Posts Tagged ‘Eddie Murphy’

Piše: Iva Bucić

12.01.2014, 11:04h

richard_pryor

Prošlo je već nekoliko godina otkako se priča o biografskom filmu o Richardu Pryoru, a stvari su sada pomalo počele zahuktavati. Nije poznato tko će utjeloviti slavnog stand-up komičara, ali tri su imena u užem izboru: Marlon Wayans, Eddie Murphy i Michael B. Jordan. Wayans ili Murphy spominju se kao izgledniji izbor.

Još nije sasvim jasno kojim će se razdobljem Pryorova života film baviti, no najvjerojatnije njegovim tridesetima i ranim četrdesetima. U tom će slučaju obuhvatiti i incident koji se zbio 1980. godine, kada se Richard zapalio nakon par čašica ruma i nešto kokaina.

U ulozi producentice naći će se njegova udovica Jennifer, koja je sa sobom donijela 50ak stranica dnevnika pokojnog muža, a koproducent će biti Forest Whitaker. Projekt se jedno vrijeme u javnosti spominjao pod nazivom Richard Pryor: Is It Something I Said?, no  redatelj Lee Daniels (The Butler) nije se službeno oglasio po tom pitanju.

Piše: Iva Bucić

30.07.2013, 09:30h

Nakon gotovo 20 godina, došlo je vrijeme da Eddie Murphy u ulozi Axela Foleyja obriše prašinu sa značke i pištolja i po četvrti put zaštiti Beverly Hills.

Iako je u svibnju neslavno propala serija Beverly Hills Cop, izgleda da Paramount ipak nije spreman dignuti ruke od ovog projekta.

Na scenariju će snage ujediniti Josh Appelbaum i Andre Nemec (Mission: Impossible–Ghost Protocol), a radnja, kao ni datum početka snimanja, nije poznata.

Dobra je ovo prilika da se Eddie vrati na A listu holivudskih glumaca, mada je upitno je li Axel Foley lik koji nakon toliko vremena opet može zaintrigirati publiku. Da pričamo o Murphyju iz osamdesetih, ne bi takvo nešto bilo upitno. Ali ovako…vrijeme će pokazati.

Piše: tonymelo

23.07.2013, 10:23h

Ako redovito pratite FAK, vjerojatno ste pročitali vijest o tome da se snima Beverly Hills Cop serija koja se trebala emitirati na CBS-u. Nažalost ili, zlobnici bi rekli, nasreću, projekt je propao.

Na početku godine CBS je odobrio razvoj pilot epizode koja je trebala pretvoriti filmsku franšizu Eddieja Murphyja, Beverly Hills Cop, u TV seriju. Serija je trebala pratiti Brandona T. Jacksona (Tropic Thunder) kao Aarona Foleya, sina neslavnoga detektiva Axela Foleya kojeg smo imali priliku upoznati u filmu. Murphy i Judge Reinhold su se također pojavili u pilot epizodi no ni to nije bilo dovoljno da serija dobije prolaznu ocjenu. Napori da se Beverly Hills Cop emitira na nekoj drugoj televizijskoj kući također su propali.

No nije sve tako crno. Kreator The Shield serije, Shawn Ryan, koji je režirao pilot epizodu i koji je trebao biti zadužen za upravljanje projektom u slučaju uspjeha nedavno je tweetao da je Paramount odlučio snimiti još jedan Beverly Hills Cop film. Razvoj na projektu je već započeo, ali se još uvijek ne zna da li će se film bazirati na ideji iz serije ili će biti nešto u potpunosti drugačije.

Na kraju možemo napomenuti da su prva tri filma ukupno zaradila 735 milijuna dolara širom svijeta te da je prvi film bio nominiran za Oscara u kategoriji Best Original Screenplay davne 1985. godine.

Piše: Deni Zgonjanin

19.03.2013, 09:27h

Snimanje pilot epizode Beverly Hills Cop je počelo, u kojoj glavnu ulogu nosi Brandon T. Jackson, onu sina legendarnog murjaka Axela Foleyja, čiji se lik pojavljuje u pilot epizodi. Eddie Murphy bi trebao repizirati svoju ulogu u nekoliko epizoda serije, ako pilot epizoda stekne naklonost gledatelja. Kako izgleda sama serija, pogledajte na prvim fotkama…

 

Piše: Ivo Skocic

11.01.2013, 17:10h

Ove godine, 33. Zlatne maline se dodjeljuju 23.2., za razliku od prošle godine kad su održane 1. travnja, tj. aprila (vidite poantu datuma?), čime se vraćaju na tradicionalni dan prije Oscara.

Sa nominacijama kao i svake godine predvode nazovi komičari Adam Sandler (2 nominacije), Eddie Murphy ( 2 nominacije) i Tyler Perry , koji nije nominiran za najgori film, već samo za najgoru glumicu, najgori par,  najgori nastavak filma, najgoreg redatelja (za čak 2 filma), te najgori cast za Madea’s Witness Protection.

Nije problem ni izdvojiti završni dio Sumrak sage - sa čak 11 nominacija od 12 kategorija i Battleship sa 7 nominacija, kao najgore od najgorih…

Ostale nominacije pogledajte ovdje

Što mislite, zasluženo ili nezasluženo?

Piše: Deni Zgonjanin

29.08.2012, 11:22h

Iako je donedavno bilo g0vora o snimanju nastavka Beverly Hills Copa, od toga se ipak odustalo, no to ne znači da je karijera Axela Foleyja završila zajedno s tom idejom.

On će djelomično nastaviti svoje avanture u TV seriji istog imena, u kojoj će glavnu ulogu nositi njegov sin, također detektiv, a Foley će se povremeno pojavljivati kao šef policije u Detroitu. Malo nategnuto, ne? Jednostavno ne vidim kako bi Foley završio na tako visokoj poziciji, uzevši u obzir da je prilično divlji policajac, no opet – riječ je o seriji a ne stvarnom životu.

Seriju će na male ekrane donijeti Eddie Murphy i Shawn Ryan, kreator genijalne serije The Shield. Trenutno razmišljaju kojoj televiziji ponuditi seriju, što je malo preuranjeno pošto nisu snimili ni pilotku, ali su si unatoč tome u glavama zacrtali da će do jeseni 2013. godine serija doživjeti premijeru…

Piše: Danijel Špelić

25.08.2012, 17:33h

Policajac s Beverly Hillsa 2 (Beverly Hills Cop 2, 1987., 100 min.)

Redatelj: Tony Scott

Glume: Eddie Murphy, Judge Reinhold, John Ashton, Ronny Cox, Jürgen Prochnow, Brigitte Nielsen, Dean Stockwell, Paul Reiser

 

Znam da nije nedjelja, ali svatko ima pravo na dan odmora, ne, pogotovo kad je vrijeme takvo da morate uživati u debeloj hladovini, da pijete nešto hladno i ne razmišljate o ničemu. Kad su takvi uvjeti u pitanju, ne volim eksperimentirati, uzimam nešto provjereno, nešto što znam već napamet, nešto što nije previše komplicirano, nešto za što znam da će me zabaviti, nasmijati i opustiti. Ruka već sama odabire, autopilot je namješten na ovaj film tako da protiv toga ne mogu baš ništa. Interesantno, prvi dio BH Žandara pogledam tek ponekad, treći izbjegavam koliko god mogu. Prvi dio mi je jako dobar, iako zrno prespor u nekim dijelovima, a treći dio mi je jednostavno koma. Drugi dio zato stoji u zlatnoj sredini. Neću reći da je najbolji (po nekim filmskim kriterijima, ofkors) jer nije. On je sve ono što filmski čistunci vole prigovarati popcorn filmovima: brz, glasan, naivan, užasavajuće jednostavnog scenarija, glup k’o vreća čavala. Filmski čistunci: Up yours! Od svih mana koje bi mu se mogle nabrojati, film ima jednu generalnu prednost – zabavan je do bola. Mislim, ako već idete raditi nastavak nečega, ili film za opuštanje, za boga miloga, napravite ga zabavnog. To je recept koji su pokojni Don Simpson, Jerry Bruckheimer i pokojni meštar akcije Tony Scott znali napamet. Mislite da su oni zatupili filmsku industriju? Vjerojatno jesu, ali zato je B.H. Cop 2 jedan od nezaobilaznih klasika akcijskog filma 80-ih. Dovoljno rečeno, ne? I što je najbolje… film je još i dan danas urnebesan.

Dakle, netko u Beverly Hillsu radi jako loše stvari. Prvo opljačka zlatarnu, rasturi je cijelu, a onda ustrijeli časnog poručnika Bogomila. U igri je jako dobra plava britva ubojita izgledom i s oružjem u rukama. Ali, zajeb, Bogomil je jako dobar s određenim lajavcem iz Detroita, koji u roku odmah zaustavlja sve svoje poslove (i pritom zajebe vlastitog poručnika da mu plati putne troškove) i odlazi u deep, deep, deeep undercover zadatak. Dva vjerna sidekicka Rosewood i Taggart spremno čekaju, ali pomoći Axelu Foleyju znači (opet) raditi urnebes po elitnom dijelu Los Angelesa, što našim junacima ne predstavlja neku posebnu muku. Od policijske postaje, do konjskih trkališta i naftnih polja, naš trio razbit će što se razbiti može, upucati koga god im se nađe na putu, dignuti u zrak svaku prepreku (ili je barem odgurati u stranu), a usput će baciti pogled i na Playboy vilu starog macana Hugha Hefnera.

Zanimljiva trivija: Hefner je ekipi dao dozvolu za snimanje samo ako curke tamo budu tretirali s poštovanjem. Ako vam tamošnja zabava djeluje kao da se radi o zabavi na plaži (curke s DD košaricama igraju odbojku), to je zato što je Scott jako dobar frend s Hefnerom (damn kako neki imaju sreće) i njegova je ideja bila da ih prikaže kao tipične curke iz Kalifornije. Ako vam ta scena pak djeluje kao dio spota… to je zato što je to bio i plan. Osim toga, što se još pametno može reći o filmu? Iskreno? Ama baš ništa. Radnja je pusti-me-da-vrisnem jednostavna, a scenarij je toliko tanak da su ga na okupu držale spajalica i molitva. Kao i što radnja filma ide (pljačka A, B, C, D), tako ide i film, od jedne scene do druge, s time da je debelo prilagođen verbalnim mudrolijama Eddieja Murphyja i, I shit you not, ako ovdje nema najbolje replike, onda ih nema nigdje. Ali, film nije samo one man show, SVI su u njemu dobili priliku da se malo iskažu svojim komičarskim darom tako da većina scena (kad nešto ne dižu u zrak ili pucaju) djeluje kao dobra stara međuigra vrsnih komičara. I to se osjeti, ako ćemo iskreno, da su dečki imali provod života i opušteno snimanje, što je još jedan plus kod gledanja. Akcija je, trebam li to uopće i reći, odlična, iako ima scena-dvije kad je malo izvan fokusa (pucnjava u noćnom klubu), tako da… humor i akcija, plus nastupi zabavne garniture (Brigitte Nielsen nije nikad bolje izgledala) i ponešto kvalitete (Jurgen Prochnow i Dean Stockwell) te sigurna režija majstora Tonyja Scotta koja je filmu omogućila prepoznatljivi izgled i odličan vizualni dojam. Film je dočekan na kritičarski nož (ma, neeeee, zar je itko sumnjao da će se dogoditi išta drugo), ali je zato razvalio box office jer je s 28 milja budžeta zgrnuo oko 300 milja zarade. Znam da ste to gledali. Znam da znate sve. Ali sam vam sve to morao reći još jednom.

Piše: Danijel Špelić

23.05.2012, 08:30h

Ne mogu se oteti dojmu da su devedesete bile najplodnije desetljeće za akcijski film; bilo po kritičarskim hvalospjevima, bilo po komercijalnom uspjehu, bilo po nekom svjetski prepoznatljivom statusu, a dobri dojmovi traju još i danas, za neke od naslova gotovo i dva desetljeća nakon što su snimljeni. Preveliki višak slobodnog vremena doveo je do toga da počnem malo reorganizirati osobnu kolekciju i nekako nisam mogao ne zamijetiti da svaki film koji znam s vremena na vrijeme pogledati potječe upravo iz spomenutog razdoblja.

Tako je u tom desetljeću John McLane još jedanput postao čovjek na krivom mjestu u krivu vrijeme u Die Hard 2 (1990), da bi mu koju godinu kasnije preživjeli članovi obitelji Gruber objavili osobni rat u Die Hard: With a Vengeance (1995), svoj je imidž mamurnog tipa koji uvijek ima nešto sarkastično za reći podcrtao nastupom u The Last Boy Scout (1991), a da je jedina osoba koja može spasiti planetu Zemlju ležerno dokazuje u Armageddonu (1998). Renny Harlin nakon režije spomenutog Die Hard 2 udružuje svoje snage sa Sylvesterom Stalloneom u akcijskoj napetici Cliffhanger (1993), postajući dio obećavajućeg elitnog društva koje sačinjavaju James Cameron, Paul Verhoeven i John McTiernan – rasni akcijski redatelji koji vladaju žanrom kako autorskim izričajem, tako i smislenim filmovima.

Podstanarsku holivudsku adresu u tim godinama dobiva i John Woo, koji svoj hongkongški staž zaokružuje nabrijanim Hard Boiled (1992), a novu dionicu karijere otvara s Hard Target (1993), uspjelim akcićem koji predstavlja Jean-Claudea Van Dammea kao nekog na koga bi se moglo računati, s obzirom da je godinu dana ranije nastupio u filmu Universal Soldier (1992), još jednog holivudskog podstanara Rolanda Emmericha, i ostvario uistinu neočekivani uspjeh. Emmerich se okreće spektakularnijim SF ekstravagancijama, ali Woo se zadržava u akcijskim vodama, prvo se predstavljajući široj publici s Broken Arrow (1996), a onda sve bacajući na koljena odličnim Face/Off (1997) – usput transformirajući plesača Travoltu u opakog motherfuckera s dva pištolja. Ali, nije samo Travolta profitirao u suradnji s Woom, Nicholas Cage postaje još jedan zaštitni trade mark akcijskog filma devedesetih. Michael Bay od anonimusa i redatelja jednog osrednjeg filma dobiva odriješene ruke da napravi pakao u zatvorenom zatvoru Alcatraz i šansu iskorištava maksimalno, Sean Connery pritom koristi priliku da odigra Bond igrača u poznim godinama, a Cage da odsvira drugu violinu. Zaključak je da su u The Rock (1996) šansu svi dobro iskoristili, ali Cage od druge violine postaje nabildana vojničina u hitu Con Air (1997), pretvarajući se u kućnog glumca producenta Jerryja Bruckheimera i zaokružujući plodne devedesete nastupom u zabavnom Gone in Sixty Seconds (2000).

Steven Seagal ubacuje se među profitabilne igrače svojim Under Siege (1992), a da probleme ne mora tražiti na otvorenom moru dokazuje i s Under Siege 2: Dark Territory (1995), Sandra Bullock mora držati gas do daske dok Keanu Reeves pokušava deaktivirati paklenu napravu ispod jurećeg autobusa u furioznom Speed (1994), društvo mu pravi Jeff Bridges na istom poslu u Blown Away (1994), a Wesley Snipes postaje ubojiti Passenger 57 (1992), sve to iz prikrajka gleda uskrsnuli James Bond dok pijucka mućkani martini u GoldenEye (1995) dok mu iznad glave visi Tom Cruise u Mission: Impossible (1996), Martin Riggs i Roger Murtaugh dolaze na još par dana do zaslužene mirovine u Lethal Weapon 3 (1992) i Lethal Weapon 4 (1998), Harrison Ford postaje američki predsjednik koji vatrenim djelovanjem rješava pitanje neželjenih gostiju u Air Force One (1997), a da stare legende nimalo ne posustaju dok im mlađa generacija dahće za vratom pokazuje i Arnold Schwarzenegger nastupima u Total Recall (1990), Last Action Hero (1993) (koji doduše ispada flop biblijskih razmjera, ali reputacija mu svakim danom samo raste) i True Lies (1994) – zabavnom akcijskom razbibrigom koja Jamesa Camerona predstavlja u jednom opuštenijem izdanju, daleko od SF mainstrema i Terminator 2: Judgment Day (1991), no sami žanr SF/Akcije dobiva novu dozu adrenalina kroz pojavu The Matrix (1999).

Treba spomenuti i Genea Hackmana i njegov efektni nastup u Crimson Tide (1995), filmu gdje su pouzdani Tony Scott i tadašnji akcijski doktor Jerry Bruckheimer odlučili na atomskoj podmornici napraviti ni više ni manje nego pravu pobunu te pridobiti na svoju stranu oduvijek nesklone kritičare. Da se ne radi o slučajnom pogotku pokazuju i s Enemy of the State (1998), urbanim techno trilerom gdje Hackman jednostavno nadmašuje nadolazeću kino atrakciju zvanu Will Smith u svakom kadru, iako ga pola vremena tamo ni nema. Stari je Clint Eastwood preriju zamijenio gradskim betonom i počeo otvoreno zbijati šale na račun sve većeg broj vlastitih godina kroz lik zadihanog tajnog agenta u In the Line of Fire (1993), a da mu pod stare dane na pamet svašta pada pokazuje i Dustin Hoffman u ne tako sjajnom koliko isplativom Outbreak (1995). Prije nego je postao američki predsjednik u Air Force One (cijeli ovaj niz povezuje još jedno prepoznatljivo redateljsko ime – Wolfgang Petersen) Harrison Ford je imidž Indiane Jonesa odlučio zamjeniti bjeguncem od pravde u The Fugitive (1993), a nakon toga se malo prošetao u špijunske vode jer, kako je James Bond bio stavljen na police zaborava, a Ethan Hunt tek sjaj budućnosti u očima svojih producenata, bilo je vrijeme da najdraži američki informatičar dođe do velikog ekrana i Ford postaje Jack Ryan u solidnom Patriot Games (1992) te nešto boljem Clear and Present Danger (1994). Uvjerljiv ili ne, Fordova promjena stvara nove uspješnice devedesetih.

Ni mlađe snage ne spavaju dok traje obnova. Tako Tom Cruise svoj ulazak u devedesete započinje laganom uspješnicom Days of Thunder (1990) (Tony Scott nema nikakvih problema pri stvaranju hitova), a izlazak zaokružuje s Mission: Impossible II (2000), financijski uspješnim dijelom franšize, no koja samo potvrđuje kako je John Woo doživio svoj kreativni limit te film nema prevelikih kritičarskih hvalospjeva kao prvi dio. Luc Besson dolazi malo posjetiti New York te nam pokazati kako ga svojim očima vidi Léon (1994), a nakon što je dušu i tijelo prodao kako bi skupio novac za svoj prvijenac, Robert Rodriguez ovaj put ne mora raditi istu stvar kako bi napravio Desperado (1995), a sve to iz prikrajka promatra mlađahni Val Kilmer kao Simon Templar u The Saint (1997), kojemu, nažalost, ne polazi za rukom lansirati još jednu špijunsku franšizu jer film kritičarski biva dočekan na nož (nekako bez pravog razloga) ali ga publika ne izbjegava, postavljajući ga kao još jednu u nizu akcijskih uspješnica devedesetih.

Stariji redateljski vukovi rade nešto sporijim tempom, no isporučuju kvalitetno. Michael Mann nam napokon donosi susret dvije legendi Roberta DeNira i Ala Pacina u Heat (1995), na kraju ih razdvajajući jednim od najžešćih obračuna snimljenim na filmsku vrpcu, John Badham i Mel Gibson udružuju snage u još jednom laganom, rado gledanom, ljetnom hitu Bird on a Wire (1990), imenjak mu John McTiernan odbija raditi nastavak Die Hard franšize kako bi se igrao s ruskom nuklearnom podmornicom u The Hunt for Red October (1990) (prvim nastavkom serijala u kojoj glavnu riječ ima već spomenuti Jack Ryan), a treći John iz ovog dijela, ovaj put se radi o Frankenheimeru, na sebe uzima zadatak snimanja jednog akcijskog trilera Ronin (1998), pokazujući svima kako se rade autentične potjere s automobilima te da realnost u istima itekako ima svojih privlačnosti.

Spominjani je Cliffhanger Sylvestera Stallonea u devedesetima predstavio kao zvijezdu koju publika još uvijek voli, a njegovi pokušaji da se predstavi što većem broju gledatelja imaju zanimljive rezultate. Nastupom u zabavnom Demolition Man (1993) ispaljuje hitac prema publici koja je obično navikla vidjeti krupnog Arnolda Schwarzennegera u sličnim ekstravagancijama, ali hitac tek djelomično pogađa metu, financijski završavajući ni na nebu, ni na zemlji, predstavljajući mlađahnu Sandru Bullock kao buduću zvijezdu i Wesleya Snipesa u, za njega, netipičnoj ulozi. Da mu eksperimentiranje nije strano, Stallone će pokazati nastupima u akcijskom trileru The Specialist (1994), još jednim neodređeno uspješnim projektom, najpoznatijem po famoznoj sceni tuširanja sa Sharon Stone, a onda i u filmu katastrofe Daylight (1996) koji najavljuje sušno razdoblje Slyjeve isplativosti (Daylight od propasti spašava tek svjetski box office rezultat). Simpatična Sandra svoje odrađuje u spominjanoj Brzini, no dobar dojam ruši u njegovom nastavku, Speed 2: Cruise Control (1997), financijskim i kreativnim neuspjehom. Eddie Murphy predstavlja se kao razočarenje u trećem nastavku popularne akcijske franšize Beverly Hills Cop III (1994), a popravni ispit ne prolazi ni  Metro (1997), obični klon spomenutih (iako ga krase odlične akcijske scene). Snipes mu bez muke preuzima titulu crnog akcijskog junaka nastupom u Putniku 57, zaokružujući svoje cool pojavljivanje u još dva akcijska projekta, od kojih Drop Zone (1994) funkcionira savršeno te Money Train (1995), koji ipak označava korak unatrag, popravljajući dojam sekundiranjem Tommyju Leeu Jonesu u kvalitetnom, ali financijski slabom U.S. Marshalls (1998).

Arnold Schwarzenegger nema problema s flopom znanim i kao Last Action Hero s obzirom na to da ga publika opet voli u šablonskom Eraser (1996) i odličnim True Lies, no kao i Stallone, devedesete zaokružuje slabim i neisplativim End of Days (1999). Dok stara garda sve očitije muči muku s projektima kojima bi se održali na vrhu, neki mlađi igrači kucaju na vrata. Keanu Reeves devedesete zaokružuje kao potvrđena akcijska zvijezda, no tek su kritičari zamijetili kako se lijepo predstavio u Point Break (1991), kojim se, paradoksalno, Patrick Swayze oprostio od pravog smjera svoje karijere. Da mu akcija ipak nije mrska, Swayze će pokazati nastupom u slabom Black Dog (1998), ali poštenom filmu ceste koji će, iako samo nakratko, prizvati u sjećanje dane kada je kao Dalton pravio reda u Road House. U tim godinama počinjemo upoznavati Samuela L. Jacksona kao konstantu big budget filmova jer, nakon što je pravio društvo Johnu McLaneu, ovaj put sekundira Geeni Davis u akcijom nabijenom The Long Kiss Goodnight (1996), u najmanju ruku zanimljivom pokušaju Rennyja Harlina da se vrati na akcijski vrh. Jackson svoj talent napokon uspijeva prezentirati nastupom u The Negotiator (1998), jednim od najkvalitetnijih predstavnika akcijskih trilera devedesetih, ali kojemu je nedostajao jači komercijalni uspjeh da bude pravo zapažen. Da stara garda ima problema s odabirom projekata pokazuje i Bruce Willis, koji kao da igra igru uspjeh-neuspjeh – između akcijskih uspješnica ubacuje i Striking Distance (1993), slabašan film u kojemu ne pokazuje ništa novo (osim fenomenalne potjere s početka filma), The Jackal (1997), posve nepotrebni i poprilično zamorni remake kultnog Day Of The Jackal, te Last Man Standing (1996), dokazujući kako velika kvaliteta ne donosi uvijek i poštenu, upečatljivu zaradu, što starom redateljskom veteranu Walteru Hillu predstavlja problem još od Another 48 Hrs. (1990).

Uz neke stare i neke nove zvijezde, devedesete su donijele i neke naslove koji se nisu mogli povezati ni s jednom grupom, što im je, ako ništa drugo, osiguralo da budu zastupljeniji nego bi to bio slučaj da predstavljaju dio nečije karijere. Tako je supermodel Cindy Crawford debitirala u jednom smušenom (ali ne posve antipatičnom) akciću Fair Game (1995), gledali smo posljednji film Brandona Leea The Crow (1994), ironično, njegov najkvaliteniji uradak, Kurt Russell se ubacio među vatrogasnu jedinicu u Backdraft (1991) kako bi ugasio neke od najspektakularnijih prizora požara zabilježenih na filmu, George Clooney i Nicole Kidman igraju se lovice sa srpskim teroristima u The Peacemaker (1997), Cuba Gooding Jr. nakon dobivenog Oscara glumi u Chill Factor (1999), pokazujući da nema pojma kako voditi vlastitu karijeru, da pravo-na-video naslov zna itekako iznenaditi, pa čak zaraditi i kino distribuciju, pokazuju nam Aidan Quinn, Ben Kingsley i Donald Sutherland u The Assignment (1997), Michael Bay najavljuje svoj dolazak među teškaše malim, ne posebno kvalitetnim, ali višestruko isplativim filmićem Bad Boys (1995), Steven Seagal se predstavlja kao redatelj s On Deadly Ground (1994), jedinim podatkom koji ovaj film i čini zanimljivim kako je sve drugo u njemu, usprkos dobroj namjeri, jednostavno loše, da jedno pogrešno skretanje zna imati gadne posljedice nam je pokazao Emilio Estevez u odličnom Judgment Night (1993), a vidjeli smo i to kako izgleda Morgan Freeman kao negativac kojega ne možemo baš mrziti u Hard Rain (1998). Kroz sve te naslove, koji su imali svoje uspjehe i neuspjehe, ležerno se prošetavao i nanovo oživljeni James Bond prvo s Tomorrow Never Dies (1997), a onda i sa The World Is Not Enough (1999), bez problema ostvarujući sve veću zaradu i kritičarske pohvale, dokazujući da 007 jednostavno – može sve, čineći i na taj način devedesete stvarno pogodnim tlom za raznolikost, šarenilo, vatrenost, spektakularnost, ozbiljnost, karakternu glumu, redateljsku maštovitost, producentsku (ne)ograničenost i scenarističku (ne)originalnost – trebalo je samo sjesti, gledati i provjeriti tko je uspio u kojoj namjeri.

Sve ovo je tek kraći pregled onoga što se pojavilo u jednom desetljeću, ali sve ih povezuje činjenica da su mahom bili uspješni, kritičarski dobro dočekani, svježih i originalnih ideja, puni maštovitih akcijskih scena, glumački dobro odrađeni. Izlazili su jedan za drugim, ponekad i dijelili medijski prostor i jednostavno mi je zanimljivo da se nikada nije osjetilo zasićenje tržišta. S obzirom da se u minulom desetljeću mogu na prste nabrojati filmovi koji su ljubiteljima akcije ostali u pozitivnom sjećanju, pitanje bi bilo – jesu li filmaši doživjeli blokadu pri stvaranju kreativnih ideja, jesu li želje gledatelja postale prezahtjevne ili su jednostavni akcijski filmovi stvar prošlosti? Što reći nego to da su ljubitelji poštenog akcijskog filma kroz devedesete imali jedan cijeli švedski stol na raspolaganju pri odabiru, poznati/nepoznati glumci iz rukava su izvlačili adute kojima su težili prema uspješnosti, redatelji su otvoreno tražili materijale na kojima bi se jasno i glasno poigrali s raznim pirotehničkim sredstvima, producenti su tražili budući hit projekt temeljen na akcijskoj spektakularnosti… neka druga bolja vremena ili je tržište onda bilo pogodnije za razne kaskaderske akrobacije – ostaje otvoreno pitanje.

Piše: Danijel Špelić

07.05.2012, 09:00h

Vrijeme je da se posveti malo virtualnog prostora i slavnim počecima nekih od legendarnih akcijskih štemera, redatelja koji su isporučivali neočekivano i naslovima koji su nanovo napisali pravila akcijskoga žanra, izbacujući tradiciju van ravno kroz zatvoreni prozor. Jesu li svi ti filmovi uistinu toliko dobri ili su nam samo sentimentalno dragi jer su neki od nas odrasli na njima, ostaje stvar osobnog mišljenja, no jedna se činjenica ističe – za razliku od devedesetih godina, u kojima je vladala poprilična harmonija između kritičara, žanra kao takvog i ostvarivanja nevjerojatnih box office rezultata, u osamdesetima takve simbioze uglavnom nije bilo. Ako ste kritiku aktualnog naslova shvatili ozbiljno i ako ste držali do njih – onda ste pogledali jako malo naslova, posve suprotno od devedesetih, gdje je kritika donosila gledanost, proširujući krug gledatelja i na one koji su ga izbjegavali, no teško je ne pomisliti na to kako je upravo ozloglašenost doprinijela popularnosti žanra i njegovom uspjehu.

Tako smo se u osamdesetima osrednjim akcićem The Hunter (1980) oprostili i od Stevea McQueena, čovjeka koji je izmislio cool ponašanje (tako barem kažu), ostavljajući legitimne nasljednike Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda da uveseljavaju generaciju koja je svoju gledateljsku karijeru započela u davnim sedamdesetima. I dok Bronson svoje mjesto pod suncem pronalazi u jednostavnoj B produkciji i očuvanju tradicije najpoznatijeg filmskog mrguda kroz štancanje nastavaka Death Wish II (1982), Death Wish 3 (1985), Death Wish 4: The Crackdown (1987) (čija je kvaliteta iz današnje perspektive jako tanka), povremeno se ubacujući u tematski slične projekte (Assassination (1987)), miješajući ih s klasičnim trilerima kojima pak nedostaje jačih akcijskih elemenata da bi se ovdje spominjali. Eastwood radi identičnu stvar sa štancanjem novih nastavaka sage o Dirty Harryju Callahanu sa Sudden Impact (1983) i The Dead Pool (1988), no zaigravajući se i s Firefox (1982) kao najavom budućih techno trilera, pa malo i s The Rookie (1990), glumeći, iskreno rečeno, ustvari jedan te isti lik, održavajući uspješnu konstantu vlastite karijere.

Da će se stvari uskoro promijeniti najavljuje Sylvester Stallone nastupom u potpuno suprotnom uratku od njegove pozitivom nabijene Rocky franšize, te kada kao traumatizirani vijetnamski veteran ušeta u mali gradić, čiji ga policajci počnu maltretirati bez nekog posebnog razloga, svi već znaju da će biti vraga. First Blood (1982) kritika je dočekala na nož, u cijelosti, ali ga je publika voljela, stvarajući od nastavka Rambo: First Blood Part II (1985) jedan od prvih akcijskih hitova koji prelaze granicu od magičnih sto milijuna dolara. Da konkurencija ne spava dokazuje i Arnold Schwarzeneger nastupom u The Terminator (1984) (prethodno se predstavivši publici kao lik mitskog Conana – koji ipak ulazi u drugi žanr), stvarajući hit i pod lošim uvjetima distribucije, predstavljajući ga u paketu s budućom redateljskom nadom Jamesom Cameronom. Svjež od uspjeha, Arnie potvrđuje činjenicu da je nova holivudska moda  - mišići – nastupom u zabavnom Commando (1985), pri čemu gotovo odmah postaje jasno da će mu karijera ovisiti o kvaliteti redatelja s obzirom da još jedna poslastica za ljubitelje akcije dolazi u obliku Predator (1987), koji pak najavljuje još jednu sjajnu zvijezdu akcijskog neba, redatelja Johna McTiernana. Iako dočekan s kritičarskom rezervom, Predator samo utvrđuje činjenicu kako su se na akcijskom igralištu promijenila pravila, pa, iako Arnold slaže uglavnom zabavne i gledane naslove The Running Man (1987) i Red Heat (1988), novo tržište pruža priliku i još nekim igračima da se dokažu.

Spomenuti osamdesete godine u akcijskom kontekstu i ne spomenuti Chucka Norrisa bilo bi čisto bogohuljenje, jer, iako nikada nije postao zvijezda pravih, punokrvnih spektakala, jedno je vrijeme bio i više nego legitimna zamjena za Charlesa Bronsona, zabavna i gledana legenda B filmova. Svoje je prisustvo počeo najavljivati još u sedamdesetima, no tek su osamdesete od Chucka napravile ono što je danas – čovjek koji može sve. U zabavnom i simpatičnom kupusu znanom i kao Lone Wolf McQuade (1983) (koji će kasnije postati osnova za njegovu uspješnu/omraženu/voljenu seriju Walker – Teksaški ranger) imamo sve što će činiti njegovu daljnju karijeru – štemer, fajter, skroman, častan, odan – pravi američki sin i šablona se neće mijenjati ni kroz Missing in Action (1984), Missing in Action 2: The Beginning (1985) i Braddock: Missing in Action III (1988), kao ni kroz The Delta Force (1986) i Delta Force 2: The Colombian Connection (1990), u sve to se može ugurati i zabavni trash Invasion U.S.A. (1985), a da Chuck zna i iznenaditi, možda čak malo i glumiti, pokazuje i njegov nastup u vjerojatno najkvalitetnijem uratku karijere mu, Code of Silence (1985), redatelja Andrewa Davisa, još jednog majstora akcijskog trilera čije vrijeme tek treba doći.

Nešto kasnije, ali još uvijek na vrijeme, ljubiteljima akcije predstavlja se još jedan mišićavi fajter imenom Jean-Claude Van Damme, i u roku odmah zadobiva simpatije gledatelja kao netko tko ustvari i zna nešto o borilačkim vještinama, za razliku od brzo goruće zvjezdice Michaela Dudikoffa, koji se u ovom cijelom društvu može nalaziti tek na marginama zbog zabavnog American Ninja (1985) i već lošijeg American Ninja 2: The Confrontation (1987). Van Damme također ne ulazi u elitu, što će ga pratiti kao sjena kroz cijelu karijeru, možda što će se tek u devedesetima susresti s projektima koji će ga izbaciti prema nešto kvalitetnijoj površini, no nikoga ne smeta da VHS izdanja Bloodsport (1988) izližu u pregrijanim video-plejerima, nadovezujući gradivo s Kickboxer (1989) i osjećajući trunke glumčeve ambicije kroz Lionheart (1990). Možda nije u istom dvorištu sa Slyjem i Arniejem, ali Jean-Claude postaje još jedna ikona osamdesetih koju je nemoguće zaobići pri kratkom pregledu. Uz bok mu se nalazi i Dolph Lundgren, još jedna krupna pojava filmske akcije, ali koji nikada nije izašao iz okvira solidne B produkcije, da se ne govori o tome kako je kasnije otišao duboko i u C kvalitetu, no osamdesete su i za Lundgrena bile, ako ništa drugo, onda barem zanimljive. Jer, u povijest je ušao kao mitski protivnik Rockyja Balboe, postao je prvo filmsko utjelovljenje stripovskog The Punisher (1989), bio je gledan u Red Scorpion (1989), a bio je i dovoljno zanimljivo ime da Dark Angel (1990) bude tražen u najbližoj videoteci. No, pomalo kao i Jean Claude (s kojim će ukrstiti mačeve u devedesetima), nikada se nije sastao s projektom koji bi mu donio prepoznatljivu svjetsku slavu, zadržavajući svoju pojavu uglavnom u video-naslovima, što je bilo sasvim dovoljno da ipak na jedan sporedni način postane prisutni dio akcijske scene osamdesetih.

I dok Arnie kroz to vrijeme nema nekakvih posebnih oscilacija u karijeri (ako izuzmemo slabašan Raw Deal (1986)), Stallone se mogao pronaći u svim žanrovima, od komedija, drama, Rocky franšize (koja mu, uz prva dva Ramba, donosi financijski kredabilitet), zaokružujući svoju vladavinu zabavnim (i ne posebno pametnim) Tango & Cash (1989), te nam još jednom vraćajući one man army pojavu Rambo III (1988), sa slabijim financijskim odjekom (cijeli se serijal nije ni susretao s nekim pozitivnim kritikama, tako da se to ne isplati ni spominjati), nekako nagovještavajući da je na vidiku sumrak jednodimenzionalnih likova, mišićne mase i općenito akcijskih filmova temeljenih na takvom konceptu. Što ispada nekako ironično jer isti je taj koncept iz mainstreama izgurao klasični akcijski film, a najgori je udarac osjetio serijal o Jamesu Bondu, koji se u osamdesetima okrenuo relanijim, ozbiljnijim i dramaturški jačim pričama, no što kvalitetnoj Licence to Kill (1989) nije pomoglo da umjesto hita postane prvi flop (iako samo što se tiče utrška na USA tržištu) u bondovskoj franšizi.

Iako se na prvi pogled može učiniti da su osamdesetima dominirale mišićave pojave Chucka, Arnieja, Slyja, Jean-Claudea, pa i prepoznatljiva smrknuta lica Bronsona i Eastwooda, uvijek je bilo mjesta za nešto novo i zanimljivo, pomalo izdvojeno iz smjera koji je bio uspješan. Jedno od tih novih lica predstavlja i ono Eddieja Murphyja u 48 Hrs. (1982) veterana Waltera Hilla, koji je u osamdesetima imao zlatno doba svoje karijere, a kako nije bio ni blizu trokrilne Arniejeve fizionomije tijela, čovjek se spretno snašao u ulozi lajavog zgubidana i dobio obožavatelje. S nastupima u Beverly Hills Cop (1984) i Beverly Hills Cop II (1987) Murphy ima osamdesete pokrivene sasvim dobro što se tiče poštene filmske akcije, no ujedno se otvara i još jedan smjer koji u tim godinama ostvaruje zanimljive rezultate – akcijska komedija. Murphy se sa svojim verbalnim nadmetanjima i mudrostima može nazvati i rodonačelnikom žanra jer – pa takve je uloge cijelo vrijeme glumio. Buddy-buddy sistem filma najavljuje spomenuti 48 hours, no prava eksplozija duhovitosti izmiješane sa… eksplozijama donosi nam, možda, i najpoznatiji filmski par u Lethal Weapon (1987). Ljetni akcić koji sve oduševljava (pa čak i nešto kritičara), a da nastavci znaju biti jednako zabavni kao i original (ako ne i bolji) dokazuje i Lethal Weapon 2 (1989). Iako su Mel Gibson i Danny Glover najpoznatiji filmski par, nisu bili jedini koji su nas dobro zabavljali humorom. Zamjetan uspjeh je postigla i solidna (meni jako zabavna) Stakeout (1987), a da mu komedija sasvim dobro leži dokazuje i Robert De Niro u izvrsnoj Midnight Run (1988), sve filmovi koji uspješno spajaju akciju, komediju i buddy-buddy sistem – privlačeći publiku kojoj macho egzibicije mišićavih junaka (pa čak i ako imaju zabavne replike kao Arnie u većini svojih filmova) i nisu previše po volji.

Iako je s Lethal Weapon otvorio novo poglavlje svoje karijere, Mel Gibson nije spavao do tada, s obzirom na to da je s dva dodatna nastavka svojeg poastapokaliptičnog ratnika Maxa ustoličio u još jednu nezaboravnu filmsku ikonu. Iako prvi dio spada pod sedamdesete godine, sami kraj, tek njegov nastavak Mad Max 2 (1981) potvrđuje sumnju da neke stvari znaju biti bolje od originala. I da Australci ponekad znaju snimiti nešto što će podići obrve ostatku svijeta. Mel će poglavlje o Maxu zatvoriti zanimljivim, no osjetno slabijim Mad Max Beyond Thunderdome (1985), pokupiti kritičarske simpatije nastupima u žanrovski drugačijim filmovima, malo voditi bitku s demonima ovisnosti, a onda se vratiti na najbolji mogući način ulogom nestabilnog policajca Martina Riggsa.

Da su policajci zanimljiva tržišna roba pokazat će nam i Sly Stallone u svojem neodređenom Cobra (1986). Akcijski atraktivnom, ali scenaristički slabom, filmom kojim je malo popunjavao vrijeme (i račun) između Ramba i Rockyja. Društvo će mu praviti i Nick Nolte u još jednom uspjehu Extreme Prejudice (1987), da mu Sonny Crockett nije vrhunac karijere Don Johnson pokazuje u zapostang, vljenom Dead Bang (1989), Mickey Rourke odlično se snalazi u sličnoj ulozi u Year of the Dragon (1985), da bi istjerao pravdu na čistac Roy Scheider će se poslužiti najmodernijim helikopterom kojeg je filmska mašta mogla smisliti u Blue Thunder (1983), William ”Gil Grissom” Petersen podjednako uspješno krši pravila u To Live and Die in L.A. (1985), Michael Douglas odlazi u daleki Japan ne bi li se razračunao s odbjeglim zatvorenikom u korektnom Black Rain (1989), Steven Seagal nam se predstavlja sa Above the Law (1988), uvertirom u svoju karijeru koja će se uglavnom sastojati od uloga policajaca ili profesionalnih vojnika, a da mu promjena adrese stanovanja pogoduje svima najavljuje i Paul Verhoeven izravnim, futurističkim RoboCop (1987), vrhunskim filmom o super policajcu sastavljenom od pravih moždanih vijuga, ali i onih bakrenih, a jedan neprilagođeni žandar uspješno će pomrsiti račune europskim teroristima, od staklenog Nakatomi tornja napraviti veliko vatreno igralište, pokazati da prave muškarčine još uvijek nose potkošulje te da je jedan Die Hard (1988) film dovoljan da samostalno pokrene novi trend.

Da za slavu u akcijskom žanru nije bilo potrebno biti mišićav, ili u ulozi policajca, sjajno demonstrira i nadolazeća glumačka/kino atrakcija Tom Cruise, koji pod paskom sve uspješnijeg producentskog para Jerry Bruckheimer/Don Simpson nastupa kao vojni pilot u Top Gun (1986), zabavnoj, kultnoj slikovnici koja sjajno služi i kao regrutacijski materijal američkom zrakoplovstvu, Walter Hill se sjajno zabavlja svojom rock-fantazijom Streets of Fire (1984), a da sve što u tom razdoblju snima zlata vrijedi pokazuje i već po izlasku kultni Southern Comfort (1981), zaokružujući osamdesete sjajnim Johnny Handsome (1989), piloti su tema još jednog gledanog akcića Iron Eagle (1986), a da maštovitost nema granica te da jedan akcijski junak može biti i stručnjak za filmske efekte pokazuje i F/X (1986). John Carpenter ima svojih sjajnih dana u osamdesetima s Escape from New York (1981), futurističkim, no opet akcijski orijentiranim filmom, podvlačeći relativni vrhunac svoje karijere i zabavnim They Live (1988), još jednim filmom koji uspješno spaja SF motive s klasičnom akcijom, a između svega toga Rutger Hauer nam očitava lekciju zašto nije dobro pokupiti autostopera kroz The Hitcher (1986).

Da će ga biti teško svrstati u bilo koji žanr Tommy Lee Jones jasno i glasno naglašava odmah na počecima karijere, nastupima u The Park Is Mine (1986) i Black Moon Rising (1986) pokazuje samo da ima ono nešto karizmatično u sebi i da ne zazire od akcije, a filmom The Package (1989) svima na znanje i ravnanje daje da mu ni gluma ne pada teško, pri čemu se nije moglo ne zamjetiti da spomenuti Andrew Davis ima žicu dobre redateljske kvalitete u sebi s obzirom da mu uspijeva iz svih glumaca s kojima radi izvući nešto kvalitetno. Zanimljivu je kvalitetu pokazao i Patrick Swayze kao još jedan, u najmanju ruku, čudan izbor, za ležernu akcijsku slikovnicu Road House (1989), koja zbog njega, ali i klasične vestern priče o korumpiranom gradu te tajanstvenom strancu (takve stvari se valjda nikada neće izlizati) koji ondje dolazi napraviti (doslovce) reda žanje velik uspjeh i ulazi u akcijske enciklopedije. Početak osamdesetih smo proveli uz Superman II (1980), možda i najjači dio serijala po pitanju akcijske strukture, ali kraj smo istih dočekali uz u novo ruho odjevenog Batman (1989), dostojna smjena generacija, što bi se reklo, u filmu koji uspješno funkcionira na više razina (ovdje mislim samo na akcijske scene kao jedan od najjačih djelova filma).

U osamdesetima smo po prvi put čuli i za nekog tamo Johna Wooa, redatelja koji radi čudne stvari u akcijskom filmu kroz naslove Ying hung boon sik (1986) i Ying hung boon sik II (1987) te Dip huet seung hung (1989), čiji likovi vole koristiti dva pištolja, umjesto mišića i manjka odjeće nose odjela skrojena po mjeri, oči skrivaju iza kultnih ”lenonki”, cigarete pale dolarskim novčanicama, a da ima nešto u njegovim radovima prvi će potvrditi ljubitelji akcije jer Woo donosi nešto neviđeno – koreografiju akcijskih scena naspram čega američki rivali izgledaju kao da ne znaju spojiti suvisli kadar s još suvislijim kadrom. Dobar će glas jako brzo donijeti meštru ceremonije holivudski poziv za promjenom adrese prebivališta. U paketu će doći i poziv za njegovog omiljenog kućnog glumca Chow Yun Fata, dašak egzotike za uobičajena lica svjetske akcije, ali koji bez problema svoj status može usporediti s onim kakvog je imao i pokojni Steve McQeen – Fat pokazuje kako akcijski glumac može biti – neodoljivo cool. Za one koji pomalo zaziru od glavnog mainstreama oni se nisu mogli pojaviti u bolje vrijeme.

Ali, nisu jedini. Također se u osamdesetima počinje širiti i glas o Jackieju Chanu, simpatičnom Kinezu koji, da bi napravio razliku između sebe i običnih Bruce Lee klonova, u akciju ubacuje – komediju. Neka se javi onaj koji nije uživao u već kultnim pogreškama sa snimanja ostavljenim za odjavnu špicu svakog njegovom filma. Ging chat goo si (1985) i Long xiong hu di (1987) mu osiguravaju dolazak na radar koji prati akcijska zbivanja (ali to su samo dva naslova od onoga što je pokrenulo priču o njemu). No, ni Europljani nisu bez aduta u rukavu. Iako nikada nije prešao preko velike bare i snimio punokrvni spektakl, Jean Paul Belmondo svojim laganim Le professionnel (1981), zabavnim Le marginal (1983), pristupačnim Les morfalous (1984) i šarmantnim Hold-Up (1985) akcijskim uracima izvrsno parira velikim igračima. Dolazili su u redovitim razmacima, bili gledani, neobavezni te ga ne spomenuti u kontekstu akcijskog junaka bio bi velik propust.

Zašto su svi ti filmovi među ljubiteljima akcije danas tako popularni? Radi li se o fizičkoj akciji u kojoj se uopće nije koristio danas sveprisutni CGI, maštovitosti u scenarističkim dosjetkama koje su danas standardni dio modernog rječnika, jesu li glumci bili toliko prirodno karizmatični da su današnji predstavnici naprosto blijedi naspram njih ili su likovi koje su glumili stvarali potreban odušak od stvarnosti? Ili je mišljenje zasnovano na neobjektivnosti jer je većina odrasla uz njih?

Jesu li akcijski filmovi kroz osamdesete godine bili privlačni gledateljima zato što su bili kvalitetni, glumački dobro potkovani i scenaristički besprijekorni ili zato što su bili inovativni, jednostavni, različiti od svega što se do tada opisivalo kao ”akcijski film”? Danas se svi dotični opisuju kao kultni, materijal koji u današnjim standardima ne bi prošao ni kao materijal za pravo-na-video naslov u ondašnje je vrijeme filmske studije bacao na koljena, gotovo su nam smiješne reakcije koje su svojedobno izazivali, ali smo i zapanjeni kako su neke stvari dobro izgledale i bile ispred svojeg vremena. Nakon što sam prošao kroz osobnu kolekciju naslova, mogu zaključiti samo – bila su to neka druga vremena koja je nemoguće proći kroz jedan post. Stoga…

Piše: Deni Zgonjanin

30.03.2012, 12:50h

Moram priznati da sam iz nekog razloga kao klinac obožavao Twinse, film Ivana Reitmana iz 1988. godine. Za one koji ga nisu gledali, radnja se vrtila oko blizanaca umjetno stvorenih u nekom laboratoriju, od kojih je jedan pobrao sve dobre gene, a drugi sve loše. Naprednog je glumio Arnold Schwarzenegger, a ovog drugog Danny DeVito, što je samo po sebi izazivalo podsmijeh. Film je postao hit, no iz nekog razloga nitko nije ni pomišljao snimati nastavak, sve do ove godine.

DeVito je u nedavnom intervjuu spomenuo da se radi na nastavku te da ga Reitman neće režirati, već samo producirati, što znači da ćemo narednih tjedana ili mjeseci vjerojatno saznati ime redatelja. A što se tiče samog zapleta, nema puno detalja, osim da će se nastavak zvati Triplets, zato jer će se u radnju uvesti rođak glavnih junaka, a njega bi trebao glumiti nitko drugi doli Eddie Murphy! Ovo zvuči genijalno :)

Priznajem, nekima ovo može zvučati kao nasumično ubacivanje likova, no ako uzmete u obzir fizičku razliku između dva glavna glumca koja je bila okosnica zapleta originala, dodatak Murphyja u smjesu je jedina logična stvar. Jedino se nadam da njegov lik neće ispasti pljačkaš ili diler, što bi bila logična rasistička pretpostavka…

Piše: Deni Zgonjanin

05.03.2012, 17:17h

Jasonu Segelu stvarno treba čestitati… Uspio je napraviti čudo, pogurati projekt prebacivanja Muppeta na veliko platno unatoč nezainteresiranosti studija i postigao ogroman uspjeh time. Film je zaradio 153 milijuna dolara diljem svijeta i time opravdao snimanje nastavka. No nažalost, u njemu nećemo gledati Segela, koji je na prošlom filmu pomagao u pisanju scenarija, nosio glavnu ulogu i producirao.

Upitan o razlogu iza odustajanja od nastavka, Segel je odgovorio kako je njegov plan od početka bio vratiti Muppete na velika vrata, što je i uspio, a sada ih ostavlja u dobrim rukama scenarista Nicholasa Stollera i redatelja Jamesa Bobina. Znači potraga za njegovim nasljednikom kreće… Mogu li nominirati Eddieja Murphyja?

Piše: Sven Mikulec

19.11.2011, 23:41h

Velika PLJAČKA nebodera (Tower Heist, 2011., 104 min.)

Redatelj: Brett Ratner

Glume: Ben Stiller, Alan Alda, Eddie Murphy, Casey Affleck, Michael Peña, Matthew Broderick, Tea Leoni, Gabourey Sidibe

Ocjena: 7/10

Motiv običnih ljudi, simpatičnih pozitivaca koji bi mogli biti naši susjedi, koji samo rade svoj posao da bi se snašli u nemilosrdnom svijetu, a koje životne okolnosti prisile da spas iz bezizlaznih situacija pokušaju pronaći u kriminalu, nije ovdje „razdjevičen“ – svi smo takve filmove vidjeli barem jednom, a oni iskusniji među nama i desetak puta. Ne treba izvrtati ladice i kopati po arhivima da bi se pronašao dobar primjer, dovoljno je sjetiti se ovogodišnjega Kako se riješiti šefa, kojeg je producirao upravo Brett Ratner.

Redatelj porijeklom iz američke Sunčane države, kako lokalci vole nazivati jednu od dosadnijih svojih država, najpoznatiji je filmskim fanovima po uspješnoj razbibrižnoj trilogiji Gas do daske, a tu je bilo i još nekoliko filmova koji su ga smjestili ispod reflektora, poput prequela Jaganjaca, Crvenog zmaja, ili trećeg dijela serijala X-Men (Posljednja fronta). Uz to, Ratner je producirao velik broj filmova, kao i televizijsku uspješnicu Prison Break, a nije mu strano ni režiranje spotova za razno razne Maddone, Marije Carey ili Puffove Diddyje. Ove se godine, pak, vratio žanru s kojim je krenuo u svoju holivudsku avanturu. Kako je prošao povratak korijenima? Recimo samo da je moglo i puno, puno gore.

Josh Kovacs (Ben Stiller) upravitelj je luksuzne stambene zgrade zvane „Toranj“. On nije samo šef osoblja, on je razlog zbog kojeg cijeli taj elitni sustav življenja uopće funkcionira; o njemu ovisi čitava vojska služavki, recepcionera, tehničara, zaštitara, on pazi da svi gosti u potpunosti dobivaju ono što masno plaćaju – punu uslugu, maksimalnu diskreciju i apsolutni luksuz, čak se i brine da pudlica stare gospođe s 11. kata bude odvedena u šetnju na vrijeme. Kad, međutim, njegov šef Arthur Shaw (Alan Alda) kojeg obožava završi u zatvoru zbog pronevjere novca, Kovacs shvati da je njegov uzor i mentor ustvari pokrao i njega i sve ostale zaposlenike Tornja, čijim je mirovinskim fondovima upravljao. Kako je baš on povjerio penzije u šefove lakome ruke, Kovacs se osjeća krivim zbog gubitka, a kad vremešni vratar Lester, očajan zbog nestanka životne ušteđevine, pokuša izvesti Anu Karenjinu, bivši upravitelj Tornja preuzima pravdu u svoje ruke.

Okupivši šareni tim pojedinaca koje je život također iznevjerio – svog šogora Charlieja, koji je također dobio otkaz u Tornju i kojem je financijska sigurnost potrebnija no ikad zbog trudne supruge (Casey Affleck), susjeda i sitnog kriminalca Slidea, koji bi i vlastitoj babi ukrao inhalator (Eddie Murphy), bankrotiranog bivšeg burzovnog mešetara a sada skvotera gospodina Fitzhugha, kojem se cijeli život raspao zbog par krivih ulaganja (Matthew Broderick), jednako očajnog prodavača brze hrane Enriquea, koji je izgubio posao liftboyja u Tornju (Michael Peña), i jednu sobaricu težih kostiju Odessu, kojoj podhitno treba muž i novac (da nabavi muža) kako bi izbjegla deportaciju (Gabourey Sidibe) – Josh Kovacs navlači skijašku kapu i kreće opljačkati šefov penthouse, u čijim zidovima čuči dvadesetak milijuna dolara. Ali kako se probiti pored tima FBI agenata (predvođenih Teom Leoni) koji čuvaju penthouse, a onda i samoga šefa, ondje zatočenog u kućnom pritvoru? Za dvadeset milja koje bi riješile mirovine svih u Tornju – isplati se pokušati.

Koliko god puta ova tema bila prožvakana, i dalje je u stanju ponuditi dovoljno sadržaja i zabave, ako pisanje i pričanje priče budu povjereni pravim rukama. Tower Heist ima svoje svjetle trenutke (u koje se ubraja i ne posve tipičan završetak), kao i većinu onoga što bi jedna efektna mainstream komedija trebala imati, ali ima i onih nepoželjnih, blesavih, nepotrebnih trenutaka. Humor, uglavnom baziran na nesposobnosti pljačkaša da se snađu u živom blatu u koje su ih, uz veliku pomoć Stillerova lika, pogurnule životne okolnosti, povremeno nudi preplitke, na baš domišljate pokušaje („Kupio si skijaške kape. Rekao sam ti da kupiš maske! – Ali bile su na akciji.“), ali to se onda često barem djelomično popravi i izvuče onom pozitivnom blesavošću (te iste kape okrenute naopačke s izrezima za oči), koja se pojavljivala i u Horrible Bosses, Hall Pass, i drugim sličnim projektima u rangu ovoga filma. Kad smo već kod Horrible Bosses, sličnosti ima ne samo u glavnom motivu okretanja pozitivaca kriminalu, već i u obraćanju za pomoć lokalnom crncu (kao, mora da krade od malih nogu), kao i u crnčevoj reakciji na njihov prijedlog (ista lekcija kao u Šefovima – ne nudiš nepoznatom čovjeku vrijedne stvari, naravno da će ih uzeti). Kao da i neka viša instanca također želi ukazati na sličnost ovih dvaju komedijica – čak im je i ocjena na Rottenu (trenutačno) identična.

Glumački gledano, ima tu svega i svačega, od standardnog Stillera u ulozi kakvu bi, čisto iz navike, mogao i žmirećki odraditi, preko sasvim pristojnih Murphyja i Brodericka i ovaj put malčice naporne Tee Leoni (lošije glumatanje pijanstva vidio sam samo kod svog prijatelje Dine… pozdrav, Dino!), do odličnog Caseyja Afflecka i posebno Alana „Hawkeyeja“ Alde. Imena koja plijene pažnju na promotivnim plakatima, ali i glumci zbog kojih većina publike iz kina neće izaći razočarana. U svakom slučaju, barem ne koliko je mogla.

Poznata priča ukrašena poznatim licima, par iskreno zabavnih sekvenci, općenito jedna opuštena feel good atmosfera, ali i nešto ubačene tematike (gdje si, željeznico, bacit’ se želim) koja je tu da opravda prelazak naših junaka na onu zabavniju stranu zakona, kao i tu i tamo koja rupa kojom se nitko nije previše zamarao. Zaboravit ćete ga već drugo jutro, i ne, nećete ga gledati dvaput, ali kako stvari obično stoje s ovakvim laganim materijalima, i otići iz kina neuvrijeđen, neogorčen i relativno zadovoljan – valjda je ravno uspjehu.

Usput, Velika krađa nebodera? Ozbiljno? Krađa? Da su stvarno pokušali ukrasti neboder, netko bi vjerojatno primijetio. Ali to su ipak neke stare boljke domaćih distributera. Ned’o bog da se plati koja kuna više za poštenog prevoditelja, kad to može rođo sredit’…

Piše: Vanja

18.11.2011, 20:03h

Unatoč vidnom opadanju gledanosti zadnjih nekoliko godina, televizijski prijenos Oscara koji će se održati u veljači 2012.g. još uvijek uspijeva naplaćivati i do 1.7 milijuna dolara za reklamicu od 30-ak sekundi (nakupi se kad gledaju milijuni, jasno). Procjena je da je ovogodišnju dodjelu pratilo nešto manje od 40 milijuna gledatelja, što je milijun manje nego 2010. Cifre su dobrano opale od doba kad je Titanic brao lovorike, jer je 1998.g. ceremoniju pratilo preko 55 milijuna gledatelja. Unatoč činjenici da broj gledatelja vidno opada, dodjela Oscara i dalje je drugi događaj po gledanosti (odmah iza  Super Bowl-a).

Reklamne agencije vele da su cijene zaključene već prije nekoliko tjedana, čak i prije problematičnih voditelja koji odustaju (Ratner, Eddie Murphy). Unatoč tome što je njihov odlazak po nekima fijasko, prognozira se da će Billy Crystal kao voditelj čak i povećati gledanost.

Da unatoč svemu ne procjenjujemo nule, sigurno ih nećemo precijeniti?

 

Piše: Deni Zgonjanin

11.11.2011, 13:21h

Piše: Vedrana Vlainić

11.11.2011, 13:11h

U roku od tjedan dana, osamdeset-četvrta dodjela nagrade Oscar. izgubila je i producenta i voditelja. Naime, zbog nezgodnog lapsus lingue prilikom promocije filma Tower Heist, kojime je poručio da su probe „za pedere“, Brett Ratner povučen je sa mjesta producenta prijenosa dodjele Akademijine nagrade. Već dan kasnije, najavljeni voditelj Eddie Murphy također je odlučio otići, iz lojalnosti prema svom „kreativnom partneru“.

Zamjena za Ratnera odmah je osigurana u liku Briana Grazera, a Murphyja je umalo zamijenio koji od Muppeta da se organizacijska ekipa nije dosjetila već provjerene kombinacije i potegla za rukav Billyja Crystala. Crystal je vodio Oscare već osam puta i najsigurniji je izbor nakon prošlogodišnjeg debakla, koji je, ako ništa, iskusan zabavljač koji će znati napraviti solidan show. U svakom slučaju, Akademija se sigurno nada da će sada napokon zaustaviti negativne natpise.

E sad, ukoliko se Crystal i Grazer savladaju od rasističko/spolno/vjersko uvredljivih izjava u narednih nekoliko mjeseci, ovo je postav u kojem se vidimo 26. veljače 2012. godine.

Piše: Filip Jakovljević

10.11.2011, 12:39h

„It’s not easy being green.“ rekao bi Kermit. U stvari zadnjih nekoliko dana nije bilo lako biti Brett Ratner ili Eddie Murphy. Dvojac koji je trebao režirati, odnosno voditi dodjelu Oscara u prvom je planu u medijima zbog kontroverznog odustajanja od projekta.

Za one koji nisu u toku, redatelj Ratner je odustao (navodno svojevoljno) od režiranja dodjele nakon homofobne izjave „rehersal is for fags“ na jednoj Q&A konferenciji. Redatelj se ispričao, ali nakon toga je i podnio ostavku. Ubrzo je uslijedilo i odustajanje voditelja Eddieja Murphyja. Ratner je ekspresno zamijenjen Brianom Grazerom, jer je dodjela već u veljači, ali još nije potvrđeno tko će biti novi voditelj dodjele zlatnog kipića.

Što kažete na Muppete? Na Facebooku i Twitteru su osvanule stranice koje promoviraju Kermita, Miss Piggy, Gonza i ostale junake kao voditelje showa. Zašto ne? Imaju puno likova različitih osobnosti koji mogu prezentirati raznovrsne skečeve tijekom showa. S druge strane, ovo može biti i samo jedan sjajan markentiški potez Disneya koji je vlasnik autorskih prava na Muppete i vlasnik televizijske kuće ABC koja prenosi dodjelu. Dodajmo još tome i činjenicu da uskoro izlazi Disneyev film The Muppets – pa zbrojite dva i dva.

Piše: Hrvoje Hučić

06.11.2011, 18:20h

Piše: Izabela Laura

05.11.2011, 15:57h

Forbes je zavirio u račune 40 najplaćenijih holivudskih glumaca i glumica te doznao tko to od njih baš i nije zaslužio svoje mlijune. Izračunavši koliko se na svaki uloženi dolar u glumca /glumicu dolara vrati studijima, Forbes je dobio apsolutnu pobjednicu kojoj nitko s liste nije bio ni blizu. Dame i gospodo, Drew Barrymore, zvijezda Charliejevih anđela i Nikad se nisam poljubila, omiljena američka slatkica na kojoj studiji zarađuju 40 centi po svakom dolaru uloženom u nju. Da, dobro ste pročitali, čak 40 centi! A jadni Eddie Murphy s čak 2,7$ zauzima drugu mjesto, što ga, ako ništa drugo, barem ne čini najgorim izborom za studije.

U izračun su ubrojeni filmovi u zadnih pet godina koji su izašli do 1. svibnja 2011., a Drew je naštetilo to što nije ubrojan njezin film iz 2009., Njemu baš i nije stalo, jer Drew u tome filmu ipak nije bila glavna zvijezda.

Nakon Eddieja, slijede Will Ferrell ($3.50), zatim Reese Witherspoon ($3.55), Denzel Washington ($4.25), Nicolas Cage ($4.40), Adam Sandler ($5.20), Vince Vaughn ($5.20), te Tom Cruise ($6.35), kojega je premašila njegova bivša supruga Nicole Kidman, i to za punih 35 centi.

Piše: Deni Zgonjanin

31.10.2011, 17:54h

Nakon što je izjavio da odustaje od obiteljskih komedija, Eddie Murphy se primio posla, stoga nam danas stiže vijest kako je nekad ultra popularni komičar počeo pisati scenarij pod imenom (pazite sad!) – Jamal and Tyrell and Omar and Brick and Michael’s Wack-Ass Weekend.  Khm, dobro…

Riječ je o komediji koja se vrti oko grupe prijatelja koje otmu vanzemaljci na putu prema boksačkom meču. Zapeo je za ovu priču zbog činjenice da je njegov posljednji film Tower Heist trebao kao glavne zvijezde imati 5 crnih komičara, što se na kraju nije dogodilo pa Murphy na ovaj način pokušava nadoknaditi propušteno…

Osim Murphyja, u filmu bi trebali nastupiti Chris Rock, Dave Chapelle, Tracy Morgan i Martin Lawrence. Kad malo promislim, uopće ne zvuči loše, ne?

Piše: Deni Zgonjanin

22.09.2011, 11:13h

Steve Martin je car. To svi znamo… Kao što je Eddie Murphy bio u svoje vrijeme, do prije 10 godina.  No, unatoč padu kvalitete njegovih filmova, mnogi još vjeruju u njega i smatraju da će mu voditeljska uloga na idućim Oscarima dobro doći da vrati status jednog od najboljih komičara u svijetu.

Sukladno tome, Steve Martin je odlučio pomoći kolegi putem pisma u kojem je napisao par savjeta Murphyju za vođenje Oscara poput ” Ako se umoriš sredinom dodjele, daj Neilu Patricku Harrisu Red Bull i pusti glazbu…” te ” Počni mršaviti, u Norbitu si izgledao trbušasto…”. Cijelo je pismo objavljeno na Martinovoj web stranici i urnebesno je, pa ga obavezno pročitajte…

Page 1 of 212