn

 

Te „davne“ 1997. godine s radio postaja treštala je „Barbie Girl“, svijet je izgubio princezu Dianu i Jimmyja Stewarta, a filmska industrija donijela nam je The Fifth Element, La vita e bella i Titanic. Da, Titanic, jer iako nisam više niti upola toliko fascinirana njime koliko sam tada bila, ne mogu osporiti da je, iako posve prosječan, ipak dao svoj doprinos svijetu filma. Na posve osobnoj razini, izdvojila bih krasan soundtrack te, ono što je meni, tada klinkici od niti 10 godina činilo Titanic najvećim remek-djelom sedme umjetnosti nakon Lion Kinga, neponovljivi par, Kate i Lea. Više od deset godina kasnije, moji tadašnji ljubimci ponovno su udružili snage. Zar je uopće postojala mogućnost da, čak niti ne znajući apsolutno ništa ni o filmu, niti o literarnom predlošku (koji sam, suprotno svom običaju, pročitala tek nakon gledanja), ne odjurim u kino prvom prilikom?!

Svatko tko je ikada upoznao Wheelerove, rekao bi kako se radi o krasnom mladom bračnom paru, ljudima koji imaju „ono nešto“, koji su drukčiji, „posebni“. Uistinu, šarmantni Frank (DiCaprio) i ljupka April (Winslet) sa svojom slatkom bijelom kućicom u idiličnom predgrađu i dvoje vesele dječice savršena su slika „američkoga sna“. No, kao što to obično i biva, radi se o dvoje duboko nezadovoljnih ljudi čiji je brak daleko od sretnog.  Kada su se upoznali, oboje su bili puni snova i entuzijazma, fascinirani jedno drugime i opijeni mladošću i slobodom. Iako niti sada puno stariji, tako se svakako osjećaju, jer ona strast i zanesenost s početka odavno je nestala i sada su oboje nekako zapeli, zarobljeni u životu kakav nisu zamišljali, kakvome su se, čak, i izrugivali. April se od profinjene djevojke koja želi postati glumicom srozala na „očajnu“ kućanicu koja brine o djeci, obavlja kućanske poslove i povremeno nastupa s ispodprosječnom amaterskom glumačkom družinom. Frank je činovnik, djelatnik velike firme, radeći zamoran i besmislen posao koji prezire (jer nikada, u biti, nije imao vremena „otkriti“ koja mu je stvarna strast u životu, čime se zbilja želi baviti), ali koji je primoran obavljati ako želi izdržavati obitelj. Frustrirani tom odvratnom „prosječnošću“, izmjenjuju periode mučnih šutnji i gadnih svađa te žive očajnu, „beznadnu“ rutinu.

Ali, na dan Frankova 30. rođendana, sve se odjednom mijenja. April, naime, ima ideju. Prodati kuću, ostaviti sve iza sebe i započeti novi život u Parizu, gdje bi April radila (jer Europi su tajnice, navodno, jako dobro plaćene), a Frank bi imao dovoljno vremena „pronaći sebe“ i odlučiti što zaista želi biti u životu. To bi, po njihovom mišljenju, riješilo sve probleme. April bi napokon bila suverena, samostalna žena kakvom se oduvijek smatrala, a Frank bi našao posao u kojemu stvarno uživa i njihov suživot bi, automatski, postao onakav kakav bi trebao biti – bez trzavica i frustracija. Jer ipak, oni su „posebni“, drukčiji od ostalih stanovnika ovog učmalog predgrađa. Oni mogu i zaslužuju bolje, neovisno o tome što drugi misle. Drugi su tako i onako previše „prosječni“ da bi razumjeli…

Prva asocijacija i interna fora između mene i prijateljice bila je da je Revolutionary Roadwhat if“ scenarij za nastavak u slučaju da je Jack Dawson preživio. Pogledavši film, nekako mi dođe drago da je Titanic završio onako kako jest, unatoč silnim suzama koje sam tada isplakala. Šteta bi bila da moj „savršeni“ par iz djetinjstva završi baš ovako.

Reći da je April hladna i bezosjećajna, bila bi grozno površna procjena. Ona nikako nije bez osjećaja, samo što se radi o osjećajima koji nikako ne pristaju ideji uzorne kućanice, majke i supruge. Ispod hladne vanjštine buja strast, nemir, želja za nečim većim, uzbudljivijim od monotonog života u predgrađu. Ženi poput nje „ne stoji“ izgled pokorne ženice koja otpremljuje muža na posao, djecu u školu, čisti, kuha i viri susjedama u dvorišta tračajući i čavrljajući o vremenu i cvijetnjacima. Pomisao da bude kao i sve ostale, „priglupe“, stereotipne kućanice je užasava, a „igranje“ domaćinstva je zamara. Emocionalno nestabilna bi vjerojatno bio točniji izraz, a zbog kompliciranog odnosa s roditeljima (moram ovdje referirati knjigu, budući da film jedva da implicira tako nešto, u svrhu boljeg razumijevanja njezinog karaktera) skoro da je nesposobna normalno funkcionirati u obiteljskoj zajednici. Kao i glumica kojom se smatra, kojom je željela postati, može jedino igrati svoju ulogu najbolje što zna, sve dok jednog dana, jednostavno, ne „pukne“. U ovom slučaju, okidač njezina samouništenja bila je raspršena iluzija o novom, modernom i nekonvencionalnom životu u Europi.

Frank na kraju možda ispada „slabija“ karika, onaj koji je popustio, koji se nije držao svojih principa i stavova, ali je daleko realnija osoba koja, s vremenom, shvaća da se od snova ne može živjeti i da se ponekad mora napraviti i pokoji ustupak, čak i na uštrb onoga što želimo više od svega. Frank je bio spreman prilagoditi se, April je išla na sve ili ništa.

Suprotstavljeni Wheelerovima, tu su još dva, neusporedivo skladnija, para. Potpuno je nebitno na koji način održavaju svoj „mir u kući“, bilo svjesnim ignoriranjem činjenice da je muž beznadno zaljubljen u drugu ženu ili strpljivim toleriranjem ženinog „kvocanja“ (uz malu pomoć slušnog aparata, naravno). Campbellovi i Givingsovi ovdje su da pokažu kako je za normalno funkcioniranje u jednoj takvoj zajednici potrebno dvoje i koji su, uza sve svoje nedostatke i „prosječnost“, u biti jedini uistinu savršeni, upravo zato što su naučili biti zadovoljni životima koje vode.

Na stranu sve ostale kvalitete kojima ovaj film svakako obiluje: odlična priča, režija, glazba, ali ono što ga uistinu izdvaja od ostalih su upravo glumačke izvedbe. DiCaprio je već i puno prije Revolutionary Road dokazao da je mnogo više od onog slađušnog dječačića iz Titanica i sad se mirno može pobjedonosno smješkati u brk svima koji su tvrdili da će uvijek ostati tek pretty face i ništa više. S punim pravom je onomad vikao „I’m the king of the world!“, jer od kada ga je Scorsese učinio svojim novim „miljenikom“ s Gangs of New York, teško da je napravio ijedan krivi korak. Tijekom godina, briljirao je u izvrsnim ulogama poput onih u The Aviator, Departed, ili recentnijim Shutter Island i Nolanovom megahitu Inception, tako da ne iznenađuje da i ovdje izvrsno iznosi šarmantnog i sposobnog, ali neodlučnog Franka Wheelera, jednako nezadovoljnog životom u predgrađu kao i supruga mu, pitajući se kamo je nestao onaj entuzijazam „mladosti“, osjećaj da može biti što god poželi. Pomisao da može vratiti taj osjećaj, ideja o „traženju sebe“ u boemskom, živopisnom Parizu („the only place you’d ever been that you wanted to go back to, the only place that was worth living!“) ispunjava ga elanom i on nevjerojatno napreduje u svemu, čak i na svom dosadnom poslu, zanesen iluzijom da su i on i April napokon slobodni, svoji i jednostavno bolji od ostalih „jadnika“ koji prihvaćaju besmisao svojih života.

Kate Winslet, prekrasna, izražajna glumica, iznosi sve nepredvidljive nijanse Aprilinog lika i naprosto je savršena (iako možda ne onoliko koliko sam očekivala, ne baš u svakom trenutku), te u pojedinim scenama, baš kao i prije deset godina, potpuno zasjenjuje svog partnera. No, za nju sam znala od početka da će „rasturiti“, Leo me, pak, posve oborio s nogu rasponom emocija koje je uspio prenijeti i glumom kojom je pokazao kako ju je napokon dostigao, čak pomalo i prestigao. No, svaka čast glavnom paru, ali Revolutionary Road nudi i nekolicinu sporednih uloga koje, i uz ovakav fantastičan lead, sjaje takvom žestinom da ih je nemoguće ne spomenuti. John Givings je inteligentan, visokoobrazovan, pronicljiv, čovjek koji se ni pred kime ne pretvara (vjerojatno jedini takav), uvijek govori ono što misli i čvrsto se drži svojih stavova. John je ujedno i dijagnosticirani shizofreničar. E sad, treba li biti klinički lud da bi bio uistinu „svoja“ osoba, ne znam, ali znam da je takav lik dostojno mogao iznijeti samo uistinu izvanredan glumac. Michael Shannon se pojavljuje u svega dvije scene, ali ostavlja jednak dojam kao da smo ga gledali puna dva sata; izvrstan u autentičnosti koju unosi u ulogu, ali opet, ne pretjerujući, savršeno se nadopunjujući sa ostalima.

Sam Mendes, izuzetno vizualan redatelj, što je naročito vidljivo u njegovom Oscarom ovjenčanom American Beauty (1999.), i ovdje pokazuje svoju posvećenost detaljima i sklonost širokim, izuzetno lijepo osvijetljenim kadrovima, dok kontrastira jednostavnost scene i zanimljivo kadriranje s depresivnom i surovo realnom pričom. Rezultat je odličan film, meni osobno njegov najbolji, koji je zbilja teško sažeti u svega nekoliko redaka. Tako da, ako ste škicnuli plakat Kate i Lea u intimnom zagrljaju i pomislili: „Jao, super, taman malo romantike za opustiti se u nedjelju poslije ručka!“, radije uzmite daljinski i krenite u potragu za turskim sapunicama. Revolutionary Road je težak, mučan do te mjere da ostavlja osjećaj blage nelagode nakon gledanja i nikako nije film za svakoga. Ali je film koji ostavlja dubok dojam i koji se jednostavno mora cijeniti, ako već ne zbog vrlo hrabre tematike, onda zbog izvanredne glume. Možda ne „apsolutna“, ali preporuka svakako – i to od srca.

Piše: Koraljka Suton

28.11.2011, 14:02h

U zaklon (Take Shelter, 2011., 120 min.)

Redatelj: Jeff Nichols

Glume: Michael Shannon, Jessica Chastain, Tova Stewart, Shea Whigham

Ocjena: 9/10

 

Psihološka drama ”U zaklon” priča je o obitelji LaForche iz Ohija koju čine Curtis (Michael Shannon), njegova žena Samantha (Jessica Chastain) i njihova gluha kćerkica Hannah (Tova Stewart). Curtis radi na gradilištu, dok Samantha na tržnici prodaje svoj ručni rad, a pritom se ovaj vidno sretni bračni par hrabro nosi s gluhoćom male kćeri. Njihova do tada poprilično stabilna i neuzburkana svakodnevica bit će do temelja potresena u trenutku kada Curtisa, inače stabilnog i neuzburkanog muškarca, počne progoniti – njegova vlastita podsvijest. U snovima koji iz dana u dan (odnosno iz noći u noć) postaju sve učestaliji, javljaju mu se apokaliptične vizije. Premisa je uvijek ista – tornado epskih proporcija primiče se njegovu kraju, a kao najava katastrofe pada kiša gustoće (i boje) ulja, dok se ptice kreću do tada neviđenom (i nepredviđenom) putanjom. No mukama tu nije kraj. Zbog tog nevremena, ljudi oko njega ”polude” i postanu agresivni prema njemu i njegovoj obitelji. Utjecaj osjećaja uzrokovanih tim snovima do te se mjere otme kontroli da Curtis, gonjen paranoidnim strahom od potencijalne apokalipse, počne činiti financijski neisplative i pogubne poteze kako bi svojoj obitelji sagradio novo sklonište za zaštitu od oluje. I dok se svaki novi Curtisov potez čini sve iracionalnijim, u njegovo mentalno zdravlje počinju sumnjati ne samo ljudi oko njega, već i on sam.

Intrigantna premisa na kojoj radnja ove drame počiva imala je potencijala rezultirati apokaliptično lošim filmom. No srećom, to se dogodilo nije. Štoviše, ovaj se uradak i više nego uspješno zadržava u domeni psihološke drame, pritom vješto žonglirajući elementima koji ga na trenutke vuku u ponešto drugačijem pravcu. Curtisovi snovi koji nagovještaju apokalipsu odlično su snimljene scene koje kroz tijelo šalju trnce, podlo se prišuljavajući ne samo njemu, već i nama i doimajući se toliko realističnima da iz prve niti ne posumnjamo u njihovu pravu prirodu. A kada kao gledatelj ipak shvatiš da je riječ o noćnoj mori, poželiš se, zajedno s Curtisom, što prije iz nje prenuti. Ako ništa drugo, mi barem u ključnom trenutku postanemo svjesni činjenice da je sve to ”samo san” (makar ta spoznaja ne otklanjala tjeskobu) – naš junak nije te sreće. On je primoran do posljednje sekunde proživljavati neopisivi strah, veliku anksioznost i sveopću zgroženost zbog nadolazeće propasti i ljudi oko njega koji njemu i obitelji mu žele učiniti nešto nažao, te to bez treptanja i čine.

Baš je zbog tih odlično ukomponiranih i ničime najavljenih sekvenci snova toliko lako saživjeti se s Curtisom i razumjeti njegove porive i strahove. Većinu filma u kadru je on, čovjek rastrgan između dubinskih impulsa koji ga tjeraju na naizgled iracionalne postupke i rastuće svijesti o tome da su točno ti impulsi najvjerojatnije posljedica shizofrenije od koje boluje i njegova majka. I upravo je ta oluja ona najzanimljivija u čitavom filmu – upravo je ta oluja ono o čemu je tu zapravo riječ. U suštini nije ni bitno hoće li se uistinu pojaviti tornado i odnijeti sve k vragu ili ne, već je poanta u načinu na koji će se Curtis i njegovi najmiliji nositi s tornadom koji se pojavio u njemu, a sukladno tome i u svim njegovim odnosima. Govorimo o oluji razarajućeg učinka, koja bjesni i divlja dok se probija kroz njegovu podsvijest, a zatim se emitira na van rušeći pritom sve oko sebe i uzrokujući – apokalipsu.

A takav doživljaj ne bi ni bio moguć da Michael Shannon svoj posao nije odradio maestralno. Taj čovjek, inače nominiran za Oscara za ulogu ”ludog” matematičara u Mendesovom Revolutionary Roadu, u stanju je na gledatelja prenijeti apsolutno svaku, pa i najsuptilniju promjenu koju njegov lik doživi i proživi. To je glumac sposoban do te mjere zračiti emocijom, stanjem i raspoloženjem, da je naprosto nemoguće skrenuti pogled i ne uživati u svemu što ti on kao umjetnik daje. No, bez odlične Jessice Chastain (The Tree of Life, The Help)  kao ne samo zahvalne glumačke partnerice, već i žene koja je stvorila (kako i priliči) samostojeći lik od krvi i mesa koji se najbolje što zna i umije pokušava nositi sa situacijom koja ju je tako nenadano zadesila, Shannonova izvedba bila bi nepotpuna. On i Chastain predivno interagiraju jedno s drugim, stvarajući atmosferu toliko gustu da je se može nožem rezati, a istodobno jako emocionalno tešku i tugom prožetu.

Ta glumački  divno stvorena atmosfera doseže svoj vrhunac u meni osobno najupečatljivijoj sceni – onoj u kojoj Samantha svoga muža primora da sam napravi najvažniji korak u suočavanju sa svojim demonima. Moment u kojem on to naprosto ne može, a ona mu govori da mora, istovremeno je olovno težak i krajnje napet. Upravo bih taj trenutak okarakterizirala kao koncentrat svega onoga o čemu ovaj film zapravo jest, jer su u tih nekoliko minuta zbijeni sva tjeskoba koju cijelo vrijeme osjećamo zajedno s Curtisom, svi impulsi koji su ga kroz cijeli film gonili na njegove postupke, kao i sve emocije koje je njegova žena bila primorana proživljavati u čitavom tom procesu. A kao šlag na tortu dolazi ono najgenijalnije od svega – za vrijeme trajanja te scene, mi kao gledatelji jednako smo razapeti kao i sam Curtis, jer tek tada uviđamo da, usprkos svemu što smo mislili da znamo, ni sami nismo nadomak pravog razrješenja (je li tornado tu ili nije?), odnosno pitamo se tko je ovdje zapravo lud. Doslovce udišemo tenziju između Curtisa i Samanthe, srce nam nekontrolirano lupa u skladu s Curtisovim i polako shvaćamo da, baš kao i on, više ni sami ne znamo tko tu pije, a tko plaća.

To je ono u čemu vidim najveću ljepotu Jeff Nicholsova (Shotgun Stories) uratka. Redatelj nam pruža uvid u obje perspektive i time nas kao ljudska bića senzibilizira na to da – pokušamo razumjeti. S jedne strane imamo Samanthu, obiteljske prijatelje i Curtisove kolege, koji cijelu situaciju promatraju izvana, ispaštaju zbog njegovih postupaka i naprosto ne vide ikakvo racionalno objašnjenje za njegovo iracionalno ponašanje, osim onoga koje im se samo od sebe nameće: njegovi geni. Jer, budimo realni, u ovom je društvu brže i jednostavnije proglasiti čovjeka ludim nego li se zapitati je li možda ipak nešto drugo posrijedi i uhvatiti se ukoštac s time. Vidimo na koji način Curtisovi postupci utječu na njegovu okolinu, do koje ga mjere otuđuju od žene i zavlače se u sve pore njegova života, razarajući ga iznutra segment po segment. S druge strane gledamo Curtisa, proživljavamo njegove noćne more zajedno s njime i uviđamo uzroke njegovih postupaka. Istovremeno on sam pokušava racionalizirati to što mu se događa te voljno percipira znakove onoga što se smatra mentalnom bolešću, pritom doživljavajući sebe samoga na isti način kao njegova okolina. No takva racionalizacija samo dodaje ulje na vatru i dodatno potpiruje njegov unutarnji konflikt, jer, svom razumu usprkos, te noćne more koje ga progone i impulsi koji se iz njih rađaju tjeraju ga da i dalje postupa na načine koje društvo oko njega doživljava nerazumnim, paranoičnim i naprosto – ludim.

Na simboličkoj razini (striček Freud mudro bi rekao), Curtisovi su snovi odraz nevremena u njemu samome – ti ljudi u noćnim morama mogli bi komotno predstavljati potisnute aspekte njegove osobnosti koji se bune protiv Curtisova postojećeg ”sepstva” i kreću u napad na isto, pritom dekonstruirajući njegov identitet. Jer uistinu, tko je (naposljetku) Curtis zapravo – osoba koja pokazuje simptome onoga što bi društvo okarakteriziralo kao ludilo ili pak izrazito prijemčiv čovjek s vraški dobrom intuicijom koji, sukladno tome, jednostavno predosjeća neminovnu apokalipsu? Jesu li njegovi snovi indikator potisnutih problema, a predosjećaj apokalipse zapravo samo Curtisov nesvjesni pokušaj da tu internaliziranu oluju projicira na van, što mu onda pruža mogućnost da se bavi tom projekcijom, a ne samim problemom, ili je predosjećaj prave oluje taj koji mu zadaje noćne more i prouzrokuje unutarnja kolebanja? Što je tu uzrok, a što posljedica?  I u konačnici – je li to uopće bitno? Odgovore saznajte u filmu.

Piše: Vedrana Vlainić

16.09.2011, 11:45h

Jedan od najhvaljenijih glumaca mlađe generacije, Joseph Gordon-Levitt, ima glavnu ulogu u ovom akcijskom trileru o dostavljačima na biciklima koji dođu u posjed misteriozne pošiljke. Uskoro su mu na tragu policija i hrpa sumnjivih tipova, dok on samo pokušava sačuvati živu glavu – i dostaviti pošiljku na vrijeme. Nasuprot Gordona-Levitta, koji je već pokazao da mu odlično leže kojekakve uloge, igra odličan Michael Shannon, prava faca s onim svojim pronicljivim pogledom.

Za režiju je zaslužan David Koepp, a trailer obećava adrenalinom nabijene potjere i svakojake moguće i nemoguće akrobacije. U kinima se očekuje u veljači sljedeće godine. Pa, pogledajmo…

Piše: Deni Zgonjanin

25.06.2011, 15:12h

Pojavila se glasina kako je Christopher Meloni u pregovorima za nastup u Man of Steel, ali ne u nekoj manjoj ulozi već u jednoj od većih. Još jedan negativac? Ne znam, ali iskreno se nadam…

Meloni je karizmatična pojava koja bi mogla puno doprinijeti filmu bilo kakvom ulogom. Uostalom, svi oni koji su pratili Oz i Law & Order: SVU znaju o kakvom je glumcu riječ.

Puni cast Man of Steel ne ubrajajući Melonija glasi ovako : Henry Cavill, Amy Adams, Kevin Costner, Diane Lane, Russell Crowe, Julia Ormond, Michael Shannon i Antje Traue…. Impresivno, ne?

Piše: Deni Zgonjanin

16.06.2011, 12:10h

Dame i gospodo, odabran je glumac koji će utjeloviti Supermanovog biološkog oca (kojeg je u originalu utjelovio Marlon Brando) u rebootu Zacka Snydera. Ulogu je dobio… Russell Crowe!

Iako su u konkurenciji s njim bili Sean Penn i Clive Owen, odluka je pala na glumca za kojeg je javnost smatrala da nikad ne bi pristao na ulogu, ali čudo se dogodilo i pristao je.

Tako ćemo Crowea gledati kao Jor Ela u Man of Steel, gdje će se pridružiti već od prije poznatoj ekipi – Henryju Cavillu, Amy Adams, Kevinu Costneru, Michaelu Shannonu i Diane Lane. Kao točka na i castinga se spominje mogući nastup Connie Nielsen u ulozi žene od Jor Ela.

Piše: Deni Zgonjanin

18.04.2011, 11:46h

Napokon je izašao sinopsis za novog Supermana, ali prije toga da rezimiramo konačni casting koji se provlačio zadnjih mjeseci kako se ne bi više vraćali na to…

Superman- Henry Cavill

Lois Lane- Amy Adams

Zod- Michael Shannon

Martha Kent- Diane Lane

Jonathan Kent- Kevin Costner

Ostatak uloga, one manje mislim, će se narednih mjeseci popuniti ali ono što je trenutno najbitnije je sinopsis koji je jučer objavljen. Po njemu bi Clark Kent u početku filma trebao biti ratni izvjestitelj u Africi, koji svjedoči ratu između dva plemena te odluči iskoristiti svoje moći kako bi pomogao jednima od njih. Nakon toga odlazi doma kako bi otkrio tko je on zapravo i da pregleda kapsulu kojom je sletio na Zemlju, u nadi da će saznati više o podrijetlu svojih moći…

Jedina stvar koja me intrigira jest kako se u sve ovo uklapa glavni negativac General Zod? Hoće li se njih dvoje susresti u Africi ili nakon što Clark sazna istinu o svojim korijenima? Valjda ćemo uskoro saznati…

 

Piše: Koraljka Suton

17.04.2011, 13:36h

Tamo negdje krajem ožujka obavijestili smo vas kako su redatelju Zacku Snyderu (300, Watchmen, Sucker Punch) u užem izboru za ulogu tada još neimenovanog negativca u filmu Man of Steel završili glumci Michael Shannon (Before the Devil Knows You’re Dead, The Runaways, serija Boardwalk Empire) i Edgar Ramirez (The Bourne Ultimatum, Vantage Point).

Sada je obznanjeno kako će negativac biti General Zod, dok će u njegove cipele uskočiti izvrsni Michael Shannon koji je, usput budi rečeno, 2009. pobrao nominaciju za Oscara za najbolju sporednu ulogu u Mendesovom Revolutionary Road.

Također saznajemo da će se u filmu pojaviti Supermanovi roditelji Jor-El i Lara a glavna negativka bit će Faora, ratnica s Kriptona, za koju još nije nađena glumica.

I za kraj, čisto da se prisjetimo trenutnog stanja stvari: Henry Cavill je Superman aka Clark Kent, Amy Adams njegova voljena Lois Lane, Diane Lane tumačit će Marthu Kent, a Kevin Costner Jonathana Kenta.

Piše: Deni Zgonjanin

25.03.2011, 14:08h

Kako se bliži početak snimanja novog Supermana, tako je redatelj Zack Snyder sve bliže izboru glumca koji bi utjelovio glavnog, zasad neimenovanog negativca. U užem su izboru Michael Shannon i Edgar Ramirez, a konačni izbor bi trebali saznati kroz 2, 3 tjedna.

Shannon je stvarno odličan glumac koji je nepravedno zapostavljen u Hollywoodu, ali eto i to se zadnjih godina polagano mijenja, pogotovo nakon odličnih nastupa u Revolutionary Road i Boardwalk Empire. Edgar Ramirez nije poznat koliko i Shannon, ali je dobio puno pohvala  za nastup u mini seriji Carlos gdje je tumačio glavnog lika. Osim toga smo ga mogli vidjeti i u par mainstream filmova tvornice snova, poput The Bourne Ultimatum i Vantage Point. Također ćemo ga iduće godine gledati kao Aresa u Wrath of the Titans

Osobno? Definitivno Shannon…

Piše: Jelena Djurdjic

20.02.2011, 15:44h

Boardwalk Empire (2009. – ?)

Creator: Terence Winter

Glumci: Steve Buscemi , Michael Pitt, Kelly Macdonald, Michael Shannon, Shea Whigham

Ocjena: 8.5

Želite li da se netko u pravoj mjeri pozabavi određenom temom?  Nedostaje li vam živaca za praćenje iz sezonu u sezonu likova, koji pri tom postaju neke sasvim druge ličnosti, a priča se gubi u borbi za novac? Kako vam zvuči ovaj  poker: prohibicija u SAD-u -  Steve BuscemiMartin Scorsese – Al Capone? Ruka koja dobiva. Ali i ruka koja nije fleš-rojal.

Prva sezona Boardwalk Empire ima 12 šezdesetominutnih epizoda. Timothy Van PattenJeremy PodeswaAlan Taylor, Allen Coulter samo su neka od imena koja potpisuju režiju, i koja su, kako sam Winter (The Sopranos) kaže, pratili utabani put Scorsesea, redatelja pilot epizode. Pored toga što je režirao prvu epizodu, Scorsese je i jedan od producenata cijele sezone (uz Marka Wahlberga, npr). Simpatičan podatak je i da je pilot epizoda koštala tričavih 20 milijuna dolara.

O čemu je riječ ukratko? Enoch Nucky Tompson (Steve Buscemi, koji je ovu ulogu čekao cijelog života) iako ni gradonačelnik, ni šerif, već samo dio gradske vlade zadužen za financije, zapravo je glavna faca, čovjek koji stoji iza svih legalnih i nelegalnih poslova u Atlantic Cityju. Seriju otvaraju scene obračuna koje nam samo nagovještavaju što će se zapravo dešavati, da bi se zatim radnja vratila 3 dana unazad, dan uoči početka prohibicije (1920. godine), na sastanak feminističkog pokreta koji slavi nastupajuću prohibiciju, istovremeno boreći se za pravo glasa žena. Nastup Nuckyja Tompsona na tom skupu, i dirljiva priča kojom kupuje glasove za vremena koja dolaze,  tek su početak upoznavanja glavnog junaka, (ne)klasičnog Scorseseovog mafijaša. U scenama koje slijede dobivamo nagovještaje njegovih planova kako što unosnije profitirati od nastupajuće situacije, a finale sljedećeg dana trebao bi biti sastanak s gangsterima iz NewYorka i Chicaga. Usput pratimo njegovu dnevnu rutinu, upoznajemo njegovo najbliže okruženje, Jimmyj Darmodyja (Michael Pitt, pomalo iritantna kopija, i vizualna i zanatska, Lea DiCapria), trenutno njegovog vozača, dečka koji je obećavao, ali je napustio studije i otišao u rat, i sada pokušava naći svoje mjesto. Tu su i gradski šerif Eli Thompson (Shea Whigham), vječito u sjeni karizmatičnog brata, raskalašena priglupa djevojka Lucy (jako dobra Paz de la Huerta; da, da – na nju se odnose tekstovi o pretjeranoj eksplicitnosti scena) i tajnik-sobar Eddie (apsolutno izvrsni Anthony Laciura).

Da bi priča funkcionisala na svim nivoima već od prve epizode, zaslužne su scene  sastanka sa gđom Margaret Schroeder (Kelly MacDonald), koja, pod utjecajem Nuckyjevog govora od dan prije, dolazi tražiti posao za svog supruga, koji je očigledno fizički maltretira. Vrijeme njoj posvećeno u kancelariji, novac koji joj daje, iz džepa, što će biti dalje neka vrsta trademarka, kao i momenti koje nakon toga provodi zagledan u inkubatore s bebama su tu da tek naglase kakav je čovek pred nama, još jedan kriminalac za kojeg će iznova i iznova svatko od nas nesvjesno tražiti izgovore.

Pored međusobnih trvenja ljudi s one strane zakona, na putu općeg prosperiteta, nasuprot kriminalu stoji, kao beskompromisni borac na strani zakona, federalni agent Van Alden (Michael Shannon, još jedan preprecizan cast). Prikazan kao vjerski fanatik, čovjek prepun sputavanih emocija, nepotkupljiv, jasno je postavljen kao apsolutna antiteza Nuckyju Tompsonu.

Gdje je više Al Capone? Posebno iznenađenje u Boardwalk Empire (BE dalje) je upravo način na koji Scorsese takvo ime umrežava u priču. Pored demistifikacije, jedan od motiva je svakako i pojačavanje autentičnosti, i cijela ova postavka me asocirala na stvar koju je Tom Hooper uradio u mini-seriji John Adams, gdje je jedan Thomas Jefferson sporedan lik jer je Hooperov junak John Adams, i od toga ne odstupa.

Zašto ocjena nije 10? Zbog scenarija. Replike koje smo toliko puta čuli, zaplet ne pretjerano inventivan, deja-vu. Nedovoljna emotivna involviranost pa svih likova, osim Margaret, skoro pa ironičan pristup na nekim mjestima istoj, kao da je primjetna dosada samog scenarista što se zamlaćuje međuljudskim odnosima. Nedostaje iskri, interakcije, spontanosti  u komunikaciji, no tu je druga sezona.

Kostimi od kojih zastaje dah skoro su pa standard u Hollywoodu, ali kostimi u BE su postavili standarde i za te standarde. Svaka košulja, kravata, šešir, odijelo koje Nucky nosi su kao s naslovne stranice Voguea. Stil je također iskorišten i za podcrtavanje penjanja na ljestvici u gangsterskom svijetu, i kada vidite Ala Caponea u novom odijelu pomislit ćete da odijelo možda ipak čini čovjeka – ta iluzija će trajati sve dok Al ne progovori.

I za kraj, možda je neozbiljno reći, ali segment u kojem sam ja najviše uživala, i koji niti jednom nije omanuo, jest izbor muzike. Randall Poster je u BE bio zaposlen kao muzički arheolog! Pored toga što su koristili muziku najvećih imena tadašnje scene (Sophie Tucker i Eddieja Cantora), Poster i njegov tim pokušali su izvršiti muzičku rekonstrukciju nekih fragmenata do kojih su došli u svom istraživanju. Sve to upotpunjeno, recimo, Avalonom Ala Jolsona, Fascination Nata Kinga Colea, O Lola iz Mascagnijeve Cavalleria Rusticana, Caruso naravno, The Japanese Sandman Nore Bayes, Crazy Blues Mamie Smith, Verdijev Il Trovatore, Louis  Armstrong and His Hot Five u par navrata… Eh! Soundtrack BE je najgenijalniji poklon u 2011.-oj!

Piše: Koraljka Suton

18.09.2010, 11:21h

The Runaways (2010.)

Režija: Floria Sigismondi

Glume: Dakota Fanning, Kristen Stewart, Michael Shannon, Riley Keough, Stella Maeve, Scout Taylor-Compton

Ocjena: 6/10

U drugoj polovici 70-ih, ženski rock bend The Runaways bio je popularan u Sjedinjenim Državama i Japanu. Nakon raspada 1979., jedino gitaristica i pjevačica Joan Jett nije pala u zaborav, već je osnovala bend Joan Jett and the Blackhearts i napravila pravi hit obradivši pjesmu I Love Rock’n'Roll grupe The Arrows.

Što od svega ovoga vidimo u filmu? Ponešto, ali ne previše, jer u središtu istoga nije, kako sam prvotno očekivala, Joan (Kristen Stewart), već druga pjevačica benda Cherie Currie (Dakota Fanning), prema čijoj je autibiografiji film i snimljen (meni nepoznat podatak u trenutku gledanja zbog kojeg sam imala ponešto drugačija očekivanja).

Na početku filma upoznajemo maloljetnu buntovnicu Joan koja svira električnu gitaru (svetogrđe, jer žene ako i sviraju gitaru, onda isključivo akustičnu) i zalazi u rock klub, gdje igrom slučaja uoči tada slavnog i ekscentričnog producenta Tima Fowleya (Michael Shannon). Ona mu priđe, kaže da je gitaristica te izrazi želju za osnivanjem rock benda…ali isključivo ženskog. Dotični ugleda sjajnu priliku za eksploataciju maloljetnih, agresivnih curica koje će svirati nabrijanu glazbu i po mogućnosti mahati sisama i guzicama pred (sredovječnim) muškarcima. No, za to mu treba netko a la Brigitte Bardot, a frajerica Joan i ostale cure koje skupi za bend baš i ne odgovaraju tom profilu. Idealna se prilika ukaže kada u gore spomenutom rock klubu, ciljano tražeći neku ‘bardotastu’ curicu, priđe 15-godišnjoj Cherie Currie i priupita je zna li pjevati…

Priznajem, ovaj sam film išla gledati prvenstveno kako bih se dodatno uvjerila da Stewartica ne zna glumiti. Doduše, ovdje me čak i iznenadila – bila je i više nego podnošljiva, pače uvjerljiva. No, iz aviona se vidi da joj je ova uloga savršeno sjela baš zbog velike sličnosti sa samom Joan, njenim karakterom, stilom i ponašanjem. Kožne jakne, uske hlače, raščupana kosa, crni make up te hod, držanje, govor i gestikulacija frajerske lezbe? Hm, jesam li upravo opisala Joan Jett ili Kristen Stewart? Ali, kao što je i inače slučaj s dotičnom mladom nadom, na kraju sam skužila da je tokom filma zapravo skoro uopće nisam doživjela. Prvo sam mislila da je uzrok tome taj što nije dobila puno screen time-a, ali sam brzo uvidjela da nije do toga, već do same Stewartice, koja naprosto nema tu neku…’prisutnost’ zbog koje bi mi se urezala u sjećanje i ukrala svaku scenu u kojoj se pojavi. Umjesto toga, ona je ostala maltene neprimjetna. Tu i tamo koja solidna sekvenca u kojoj popizdi, ali tokom filma kao da je ni nema. Šteta. (Makar, veliki plus za nju i Fanningicu što su same otpjevale sve pjesme.)

Potonju pak proglašavaju glumačkim wunderkindom i istina je da je cura sasvim dobra u svom poslu s obzirom na dob. No isto tako, njena interpretacija nije bila ni po čemu spektakularna ili pamtljiva, makar njen lik i razvoj (tj. pubertet) istoga čine okosnicu filma. Ponajviše pratimo njenu postepenu transformaciju iz prkosne curice koja se teško nosi s brdom obiteljskih problema do totalno prokurvane i nadrogirane dive koja istovremeno uživa u slavi i potpuno se guši u njoj.

Kako ‘ukrasti scenu’ demonstrira sjajni Michael Shannon (nominiran za Oscara za odličnu ulogu ‘ludog’ matematičara u Mendesovom Revolutionary Roadu) kao odvratni Fowley kojeg, dakako, interesiraju isključivo pare i način na koji ih može zaraditi, makar to značilo prodavati seks, a ne glazbu (zapravo, pogotovo ako to značilo prodavati seks, a ne glazbu), oblačiti Cherie kao porno-glumicu te pisati pjesme koje su u skladu s tim imidžem.

Ono što je film definitivno uspio (i zbog čega ga je bio gušt gledati) jest prenijeti duh toga razdoblja, taj neki osjećaj potrebe za buntom i divljanjem te za žestokom glazbom kao ispušnim ventilom, statementom i manifestacijom tog bunta i potisnute kreativne energije. Daje nam se na uvid stvaranje i uspon jednog rock benda, čiji je poriv za pobunom utoliko jači jer je riječ o ženama, te nam se na pladnju servira (skoro) sve što uz to ide: tulumarenje, drugs and rock’n'roll…but without the sex. Iskreno, ne podnosim to američko licemjerje: ok je obući 16-godišnjakinju k’o damu noći iz Gajeve i prikazati kako lik kojeg tumači konzumira kokain i opija se, ali, s obzirom na njenu krhku dob, producenti ili tko već ne smatraju primjerenim da se snimi scena u kojoj se ona i Stewartica ševe (to stvarno je službeno obrazloženje), već samo vidimo par pusica i nekakvu mutnjikavu, ‘umjetnički režiranu’ sekvencu u kojoj je seks isključivo implicitan. Lažni moral, moraš ga voljeti.

No ako ništa, režija sama po sebi stvarno je ugodno iznenađenje (osim u toj sceni) te mislim da je ona i te kako zaslužna za odličnu atmosferu koja prevladava u filmu, a koja te potakne da nakon izlaska iz kina uzmeš mikrofon i električnu gitaru u ruke i daš si oduška – makar ne znao svirati!

Da sumiram: ako obožavate bend i znate sve o njemu, pojma nemam hoće li vam se film svidjeti. Volite li Joan Jett, smetat će vam što je dotična više u pozadini nego u prvom planu. Ako se nadate girl-on-girl akciji između Stewartice i Fanningice, bit ćete jako razočarani. A ako pak ne spadate ni u jednu od tih triju kategorija, provest ćete poprilično neopterećenih i zabavnih 106 minuta gledajući kako se mlade cure uništavaju u ime rock’n'rolla, pritom se nadajući da će postati slavnije od Beatlesa. Eh.

Piše: Marin Mihalj

10.09.2010, 02:04h

My Son, My Son, What Have Ye Done ( 2009 )

Režija: Werner Herzog

Glume: Michael Shannon, Chloe Sevigny, Willem Dafoe, Grace Zabriskie, Udo Kier, Brad Dourif

Ocjena:  7

 

Sigurno je lijepo biti Werner Herzog. Četrdeset godina uspješne karijere, sijaset odličnih filmova i dokumentaraca, jedina osoba na kugli zemaljskoj koje se pribojavao Klaus Kinski, čovjek bi, s pravom, pomislio da mu je dosta svega, da može mirne duše u mirovinu, povući se iz svijeta filma, al’ ne, Herzog je radoholičar i iz godine u godinu oduševljava njegova volja za snimanjem novih filmova, pisanja novih scenarija. Prije 38 godina Werner Herzog je snimio jedan od svojih najboljih filmova – Aguirre, der Zorn Gottes. Ako je prije toliko godina Herzog bio fasciniran čovjekovim postupnim gubljenjem razuma, i ako se možemo složiti oko toga, onda, 38 godina kasnije, nije se puno toga promijenilo kada je u pitanju ovaj veliki njemački redatelj.

Njegov najnoviji film, My Son, My Son, What Have Ye Done, također se bavi  čovjekovim gubljenjem razuma, ali ono što ovaj film razlikuje od gorenavedenog remek-djela je taj što mi, iako sumnjamo, nismo u potpunosti sigurni zašto Brad McCullum (Shannon) u šumama Perua, kraj rijeke Urubamba (mjesto gdje je Kinski gubio razum, on and off screen, tokom snimanja Fitzcarralda, još jednog Herzogovog klasika), naglo mijenja svoju ćud, mada nam Herzog daje do znanja da je Brad i prije puta u Peru bio bolesno vezan uz svoju bolesno zaštitinički nastrojenu majku.

Inspiriran istinitim događajem, film počinje s dojavom o ubojstvu i dvojicom detektiva, Havenhurst (Dafoe) i Vargas (Pena), koji prvi dolaze na mjesto zločina. Poludjeli Brad ubija svoju majku mačem u kući prve susjede, potom se zatvara u svoju kuću i uzima dva taoca, dva flamingosa, a redatelj nas kroz seriju flashbackova njegovih najbližih, zaručnice Ingrid (Sevigny) i kazališnog redatelja Meyersa (Kier) s kojim Brad surađuje na predstavi u kojoj sin ubija majku, polako uvodi u njegov svijet prije zločina i pokušava (?) objasniti zašto je do njega došlo. Ja, osobno, ne znam zašto je došlo do ticka u njegovoj glavi.

Ono što ovaj film – koji je, istina, spor i na trenutke zamoran – čini funkcionalnim je to što je Herzog takav redatelj da bi i od »govneta uspio napraviti pitu«. No ovaj scenarij, koji je Herzog napisao, u svakom slučaju nije govno, samo je još jedno redateljevo dekonstruiranje postulata jednog žanra, u ovom slučaju kriminalističke drame. Da  je ovo upalo u ruke nekog drugog redatelja, dobili bi jednu, siguran sam, krasno ispričanu krimi-misteriju, ali ni po čemu jedinstvenu, zadivljujuću i čudnu. To je moja recenzija, prilično pozitivna, ali zašto onda nategnuta sedmica?

Na stranu odlične role Shannona i Zabriskie, film je mjestimice ubitačno dosadan i da nema Herzoga i povremenih inspirirajućih kadrova (poput zamrzavanja svijeta gdje vidimo kako se glumci miču), film bi bio ispodprosječan. Ono što valja cijeniti je Herzogov homage samom sebi (ego-trip par excellence, a ja volim to): tu imamo već spomenutu epizodu iz Perua koje podsjeća na Fitzcarralda, imamo patuljka i imamo nekoliko bizarnih majčinskih pogleda koji kao da su ispali iz Lynchovog filma (nije ni čudno, ipak je Lynch producent filma). Za kraj: razlog zašto je film dobar, pa i da je najdosadniji na svijetu, je sljedeći: »Only faggots and negroes with attitude become actors. Are you a faggot now? Cause you don’t look like no negro to me.« Životna mudrost Uncle Teda (sjajna epizodna uloga Brada Dourifa) i njegova reakcija na Bradovu glumačku karijeru.

Page 1 of 11