Posts Tagged ‘Memoirs of an Invisible Man’

Piše: Danijel Špelić

14.06.2011, 01:20h

Memoari nevidljivoga čovjeka (Memoirs of an Invisible Man, 1992.)

Redatelj: John Carpenter

Glume: Chevy Chase, Daryl Hannah, Sam Neill, Michael McKean

Tu i tamo pojave se stvari koje znaju biti drugačije. Ne nužno i bolje, ali zapamtimo ih te im se vraćamo s vremena na vrijeme jer u sebi imaju ono nešto što bi se filmskim rječnikom moglo opisati kao – originalnost ili barem neki ekvivalent toga. Nevidljivost sigurno nije originalna, Hollywood snima filmove o toj temi otkako je H.G. Wells objavio svoj poznati roman, što „Memoare nevidljivog čovjeka“ čini još jednim derivatom iste priče. Iste, ali različite. Memoirs… su također ekranizacija romana, napisanog od ruke stanovitog H.F. Sainta, koji do dana današnjeg nije više napisao ni slova. Kao i lik u radnji svojeg prvijenca, jednostavno je nestao nakon toga. Neki kažu da je zaradio toliko da mu pisanje više nije zabavno, ali ta zarada ne bi bila ni blizu tome da u igri nisu bila filmska prava. Što me dovodi do onog glavnog, filmskih stvari, poprilično originalnih.

Režiju potpisuje kultni majstor jeze John Carpenter. Majstor jeze, da, ali jednako tako i redatelj koji ima dobar komad filmografije smještene u čistim SF vodama, onim, da se tako izrazim, realnijim te režiranje još jedna takve priče, koja u sebi ima elemente dobre stare komedije, za njega nije ništa neobično (sjeća se netko još Big Trouble in Little China). Pomalo neuobičajeni izbor glavnog glumca također ima svoj udio u tome zašto se film ističe. Chevy Chase. Njega ili volite ili ne, nema baš sivih zona oko toga, njegova vrsta humora jednostavno nije za svakoga i stvar koju treba naglasiti – ovo mu je prvi nastup u nečemu što nije čista komedija. I snašao se, iznenađujuće dobro, ali to je možda zato što je lik kao skrojen za njegovu pojavu. Trebao bih reći i riječ-dvije o priči, zar ne, tek toliko da se zna o čemu pričam.

Nick Halloway je tip čovjeka koji živi, ali ga nitko ni ne primjećuje, pripadnik yuppie generacije, mutnog i nedefiniranog zanimanja. Slučajno zaspavši u laboratoriju (posljedica gadnog mamurluka), preživi čudnu nesreću koja za svoje posljedice ima – nevidljivost. Ne treba puno da Nick postane zanimljiv svima, od policije do posesivnog CIA agenta koji tu ne vidi puno dilema. Ako ga neće imati, neće ga imati nitko, a Nicku nevidljivost možda neće biti dovoljna da spasi živu glavu.

Carpentera ovdje ne zanimaju specijalni efekti, ali ni ne bježi od njih. Nevidljivost treba nekako dočarati, pri čemu su među prvima upotrijebljene prednosti tadašnje novine – zelenog ekrana, posebice za krupne kadrove Nickova šminkanja lica te prizore gdje se rješava suvišne odjeće dok pokušava pobjeći agentima koji ga love. Zašto sam spomenuo da ga ne zanimaju? Zato što mu je draže priču graditi na sitnicama u kojima Nick otkriva sve mane nevidljivosti (gadno je kad vidite dim u svojim plućima) postavljajući ga u situacije koje su same po sebi komične, ali i ne tako kako bi se pomislilo. Svatko je barem jednom pomislio kako bi bilo cool prisluškivati vlastite prijatelje, no što ako ono što bi doznali nije što ste i očekivali? U tim nekim scenama komedija ima gorak ukus, čime Chase pokazuje da mu nije teško glumiti… ako baš mora. A kako je Carpenter romantičar u duši, stvar ne može proći i bez ljubavne priče. Daryl Hannah, glumica koja uvijek pleše negdje na granici zaborava i kultnog statusa, djeluje kao dobar izbor, no ovo je i rutinski odrađen posao, njezin lik nema nekakvu posebnu razradu osim da bude uz Nicka te mu pruži podršku jer su oboje na neki način autsajderi. Svoj pošteni filmski trenutak dobivaju kad Nick pokisne te ga napokon može vidjeti bez teške šminke, što je i jako pametna upotreba filmske čarolije jer je iskorištena na pravi način.

S druge strane, film malo zapinje u svojem „potjera“ dijelu. Naravno, nevidljivi ljudi su oduvijek bili predmet potjera te naš Nick nije nikakva iznimka. Čak je i Sam Neill ovdje nekako neiskorišten (što će Carpenter popraviti u njihovom idućem projektu In the Mouth of Madness) te je cijeli dio filma u kojem postoji korektna akcija nekako nerazrađen, uz tek povremene trenutke dobre stare napetosti (potjera u vlaku). Akcija širokog spektra Carpenteru nikad nije ležala posebno dobro i njegov pravi talent dolazi do izražaja kad su likovi svedeni na bližu, osobniju razinu, što je ovdje uspjelo jedino kad je Nick sam ili s Alice, pa čak i kad je Nick u sukobu s agentima unutar zgrade ili vlaka. Netko bi rekao da se ne može imati sve i bio bi u pravu te je ta čudna razrada materijala dovela do toga da film doživi fijasko na box officeu. No, tu nije Carpenter glavni krivac, već studio Warner Brothers (radi kojeg je Carpenter iz naslova maknuo ono poznato John Carpenter’s) koji nije dijelio viziju Chasea i Carpentera da naprave film koji će se više fokusirati na probleme kod nevidljivosti, otuđenosti ljudi i samoći (točnije, trebala je to biti drama s jakim SF detaljima), nego na jurnjavu i potjeru. WB je na kraju imao konačnu odluku oko montaže filma te je Carpenter uspio tek mjestimično napraviti ono što je planirao. Da se netko sjetio pogledati Starman (1984.) možda onda pojam jedne dirljive SF drame ne bi bio tako stran pojam.

Zaključak? Od samog filma nitko nije imao posebne koristi, barem gledano s financijske strane, ali s druge strane, dobili smo neobičan SF koji izbjegava upotrijebiti specijalne efekte da bi stvorio vizualne atrakcije tamo gdje nisu potrebne, neobično ozbiljnije izdanje Chevyja Chasea te potvrdu kako se Carpenter tokom karijere trebao upuštati u više lakših materijala jer mu komedija, kao i SF te horor, sasvim lijepo leži. Neobična priča, kad se zajedno spoji.

 

Page 1 of 11