Posts Tagged ‘George Clooney’

Piše: Decadent Sympozium

21.02.2014, 11:01h

Priča Odreda za baštinu ‘temeljena’ je na istoimenom romanu Robert Edsela, koji je pak ‘ temeljen’ na događajima tokom kraja Drugog svjetskog rata, o ljudima koji su odlazili na bojište spašavati umjetnine. U stvarnosti, zbog anticipacije moguće nacističke eksplozije već prije rata postojale su organizacije čiji je interes bio zaštititi umjetnička djela prije nego li padnu u grotlo krvi. Njihove su aktivnosti trajale do kraja rata, uključivale su nekoliko stotina stručnjaka-vojnika, a uspjeli su spasiti i na izvorna mjesta vratiti više od pet milijuna umjetnina. Clooney je to odlučio, bez puno retoričke zadrške, sažeti u osam Amerikanaca koji su spasili europsku kulturu.

Pretpostavimo da su mjesto i vrijeme radnje alternativna povijest i pogledajmo što djelo nudi u drugim aspektima. Prije svega, nudi vrlo mlako i šturo uključivanje Glorious Basterdsa u radnju. Nakon kadrova u kojima Clooney (kao Frank Stokes) proglašava sveti poziv u spasenje povijesti čovječanstva, kreće super-brzo regrutiranje, obuka i priprema misije, te unutar 15 minuta baca momčad na ratnu frontu. Međutim, autori su događaje smjestili iza Dana D, pa tokom cijelog filma nema niti jednog ozbiljnog sukoba, kakve su inače pravi istraživači, dakako, naširoko pretrpili. S druge strane, pravi Odred za baštinu tražio je umjetnine godinama nakon smrti Hitlera, ali radnja završava kapitulacijom nacista, što sve u svemu čitav pokret, u poredbi sa zbiljom, čini nedostojnim žrtava. Umjesto toga, momci se u filmu razdvajaju u parove i svaki centralnom Europom traga za nekim relevantnim primjerkom umjetnine.

George Clooney;Matt Damon;John Goodman;Bob Balaban

Takva scenaristička shematika dobra je za a) razvoj likova i b) približavanje drame rata post festum, vrijeme kada možemo stati i pogledati što su ljudi učinili od samih sebe i rada svojih ruku; na što je, čini se, Clooney i ciljao. Ali, baš i nije pogodio. Problem je u egzekuciji ideje, što kroz groznu razvodnjenost, što kroz nemaštovita tehnička rješenja, ali ponajviše kroz dva aspekta – likove i poetiku.

Govoreći o likovima, govorimo o glumcima. Bill Murray je Bill Murray, Bob Balaban je Bob Balaban, Matt Damon je Matt Damon, John Goodman je John Goodman, a Clooney je Clooney, i to onaj iz Gravity (2013.). S obzirom da smo više puta imali prilike vidjeti što, recimo, braća Coen mogu izvući iz Goodmana, tada se može zaključiti ili a) da Clooney nema vještine ili b) da mu nije stalo. U oba slučaja posljedica su nekarakterni likovi netaktično uvedeni u radnju i do kraja filma lišeni razvoja karaktera, koji bi se u idealnim uvjetima mogli svidjeti samo ako se spusti letvica tolerancije i promatra što starčeki čeprkaju pred ekranom. Vi ne možete čak niti reći jesu li oni po struci to što tvrde da jesu, a kamoli da bismo promatrali što i zašto čine. Uz to, pokušavaju biti komični, što im u suštini polazi za rukom samo u jednoj sceni, a s druge strane takva neozbiljnost u pitanje dovodi smisao poetike, koja po sebi ima drugi splet problema.

2

Naime, Clooney periodično održava patetične govore o vrijednostima čovjekovih djela, a drugi mu se likovi povremeno priključuju, koji su sve redom ušiveni u scene na koje bismo se trebali od tuge zagrcnuti. Dakako da se to ne dogodi kada su neritmično usiječene u inače nesenzibilne scene kempanja šumom i gradovima. Situacije, pojmljene izvan načina na koji su prikazane, svakako nisu mačji kašalj: pucanje na maloljetnika, stajanje na nagaznu minu, okršaj u Crkvi. Ali, rad likova, montaže i dijaloga naprosto je neizražajan, nemušt. Mi bismo, naime, trebali preko njih osjetiti i shvatiti užas rata i situaciju u kojoj se oni nalaze, ali to se ne može dogoditi kada ne postoji ni dinamički razvoj prije patetike, ni šokantan sadržaj tokom događaja, a ni likovi sami ne predaju tome previše pozornosti, niti da bismo na njima mogli vidjeti da su u ratu, pa da bismo ratne drugove zajedno s njima nosili pri srcu. Suprotno, vrlo brzo zaboravite tko je bio i što je radio, živ ili mrtav, naprosto zato jer su bezlični, a potencijali scena ugušeni su izmiješanim motivima. Na primjer,  snimljena je potencijalno komična situacija s Goodmanom i Dujardinom (da se nisam prevario u utisku potvrđuje lagano podsmjehivanje ostatka dvorane) koja u trenu završava smrću lika, karakterno prevrnuta scena nad kojom potom Clooney u prijelazu nariče, e da bi pod ruku stavili krekere i nastavili s poslom. Čemu, kako i zašto tako? Ali, i ja se pitam svakakve gluposti iako znam da tokom potrage nije ubijen ni jedan Nijemac, a lov na umjetnine završava tako da zločesti Rusi dolaze do rudnika oteti europsko blago, gdje ih dočeka obješena američka zastava.

0

Ipak, u ovom neintrigantnom ciklusu američke patetike izranja s vremenom i nešto dobro: naime, ipak se zajedno s likovima počnete pitati što će biti od umjetnina koje pokušavaju spasiti. Ne toliko zbog efekta filma, iako sam siguran da će se svidjeti onima što vole Pearl Harbor (2001.), koliko zbog činjenice da se između dva-prsta-u-usta pojavljuje nekoliko rečenica istine o vrijednostima i čovječanstvu. Ipak vas podsjete koliko i sami cijenite umjetnost i koliko postupci ljudi mogu biti nevjerojatno bolesni. Povesti svjetski rat zbog zlatnih zuba u židovskim čeljustima ne može biti ništa drugo nego radikalan poremećaj ljudskosti. Stoga, mimo amerikanizma, iz filma izvire jedna iskrenost misli i stajališta o pitanju umjetnosti i njenoj ulozi u identifikaciji čovjeka, naroda, zajednice i čovječanstva, dakako površno i nekritički izvedenih, ali opet tu. Kada uzmemo u obzir da je film smješten u jezgru Drugog svjetskog rata, a gotovo pa nema žrtava, tada proizlazi da je Monuments Men nekakva vrst obiteljskog filma za slabije obrazovan sloj američkog puka. Tu bih završio.

Piše: Jure Maleš

31.01.2014, 00:03h

1

Dok učenjaci, kritičari i svakojaki prognostičari pokušavaju predvidjeti tko će odnijeti zlatni kipić na ovogodišnjim Oscarima, američki stand-up komičar Louis C.K. na svoj iskren i smiješan način svima obznanjuje koji filmovi mu se nisu svidjeli ove godine. Kao mete njegova “gnjeva” izdvojila su se dva filma.

Komičar je gostovao u radijskom showu Opie&Anthony, gdje se obrušio na dva, od kritike priznata i pohvaljena, filma preživljavanja; Gravity (Gravitacija) Alfonsa Cuarona te All is Lost (Sve je izgubljeno) J.C. Chandora. Što se Gravitacije tiče, Louis zamjera tvorcima filma što su za glavne uloge uzeli lijepe ljude, ali i činjenicu da je glavni lik, dr. Ryan, tako nesklona svemiru. Loius smatra da je odlazak u svemir san svakog astronauta, a dr. Ryan jednostavno ne pokazuje dovoljno oduševljenje činjenicom da je dio misije. Također, filmu zamjera što ne poštuje zakone fizike.

Drugi film,koji je bez ustručavanja Louis nazvao smećem je All is Lost. Čini se da za loš dojam o filmu krivi lik glavnoga glumca Roberta Redforda, kojem je uloga donijela nominaciju za Zlatni globus. Unatoč tome, Loius smatra da njegov lik tijekom filma donosi sve pogrešne odluke te da prelako odustaje.

Mišljenja su naravno subjektivna, ali popraćena Louisovim zajedljivim komentarima, i poprilično smiješna. Poslušajte njegove komentare u videu dolje. (Louis se zahuktao negdje na 16:30min showa.)

Slažete li se vi s poznatim komičarem? Zamjerate li Gravitaciji iste pogreške ili vas je film oduševio?

Autor: Branka Ćićerić Perlain

Piše: Zoran Miković

29.01.2014, 17:27h

Sony Pictures izbacio je mnoštvo novih fotografija iz nadolazećeg redateljskog uratka Georgea Clooneyja, dugo najavljivane ratne drame The Monuments Men (Odred za baštinu). Podsjetimo se, film je snimljen prema knjizi Roberta M. Edsela  koji je istinite događaje dokumentirao i zaokružio u zanimljivu priču, a prati grupu ravnatelja muzeja, umjetnika, arhitekata, kustosa i povjesničara umjetnosti koji nastoje najveća djela svjetske kulturne baštine spasiti od nacista. Ono što je, dakako, najatraktivnije u ovoj najnovijoj suradnji Clooneyja i scenarista i producenta Granta Heslova jest glumačka postava koju čine Matt DamonBill MurrayJohn GoodmanBob BalabanJean DujardinHugh Bonneville, Cate Blanchett te sam George Clooney. Na koji način se ovoga puta Hollywood poigrao s nacistima moći ćemo doznati od 20. veljače, kada bi film trebao zaigrati u našim kinima.

18
19
20
0
1
8
10
6
5
4
3
2
7
9
11
16
15
14
13
12

Piše: Iva Bucić

24.12.2013, 16:01h

monuments

The Monuments Men neće se naći u moru naslova koji će poharati kino dvorane za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika, već će Clooneyjeva sedmorka u pohod spašavanja kulturne baštine krenuti tek sedmog veljače.

Radnja se temelji na stvarnim događajima ali i na knjizi Roberta M. Edsela, a prati sedmorku koja u Hitlerovoj Njemačkoj spašavaju umjetnička remek djela od nacističkih lopova i vraćaju ih pravim vlasnicima. Sony je objavio odličan trailer napravljen po uzoru na filmske žurnala iz 40ih godina.

George Clooney će se, osim u redateljskoj stolici, naći i ispred kamera uz bok Mattu Damonu, Cate Blanchett, Johnu Goodmanu, Billu Murrayju i ostatku ekipe. Također je s Grantom Heslovom napisao i scenarij.

Ko što rekoh, u kinima je ovih dana gužva, od Her Spikea Jonzea, Anchorman 2 Adama McKaya, pa sve do Labor Day (Jason Reitman), The Secret Life Of Walter Mitty (Ben Stiller), The Wolf Of Wall Street (Martin Scorsese), 47 Ronin(Carl Rinsch)… S Clooneyjem ili bez njega, pravac kino.

Piše: tonymelo

14.10.2013, 00:35h

Piše: Marin Mihalj

08.10.2013, 17:18h

Nu: The Tree of Life, The Thin Red Line [u redu, bilo koji Malickov uradak], Night Moves, Fa yeung nin wa, Salinui Chueok, The Swimmer; filmovi koji su me, na ovaj ili na onaj način, pogodili – u glavu, u srce. Ima ih još, dakako, no ti mi prvi padaju na pamet. Premda se žanrovski razlikuju, vezivno im je tkivo propitkivanje naše egzistencije; tu, na Zemlji, ali i u parametrima svekolikog kozmosa. Danas, 21. stoljeće, 2013. godina, mjesec listopad, filmska nam je umjetnost predstavila još jedan devedesetominutni dragulj, znanstveno-fantastični [mada stremi ka faktualnosti!] uradak Gravity Alfonsa Cuaróna, kreiran da nas očara i začara, nasmije i rasplače, te da prikazom nesavladivog ljudskog duha pokuša popuniti taj imanentni ambis u nama.

0

Koliko je vješt Alfonso Cuarón? Ako kažem kako su bezjaci neskloni dječaku-koji-je-preživio, Harryju Potteru, uživali u trećoj ekranizaciji romana J.K. Rowling, uistinu izvrsnom uratku Harry Potter and the Prisoner of Azkaban, dovoljno sam rekao. No, ako vam je baš potrebno zavrnuti ruku i uvjeriti vas u vještine talentiranog Meksikanca, uopće vam nije potrebno zavrnuti ruku nego odvesti na projekciju znanstveno-fantastičnog uratka Children of Men, u kojemu je Cuarón pokazao kako uspješno vlada filmskim jezikom, kanonima žanra, dočim su tehnička rješenja s razlogom postala egzemplar za sve one koji će slično probati nakon njega.

Da bi nam Cuarón predstavio Gravity, morali smo čekati nekoliko godina. Ne samo mi, nego i on; naime, perfekcionist u njemu nije mu dopustio žurbu, pa je nekoliko godina čekao tehnološke napretke koji će mu pomoći stvoriti uvjerljivu sliku Zemljine orbite [nešto slično je uradio i James Cameron za Avatar, a upravo je spomenuti Cameronov revolucionarni uradak bio znak za Cuaróna da može početi]. Okvirna je radnja filma jednostavna da jednostavnija ne može biti: astronaut Matt Kowalsky i njegova kolegica dr. Ryan Stone jedini su preživjeli nakon što njihovu svemirsku stanicu zaspu ostaci uništenog ruskog satelita. Miljama iznad Zemlje, bez kontakta s Houstonom, Kowalsky i Stone plutaju svemirom, a čistoga je zraka sve manje i manje.

2

Kalatozov, Altman, Welles i Scorsese samo su neka od imena koji su u svojim uratcima predstavili snimke duljeg praćenja jednog ili više protagonista u samo jednom kadru. Bio to, dakle, pogreb u Kalatozovljevom remek-djelu Soy Cuba ili uvodna sekvenca u Wellesovom noiru Touch of Evil, intencija je redatelja zadiviti recipijente, ali i predstaviti sve protagoniste koje ćemo gledati. Nakon što nam je u CoM prikazao barem dvije takve sekvence, Cuarónov je u najambiciozniji poduhvat ipak otvaranje njegova novog filma: kadar počinje prikazivanjem Zemlje [otvaranje reminiscentno onomu iz Kubrickova uratka 2001: A Space Odyssey, ako ne i izravna posveta?!], da bi potom upoznali naše protagoniste, pomalo usplahirenu dr. Stone i opuštenog kauboja Kowalskog.

Cuarón nije jedini osposobljen i ambiciozan tehničar među redateljima, ali je među njima jedan od rijetkih koji je istinski autor opservator. Y tu mamá también jeste hiperseksualizirana priča o odrastanju, no u pozadini priče o Juliju, Tenochu i Luisi kriju se suptilni socijalni komentari koji upućuju na to što se točno zbiva u njihovoj državi; CoM jest smješten u bližu budućnost u kojoj žene ne mogu zatrudnijeti, ali svako je Theovo lutanje srušenim gradovima začinjeno prikazima socijalnih nereda i deportacija nepoželjnih grupacija. Gravity je ipak puno drugačije postavljen i njegova radnja u sjećanje priziva niz filmova o preživljavanju najgorih mogućih uvjeta.

3

Dok se filmovi poput Open Water i Buried zadržavaju čisto u žanrovskim odrednicama, Gravity zadovoljava iste [nervozno vrpoljenje u sjedalu, znojavi dlanovi, pokoja suza], ali ide korak i više dalje, ka duhovnom. U smjeru Kubricka i Kurosawe. U smjeru Lyncha i Malicka. Postavimo to ovako: izabrati ženu da ona bude ta koja će se boriti za svoj život do posljednjeg trenutka, te se pritom ponovno roditi i sebe spoznati, bitno je i hvalevrijedno, ali je najbitnije dodati joj mentora, nekoga tko će biti uz nju. Jer, svejedno je dok sve jedno je*.

U ključnom dijelu filma, za vrijeme teškog dvoboja apatije i volje za preživljavanjem, u našoj je protagonistici ukorijenjen ljudski duh; ne samo njen, pritom, nego i onih koje je poznavala. Pred velikim testom, miljama daleko od svoga doma, što će uraditi?

 

*autor prekrasne misli glazbeni je kroničar Goran Pavlov, osim ako i on istu nije negdje posudio kao što je ja posuđujem od njega.

Piše: Sven Mikulec

07.10.2013, 16:20h

0

Ovaj vikend u povijest filma ući će kao vikend apsolutnog trijumfa Alfonsa Cuaróna i njegove Gravitacije, koja je samo u prvom vikendu zaradila fenomenalnih 55,6 milijuna dolara. Osim što je time svrgnuo Paranormal Activity 3 s mjesta boksofično najuspješnijeg listopadskog kino otvaranja, ovaj je univerzalno hvaljeni film (u ovom trenutku 98% na Rottenu!) najavio da festivalska priznanja nisu jedino što planira opelješiti.

Podsjetimo se, priča prati neiskusnu astronautkinju Sandru Bullock i njenog smirenog, iskusnog kolegu Georgea Clooneyja, koji stradaju u svemiru kad ostaci raspadnutog ruskog satelita (govno) pogode njihovu stanicu za istraživanje (ventilator). Mogu li ove dvije osobe, tako nevažne i mikroskopske u beskompromisnom okolišu u kojem su se zatekli, preživjeti i pronaći svoj put kući? Provjerite sami. Ako su glasine točne, pred svima nama koji još nismo imali priliku pogledati film stoji jedna vraški kvalitetna svemirska avantura. Kad kažem avantura, jel, mislim teška drama.

Meni se čini da u našim kinima dugo nismo istovremeno imali dva filma ove kvalitete: GravitacijaUtrka života malo će ljudi ostaviti razočaranima.

Piše: tonymelo

11.08.2013, 23:15h

Piše: tonymelo

12.05.2013, 12:00h

Piše: Deni Zgonjanin

20.03.2013, 10:36h

The Man from U.N.C.L.E. je do nedavno trebao režirati Steven Soderbergh, sa Georgeom Clooneyjem u glavnoj ulozi, no zavodnik Clooney je odustao od projekta zbog nepoznate operacije, jer bi ga oporavak od iste ograničio što se tiče fizičke strane uloge.

Odmah poslije njega, odustao je i Soderbergh, no srećom, ubrzo se pojavio Guy Ritchie i preuzeo kontrolu nad projektom. Trenutno pregovara sa Tomom Cruiseom oko preuzimanja glavne uloge. Film se bazira na istoimenoj seriji iz 60-ih godina, u kojoj su glavne uloge nosili Robert Vaughan i David McCallum, kao agenti United Network Command for Law Enforcement koji se raznim gadgetima i smicalicama bore protiv zločinačke organizacije poznate kao T.H.R.U.S.H.

Ovo bi Cruiseu mogla biti treća franšiza, nakon Nemoguće misije i Jacka Reachera (snimanje nastavka je skoro pa sigurno odnedavno), što dokazuje da momak još nije za bacanje…

Piše: Katarina Tokić

30.01.2013, 12:30h

Disney je potvrdio: novi film će se zvati Tomorrowland umjesto 1952, a glavna zvijezda filma je George Clooney.

Za scenarij su zaslužni Damon Lindelof i Brad Bird, a za film se nagađa da bi mogao biti SF žanra.

Lindelof, poznat po radu na Prometeju, Star Treku i seriji Lost, će producirati film dok će Bird režirati. Inače, Brad Bird je dobitnik dva Oscara, za Ratatuille i The Incredibles.

Postoji više nagađanja o čemu je film, a spominje se da bi George Clooney mogao glumiti i Walt Disneya glavom i bradom. Internetske zavjere spominju i poveznicu sa nazivom filma, budući da se tematski park Disney Worlda zove – Tomorrowland.

Jedini trag koji trenutno postoji je misteriozna slika koju su Lindelof i Bird objavili na Twitteru.

Film bi, po najavama, mogli ugledati 2014. godine.

Piše: Jelena Androić

06.12.2012, 12:18h

Matt Damon vjerojatno će se pridružiti glumačkoj ekipi nadolazećeg Clooneyjevog art-naci filma „The Monuments Men“, čime lista slavnih imena okupljenih na ovom projektu postaje naprosto spektakularna.

Film o čijem smo sinopsisu već pisali, a u kojem je Clooney u dvostrukoj ulozi – koscenarista i redatelja – bavi se krađom umjetnina od strane Adolfa Hitlera i njegovih momaka tijekom 2. svjetskog rata, te grupom ljudi uključenih u otkrivanje krađa i vraćanje umjetnina.

Ako potpiše, Damon se pridružuje glumačkoj ekipi koju čine George Clooney, Daniel Craig, Jean Dujardin, Cate Blanchett, Bill Murray, John Goodman, Hugh Bonneville i Bob Balaban.

Clooney će u filmu portretirati Georgea Stouta, zapovjednika američke vojske i konzervatora umjetnina, koji je vratio desetke tisuća umjetnina ukradenih od strane nacista tijekom rata.

Blanchette igra Rosu Valland, povjesničarku umjetnosti i članicu Pokreta otpora (što će njenoj konstituciji vjerojatno dobro stajati), a Damon i Craig će se naći u ulogama o kojima još nije sve poznato no zna se da će jedan od njih portretirati osnivača njujorškog baleta i poznavatelja umjetnosti Lincolna Kirsteina, koji je osobno bio uključen u povratak umjetnina po Njemačkoj.

Piše: Sven Mikulec

12.11.2012, 17:00h

George Clooney trenutačno pregovara oko glavne uloge u najavljenom SF filmu redatelja Brada Birda (The Incredibles, Mission Impossible: Ghost Protocol) pod imenom 1952, prenosi Variety.

Iako je sve to još uvijek upitno, dobrim dijelom i zbog Clooneyjevih redateljsko-scenarističko-glumačkih obaveza na filmu The Monuments Men, i nema službenih potvrda da je projektu pokazano zeleno svjetlo, čini se da će scenarist Damon Lindelof vrlo brzo nakon Prometeja isprati gorak okus koji je ostavio svojim spisateljskim doprinosom spektaklu Ridleyja Scotta.

O samoj radnji, pak, ne zna se mnogo – tek da se upoznajemo s čovjekom koji uspijeva ostvariti kontakt s izvanzemaljcima.

Piše: Jelena Androić

22.10.2012, 10:30h

George Clooney će idućeg petka na sudu u Milanu svjedočiti u procesu protiv Silvia Berlusconija u kojem ga se optužuje za plaćanje seksualnih usluga maloljetnoj prostitutki. Podsjetimo, Berlusconi je optužen da je u kešu i nakitu plaćao plesačici Karimi el-Mahroug, poznatijoj kao Ruby Srcelomki, kad je dolazila na njegove razuzdane partije u 2010.

Ona je zanijekala da je spavala s Berlusconijem, ali tvrdi da je na jednom od partija vidjela i Clooneyja. Slavni je glumac ranije poricao da je bio tamo, no kasnije je otkrio da uistinu jest proveo jednu noć u Berlusconijevom domu u Rimu, te je tu noć opisao kao jednu od uzbudljivijih noći u svom životu. Kaže da je tada bio pozvan u sobu bivšeg premijera da vidi krevet koji mu je darovao Vladimir Putin.

Clooney je kazao da je lani razgovarao s Berlusconijevim odvjetničkim timom i da će drage volje posvjedočiti kako bi sve bilo čisto i jasno. Na sud je pozvana i njegova bivša djevojka, talijanska starleta Elisabetta Canalis.

Žene koje su dolazile na partije bivšeg talijanskog premijera opisale su da su tamošnji gosti bili odjeveni kao časne sestre i nogometaši, te da su izvodili striptiz.

Berluscioni se na sudu pojavio nakon što su njegovi suporteri uzaludno pokušavali ubaciti amandmane u novi antikorupcijski zakon koji se teše u talijanskom parlamentu, a koji bi poništili optužbu protiv Berluscionija o zlouporabi autoriteta pritiskom na policiju da pusti Ruby iz pritvora nakon što je uhićena i osumnjičena za krađu.

Piše: Jelena Djurdjic

05.07.2012, 12:33h

Abel Ferrara jedan je od najznačajnih američkih nezavisnih filmskih autora. Postao je poznat po niskobudžetnim, šokantnim i brutalnim filmovima (smiješne odrednice ovako samo napisane), koji su brzo dobivali status kultnih (Ms. 45, Fear City), radeći istovremeno i par epizoda za tv-serije (Miami Vice i Crime Story). S početkom ’90-ih stižu i njegovi najpoznatiji filmovi – King of New York i Bad Lieutenant, nakon kojih dobiva i priznanje kritike i prelazi u mainstream čak (kratka suradnja s holivudskim studijima). Povratak nezavisnom filmu više je nego uspješan i Abel snima odlične Body Snatchers (nominirane za Zlatnog lava), Addiction (nominacija u Berlinu) i Funeral (nagrada u Veneciji, gdje kasnije nagrade osvaja i s New Rose Hotel i Mary). Malo uvod vuče na nekrolog, ali samo jer mislim da ima ljudi koji ne znaju o koliko bitnom redatelju je riječ, pa ako ne vjeruju subjektivnim utiscima – a čemu uostalom nagrade služe, nego za šire prepoznavanje.

Pričali smo mahom o novom filmu, 4:44 – Last Day on Earth, planovima, i stvarima njemu bitnim kao redatelju. Gospodin Ferrara jedan je nestvarno cool tip, i uživo i preko Skypea. A filmovi, ako su vam promakli, dođu kao neplanirani bonus na ovih 38 u hladu.

 

Najprije, hvala Vam što ste pristali na razgovor. Vjerojatno se ne sjećate, ali mi smo se upoznali na Vašoj radionici, u siječnju ove godine, kada ste bili na Kustendorfu. Vaš film 4:44 – Last day on Earth tamo je prikazan u okviru programske cjeline ’suvremene tendencije’. I tada nakon projekcije, i danas spremajući se za ovaj intervju, pokušavam i ne uspijevam pronaći odgovor, pa da Vas iskoristim, znate li Vi – je li bolje umrijeti sam, sam za sebe, ili zajedno, s ostatkom univerzuma? Je li to bila ideja, dati odgovor na to pitanje, ili bar jedna od ideja?

Ako imaš nekoga, ako si dovoljno sretan da budeš zaljubljen… mislim, svakako ćeš umrijeti sam, čovječe. Možeš ti koliko hoćeš obmotavati ruke oko nekoga na kraju jer tko zna šta se dešava nakon momenta smrti, znaš. Naš junak, on vjeruje u inkarnaciju, kao budist. Budisti vjeruju da je ljudsko tijelo kao školjka, ali tvoj duh ne umire, i živi i odlazi dalje. I o tome kako si živio ovisi tvoj sljedeći put. To je zbilja heavy stvar. Ali i Shanyn, i ona također vjeruje u život izvan i iznad ovog.

I was raised a Catholic and when you’re raised a Catholic they don’t teach you to think for yourself… You’re taught not to think too deeply about things.

 

Jedno od pitanja koje ste pokrenuli, a koje mi se jako dopalo je i – ako se netko odvikava od alkohola, droge, itd. a smak svijeta je za par sati – treba li se prepustiti?

Znaš, postoji trenutak u vezi kad on… znaš, ona se ne drogira. On nije sa ženom koja dijeli njegovu ovisnost, oni se ne mogu napušiti zajedno. I ako se on napuši, ako uzme nešto, on onda neće biti s njom, razumiješ? On ni fizički ni mentalno neće biti s njom, čak iako ona ne zna da je on nešto uzeo, to je nebitno. Kada on donese odluku da umre s drogom, kada izabere drogu prije nje, to je to, razumiješ? Ne može uzimati drogu a da i dalje ima vezu sa njom.

Kako ste glumce pripremili za ovakav film? Kako su tekle probe?

U Willemovu umu svaki dan može biti posljednji dan na zemlji. To nije tako neobično za ljude naših godina, mi smo, znaš, stariji i mi vidimo… Smrt je nama malo bliža. Doći će prirodno. S drugim ljudima, pa znaš, mislio sam da nigdje neću stići s pričom ’kraj je svijeta, posljednji dan na zemlji’ i to sranje. Meni je oduvijek više odgovaralo da im samo kažem ’ti ćeš umrijeti. Ne misli o tome da će cijeli svijet umrijeti. Samo misli o tome jako osobno. U 4:44h ti umireš’, i tako sam dobivao ono što tražim.

Prošle godine smo imali dva sjajna filma, Malicka i von Triera, s čini se istom, ili bliskom tematikom. Jeste li ih gledali? Je li bilo nekih scena, situacija, za koje ste pomislili ’trebao sam se toga sjetiti’?

A, pa, mislim, ne znam. Ja gledam filmove, dosta filmova, utječu na mene, ali ne tako specifično. Ti filmovi su dosta drugačiji. Mislim, manija je ista, isto dešavanje, što je interesantno jer ja nisam znao da oni snimaju takve filmove. Ali dešava se. Sjećam se kada smo snimali Addiction, što je film o vampirima, desila se ista stvar – pojavila su se istovremeno još dva-tri filma o vampirima. Ili, ja sam napravio King of NY, a braća Coen Miller’s Crossing. Zanimljivo je to. Postoji nešto tamo, uvijek. Mislim, ideja, koliko god ti misliš da potječe iz tebe, iznutra svakog od nas, ustvari je tu za tebe kako bi se povezao. Razumiješ?

The reviews were horrible, but we had never been reviewed before. So we thought it was great, just to see our names in the paper. We didn’t give a fuck what they said.

Kada smo Vas na Kustendorfu pitali o trenutnoj situaciji u američkom filmu, Vi ste rekli – dokle god voliš Georgea Clooneyja – sjajno je. Spomenuli ste Descendants i rekli kako niste uopće shvatili o čemu je tu riječ, što to gledate (umalo Vas nisam zagrlila tad). Ali kasnije taj filma uzima neke Oscare. Kako to? I zašto, bar se čini, nije više tako cool biti nezavisan u SAD-u?

Postoje izbori koje napraviš. Naši filmovi su u potpunosti zavisni od umjetničke slobode. Svrha, intencija naših filmova nije da osvoje Oscare ili zarade novac. Mislim, bilo bi lijepo (smije se). Mislim, ne želimo uplašiti naše investitore, ali to nije naš cilj. Svi investitori koje imamo shvaćaju da naši filmovi nemaju veze s ’prvim vikendom’, znaš. Naši filmovi su, nadam se, kao vino, čovječe – što su bolji, to kraće traju.

Kako ste ušli u film kao gledalac i kada ste odlučili postati filmski stvaralac? Ako se to zaista može odlučiti.

Rođen sam za to. Ne možeš to odlučiti. To postoji negdje i meni je suđeno to. Jesam li rođen talentiran, ili sam razvio talent… ne znam. Neki ljudi vole pripovjedati priče, znaš? Ja ne znam.

Dok režirate, što Vam je najvažnije na setu?

Srce grupe. Jedinstvo koje se osjeća, znaš na što mislim? Ideja da su svi, svi, posvećeni samom konceptu. Da svi potiskuju, žrtvuju svoj ego za grupu. To je stvar grupe, znaš? Pravljenje filma je suprotno od toga da budeš pjesnik ili pisac.

If you’re waiting for the answer to come from someone else, listen, that just ain’t the world that I’m coming from. I’m not saying there’s not a time in your life to be a follower. There’s a lot to learn by being a member of some group, or subscribing to some ideal, or philosophy. There’s a time to be taught. But then there’s a time to be.

Zašto nema više muzike u Vašim filmovima? Rekli ste da ste zajedno s Nickyjem St. Johnom planirali postati gitarist, pa neki kažu da je neobično da ne koristite više glazbu – ili je sve od slučaja do slučaja? Čak ste, čini mi se, i komponirali nešto pod pseudonimom ’70-ih…

Ima muzike u filmovima, ima. Moji muzičari, mislim Frances, on je, kako se to kaže, on je briljantan, briljantan gitarist. Iako ja ne pišem te pjesme koje su u filmovima, one se savršeno uklapaju. Ne bih ja mogao izvoditi ih. Znaš, svatko od nas ima poseban dar, svatko ima svoju stvar, a Frances je, koja je to riječ, on ne ide ustaljenim putem, nepredvidiv je, on zaobilazi… on je veoma, veoma poseban filmski gitarist.

Kada ste tijekom ’90-ih došli u Europu, rekli ste da shvaćate kako ipak ’postoji mjesto na svijetu gde je redatelj… poštovan. Ideja da Vam netko isjecka film je nezamisliva’. Jeste li tad odlučili da ostanete nezavisni? Ili nikada niste ni razmatrali da to promijenite?

Ne možete se promijeniti. Jednostavno ne možete. Nema promjene. Nije u našoj prirodi da se mijenjamo. Nema toga u našem odrastanju, nismo tako učeni. Redatelji koji su nas učili kako da napravimo film kroz školovanje su redatelji koji su nam dali direktive i postavili smjernice.

Kasnije ste i snimili par filmova u Italiji. Kakav je bio osjećaj raditi u studiju Cinecita,  a ne na ulicama NY-a? Je li Vam bilo bitno što je baš tu, recimo, Fellini radio što i Vi?

To je to. Ili kad snimate u New Yorku, onda snimate na istim ulicama na kojima snima Scorsese, ista stvar je i ovdje. Mislim, Cinecita je sveto mjesto. To je dom ne samo Fellinija, već cijelog filmskog sveta, svih pravih filmskih stvaralaca. Postoji razlog

 

zašto su ti filmovi baš  takvi kakvi jesu i to je razlog zbog kojeg smo bili presretni što smo dobili priliku da radimo tamo.

Imate običaj pisati uloge za konkretne glumce na umu, i koristite njihove (a čini se i Vaše) osobenosti u tom procesu. Do sada ste tri filma radili s Dafoeom, za 4:44 ste čak rekli kako čekate njegovu odluku da bi nastavili. Zašto on?

Willem, znaš, ja ne bih snimio ovaj film da nije bilo njega. On je učestvovao u financiranju, on je učestvovao u pisanju scenarija, kao da je cijela priča bila jedino za njega, s njim, odgovarajuća. Bio je u potpunosti involviran u pravljenje filma, u montiranje, u sve.

We don’t usually win things, but if you’re going to be in competition, you might as well win. I’ve been laughed out of Venice with my films.

 

Vaš sljedeći projekt će biti o Strauss-Kahnu, s Depardieuom (prejak izbor). Možete li nam reći nešto o tome? Jeste li uopće čuli za Strauss-Kahna prije skandala? Koji je ugao priče za Vas najvažniji?

Sve. Snimat ćemo film o čovjeku koji je u jednom trenutku vodio Svjetsku banku… On ti je ustvari ljevičar. Tip je bio čak i komunist neko vrijeme. I to je jedan od razloga zbog kojih je došao u nevolju. Dakle, tip koji nije ovisnik ni u kojem drugom smislu – on ne pije, ne drogira se, on ništa…osim kada je u pitanju seks. Kako to da moć i potreba čovjeka, koji želi postati predsjednik, tako lako prevedu na drugu, mračnu stranu. To se može svakome dogoditi, svakome tko ima moć, pogledaj samo – Anthony Weiner, Clinton, Kennedy… To je jako, jako teška stvar. I sam to znam – radim film, kontroliram milijune dolara…a za žene izgled nije bitan, čovječe. Henry Kissinger je rekao – moć je ultimativni afrodizijak. Znaš, moć, novac, sve to… i na tom nivou ćemo razmišljati. Stvarno sam sretan što snimam ovaj film. Hoćemo li snimiti dobar ili loš film, ostaje da se vidi, ali nije da ćemo se ubiti zbog toga.

Planirate li sudjelovanje na nekom festivalu s ovim filmom?

Ne, samo ću ga pustiti na ulicu.

Istina ili mit: tijekom ’90-ih, Vi ste bili najžedniji, slobodni, najbrutalniji, divlji, oslobođen tradicionalnih i moralnih stega kroničar njujorške podzemne mreže i skrivenih apetita?

Da, da, ma mi smo bili malo izvan granica tijekom devedesetih. Ali, hvala bogu, promijenili smo se. Prestao sam piti. To je bio veliki veliki korak u mom razvoju.

I još jedna stvar, jeste li znali, onda 1992. godine, kada ste snimali Bad Lieutenant, jeste li znali na setu, da je onoj osmominutnoj sceni (kada Harvey Keitel zaustavi par Jersey djevojaka koje su krenule u disko) suđeno da bude predmet toliko razgovora tijekom godina? Jeste li osjetili to?

Da, to je interesantno. Mi smo snimali taj film s tako malim budžetom i tijekom snimanja nisam, ustvari, znao ni što imamo snimljeno na traci, nisam imao pojma što imam snimljeno. Tako da nikad se ne zna, čovječe, nikad se ne zna.

Piše: Deni Zgonjanin

07.06.2012, 13:24h

George Clooney je pridodao još jedan film popisu filmova koje planira režirati. Riječ je o The Yankee Comandante, priči baziranoj na članku iz New York Timesa, čiji je autor David Grann. Priča je naravno političke prirode, što je definitivno Clooneyjeva jača strana, a govori o Ameru Williamu Alexanderu Morganu koji je postao tek drugi stranac u povijesti Kube nagrađen iznimno cijenjenom titulom Comadante.

To je zaslužio kad je pomogao Fidelu Castru da svrgne s vlasti Fulgencia Batistu.  Zanimljivo, tokom procesa svrgavanja Batiste, Morgan je bio zakleti antikomunist no unatoč tome nije vjerovao u tvrdnje da je Fidel Castro komunist. Clooney planira film i producirati, zajedno sa svojim partnerom Grantom Heslovom. Posljednja suradnja ovog dvojca je novi film Bena Afflecka, Argo, čija bi premijera trebala biti krajem godine…

Piše: Danijel Špelić

23.05.2012, 08:30h

Ne mogu se oteti dojmu da su devedesete bile najplodnije desetljeće za akcijski film; bilo po kritičarskim hvalospjevima, bilo po komercijalnom uspjehu, bilo po nekom svjetski prepoznatljivom statusu, a dobri dojmovi traju još i danas, za neke od naslova gotovo i dva desetljeća nakon što su snimljeni. Preveliki višak slobodnog vremena doveo je do toga da počnem malo reorganizirati osobnu kolekciju i nekako nisam mogao ne zamijetiti da svaki film koji znam s vremena na vrijeme pogledati potječe upravo iz spomenutog razdoblja.

Tako je u tom desetljeću John McLane još jedanput postao čovjek na krivom mjestu u krivu vrijeme u Die Hard 2 (1990), da bi mu koju godinu kasnije preživjeli članovi obitelji Gruber objavili osobni rat u Die Hard: With a Vengeance (1995), svoj je imidž mamurnog tipa koji uvijek ima nešto sarkastično za reći podcrtao nastupom u The Last Boy Scout (1991), a da je jedina osoba koja može spasiti planetu Zemlju ležerno dokazuje u Armageddonu (1998). Renny Harlin nakon režije spomenutog Die Hard 2 udružuje svoje snage sa Sylvesterom Stalloneom u akcijskoj napetici Cliffhanger (1993), postajući dio obećavajućeg elitnog društva koje sačinjavaju James Cameron, Paul Verhoeven i John McTiernan – rasni akcijski redatelji koji vladaju žanrom kako autorskim izričajem, tako i smislenim filmovima.

Podstanarsku holivudsku adresu u tim godinama dobiva i John Woo, koji svoj hongkongški staž zaokružuje nabrijanim Hard Boiled (1992), a novu dionicu karijere otvara s Hard Target (1993), uspjelim akcićem koji predstavlja Jean-Claudea Van Dammea kao nekog na koga bi se moglo računati, s obzirom da je godinu dana ranije nastupio u filmu Universal Soldier (1992), još jednog holivudskog podstanara Rolanda Emmericha, i ostvario uistinu neočekivani uspjeh. Emmerich se okreće spektakularnijim SF ekstravagancijama, ali Woo se zadržava u akcijskim vodama, prvo se predstavljajući široj publici s Broken Arrow (1996), a onda sve bacajući na koljena odličnim Face/Off (1997) – usput transformirajući plesača Travoltu u opakog motherfuckera s dva pištolja. Ali, nije samo Travolta profitirao u suradnji s Woom, Nicholas Cage postaje još jedan zaštitni trade mark akcijskog filma devedesetih. Michael Bay od anonimusa i redatelja jednog osrednjeg filma dobiva odriješene ruke da napravi pakao u zatvorenom zatvoru Alcatraz i šansu iskorištava maksimalno, Sean Connery pritom koristi priliku da odigra Bond igrača u poznim godinama, a Cage da odsvira drugu violinu. Zaključak je da su u The Rock (1996) šansu svi dobro iskoristili, ali Cage od druge violine postaje nabildana vojničina u hitu Con Air (1997), pretvarajući se u kućnog glumca producenta Jerryja Bruckheimera i zaokružujući plodne devedesete nastupom u zabavnom Gone in Sixty Seconds (2000).

Steven Seagal ubacuje se među profitabilne igrače svojim Under Siege (1992), a da probleme ne mora tražiti na otvorenom moru dokazuje i s Under Siege 2: Dark Territory (1995), Sandra Bullock mora držati gas do daske dok Keanu Reeves pokušava deaktivirati paklenu napravu ispod jurećeg autobusa u furioznom Speed (1994), društvo mu pravi Jeff Bridges na istom poslu u Blown Away (1994), a Wesley Snipes postaje ubojiti Passenger 57 (1992), sve to iz prikrajka gleda uskrsnuli James Bond dok pijucka mućkani martini u GoldenEye (1995) dok mu iznad glave visi Tom Cruise u Mission: Impossible (1996), Martin Riggs i Roger Murtaugh dolaze na još par dana do zaslužene mirovine u Lethal Weapon 3 (1992) i Lethal Weapon 4 (1998), Harrison Ford postaje američki predsjednik koji vatrenim djelovanjem rješava pitanje neželjenih gostiju u Air Force One (1997), a da stare legende nimalo ne posustaju dok im mlađa generacija dahće za vratom pokazuje i Arnold Schwarzenegger nastupima u Total Recall (1990), Last Action Hero (1993) (koji doduše ispada flop biblijskih razmjera, ali reputacija mu svakim danom samo raste) i True Lies (1994) – zabavnom akcijskom razbibrigom koja Jamesa Camerona predstavlja u jednom opuštenijem izdanju, daleko od SF mainstrema i Terminator 2: Judgment Day (1991), no sami žanr SF/Akcije dobiva novu dozu adrenalina kroz pojavu The Matrix (1999).

Treba spomenuti i Genea Hackmana i njegov efektni nastup u Crimson Tide (1995), filmu gdje su pouzdani Tony Scott i tadašnji akcijski doktor Jerry Bruckheimer odlučili na atomskoj podmornici napraviti ni više ni manje nego pravu pobunu te pridobiti na svoju stranu oduvijek nesklone kritičare. Da se ne radi o slučajnom pogotku pokazuju i s Enemy of the State (1998), urbanim techno trilerom gdje Hackman jednostavno nadmašuje nadolazeću kino atrakciju zvanu Will Smith u svakom kadru, iako ga pola vremena tamo ni nema. Stari je Clint Eastwood preriju zamijenio gradskim betonom i počeo otvoreno zbijati šale na račun sve većeg broj vlastitih godina kroz lik zadihanog tajnog agenta u In the Line of Fire (1993), a da mu pod stare dane na pamet svašta pada pokazuje i Dustin Hoffman u ne tako sjajnom koliko isplativom Outbreak (1995). Prije nego je postao američki predsjednik u Air Force One (cijeli ovaj niz povezuje još jedno prepoznatljivo redateljsko ime – Wolfgang Petersen) Harrison Ford je imidž Indiane Jonesa odlučio zamjeniti bjeguncem od pravde u The Fugitive (1993), a nakon toga se malo prošetao u špijunske vode jer, kako je James Bond bio stavljen na police zaborava, a Ethan Hunt tek sjaj budućnosti u očima svojih producenata, bilo je vrijeme da najdraži američki informatičar dođe do velikog ekrana i Ford postaje Jack Ryan u solidnom Patriot Games (1992) te nešto boljem Clear and Present Danger (1994). Uvjerljiv ili ne, Fordova promjena stvara nove uspješnice devedesetih.

Ni mlađe snage ne spavaju dok traje obnova. Tako Tom Cruise svoj ulazak u devedesete započinje laganom uspješnicom Days of Thunder (1990) (Tony Scott nema nikakvih problema pri stvaranju hitova), a izlazak zaokružuje s Mission: Impossible II (2000), financijski uspješnim dijelom franšize, no koja samo potvrđuje kako je John Woo doživio svoj kreativni limit te film nema prevelikih kritičarskih hvalospjeva kao prvi dio. Luc Besson dolazi malo posjetiti New York te nam pokazati kako ga svojim očima vidi Léon (1994), a nakon što je dušu i tijelo prodao kako bi skupio novac za svoj prvijenac, Robert Rodriguez ovaj put ne mora raditi istu stvar kako bi napravio Desperado (1995), a sve to iz prikrajka promatra mlađahni Val Kilmer kao Simon Templar u The Saint (1997), kojemu, nažalost, ne polazi za rukom lansirati još jednu špijunsku franšizu jer film kritičarski biva dočekan na nož (nekako bez pravog razloga) ali ga publika ne izbjegava, postavljajući ga kao još jednu u nizu akcijskih uspješnica devedesetih.

Stariji redateljski vukovi rade nešto sporijim tempom, no isporučuju kvalitetno. Michael Mann nam napokon donosi susret dvije legendi Roberta DeNira i Ala Pacina u Heat (1995), na kraju ih razdvajajući jednim od najžešćih obračuna snimljenim na filmsku vrpcu, John Badham i Mel Gibson udružuju snage u još jednom laganom, rado gledanom, ljetnom hitu Bird on a Wire (1990), imenjak mu John McTiernan odbija raditi nastavak Die Hard franšize kako bi se igrao s ruskom nuklearnom podmornicom u The Hunt for Red October (1990) (prvim nastavkom serijala u kojoj glavnu riječ ima već spomenuti Jack Ryan), a treći John iz ovog dijela, ovaj put se radi o Frankenheimeru, na sebe uzima zadatak snimanja jednog akcijskog trilera Ronin (1998), pokazujući svima kako se rade autentične potjere s automobilima te da realnost u istima itekako ima svojih privlačnosti.

Spominjani je Cliffhanger Sylvestera Stallonea u devedesetima predstavio kao zvijezdu koju publika još uvijek voli, a njegovi pokušaji da se predstavi što većem broju gledatelja imaju zanimljive rezultate. Nastupom u zabavnom Demolition Man (1993) ispaljuje hitac prema publici koja je obično navikla vidjeti krupnog Arnolda Schwarzennegera u sličnim ekstravagancijama, ali hitac tek djelomično pogađa metu, financijski završavajući ni na nebu, ni na zemlji, predstavljajući mlađahnu Sandru Bullock kao buduću zvijezdu i Wesleya Snipesa u, za njega, netipičnoj ulozi. Da mu eksperimentiranje nije strano, Stallone će pokazati nastupima u akcijskom trileru The Specialist (1994), još jednim neodređeno uspješnim projektom, najpoznatijem po famoznoj sceni tuširanja sa Sharon Stone, a onda i u filmu katastrofe Daylight (1996) koji najavljuje sušno razdoblje Slyjeve isplativosti (Daylight od propasti spašava tek svjetski box office rezultat). Simpatična Sandra svoje odrađuje u spominjanoj Brzini, no dobar dojam ruši u njegovom nastavku, Speed 2: Cruise Control (1997), financijskim i kreativnim neuspjehom. Eddie Murphy predstavlja se kao razočarenje u trećem nastavku popularne akcijske franšize Beverly Hills Cop III (1994), a popravni ispit ne prolazi ni  Metro (1997), obični klon spomenutih (iako ga krase odlične akcijske scene). Snipes mu bez muke preuzima titulu crnog akcijskog junaka nastupom u Putniku 57, zaokružujući svoje cool pojavljivanje u još dva akcijska projekta, od kojih Drop Zone (1994) funkcionira savršeno te Money Train (1995), koji ipak označava korak unatrag, popravljajući dojam sekundiranjem Tommyju Leeu Jonesu u kvalitetnom, ali financijski slabom U.S. Marshalls (1998).

Arnold Schwarzenegger nema problema s flopom znanim i kao Last Action Hero s obzirom na to da ga publika opet voli u šablonskom Eraser (1996) i odličnim True Lies, no kao i Stallone, devedesete zaokružuje slabim i neisplativim End of Days (1999). Dok stara garda sve očitije muči muku s projektima kojima bi se održali na vrhu, neki mlađi igrači kucaju na vrata. Keanu Reeves devedesete zaokružuje kao potvrđena akcijska zvijezda, no tek su kritičari zamijetili kako se lijepo predstavio u Point Break (1991), kojim se, paradoksalno, Patrick Swayze oprostio od pravog smjera svoje karijere. Da mu akcija ipak nije mrska, Swayze će pokazati nastupom u slabom Black Dog (1998), ali poštenom filmu ceste koji će, iako samo nakratko, prizvati u sjećanje dane kada je kao Dalton pravio reda u Road House. U tim godinama počinjemo upoznavati Samuela L. Jacksona kao konstantu big budget filmova jer, nakon što je pravio društvo Johnu McLaneu, ovaj put sekundira Geeni Davis u akcijom nabijenom The Long Kiss Goodnight (1996), u najmanju ruku zanimljivom pokušaju Rennyja Harlina da se vrati na akcijski vrh. Jackson svoj talent napokon uspijeva prezentirati nastupom u The Negotiator (1998), jednim od najkvalitetnijih predstavnika akcijskih trilera devedesetih, ali kojemu je nedostajao jači komercijalni uspjeh da bude pravo zapažen. Da stara garda ima problema s odabirom projekata pokazuje i Bruce Willis, koji kao da igra igru uspjeh-neuspjeh – između akcijskih uspješnica ubacuje i Striking Distance (1993), slabašan film u kojemu ne pokazuje ništa novo (osim fenomenalne potjere s početka filma), The Jackal (1997), posve nepotrebni i poprilično zamorni remake kultnog Day Of The Jackal, te Last Man Standing (1996), dokazujući kako velika kvaliteta ne donosi uvijek i poštenu, upečatljivu zaradu, što starom redateljskom veteranu Walteru Hillu predstavlja problem još od Another 48 Hrs. (1990).

Uz neke stare i neke nove zvijezde, devedesete su donijele i neke naslove koji se nisu mogli povezati ni s jednom grupom, što im je, ako ništa drugo, osiguralo da budu zastupljeniji nego bi to bio slučaj da predstavljaju dio nečije karijere. Tako je supermodel Cindy Crawford debitirala u jednom smušenom (ali ne posve antipatičnom) akciću Fair Game (1995), gledali smo posljednji film Brandona Leea The Crow (1994), ironično, njegov najkvaliteniji uradak, Kurt Russell se ubacio među vatrogasnu jedinicu u Backdraft (1991) kako bi ugasio neke od najspektakularnijih prizora požara zabilježenih na filmu, George Clooney i Nicole Kidman igraju se lovice sa srpskim teroristima u The Peacemaker (1997), Cuba Gooding Jr. nakon dobivenog Oscara glumi u Chill Factor (1999), pokazujući da nema pojma kako voditi vlastitu karijeru, da pravo-na-video naslov zna itekako iznenaditi, pa čak zaraditi i kino distribuciju, pokazuju nam Aidan Quinn, Ben Kingsley i Donald Sutherland u The Assignment (1997), Michael Bay najavljuje svoj dolazak među teškaše malim, ne posebno kvalitetnim, ali višestruko isplativim filmićem Bad Boys (1995), Steven Seagal se predstavlja kao redatelj s On Deadly Ground (1994), jedinim podatkom koji ovaj film i čini zanimljivim kako je sve drugo u njemu, usprkos dobroj namjeri, jednostavno loše, da jedno pogrešno skretanje zna imati gadne posljedice nam je pokazao Emilio Estevez u odličnom Judgment Night (1993), a vidjeli smo i to kako izgleda Morgan Freeman kao negativac kojega ne možemo baš mrziti u Hard Rain (1998). Kroz sve te naslove, koji su imali svoje uspjehe i neuspjehe, ležerno se prošetavao i nanovo oživljeni James Bond prvo s Tomorrow Never Dies (1997), a onda i sa The World Is Not Enough (1999), bez problema ostvarujući sve veću zaradu i kritičarske pohvale, dokazujući da 007 jednostavno – može sve, čineći i na taj način devedesete stvarno pogodnim tlom za raznolikost, šarenilo, vatrenost, spektakularnost, ozbiljnost, karakternu glumu, redateljsku maštovitost, producentsku (ne)ograničenost i scenarističku (ne)originalnost – trebalo je samo sjesti, gledati i provjeriti tko je uspio u kojoj namjeri.

Sve ovo je tek kraći pregled onoga što se pojavilo u jednom desetljeću, ali sve ih povezuje činjenica da su mahom bili uspješni, kritičarski dobro dočekani, svježih i originalnih ideja, puni maštovitih akcijskih scena, glumački dobro odrađeni. Izlazili su jedan za drugim, ponekad i dijelili medijski prostor i jednostavno mi je zanimljivo da se nikada nije osjetilo zasićenje tržišta. S obzirom da se u minulom desetljeću mogu na prste nabrojati filmovi koji su ljubiteljima akcije ostali u pozitivnom sjećanju, pitanje bi bilo – jesu li filmaši doživjeli blokadu pri stvaranju kreativnih ideja, jesu li želje gledatelja postale prezahtjevne ili su jednostavni akcijski filmovi stvar prošlosti? Što reći nego to da su ljubitelji poštenog akcijskog filma kroz devedesete imali jedan cijeli švedski stol na raspolaganju pri odabiru, poznati/nepoznati glumci iz rukava su izvlačili adute kojima su težili prema uspješnosti, redatelji su otvoreno tražili materijale na kojima bi se jasno i glasno poigrali s raznim pirotehničkim sredstvima, producenti su tražili budući hit projekt temeljen na akcijskoj spektakularnosti… neka druga bolja vremena ili je tržište onda bilo pogodnije za razne kaskaderske akrobacije – ostaje otvoreno pitanje.

Piše: Sven Mikulec

17.04.2012, 14:50h

Godišnjice mogu biti lijepa stvar. Rođendani, srebrni pirovi, V-Day, zlatni pirovi, obljetnice mature – prisjećanja dragih nam i značajnih događaja uz butelje vina, finu hranu, ponekad i živu glazbu… A tu su i one malo tužnije prigode. Mariane Pearl, primjerice, svakog 1. veljače u godini vjerojatno ne izlazi iz mraka svoje sobe.

Njen suprug, Daniel Pearl, početkom dvijetisućitih bio je jedan od aktivnijih i relevantnijih američkih novinara stacioniranih na Bliskom Istoku. Iako je njegov rad u sklopu južnoazijske podružnice Wall Street Journala bio za svaku pohvalu, pravu slavu, nažalost, stekao je na posve krivi način.

Nakon rušenja Blizanaca i američkog agresivnog odgovora u obliku pritiska na Al-Qaedu, Amerikanci su postali popularnom metom u Afganistanu, Pakistanu i okolici. Ugroženi friško objavljenim „ratom protiv terorizma“ predvođenim Bushom Mlađim, bliskoistočni muslimanski ekstremisti pojačali su svoju aktivnost. Na krivom mjestu, u krivo vrijeme i tragično krive nacionalnosti, početkom siječnja 2001. godine Daniel Pearl namamljen je u klopku, pod obećanjem ekskluzivnog intervjua s jednim od lokalnih glavešina te je otet i zatočen u jednu privatnu kuću usred Karachija, gdje je privremeno živio s trudnom suprugom. Otmičari su Mariane bacili u očaj nerealnim zahtjevima koje američka vlada, ionako izrazito kruta prema pregovaranju s teroristima, nije željela ispuniti (nešto vezano za zarobljenike u Guantanamo Bayju, da sad ne zagazimo preduboko u mutne političke vode), a nada da će se novinar vratiti kući trajala je do 21. veljače. Tada je, nažalost, objavljena snimka na kojoj jedan od otmičara Danielu reže glavu.

Raskomadano tijelo ambicioznog novinara pronađeno je gotovo četiri mjeseca kasnije na lokalnom groblju. U čast Dannyja Pearla, predanog novinara, budućeg oca i obiteljskog čovjeka, jedne od nebrojenih malih žrtava velikog plesa politike, pokušao sam sastaviti listu kvalitetnih filmova s novinarima u centru pažnje. Siguran da mi je promakao pokoji vrhunski naslov, vašim sugestijama ostavljam otvorena vrata, a ako vas ovaj tekst nagovori da nekim filmovima s liste date šansu, ili možda čak da malo i istražite o samome Danielu, eto, bit će mi drago.

 

13. Veliko srce (A Mighty Heart, 2007.)

Temeljen na knjizi Danielove supruge, Mariane Pearl, ovaj je film prikazao posljednjih mjesec dana zajedničkoga života tragično rastavljenih supružnika. Britanski redatelj Michael Winterbottom priču je ispričao iz perspektive Mariane, koju je vrlo prirodno, suzdržano i meni iznenađujuće opipljivo na ekranu utjelovila Angelina Jolie, za ovu ulogu izabrana, prema riječima autorice, prvenstveno zbog svoga karaktera. Nesretnog novinara čija je sudbina (baš poput životinjske video snimke) potresla svijet odglumio je samozatajni Dan Futterman, a od poznatijih lica u ovoj dirljivoj posveti Danielu još možemo pronaći i Willa Pattona. „Snimljen za Adama“, u vrijeme Danielove egzekucije njegova još nerođenog sina, A Mighty Heart uspijeva biti iskreno bolan i potresan bez ikakvih politikanskih poruka ili eksplicitnog prikazivanja nasilja, a Jolie je, prema riječima mojih mnogo cjenjenijih kolega, odigrala do današnjeg dana jednu od svojih najvećih uloga, kojom sugerira da u njoj ima potencijala i za više od Tomb Raidera ili Salta.

 

12. U vrtlogu igre (State of Play, 2009.)

Ohrabren Posljednjim škotskim kraljem, Kevin McDonald bacio se u vode političkog trilera i isplivao s ovim intrigantnim filmićem prepunim velikih glumačkih faca i brojnih twistova koji opravdavaju hrvatsku verziju prijevoda filma. Temeljena na uspješnoj BBC-jevoj šestodijelnoj seriji iz 2003., McDonaldova priča o prekaljenom novinaru gladnom prave priče i njegovoj ljepuškastoj asistentici koji se svim zubima uhvate za skandaloznu misterioznu smrt kongresmenove ljubavnice donosi iznenađujuće mnogo napetosti i dobrih glumačkih izvedbi, iako vjerujem da filmu ne bi uopće štetilo da su se pokojem twistu i zahvalili, jer ipak je teško u dvosatni kalup ugurati radnju tri puta duže serije. Uvodeći novitete koji su navodno uglavnom podigle razinu kvalitete (kažem navodno, jer mi tek predstoji pogledati serijal), State of Play kvalitetan je triler s prilično suvislom, mračnom pričom koji možemo smatrati odavanjem počasti staromodnom, poštenom novinarstvu, a u društvu Russella Crowea, Rachel McAdams, Jeffa Danielsa, Helen Mirren, Jasona Batemana i vječito (nepravedno?) ismijavanoga Bena Afflecka stvarno nije teško provesti sasvim ugodnu večer.

 

11. Lažljivi Glass (Shattered Glass, 2003.)

Među „divove“ novinarskih filmova stao je filmić koji nije zaradio svjetsku slavu i milijune, koji će se vjerojatno rijetko tko sjetiti preporučiti i koji se ne bavi velikim novinarima u čast čijeg je integriteta, upornosti i talenta ova lista i sastavljena. Shattered Glass priča je, ustvari, o velikoj sramoti novinarske profesije, čovjeku čija je prividno uspješna karijera u cijenjenom časopisu The New Republic okončala kad se otkrilo kako je većinu svojih hvaljenih članaka jednostavno izmislio, lažiravši izvore, izmislivši citate, stvorivši priče za laku noć. Hayden Christensen briljira u ulozi ambicijom i pritiskom slomljenog Glassa, a ovaj se izvrstan prikaz novinarske svakodnevice i intrigantan prozor u mozak čovjeka uhvaćenog u teškoj laži vrlo lako našao na ovoj toptrinajstici iz jednostavnog razloga što se zaista radi o neočekivano uspjelom filmu. S obzirom na box office (ne)uspjeh, ne baš strahopoštovanja vrijedan renome i glavnoga glumca koji, primijetih, mnoge odbija već u startu, Shattered Glass jedno je od ugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme i dokaz da se odličan novinarski film može napraviti čak i kad su u centru pažnje osobe vrijedne valjda svega osim divljenja.

 

10. Foreign Correspondent (1940.)

Najstariji film s ove naše liste vraća nas na sami početak Drugog svjetskog rata, kad je Amerika stajala sa strane i gledala kako nacizam i fašizam šamaraju Europu i kad ju je trebalo malo pogurnuti, osvijestiti, prenuti iz sna. Taj je dio solidno izveo stari majstor Hitchcock, snimivši zanimljiv triler koji je nacistički bog propagande Goebbels navodno nazvao „remek-djelom propagande, prvoklasnim ostvarenjem koje će bez sumnje ostvariti određen dojam na široke mase ljudi u neprijateljskim zemljama“. Ljutit što ne dobiva tražene odgovore od svojih vanjskih dopisnika glede prijetećeg ratnog sukoba u Europi, glavni urednik New York Globea odlučuje u uzavrelu atmosferu predratne napetosti poslati slabo upućenog ali praktičnog i predanog novinara (Joel McCrea) koji, uskoro po svom dolasku, ne samo da se zaljubi, nego i otkrije sneaky plan skupine urotnika koji od otetog nizozemskog diplomata žele izvući informacije koje bi, kad rat konačno izbije, postale iznimno vrijedne. Strani dopisnik možda je malo naivan i očito programatski snimljen (Kao da su svjetla svugdje pogašena… osim u Americi. Ostavite ta svjetla upaljenima.), ali je svejedno uzbudljiv i pametan, s mnogim zanimljivim detaljima koji na prvo gledanje možda uspiju i promaknuti. Interesantan špijunski triler snimljen u samo predvečerje rata američku premijeru doživio je samo tjedan dana prije bombardiranja Londona, a da je stigao u pravo vrijeme i pogodio opću atmosferu među narodom potvrđuje i šest nominacija za Oscara.

 

9. Zanimanje: reporter (The Passenger, 1975.)

Antonionijev treći film na engleskome jeziku hvaljena je pripovijest o razočaranome novinaru, koji, sit karijere, braka i življenja života prema pravilima, tijekom beznadne potrage za pričom u Čadu preuzima identitet svoga novostečenoga prijatelja, kad se ovaj jednoga jutra probudi mrtav. Pokušaj da se s tuđom putovnicom i malo Juhu ljepila riješi cjelokupnoga starog života ipak ne prolazi toliko idilično koliko je očekivao, kad saznaje da je supruzi ipak bilo dovoljno stalo do njega da počne kopati po izvještajima o njegovoj smrti, kao i da čovjek čiji je identitet preuzeo možda i nije bio jednostavni trgovac kakvim se predstavljao. Tada 38-godišnji Jack Nicholson, koji je iza sebe već imao Easy Ridera, Chinatown i Five Easy Pieces (Let je izašao svega nekoliko mjeseci poslije), pokupio je sve moguće pohvale za svoju interpretaciju otuđenoga reportera, svojom izvedbom postigavši da slatkica Maria Schneider (Posljednji tango u Parizu) djeluje pomalo nezainteresirano i blijedo, a Antonionijeva – usprkos teroristima, oružju, ratu i kriminalu – po mom sudu egzistencijalna drama uspješna je demonstracija umijeća baratanja kamerom o kojoj se može razmišljati i nakon mnogo puta diskutiranog završnoga kadra od sedam minuta.

 

8. Korak do slave (Almost Famous, 2000.)

Svakako netipičan film i djelo koji pomalo bode oči kad stoji u društvu ovako ozbiljnih dečki, nostalgična oda Camerona Crowea rock’n'rollu i ludim sedamdesetima donosi nam najmlađeg novinara ove liste. Petnaestogodišnji William Miller (Patrick Fugit) napredni je klinac dvije godine mlađi od svojih vršnjaka jer ga je izrazito zaštitnički nastrojena mama kod kuće podučavala dok su ostala djeca u vanjskom svijetu stjecala prijatelje. Još otkad ga je buntovna sestra zarazila pločama Simona i Garfunkela, Led Zeppelina, The Who, i dr., William je postao veliki obožavatelj glazbe i glazbeni kritičar freelancer koji svoje tekstove šalje poznatom lokalnom kritičaru. Nakon što uspije upasti u backstage rock grupe Stillwater i tamo svojom pojavom i glazbenim znanjem šarmirati članove benda i njihove prateće djevojke-fanove („Band Aid-ice“  – kao groupie cure, samo kakti bez seksa), William Miller započinje svoje nevjerojatno putovanje po čitavoj Americi gdje iz prve ruke saznaje što znači biti rock zvijezda, dok za njegove spisateljske usluge zagrize i veliki Rolling Stone… Pomalo bajkovita, sentimentalna priča o „pravom rocku“ i nekim davnim vremenima ustvari je „mokri san“ svakoga klinca zaluđenoga glazbom, a kad tu istu bajku pričaju Frances McDormand, Phillip Seymour Hoffman, Billy Crudup, Jason Lee i Zooey Deschanel, jasno je da se ne radi o „samo još jednom filmu“. Crowe je u ova nepuna tri sata nagurao svega i svačega, a koliko mu je simpatičan i zabavan konačni produkt dovoljno govori činjenica da mi se film dopao usprkos meni zaista teško probavljivoj Kate Hudson.

 

7. Laku noć. I sretno (Good Night, and Good Luck, 2005.)

Kakva bi ovo lista bila da se na njoj nije pronašlo mjesta za jednog od najvećih reportera prošloga stoljeća? Legendarni Edward R. Murrow slavu je stekao svojim glasovitim javljanjima iz bombardiranoga Londona još početkom ’40.-ih, da bi novinarsku karijeru nastavio kao domaćin uspješne CBS-ove televizijske emisije See It Now, koja je u pedesetima bila iznimno slušana u milijunima američkih kućanstava. George Clooney odabrao je upravo Murrowa i njegov veliki sukob s dežurnim lovcem na (crvene) vještice, senatorom Josephom McCarthyjem, za svoj drugi redateljski projekt, tri godine nakon prvijenca Ispovijedi opasnog uma. Smješten u izrazito napete pedesete godine, kada je nerazumni strah od komunista bio na vrhuncu i kad je McCarthy bez treptaja oka kršio građanska prava u ime višeg cilja obrane domovine, Laku noć, i sretno vjeran je, intrigantan, oku ugodan prikaz junačke borbe CBS-a koja je dala svoj obol konačnom rušenju jednog od najkontroverznijih političara posljeratnog perioda. Svjetlo reflektora odlično je iskoristio David Strathairn, Clooney se zaposlio kao njegov producent i prijatelj, a manje, iako bitne, uloge odigrali su i Robert Downey, Jr., Jeff Daniels, Frank Langella i Harry Ditson. Navodno je testna publika čak prigovarala da se glumac koji utjelovljuje McCarthyja malo previše uživio, ne shvaćajući da je pred njima, ustvari, senator glavom i bradom. Clooney  je spretno ubacio nekoliko arhivskih snimki, čime je itekako dobio na autentičnosti i hladnoratovskoj atmosferi poslijeratne Amerike u trenucima kad je ona sama sebi, ustvari, bila najveća prijetnja. Apsolutna preporuka.

 

6. Godina opasnoga življenja (The Year of Living Dangerously, 1982.)

U ovoj prvoj suradnji Australije i Hollywooda, Peter Weir upoznaje nas s nadobudnim Guyjem Hamiltonom, australskim dopisnikom u Indoneziji koji se baš pred početak neuspješnog državnog udara i posljedičnog „čišćenja“ zemlje od komunista zaljubi u zavodljivu Jill. Uvjerljiva ljubavna priča smještena u krvavu, izgladnjelu i malaričnu Jakartu ojačana je karizmatičnim nastupima mlađahnih legendi Gibson/Weaver, ali među bisere Weirovog atmosferičnog filma pod obavezno se ubraja i Linda Hunt, njujorška glumica koja je svojom predanom interpretacijom patuljastog Billyja Kwana, duše filma, postala prvi glumac ikad nagrađen Oscarom za ulogu osobe suprotnoga spola. Ukomponiravši u cjelinu i romantičnu priču, i političku intrigu, i ozbiljnu kritiku onodobne situacije (koja im je donijela zabranu snimanja u Indoneziji, ali i stotine prijetnji smrću Weiru i Gibsonu od strane uvrijeđenih Muslimana), vjerojatno najveći australski redatelj ikad snimio je jedan od meni najdojmljivijih „novinarskih“ filmova koje sam pogledao dosad, kao i potvrdu da će Gibson u holivudskom vrhu ostati još dugo godina.

 

5. Crveni (Reds, 1981.)

Kad je 1917. u Rusiji izbila revolucija, njene osnovne ideje prešle su tisućama kilometara preko Atlantika sve dok nisu naišle na plodno tlo u skupini istaknutih američkih intelektualaca pod vodstvom novinara, pisca i poznatih socijalista Johna Reeda i njegove supruge, gotovo jednako aktivne Louise. Označeni kao komunisti i opasnost za sve ono u što dobri stari američki kapitalizam vjeruje, Reed i Louise posjetili su Lenjina i dio revolucionarnog duha pokušali prenijeti i na američko tlo, dok su se istovremeno i njihov turbulentan odnos i njegovo narušeno zdravlje polako počeli klimati. Režije i glavne uloge u ovom zanimljivom i dosta opširnom klasiku osamdesetih prihvatio se Warren Beatty, kojem je na ekranu parirala Diane Keaton. Konačni rezultat njihova truda, uz poneku scenu Jacka Nicholsona, Paula Sorvina, Gene Hackmana i Michaela Murphyja, film je koji nam vrlo detaljno, kvalitetno i glumački nadahnuto približava reakciju SAD-a predsjednika Wilsona na dotad nezapamćene događaje koji su se odigrali na teritoriju jednog od američkih najjačih saveznika. Beatty je hrabro snimio priču kakvu John Reed, istaknuti komunist, autor slavljenih Deset dana koji su potresli svijet i jedini Amerikanac ikada pokopan u Kremlju, stvarno zaslužuje. Dragulj novinarskih filmova, sami vrh Beattyjeva redateljske (a možda i glumačke) karijere, kao i još jedna moćna uloga standardno pouzdane Keatonice. Pogledati!

 

4. Salvador (Salvador, 1986.)

James Woods briljira kao Boyle, otrcani, propali novinar fleksibilnog morala koji, u želji da uhvati još jednu dobru priču i zaradi koju tisuću da dovede život u red, otputuje u El Salvador, u kojem bijesni građanski rat. U društvu jednako „uspješnog“ starog prijatelja (James Belushi), snalažljivi lajavac Boyle u kaotičnim uvjetima represije i totalitarizma pokušat će dovesti svoj život u red, a pritom se i pozabaviti onime u čemu je nekoć bio uspješan – prenošenju tragične priče očima neupućenoga svijeta. Film Olivera Stonea oštra je i transparentna kritika američke uloge u salvadorskom krvoproliću (Washington podržavao desničarske militantne čijim je preuzimanjem vlasti kaos i počeo), ali i nedvosmislena osuda nasilja općenito – ni surovost druge strane nije prešućena. Ova je uloga kao stvorena za Woodsa, a ni Belushi se nema čega sramiti: zajedno čine jezgru upečatljivog filma koji se u memoriju urezuje lakoćom šrapnela.

 

3. Svi predsjednikovi ljudi (All the President’s Men, 1976.)

Naravno da je bilo nemoguće zaobići ovaj Pakulin film, pa jesu li sposobni novinari glavna tema ove liste ili nisu? 1972. godine petoro ljudi uhićeno je prilikom provale u ured Demokratske stranke u Washingtonu, tajanstven događaj koji će, napornim i predanim radom dvojice izuzetnih novinara, Carla Bernsteina i Boba Woodwarda, dvije godine kasnije rezultirati Nixonovom ostavkom, jedinim takvim slučajem u američkoj povijesti. Dustin Hoffman i Robert Redford utjelovili su vjerojatno najpoznatiji američki novinarski dvojac ikada u filmu koji osvaja glumom, tempom, napetošću, ali i kvalitetnim prikazom pravog, muškog, krv-znoj-i-suze novinarstva, u kojem vam više puta zalupe vrata pred nosom nego jadnim Jehovinim svjedocima. Dodajmo da je film snimljen svega dvije godine nakon Nixonove sramotne abdikacije, kad je crvenilo do srama bilo još uvijek dobrano prisutno u debelim američkim obrazima. Vrhunski, inspirirajući, gotovo dokumentarni prikaz ponajvećeg trijumfa američkog novinarstva, vrh  filmova ove tematike i rijedak spoj legendarnih glumaca od čijih samih imena na coveru može zaboljeti glava.

 

2. Probuđena savjest (The Insider, 1999.)

Možda pomalo iznenađujući izbor, s obzirom na sve ove veličine koje sam već naveo na listi, ali stvarno vjerujem kako je 1999. godine Michael Mann, uz pomoć scenarista Erica Rotha i fenomenalnog terceta glumaca Crowe-Pacino-Plummer, stvorio nešto zaista fenomenalno. Ovaj film temeljen na istinitim događajima, preciznije, jednoj od najvećih korporacijskih afera ikad, donosi nam priču o znanstveniku koji dobiva otkaz u tvornici duhana jer se protivio nemoralnoj politici svoga poslodavca, tvrtke koja je svjesno ugrožavala zdravlje kupaca svojih cigareta kako bi prodaja nastavila rasti. Pod pritiskom bivših šefova i prestrašen prijetnjama, praćenjem i maltretiranjem, Jeffrey Wigand odlučuje obznaniti svoju priču svijetu, makar to značilo da prekrši sporazum o tajnosti koji ga je tvrtka natjerala da potpiše, a priliku da pokopa Big Tobacco ponudit će mu producent legendarne CBS-ove televizijske emisije 60 Minutes. Da se ne radi o samo još jednom dokumentarističkom, zamornom prikazu sudskih parnica lijepo govori i podatak da je na Oscarima 2000. godine Mannov film bio zastupljen s čak sedam nominacija.  Nošen pamtljivim ulogama glumačkih divova, pri čemu je teško izdvojiti najboljega (ok, vjerojatno Crowe), The Insider je dojmljiv, inteligentan, napet i, iako traje više od dva i pol sata, nekako završi puno prije nego što biste to željeli.

 

1. Polja smrti (The Killing Fields, 1984.)

Ova priča o velikom prijateljstvu dvojice predanih novinara koji ostaju izvještavati iz Kambodže i nakon što su Crveni Kmeri ugrabili vlast i krenuli u krvavu osvetu i iživljavanje nad pučanstvom podsjetila je svijet na grozote koje je ovaj već duže vremena pokušavao zaboraviti. Istovremeno kritičan prema vanjskoj politici SAD-a i njenoj sklonosti manipulacijama i igricama na međunarodnoj sceni, ovaj prvi od dva značajna filma britansko-francuskog redatelja Rolanda Joffea (dvije godine kasnije izašla je i Misija s De Nirom i Ironsom) vraća nas u Indokinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sam Waterston, laicima poput mene vjerojatno najpoznatiji kao oštri ali pravedni tužitelj iz Zakona i reda, utjelovljuje novinara NY Timesa, jednog od rijetkih stranih novinara koji su ostali u Kambodži i nakon revolucionarnog preuzimanja vlasti od strane komunističkih i izrazito paranoičnih i osvetoljubivih Crvenih Kmera, koji uz pomoć svog vjernog pomoćnika i velikog prijatelja, lokalna fotoreportera Ditha Prana (za ovu ulogu Oscarom nagrađeni, kasnije ubijeni kambodžanski kirurg i ginekolog Haing S. Ngor) nastavlja slati izvještaje sa sve krvavijeg terena. Dirljiva priča o iskrenom prijateljstvu i uzajamnom poštovanju, smještena u najkrvavija polja koja je svijet tada imao, slikovito prenosi potresnu istinu o zbivanjima u zemlji od koje su Amerikanci digli ruke čim im više nije bila potrebna u političkim igricama hladnoratovskog suzbijanja komunizma. Uvijek pouzdani Waterston i odličan naturščik-debitant Ngor, pojačani imenima poput Johna Malkovicha i Craiga T. Nelsona, pričaju nam ponešto prizemniju, pristupačniju priču o zbivanjima oko Vijetnamskog rata, o malim ljudima usred događaja koje ne mogu kontrolirati i rijetkoj ali dobrodošloj zraci svjetla usred možda i najmračnijeg dijela post-hitlerovske ere.

Piše: Filip Jakovljević

02.04.2012, 11:38h

Samo nekoliko dana nakon smrti Stevea Jobsa objavili smo vijest kako će Sony snimiti biopic o njemu. Naravno odmah su počela nagađanja o tome tko će ga glumiti, te su spominjani George Clooney i Noah Wyle, ali mislim da nitko u tom trenutku nije napravio poveznicu Steve Jobs – Ashton Kutcher. Ako jeste, svaka vam čast, jer ste bili u pravu. Kutcher se navodno već priprema za ulogu.

Kao redatelj je spominjan Aaron Sorkin (The Social Network), ali sada izgleda kako će taj posao ipak pripasti Joshui Michaelu Sternu, koji će film snimiti po scenariju Matta Whiteleya. Film će pratiti Jobsov život od svojevoljnog hipija do suosnivača Applea.

Kutcherova pozadina je pretežito komičarska i vidjet ćemo kako će se snaći u ovoj ulozi, ali fizička sličnost definitivno postoji.

Piše: Jelena Djurdjic

17.03.2012, 14:30h

Jučer, tokom prosvjeda ispred ambasade Sudana, u Americi, a protiv predsjednika Omara al-Bashira i njegove odluke da blokira humanitarnu pomoć, između ostalih, uhićen je i George Clooney . Uhićen je i Clooneyjev tata, i još par ljudi čija imena nam ništa ne znače. Kasnije u toku dana George je platio 100 dolara kaucije i izašao iz pritvora.

Interesantno je da se glumac ranije u toku nedjelje pojavio pred Kongresom, gde je svjedočio o humanitarnoj katastrofi u Sudanu, masovnim ubojstvima i izgladnjivanju tamošnjeg stanovništva (prije toga je  posjetio tu regiju na granici između Sudana i nedavno otcjepljenog Južnog Sudana, gdje je razgovarao sa stanovnicima koji su primorani da se kriju u pećinama od zračnih napada sudanske vojske. )

Kada mu to nije upalilo u željenoj mjeri, Clooney je vrlo svjesno pokušao privući veću pažnju javnosti za taj problem jednim ovakvim potezom. On je upozorio da će, ako ništa ne bude poduzeto u roku od tri do četiri mjeseca, u Južnom Sudanu izbiti prava humanitarna kriza. Uzgred, prema procjenama UN-a, od izbijanja sukoba u Darfuru 2003. godine stradalo je više od 300.000 ljudi, a 2,7 milijuna ljudi je raseljeno.

Page 1 of 3123