Posts Tagged ‘Michael J. Fox’

Piše: Hrvoje Johnny Novak

01.05.2011, 01:17h

Los Angeles.  5 sati i 38 minuta ujutro. Dan je 28. ožujka 1995. godine. Okupan znojem, John  se budi u ne baš jeftinoj hotelskoj sobi.

-Znao sam, znao sam da ga nisam trebao odbiti!

- Dragi, što ti je?,  upita glas s jastuka do.

- Ništa, Kelly, ništa… Ružno sam sanjao.

- Hajde, spavaj dalje. To su ti zasigurno krivo sjeli onaj kavijar i svinjske nogice koje si sinoć drmnuo na banketu.

- Imaš pravo, draga. Laku noć…

No John nije više mogao spavati. Proganjao ga je taj san. Ćelavi zlatni dječak bježao je od njega i vikao nešto što je zvučalo kao „dance, Forrest, dance“. A sa strane, sjedeći u vrtnoj stolici, smješkao se Tom Hanks.

Ne znamo točno je li John Travolta doista imao noćne more nakon te dodjele Oscara 1995. godine, no vjerujem da mu u najmanju ruku nije bilo svejedno. Naime, bila mu je ponuđena glavna uloga u filmu Forrest Gump (1994.), no u konačnici ju je ipak propustio.

Takvih primjera propuštenih muških uloga ustvari ima napretek, pa ću u ovom tekstu navesti nekoliko njih za koje smatram da su među najzanimljivijima. Neće biti razvrstane ni po kakvim kategorijama (iako sam prvotno razmišljao o tome) jer bi to bilo dosta subjektivno, a i vjerujem da se time otvara veći prostor za pravo FAKovsko komentiranje. :) A ženske uloge nekom drugom zgodom…

No, od nekud moramo krenuti stoga zašto ne od onog što smo već spomenuli. Forrest Gump obilježio je karijere većine glumaca koji su se u njemu pojavili. Recimo, Mykelti Williamson je svijetu poznatiji kao Bubba, nego po ulogama u Heat (1995.) i Con Air (1997.). No, malo je nedostajalo da lik Benjamina Buforda Bluea prepoznajemo u licima Davea Chappellea, Davida Alana Griera, Ice Cubea ili – wait for it – Tupaca Shakura. Naime, oni su bili ti koji su odbili ulogu Bubbe. Ubogi Dave Chappelle je javno priznao da mu je propuštanje te uloge bila jedna od većih grešaka u životu. Neka, nije mi simpatičan (did I type that?).

Definitivno sličan san Travoltinu, ali dvaput, mogao je imati Chevy Chase. Prvo čovjeku izbjegne kipić za ulogu Forresta , a nakon toga i zbog uloge Lestera Burnhama (Kevin Spacey) u filmu American Beauty (1999.). A još tužnija je činjenica da naš Chevy te 1999. godine nije  snimio niti jedan film… Tko zna, možda je čekao oskarovski scenarij novih avantura Clarka Griswolda i njegove familije.

Obožavam Toma Sellecka. On je Car. I ne samo to, kao što vjerojatno veći dio vas zna, malo je falilo da bude i – Indiana Jones. Naime, kao što velik dio vas sigurno već zna, Tomu je bila ponuđena uloga profesora Jonesa u filmu Raiders of the Lost Ark (1981.). No, kako je bio ugovorom vezan za snimanje pilota serije Magnum P.I., smatrao je da bi poštena i časna stvar bila odbiti ulogu Indiane i držati se već potpisanog ugovora. Na njegovu nesreću, na kraju je snimanje pilota na Havajima bilo odgađano 6 mjeseci, što je teoretski dovoljno vremena da se snimi film. K tome, kao sol na ranu, film je također bio sniman na Havajima. Uloga je u konačnici, naravno, pripala Harrisonu Fordu.

Zanimljiv je taj Harrison „The Backup Guy“ Ford. Sjećate li se filma Air Force One (1997.)? Za ulogu predsjednika prvi je izbor bio Kevin Costner, koji ju je u konačnici morao propustiti zbog snimanja epskog spektakla The Postman (ovo epski protumačite na način koji vam je draži). Dobričina Costner je bio taj koji je osobno preporučio Harrisona za tu ulogu. Zanimljivo, ali to nije bio prvi put da se isprepliću putevi ove dvojice glumaca. Naime, i Costner i Ford su odbili ulogu u filmu The Hunt for Red October (1990.) koja je u konačnici u ruke otišla Alecu Baldwinu. No, to nije sve, jer ako kao Alec odbijete glumiti u nastavku tog filma, zamijenit će vas – tko drugi nego Harrison Ford. No, ni to nije sve! Ako odbijete ulogu u filmu The Fugitive (1993.) poput Aleca, opet će vas zamijeniti – dobri, stari Ford.

No, treba biti pošten i reći da je i ovaj vrsni glumac također odbijao uloge u kasnije značajnim filmovima poput  JFK (njegov prijatelj Costner), Proof of Life (Russell Crowe), The Patriot (Mel Gibson), The Perfect Storm (George Clooney)…

Vremešni životni partner Calliste Flockhart  također je odbio još jednu ulogu koja je kasnije otišla u ruke Kevina Costnera – bila je to uloga Eliota Nessa u The Untouchables (1987.).  Mislite si, u redu, takva je uloga. Traže se profinjeniji glumci. Koliko ćete li se onda iznenaditi kada vam kažem da je istu ulogu odbio i najveći ljubitelj čivava među glumcima – Mickey Rourke! Osobno – ne znam kako bih njega zamislio u toj ulozi, ali ja ga ne mogu zamisliti niti kako glumi 22 godine mlađeg gej rabijaša u ragbijaševim mlađim danima, tako da…

I da, Mickey je odbio također i ulogu Axela Foleyja u Beverly Hills Cop (1984.) koja je nakon nekoliko promjena scenarija završila u rukama Eddieja Murphyja. Nasreću, prethodno se na ponudi za istu ulogu zahvalio legendarni Stallone.

Razloga za žaljenje vjerojatno ima i veliki Sean Connery. Naime, škotska legenda prije desetak godina odlučila je preskočiti ulogu Gandalfa u Gospodaru prstenova jer, kako kaže, ‘ne razumije radnju’. Nešto je bistriji, čini se, bio sunarodnjak Ian McKellen, kojem nošenje bijelih haljina ionako nije baš strano.

Još jedan od braće Baldwin naći će svoje mjesto na ovoj listi. Naime, onaj plavi Baldwin (najjednostavnija karakterizacija), tj. Stephen, propustio je glumiti u Speed (1994). I ne, ne kao negativac ili umjesto Jeffa Danielsa, a bogami niti umjesto Sandre Bullock - već kao Jack, tj. umjesto Keanua Reevesa.

Kad smo već kod Nea, tu je ulogu u Matrixu (1999.) trebao odglumiti Will Smith, no on se radije odlučio za Wild Wild West (1999.) i tu odluku kasnije javno požalio. Osim Smitha, uloga je bila nuđena i Ewanu McGregoru i Nicolasu Kimu Coppoli aka Cageu. No, nije se samo uloga Nea odbijala masovno. Naime, uloga Morpheusa bila je ponuđena Chow Yun Fatu, no on ju je odbio. Možda i pametna odluka budući da znamo čime se Fishburneova kći počela baviti. :D

No, da se mi vratimo na Johna Travoltu.  Tko zna, možda su mu scijentolozi ponudili neku kristalnu kuglu pa da gledajući u nju izabere film u kojem bi možda osvojio kojeg Oscara. Ako i jesu, kugla je bila zamagljena ili kupljena na buvljaku, jer prihvatiti uloge u Battlefield Earth: A Saga of the Year 3000 (2000.) ili u The Punisher (2004.), a odbiti primjerice već spomenutog Gumpa ili Apollo 13 (1995.) u najmanju su ruku, dvojbene odluke. No, ima i jedna zanimljiva slučajnost. Da Travolta nije odbio uloge u Days of Heaven (1978.), American Gigolo (1980.), Oficir i džentlmen (1982.) te Chicago (2002.) jedan drugi veoma popularni glumac možda ne bi bio toliko popularan. Richard kaže hvala. :D

Eric Stoltz, pak, umalo je obilježio naša djetinjstva. Kažem „umalo“ jer je naširoko poznato kako je Eric trebao ovjekovječiti lik Martyja McFlya u Povratak u budućnost (1985.). Naime, Eric je već bio snimio nekoliko scena iz filma kada su ga autori odlučili zamijeniti Michaelom J. Foxom, koji je uostalom i bio njihov prvi izbor. Michael nije bio u mogućnosti snimati zbog prijašnjih obaveza na seriji Family Ties, koje su se još i povećale trudnoćom jedne od glumica. No, njenim povratkom na snimanje Michaelove su se obaveze smanjile (nije više morao nositi seriju) te je nakon četiri tjedna snimanja zamijenio Erica. Nastavio je paralelno snimao seriju i film spavajući najviše 5 sati dnevno. Ne dajte Tomu Sellecku da ovo čita…

Lik Batmana definitivno je pretrpio  velike promjene kroz svoju povijest. Kada bi se uspoređivali, recimo, Batman – The Movie (1966.) te najnoviji The Dark Knight (2008.) razlika bi bila kao noć i dan. Stoga me osobno ni ne začuđuje da su kandidati za Burtonovu verziju iz 1989. godine bili Bill Murray (da, dobro ste pročitali) i Harrison Ford. Ne, šalim se, ovaj put nije bio Harrison, već Kevin Kline, a uloga je na kraju, kao što znate, otišla u ruke Michaela Keatona. Život piše neobične priče pa tako i tu da je Angel, tj. David Boreanaz, odbio ponuđenu ulogu Brucea Waynea u Nolanovu Batman Begins. U svakom slučaju, bolje nego Ashton Kutcher, kojega su razmatrali. Jer to bi tek bio Dark Dark Knight. Osim ako ne zametne negdje Batmobil…

Jedan od brojnih glumaca koje su razmatrali za ulogu Jacka ‘I’m the King of the World’ Dawsona u Titanicu bio je i Macaulay Culkin, zvijezda dječjih filmova Sam u kući i Richie Rich. Nasreću, ekipa odgovorna za casting brzo se opametila – zamislite samo da se, u onoj vatrenoj sceni u automobilu, na zamagljenom staklu umjesto ruke pojavi – Culkinovo klempavo uho.

Tko zna kako bi Terminatori izgledali da je u njima legendarnog glavnog lika nije glumio Arnold Alois Schwarzenegger. Sad ste zbunjeni. Gledate zbunjeno u ovo Alois. Je li to taj. Da otklonim sumnje – to je taj Arnie, sad već bivši guverner. E sad, stvar je u tome da je James Cameron, otac Terminatora, predvidio da Arnie glumi Kylea Reesea. No, nakon što je ovaj pročitao scenarij, poručio je Cameronu da želi ulogu stroja. „Ali zašto, pa Reese je zvijezda. Heroj! Terminator gotovo da ni ne priča u filmu“, tvrdio je Cameron. Arnie je odgovorio: „Trust me“. Sve ostalo je povijest…

Da zaključimo, mnogi su glumci odbili kvalitetne uloge ili prihvatili one koje bi im bilo pametnije da su  odbili. Na kraju krajeva, „Life is like a box of chocolates – you never know what you’re gonna get“, kako je umalo rekao John Travolta…

Piše: Sven Mikulec

15.03.2011, 12:03h

Da ne duljim previše, mislim da je vam naslov dovoljno govori o čemu ću se malo raspisati. Ova lista ponešto je drugačija jer je posvećena svega jednom filmu, i meni služi kao svojevrsno odavanje počasti jednom do filmova koji su mi obilježili djetinjstvo. Dakle, razlozi zbog kojih mislim da se isplati (po dvadeseti put) pogledati BTTF

13. Odličan soundtrack

Nakon što se producentu Spielbergu nije dopala ideja da na Povratku radi isti čovjek koji je radio na Zemeckisovom posljednjem filmu Romancing the Stone, Alan Silvestri (Predator, Forrest Gump, Tko je smjestio zecu Rogeru, Brodolom života…), Zemeckis je ovome savjetovao da se posebno potrudi kako bi epskim skladbama impresionirao zahtjevnog šefa Spielberga. Iako su u film uvrštene dvije Silvestrijeve skladbe, najveća usluga koju je kompozitor napravio filmu vjerojatno je bilo predlaganje da glavnu pjesmu snime Huey Lewis & The News, koji su zatim doprinijeli odličnim The Power of Love i Back in Time. Osim tih glavnih pjesama, meni su posebno drage ostale izvedbe Earth Angel na maturalnom plesu (Marvin Berry and the Starlighters) i, naravno, Johnny B. Goode…

12. Fajt pred školom

Nitko ne voli nasilnike i svi se trijumfalno naježimo kad toliko puta ismijani underdog iz tučnjave s nekim bahatim školskim snagatorom izađe u stojeći na nogama. Rijetko koji film pruža takav osjećaj ponosa i zadovoljstva kao što to gledatelju nudi scena konačnog obračuna Georgea i Biffa, a njihov epski dvoboj ujedno je jedan od najsvjetlijih trenutaka u povijesti bullyinga na filmu.

11. Najotmjeniji time machine ikad viđen na filmu

Nikad se nisam nešto posebno ‘ložio’ na automobile i jedan sam od onih koji na pitanje kakav auto voziš odgovaraju: crveni. Međutim, vozilo kojim su se Marty i Doc provozali u prošlost i budućnost čak je i mene impresioniralo kao klinca.

Wait a minute, Doc. Ah… Are you telling me that you built a time machine… out of a DeLorean?
- The way I see it, if you’re gonna build a time machine into a car, why not do it with some style?

Model DMC-12 konstruirala je tvrtka DeLorean Motor Company u vlasništvu Johna, pogađate, DeLoreana i to za američko tržište 1981./1982. godine. Prije obustave proizvodnje krajem ’82., svjetlo dana ugledalo je oko devet tisuća DeLoreana, od čega se vjeruje da danas postoji još barem njih šest tisuća. Samo jedan od njih, dakako, može putovati kroz vrijeme.

10. Biff Tannen – jedan od najboljih negativaca ikad

Povratak u budućnost može se podičiti ne samo genijalnim partnerima Fox-Lloyd ili izvrsnom podrškom Crispina Glovera i Lee Thompson, nego i briljatnim glavnim negativcem Biffom, od kojeg su scenaristi i odlični Thomas F. Wilson napravili jednog od najupečatljivijih i najzabavnijih nemesisa ikad. Biff je tipični nasilnik, smjestili ga mi u srednju školu, iskvarenu budućnost ili prostranstva Divljeg Zapada, bahat, zloban tip koji uživa iživljavati se na slabijima, ali i tip koji, u svojim upornim pokušajima da naudi obitelji McFly na koju ima poseban pik, redovito završi u govnima. Što nas dovodi do sljedećeg broja na listi.

9. Drek kao lajt motiv

Kroz cijelu trilogiju proteže se motiv, da budemo pristojni, izmeta, i u pravilu ga povezujemo s nes(p)retnim Biffom, koji u ovim filmovima predstavlja neku ljudsku, ponešto gluplju verziju jadnog Kojota iz epskih crtića o Ptici Trkačici. Što god pokušao napraviti, Marty i njegova obitelj pokazali su se nedodirljivima za njegove, kako Lorraine to veli, meat hooks, a scene u kojima se Biff blisko susreće s gnojivom zabavan su, inspirirajući i efektni završetak borbe sa silama zla.

8. Koherentan, zabavan scenarij

Svaka čast Zemeckisu i Galeu na scenariju, jer izgraditi priču koja se proteže kroz tri stoljeća i četiri generacije obitelji McFly, i pritom zadržati visoku razinu napetosti, uvjerljivosti i uzbuđenja, stvarno nije mala stvar. Bilo da se radilo o šarmantnom Hill Valleyju iz ’55., kad su rasne netrpeljivosti na vrhuncu, neonskom, visokorazvijenom gradu iz 2015. (više se ne čini tako daleko u budućnosti) ili Wild West ugođaju iz druge polovice 19. stoljeća, velika je pozornost pridana detaljima prikazanog doba i teškoćama koje Marty doživljava u pokušajima da se prilagodi novim okolnostima. Osim toga, mora da je scenarij dobro napisan ako iz filma u opću kulturu uđe bar nekoliko kultnih citata…

7. Kultni citati

Roads? Where we’re going, we don’t need roads.

U filmsku šprehu iz BTTF trilogije ušlo je nekoliko sada već pošteno izlizanih fraza poput ove gore spomenute, kojom je Doc umirio Martyjevu zabrinutost što nema dovoljno prostora u ulici da se dosegne potrebnih 88 milja na sat. Referencirana u brojnim društvenim situacijama i ponekom filmu (od ovih što ih se mogu sjetiti – Knocked Up), ova fraza teško da je jedina. Na listi citata koji spadaju u onu simpatičnu Barneyjevu kategoriju legen-wait for it-dary još su:

Lou, give me milk. Chocolate!

Hey you, get your damned hands off her!

If my calculations are correct, when this baby hits eighty-eight miles per hour… you’re gonna see some serious shit.

Chuck? It’s your cousin Marvin. Marvin Berry. You know that new sound you were looking for? Well, listen to this.

I’m George, George McFly. I’m your density.

Jesus, George. It was a wonder I was even born.

… i, dakako, ona politički prilično aktualna: Who do you think? The Libyans!

I lista tako može ići do unedogled jer, koristeći omiljenu Docovu poštapalicu, Great Scott, ovo je jedan fenomenalan film.

6. Incest na veseli način

Incest je uvijek gadna stvar. Bilo da pričamo o legendama o pješčanom raju na otoku Susku ili nešto manje suncem obasjanim podrumskim odajama familije Fritzl, ideja o tolikoj bliskosti unutar jedne obitelji odbojna je i prilično jeziva. Međutim, Povratak u budućnost takve je prirode da čak i ovako osjetljivu, tešku temu dotiče na sasvim veseo, zaigran i djetinji način – kad Martyju majka uvali jezičinu, rijetko tko će pomisliti ”nađite si podrum” – što samo znači da priča funkcionira savršeno.

5. Crispin Glover

Mlitavi, push-over tata kojem sin pomaže da si ponovno ispiše prošlost i usput stekne muda koja mu nedostaju u nesretnoj sadašnjosti, odličan je dodatak šarmantnoj smjesi koju je zamijesio Zemeckis u scenarističkoj suradnji s Bobom Galeom. Crispinu Gloveru ovo će biti najveća uloga karijere – usprkos nastupima u Charliejevim anđelima, Nurse Betty i Hot Tub Time Machine, on će zauvijek ostati George McFly, jedina faca koja i čokoladno mlijeko naručuje – sa stavom.

4. McFlyjeva izvedba Johnny B. Goode

Kad je Chuck Berry napisao legendarnog Johnnyja B. Goodea nije ni sanjao da će tridesetak godina kasnije njegovu zaraznu pjesmu dodatno popularizirati Marty McFly na “Enchantment under the Sea Danceu” svojih roditelja, u pokušaju da neupućene maturante pedesetih godina upozna s rokenrolom. Foxova izvedba, u početku smirena i kontrolirana, a kasnije, kako kočnice popuštaju, a zvučnici bivaju srušeni, raskalašena i u jednom trenutku čak prebačena na tlo, jedna je od onih koje vam se usjeku u pamćenje i koje nadmašuju čak i onu našeg multitalentiranog Kostelića, iako je pjesmu zapravo otpjevao izvjesni Mark Campbell. Jedina zamjerka je što nisu naglasili ”do not try this at home” – u bezuspješnim pokušajima da ”skinem” Foxovu izvedbu, nebrojeno puta pošteno sam izgrebao leđa na tepihu.

3. Christopher Lloyd

Zabavni Fox više nego doraslog partnera dobio je u liku šašavog znanstvenika, dr. Emmeta Browna, u interpretaciji legendarnog Christophera Lloyda. Praktički čitav film nošen je na njegovim i Foxovim leđima, a njihova suradnja, urnebesni dijalozi i blago rečeno nesvakidašnje situacije koje ih zadese glavni su forte trilogije. Bez Lloydove karizmatične, predane i iznimno zabavne pojave, teško da bi Zemeckisov film funkcionirao na ovoliko razina.

2. Michael J. Fox

Tada 24-ogodišnji talent, s višegodišnjim stažom na seriji Family Ties i nekolicinom televizijskih filmova iza sebe, apsolutno je šarmirao publiku svježim, energičnim nastupom i opipljivom kemijom koju je na ekranu postigao s iskusnim Christopherom Lloydom, tvoreći jedan od pamtljivijih i omiljenijih filmskih tandema. Svojim je nastupima u trilogiji u potpunosti opravdao pomalo bezobrazni tretman koji je od studija dobio jadni Eric Stoltz, kojem su ekspresno uručili košaricu čim je Fox otkrio da ipak može paralelno snimati i seriju i film. Teškom bolešću obilježena presiromašna karijera obećavajućeg McFlyja Juniora (Žrvte rata, The Frighteners, Mars Attacks!, Stuart Little, Svi gradonačelnikovi ljudi) ovdje je dosegla svoj vrhunac, dok je njegova izvedba kulerskog tinejdžerskog vremenskog putnika zasluženo ušla u antologiju.

1. Sentimentalna vrijednost

Povratak u budućnost jednostavno je jedan od onih filmova koje sam uvijek rado pogledao sa svojom obitelji, dijeleći posebno mjesto na polici s naslovima poput Gooniesa, Tri amigosa, Božićne priče, Bernarda i duha, Policajca s Beverly Hillsa i još nekima. I dok sam svjestan toga da u svakom domu postoje police s filmovima različite od ove moje na koju sam ponosan, vjerujem da ne bih previše pogriješio kad bih ovaj film etiketirao pravim, toplim i, zbog iznimno širokog raspona žanrova koje obuhvaća (SF, komedija, akcija, romantika…) idealnim za sve, ili bar većinu ‘polica’ koje postoje. U ocjenjivanju Povratka daleko sam od objektivnog, niti to pokušavam biti. Time dolazim do kraja ove kritičke irelevantne liste kojom sam samo želio podsjetiti na jednu priču uz koju mi je drago da sam imao prilike odrastati.

Piše: Matej Lovrić

25.10.2010, 12:48h

Top 13 – kvalitetni nastavci

Filmski nastavci su, doista, jedna vrlo kontroverzna i osjetljiva biljka u našem predivnom svijetu sedme umjetnosti. Za početak, oni uvijek, i prije samog pojavljivanja ili gledanja, donose gomilu pitanja. Ima li smisla i razloga nastaviti nešto (uglavnom) popularno,  uspješno i kvalitetno ili je bolje ostaviti svetinju neka se ponosi samom sobom u miru? Postoji li dovoljno kreativna i originalna, nova ideja koja će na zadovoljavajući način biti povezana s ikonom koja joj prethodi? Ako redatelj ili glavna glumačka zvijezda originala odustanu od projekta, što onda? Što je s novim licima, s novinama u radnji, s iščekivanjima publike i skepsama? Tisuću pitanja, i, nažalost, rijetki kvalitetni odgovori, o čemu svjedoči često razočavarajući tretman i prihvaćenost brojnih zgrtača love, što je oduvijek bila glavna titula nastavaka. Ipak, mit ili čak zlatno pravilo o sequelu koji je kvalitativno miljama slabiji od originala pobijaju rijetki, ali iznimno cijenjeni primjerci. Ovo je top-lista onih filmova koji su se usudili postaviti bezobrazno pitanje – je li moguće da smo bolji od onoga kojemu dugujemo svoje postojanje?

P.S. Nastavci kod Star Warsa i Lord of the Rings su napisani, osmišljeni i dogovoreni i prije snimanja originala, što smatram varanjem, pa ih nemojte tražiti na ovom popisu.

No.13: Rocky Balboa (2006)
Rijetko je koji dio rijetko koje popularne franšize izazivao toliko podsmijeha i otvorenog pokapanja i prije samog početka produkcije kao (valjda) posljednje, šesto poglavlje priče o filadelfijskom boksaču zlatna srca i čelične brade. Balboa sigurno nije najbolji nastavak istinskog klasika iz 1976, no nakon eksplozije testosterona u 80-ima i popljuvane 5-ice, pružio je elegantan, suptilan i kvalitetan završetak s mnogo stila i razumijevanja za glavni lik. Kvalitetan scenarij i sigurna režija ostarjelog Slyja izazvali su mnogo ugodne topline kod vjerne, ali i isfrustrirane publike i učinili da Italian Stallion uzdignuta čela otkorača u legendu.

No.12: Gremlins II: The New Batch (1990)
Kako nadmašiti nešto šarmantno i neodoljivo suludo, što u idealnom omjeru spaja stravu, humor, akciju i društvenu kritiku, te usput stvori jednu od najvećih ikona pop-kulture 80-ih? Jednostavno – sprdaj se s tim do granice dobrog ukusa. Legendarni Gremlini, nevjerojatno simpatični bad guysi koji su 1984 pokrenuli seriju tzv. creature moviesa, bili su i ostali predivno sjećanje iz djetinjstva kojemu se vraćamo s osmijehom. Nasreću, potpuno je ista situacija i s dvojkom, koja je navila ludilo na maksimum, parodirala sve cake iz originala (što, kvragu, znači „ne hrani ih iza ponoći“, kad prestaje zabrana?) i dodatno osnažila mogućnosti zločestih klipana. Moderna poslovna zgrada kao lokacija pruža nebrojene mogućnosti, a film ne bismo tu spominjali da ih sjajni Joe Dante nije u potpunosti iskoristio.

No.11: Back to the Future Part II (1989)
A kad smo već kod djetinjstva i pop-kulture 80-ih, grijeh bi bio zaobići jednu od najjačih trilogija svih vremena i, unatoč prečestom statusu SF-zezancije, remek-djelu Roberta Zemeckisa. Nakon jednostavno briljantnog originala, nastavak se ipak spustio za pola stepenice, no međuigra Doca Browna, Martyja i, ovoga puta detaljno obrađenog, negativca Biffa Tannena ponovno funkcionira savršeno. U nastavku, bavimo se čak četirima vremenskim razdobljima (1955, 1985, 2015 i alternativna 1985), do kraja upoznajemo razvoj Hill Valleyja i njegovih žitelja, a brojne fore vezane uz određena vremenska razdoblja i probleme putnika kroz vrijeme dižu ionako vrlo pozitivan dojam. Scenaristički, ali i s logičko-realistične strane, film je pravi pakao za autore, no proizvod je vrhunski.

No.10: Dawn of the Dead (1978)
Unatoč neosporno ogromnom značaju Romerova kultnog prvijenca, Night of the Living Dead je ipak, zbog očajnih produkcijskih i financijskih uvjeta, film pregažen od vremena i ponekad teško gledljiv. Nastavak vrlo originalne i kreativne priče je, iz tih istih razloga, bio nužan i premda su fanovi čekali čak 10 godina, sve se višestruko isplatilo. Za početak, kao i svaki kvalitetan Romerov film, Dawn savršeno oslikava društvenu situaciju, i nakon turbulentnih, mističnih 60-ih, rastući prosperitet Amerike smjestio je film u ogromni mall, narugavši se pritom, također rastućim, shoppingholičarima i usporedivši ih sa zombijima. Svjetlosnim godinama udaljen od „samo“ kvalitetnog nastavka, Zora je, bez pretjerivanja, jedan od najboljih i najzabavnijih horrora svih vremena, jedan od najkvalitetnijih filmova 70-ih i daleko, daleko najbolji primjer zombie-flicka. Sjajna atmosfera, razrađeni likovi i odnosi među njima te briljantna režija čine djelo zbog kojeg smo Romeru i dalje sposobni oprostiti sve suvremene svinjarije.

No.9: Indiana Jones and the Last Crusade (1989)
Rijetko koja trilogija završena je na tako ispunjavajući i hvaljen način kao avanture legendarnog profesora sklonog s/m pomagalima. To što je u međuvremenu sve postalo kvadrilogija samo osnažuje tezu. Dapače, obožavatelji, ali i mnogi kritičari su poprilično opravdano isticali kako nije samo riječ o zadovoljavajućem finišu, nego i o najkvalitetnijem dijelu čitave franšize. Razlog? Ma sjajna suradnja i nevjerojatna kemija Seana Conneryja i Harrisona Forda, jednostavno ne trebamo tražiti dalje. Ostatak radnje je, kao i u prva dva slučaja, nizanje ekshibicija koje odaju počast starim pustolovnim filmovima, a sjajna režija i šarm cijele trilogije, praćeni zaraznom main theme su nas privukli i nikad, srećom, do kraja ispustili.

No.8: Mad Max 2: The Road Warrior (1981)
Men like Max, the warrior Max…
Na nekavom čudnom, „down under“ kontinentu naseljenom bizarnim životinjama, trendseter George Miller je 1979. snimio nasilan, pesimističan i beskompromisan futuristički film ceste, stvorivši karijeru budućeg ženomrsca, rasista i luđaka Mela Gibsona. No, tek je nastavak prolupalog bivšeg policajca odveo u the real thing, u tzv. Wasteland, od civilizacije zaboravljeno mjesto kojim vladaju motorizirane bande u borbi za svaki promil benzina. Naglašeni fetišizam (koža, benzin, cesta), sadizam i okrutnost te brojna čudnovata vozila kojima upravljaju još čudniji stvorovi osigurali su vječni kultni status, a režija i montaža cestovnog nasilja i dalje služi kao primjer i utjecaj svemu sličnom snimljenom nakon. Tek je kod Millera i Road Warriora apokalipsa doista postala cool i privlačna.

No.7: Ying Hung Boon Sik II / A Better Tomorrow II (1987)
Činjenica je kako John Woo, hongkongški luđak akcijskih i borbenih scena, ne leži svima i kako mu u većini filmova pogine 500-tinjak ljudi, no njegove koreografije iz ranijeg razdoblja karijere su naprosto nenadmašne. Nakon sjajnog Boljeg sutra, samo godinu dana trebalo je za podjednako uspješan i omiljen nastavak, u kojem ikone azijske kinematografije, Leslie Cheung i danas potpuno izgubljeni Chow Yun Fat, opet uspješno nose dinamičnu i napetu radnju. Zamršena priča, sjajna režija i orijentalne mudrosti o važnosti prijateljstva, lojalnosti i časti čine A Better Tomorrow ponajboljom dalekoistočnom franšizom u povijesti filma.

No.6: Army of Darkness (1992)
Stoljećima prije negoli je snimao paukolike ljude kraj američke zastave, Sam Raimi bio je, kratko i jasno, vizionar i genijalac, čemu je svjedočila potpuno suluda, ali nevjerojatno zabavna i originalna mješavina strave i humora znana kao Evil Dead. Prva dva, ultraniskobudžetna nastavka predstavila su nam sada veći legendarni materijal, poput demonima opsjednute kolibe u šumi i Knjige mrtvih te nenadmašnog trash-majstora Bruce Campbella u ulozi Asha, glavnog „junaka“ s motorkom na mjestu ruke. Treći nastavak, iako od nekih prezren zbog približavanja mainstreamu (iz naziva je čak i izbačen Evil Dead), potpuno je ludilo. Daleko najkomičniji u cijeloj trilogiji i smješten u nekakvo bizarno srednjovjekovno okružje, nudi gomilu fenomenalnih gegova, Brucea u najboljoj formi dosad (kako bi jedan kritičar napisao, idealan omjer assholea i badassa) i konačnu, monumentalnu bitku protiv vojske iz naziva. Raimijeva režija je besprijekorna, kao i prepoznatljiv rad s kamerom, a unatoč kasnijim ogromnim uspjesima, ovaj iznimno talentirani momak je trenutak karijere vjerojatno doživio redateljskim debijem.

No.5: Kill Bill Volume 2 (2004)
OK, Tarantino doista nije filmaš, a ni ličnost za svakoga, a ultrakontroverznim Kill Billom je postavio još čvršću granicu između fanova i onih koji ga preziru te smatraju šarlatanom. No, ako ste u kategoriji koja ga prihvaća ili čak obožava, povratak Umine Nevjeste je prokleto dobra konkluzija. Nakon bezumnog bloodfesta iz prvog dijela, Volume 2 svira u mnogo smirenijim, iako podjednako pomaknutim tonovima te pokušava opravdati sve te hektolitre krvi. U mnogočemu superiorniji originalu, upoznaje nas s najzanimljivijim likovima u priči (Madsen je u ulozi oronulog Buda naprosto savršen), sjajno zaokružuje i završava istu te pruža ogromnu količinu dokaza o Tarantinovom poznavanju borilačkih filmova 70-ih i azijske kinematografije te njegovim mogućnostima kad je riječ o pretvaranju vlastite fascinacije u odlične autorske uratke. Iskreno, ovakav kontroverzan i svojeglav, ali očito beskompromisan Tarantino mi je tisuću puta draži od mlakih, bezličnih (uz časnu iznimku C.Waltza) i prilagođenih Basterdsa.

No.4: Aliens (1986)
Rijetko koja franšiza se toliko razlikovala od nastavka do nastavka i pružilo toliko očitog redateljskog rukopisa kao strašni Osmi putnik. Iako su Alien3 i Resurrection potpuno neopravdano pokopani, nakon Camerona i njegovog SF-spektakla sve se ipak spustilo za ocjenu ili dvije. Početak kvadrilogije donio je atmosferični, klaustrofobični horror i predstavio nam jedno od najzeznutijih svemirskih čudovišta svih vremena, čemu je pridonijela i sjajna Scottova režija te snažna glumačka ekipa, predvođena neslomljivom Sigourney. No, kod velikog Jamesa tišina nikad nije bila vrlina pa smo nagrađeni bombastičnom akcijom, bahatim i nesložnim marincima i hordama sluzavih, žilavih stvorova. Od pulse riflea i futurističnih vozila, preko zalijepljenih i zaraženih nesretnika u mračnim hodnicima i majke svih Aliena, sve do Michaela Biehna i Billa Paxtona, očito je kako svjedočimo legendarnom djelu SF-žanra. Neki su prigovarali kako je suptilan, mračan original pretvoren u testosteronsku eksploziju za one bez ukusa, no, opet, nekima se nije svidio ni Avatar ili The Abyss, što ćemo.

No.3: The Godfather part II (1974)
Po mnogima, film koji je „bolji od najboljeg filma svih vremena“ i koji je svu genijalnost jedinice pomaknuo na još viši, još razrađeniji i nezaboravniji nivo. Ipak, neke stvari se trebaju uzeti u obzir. Oba filma, pogodili oni vaš ukus ili ne, spadaju u must see za sve koji misle prozboriti ijednu riječ o filmskoj umjetnosti te predstavljaju sami vrh režije, glume, scenarija, montaže, glazbe, utjecaja na buduća djela itd. No, unatoč neopisivo briljantnom Robertu De Niru, unatoč produbljivanju sage o mafiji i vođenju dvije paralelne fabule, samo jedan Kum ima cijelu obitelj Corleone na okupu, samo jedan ima takvu kombinaciju poetike i surove realnosti, samo jedan ima konjsku glavu u krevetu, samo jedan je, doista, bio prvi. Samo jedan ima Marlona Branda u ulozi koja je zauvijek promijenila filmski svijet. Nije dovoljno argumenata? Onda je dvojka očito bolja.

No.2: The Dark Knight (2008)
Mislim da je, nakon Inceptiona, situacija poprilično jasna. Christopher Nolan daleko je najveće redateljsko ime isprofilirano u posljednjih 6-7 godina i jedan od rijetkih ljudi koji Hollywoodu donosi kakvu-takvu svijetlu budućnost. Premda su filmski znalci i oni koji se tako osjećaju na brzinu proglasili film iz prve rečenice Britančevim najboljim djelom dosad, ono što je majstor izvukao iz potonule, gotovo iščezle reputacije mnogima omiljenog superheroja je vrijedno apsolutno svake od milijarde pohvala kojima su obasipani i Batman Begins i njegov neosporno superiorni nastavak. Fantastičan, nerealno kvalitetan scenarij, režija za primjer, do u detalj razrađen odnos glavnog lika i negativaca, razvoj likova, filozofske studije o dobru i zlu, yingu i yangu, ma osjećam se predivno samo se prisjetivši. Dark Knight nas je natjerao da Heatha Ledgera i Jacka Nicholsona stavljamo u istu rečenicu, prisilio je fimske studije da stripovskim ekranizacijama ubuduće pristupaju maksimalno ozbiljno i, naravno, pokazao svu apsurdnost zahrđale Akademije, koja se daleko najboljim filmom čitave 2008. ozbiljnije bavila samo zbog Ledgerove pogibije. Hej, Vitez Tame je čak i uništio onaj priglupi, glomazni batmobil.

No.1: Terminator II: Judgment Day (1991)
Hoće li za 1000 godina, nakon nekoliko smakova svijeta, nekakva primitivna čovjekolika plemena štovati kip Jamesa Camerona, Arniejev lik doživljavati kao Mesiju, a jedini preostali primjerak  Cameronove biografije proglašavati Svetom knjigom? Samo se nadam da u spomenutoj knjizi ima i koje slovo o pedofiliji. Ako do svega navedenoga dođe, većina temelja postavljena je početkom 90-ih, kada nas je veliki redatelj uplašio Robertom Patrickom i učinio da pojam SF-akcije zauvijek izađe iz sfere dječje zabave. Neviđeni specijalni efekti, koji su, na sreću, samo estetski dodatak fenomenalnoj (i fenomenalno završenoj, kvragu i kasniji nastavci) i kompleksnoj priči, sjajnom razvoju likova i promjenama kroz koje svi glavni akteri prolaze te bezvremenskoj studiji o mogućim katastrofalnim posljedicama pretjeranog tehnološkog razvoja. Tolike kultne scene, Arnie u ulozi karijere i neprestana, nevjerojatno i, prije svega, pametno režirana akcija donose možda i jedini nastavak za koji se gotovo svi slažu da je nadmašio original u svim elementima. Kad, uz onu poznatu glazbu, počnu end creditsi, jedino što možemo pomisliti jest: wow! Hvala, James.


Page 1 of 11