Posts Tagged ‘Ian Holm’

Piše: Sven Mikulec

29.04.2012, 20:53h

Garden State (2004., 102 min.)

Redatelj: Zach Braff

Glume: Zach Braff, Natalie Portman, Peter Sarsgaard, Ian Holm, Michael Weston

 

Zacha Braffa, to je sasvim sigurno, usprkos više-manje tihoj i sramežljivoj karijeri koju je izgradio do svog, nedavno proslavljenog, 37. rođendana, svijet neće pamtiti isključivo kao blesavog stažista Johna Doriana iz serije lansirne za njegov proboj na scenu, legendarnih Scrubsa. Objesivši svoju bijelu kutu na vješalicu krajem 2009. godine, iza devet godina svoga stažiranja ostavio je nekoliko mlako prihvaćenih filmova (Posljednji poljubac, Bivši dečko), indie projekt (The High Cost of Living) koji tek trebam istražiti, nekoliko uspješnih kazališnih projekata, ali i jedan pravi mali biser od redateljskog prvijenca, kojim se istovremeno distancirao od uloge koja ga je proslavila i na sebe skrenuo pozornost kritičara i šire publike.

Andrew Largeman (Braff) otuđeni je 28-godišnji konobar/povremeni glumac koji je, nakon gotovo punog desetljeća, primoran vratiti se u rodni grad zbog majčine iznenadne pogibije. Prisiljen suočiti se s s obiteljskom tragedijom zbog koje je u ranijim danima poslan u internat i na višegodišnje druženje sa psihijatrijskom foteljom, Andrew se po prvi put u dugo vremena skida s lijekova i polako prisjeća kako je to biti sposoban osjećati. Njegov povratak kući neće obilježiti samo srušeni odnos s ocem (Ian Holm) koji mu i propisuje tablete, već i dva slučajna susreta: prvi, sa srednjoškolskim prijateljem, danas grobarom, tomb raiderom i lakšim ovisnikom Markom (Peter Sarsgaard), i drugi, s neobičnom djevojkom Sam (Natalie Portman), patološkom lažljivicom i kolekcionarkom kućnih ljubimaca koja mu se, baš poput lijekova koje je svojom pojavom istisnula iz njegova života, vrlo brzo zavuče pod kožu.

Braffova dramedija pokupila je većinom pozitivne kritike otkad se pojavila na Sundanceu prije osam godina. Makar mišljenje većine nije uvijek pouzdan pokazatelj kvalitete filma, u ovom slučaju vjerujem da su ljudi ovdje uhvatili isto ono što je i mene osvojilo – taj osjećaj novoga početka i divnost slučajnih susreta zbog kojih se gorčina života može ublažiti, potisnuti, pa i zamijeniti optimističnim, oslobađajućim osjećajem ponovnoga rođenja. Istovremeno tužna i vesela priča o vrckavosti, životnosti i šarenilu unesenima u Largemanovo svakodnevno, otupjelo, Ketonalima kontrolirano sivilo duhovito je, na trenutke morbidno ostvarenje koje je uspjelo iznjedriti nekoliko izrazito zabavnih dijaloga i situacija koje uspijevaju u isti čas izmamiti i osmijeh i suosjećanje.

Još jedna od prednosti filma dobar je soundtrack, koji je inače složio sam Braff, i za taj trud čak primio i Grammyja. Promovirajući relativno anonimne bendove, poput The Shins, Braff je svojoj priči prišio odgovorajuće sjetan, inspirativan i „novoprilično-motivirajući“ zvuk, koji je samo nadopunio ponekim Coldplayjem ili odličnom The Only Living Boy in New York folk rock ikone Paula Simona.

Uz tek jedan tipično J.D.-jevski trenutak (fanovi Scrubsa – ima vas, nadam se – prepoznat će ga bez problema), Braff se uspješno, makar nakratko, maknuo od serije čiji je zaštitni znak oduvijek bio i ovim ugodnim iznenađenjem obećao kvalitetnu redateljsko-scenarističku karijeru, iako to obećanje još uvijek nije ispunio. Je li ovaj film vidio kao prvu stepenicu u procesu sastavljanja interesantnog redateljskog opusa, ili se samo poželio okušati u novome polju, meni je posve nepoznato i možda jednom uhvatim priliku i pitam ga. Dotad, još ću kojiput pogledati ovaj duhoviti biser koji, baš poput Ketonala, postiže da sve ostalo tijekom dva sata nekako postane mutno i nevažno.

Piše: Danijel Špelić

07.10.2011, 17:50h

Koga zovete ako želite riješiti kompliciran slučaj? Policiju? Dobar pokušaj, ali ne bi išlo. Filmski svijet preferira posebnu vrstu junaka za takvu vrstu poslova, onu koju za službena pravila zaboli neka stvar, koji su u vječnom sukobu s okolinom u kojoj se kreću, koji rade za honorar, ali ga nikad i ne pokupe, koji imaju bocu oštrog viskija u posljednjoj ladici radnoga stola, uglavnom imaju problema sa suprotnim spolom, a ako dan prođe da barem jedanput ne popiju određenu količinu batina, mogu ga proglasiti uspješnim. Također, najveći dio privatnih detektiva nije samo tako došetao do velikih ekrana, prvo su se dokazali kao otporan materijal u knjigama, romanima i pričama, što je olakšavalo tranzicijski postupak, ali još uvijek se lome koplja koliko su neki junaci ostali dosljedni onome što ih je proslavilo, a koliko su njihove pojave preinačene za novu vrstu publike. Romani ili filmovi, nije posebno ni važno, važno je da su dio modernog društva i da je jedna stvar o njima poznata – da uvijek riješe slučaj kojeg prihvate. Stoga, step into my office i da započnemo…

 

13. Joe Hallenbeck

Joe se pojavio u jako dobrom filmu Tonyja Scotta, The Last Boy Scout, i to u vrijeme kad privatni detektivi više nisu bili tako raširen materijal o kojima se snimaju filmovi. Hodajuća gomila klišeja, počevši od toga da ima problema s gospođom, da je na korak od alkoholizma, da su honorari nešto o čemu se priča, a ne zarađuje, preko toga da je na ratnoj nozi sa cijelom policijskom upravom Los Angelesa do toga da je jednostavno nadrkan na cijeli svijet, Joe je u hipu postao instant kultni materijal, a drugačije nije ni moglo jer je scenarij napisao cool scenarist Shane Black. Još kad se u obzir da ga je igrao Bruce Willis… zar ste stvarno mislili da bi to nekim divljim slučajem moglo propasti?

 

12. V.I. Warshawski

Iako je V.I. zvijezda tek jednog filma (kao i Joe prije nje), ona originalno potječe iz, pogađate, književnog svijeta te njezina pisana odiseja traje već zamalo 30 godina (prvi je roman objavljen daleke 1982.). Sposobna, jaka na jeziku, zna premlatiti nekog ako joj ide na živce, zgodna kao sam vrag, bilo joj je suđeno da jednom dođe do velikog ekrana. A tko je u tim slavnim mlađim danima bio bolji za glavnu ulogu od Kathleen Turner? Žena je u devedesetima bila jednostavno prava bomba, a znala je i dvije-tri o glumi, pa iako se radi o tek osrednjem filmu (simpatičan uradak, ali ništa posebno), njezina pojava je sve to uspjela izvući na posve podnošljivu razinu. A naša V.I. ovdje ima zagarantirano mjesto zato što je – žena u muškom svijetu. To ne viđate svaki dan. I ne ide joj loše, dapače. Može bez muke održati lekciju-dvije muškim kolegama kako nekoga prebiti dok hodate u štiklama od deset centimetara te pritom dobro izgledati. Jako dobro izgledati.

 

11. Thomas Magnum

Najpoznatiji brkovi detektivskog svijeta nikad nisu napravili prijelaz na veliki ekran, ali, straha nema, i to je moguće. Već neko vrijeme šuška se kako bi ga u filmskoj verziji mogao odigrati Matthew McConaughey, što je OK ideja, oba imaju onaj boli-me-đon-za-sve pristup, a nijedan nije ni posebno ružan. A tko je uopće Magnum? Privatni dekster koji je bivši vijetnamski veteran (stvar osamdesetih) i koji djeluje na Havajima. Nema problema sa cugom i mamurlucima, ali je i bez toga brz na jeziku, ne baš posebno radišan, živi bez nekih briga na imanju bogataša Robina Mastersa i napravio je takvu reklamu za crveni Ferrari da je više nitko neće ponoviti. Oh, znao je i istraživati, ma kako to čudno zvučalo, a usput je lansirao i Toma Sellecka među zvijezde. Nije baš vaš cup of tea (RTL reprize su ga zamjerile valjda svima) i ne šmekate ga previše? Ostatku svijeta jest, jer je žario i palio televizijskim ekranima punih osam godina.

 

10. Lew Harper/Lew Archer

Ako je Raymond Chandler izmislio sliku privatnog detektiva, Ross McDonald ju je popularizirao kako treba. Nikad čuli za ovog lika? Malo ljudi i je, ako niste posebno upućeni u književni svijet. McDonald je napisao cijelu seriju o tvrdokuhanom detektivu Archeru, koja je i dan danas vrh žanra, što je sasvim dovoljan mamac da filmski svijet pokuša malo kapitalizirati takvu popularnost. Dvije zanimljive stvari su povezane s ekranizacijama. Ako izuzmemo činjenicu da je lika glumio Paul Newman (teško da možete promašiti s takvim izborom), prezime lika je promijenjeno zato što je Newman vjerovao da prezimena na H donose sreću. Druga stvar je da je prošlo skoro deset godina od prve (Harper – 1966.) do druge (The Drowning Pool – 1975.) ekranizacije, pa iako se radi o rasnim krimićima stare škole, nikad nisu postigli popularnost kao neki srodniji uratci. Kasnije je bilo pokušaja da se lik prebaci na televizijske ekrane, ali bio je to promašaj (sve je započelo i završilo na pilot-epizodi) te Newman nije imao nikakve veze s time.

 

09. Dave Robicheaux

Već kad govorimo o književnim serijama, evo još jedne jako popularne. Serija knjiga i priča o Daveu ima isti vijek trajanja kao i ove gorespomenute (iako je koju godinu mlađa) te bi bilo posve čudno da se nije saplela o filmski svijet. Dogodilo se to dva puta, s više-manje konkretnim rezultatima. Ali, valja napomenuti, Dave nije klasični dekster na kakve smo navikli, on je ex-murjak koji istražiteljem postane kad to situacija zahtjeva. Prva ekranizacija se dogodila 1996., u filmu Heaven’s Prisoners, gdje je dotičnog glumio Alec Baldwin i radi se o filmu koji ima nešto gotovo staromodno u sebi, dobre zaokružene priče, ali kojeg ni publika, a ni kritika nisu dočekale s nekim posebnim oduševljenjem. Nešto malo bolje prošao je In The Electric Mist (2009.), gdje je isti lik igrao Tommy Lee Jones. A pozadina našeg junaka? Oh, uobičajeno, bivši alkoholičar, vijetnamski veteran… sve zabavne stvari, samo što umjesto nekog otužnog velegrada i njegovih betonskih ulica, Dave je kralj na području Juga, među daščarama, močvarama i sličnom okružju, što je svakako promjena.

08. Jake JJ Gittes

Pa, dobro, ne mogu svi privatni detektivi biti cool tipovi koji žive cool životima. Jake je pomalo ljigavi dekster koji se bavi razvodima, a njegova pojava obilježila je kultni klasik Chinatown (1974.), a teško da se netko ne sjeća njegova nosa zavijenog ispod flastera („dar“ Romana Polanskog u jednoj sceni u filmu) i odlično pogođene atmosfere 30-ih godina prošlog stoljeća. Eh, da, Jakea je glumio Jack Nicholson, što sam namjerno zaboravio odmah napomenuti kako vam pažnju ne bih odvukao od lika. A Jack je 1990. godine napravio i nastavak, The Two Jakes, koji, pogađate ispravno, nije došao ni blizu originala, ali nije riječ o nekvalitetnom filmu, dapače, samo se radi o nastavku jako kvalitetnog filma. A kad kažem da ga je Jack napravio, mislim to i doslovno jer osim što je glumio, Jack ga je i režirao. U planu je bila cijela trilogija koja bi obuhvatila jedno prošlo razdoblje s istim likom, ali do toga nikad nije došlo.

07. John Shaft

A netko mora biti i seks mašina među privatnicima. Shaft je, vjerujem, svima poznat. Ako nije lik, onda je pjesma, ako nisu ni pjesma ni lik… onda nemate što tražiti na filmskim stranicama. Shaft je crni privatni detektiv, koji više ljubi i ubija nego što istražuje, a nastao je u doba kad su crni junaci doživljavali svoj boom u filmskom svijetu. Ne pije, nema mamurluka, ne voli se s policijom… Zanimljiva obrnuta stvar, film je nastao po romanu, ali tek je film popularizirao pisano djelo. A naš uglađeni, dobro odjeveni i cool lik dobio je još dva dodatna nastavka, kao i jednu kratku televizijsku seriju, a doživio je i nekakav kilavi remake (u kojem je glumio Samuel Jackson) koji nas je podsjetio da postoji i original time što je u remake ubacio – originalnog Shafta, iliti Richarda Roundtreea. Who’s the black private dick / That’s a sex machine to all the chicks? / SHAFT!

 

06. Mike Hammer

Hell yes, sad govorimo o prvom tipu. Mike je… Mike, cinik, hardboiled lik, koji voli potegnuti čašu oštrog viskija, nimalo se ne voli s policijom, sve žene su femme fatale za njega (osim seksi tajnice koja bi ga potrošila, ali Mike ne želi), nosi pljucu koju redovito koristi, poznaju ga sve rupe New Yorka. Treba reći nešto više? OK, OK, nastao je iz pera poznatog pisca Mickeyja Spillanea, koji, je, pazi vamo, čak igrao Hammera u jednoj od ekranizacija (tako je zajeban tip bio). Inače, Hammer je postao poznat po istoimenoj seriji gdje ga je glumio Stacey Keach (bilo je to u ’80-ima i kod nas na TV-u), no zaigrao ga je i Armand Assante u jednom filmu. Što reći. Hammer je bad ass kakvi se više ne stvaraju.

 

05. Adrian Monk

A netko pak treba biti bijela vrana detektivskog svijeta. I to mislim u najboljem mogućem smislu. Monk je… pa, sve ono što ne bismo očekivali da jedan privatni istražitelj bude. Nema problema s alkoholom, nema problema s ženama, nema problema s policijom, ali zato ima problema sa svim ostalim. Pati od povećeg broja fobija, ima opsesivno-kompulzivni poremećaj i baš nije tip za eksterijere. Kad su ga stvarali, njegovi autori su imali na umu križanac detektiva Columba i Sherlocka Holmesa pa ne iznenađuje što je Monk ustvari odličan kod dedukcija i postavljanju pitanja, ali serija je različita i po još nečemu (kao da fobije i ostalo nije dovoljno), a to je humor. Malo smijeha pri rješavanju teških zagonetki nije nikome naškodilo.

 

04. Sam Spade

Original i model po kojem se radilo dalje. Sam je junak romana Dashiella Hammetta, The Maltese Falcon, koji se drži i jednim od prvih, ujedno i najboljih začetnika hardboiled proze. Sam je kao lik, a Dashiell kao pisac, duboko utjecao na drugog pisca, Raymonda Chandlera, koji je pak odgovoran za stilski sličnog junaka, Phillipa Marlowea. Sve je to zgodna priča iz prošlosti i kao takva bi bila dovoljno zanimljiva, ali ono što je čini još zanimljivijom jeste prelazak u filmski svijet. Sam je kao junak bio predmet nekoliko filmova, ili se kao takav pojavio, ali i u nekim off izdanjima koje nemaju veze s materijalom. Ipak, Humphrey Bogart donio mu je vječnu filmsku slavu u ekranizaciji romana, postavivši ujedno i model kako privatni istražitelj treba izgledati, govoriti i ponašati se. Danas to možda djeluje vremenski zastarjelo, ali još uvijek je riječ o vraškom filmu te se ne može ne osjetiti zrno žaljenja što Hammett nije napisao još koji roman s istim likom.

 

03. Phillip Marlowe

Još jedan pripadnik stare, čvrste škole može se pohvaliti dugotrajnijim stažom kako na književnoj, tako i na filmskoj sceni, a istoimenog gospodina odigralo je nekoliko zanimljivih glumačkih njuški. Prvi koji mu je donio popularnost upravo je spomenuti Bogart, koji je Marlowea odigrao kao i Sama Spadea (jedan od razloga zašto su likovi zamalo identični), da bi kasnije nešto slično ponovio i James Garner. Zanimljivu ekranizaciju napravio je i Robert Altman, koji je zaobišao uobičajenu šprehu o čvrstom tipu i napravio realniji, čudniji i posve neobičan krimić, koji neki opisuju i kao demistifikaciju žanra. Elliot Gould je tako postao dekster koji priča sam sa sobom i ne djeluje kao netko tko ima tri čiste u glavi. Još jedan zločesti dečko Hollywooda, Robert Mitchum, odigrao je Marlowea u posljednje dvije ekranizacije, vraćajući se originalnom štihu, no premještajući radnju jednog filma iz Sjedinjenih država u Englesku.

 

02. Hercule Poirot

Belgijski privatni detektiv nastao je iz pera Agathe Christie, s tankim brčićima i malim sivim stanicama koje ne poznaju prepreku u misteriji. Što vam to uopće govorim, sve to već znate. Svako malo je na televiziji i mora se reći da ga David Suchet igra odlično. Ipak, nije on prvi koji je profitirao na popularnosti aseksualnog detektiva (jedan od rijetkih koji uopće nemaju problema sa ženama), već su prije njega istog lika odigrale i neke glumačke lafčine, što je samo pospješilo njegovu popularnost na televiziji. Tako su zločine rješavali Sir Peter Ustinov, Sir Ian Holm, Albert Finney i Alfred Molina (da se spomenu samo oni najpoznatiji), u čijim je interpretacijama Poirot bio svakakav: ponekad odlučniji, ponekad izravniji, ponekad isti kao i u seriji… Raznolikost mu nikad nije naškodila te je drugo mjesto zaslužio samo zato što autor ovih riječi radije preferira…

 

01. Sherlock Holmes

… najboljeg kao broj jedan. OK, Holmes je ipak jača kategorija od Poirota te bi zahtijevao cijelu temu samo za sebe, pa ću pokušati držati ovo umjerenim i navesti najbitinije. Sklon opijatima, maskiranju, forenzici… i svemu ostalome, Holmes je, kako to već ide, prvo zaintrigirao čitatelje, a onda i gledatelje. I to još uvijek traje, posljednji koji zarađuje na njegovu imenu jest Robert Downey, Jr., no nije jedini jer su ga odigrali neki vrlo jaki igrači poput Michaela Cainea, Christophera Leea, Charltona Hestona, Petera O’Toolea, Rogera Moorea… and many, many more. Ipak, netko se mora istaći te je Sir Ian Richards pokupio skoro pa najviše pohvala za svoje interpretiranje kroz filmove, a Jeremy Brett najviše kroz jako popularnu seriju koja je žarira i palila i na našim ekranima. Teško da se može poreći i njegov utjecaj na neke druge, nama jako drage likove. Tako je strip „Dylan Dog“ nastao pod jakim utjecajem dotičnog, no ipak malo manje koliko Dr. Gregory House, još jedan ekscentrik koji jednako tako voli zloupotrebljavati opijate, koji ima vjernog sidekicka, a čiji genijalni um rješava zagonetke k’o od šale. Budućnost lika… vječni život, ništa manje od toga.

Piše: Deni Zgonjanin

28.05.2011, 14:13h

Iako u početku nije bilo govora o pojavljivanju važnih likova iz Gospodara prstenova u Hobbitu, ove su se godine svaki  mjesec dodavala nova/stara imena na popis likova.

Tako je zadnje ime u nizu Legolas, kojeg je utjelovio Orlando Bloom u originalnoj trilogiji. Prema riječima Petera Jacksona, Orlando je prije 10 godina stvorio kultni lik svojim tumačenjem Legolasa, tako da je jako uzbuđen što će imati priliku još jednom ga gledati u Međuzemlju.

Osim Blooma,  u Hobbitu ćemo ponovno vidjeti i Iana McKellena, Hugoa Weavinga, Andyja Serkisa, Cate Blanchett, Iana Holma te Elijahu Wooda

Page 1 of 11