Posts Tagged ‘Dustin Hoffman’

Piše: tonymelo

09.04.2014, 22:25h

Piše: Ivo Skocic

08.12.2013, 20:21h

dustin-hoffman

Od tri najavljena biopica o Lance Armstrongu za koje se tvrdi da su u izradi, izgleda da je onaj Stephena Frearsa jedini koji ima bilokakav napredak. Film, koji je sada u produkciji, danas je dobio novu zvijezdu: Dustina Hoffmana u još neobjavljenoj ulozi. On se pridružuje ekipi prethodno najavljenih Bena Fostera, Chrisa O’Dowda, Guillaume Canet, Jesse Plemonsa i Lee Pacea.

Fearsov još uvijek bezimeni film će doći iz Working Titlea, a Fearsovi prethodni projekti uključuju The Queen, High Fidelity, Dirty Pritty Things i zadnji uradak za HBO Muhammad Ali’s Greatest Fight.

Ostali biopici uključuju jedan redatelja Jaya Roacha sa scenarijem koji piše (odnosno bi trebao pisati) Scott Z. Burns i jedan koji dolazi iz Paramounta i Bad Robot Productionsa koji obrađuje knjigu Juliet Macur Circle of Lies. Najnedavnije je predstavljen Sonyjev dokumentarac The Armstrong Lie.

Piše: Iris Vuksan

01.11.2013, 19:31h

00

Prema saznanju The Hollywood Reportera, Kathy Bates, Dustin Hoffman i Alfred Molina glumit će u novom filmu redatelja Francoisa Girarda (The Red Violin) pod nazivom Boychoir.

Scenarij je potpisao Ben Ripley, koji je također napisao i scenarij za odlični Source Code. Radnja filma prati voditelja školskog zbora te njegov odnos s problematičnim 11-godišnjakom, koji je poslan u upravo u tu školu koju on vodi, zajedno s likovima koje tumače Bates i Molina – ravnateljicu i učitelja. Uloga dječaka, jedna od glavnih oko koje se vrti i cijela produkcija, još nikome nije dodijeljena.

Piše: Terezija Bjelajac

23.02.2013, 11:09h

Odbrojavanje do ovogodišnje dodijele Oscara bliži se kraju, a postalo je još slađe kada smo saznali da će se nakon 5 godina na njima pojaviti legendarni Jack Nicholson sa svojim prijateljem Dustinom Hoffmanom, i to ne samo pojaviti, već i dodijeliti jedan zlatni kipić. Još ne znamo kome ni zašto, ali ne sumnjamo da će iza toga Oscara, koji će ove ikone ’70ih držati u rukama, stajati ipak neka veća i bitnija nagrada. Da se podsjetimo, Jack je do sada bio 12 puta nominiran i osvojio je tri Oscara za uloge u filmovima One Flew over the Cuckoo’s Nest, As Good as It Gets i Terms of Endearment. Dustin je bio 7 puta nominiram i dva puta je zaslužio Oscara, i to za najboljega glavnog glumca u filmovima Rain Man i Kramer vs. Kramer. ‘Perfektni finiš’, rekli bi uz lulu i kavu dok raspravljamo sa svojim filmofilskim prijateljima o skorom spektaklu filmskoga svijeta, ikone Hollywooda ponovo udružene podsjećajući nas na svoju veličinu, iako im to nije naravno cilj, već dobro se zabaviti i pritom, ako je moguće, nositi sunčane naočale u zatvorenoj prostoriji. Kako bi sam Jack rekao kroz svoj jockerovski cerek: “What can I say? I’m an Oscar man.”

Piše: tonymelo

27.10.2012, 20:39h

Piše: Danijel Špelić

23.05.2012, 08:30h

Ne mogu se oteti dojmu da su devedesete bile najplodnije desetljeće za akcijski film; bilo po kritičarskim hvalospjevima, bilo po komercijalnom uspjehu, bilo po nekom svjetski prepoznatljivom statusu, a dobri dojmovi traju još i danas, za neke od naslova gotovo i dva desetljeća nakon što su snimljeni. Preveliki višak slobodnog vremena doveo je do toga da počnem malo reorganizirati osobnu kolekciju i nekako nisam mogao ne zamijetiti da svaki film koji znam s vremena na vrijeme pogledati potječe upravo iz spomenutog razdoblja.

Tako je u tom desetljeću John McLane još jedanput postao čovjek na krivom mjestu u krivu vrijeme u Die Hard 2 (1990), da bi mu koju godinu kasnije preživjeli članovi obitelji Gruber objavili osobni rat u Die Hard: With a Vengeance (1995), svoj je imidž mamurnog tipa koji uvijek ima nešto sarkastično za reći podcrtao nastupom u The Last Boy Scout (1991), a da je jedina osoba koja može spasiti planetu Zemlju ležerno dokazuje u Armageddonu (1998). Renny Harlin nakon režije spomenutog Die Hard 2 udružuje svoje snage sa Sylvesterom Stalloneom u akcijskoj napetici Cliffhanger (1993), postajući dio obećavajućeg elitnog društva koje sačinjavaju James Cameron, Paul Verhoeven i John McTiernan – rasni akcijski redatelji koji vladaju žanrom kako autorskim izričajem, tako i smislenim filmovima.

Podstanarsku holivudsku adresu u tim godinama dobiva i John Woo, koji svoj hongkongški staž zaokružuje nabrijanim Hard Boiled (1992), a novu dionicu karijere otvara s Hard Target (1993), uspjelim akcićem koji predstavlja Jean-Claudea Van Dammea kao nekog na koga bi se moglo računati, s obzirom da je godinu dana ranije nastupio u filmu Universal Soldier (1992), još jednog holivudskog podstanara Rolanda Emmericha, i ostvario uistinu neočekivani uspjeh. Emmerich se okreće spektakularnijim SF ekstravagancijama, ali Woo se zadržava u akcijskim vodama, prvo se predstavljajući široj publici s Broken Arrow (1996), a onda sve bacajući na koljena odličnim Face/Off (1997) – usput transformirajući plesača Travoltu u opakog motherfuckera s dva pištolja. Ali, nije samo Travolta profitirao u suradnji s Woom, Nicholas Cage postaje još jedan zaštitni trade mark akcijskog filma devedesetih. Michael Bay od anonimusa i redatelja jednog osrednjeg filma dobiva odriješene ruke da napravi pakao u zatvorenom zatvoru Alcatraz i šansu iskorištava maksimalno, Sean Connery pritom koristi priliku da odigra Bond igrača u poznim godinama, a Cage da odsvira drugu violinu. Zaključak je da su u The Rock (1996) šansu svi dobro iskoristili, ali Cage od druge violine postaje nabildana vojničina u hitu Con Air (1997), pretvarajući se u kućnog glumca producenta Jerryja Bruckheimera i zaokružujući plodne devedesete nastupom u zabavnom Gone in Sixty Seconds (2000).

Steven Seagal ubacuje se među profitabilne igrače svojim Under Siege (1992), a da probleme ne mora tražiti na otvorenom moru dokazuje i s Under Siege 2: Dark Territory (1995), Sandra Bullock mora držati gas do daske dok Keanu Reeves pokušava deaktivirati paklenu napravu ispod jurećeg autobusa u furioznom Speed (1994), društvo mu pravi Jeff Bridges na istom poslu u Blown Away (1994), a Wesley Snipes postaje ubojiti Passenger 57 (1992), sve to iz prikrajka gleda uskrsnuli James Bond dok pijucka mućkani martini u GoldenEye (1995) dok mu iznad glave visi Tom Cruise u Mission: Impossible (1996), Martin Riggs i Roger Murtaugh dolaze na još par dana do zaslužene mirovine u Lethal Weapon 3 (1992) i Lethal Weapon 4 (1998), Harrison Ford postaje američki predsjednik koji vatrenim djelovanjem rješava pitanje neželjenih gostiju u Air Force One (1997), a da stare legende nimalo ne posustaju dok im mlađa generacija dahće za vratom pokazuje i Arnold Schwarzenegger nastupima u Total Recall (1990), Last Action Hero (1993) (koji doduše ispada flop biblijskih razmjera, ali reputacija mu svakim danom samo raste) i True Lies (1994) – zabavnom akcijskom razbibrigom koja Jamesa Camerona predstavlja u jednom opuštenijem izdanju, daleko od SF mainstrema i Terminator 2: Judgment Day (1991), no sami žanr SF/Akcije dobiva novu dozu adrenalina kroz pojavu The Matrix (1999).

Treba spomenuti i Genea Hackmana i njegov efektni nastup u Crimson Tide (1995), filmu gdje su pouzdani Tony Scott i tadašnji akcijski doktor Jerry Bruckheimer odlučili na atomskoj podmornici napraviti ni više ni manje nego pravu pobunu te pridobiti na svoju stranu oduvijek nesklone kritičare. Da se ne radi o slučajnom pogotku pokazuju i s Enemy of the State (1998), urbanim techno trilerom gdje Hackman jednostavno nadmašuje nadolazeću kino atrakciju zvanu Will Smith u svakom kadru, iako ga pola vremena tamo ni nema. Stari je Clint Eastwood preriju zamijenio gradskim betonom i počeo otvoreno zbijati šale na račun sve većeg broj vlastitih godina kroz lik zadihanog tajnog agenta u In the Line of Fire (1993), a da mu pod stare dane na pamet svašta pada pokazuje i Dustin Hoffman u ne tako sjajnom koliko isplativom Outbreak (1995). Prije nego je postao američki predsjednik u Air Force One (cijeli ovaj niz povezuje još jedno prepoznatljivo redateljsko ime – Wolfgang Petersen) Harrison Ford je imidž Indiane Jonesa odlučio zamjeniti bjeguncem od pravde u The Fugitive (1993), a nakon toga se malo prošetao u špijunske vode jer, kako je James Bond bio stavljen na police zaborava, a Ethan Hunt tek sjaj budućnosti u očima svojih producenata, bilo je vrijeme da najdraži američki informatičar dođe do velikog ekrana i Ford postaje Jack Ryan u solidnom Patriot Games (1992) te nešto boljem Clear and Present Danger (1994). Uvjerljiv ili ne, Fordova promjena stvara nove uspješnice devedesetih.

Ni mlađe snage ne spavaju dok traje obnova. Tako Tom Cruise svoj ulazak u devedesete započinje laganom uspješnicom Days of Thunder (1990) (Tony Scott nema nikakvih problema pri stvaranju hitova), a izlazak zaokružuje s Mission: Impossible II (2000), financijski uspješnim dijelom franšize, no koja samo potvrđuje kako je John Woo doživio svoj kreativni limit te film nema prevelikih kritičarskih hvalospjeva kao prvi dio. Luc Besson dolazi malo posjetiti New York te nam pokazati kako ga svojim očima vidi Léon (1994), a nakon što je dušu i tijelo prodao kako bi skupio novac za svoj prvijenac, Robert Rodriguez ovaj put ne mora raditi istu stvar kako bi napravio Desperado (1995), a sve to iz prikrajka promatra mlađahni Val Kilmer kao Simon Templar u The Saint (1997), kojemu, nažalost, ne polazi za rukom lansirati još jednu špijunsku franšizu jer film kritičarski biva dočekan na nož (nekako bez pravog razloga) ali ga publika ne izbjegava, postavljajući ga kao još jednu u nizu akcijskih uspješnica devedesetih.

Stariji redateljski vukovi rade nešto sporijim tempom, no isporučuju kvalitetno. Michael Mann nam napokon donosi susret dvije legendi Roberta DeNira i Ala Pacina u Heat (1995), na kraju ih razdvajajući jednim od najžešćih obračuna snimljenim na filmsku vrpcu, John Badham i Mel Gibson udružuju snage u još jednom laganom, rado gledanom, ljetnom hitu Bird on a Wire (1990), imenjak mu John McTiernan odbija raditi nastavak Die Hard franšize kako bi se igrao s ruskom nuklearnom podmornicom u The Hunt for Red October (1990) (prvim nastavkom serijala u kojoj glavnu riječ ima već spomenuti Jack Ryan), a treći John iz ovog dijela, ovaj put se radi o Frankenheimeru, na sebe uzima zadatak snimanja jednog akcijskog trilera Ronin (1998), pokazujući svima kako se rade autentične potjere s automobilima te da realnost u istima itekako ima svojih privlačnosti.

Spominjani je Cliffhanger Sylvestera Stallonea u devedesetima predstavio kao zvijezdu koju publika još uvijek voli, a njegovi pokušaji da se predstavi što većem broju gledatelja imaju zanimljive rezultate. Nastupom u zabavnom Demolition Man (1993) ispaljuje hitac prema publici koja je obično navikla vidjeti krupnog Arnolda Schwarzennegera u sličnim ekstravagancijama, ali hitac tek djelomično pogađa metu, financijski završavajući ni na nebu, ni na zemlji, predstavljajući mlađahnu Sandru Bullock kao buduću zvijezdu i Wesleya Snipesa u, za njega, netipičnoj ulozi. Da mu eksperimentiranje nije strano, Stallone će pokazati nastupima u akcijskom trileru The Specialist (1994), još jednim neodređeno uspješnim projektom, najpoznatijem po famoznoj sceni tuširanja sa Sharon Stone, a onda i u filmu katastrofe Daylight (1996) koji najavljuje sušno razdoblje Slyjeve isplativosti (Daylight od propasti spašava tek svjetski box office rezultat). Simpatična Sandra svoje odrađuje u spominjanoj Brzini, no dobar dojam ruši u njegovom nastavku, Speed 2: Cruise Control (1997), financijskim i kreativnim neuspjehom. Eddie Murphy predstavlja se kao razočarenje u trećem nastavku popularne akcijske franšize Beverly Hills Cop III (1994), a popravni ispit ne prolazi ni  Metro (1997), obični klon spomenutih (iako ga krase odlične akcijske scene). Snipes mu bez muke preuzima titulu crnog akcijskog junaka nastupom u Putniku 57, zaokružujući svoje cool pojavljivanje u još dva akcijska projekta, od kojih Drop Zone (1994) funkcionira savršeno te Money Train (1995), koji ipak označava korak unatrag, popravljajući dojam sekundiranjem Tommyju Leeu Jonesu u kvalitetnom, ali financijski slabom U.S. Marshalls (1998).

Arnold Schwarzenegger nema problema s flopom znanim i kao Last Action Hero s obzirom na to da ga publika opet voli u šablonskom Eraser (1996) i odličnim True Lies, no kao i Stallone, devedesete zaokružuje slabim i neisplativim End of Days (1999). Dok stara garda sve očitije muči muku s projektima kojima bi se održali na vrhu, neki mlađi igrači kucaju na vrata. Keanu Reeves devedesete zaokružuje kao potvrđena akcijska zvijezda, no tek su kritičari zamijetili kako se lijepo predstavio u Point Break (1991), kojim se, paradoksalno, Patrick Swayze oprostio od pravog smjera svoje karijere. Da mu akcija ipak nije mrska, Swayze će pokazati nastupom u slabom Black Dog (1998), ali poštenom filmu ceste koji će, iako samo nakratko, prizvati u sjećanje dane kada je kao Dalton pravio reda u Road House. U tim godinama počinjemo upoznavati Samuela L. Jacksona kao konstantu big budget filmova jer, nakon što je pravio društvo Johnu McLaneu, ovaj put sekundira Geeni Davis u akcijom nabijenom The Long Kiss Goodnight (1996), u najmanju ruku zanimljivom pokušaju Rennyja Harlina da se vrati na akcijski vrh. Jackson svoj talent napokon uspijeva prezentirati nastupom u The Negotiator (1998), jednim od najkvalitetnijih predstavnika akcijskih trilera devedesetih, ali kojemu je nedostajao jači komercijalni uspjeh da bude pravo zapažen. Da stara garda ima problema s odabirom projekata pokazuje i Bruce Willis, koji kao da igra igru uspjeh-neuspjeh – između akcijskih uspješnica ubacuje i Striking Distance (1993), slabašan film u kojemu ne pokazuje ništa novo (osim fenomenalne potjere s početka filma), The Jackal (1997), posve nepotrebni i poprilično zamorni remake kultnog Day Of The Jackal, te Last Man Standing (1996), dokazujući kako velika kvaliteta ne donosi uvijek i poštenu, upečatljivu zaradu, što starom redateljskom veteranu Walteru Hillu predstavlja problem još od Another 48 Hrs. (1990).

Uz neke stare i neke nove zvijezde, devedesete su donijele i neke naslove koji se nisu mogli povezati ni s jednom grupom, što im je, ako ništa drugo, osiguralo da budu zastupljeniji nego bi to bio slučaj da predstavljaju dio nečije karijere. Tako je supermodel Cindy Crawford debitirala u jednom smušenom (ali ne posve antipatičnom) akciću Fair Game (1995), gledali smo posljednji film Brandona Leea The Crow (1994), ironično, njegov najkvaliteniji uradak, Kurt Russell se ubacio među vatrogasnu jedinicu u Backdraft (1991) kako bi ugasio neke od najspektakularnijih prizora požara zabilježenih na filmu, George Clooney i Nicole Kidman igraju se lovice sa srpskim teroristima u The Peacemaker (1997), Cuba Gooding Jr. nakon dobivenog Oscara glumi u Chill Factor (1999), pokazujući da nema pojma kako voditi vlastitu karijeru, da pravo-na-video naslov zna itekako iznenaditi, pa čak zaraditi i kino distribuciju, pokazuju nam Aidan Quinn, Ben Kingsley i Donald Sutherland u The Assignment (1997), Michael Bay najavljuje svoj dolazak među teškaše malim, ne posebno kvalitetnim, ali višestruko isplativim filmićem Bad Boys (1995), Steven Seagal se predstavlja kao redatelj s On Deadly Ground (1994), jedinim podatkom koji ovaj film i čini zanimljivim kako je sve drugo u njemu, usprkos dobroj namjeri, jednostavno loše, da jedno pogrešno skretanje zna imati gadne posljedice nam je pokazao Emilio Estevez u odličnom Judgment Night (1993), a vidjeli smo i to kako izgleda Morgan Freeman kao negativac kojega ne možemo baš mrziti u Hard Rain (1998). Kroz sve te naslove, koji su imali svoje uspjehe i neuspjehe, ležerno se prošetavao i nanovo oživljeni James Bond prvo s Tomorrow Never Dies (1997), a onda i sa The World Is Not Enough (1999), bez problema ostvarujući sve veću zaradu i kritičarske pohvale, dokazujući da 007 jednostavno – može sve, čineći i na taj način devedesete stvarno pogodnim tlom za raznolikost, šarenilo, vatrenost, spektakularnost, ozbiljnost, karakternu glumu, redateljsku maštovitost, producentsku (ne)ograničenost i scenarističku (ne)originalnost – trebalo je samo sjesti, gledati i provjeriti tko je uspio u kojoj namjeri.

Sve ovo je tek kraći pregled onoga što se pojavilo u jednom desetljeću, ali sve ih povezuje činjenica da su mahom bili uspješni, kritičarski dobro dočekani, svježih i originalnih ideja, puni maštovitih akcijskih scena, glumački dobro odrađeni. Izlazili su jedan za drugim, ponekad i dijelili medijski prostor i jednostavno mi je zanimljivo da se nikada nije osjetilo zasićenje tržišta. S obzirom da se u minulom desetljeću mogu na prste nabrojati filmovi koji su ljubiteljima akcije ostali u pozitivnom sjećanju, pitanje bi bilo – jesu li filmaši doživjeli blokadu pri stvaranju kreativnih ideja, jesu li želje gledatelja postale prezahtjevne ili su jednostavni akcijski filmovi stvar prošlosti? Što reći nego to da su ljubitelji poštenog akcijskog filma kroz devedesete imali jedan cijeli švedski stol na raspolaganju pri odabiru, poznati/nepoznati glumci iz rukava su izvlačili adute kojima su težili prema uspješnosti, redatelji su otvoreno tražili materijale na kojima bi se jasno i glasno poigrali s raznim pirotehničkim sredstvima, producenti su tražili budući hit projekt temeljen na akcijskoj spektakularnosti… neka druga bolja vremena ili je tržište onda bilo pogodnije za razne kaskaderske akrobacije – ostaje otvoreno pitanje.

Piše: Sven Mikulec

17.04.2012, 14:50h

Godišnjice mogu biti lijepa stvar. Rođendani, srebrni pirovi, V-Day, zlatni pirovi, obljetnice mature – prisjećanja dragih nam i značajnih događaja uz butelje vina, finu hranu, ponekad i živu glazbu… A tu su i one malo tužnije prigode. Mariane Pearl, primjerice, svakog 1. veljače u godini vjerojatno ne izlazi iz mraka svoje sobe.

Njen suprug, Daniel Pearl, početkom dvijetisućitih bio je jedan od aktivnijih i relevantnijih američkih novinara stacioniranih na Bliskom Istoku. Iako je njegov rad u sklopu južnoazijske podružnice Wall Street Journala bio za svaku pohvalu, pravu slavu, nažalost, stekao je na posve krivi način.

Nakon rušenja Blizanaca i američkog agresivnog odgovora u obliku pritiska na Al-Qaedu, Amerikanci su postali popularnom metom u Afganistanu, Pakistanu i okolici. Ugroženi friško objavljenim „ratom protiv terorizma“ predvođenim Bushom Mlađim, bliskoistočni muslimanski ekstremisti pojačali su svoju aktivnost. Na krivom mjestu, u krivo vrijeme i tragično krive nacionalnosti, početkom siječnja 2001. godine Daniel Pearl namamljen je u klopku, pod obećanjem ekskluzivnog intervjua s jednim od lokalnih glavešina te je otet i zatočen u jednu privatnu kuću usred Karachija, gdje je privremeno živio s trudnom suprugom. Otmičari su Mariane bacili u očaj nerealnim zahtjevima koje američka vlada, ionako izrazito kruta prema pregovaranju s teroristima, nije željela ispuniti (nešto vezano za zarobljenike u Guantanamo Bayju, da sad ne zagazimo preduboko u mutne političke vode), a nada da će se novinar vratiti kući trajala je do 21. veljače. Tada je, nažalost, objavljena snimka na kojoj jedan od otmičara Danielu reže glavu.

Raskomadano tijelo ambicioznog novinara pronađeno je gotovo četiri mjeseca kasnije na lokalnom groblju. U čast Dannyja Pearla, predanog novinara, budućeg oca i obiteljskog čovjeka, jedne od nebrojenih malih žrtava velikog plesa politike, pokušao sam sastaviti listu kvalitetnih filmova s novinarima u centru pažnje. Siguran da mi je promakao pokoji vrhunski naslov, vašim sugestijama ostavljam otvorena vrata, a ako vas ovaj tekst nagovori da nekim filmovima s liste date šansu, ili možda čak da malo i istražite o samome Danielu, eto, bit će mi drago.

 

13. Veliko srce (A Mighty Heart, 2007.)

Temeljen na knjizi Danielove supruge, Mariane Pearl, ovaj je film prikazao posljednjih mjesec dana zajedničkoga života tragično rastavljenih supružnika. Britanski redatelj Michael Winterbottom priču je ispričao iz perspektive Mariane, koju je vrlo prirodno, suzdržano i meni iznenađujuće opipljivo na ekranu utjelovila Angelina Jolie, za ovu ulogu izabrana, prema riječima autorice, prvenstveno zbog svoga karaktera. Nesretnog novinara čija je sudbina (baš poput životinjske video snimke) potresla svijet odglumio je samozatajni Dan Futterman, a od poznatijih lica u ovoj dirljivoj posveti Danielu još možemo pronaći i Willa Pattona. „Snimljen za Adama“, u vrijeme Danielove egzekucije njegova još nerođenog sina, A Mighty Heart uspijeva biti iskreno bolan i potresan bez ikakvih politikanskih poruka ili eksplicitnog prikazivanja nasilja, a Jolie je, prema riječima mojih mnogo cjenjenijih kolega, odigrala do današnjeg dana jednu od svojih najvećih uloga, kojom sugerira da u njoj ima potencijala i za više od Tomb Raidera ili Salta.

 

12. U vrtlogu igre (State of Play, 2009.)

Ohrabren Posljednjim škotskim kraljem, Kevin McDonald bacio se u vode političkog trilera i isplivao s ovim intrigantnim filmićem prepunim velikih glumačkih faca i brojnih twistova koji opravdavaju hrvatsku verziju prijevoda filma. Temeljena na uspješnoj BBC-jevoj šestodijelnoj seriji iz 2003., McDonaldova priča o prekaljenom novinaru gladnom prave priče i njegovoj ljepuškastoj asistentici koji se svim zubima uhvate za skandaloznu misterioznu smrt kongresmenove ljubavnice donosi iznenađujuće mnogo napetosti i dobrih glumačkih izvedbi, iako vjerujem da filmu ne bi uopće štetilo da su se pokojem twistu i zahvalili, jer ipak je teško u dvosatni kalup ugurati radnju tri puta duže serije. Uvodeći novitete koji su navodno uglavnom podigle razinu kvalitete (kažem navodno, jer mi tek predstoji pogledati serijal), State of Play kvalitetan je triler s prilično suvislom, mračnom pričom koji možemo smatrati odavanjem počasti staromodnom, poštenom novinarstvu, a u društvu Russella Crowea, Rachel McAdams, Jeffa Danielsa, Helen Mirren, Jasona Batemana i vječito (nepravedno?) ismijavanoga Bena Afflecka stvarno nije teško provesti sasvim ugodnu večer.

 

11. Lažljivi Glass (Shattered Glass, 2003.)

Među „divove“ novinarskih filmova stao je filmić koji nije zaradio svjetsku slavu i milijune, koji će se vjerojatno rijetko tko sjetiti preporučiti i koji se ne bavi velikim novinarima u čast čijeg je integriteta, upornosti i talenta ova lista i sastavljena. Shattered Glass priča je, ustvari, o velikoj sramoti novinarske profesije, čovjeku čija je prividno uspješna karijera u cijenjenom časopisu The New Republic okončala kad se otkrilo kako je većinu svojih hvaljenih članaka jednostavno izmislio, lažiravši izvore, izmislivši citate, stvorivši priče za laku noć. Hayden Christensen briljira u ulozi ambicijom i pritiskom slomljenog Glassa, a ovaj se izvrstan prikaz novinarske svakodnevice i intrigantan prozor u mozak čovjeka uhvaćenog u teškoj laži vrlo lako našao na ovoj toptrinajstici iz jednostavnog razloga što se zaista radi o neočekivano uspjelom filmu. S obzirom na box office (ne)uspjeh, ne baš strahopoštovanja vrijedan renome i glavnoga glumca koji, primijetih, mnoge odbija već u startu, Shattered Glass jedno je od ugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme i dokaz da se odličan novinarski film može napraviti čak i kad su u centru pažnje osobe vrijedne valjda svega osim divljenja.

 

10. Foreign Correspondent (1940.)

Najstariji film s ove naše liste vraća nas na sami početak Drugog svjetskog rata, kad je Amerika stajala sa strane i gledala kako nacizam i fašizam šamaraju Europu i kad ju je trebalo malo pogurnuti, osvijestiti, prenuti iz sna. Taj je dio solidno izveo stari majstor Hitchcock, snimivši zanimljiv triler koji je nacistički bog propagande Goebbels navodno nazvao „remek-djelom propagande, prvoklasnim ostvarenjem koje će bez sumnje ostvariti određen dojam na široke mase ljudi u neprijateljskim zemljama“. Ljutit što ne dobiva tražene odgovore od svojih vanjskih dopisnika glede prijetećeg ratnog sukoba u Europi, glavni urednik New York Globea odlučuje u uzavrelu atmosferu predratne napetosti poslati slabo upućenog ali praktičnog i predanog novinara (Joel McCrea) koji, uskoro po svom dolasku, ne samo da se zaljubi, nego i otkrije sneaky plan skupine urotnika koji od otetog nizozemskog diplomata žele izvući informacije koje bi, kad rat konačno izbije, postale iznimno vrijedne. Strani dopisnik možda je malo naivan i očito programatski snimljen (Kao da su svjetla svugdje pogašena… osim u Americi. Ostavite ta svjetla upaljenima.), ali je svejedno uzbudljiv i pametan, s mnogim zanimljivim detaljima koji na prvo gledanje možda uspiju i promaknuti. Interesantan špijunski triler snimljen u samo predvečerje rata američku premijeru doživio je samo tjedan dana prije bombardiranja Londona, a da je stigao u pravo vrijeme i pogodio opću atmosferu među narodom potvrđuje i šest nominacija za Oscara.

 

9. Zanimanje: reporter (The Passenger, 1975.)

Antonionijev treći film na engleskome jeziku hvaljena je pripovijest o razočaranome novinaru, koji, sit karijere, braka i življenja života prema pravilima, tijekom beznadne potrage za pričom u Čadu preuzima identitet svoga novostečenoga prijatelja, kad se ovaj jednoga jutra probudi mrtav. Pokušaj da se s tuđom putovnicom i malo Juhu ljepila riješi cjelokupnoga starog života ipak ne prolazi toliko idilično koliko je očekivao, kad saznaje da je supruzi ipak bilo dovoljno stalo do njega da počne kopati po izvještajima o njegovoj smrti, kao i da čovjek čiji je identitet preuzeo možda i nije bio jednostavni trgovac kakvim se predstavljao. Tada 38-godišnji Jack Nicholson, koji je iza sebe već imao Easy Ridera, Chinatown i Five Easy Pieces (Let je izašao svega nekoliko mjeseci poslije), pokupio je sve moguće pohvale za svoju interpretaciju otuđenoga reportera, svojom izvedbom postigavši da slatkica Maria Schneider (Posljednji tango u Parizu) djeluje pomalo nezainteresirano i blijedo, a Antonionijeva – usprkos teroristima, oružju, ratu i kriminalu – po mom sudu egzistencijalna drama uspješna je demonstracija umijeća baratanja kamerom o kojoj se može razmišljati i nakon mnogo puta diskutiranog završnoga kadra od sedam minuta.

 

8. Korak do slave (Almost Famous, 2000.)

Svakako netipičan film i djelo koji pomalo bode oči kad stoji u društvu ovako ozbiljnih dečki, nostalgična oda Camerona Crowea rock’n'rollu i ludim sedamdesetima donosi nam najmlađeg novinara ove liste. Petnaestogodišnji William Miller (Patrick Fugit) napredni je klinac dvije godine mlađi od svojih vršnjaka jer ga je izrazito zaštitnički nastrojena mama kod kuće podučavala dok su ostala djeca u vanjskom svijetu stjecala prijatelje. Još otkad ga je buntovna sestra zarazila pločama Simona i Garfunkela, Led Zeppelina, The Who, i dr., William je postao veliki obožavatelj glazbe i glazbeni kritičar freelancer koji svoje tekstove šalje poznatom lokalnom kritičaru. Nakon što uspije upasti u backstage rock grupe Stillwater i tamo svojom pojavom i glazbenim znanjem šarmirati članove benda i njihove prateće djevojke-fanove („Band Aid-ice“  – kao groupie cure, samo kakti bez seksa), William Miller započinje svoje nevjerojatno putovanje po čitavoj Americi gdje iz prve ruke saznaje što znači biti rock zvijezda, dok za njegove spisateljske usluge zagrize i veliki Rolling Stone… Pomalo bajkovita, sentimentalna priča o „pravom rocku“ i nekim davnim vremenima ustvari je „mokri san“ svakoga klinca zaluđenoga glazbom, a kad tu istu bajku pričaju Frances McDormand, Phillip Seymour Hoffman, Billy Crudup, Jason Lee i Zooey Deschanel, jasno je da se ne radi o „samo još jednom filmu“. Crowe je u ova nepuna tri sata nagurao svega i svačega, a koliko mu je simpatičan i zabavan konačni produkt dovoljno govori činjenica da mi se film dopao usprkos meni zaista teško probavljivoj Kate Hudson.

 

7. Laku noć. I sretno (Good Night, and Good Luck, 2005.)

Kakva bi ovo lista bila da se na njoj nije pronašlo mjesta za jednog od najvećih reportera prošloga stoljeća? Legendarni Edward R. Murrow slavu je stekao svojim glasovitim javljanjima iz bombardiranoga Londona još početkom ’40.-ih, da bi novinarsku karijeru nastavio kao domaćin uspješne CBS-ove televizijske emisije See It Now, koja je u pedesetima bila iznimno slušana u milijunima američkih kućanstava. George Clooney odabrao je upravo Murrowa i njegov veliki sukob s dežurnim lovcem na (crvene) vještice, senatorom Josephom McCarthyjem, za svoj drugi redateljski projekt, tri godine nakon prvijenca Ispovijedi opasnog uma. Smješten u izrazito napete pedesete godine, kada je nerazumni strah od komunista bio na vrhuncu i kad je McCarthy bez treptaja oka kršio građanska prava u ime višeg cilja obrane domovine, Laku noć, i sretno vjeran je, intrigantan, oku ugodan prikaz junačke borbe CBS-a koja je dala svoj obol konačnom rušenju jednog od najkontroverznijih političara posljeratnog perioda. Svjetlo reflektora odlično je iskoristio David Strathairn, Clooney se zaposlio kao njegov producent i prijatelj, a manje, iako bitne, uloge odigrali su i Robert Downey, Jr., Jeff Daniels, Frank Langella i Harry Ditson. Navodno je testna publika čak prigovarala da se glumac koji utjelovljuje McCarthyja malo previše uživio, ne shvaćajući da je pred njima, ustvari, senator glavom i bradom. Clooney  je spretno ubacio nekoliko arhivskih snimki, čime je itekako dobio na autentičnosti i hladnoratovskoj atmosferi poslijeratne Amerike u trenucima kad je ona sama sebi, ustvari, bila najveća prijetnja. Apsolutna preporuka.

 

6. Godina opasnoga življenja (The Year of Living Dangerously, 1982.)

U ovoj prvoj suradnji Australije i Hollywooda, Peter Weir upoznaje nas s nadobudnim Guyjem Hamiltonom, australskim dopisnikom u Indoneziji koji se baš pred početak neuspješnog državnog udara i posljedičnog „čišćenja“ zemlje od komunista zaljubi u zavodljivu Jill. Uvjerljiva ljubavna priča smještena u krvavu, izgladnjelu i malaričnu Jakartu ojačana je karizmatičnim nastupima mlađahnih legendi Gibson/Weaver, ali među bisere Weirovog atmosferičnog filma pod obavezno se ubraja i Linda Hunt, njujorška glumica koja je svojom predanom interpretacijom patuljastog Billyja Kwana, duše filma, postala prvi glumac ikad nagrađen Oscarom za ulogu osobe suprotnoga spola. Ukomponiravši u cjelinu i romantičnu priču, i političku intrigu, i ozbiljnu kritiku onodobne situacije (koja im je donijela zabranu snimanja u Indoneziji, ali i stotine prijetnji smrću Weiru i Gibsonu od strane uvrijeđenih Muslimana), vjerojatno najveći australski redatelj ikad snimio je jedan od meni najdojmljivijih „novinarskih“ filmova koje sam pogledao dosad, kao i potvrdu da će Gibson u holivudskom vrhu ostati još dugo godina.

 

5. Crveni (Reds, 1981.)

Kad je 1917. u Rusiji izbila revolucija, njene osnovne ideje prešle su tisućama kilometara preko Atlantika sve dok nisu naišle na plodno tlo u skupini istaknutih američkih intelektualaca pod vodstvom novinara, pisca i poznatih socijalista Johna Reeda i njegove supruge, gotovo jednako aktivne Louise. Označeni kao komunisti i opasnost za sve ono u što dobri stari američki kapitalizam vjeruje, Reed i Louise posjetili su Lenjina i dio revolucionarnog duha pokušali prenijeti i na američko tlo, dok su se istovremeno i njihov turbulentan odnos i njegovo narušeno zdravlje polako počeli klimati. Režije i glavne uloge u ovom zanimljivom i dosta opširnom klasiku osamdesetih prihvatio se Warren Beatty, kojem je na ekranu parirala Diane Keaton. Konačni rezultat njihova truda, uz poneku scenu Jacka Nicholsona, Paula Sorvina, Gene Hackmana i Michaela Murphyja, film je koji nam vrlo detaljno, kvalitetno i glumački nadahnuto približava reakciju SAD-a predsjednika Wilsona na dotad nezapamćene događaje koji su se odigrali na teritoriju jednog od američkih najjačih saveznika. Beatty je hrabro snimio priču kakvu John Reed, istaknuti komunist, autor slavljenih Deset dana koji su potresli svijet i jedini Amerikanac ikada pokopan u Kremlju, stvarno zaslužuje. Dragulj novinarskih filmova, sami vrh Beattyjeva redateljske (a možda i glumačke) karijere, kao i još jedna moćna uloga standardno pouzdane Keatonice. Pogledati!

 

4. Salvador (Salvador, 1986.)

James Woods briljira kao Boyle, otrcani, propali novinar fleksibilnog morala koji, u želji da uhvati još jednu dobru priču i zaradi koju tisuću da dovede život u red, otputuje u El Salvador, u kojem bijesni građanski rat. U društvu jednako „uspješnog“ starog prijatelja (James Belushi), snalažljivi lajavac Boyle u kaotičnim uvjetima represije i totalitarizma pokušat će dovesti svoj život u red, a pritom se i pozabaviti onime u čemu je nekoć bio uspješan – prenošenju tragične priče očima neupućenoga svijeta. Film Olivera Stonea oštra je i transparentna kritika američke uloge u salvadorskom krvoproliću (Washington podržavao desničarske militantne čijim je preuzimanjem vlasti kaos i počeo), ali i nedvosmislena osuda nasilja općenito – ni surovost druge strane nije prešućena. Ova je uloga kao stvorena za Woodsa, a ni Belushi se nema čega sramiti: zajedno čine jezgru upečatljivog filma koji se u memoriju urezuje lakoćom šrapnela.

 

3. Svi predsjednikovi ljudi (All the President’s Men, 1976.)

Naravno da je bilo nemoguće zaobići ovaj Pakulin film, pa jesu li sposobni novinari glavna tema ove liste ili nisu? 1972. godine petoro ljudi uhićeno je prilikom provale u ured Demokratske stranke u Washingtonu, tajanstven događaj koji će, napornim i predanim radom dvojice izuzetnih novinara, Carla Bernsteina i Boba Woodwarda, dvije godine kasnije rezultirati Nixonovom ostavkom, jedinim takvim slučajem u američkoj povijesti. Dustin Hoffman i Robert Redford utjelovili su vjerojatno najpoznatiji američki novinarski dvojac ikada u filmu koji osvaja glumom, tempom, napetošću, ali i kvalitetnim prikazom pravog, muškog, krv-znoj-i-suze novinarstva, u kojem vam više puta zalupe vrata pred nosom nego jadnim Jehovinim svjedocima. Dodajmo da je film snimljen svega dvije godine nakon Nixonove sramotne abdikacije, kad je crvenilo do srama bilo još uvijek dobrano prisutno u debelim američkim obrazima. Vrhunski, inspirirajući, gotovo dokumentarni prikaz ponajvećeg trijumfa američkog novinarstva, vrh  filmova ove tematike i rijedak spoj legendarnih glumaca od čijih samih imena na coveru može zaboljeti glava.

 

2. Probuđena savjest (The Insider, 1999.)

Možda pomalo iznenađujući izbor, s obzirom na sve ove veličine koje sam već naveo na listi, ali stvarno vjerujem kako je 1999. godine Michael Mann, uz pomoć scenarista Erica Rotha i fenomenalnog terceta glumaca Crowe-Pacino-Plummer, stvorio nešto zaista fenomenalno. Ovaj film temeljen na istinitim događajima, preciznije, jednoj od najvećih korporacijskih afera ikad, donosi nam priču o znanstveniku koji dobiva otkaz u tvornici duhana jer se protivio nemoralnoj politici svoga poslodavca, tvrtke koja je svjesno ugrožavala zdravlje kupaca svojih cigareta kako bi prodaja nastavila rasti. Pod pritiskom bivših šefova i prestrašen prijetnjama, praćenjem i maltretiranjem, Jeffrey Wigand odlučuje obznaniti svoju priču svijetu, makar to značilo da prekrši sporazum o tajnosti koji ga je tvrtka natjerala da potpiše, a priliku da pokopa Big Tobacco ponudit će mu producent legendarne CBS-ove televizijske emisije 60 Minutes. Da se ne radi o samo još jednom dokumentarističkom, zamornom prikazu sudskih parnica lijepo govori i podatak da je na Oscarima 2000. godine Mannov film bio zastupljen s čak sedam nominacija.  Nošen pamtljivim ulogama glumačkih divova, pri čemu je teško izdvojiti najboljega (ok, vjerojatno Crowe), The Insider je dojmljiv, inteligentan, napet i, iako traje više od dva i pol sata, nekako završi puno prije nego što biste to željeli.

 

1. Polja smrti (The Killing Fields, 1984.)

Ova priča o velikom prijateljstvu dvojice predanih novinara koji ostaju izvještavati iz Kambodže i nakon što su Crveni Kmeri ugrabili vlast i krenuli u krvavu osvetu i iživljavanje nad pučanstvom podsjetila je svijet na grozote koje je ovaj već duže vremena pokušavao zaboraviti. Istovremeno kritičan prema vanjskoj politici SAD-a i njenoj sklonosti manipulacijama i igricama na međunarodnoj sceni, ovaj prvi od dva značajna filma britansko-francuskog redatelja Rolanda Joffea (dvije godine kasnije izašla je i Misija s De Nirom i Ironsom) vraća nas u Indokinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sam Waterston, laicima poput mene vjerojatno najpoznatiji kao oštri ali pravedni tužitelj iz Zakona i reda, utjelovljuje novinara NY Timesa, jednog od rijetkih stranih novinara koji su ostali u Kambodži i nakon revolucionarnog preuzimanja vlasti od strane komunističkih i izrazito paranoičnih i osvetoljubivih Crvenih Kmera, koji uz pomoć svog vjernog pomoćnika i velikog prijatelja, lokalna fotoreportera Ditha Prana (za ovu ulogu Oscarom nagrađeni, kasnije ubijeni kambodžanski kirurg i ginekolog Haing S. Ngor) nastavlja slati izvještaje sa sve krvavijeg terena. Dirljiva priča o iskrenom prijateljstvu i uzajamnom poštovanju, smještena u najkrvavija polja koja je svijet tada imao, slikovito prenosi potresnu istinu o zbivanjima u zemlji od koje su Amerikanci digli ruke čim im više nije bila potrebna u političkim igricama hladnoratovskog suzbijanja komunizma. Uvijek pouzdani Waterston i odličan naturščik-debitant Ngor, pojačani imenima poput Johna Malkovicha i Craiga T. Nelsona, pričaju nam ponešto prizemniju, pristupačniju priču o zbivanjima oko Vijetnamskog rata, o malim ljudima usred događaja koje ne mogu kontrolirati i rijetkoj ali dobrodošloj zraci svjetla usred možda i najmračnijeg dijela post-hitlerovske ere.

Piše: Deni Zgonjanin

15.03.2012, 17:03h

A sad jedna neobična vijest. HBO je odlučio prekinuti snimanje serije Luck, u kojoj glavnu ulogu nosi Dustin Hoffman, zbog prevelike stope smrtnosti konja na snimanju.

Naime, u prvoj su sezoni dva konja poginula na snimanju, a pri snimanju druge sezone, u utorak je još jedan konj doživio ozljedu zbog koje su ga morali uspavati. Prema izvorima i TV kuće, čelnici HBO su s veseljem ukinuli seriju zato jer joj je budžet bio iznenađujuće velik, a gledanost premala da bi ga opravdala.

Ne zna se kako je Dustin Hoffman reagirao na ovu vijest, ali sigurno nije zadovoljan konačnim ishodom, jer je on kao i čelnici HBO-a očekivao da će serija ponoviti uspjeh Boardwalk Empirea i Game of Thrones. Što nije… Po meni i bolje. Sad se bar mogu usredotočiti na nešto pametnije…

Piše: Vedrana Vlainić

06.03.2012, 23:29h

Kišni čovjek (Rain Man, 1988., 133 min.)

Redatelj: Barry Levinson

Glume: Tom Cruise, Dustin Hoffman, Valeria Golino, Jerry Molen

 

Zašto čovjek toliko pati na srcedrapateljne obiteljske priče koje i onima najtvrđeg srca stvaraju makar „knedlu“ u grlu, ako već ne tjeraju suze na oči? Što li je to toliko mazohistički u nama da uporno uživamo gledajući takve, svojevrsne tragikomedije, u Gogoljevom stilu smijući se kroz suze? Ili sam takva samo ja?

Pa, ja i Hollywood, izgleda, jer je filmska industrija unazad tridesetak godina stekla popriličnu fascinaciju mentalno zaostalim likovima poput Forresta Gumpa, Raymonda Babbita ili pak Sama Dawsona, i moram priznati da ih, gledajući pripadajuće im filmove, ne mogu kriviti previše. Eventualno biti zahvalna što su spomenuti projekti došli u ruke talentiranih ljudi koji su uspjeli izbjeći (previše) nepotrebne patetike i napraviti nekoliko zbilja lijepih, realnih filmova od kojih mi je teško odabrati „boljeg“ ili „dražeg“.

No, unatoč sličnoj tematici, ne može se nikako reći da su svi „na isti kalup“. Svaki od centralnih likova ima nešto „svoje“, zbog čega ga gotovo od prvog trena neizmjerno zavolimo, dok istovremeno suosjećamo s potpuno „ljudskim“ reakcijama posve običnih ljudi koji ga okružuju. Upravo to je slučaj i u Kišnom čovjeku (gdje bi i sam pridjev „kišni“ trebao već u naslovu biti pod navodnicima budući se radi o svojevrsnoj igri riječi – varijaciji na ime Hoffmanovog lika). Jer, Charlie Babbit (Cruise) sasvim je prosječan trgovac automobilima iz LA-a, pomalo napuhan, arogantan i sebičan – tipičan dvadeset-i-nešto-godišnjak iz bogate obitelji i problematičnog odnosa s ocem. Otuđeni otac, naravno, umire i Charlie odlazi u Cincinnati na čitanje oporuke kojom mu otac ostavlja nekoliko grmova ruža i krasan Buick kabriolet iz ’48., zbog kojega je, uostalom, i zaratio s njime. Ostatak imovine, 3 milijuna dolara, ostavljeno je ustanovi za mentalno oboljele Wallbrook, točnije, autističnom Raymondu Babbitu (Hoffman), Charliejevom starijem bratu o čijem postojanju potonji nije imao pojma. Šokiran i razočaran, tipično mladenački usijane glave, Charlie „otima“ Raymonda s namjerom da natjera očeve odvjetnike na pravedniju raspodjelu imovine. Međutim, uskoro snosi posljedice svojih postupaka. Naime, Raymond, cijeli život posve izvan doticaja sa stvarnim svijetom, prestrašen je naglom promjenom okoline i odbija funkcionirati izvan strogih dnevnih rutina na koje je navikao. Charlieju, nenaviklom brinuti o bilo kome osim o samom sebi, teško se nositi s njegovim „mušicama“. Što je otpočelo kao neočekivan susret dva potpuna stranca, pretvara se u pravu malu avanturu automobilom preko kontinenta; putovanje od Cincinattija do Los Angelesa tek ako pratimo liniju na karti. A ako se usudimo pogledati malo dublje, put iz Charliejevog egocentričnog svijeta prema bratskoj ljubavi i razumijevanju.

Kada govorim o Kišnom čovjeku, često istaknem kako je to prvi film kojim sam počela cijeniti Toma Cruisea kao glumca i uspjela ga odvojiti od neurotičnog malog scijentologa koji mi je uvijek bio dozlaboga antipatičan (što, u biti, apsolutno ne bi trebalo imati veze s njim kao glumcem, ali eto, teško je uvijek biti objektivan, meni pogotovo). Lik Charlieja Babbita je slojevit i uloga je to koja zahtijeva zbilja uvjerljivog glumca da bi se uspjela potpuno dočarati njegova dubina i drastična preobrazba iz površnog „gada“ u sasvim pristojno ljudsko biće. Cruise se u njoj izvrsno snašao, no njegova izvedba će, nažalost, vječito ostati u sjeni fantastičnog Dustina Hoffmana, koji naprosto krade svaku scenu u kojoj se pojavljuje. Onaj prazan pogled, intonacija glasa, tikovi i zamuckivanja i napadaji panike – u Hoffmanovoj interpretaciji Raymond oživljava pred očima gledatelja i postaje toliko nevjerojatno stvaran i prisutan da je teško, po završetku filma, povjerovati kako se radilo tek o napisanoj ulozi. No, sam Hoffman puno je utjecao na scenarij i razvoj lika Raymonda (koji je na kraju ispao poprilično različit od početne verzije), što svojim idejama i sugestijama, što intenzivnim pozadinskim istraživanjem (proveo je godinu dana s autistima i njihovim obiteljima kako bi Raymondove reakcije bile što autentičnije, a posebno sa savantom Kimom Peekom, koji je bio i glavna inspiracija za Raymondov lik), a što improvizacijama tijekom samog snimanja koje su dovele do nekih najpamtljivijih prizora, te sasvim zasluženo ugrabio svog drugog Oscara.

Uz nenametljivu, vrlo lijepu režiju i teretu radnje potpuno na dva glavna glumca (iako se, gledajući njihove besprijekorne izvedbe, teško može povjerovati kako se radi o „teretu“), nastao je film koji dira duboko u srce, dušu, postiže da zatitra svaki tračak osjećaja koji posjedujete. Gotovo od prvog trenutka, čovjek jednostavno poželi čvrsto zagrliti Raymonda (što svakako nije preporučljivo), koji svojim bolešću narušenim i ponekad posve djetinjim poimanjem svijeta jednostavno budi ono najnježnije u gledateljima. Bez ustručavanja i svim srcem preporučujem ovu toliko toplu, toliko „ljudsku“ dramediju, o dvije naizgled nespojive osobe koje, igrom slučaja, završavaju na putovanju tijekom kojega otkrivaju svoju najsnažniju moguću poveznicu: onu obiteljsku.

Piše: Franjo Maricic

14.12.2011, 00:46h

Tootsie (Tootsie, 1982., 116 min.)

Redatelj: Sydney Pollack

Glume: Dustin Hoffman, Jessica Lange, Teri Garr, Dabney Coleman, Charles Durning, Bill Murray, Sydney Pollack, Geena Davis

 

Da sam prije par dana morao sastaviti ljestvicu svojih omiljenih pet ili deset glumaca, ne vjerujem da bih se sjetio Dustina Hoffmana. Nisam siguran koji bi bio razlog za taj „propust“, jer već nekoliko minuta gledanja Tootsie podsjetilo me je da je čovjek zapravo neizmjerno talentiran i sposoban pretvoriti se u najrazličitije likove. Dovoljno se sjetiti Kišnog čovjeka, Ponoćnog kauboja ili Kramer protiv Kramera (da ne nabrajam previše), i naravno Tootsie, tj. Dorothy Michaels. Dobro, Hoffman više nije u naponu snage i ne može se baš pohvaliti nekim velikim ulogama u posljednjih nekoliko godina, no drago mi je što me ovaj film podsjetio na njegove sposobnosti.

Hoffman glumi Michaela Dorseyja, glumca koji već dulje vrijeme nikako ne može dobiti ulogu u baš nikakvom projektu. Njegov najveći problem je što ga svi potencijalni poslodavci smatraju preteškim karakterom i ne žele raditi s njim, za što im on sam pruža dovoljno razloga. Osuđen na beskrajan obilazak raznih audicija, noćni posao u restoranu, držanje predavanja o glumi i planiranju postavljanja drame sa svojim cimerom Jeffom Slaterom (Bill Murray), pokušava pomoći prijateljici Sandy Lester (Teri Garr) da se pripremi za audiciju za ulogu u popularnoj televizijskoj sapunici. Nakon što ona bude odbijena, Michael će se preobraziti u Dorothy Michaels i napokon dobiti posao.

Iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti da je glavna stvar u ovom filmu to što Hoffman glumi ženu, treba napomenuti da je Tootsie puno više od običnog poligona za prezentaciju njegovih sposobnosti. Istina, vrlo je zanimljivo gledati Dorothy Michaels i mislim da je Hoffmanova transformacija odlična. Nije samo vrlo uvjerljivo utjelovio ženu, već i karakterno vrlo različitu osobu od Michaela Dorseyja, te je definitivno zaslužio klasično skidanje kape bez obzira na to koliko je hladno vani. No, osim toga, Tootsie je odlična romantična komedija i komplicirana ljubavna priča s puno manjih zapleta koji će Dorseyju otežati život, i istovremeno zabaviti gledatelje.

Da podsjetim, film se svidio i glasačima američke Akademije, što dokazuje čak deset nominacija za Oscara (uključujući gotovo sve najbitnije kategorije), iako je nagradu osvojila samo Jessica Lange (najbolja sporedna ženska uloga) koja glumi Julie Nichols, kolegicu Dorothy Michaels u sapunici i tihu patnju Michaela Dorseyja. No, 1982. godine bila je vrlo žestoka konkurencija (E.T., Gandhi), pa ne čudi posebno što je osvojen samo jedan kipić, a zanimljivo je da je Lange bila nominirana u obje ženske glumačke kategorije.

Što se tiče tehničke izvedbe filma, tu se zaista nema što prigovoriti. Film potpuno odgovara standardima najviše produkcije svog vremena, i vrlo je kvalitetno izveden. Gluma je također odlična, uz spomenute glumce gotovo svi ostali mogu se u najmanju ruku ocijeniti simpatičnima. Posebno bih izdvojio Teri Garr (glumi pomalo neurotičnu Sandy Lester) i Georgea Gaynesa, koji glumi jednog od glavnih likova sapunice, a nikako ne može zapamtiti svoj tekst (prepoznat će ga ljubitelji Policijske akademije). I sam redatelj Sydney Pollack vrlo je uvjerljivo odradio ulogu Dorseyjevog agenta, iako navodno nije želio glumiti u filmu, ali je popustio pred Hoffmanovim nagovaranjem. Možda je zanimljivo spomenuti da u filmu glumi i Geena Davis, kojoj je to, ako se ne varam, bilo prvo pojavljivanje na filmu.

Ne želim pretjerivati, međutim još jednom ću spomenuti odličnu transformaciju Dustina Hoffmana iz pomalo mrzovoljnog, svojeglavog i ponekad beskompromisnog Michaela, u staloženu, samopouzdanu i odmjerenu Dorothy. Glumiti muškarca koji glumi ženu samo je po sebi dovoljno izazovno, pogotovo kad je riječ o osobama koje se prilično razlikuju po karakteru, no posebno je impresivno što Dorothy mora zadržati svoj staložen nastup čak i u situacijama koje Michael vrlo intenzivno proživljava. Istovremeno, Hoffman nam mora prenijeti emociju oba lika i to toliko uvjerljivo i radi, da se čini kao da je riječ o nimalo kompleksnom glumačkom zadatku. Izuzetno mi je drago da se nisam našao u situaciji sastavljati listu spomenutu na početku, jer bih se vjerojatno propisno osramotio izostavljanjem istinske glumačke legende. No, dosta o tome prije nego ova recenzija počne nalikovati plaćenom oglasu…

Tootsie svakako zaslužuje mjesto u ovom ciklusu romantičnih komedija i sigurno neće razočarati ljubitelje žanra. S jedne strane radi se o klasičnoj boy meets girlboy loses girl priči, a s druge strane više-manje klasičan ljubavni zaplet dodatno je obogaćen gotovo nemogućim okolnostima u kojima će se naći glavni lik. Na taj način, stvoreno je idealno tlo za gomilu komičnih situacija, ali i brojne romantične komplikacije kojima mora obilovati svaki rom-com koji drži do sebe. Ova isprobana formula izvedena na atipičan način rezultirala je vrhunskim i iznimno zabavnim filmom. Iako traje gotovo dva sata, u filmu nema praznog hoda koji bi omogućio gledateljima da skrenu pažnju na nešto drugo te ga mogu preporučiti ne samo ljubiteljima žanra, već i svima ostalima. Ili, svima koji su spremni podnijeti Dustina Hoffmana u suknji i štiklama…

Piše: Ervin Mičetić

05.11.2011, 18:26h

Ponoćni kauboj (Midnight Cowboy, 1969., 113 min.)

Redatelj: John Schlesinger

Glume: Dustin Hoffman, Jon Voight, Sylvia Miles, John McGiver

 

John Schlesinger svoju je redateljsku karijeru isprva započeo u rodu dokumentarnog filma, gdje je ostvario zavidan uspjeh krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina. 1961. osvaja Zlatnog lava u Veneciji za dokumentarni film Kolodvor i ubrzo će uslijediti nova faza njegove karijere u kojoj će prevladati interes za igrani film. Socijalne teme i osjećaj za društvenu nepravdu česte su tematske cjeline u Schlesingerovim dokumentarcima, a iste će biti prisutne i u njegovim igranim filmovima, počevši s filmom Darling iz 1965. godine. Slične teme nisu samo dio Schlesingerovih preferencija, već se sredinom i krajem šezdesetih godina javlja nova generacija američkih i britanskih redatelja čija je društvena angažiranost dijelom i rezultat usvajanja poetike talijanskog neorealizma koja je tih godina već na izlaznim vratima. Usvajaju se i obrasci dokumentarizma, čime se realističnost kao režijski princip želi promaknuti u prvi plan. Schlesingerov Ponoćni kauboj iz ’69. može se promotriti iz ovih pozicija, premda je potrebno neke elemente iz filma izdvojiti i smjestiti u poseban okvir.

Glavne uloge u Ponoćnom kauboju tumače Jon Voight i Dustin Hoffman. Voight igra lik Joea Bucka, teksaškog perača suđa koji odlazi u New York kako bi ostvario karijeru žigola. Hoffman tumači lik Enrica „Ratsa“ Rizza, njujorškog uličara i sitnog prevaranta koji će se, nakon prvotne netrpeljivosti, zbližiti s Buckom i postati mu jedini poznanik na kojeg se može osloniti. Glumačke izvedbe su sjajne i ove su uloge Voightu i Hoffmanu širom otvorile vrata i od njih učinile prave filmske zvijezde. Oskarom ipak nisu nagrađeni za svoje uloge, ali je film uspio osvojiti čak tri statue, i to u elitnim kategorijama za najbolji film, redatelja i scenarij. Zanimljivo je kako je Ponoćni kauboj prvi film u povijesti koji je osvojio Oskara, a bio je kategoriziran pod oznakom „X“, tj. etiketiran filmom kontroverznog sadržaja.

Okosnicu filma čini priča o odlasku Joea Bucka u New York. Njegova je želja ostvariti karijeru žigola koji bi zadovoljavao potrebe starijih dama iz njujorškoga visokog društva. Naivnost je gotovo glavna crta njegovog južnjačkog (porijeklom je iz Teksasa) karaktera, koja se već očituje u prvim kadrovima filma. Joe ima viziju New Yorka kao grada mogućnosti i mjesta gdje može ostvariti svoj „američki san“. U maštanjima idealizira svoj budući „zanat“ i uvjeren je kako mu imidž „kauboja“ može donijeti dobru zaradu i kako je upravo to ono što žene u New Yorku žele. Joe Buck ne nalazi ideje samo u svojoj mašti. Televizija, radio i reklame izvori su koji stvaraju privlačnu sliku velegrada. Buckova ideja New Yorka nalazi svoje temelje u lažnoj medijskoj slici koja stvara obmanjujuću hiperrealnost. Grub doticaj sa stvarnošću Joe će doživjeti nedugo nakon prvih njujorških iskustava. Blještavilo i glamur, kao i mogućnost velike zarade koju Joe želi, samo su prividi na koje nasjedaju oni koji još nisu iskusili koliko je život u takvome gradu težak. Ne postoje jednake mogućnosti za svakoga i ispod površine lažne medijske slike i neistinitih glasina nalazi se surova stvarnost u kojoj je teško preživjeti. Nakon početnih neuspjeha u zaradi, Joe će upoznati „Ratsa“, sitnog prevaranta, s kojim će isprva imati sukob. Ratso će najprije pokrasti njegov novac prodavši mu lažnu priču o svodniku kod kojeg može unaprijediti svoj posao. Nakon što je Joe saznao za prevaru, pronašao je Ratsa, koji se iskupio tako da je ponudio Joeu svoj stan. Time će njih dvoje krenuti u zajednički pokušaj zarade koja bi ih trebala odvesti do Floride, što ujedno znači i odlazak iz New Yorka te spas i početak novoga života.

Odjeci neorealizma osjete se jednim dijelom u filmu. Schlesinger često koristi kadrove bliže „dokumentarizmu“ u seciranju njujorškog društva. U mnogima od njih Joe Buck ili Ratso prolaze kroz razne njujorške avenije, pritom se krećući među masom (uz sjajnu pozadinsku pjesmu Harryja Nilsona „Everbody’s talking“). Schlesinger pridaje pažnju i realističkom prikazu grada. Često se kamera fokusira na pojedine prolaznike, vozila, ali i na reklame (posebno treba istaći u nekoliko navrata istaknut dvosmisleni logo M.O.N.Y.), izloge i blještavilo Times Squarea. Već spomenuti prividni glamur i blještavilo Schlesinger u filmu suprotstavlja kadrovima Ratsova prljavog stana ili fokusiranjem na avenije sa žigolima, prostitutkama i prosjacima. Obuhvatan prikaz New Yorka nije zaobišao ni subkulture. Zabava prikazana pri kraju filma, koja se može svrstati u tada popularne događaje koji su slavili kult Andyja Warhola, daje još jedan aspekt njujorškog života. Čak je i odlazak na Floridu jedan od tipičnih neorealističkih motiva neostvarene želje likova.

S druge strane, postoje neki elementi koji dijelom odmiču od neorealističke poetike i primjene „dokumentarizma“. Karakterizacija Joea Bucka izrazito je modernistička i time se odmaknula od neorealističkog smještanja karaktera likova u pozadinu. Tijekom filma Schlesinger putem pretapanja ili naglih rezova ubacuje flešbekove (u crno-bijelim kadrovima) koji predstavljaju Joeova sjećanja, snove ili želje. Flešbekovi su očitovanje Joeovog nesvjesnog i u njima se izmjenjuju motivi zabranjene ljubavi s djevojkom te izdvajaju neke slike iz Joeovog djetinjstva i njegova odnosa s roditeljima i bakom. Lik Joea Bucka je utoliko kompleksniji što je njegov život obilježen događajima iz prošlosti koje u filmu Schlesinger ipak nije do kraja demistificirao. Pogotovo je zagonetan, a istodobno za tadašnju publiku i šokantan, Joeov odnos prema religiji koji je u nejasnim crtama prikazan kao trauma iz djetinjstva. Ova redateljska intervencija daje filmu autorski pečat i ujedno tvori mozaičnu dramaturgiju koja sjajno balansira (i na mnogim mjestima ironizira) „modernu“ karakterizaciju Joea Bucka s jednostavnijom, ali iz moralnog aspekta mnogo snažnijom, karakterizacijom Ratsa. New York će tako postati mjesto kolizije hiperrealnosti, tj. suvremenog stanja modernog svijeta prividnih „mogućnosti“, novca, moći i visokog društva s neprimjetnim svijetom „otpisanih“ pojedinaca za koje su isti uslovi izvan doticaja.

Piše: Vedrana Vlainić

16.09.2011, 11:38h

Legendarni Dustin Hoffman objavio je cast filma koji će režirati, a koji sa snimanjem kreće ovaj tjedan. Glavne uloge nose oskarovka Dame Maggie Smith i Billy Connolly, a potvrđena su i imena poput Michaela Gambona, Sheridan Smith, Toma Courtenayja i Pauline Collins.

Film Quartet, temeljen na istoimenoj drami Ronalda Harwooda, radi se o redefiniranju starosti i dočekivanju starosti s nadom, umjesto depresijom. Radnja je smještena u starački dom za umirovljene operne pjevače koji svake godine, povodom Verdijevog rođendana, organiziraju koncert kojim skupljaju novac za održavanje svog doma.

Hmmm, drama o šačici staraca koji pjevaju operu? Da, i moja reakcija je bila slična Vašoj – WTF? Ali ako Dustin ispadne barem približno redatelj kakav je glumac, ne sumnjam da će i iz takve, naizgled banalne, radnje uspjeti izvući dobar film.

Živi bili pa vidjeli…

Piše: Filip Jakovljević

03.07.2011, 10:54h

Jeff Bridges planira adaptaciju znanstveno – fantastične knjige The Giver i želi sam biti u glavnoj ulozi.

Zvijezda filmova The Big Lebowski, Tron i True Grit i dobitnik Oscara za najboljeg glavnog glumca (Crazy Heart) je otkupio prava za snimanje romana Loisa Lowryja, nakon što ga je njegova kćer pročitala u školi i preporučila. The Giver je priča o utopijskom društvu u kojem je svim ljudima izbrisano pamćenje kako ne bi osjećali bol i tugu. Dvanaestogodišnji dječak je izabran kao nositelj sveukupnih emocija cijelog društva, a dobiva ih od starog Givera.

Bridges, koji na ovom projektu radi već preko deset godina , krenuo je sa zamisli da njegov otac, Lloyd Bridges, glumi u glavnoj ulozi, međutim on je preminuo, pa je u 61. godini Jeff odlučio da će ulogi odglumiti sam. Redateljsku bi palicu trebao preuzeti David Yates (redatelj zadnja četiri filma o Harryju Potteru), a s filmom se povezuje i oskarovca Dustina Hoffmana.

Piše: Sven Mikulec

24.03.2011, 23:22h

Psi od slame (Straw Dogs, 1971.)

Redatelj: Sam Peckinpah

Glume: Dustin Hoffman, Susan George, Peter Vaughan, Del Henney, T.P. McKenna

Heaven and Earth are heartless / treating creatures like straw dogs.

uvodne riječi 5. poglavlja kineske knjige mudrosti Tao Te Ching

A straw dog is a scapegoat group, place, person or idea in which we dump our evilness, so we can blame it and then by attacking, dissing or destroying it, we externalize it outside of us so we feel free of sin.

Urban Dictionary

Sam Peckinpah svjetsko priznanje stekao je režiranjem filma The Wild Bunch, svojom odom tradicionalnim junacima umirućeg Divljeg Zapada, i pokupio čestitke za oživljavanje ustajalog žanra. Njegov inovativan, direktan pristup otvorenog prikazivanja nasilja priskrbio mu je ne samo mnoštvo poklonika i kontroverzi, nego i odgovarajući nadimak – „Bloody Sam“. Rijetko je koji film iz njegova opusa, doduše, toliko uzburkao vode koliko je to pošlo za rukom Psima od slame iz ’71. godine, filmu temeljenom na romanu Gordona Williamsa, The Siege of Trencher’s Farm, napisanom dvije godine ranije, koji do danas ne prestaje dijeliti publiku i kritiku više-manje na dva odvojena tabora. Radi li se o jasnoj kritici ljudske prirode i krvavoj osudi nasilja ili pak, kako drugi vele, fašističkom, mačističkom veličanju onog životinjskog u svima nama? Privučen zanimljivim dojmovima koje je Peckinpahova krvava priča ostavila na, za tako nešto, nespremne gledatelje, kao i intrigantnim (neslužbenim) taglineom „Dustin Hoffman kakvog još niste vidjeli“, odgovor na ranije postavljeno pitanje odlučih potražiti sâm.

U pokušaju da pobjegnu od nasilnog okruženja u društveno uzavrelim Sjedinjenim Državama, plahi matematičar David Sumner (Hoffman) i njegova mlada supruga Amy (vrlo seksipilna Susan George) rješenje problema pokušaju pronaći selidbom u njen rodni gradić u engleskoj pokrajini Cornwall. Zaokupljen svojim formulama i jednadžbama, David pomalo zanemaruje svoju prekrasnu ženu, koja nedostatak suprugove pozornosti kompenzira očijukanjem s radnicima koje su unajmili da im rade na kući. Od samoga početka razlike između povučenog gradskog intelektualca i nerafiniranih, lokalnih fizikalaca, među kojima je i Amyjina stara ljubav (Del Henney), sugerirat će gledatelju da željeni mir mladi par ovdje ipak neće pronaći, a idilični ruralni krajolik tipično britanskog podneblja uskoro će se pretvoriti u kazališne daske na kojima će se odigrati vrlo krvava predstava…

Iz današnje perspektive, scene nasilja zaista ne predstavljaju ništa posebno – crijeva ne vise, tetive se ne režu, mozgovi ostaju nepojedeni – ali u to vrijeme Peckinpahov film bio je doživljen kao toliko provokativan i kontroverzan da je podvrgnut cenzuri koja je trajala sve do 2002., kad su konačno na DVD-u postale dostupne needitirane verzije. Najveću prašinu, oprostite na spoileru, podigla je, dakako, scena Amyjina silovanja, koju ćemo ukratko prokomentirati nešto kasnije.

Baš kao što sam pročitao prije gledanja – ovo zaista nije Dustin Hoffman na kojeg sam navikao. Slobodno zaboravite na onog sramežljivog mladića koji je uhvatio gospođu Robinson za sisu, pa otrčao na drugi kraj prostorije. Hoffman ovaj put tumači čovjeka koji, nikad dotad ne zauzevši se za sebe, po prvi puta odlučuje iskoristiti svoje prirodno pravo da udari šakom o stol u vlastitoj kući. Povod za njegovo konačno čvrsto postavljanje možda i nije bio najsretniji, ali zapravo nije toliko bitno što ga je gurnulo preko ruba do kojeg su ga dovele godine i godine potiskivanja osjećaja i eskiviranja sukoba, koliko činjenica da čak i on, kako god staložen, racionalan i visoko intelektualan bio, posjeduje taj rub, ako me razumijete. Kad čovjeka guraš do krajnjih granica, neizbježno je da – pukne. Vjerujem da se upravo ovom idejom odlučio pozabaviti Peckinpah snimivši film koji zrači neposrednošću i surovom brutalnošću, iako se to mnogim gledateljima, izgleda, činilo neprihvatljivim.

Ne dopustite da ovaj film igra u kinima, govorili su. Ljudi će dobiti dojam da je silovanje prihvatljivo. Posebno dobrih razloga da im se nakostriješi kosa na glavi imale su feministkinje, koje su u liku Amy, ljepotice koju siluje snažni, radim-u-kamenolomu, „pravi“ muškarac, imale više nego dovoljno materijala da ispišu stranice i stranice riganja žuči na očit mačistički stav redatelja, scenarista, ostatka Hollywooda… I, uistinu, Peckinpahova Amy zbunjena je, razapeta između tinjajućih osjećaja prema svojoj tinejdžerskoj ljubavi i privrženosti distanciranom suprugu; ona je nesposobna išta poduzeti, bilo kakvu odluku sama donijeti, pogotovo kad the shit hits the fan, i pomalo ostavlja dojam onakve što-je-ovo-tko-si-ti-gdje-mi-je-kuhinja žene kakve su oduvijek bile trn u oku feminističkog pokreta. Scena njenog silovanja stvarno jest najpotresnije što Psi nude, ali svjedočimo li zaista brutalnom (zlo)činu kršenja elementarnog, najsvetijeg prava jedne žene, ili njenom samo naoko nevoljkom prepuštanju bicepsima drvosječe, kakvi joj toliko nedostaju u braku s mlitavim, introvertiranim matematičarom? Apsolutno se slažem da su ovi prizori uvjerljivo najpotresniji, ali ne zbog šokantnog, duboko uznemirujućeg nasilja à la Irreversible, već zbog njenog „Ne! Bože, samo to ne! Pazi mi na taj gumb… Tako…“ držanja, koje prisilni karakter njenog seksa s bivšim dečkom odmah dovodi u pitanje.

Bez dileme najjači adut Pasa apsolutno je savršeno postepeno građenje atmosfere, jačanje napetosti prisutne u manjoj, ali upozoravajućoj mjeri već na samom početku, sve do točke kulminacije u kojoj eskalira u nasilje o kojem smo pričali (popraćeno izvrsno pogođenim zvukom gajdi, nakon što David upali gramofon). Ruku pod ruku s Peckinpahovim majstorskim izgrađivanjem ugođaja idu odlične izvedbe glavnih glumaca, ili, da budem precizniji, fenomenalan Dustin Hoffman i nevjerojatno privlačna slabo poznata, tada 21-ogodišnja engleska glumica Susan George. Britanki, koja se ovim filmom proslavila i osigurala si nastup u Dirty Mary, Crazy Larry s Peterom Fondom, kao i nizom loše primljenih manje kvalitetnih projekata, Psi će ipak ostati vrhunac karijere.

Da budem iskren, Straw Dogs pošteno su me naživcirali. Ne bih rekao da sam slab na eksplicitne prizore nasilja, nekako mislim da netko tko odrasta na prijelazu stoljeća mora biti naviknut gledati sve i svašta. S druge strane, ovaj je film u meni uspio zasvirati jednu žicu, čija me melodija uvijek iznova zasmeta – može se reći da sam nešto osjetljiviji na prijevare. Amyino koketiranje s lokalcima, ozloglašena scena silovanja i iritirajuća naknadna privrženost  svom napadaču uzrokovali su u meni reakciju zbog koje iskreno sumnjam da ću u dogledno vrijeme, ako ikad, ponovo pogledati ovaj film. No ne preporučam ga iz nekakve pakosti, stvarno vjerujem da ga se treba pogledati. Zašto? Peckinpah u ovoj krvavoj priči progovara o breaking pointu u svima nama, o prirodnim porivima koji ne uspijevaju biti do kraja obuzdani, o duboko potisnutoj (kako kod koga, jel’) potrebi čovjeka da utvrdi „svoj teritorij“ i zaštiti ga pod svaku cijenu. Od neugodne istine i poruke koju ne želimo primiti okrenuti glavu možda je najlakše, ali obično ne i ispravno.

Piše: Deni Zgonjanin

27.01.2011, 14:11h

Scenarist odličnih NYPD Blue i Deadwood, David Milch, je dobio zadatak napisati scenarij za ekranizaciju popularne videoigre Heavy Rain. Trenutno je zaposlen pisanjem scenarija za prvu sezonu nove HBO-ove serije Luck, u kojoj bi glavnu ulogu trebao nositi legendarni nosonja Dustin Hoffman. Milch je odličan scenarist kojemu krimi priče jako leže, što je sama srž videoigrice.

Radnja govori o seriji ubojstava za koja je zaslužan serijski ubojica pod imenom The Origami Killer, koje je dobio zahvaljujući presavijenim papirnatim oblicima koje ostavlja nakon svakog ubojstva.  Javnost je prestravljena ubojičinim načinom rada – otima ljude te ih 4 dana drži u zatočeništvu dok ne padne jaka kiša za vrijeme koje ih onda utopi. Četvero ljudi odlučuje doznati istinu iza tih ubojstava te svaki od njih na svoj način kreće u potragu za ubojicom.

Heavy Rain je sudeći po sinopsisu jako pogodna igrica za ekranizaciju te u nedostatku originalnih ideja u Hollywoodu predstavlja osvježenje, makar bila ekranizacija videoigrice. Naravno, ako se napiše i snimi pošteno…

Piše: Bruno Dodig

19.05.2010, 22:38h

Nakon dugogodišnje glume u Hollywoodu, oskarovac Dustin Hoffman odlučio je zakoračiti na drugu stranu kamere i preći u redatelje. Njegov prvijenac, komedija “Quartet”, snimati će se u produkciji BBC-a, a u glavnim ulogama Dustin je vidio kolege - Maggie Smith, Alberta Finneya i Toma Courtenaya.

U zanimljivost filma ne treba sumnjati, jer 72-godišnji Hoffman iza sebe ima mnoštvo snimljenih i nagrađivanih filmova – “Kišni čovjek“, “Svi predsjednikovi ljudi”  i drugi. Svestrani glumac glasove je posuđivao i raznim animiranim likovima, od Simpsona do Kung fu pande, čime je osvojio raznovrsnu publiku. Sada bi je mogao objediniti u djelu u kojem njegova lika neće biti, ali će pokazati kako Hoffman promatra svijet. Snimanje planira početi u Velikoj Britaniji najesen. Film “Quartet” radi se o četiri umirovljena operna pjevača, a u kina stiže 2011. godine.

Piše: Bruno Dodig

19.05.2010, 22:19h

Poznato je da filmovi imaju scenarij koji se prati tokom snimanja. Doduše, katkad se dogode scene koje nisu bile predviđene scenarijem, a film učine odličnim – bilo izmišljenim dijalogom ili novim idejama. Ovaj popis sadrži 15 najboljih scena ili izjava koje su izmislili redatelji ili glumci, bez praćenja originalnog scenarija.


15. “Mars Attacks!” (Tim Burton, 1996.) – Vanzemaljski jezik

U  filmu “Mars Attacks!“, nije napisan nikakav dijalog za Marsovce, pa je Frank Welker izmislio vlastiti jezik za njih.
Zanimljiva činjenica: Haljina marsovske djevojke nije imala zapor niti gumbe (da bi izgledala glatko), pa je Lisa Marie bila doslovce ‘ušivena’ u nju svaki dan.


14. “40 Year Old Virgin” (Judd Apatow, 2005.) – Znaš kako znam da si gay?

Paul Rudd i Seth Rogan odlično su odglumili svoj dijalog, no u filmu se koristila drugačija verzija dijaloga od ove u videu. Sve “Znaš kako znam da si gay?” uvrede nisu bile u originalnom scenariju, a veći dio filma bio je improviziran.
Zanimljiva činjenica: Tokom “Znaš kako znam da si gay?” scene, Paul Rudd nosi majicu koja na sebi ima sliku njega samoga.


13. “Tootsie” (Sydney Pollack, 1982.) – Razgovor na zabavi

Bill Murray glumi cimera Dustina Hoffmana koji piše drame, a u ovoj sceni priča s mnoštvom ljudi na zabavi. Pollack je htio monolog od Murraya, a drugi glumci u sceni bili su upućeni da šute. Njegove priče se čine da traju kroz cijelu zabavu, a Murray ih je stvorio uz potpun ad lib.
Zanimljiva činjenica: Dustin Hoffman predložio je naslov filma, koji je zapravo bio nadimak psa njegove majke.


12. “Shaun of the Dead” (Edgar Wright, 2004.) – Ed u pubu

Scena u kojoj lik Nicka Frosta pod imenom Ed pokušava razvedriti Shauna, pričajući mu priče o redovnim gostima puba, snimljena je više puta. U toj sceni, on opisuje jednu ženu kao bivšu porno glumicu, navodno izmišljajući priču na licu mjesta. Simon Peggov smijeh je radi toga – iskren.
Zanimljiva činjenica: Statisti koji su u ovom filmu glumili zombije, plaćeni su jednu funtu po danu rada.


11. ” A Clockwork Orange” (Stanley Kubrick, 1971.) – Scena silovanja uz ples
Kubrickov klasik o avanturama jednog mladog čovjeka, jedno je od njegovih boljih djela i jedan od čak tri filma na ovom popisu. Scena u kojoj banda provaljuje u kuću snimana je mnogo puta, ali Kubrick nije bio sretan njenim izgledom. Predložio je Malcolmu McDowellu, koji je glumio Alexa de Largea, da u slijedećem snimanju doda malo spontanog plesa. On je to i učinio, a scena je završila u konačnom rezu samog filma.
Zanimljiva činjenica: Snimanje scene silovanja bilo je jako teško za glumicu koja je originalno odabrana za ulogu. Ona je odustala, a njena uloga dodijeljena je Adriennei Corri, koja je bila iznimno ljutita sa Stanleyem Kubrickom radi broja snimanja koja je zahtjevao za ovu neslavnu scenu, misleći da bi se scena trebala odraditi brže.


10. “Caddyshack” (Harold Ramis, 1980.) – Priča o pepeljugi
Bill Murray improvizirao je sekvencu “Priče o pepeljugi” sa dva smjera režije pozornice. Redatelj Harold Ramis tražio je od Murraya da emulira dijete koje najavljuje svoj vlastiti izmišljeni sportski trenutak. Murray je jednostavno tražio četiri reda cvijeća i odradio scenu u jednom snimanju.
Zanimljiva činjenica: Scena u kojoj Carl i Ty pričaju u Carlovoj “kući” skoro je u potpunosti improvizirana između Billa Murraya i Chevya Chasea.


9. “Saving Private Ryan” (Steven Spielberg, 1998.) – Priča u štali
Jedna od najboljih scena u filmu “Saving Private Ryan”, uključuje lika kojeg glumi Matt Damon kako priča Tom Hanksovom liku priču o svojoj trojici braće i djevojci koji ga čekaju kući. Sve to bio je Matt Damonov ad lib.
Zanimljiva činjenica: Snimanje scene na plaži Omahe koštalo je 11 milijuna dolara i uključivalo je čak i do 1000 statista, od kojih su neki bili članovi Irske vojne rezerve. Od svih tih statista, čak 20 do 30 bili su ljudi sa umjetnim udovima koji su simulirali ozljeđene vojnike na terenu.


8. “Full Metal Jacket” (Stanley Kubrick, 1987.) – Ludi narednik za vježbe
R. Lee Ermey bio je pravi narednik za vježbe i njegova uloga u ovom klasičnom ratnom filmu nimalo nije pratila scenarij. Početak filma je apsolutno humoristično remek-djelo, učinjeno poznatim sa Ermeyevim deranjem na dečke koji su upravo pristupili vojsci.
Zanimljiva činjenica: Kada je Ermey rekao, “Kladim se da si tip frajera koji bi j**ao čovjeka u stražnjicu i nemao ni mrvicu kulture da mu pružiš ‘okolni-zahvat’ (reach-around). Promatrati ću te”, Kubrick je morao zaustaviti snimanje i pitati što je ‘okolni-zahvat’, pošto nije znao. (Radi se o stimulaciji osobe rukom tokom odnosa s njim/njom.)


7. “Midnight Cowboy” (John Schlesinger, 1969.) – Ja hodam ovuda!
Oko ove se scene vodi velika debata da li je ad lib ili nije, pošto Dustin Hoffman (koji glumi ‘Ratso’ Rizzoa) tvrdi da ju je izmislio, a redatelj tvrdi da je oduvijek bila u scenariju. Obrana obje strane je razumna, pošto je rečenica postala nevjerojatno poznata. Kako Hoffman šeće niz ulicu sa Joe Buckom (likom Jona Voighta), taksi ga zamalo pregazi, što natjera Hoffmana da udari po poklopcu motora i zadere se “Ja hodam ovuda!”, pa svom partneru dobaci, “Zapravo, ovo nije loš način za ‘pokupiti’ osiguranje.” i to sve u svom unikatnom njujorškom naglasku.
Zanimljiva činjenica: Dustin Hoffman držao je kamenčiće u svojoj cipeli da bi osigurao vjerodostojnost svog šepanja iz scene u scenu.


6. “The Shining” (Stanley Kubrick, 1980.) – Evo Johnnya!
Film adaptiran iz romana Stephena Kinga o ocu koji poludi nakon odsjedanja u zlom, izoliranom hotelu preko zime, postao je jedan od najpoznatijih Kubrickovih filmova. Mračno raspoloženje koje je Jack Nicholson stvorio kada je probijao sjekirom vrata, u direktnoj je opoziciji sa njegovom verzijom fraze s televizijske emisije Johnny Carson Show (jako popularne emisije u to vrijeme), dajući nevjerojatno sablasan, ali komičan efekt i čineći to najboljom izgovorenom rečenicom u filmu. Naravno, posve improviziranom od Nicholsona.
Zanimljiva činjenica: Navodno, Kubrick bi se derao i vrištao na Shelley Duval (koja je glumila lika Wendy Torrance) tako da bi ona odglumila pravi strah, a priča se da ju je tokom jednog snimanja čak i pljusnuo.


5. “Star Wars: The Empire Strikes Back” (Irvin Kershner, 1980.) – “Volim te.” “Znam.”
Harrison Ford glumi bezobraznog plaćenika, Han Soloa, a u jednoj od rijetkih njegovih scena gdje je scenarij zahtjevao od njega da pokaže malo suosjećanja, gluma koju je Ford ‘zacementirao’ za Soloa bila je tako jaka da originalna rečenica, “I ja volim tebe” nije upalila. George Lucas rekao je Fordu da samo kaže što smatra da najbolje pristaje, pa je “Znam” bio rezultat – savršeno odgovarajući osobnosti njegova lika.
Zanimljiva činjenica: Carrie Fisher stajala je na kutiji za većinu svojih scena sa Harrisonom Fordom, tako da bi nadoknadila razliku u visini i bila u kadru s njim. Carrie Fisher je oko 30 cm kraća od Harrisona Forda.


4. “Indiana Jones: Raiders Of The Lost Ark” (Steven Spielberg, 1981.) – Borba s mačem
Ova scena postala je poznata ne samo radi toga što prikazuje, već i radi priče iza nje. Originalni scenarij sadržavao je dugu borbu mačem između Indiane Jonesa (kojeg je glumio Harrison Ford) i mačevaoca u crnom. Doduše, svega dan prije početka snimanja, Ford se grozno otrovao hranom i dobio dizenteriju, pa je nakon razgovora sa Spielbergom, promijenio scenu. Nakon muškarčevih impresivnih borbenih poteza prije samog okršaja, Indiana ga jednostavno ubije pištoljem, što je odgovaralo i konceptu njegova lika.
Zanimljiva činjenica: U izbrisanoj sceni, gdje je lik Sallah suočen s nacističkim vojnikom, John Rhys-Davies (koji je u to vrijeme patio od kolere) trebao se sagnuti. Nažalost, to je natjeralo veoma bolesnog Rhys-Daviesa da obavi veliku nuždu u gaćama.


3. “Taxi Driver” (Martin Scorsese, 1976.) – Meni pričaš?
Robert De Niro je poznati monolog u filmu “Taxi Driver” zapravo u potpunosti improvizirao. U originalnom scenariju samo je stajalo: “Travis pogleda u ogledalo”, ali Scorseseu se toliko svidjelo što je De Niro učinio, da je to zadržao u filmu.
Zanimljiva činjenica: Ono što govori je zapravo zagrijavanje za glumce, s načelnom idejom da se naglasak stavlja na drugu riječ svaki puta kada izgovoriš rečenicu. Npr. “MENI pričaš?”, “Meni PRIČAŠ?” i tome slično.


2. “The Silence Of The Lambs” (Jonathan Demme, 1991.) – Siktanje
Iako ima manje od 25 minuta pojave na ekranu, Anthony Hopkins osvojio je Oscara za najboljeg glumca portretirajući svojeg kanibalističkog lika, dr. Hannibala Lectera. Nevjerojatno poznata rečenica, “Čovjek koji popisuje stanovništvo pokušao me testirati jednom. Pojeo sam mu jetru, s malo fava-graha i uz fin Chianti.”, postala je besmrtna s Hopkinsovim siktanjem, koje je originalno dodao u šali. Rezultat je toliko uzrujao Jodie Foster (koja glumi agenticu Starling) da je izraz na njenom licu posve iskren.
Zanimljiva činjenica: Uzorak na leđima leptira koji se može vidjeti na posterima za ovaj film nije izvoran vrsti moljca “Mrtvačke glave jastreba”. Zapravo je djelo Salvadora Dalíja pod nazivom “In Voluptas Mors” – slika sedam golih žena koje liče na ljudsku lubanju.


1. “Dr Strangelove” (Stanley Kubrick, 1964.) – Lik dr. Strangelovea
Ocijenjen kao jedan od najboljih filmova svih vremena, Peter Seller u njemu je često potpisan kao pomoćni scenarist, pošto je improvizirao mnoge svoje izjave u filmu. On glumi čak tri lika u filmu, među kojima i jednog eksperta za nuklearna oružja u invalidskim kolicima, koji je prošlošću povezan s nacistima. Uporno se obraćajući američkom predsjedniku sa “Mein Fuhrer”, davljenjem samog sebe i pokušajima da priguši svoje tikove nacističkog salutiranja, učinili su Sellerovog lika onakvim kakav jest. Posljednja izjava u filmu, “Mein Fuhrer, mogu hodati!” navodno je isto izmišljena od Sellera, pošto se ustao iz svojih kolica, zaboravljajući da treba glumiti invalida.
Zanimljiva činjenica: U romanu po kojem film zasniva svoju radnju (“Red Alert”, Petera Georgea), lik dr. Strangelovea uopće ni ne postoji, što je neizmjerno veliko priznanje Sellerovom nevjerojatnom talentu.
Page 1 of 11