Posts Tagged ‘David Fincher’

Piše: Ivo Skocic

22.04.2014, 21:16h

boyle-dicaprio

Nakon što je prošli tjedan David Fincher službeno odustao od projekta, Sonyjev trenutačno bezimeni biopic o Steveu Jobsu je navodno dobio pažnju nekih većih zvijezda. Kako javlja The Hollywood Reporter, Danny Boyle (127 Hours, Slumdog Millionaire) pretendira na redateljsku poziciju, dok Leonardo DiCaprio želi nasljediti Ashtona Kutchera u ulozi Jobsa; možda će pak ova uloga biti ona koja će mu donijeti tako slatko željenog Oscara. Inače, Boyle i DiCaprio su zadnji put surađivali u 2000. godini, na drami The Beach.

Biopic je baziran na best selleru Waltera Isaacsona kojeg za ekran adaptira Aaron Sorkin (The Social Network, The Newsroom). Na projektu surađuje i suosnivač Applea, Steve Wozniak. Datum izlaska filma još uvijek je nepoznat.

Piše: Damjan Raknić

23.03.2014, 13:14h

Na samom početku filma The Social Network gledatelj je bačen bez pitanja u duboki kraj bazena. Mark Zuckerberg (Jesse Eisenberg) povjerava se svojoj djevojci Erici Albright (Rooney Mara) da ne može procijeniti kako se nametnuti u društvu jednakih i univerzalno izvrsnih na Harvardu, fakultetu na kojem studira. Društveno neokretan i cijepljen protiv takta, Mark u vrlo kratkom roku, a pritom slijedeći tok svojih iskrenih misli, uspije izvrijeđati Ericu, koja tijekom večeri prekine njihovu vezu. Erica u tom trenutku to još ne zna, ali taj sudbonosni susret poslužit će kao katalizator za kreaciju Facebooka, danas najraširenije društvene mreže na svijetu.

Premda nije bio u potpunosti ignoriran kada je izašao (u 22 tjedna igranja u svjetskim kinima utržio je skoro 225 milijuna dolara, što film s budžetom od oko 40 milijuna čini vrlo uspješnim), mnogi su bili skeptični zbog straha da film neće biti ništa više od glorificirane reklame za sam Facebook. Ti strahovi već su se prvim kadrovima prethodno spomenute scene rasplinuli. Pričom strukturiranom oko dvije parnice koje su protiv Marka Zuckerberga pokrenula braća Winklevoss (Armie Hammer i Josh Pence) i Divya Narendra (Max Minghella) te Eduardo Saverin (Andrew Garfield), scenarist Aaron Sorkin (The West Wing, A Few Good Men) i redatelj David Fincher (Se7en, Fight Club, Zodiac) gledatelju pokažu zašto se Zuckerberg sada uopće nalazi na sudu.

The Social Network

Rekreirajući ključne trenutke koji su igrali ulogu u stvaranju Facebooka i koristeći alternirajuće perspektive svih aktera, narativ distribuira gledatelju sve potrebne informacije, ali to radi na način koji od publike traži maksimalnu pažnju jer se te različite perspektive ne poklapaju uvijek. Kako o njihovim svjedočanstvima ovisi ishod parnica, protagonisti iz svih tabora svoje priče žele prezentirati kroz za sebe najpovoljniju vizuru. Usred svega toga, film se trudi gledatelju opetovano pokazati da ti pripovjedači nisu uvijek iskreni te da shodno tomu svaku informaciju mora uzeti s rezervom.

The Social Network kroz svoj narativ također uspostavlja i neke bitne tematske okvire koji služe za bolje shvaćanje priče. Premda se film zove Društvena mreža, protagonist filma decidirano je nedruštven i to je nešto što se tijekom samog filma više puta naglasi. U tom prikazu Sorkin Zuckerberga kontrastira s Eduardom Saverinom, Markovim jedinim prijateljem prema njegovom svjedočanstvu, ali i predmetom njegove pritajene ljubomore. Eduardo je uspješan na tradicionalan način, način s kojim Mark ne želi imati nikakve veze, ali ga potajno doziva. Konflikt tih dvaju načina razmišljanja realiziran je Markovim spočitavanjem Eduardu kada biva primljenim u ekskluzivnu fakultetsku organizaciju (tzv. Final Club), da bi u fazi ekspanzije Facebooka Mark eksploatirao upravo tu činjenicu u svoju korist.

april

Uz to, The Social Network postavlja neka važna pitanja povezana s vlasništvom u ovom modernom svijetu gdje su uobičajene strukture trajno promijenjene, a s tim novim pravilima igre borimo se i dan-danas. Na taj se aspekt referira dio priče koji se bavi interakcijom Zuckerberga i trijumvirata Winklevoss-Winklevoss-Narendra. Bez ulaženja u detalje, geneza samog Facebooka tom se pričom dovodi u pitanje. Dakako, ovaj dio filma uzburkao je najviše strasti, a Društvena mreža tu zauzima vrlo jasan stav, prepuštajući gledatelju da procijeni sam. Ovakav vid osnaživanja gledatelja stalno je prisutan i tijekom ostatka priče, kada se u priču uplete Sean Parker (Justin Timberlake), enfant terrible interneta i tehnologije, osnivač Napstera koji na sebe uzme posao duhovnog vođenja Marka do realizacije njegove „jednom u milijun godina“ ideje. Parker se, dakako, uklapa i u karakterni profil nepouzdanog pripovjedača koji stalno smišlja nove načine kako se prikačiti sljedećoj osobi od koje bi mogao imati koristi.

Film koji se na ovakav način oslanja na likove i njihovu međuigru zahtijeva izvrsne glumce, a Društvena mreža ima ih napretek. Počnimo od Eisenberga, koji na takav način evocira Zuckerberga takvom oštrinom u govoru i pogledu da je gotovo nemoguće zamisliti ijednog drugog glumca u ovoj ulozi. Andrew Garfield kao Eduardo Saverin odlična mu je protuteža, a svojim skladnim pokretima i svojevrsnom dječačkom naivnošću izaziva simpatiju u gledatelju prije nego što uopće otvori usta. Usudio bih se reći, međutim, da Justin Timberlake, koji se javlja tek oko polovice priče, vrlo živopisnom izvedbom Seana Parkera gotovo uspijeva ukrasti film. Ljigav u pojavi i karakteru, Timberlake s lakoćom kombinira Parkerov klošarski duh nastojanjem da ostavi dojam kao da mu na WC-u padne na pamet više ideja nego nekome u cijelom životu. Izdvojivši ove tri izvedbe nipošto ne bih želio drugim glumcima ostati dužan jer, iskreno, ovo je jedan od najbolje odglumljenih filmova u posljednje vrijeme.

black

Držeći konce dinamične i napete priče u rukama, Fincher pokazuje kako to radi redatelj koji je svake sekunde u kontroli nad onim što pokazuje gledatelju. Odabirom kadra gledatelja uvijek stavlja na najbolje mjesto da primi one informacije koje mora. Tijekom sudskih scena, pak, Fincher majstorski režira odnose i usmjerava pažnju gledatelja na Zuckerbergov promjenjiv pristup suparnicima u svakoj od parnica. Kao šlag na kraju, posebno obratite pozornost na lik Erice Albright i pratite njezin put kroz film i način na koji ona prividno (ili stvarno, ovisno o vašoj interpretaciji naravno) utječe na Markove korake. Jednostavno, svaki kadar na svom je mjestu, od početne scene s Markom i Ericom u kafiću, preko izvrsne sekvence hakiranja i kreiranja Facemasha te večere kada Sean takoreći zavede Marka, do finalnog obračuna starih prijatelja.

Potpomognut odličnim scenarijem i praktički (na najbolji mogući način) nevidljivom montažom, Fincherov film raznovrsnošću prikazanih scena postiže izvrstan tempo koji gledatelja nikada ne ostavlja predugo bez nekog novog, još zanimljivijeg i dramaturški važnijeg sadržaja. Audiovizualno govoreći, film se savršeno uklapa u Fincherovu filmografiju, budući da je The Social Network tada bila njegova druga suradnja s direktorom fotografije Jeffom Cronenwethom (Fight Club), a komponiranjem glazbe na ovom filmu formalno su debitirali Trent Reznor (Nine Inch Nails) i Atticus Ross.

The Social Network

Zaključno, budući da su kreirani na način koji nagrađuje ponovno gledanje, filmovima kao što su The Social Network vremenski odmak može samo pomoći. Umijeće filmskog stvaranja u ovom je filmu evidentno otpočetka do kraja pa ako dosad niste, apsolutno vam preporučujem gledanje ovog modernog klasika filmske umjetnosti.

Piše: Tanja Kordić

21.03.2014, 19:01h

april

‘Oh Happy Day’ zasigurno je bilo na usnama brojnih fanova kada su čuli da će David Fincher režirati film o Steveu Jobsu, te time počistiti ‘unered’ koji su napravili Joshua Michael Stern i Ashton Kutcher.

Perfekcionist kakav je, Fincher ne želi raditi film s bilo kim, tako će se scenarija za još bezimeni projekt primiti Aaron Sorkin (s kojim je odlično surađivao u Social Network), a navodno želi da Jobsa glumi – Christian Bale. Ako je točan trač da je Fincher rekao Sonyju da bez njega ne želi raditi film (a suradnja je lako ostvariva s obzirom da je Bale radio u njihovom ‘American Hustle’), vijest je doista dovoljna da nam svima poteknu sline. Ipak, ništa još nije sigurno jer Bale trenutno odmara svoje tanke živce, nakon što je odglumio Mojsija u Exodusu, novom filmu Ridleyja Scotta.

Držimo palčeve da će Fincher i Bale ipak ljubovati, jer bi njihova beba vrlo lako mogla dobiti Oscar nominaciju.

Piše: Iva Bucić

27.02.2014, 18:28h

fincher-sorkin

Redatelj David Fincher i scenarist Aaron Sorkin, nakon što su svijetu predstavili Marka Zuckerberga u filmu The Social Network, sasvim će izgledno još će jednom udružiti snage. Ovaj put poželjeli su ispričati priču Stevea Jobsa.

Sorkin je scenarij počeo pisati prije dvije godine, a Stevea je odlučio predstaviti u tri polusatne scene koje će se odvijati u stvarnom vremenu, i to u backstageu netom prije lansiranja novih umotvorina gospodina Jobsa – Maca, NeXTa, i iPoda.

Doduše, što se Finchera tiče, on je i dalje u pregovorima, a ako sve bude išlo po planu, snimanje bi moglo početi  krajem ove godine nakon što se njegove Gone Girls pojave u kinima.

Jobsov je život već poslužio kao inspiracija u Hollywoodu – Jobs iz 2013. sa Ashtonom Kutcherom u glavnoj ulozi, no nadamo se da će Fincher i Sorkin taj pokušaj zauvijek izbrisati iz kolektivnog sjećanja.

Piše: Tena Strahinec

13.02.2014, 18:05h

937950-Girl With The Dragon Tattoo, The

Nakon što je nedavno završio sa snimanjem filma Gone Girl, redatelj David Fincher ponovno se udružuje s autoricom Gillian Flynn koja je napisala scenarij spomenutog filma, a zaslužna je i za roman prema kojem je i nastao. Projekt nad kojim će udružiti snage je remake serije Utopia čija je premijera u Velikoj Britaniji bila prošlog siječnja. Zasad je snimljeno šest epizoda prve sezone, a druga sezona prikazivat će se ove godine u Velikoj Britaniji. Priča je o strastvenim fanovima grafičkih romana koji saznaju da je autor u tajnosti napisao nastavak koji je „više od same knjige i oni koji ga traže se odjednom nađu usred igre zavjera i šokantnih preokreta dok se pravo značenje knjige polako otkriva.“

Redatelj koji stoji iza filmova poput Društvena mreža (izv. The Social Network), Muškarci koji mrze žene (izv. The Girl with the Dragon Tattoo), Sedam (izv. Se7en), Neobična priča o Benjaminu Buttonu (izv. The Curious Case of Benjamin Button), Soba panike (izv. Panic Room) i Klub boraca (izv. Fight Club) režirao je prve dvije epizode serije House of Cards te će režirati pilot epizodu Utopie čijim scenarijem će se pozabaviti autorica Flynn.

Piše: Boris Rakić, Sven Mikulec

24.01.2014, 11:49h

Unutar horor žanra postoji čitav niz filmova koji kao izvor jeze i nemira koriste ideju tuđinca ubačenog u mirno okruženje žrtvina doma. Od pljački i provala, preko silovanja i maltretiranja, sve do okrutnih ubojstava – home invasion filmovi oduvijek su lako pronalazili put do srca filmofila. Možda zato što je sa žrtvama uvijek lako suosjećati, možda zato što se ljudi uvijek najviše boje nepoznatoga, a možda i jer živimo u svijetu gdje se privatno vlasništvo smatra svetinjom. Ali ovaj podžanr ne čine samo horori; neki od najboljih home invasion filmova psihološki su trileri, a na listi je svoje mjesto pronašla i jedna komedija. Da se rubrika zove top 15, našle bi i dvije – teško je ne sjetiti se malog Kevina McCallistera i njegove božićne borbe s priglupim pljačkašima. U pokušaju da sastavimo popis najboljih home invasion filmova, vratili smo se čak do, za žanr prilično plodnih, sedamdesetih. Od Cravena do Hanekea, od Kubricka i Peckinpaha do Alexandrea Aje, pred vama je trinaest filmova koje fanovi provala i razbojstava ne bi smjeli propustiti.


6

13. Haute Tension (Alexandre Aja, 2003.)

Osim što je inspirirao Filipa Šovagovića da nazove svoj film Visoka modna napetost te da se na snimanju prema svima ponaša kao pomahnitali lik iz francuskog novog vala horora, Haute Tension je pokazao svijetu tko je Alexandre Aja, koji si je s vremenom izgradio finu horor karijeru. Talijanski virtuoz šminke Giannetto De Rossi nadmašio je sam sebe u ovom vrlo grafički nasilnom filmu koji je uz Ils, Martyrs i Frontiere(s) stvorio histeriju oko francuskog horora prošlog desetljeća ravnu onoj oko japanskih horora, ali srećom uz manje remake posrtaja.

5

12. The People Under the Stairs (Wes Craven, 1991.)

Horor legenda Wes Craven je od svojih brutalnih početaka s vremenom sve više ispuštao komične elemente u svoje filmove, a jedan od najeklatantnijih primjera toga je ova crna komedija koja je obrnula logiku home invasion filmova. Glavni junak imena Fool je taj koji je “invader“, a Everett McGill, Wendy Robie, njihova kuća užasa i gimp odijelo su ostavili snažan dojam na sve koji su gledali film. Kreatore prve sezone American Horror Storyja pogotovo.

3

11. The Last House on the Left (Dennis Iliadis, 2009.)

Cravenov original iz ’72. odlikuje više nekakva povijesna važnost nego li uporabna vrijednost, a remake nastao 37 godina kasnije osjetno je gledljiviji, profesionalniji i vizualno ugodniji, iako, nažalost, skloniji kompromisu kako ne bi uzrujao osjetljive američke dušice pred ekranima. Simpatičan hororčić solidne glumačke postave predvođene Monicom Potter i današnjom TV zvijezdom Aaronom Paulom jedan je od rijetkih dokaza da nije baš svaki remake, pogotovo u žanru koji ovisi o svježim idejama, straight to garbage materijal.

7

10. You’re Next (Adam Wingard, 2011.)

Niskobudžetni američki horor snimljen 2011. godine svjetla interneta ugledao je tek nedavno, i u kratkom vremenu osvojio dobar dio horor fanova koji od filma traže nešto više od pukog mlataranja noževima. Pametne osnovne postavke, odlične glavne glumice i s pravedničko-krvavim rollercoasterom u svom drugom poluvremenu, You’re Next je pokazao da se vrlo zabavan horor može napraviti i bez desetaka milijuna dolara. Kratku je ulogu ovdje odigrao i mladi horor redatelj Ti West (The House of the Devil).

8

9. Panic Room (David Fincher, 2002.)

S obzirom na nadolazeći Fincherov film s Benom Affleckom i Tylerom Perryjem u glavnim ulogama, čovjek bi rekao da možda trebamo sagraditi vlastite sobe panike, zatvoriti se u njih i praviti da se ništa ne događa. Možda neki misle da je Kristen Stewart trebala zauvijek ostati u sobi panike, a Jodie Foster ranije izaći iz ormara. Možda i dogodi se čudo. Sigurno je to da je Panic Room dočekan s prevelikim očekivanjima nakon sjajnih ranijih Fincherovih uradaka i možda je ostao kratak u tom pogledu, ali svejedno se radi o filmu koji ima svoje kvalitete i vrijedno mjesto u home invasion razgovorima. Jared Leto cornrows, da.

9

8. When a Stranger Calls (Fred Walton, 1979.)

Fred Walton možda nije ostvario zavidnu redateljsku i scenarističku karijeru, no svojim vještim iskorištavanjem poznate urbane legende o dadilji, djeci na spavanju i fantomskom pozivu, na zalasku 70-ih je stvorio jedan od najupečatljivijih filmova žanra. Carol Kane i Charles Durning u glavnim ulogama su odnijeli film u dvadesetorostruku zaradu, kultnu slijedbu i neizostavno nedorasli remake iz 2006. godine.

11

7. The Ref (Ted Demme, 1994.)

Denis Leary, Kevin Spacey i Judy Davis nisu imena koja bi očekivali u tipičnom home invasion filmu, ali ovo nije tipičan home invasion film. Denis Leary se nakon neuspješne pljačke nađe usred obiteljske krize i božićne večere te mora žonglirati uzavrelim glavama supružnika, tinejdžerskom krizom njihovog sina i velikim apetitima njihovih rođaka ako želi izbjeći policiju koja traga za njim. Iako je smatran podbačajem kada je izašao, s vremenom su ljudi ipak shvatili prave čari ove crne komedije.

2

6. À l‘intérieur (Alexandre Bustillo, Julien Maury, 2007.)

Najbrutalniji film ovoga podžanra vjerojatno je francuski L’interier, koji nas upoznaje s mladom udovicom u devetom mjesecu trudnoće koju jedne noći počne maltretirati tajanstvena dama opakog izgleda. Ovo je film koji možda ne počiva na revolucionarnom zapletu, film koji bi neki mogli nazvati pomalo predvidljivim, ali istovremeno i film koji, htjeli vi to ili ne, s vama ostaje dugo nakon gledanja. Ako su home invasion horori ono što vas napaljuje, teško da s Inside možete promašiti.

12

5. Hard Candy (David Slade, 2005.)

S vjerojatno najjačom ulogom Ellen Page dosad, Hard Candy pravi je slatkiš od filma na kojem bi zube mogli polomiti svi koji mu pristupe sa spuštenim gardom. Redateljski debi Davida Sladea (30 dana noći) sastoji se od vješto napisanog dvoboja nadmudrivanja dva glavna lika. Priča o mladom čovjeku (Patrick Wilson) koji preko interneta upozna tinejdžericu i odvede je u svoju kuću na druženje meni je istrgnula tepih pod nogama, odvevši film u pravcu koji stvarno nisam očekivao, a psihološke igrice protagonista uživancija su koju dodatnu pojačavaju poneka mučna scena i konstantno neugodan osjećaj u želucu.

1

4. Funny Games (Michael Haneke, 1997.)

Film zbog kojeg je propao dobrosusjedski običaj davanja namirnica susjedu u nevolji, a porasla prodaja golf palica i daljinskih upravljača. Haneke je prvak ljudske patnje, a Arno Frisch vjerojatno psihopat jer nitko nije toliko dobar glumac kao on ovdje ili ranije u Benny’s Video. Nije bio loš ni Michael Pitt u Hanekeovom remakeu na engleskom jeziku iz 2007. godine, ali po dobrom starom običaju original je ostao bolja verzija. A i vrijeme je uradilo svoje, ljude je teško šokirati dvaput na isti način. Ne dajite jaja studentima dok ispijate čaj u ladanjskoj vili.

13

3. Wait Until Dark (Terence Young, 1967.) 

Nakon što je odradio svojevrsnu Bond trilogiju, Terence Young je udružio snage s Audrey Hepburn i Alanom Arkinom u ovoj ekranizaciji istoimene kazališne predstave. Vjerojatno zadnja velika uloga Audrey Hepburn, koja je za izvedbu slijepe Susy bila nominirana za Oscara. Film koji je izdržao test vremena te je i danas jednako napet kao i prije gotovo pedeset godina sa sjajnom glumačkom postavom, upečatljivim vizualnim stilom i mračnim soundtrackom Henryja Mancinija.

15

2. Straw Dogs (Sam Peckinpah, 1971.)

Peckinpahov psihološki triler s legendarnim Hoffmanom i bolesno seksi Susan George u glavnim ulogama u svoje je vrijeme bio izrazito kontroverzan, što zbog nasilja, što zbog otvoreno prikazane mučne, ali diskutabilno nasilne, bi-nebi scene silovanja. Fino portretirana pretvorba uštogljenog gradskog štrebera u nasilnog muškarca dovedenog do ruba i odlučnog braniti svoju muškost po svaku cijenu, ovaj film ne čini samo ponajboljim predstavnikom home invasion podžanra, nego i jednim od najboljih filmova sedamdesetih uopće.

4

1. A Clockwork Orange (Stanley Kubrick, 1971.)

Veliki Stanley Kubrick, veliki Malcolm McDowell, veliki Ludwig van Beethoven, veliki Gene Kelly, velika čaša mlijeka i malo ultra-nasilja. Alex DeLarge i njegovi Droogovi udarili su temelje opscenog ponašanja u gostima. Nepozvanim gostima, ali gostima svejedno. A Clockwork Orange je home invasion prije home invasiona, možda i nepošteno dobar spram nekih filmova na listi, ali veće nepoštenje bi bilo praviti se da ne postoji. Widdy well, my brother, widdy well…

Piše: Ana Kundid

09.01.2014, 16:34h

house-of-cards-season2

Sudeći prema traileru 2. sezone izvrsne političke serije House of Cards, možemo potvrditi da smo u 2014. definitivno ušli sa stilom. Ponovno pod okriljem Netflixa, za čiji je rast popularnosti prethodne godine zaslužna upravo spomenuta serija, nova sezona planira pružiti još intrigantnije i mračnije zaplete.

Kavin Spacey kao Francis Underwood i Robin Wright kao njegova supruga Claire ostaju glavne glumačke zvijezde, ali nažalost bez Davida Finchera kao mogućeg režisera nekih od budućih epizoda. U drugoj sezoni Francis stupa na položaj potpredsjednika, ima veću odgovornost, više prostora i materijala za kreiranje zamršenih spletki, ali i više interesa da se one razotkriju.

Sve nove epizode moći će se gledati putem Netflixa od 14.veljače ove godine. Do tada možete škicnuti spomenuti trailer i sami procijeniti hoće li nove epizode moći konkurirati prošlogodišnjima. Pretpostavlja se da će druga sezona bitno nadmašiti prvu, posebno zbog predviđanja da je ovo ujedno i posljenja sezona tv serije. Zato u nastavku s užitkom pogledajte posljednji trailer za House of Cards:

Piše: tonymelo

29.12.2013, 17:47h

gone-girl-ben-affleck

Ukoliko redovno pratite FAK, vjerojatno ćete se prisjetiti da smo već pisali o novome filmu Davida Finchera koji će se bazirati na romanu spisateljice Gillian Flynn pod nazivom Gone Girl. Priča filma pratit će čovjeka čija žena nestane na njihovu petu godišnjicu braka, s time da svi tragovi o nestanku ukazuju upravo na njega kao glavnog krivca. Nicka Dunnea, glavnog lika, portretira Ben Affleck, a sada u ovo blagdansko vrijeme sušno filmskim vijestima, dobismo i prvu sliku iz samoga filma. Na njoj možemo vidjeti Afflecka koji stoji pored portreta svoje nestale žene koju glumi Rosamunda Pike.

U filmu će se uz njih pojaviti i Tyler Perry, Kim Dickens, Patrick Fugit, Scoot McNairy, Missi Pyle, Casey Wilson, Emily Ratajkowsi i Neil Patrick Harris. Gone Girl bi u kinima trebao zaigrati 3. listopada 2014., a sliku možete vidjeti iznad.

Piše: Ivo Skocic

20.12.2013, 13:28h

failwhale

Lionsgateov TV odjel je službeno stavio u produkciju dramsku seriju baziranu na romanu Nicka Biltona: Hatching Twitter: A True Story Of Money, Power, Friendship, And Betrayal. Bilton, kolumnist i reporter New York Timesa, će pisati scenarij i producirati. Hatching Twiiter daje izakulisne prikaze o kreaciji servisa od strane četiri prijatelja i njegovu evoluciju u fenomen.

Twitter je promijenio skoro svaki dio našeg života- od politike preko posla do prijateljstva, i ne mogu se sjetiti privlačnije priče za televizijsku adaptaciju. Nickova knjiga ima sve elemente dobre drame sa njezinim kompleksnim ikovima, borbama za moć i izdanim prijateljstvima.” rekao je Lionsgateov Kevin Beggs.

Projekt je odmah sve podsjetio na hit adaptaciju Davida Finchera i Aarona Sorkina The Social Network, koji je pratio početke Facebooka.

Piše: Ana Kundid

05.11.2013, 20:54h

Jeff-Tremaine

Nakon snimljena četiri nastavka Jackassa, redatelj Jeff Tremaine sprema još jednu poslasticu za ljubitelje burnih i bučnih filmskih scena.

Sljedeći na redu je biopic o popularnom heavy metal bandu 80-ih, Mötley Crüeu, naziva The Dirt, temeljenom na autobiografskom romanu The Dirt: Confessions of the World’s Most Notorious Rock Band. Film će se bazirati na kronološkom slijedu sazrijevanja benda, od svirki po lokalnim pubovima, do stjecanja gigatskog zvjezdanog statusa i života preplavljenog porocima droge, sexa i opće razuzdanosti.

Adaptacija knjige je već neko vrijeme u planu, a među spominjanim režiserima našao se i David Fincher koji je na projektu trebao surađivati sa Paramountom. S druge strane, Tremaine planira isto već dulje od deset godina,pa se nadamo se da će mu se utrošene godine i isplatiti.

Filmu bi trebao asistirati i Tom Kapinos koji će dodatno dotjerati radnju, a sudeći prema uspjehu njegove Kalifornikacije, opscenih dijelova ne bi trebalo manjkati. Produkcija filma počinje iduće godine.

Piše: Vedrana Vlainić

05.10.2013, 11:42h

black-hole-2

Nakon (ne baš preuspješnog) prvog dijela popularne Millennium trilogije, cijenjeni holivudski redatelj David Fincher jedno je vrijeme ležao prikriven u TV vodama, producirajući i režirajući pojedine epizode odlične serije House of Cards. No, sada se ponovo vraća u igru s adaptacijom još jednog bestsellera – Gone Girl Gilliana Flynna s imenima poput Bena Afflecka, Rosamund Pike, Neila Patricka Harrisa i Tylera Perryja zakačenima za projekt.

U međuvremenu se pojavilo još potencijalnih projekata s kojima bi se Fincher mogao uhvatiti u koštac, budući Gone Girl već lagano ulazi u post-produkciju, a jedan od glavnih kandidata je adaptacija stripa naslova Black Hole. Fincher je već ranije oblijetao oko toga, međutim, odustao je prije nekoliko godina kako bi se usredotočio na svoju verziju Djevojke s tetovažom zmaja.

Za neupućene, Black Hole je serija stripova od 12 nastavaka, radnje smještene sredinom 70ih godina prošlog stoljeća, a bavi se skupinom tinejdžera koji se nađu žrtvama misterizne spolno prenosive bolesti zbog koje počinju razvijati bizarne mutacije. Autor stripa je Charles Burns, koji je za svoj rad osvojio nagradu Harvey. Projekt je bio zapeo nakon što je Fincher odustao, iako je Rupert Sanders (Snow White and the Huntsman) jedno vrijeme bio zainteresiran.

Dok je Fincher bio u igri, na Black Hole su radile face poput scenarista Rogera Avaryja (Pulp Fiction) i aklamiranog pisca Neila Gaimana, no navodno se Fincherov perfekcionistički odnos prema snimanju nije baš slagao s metodama dvojice pisaca te je to bio jedan od glavnih razloga obustavljanja projekta. Budući se sve čini da je Fincher opet zauzeo redateljsku stolicu, sada se čeka kvalitetan scenarist koji bi ovu tematski i vizualno provokativnu priču adekvatno prenio na velika platna. Budući je i nastavak Girl With the Dragon Tattoo (The Girl Who Played With Fire) u procesu nastanka, vidjet ćemo koliko vremena će proći prije no što budemo u prilici pogledati Bursovu uvrnutu priču o odrastanju.

Piše: Ana Kundid

10.07.2013, 18:33h

Dok još uvijek nagađamo koji će biti sljedeći naslov pod režiserskom palicom Davida Finchera, iznenadio nas je jedan njegov netipičan projekt. Rooney Mara, junakinja filma The Girl with the Dragon Tattoo , ponovno se našla u centru Fincherove pozornosti u video kampanji za parfem Downtown s potpisom Calvina Kleina, koja je upravo puštena u javnost.

U svega 90 sekundi reklame, Fincher je izvrsno ovjekovječio Maru kao djevojku koja sanja o slavi, blještavilu i glamuru. U nejasnim crno-bijelim kadrovima Mara neodoljivo podsjeća na Audrey Hepburn, a njene crne šiške su jedino što još uvijek možemo povezati s nemilosrdnom protagonisticom ranijespomenutog filma, Lisbeth Salander.

Oni koji vjeruju da je ovom suradnjom najavljeno snimanje i 2. dijela bestsellera Stiega Larsona, mogli bi se jako razočarati. Film, navodno, još uvijek nije ispunio financijska očekivanja, a s obzirom da je od prvog prikazivanja prošlo već oko godinu dana, bojimo se da će na tome i ostati. Svakako, ako će ovaj filmski dvojac nastaviti surađivati makar i izvan dugometražnih okvira, mi se nećemo previše buniti.

Podsjetimo, Davida Finchera očekujemo u snimanju najavljenog filma 20,000 Leagues Under the Sea, a redatelj također razmatra mogućnost ekranizacije još jednog vrlo uspješnog i izrazito mračnog romana pod nazivom Gone Girl, autorice Gyllian Flynn.
Pogledajte video:

Piše: Ivan Andrijanić

06.06.2013, 19:12h

Igra (The Game, 1997., 129 min.)

Režija: David Fincher

Scenarij: John D. Brancato, Michael Ferris

Glume: Michael Douglas, Sean Penn, Deborah Kara Unger

 

Dame i Gospodo, dobrodošli u svijet Nicholasa Van Ortona, momka koji se odavno oprostio s bilo kakvom vrstom iznenađenja, zanimljivosti i općenito životnog uzbuđenja. Čovjek je to vrlo sigurnog poslovnog statusa, ali s druge strane, privatni život mu je prilična katastrofa i rasulom ispunjena jednoličnost u kojoj funkcionira poput automata za kavu. Tu je negdje i mlađi član obitelj, zvan Conrad, inače dežurna crna ovca u familiji, koji odluči obradovati svog starijeg brata te mu pružiti prilično zanimljiv poklon za rođendan, koji je ovaj po običaju planirao provesti sam, uz televiziju. Riječ je o svojevrsnoj „igri“, koja za početak natjera Nicholasa da prođe kroz razne psihološke testove, a potom mu prevrće život apsolutno naglavačke, pretvarajući do jučer bezidejnu realnost u apsolutni kaos, gdje ga uhode, prate i progone ljudi o kojima ne zna apsolutno ništa, te stavljaju u često pogibeljne situacije.

Igru sam prvi put odgledao prilično davno, negdje koncem ’90-ih, i startni dojam kao klincu bio je taj da je to najzanimljivi akcić kojeg sam vidio u životu. Ipak, svako malo sam na njega nanovo naletio, prikazivao se i na TV-u ili sam nekim drugim kanalima dolazio do toga, pa se ponešto počelo mijenjati i samo shvaćanje materijala, te primjećivati i druge stvari osim vrhunske dinamike. Davidu Fincheru to je drugi „pravi“ film (debitantski pokušaj s trećim nastavkom Aliena bio je toliko izmasakriran na montažnom stolu da uopće nisam siguran može li se zvati njegovim djelom), nakon velikog uspjeha „What’s in the Box?“ remek-djela Sedam, dvije godine ranije. Kroz okvir vrlo uzbudljivog i lako gledljivog trilera ušao je u stvarni svijet i neke osnovne egzistencijalne probleme, gledajući kroz oči jedne tjeskobne i razočarane osobe.

Michael Douglas prilično je uvjerljivo odigrao ciničnog i beskrupuloznog Nicholasa, kojeg su krive životne odluke dovele, između ostalog, i do razvoda od žene, te traume iz djetinjstva, uzrokovane samoubojstvom oca, učinile jednom rezigniranom i usamljenom osobom, hladnokrvnom i skeptičnom prema ičemu. Sean Penn odlično parira kao Conrad, sušta suprotnost svom starijem bratu. Izliječeni ex-narkić, koji iz današnje perspektive ostavlja dojam nesputane osobe koja svaku sekundu vlastitog života provodi u osobnoj satisfakciji, nešto što je Nicholasu u sadašnjem stanju trn u oku i krajnja nezamislivost. Karizmatična Deborah Kara Unger dojmljiva je kao zanimljiva Christine, čija uloga do samog kraja nije potpuno jasna.

Fincher majstorski prati radnju svojim upečatljivim, vrlo prepoznatljivim stilom. Sve je ovijeno sivilom i sumornošću, u filmu prevladavaju naglašeno zagasite boje, a scenaristički motivi njegove su klasične okupacije, izgubljeni pojedinci u hladnom svijetu. Neka vizualna rješenja su fenomenalna (primjerice scena s projektorom, gdje se vrte razno-razne slike i testiraju Nicholasove reakcije), ili kad naš glavni lik uđe u svoju kuću, pale se UV svjetla i starta pjesma White Rabbit, kultnih psihodeličara 60-ih zvanih Jefferson Airplane, a cijela kuća je išarana prepoznatljivim grafitima te sve djeluje nekako kaotično. Sam uvod je naglašeno sjetne atmosfere, prikazuju se dijelovi iz Nicholasova djetinjstva, a sve kroz stare, pomalo oronule fotografije, popraćene melankoličnom glazbom Howarda Shorea.

Kombinacija ovog redatelja i 90-ih godina prošlog stoljeća znači jedno, a to je genijalni twist u zadnjih petnaestak minuta. Svaki kadar filma djeluje kao vrlo tajanstveni komadić slagalice, koji naslućuje, ali ne daje konačno rješenje. Ono što na kraju dobijemo, vješto je napravljen, vrlo zanimljiv i smislen mozaik. Oni koji su gledali, znat će o čemu pričam. Za one koji nisu, pa, iznenadite se. Što više reći, prepuštam riječ slici.

Piše: Sven Mikulec

14.05.2013, 13:09h

Znate onaj osjećaj kad, čekajući polijetanje, zadrijemate u avionu i odjednom primijetite kako je vaš omiljeni pjevač ili glumac upravo sjeo na sjedalo do vašega? Nikad vam se nije dogodilo, jel’ da? Ni meni. Ali to je najiskreniji mogući opis kako sam se osjećao danas, razgovarajući sa svojim novinarskim uzorom i jednim od heroja filmske kritike. Nev Pierce, urednik Empirea, najpoznatijeg filmskog časopisa današnjice, strastveni filmofil i cijenjeni filmski kritičar koji je imao zadovoljstvo pijuckati kavu i ćaskati s ikonama poput Jacka Nicholsona ili Woodyja Allena, ukrao je nešto vremena na poslu i pristao popričati s novinarom-brucošem. Znači, takav je osjećaj, zarežao je Bruce Wayne u TDKR-u, fraza koja za ovu priliku savršeno pristaje – kad se najsposobniji svjetski voditelj intervjua odjednom nađe s krive strane mikrofona.

Jedan si od urednika Empirea, najvećeg svjetskog filmskog magazina, i plaćen si da pišeš o filmovima. Život je prema tebi zbilja bio dobar, rekao bih. Imaš li najbolji posao na svijetu?

Ima puno gorih poslova koje bih sada mogao raditi, to je istina. Osjećam se zbilja sretnim i uistinu uživam u onome što radim. Osjećam da sam imao veliku sreću.

Radiš u uredu svega 10 minuta udaljenom od kuće, daleko od gradske vreve.

Živim u Devonu, na jugu Engleske. Ne idem u urede Empirea, očito, nego radim u uredu u centru gradića Tavistocka. Dani su mi prilično zaposleni. Kad ne radim pišem ili uređujem za Empire, zauzet sam pisanjem scenarija. U svakom slučaju, lijepo je što umjesto vožnje vlakom sada mogu hodati na posao.

Uspijevaš li naći ravnotežu između svog poslovnog i privatnog života?

Balansiranje poslovnog i privatnog života vječiti je izazov. Bolji sam u tome danas no što sam bio prije, kad sam imao užasno glupo radno vrijeme. Sad sam u poziciji da radim od 9 do 17.30 sati, za razliku od prvih godina. Često bih radio od 7 ili 8 ujutro do 10 navečer. Moraš se stalno podsjećati koje su prave vrijednosti. Lako je izgubiti se u e-mailovima i čitanju filmskih vijesti. Ponekad se morate uloviti i reći, čekaj malo, pa supruga želi da nešto napravim, ili, moja djeca bi željela malo moje pozornosti. Moraš paziti da te takve stvari ne progutaju. Novinarstvo, kao i pisanje scenarija, može se pretvoriti u neku vrstu opsesije. Moraš mu se stvarno posvetiti i biti usredotočen, discipliniran i spreman raditi. Propustio sam dobar dio odrastanja svog najstarijeg sina jer sam imao glupo radno vrijeme i nisam ga baš često viđao. To meni pada vjerojatno teže nego njemu. Sve te stvari, sve te naslovnice i intervjui tada su mi se činili toliko važnim, a istina je da žalim što nisam više vremena proveo grleći sina i igrajući se s njim.

Od svih mogućih karijera, odabrao si baš pisati o filmovima. Što te natjeralo da kreneš tim putem?

Mislim da sam znao da želim pisati od ranih nogu. Sjećam se da sam kao 9-godišnjak odlučio biti odvjetnik, samo da bi sa 14 godina shvatio da se ipak radi o strašno puno posla koji bih volio izbjeći. Mislim da sam shvatio da bi to značilo da bih bio potpuno zaokupljen studijem do 25 godine, što mi se tada, kao 14-godišnjaku, činilo nevjerojatno daleko. Sada mi se čini nevjerojatno daleko, ali u drugome smjeru. Pa sam odlučio da želim biti novinar i stekao sam nešto iskustva na televizijskim i radio postajama, kao i pišući za lokalne novine North Devon Journal. Ganjao sam novinarsku diplomu i tek kad sam bio pri kraju studiranja mi je ustvari palo na pamet o čemu zaista želim pisati. Čitao sam časopis po imenu Neon, koji više ne postoji, ali je bio fenomenalan filmski časopis, i sjećam se da sam pomislio – čekaj malo, stvarno volim filmove i stvarno volim pisati. Zašto to ne bih povezao?

Možeš li se sjetiti zbog čega si se zaljubio u svijet filma? Koji su ti filmovi obilježili djetinjstvo?

Dok sam odrastao, mislim da su vesterni bili ti koji su u meni rasplamsali ljubav prema filmovima. Vesterni Johna Waynea. Rio Bravo, Tragači, Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea… Zatim, vesterni Jimmyja Stewarta. Na okuci rijeke, Gola mamuza, Daleka zemlja… Kad sam ušao u tinejdžerske godine zaokupili su me filmovi Martina Scorseseja, Cameronov Terminator… Pogledao sam zbilja puno filmova dok sam odrastao, ali film koji me natjerao da pomislim kako moram pronaći način da se nekako bavim filmovima bio je Let iznad kukavičjeg gnijezda.

Kad sam imao 15 godina, imali smo profesora iz engleskog na zamjeni. Pretpostavljam da nije znao što da radi s nama pa je rekao da će nam pustiti jedan film za starije od 18, za koji smo dovoljno odrasli da ga pogledamo, što je bila potpuna laž (smije se), jer nismo bili ni približno dovoljno odrasli da ga gledamo. Ali sjećam se da me film totalno pregazio, bio mi je apsolutno nevjerojatan. Do današnjeg dana ostao je jedan od mojih najdražih, film koji svako malo pogledam ponovno. Dakle, to bi bio film zbog kojeg sam pomislio – moram se baviti time, na neki način. Pretpostavljam da sam onda ipak puno prije faksa bio povezan s filmovima, ali ideja pisanja o njima kristalizirala se tek na studiju.

Kad se osvrneš na svoju karijeru, koliko je teško bilo doseći ove visine?

Mislim da je danas teže početi baviti se ovime nego što je bilo kad sam ja krenuo, još tamo ’98. ili ’99. Čini mi se da je tada bilo više web stranica koje su plaćale ljude da recenziraju za njih. Mislim, u današnje je vrijeme više web stranica, jasno, ali uglavnom ih vode ljudi koji o filmovima pišu džabe, iz ljubavi, za svoj gušt. Nekoć sam bio urednik časopisa Total Film. Bio je to posao na kojem sam jednim dijelom uživao i koji me ispunjavao, ali koji je istovremeno bio vrlo težak – bio je to za mene jedan posve novi posao, za koji sam bio vrlo mlad da ga obavljam. Ali u to sam vrijeme osjećao da je to nešto što moram raditi, kako bih naučio, kako moram proći kroz to kako bih jednog dana došao do položaja na kojem sam sada. Radio sam kao konj – to je puno teži posao nego što ljudi zamišljaju, jer misle da se sve svodi na gledanje filmova i ćaskanje sa slavnim glumcima. Ali, znaš, ne mogu se žaliti, stvarno sam imao sreće što sam mogao raditi to. Naučio sam puno toga i Total Film me doveo tu gdje sam sada.

Nedostaje li ti rad na televiziji i radiju?

Ne očajnički. Uživao sam u tome dok je trajalo, ali to nije bio moj krajnji cilj. Mislim da ima ljudi koji su u tome puno bolji od mene, poput Marka Kermodea, naprimjer, koji je stvarno dobar pisac, ali je fantastičan i na radiju i televiziji. Mislim da nikad ne bih bio dobar poput njega. A tu je i činjenica da sam se odselio iz Londona pa se nisam ni mogao nastaviti baviti time. Moj san ionako nije bio da se bavim time, niti bih ikada uspio doseći razinu na kojoj je Mark, koji je praktički u svojoj posebnoj kategoriji. Ali bilo je zabavno i uživao sam, upoznao sam dosta ljudi koji su mi se svidjeli, a bilo je i lijepo što su me roditelji i djed i baka mogli vidjeti na telki tu i tamo. No nije kraj svijeta što sam digao ruke od toga.

Možeš li se sjetiti svog prvog intervjua s nekom holivudskom zvjerkom?

Pa, prvi intervju kojeg se točno sjećam bio je s Rodom Steigerom. Mislim da je to bilo povodom filma Poolhall Junkies, ali nismo ustvari pričali o filmu. Bio je u gradu, čini mi se, zbog vjenčanja Piercea Brosnana. Njegov publicist mi se javio, u to sam vrijeme bio novinar-freelancer koji se pokušavao nekako probiti. Sjećam se da je Rod bio fenomenalan. Nažalost, taj članak nisam mogao nigdje plasirati jer u to vrijeme nisam imao dobre veze, a jedina veza koju sam imao me pitala što je Steiger snimio a da izlazi uskoro. To me prilično razočaralo jer sam vjerovao da u rukama imam odličan intervju, a i, mislio sam, to je Rod Steiger, čovječe, zašto bi mu uopće moralo išta izlaziti da bismo ga intervjuirali?!

Prva prava filmska zvijezda s kojom sam popričao bio je Matt Damon, i to povodom Bourneovog identiteta. Bio je super, vrlo iskren, vrlo prijateljski raspoložen. Dao mi je ulaznice za njegovu predstavu na West Endu, koju sam nekoliko dana kasnije otišao pogledati sa ženom, i tada sam mislio, hej, ovako će moj posao izgledati, svaki zadatak bit će ovako ugodan. Svaki zadatak, naravno, ne može biti tako ugodan, jer on je neobično otvoren i srdačan tip. Bilo je to jedno super iskustvo.

Kad kažeš da nije svaki zadatak takav, želiš li reći da je bilo nekih neugodnih iskustava?

To je vjerojatno pitanje koje mi moji prijatelji najčešće postavljaju. Zanima ih koga sam intervjuirao a da je ispao idiot, tko mi se nije svidio. Ima puno ljudi koje upoznaš a da ti ne budu posebno dragi, ne može ti se poklopiti da klikne sa svima. Ima ljudi za koje pomisliš, bit ću prilično sretan ako te više nikad neću morati intervjuirati, a ima i ljudi koji bi prilično sretni bili da više nikad ne vide tvoju facu, također. Ali nikad nije bilo nikakvih dramatičnih svađa ili ispada, ništa tome slično… Prilično dosadan odgovor na tvoje pitanje, bojim se.

U svojoj karijeri, razgovarao si s takvim legendama poput Jacka Nicholsona, Olivera Stonea, Georgea Clooneyja, Woodyja Allena, Meryl Streep… a sad pričaš sa mnom. Iako toliko vremena provodiš s holivudskim zvijezdama, izgleda da si ostao pristupačan i skroman. Koliko je teško ne poletjeti kad se baviš ovim poslom?

Nije osobito teško. Čak i da sam frend svim tim ljudima, što nisam, obitelj i prijatelji uvijek nađu način da se pobrinu da ne poletiš previše. Sjećam se noći kad sam saznao da ću intervjuirati Jacka Nicholsona, bio sam jednostavno oduševljen. Legao sam u krever i rekao ženi, oprosti što ovako kasno dolazim, ali upravo sam saznao da idući četvrtak idem u kuću Jacka Nicholsona. A ona se samo okrenula, rekla „uuuurgh, umorna sam“, prevrnula se natrag i zaspala. To ti otprilike dovoljno govori koliko mi je posao uzbudljiv mojim bližnjima (smije se), tako da nije nikakav problem zadržati noge na zemlji.

Reci mi nešto o svojoj suradnji s Jamiejem Russellom. Pročitao sam da je vaš scenarij za film Packaged u pripremi. Kad možemo očekivati da ćemo pogledati vaš film?

Volio bih da imam dobar odgovor na to pitanje. Teško je reći. Tu je Packaged, tu je i nekoliko projekata u razvoju, tu je i par kratkih filmova koje smo napisali i koje želimo snimiti, kao i nekoliko scenarija koje su nas unajmili da napišemo… Packaged je trenutačno u rukama glumca za kojeg vjerujem da bi bio savršen za tu ulogu. Ali tko zna što će se dogoditi. Samo moraš gurati dalje, biti strpljiv pa što bude, bude.

O kojem to glumcu pričamo?

Ne mogu reći o kome se radi. Briljantan britanski glumac, poznat po specifičnoj ulozi, ali sposoban iznenaditi, šokirati i, vjerujem, dirnuti publiku neizmjerno, ako mu date pravu, suvremenu ulogu. Osim ako mu se scenarij ne sviđa, u tom je slučaju grozan amater koga se nikad nismo ni sjetili – ne, nikada, sve poričemo.

Naravno. Uživaš li pisati scenarije?

To je na neki način kombinacija najbolje i najgore stvari koju možeš raditi. Volim pričati priče i pisanje je nešto oko čega sam bio strastven još od malih nogu. Ali, naravno, ponekad te frustriraju ograničenja vlastite sposobnosti. Napišeš nešto i pomisliš kako bi moglo biti puno bolje. Ponekad se ugodno iznenadiš – naišli smo na scenarij koji smo napisali nekoliko godina ranije. Napisali smo preradu i rekli, opa, ovo ustvari funkcionira prilično dobro. Ali ponekad se vratimo na starije materijale i pomislimo, o bože, trebamo dvaput obrisati fajlove i spaliti svaku kopiju, ovo je odvratno…

Lijepo je pisati s nekim. Obično, kad jednom baš i ne ide, drugome ide, pa ako se borite da završite nešto, ta druga osoba može te podići i natjerati da nastavite. Ako, pak, obojici ne ide, to može biti brutalno i na kraju samo vičete jedan na drugoga. Ali zato je super raditi s Jamiejem, koji mi je jedan od najbližih prijatelja. Kad god se posvađamo, znamo da će se stvar sama od sebe riješiti.

Kad se baviš pisanjem scenarija profesionalno, cilj ti je prodati tekst. Međutim, pritisak je nešto drugačiji kad te netko unajmi da mu napišeš nešto, jer želiš ugoditi toj osobi za koju pišeš, napisati nešto dobro, nešto čemu ćeš dati dio sebe. Najteže je kod rada s piscem-partnerom odlučiti o čemu ćete pisati. Morate pronaći neku temu oko koje ste oboje jednako strastveni, kako ne bi ispalo da jedan tegli drugoga ili da pišete o dva potpuno različita filma. Ali mi smo tek djeca u ovome poslu, pisanjem scenarija, barem profesionalno, bavimo se tek kratko.

Nedavno si komentirao kako čak i oni najgori filmovi zaslužuju kvalitetniji komentar od običnog „meh“, kako svaki film zaslužuje poštenu kritiku, koliko god loš na kraju ispao. Jesi li ikad razljutio kojeg filmaša svojom negativnom kritikom njihovog filma? Je li bilo uvrijeđenih?

Ništa o čemu mogu službeno pričati. (smije se) Čuo sam da su moji osvrti isfrustrirali nekoliko redatelja. I dalje stojim iza tih riječi, jer vjerujem da sam bio u pravu. To je samo bilo moje mišljenje, nisam pokušavao biti naporan ili podmukao. Padaju mi na pamet neke druge prilike kad su filmaši, ako su pročitali članak, trebali biti uzrujani. Ima stvari zbog kojih žalim što sam ih napisao…

Da budem iskren, nemamo baš puno čitatelja, tako da slobodno otkrij imena. Što kažeš na FAK-u, ostaje na FAK-u.

(smije se) Ma, radi se ustvari samo o glasinama, oko ničega nisam siguran… Ali znam da se moj način pisanja kritika promijenio u odnosu na početak karijere. Kad sam imao 21 godinu, mislio sam da je najsmješnija stvar na svijetu rastaviti nečiji film na proste faktore. Pokušavaš biti impresivan, pokušavaš nasmijati ljude, dokazati i sebi i drugima koliko si pametan. Mislim da je to problem, da puno kritičara tako radi, čak i onih najpoznatijih. Žele nasmijati čitatelje. I ja sam to radio prije, pogotovo na početku. Nekoliko sam puta pokušao biti smiješan umjesto da sam pisao istinu. Kad upoznaš puno redatelja i glumaca, shvatiš koliko je ustvari teško snimiti film, pa čak i onaj loš. Mislim, neki su filmovi obična sranja koja zaslužuju da ih se popljuje. Ali postoji razlika između tih filmova i onih koji su dobronamjerni, ali nisu ispali baš najbolje. Moraš mjeriti ljude prema onome što su željeli postići, prema ciljevima koje su si zacrtali.

Iskreno, nekoć sam uživao pisati o lošem filmu. Sada sam samo tužan. Želio bih, zbog samih filmova ali i zbog publike, da su ispali boljima. Iznimno je teško snimiti dobar film, a često nije puno lakše završiti ni one loše. Da, postoje filmaši koji zaslužuju svako slovo negativne kritike, ali ima i ljudi koji završe nepravedno popljuvani, i siguran sam da sam i to radio u prošlosti. Problem interneta je u tome što svako malo naletim na neku oštru recenziju koja me iznenadi, samo da bi ispalo da je moja. Volio bih da se mogu vratiti u prošlost i izbrisati neke od stvari koje sam napisao, ali, nažalost, čini se da će tu biti zauvijek.

Kad smo se već dotakli najpoznatijih kritičara, ove smo godine ostali bez jednog od velikana filmske kritike, Rogera Eberta.

Nevjerojatan čovjek. Svojim je ponašanjem tijekom posljednjih nekoliko godina, dok je prolazio kroz sve to, pokazao je da je nevjerojatan pojedinac i inspirativan čovjek. Čitao sam njegove tekstove tijekom godina, dok sam odrastao i ulazio u posao filmskog novinarstva, i sigurno sam, svjesno ili podsvjesno, bio itekako pod njegovim utjecajem, praktički mu “krao” mišljenja.

Phillip French je, primjerice, još jedan kritičar koji je najavio da u kolovozu ide u mirovinu. Pitam se koliko će još biti ljudi poput njih, i hoće li uopće biti ljudi poput njih. Gledati filmove iz tjedna u tjedan, pisati o filmovima iz tjedna u tjedan na neprestano zanimljiv, informiran i zabavan način, nevjerojatno je teško. Postoji svega nekoliko ljudi koji to mogu raditi, čak i svega nekoliko mjeseci, a kamoli pedeset godina.

Poznavao si Rogera osobno?

Samo sam ga nakratko upoznao u avionu u Cannesu prije 14 godina. Rekao sam mu koliko mi je promijenio život i koliko mi znači, i mislim da je bio malo iživciran jer sam mu prekinuo razgovor (smije se). Ali ne krivim ga, bio je usred razgovora s troje ili četvoro ljudi kad sam uletio.

Ebert je jednom napisao da se, zbog zakona ponude i potražnje, suvremeni mainstream Hollywood uglavnom svodi na nasilje i vulgarne teen komedije. Je li tvoje mišljenje o trenutačnom stanju industrije jednako negativno i pesimistično?

Nije. Ima groznih filmova, ima odličnih filmova, i mislim da je uvijek bilo isto. Nije istina kad kažu, ajme, kako su fantastične sedamdesete bile, ili, ajme, kako su fantastične tridesete bile. Jasno je da pamtimo samo dobre filmove. Ima pregršt loših filmova snimljenih u tim razdobljima. Ustvari, nema baš toliko puno odličnih filmova snimljenih ikoje godine.

Ponekad bi stvarno želio pogledati nešto što nema veze sa spandeksom, ali u isto vrijeme, u takvim filmovima također ima stvari u kojima se može uživati. Recimo, stvarno se veselim Čovjeku od čelika. I Wolverineu, i novim Marvelovim projektima… U takvim filmovima može se pronaći dosta toga zanimljivog. Ponekad mi se, istina, čini da nam nedostaje malo raznovrsnosti u blockbusterima.

U filmskoj industriji sve se uvijek vrtjelo oko novca, naravno. Kad danas gledate film, nekad pomislite – ovo je odličan proizvod, ali nije odličan film. Vrlo je spretno i sposobno sastavljen, ali je pomalo ciničan i fali mu duše. Zanatski dio odrađen je fantastično, izgleda impresivno, ali unutra je isprazan. Ali pretpostavljam da su tako ljudi razmišljali i u šezdesetima ili sedamdesetima. Siguran sam da su nekoć davno ljudi gledali The Towering Inferno i pomislili, o moj bože, zar je filmska umjetnost na ovo spala. (smije se) Mislim da za svaku manu suvremene filmske umjetnosti dolazi po jedna prednost. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti što će se dogoditi s novim modelima distribucije, poput Netflixa.

Slušao sam govor Stevena Soderbergha o trenutačnom stanju industrije neki dan, kad je pričao o beznađu i onome u što se mainstream Hollywood pretvara. Osobno, ipak, vjerujem da to dolazi u valovima – može nam se činiti da je trenutačno situacija loša, ali promijenit će se to. Filmovi poput Grijeha očeva, naprimjer, čine me sretnim i ulijevaju nadu.

Baš večeras to idem gledati.

Mislim da je film fenomenalan.

Od svih tvojih intervjua, s kim si se osjećao najugodnije?

Morao bih reći s Mattom Damonom, jer mi je to bio prvi intervju i potpuno me smirio. Bio je vrlo drag i ljubazan, čak i kad sam ga pitao jedno stvarno glupo pitanje…

Slušam.

Ma pitao sam ga nešto o njegovom osobnom životu, jer sam mislio da je to nešto što moram raditi kako bih bio pošteni novinar. Izvukao sam pouku iz te priče, nikad ne postavljaj pitanje na koje ti ni samome ne bi bilo ugodno odgovoriti. (Križam svoja sljedeća dva pitanja.) Isto tako, nikad ne pitaj ništa što misliš da bi drugi ljudi željeli da pitaš.

Tijekom godina sam nekoliko puta razgovarao i s Edwardom Nortonom, svaki put je prošlo odlično. Vrlo pametan tip, ugodno društvo. A tu je i David Fincher. Moj prvi intevju s njim bio je, mislim, u siječnju 2005., i pojavio sam se s gotovo sat vremena zakašnjenja, potpuno prestravljen, jer sam čuo da ne voli novinare. Nasreću, njegovi su se sastanci odužili, pa sam na kraju ja morao čekati njega. To je bio članak o Klubu boraca, naporno sam radio da se pripremim taj put. Eto, ove bi intervjue istaknuo kao one u kojima sam uživao najviše.

Drago mi je da si spomenuo Finchera, jednog od dvojice redatelja o kojem sam htio popričati. Pročitao sam tvoje tekstove o njemu. Klub boraca, Zodijak, Društvena mreža, Kuća od karata… Nema sumnje, tvoje mišljenje o njemu prilično je visoko.

Da, pa, mislim da je genijalan. Bio mi je najdraži redatelj čak i prije tog intervjua. Sjećam se kako sam gledao Aliena 3, koji sada ne volim koliko sam volio nekada. Sjećam se kako sam ga gledao, tada sam imao valjda 16-17 godina… Možda 18. Sjećam se i gledanje Se7am, i kako me film oborio s nogu. I dalje mislim da je to jedan od najboljih filmova devedesetih. A onda sam pogledao Klub boraca. Na izlasku iz kina pomislio sam, čovječe, moram razgovarati sa svima koji su sudjelovali u stvaranju ovog filma. Pet ili šest godina kasnije, to sam i učinio.

Volim baš svaki njegov film, sve do zadnjega. Mislim da je neustrašiv.

Pročitao sam tvoje iznimno pozitivne osvrte na Početak i Viteza tame: Povratak Chrisa Nolana. Htio sam te pitati – kako bi ocijenio Nolana u usporedbi s najvećim redateljima našega vremena?

Što se tiče filmaša čijim se novim radovima veselim, tu su na vrhu Fincher i Nolan. I Soderbergh, koji se nažalost umirovio, ili je uzeo dužu pauzu. Moram pogledati Viteza tame: Povratak ponovno, pogledao sam ga tek jednom kad je izašao. Veliki sam fan njegova opusa. Moj najdraži Nolan je ustvari Batman: Početak. Sve su to fenomenalni filmovi, ali taj je film uspio redefinirati mogućnosti filmova o superherojima. A činjenica da je uspio snimiti Početak, film toliko zanimljiv i lud… On je tip kji je uspio pronaći način da kroz stroj velikih studija predstavlja originalne ideje. A na putu do vrha dobio je malu pomoć i od Soderbergha, koji mu je producirao Nesanicu

… koju si prozvao Nolanovim najlošijim filmom…

Rekao bih da da. Ali iako je to film koji mi nije posebno drag, i dalje u sebi ima nešto zanimljivo, gledao sam ga nekoliko puta.

Da ovaj ugodni razgovor polako privedemo kraju, slijedi nekoliko pitanja u vezi s tvojim filmskim ukusom. Tko je najveći redatelj današnjice?

Na kraju se sve valjda svodi na osobni ukus, ali za mene, to je Fincher. Uvijek uzbuđeno čekam da vidim što će sljedeće snimiti. Znaš, da svake godine mogu pogledati samo jedan film, to bi bio koji god film je Fincher snimio. Bez ikakve sumnje.

Koliko god ovo pitanje bilo teško – koji je najbolji film svih vremena?

Pa… mogu ti dati svoju top 5 listu. Klub boraca. Divan život. Let iznad kukavičjeg gnijezda. Tragači. I… Ulice zla.

Zaboravih te pitati, koliko često uopće dobivaš ovakve zahtjeve za intervjuima? Kako je stajati s krive strane mikrofona?

Ne baš često. Mislim da je ovo tek treći intervju koji sam ikada dao, barem za časopise ili web portale. Osjećaj je čudan – iako se puno ugodnije osjećam radeći ovako nego da moram stati ispred kamere, kada zbilja dobijem verbalni proljev. Da, čak i više nego sada. Neobično mi je – i laskavo – što me netko uopće pita. Samo se onda moram potruditi da ne kažem ništa glupo.

Piše: Sven Mikulec

14.05.2013, 10:00h

You know that feeling when you’re dozing off in an airplane, waiting for it to take off, only to notice that your favourite singer or actor has just sat next to you? Never happened to you, right? Me neither. But this is the most honest description I can give you of what I felt today, as I talked to one of my film critic heroes and journalistic role-models. Nev Pierce, the editor-at-large of Empire, the most famous movie magazine in the world today, a passionate movielover and renowned film critic who had the pleasure of having drinks and chatting with the likes of Jack Nicholson or Woody Allen, took some time off work and agreed to talk to a rookie journalist wannabe. So this is how it feels, Bruce Wayne growled in TDKR, a phrase that fits this occasion perfectly, as the world’s most capable interviewer finds himself at the wrong end of a microphone.

You’re the Editor-at-Large at Empire, the world’s biggest movie magazine, and you get paid to write about movies. Life’s been treating you rather nicely, I would say. Have you got the best job in the world?

There are plenty of worse jobs I could be doing, it’s true. I feel really fortunate and really enjoy what I do. So, yeah, I feel very blessed.

You work at an office space only 10 minutes from your house, far away from the hustle of city life.

I live in Devon, in the south of England. I don’t go to the Empire offices, obviously, but work in a shared office space at the centre of a town called Tavistock. I keep myself pretty busy. When I’m not doing Empire stuff, I’m writing scripts. It’s definitely nice to be able to walk to work, as opposed to the train I used to take.

How do you manage to balance your professional and personal life?

Balancing professional and personal life is a constant challenge. I’m better at it now than I used to be, when I used to work stupid hours. Now I’m in the position to work regular office hours, 9 to 5.30, as opposed to earlier, when I would often work from 7 or 8 in the morning until 10 at night. You still have to remind yourself of what is important. You can get lost in e-mails or just reading movie news. And sometimes you have to go, hang on, my wife would like me to do this, or my kids would like my attention. You have to watch out that you don’t get lost in stuff like that. Journalism, as well as screenwriting, can turn into a kind of an obsession. You need to be really dedicated and focused, prepared to work and self-disciplined. I’ve missed a lot of my eldest son’s growing up because I worked stupid hours and didn’t see that much of him. It’s probably harder on me than it is on him. All that stuff, all those covers and interviews, seemed so important at the time, and actually I wish I spent more time hugging my son and playing games with him. You’ve just got to constantly remind yourself of that, I guess.

Among all the careers in the world, you chose to write about movies. What made you choose this path?

I think I knew I wanted to write from when I was very young. I remember being 9 and deciding I wanted to be a lawyer, and then when I was 14, realizing that seemed like an awful lot of work and that I would like to avoid it. I think I realized it would mean I would be in full-time education until I was 25, which when you’re 14 seems like an awful long time away. now it seems like a long time away, in the opposite direction.

So I decided I wanted to be a journalist and I did some work experience at television stations, radio stations, the North Devon journal, my local paper. I did a journalism degree, and only near the end of that degree did it really occur to me what I wanted to write about. I was reading a magazine called Neon, which no longer exists but was a brilliant, brilliant film magazine, and I remember reading it thinking – hang on, I really like movies and I really like writing. Why don’t I try to do this?

Can you remember what made you fall in love with film, which movies you loved passionately as a kid?

Growing up, I think it was westerns that fueled my love for movies. John Wayne westerns. Rio Bravo, The Searchers, The Man Who Shot Liberty Valance… Jimmy Stewart westerns, the Anthony Mann stuff he did, Bend of the River, The Naked Spur, The Far Country… Martin Scorsese’s movies, as I entered my teenage years, James Cameron’s The Terminator… I saw a lot of movies growing up, but the movie that I remember seeing and thinking I had to be involved with movies in some way was One Flew Over the Cuckoo’s Nest.

We had a substitute teacher looking after us in English when I was 15. He didn’t know what to do with us so he said he would let us watch the film, even though it was an 18 certificate, beacuse he felt we were grown up enough to watch it, which was completely untrue (laughs), we were not nearly grown up enough to watch it. But I remember watching it and it just blew my head off, I thought it was absolutely incredible. That’s what remains as one of my favourite films, a film that I watch again and again quite regularly. So, that would be the movie that made me think – I gotta do that, in some way. So I guess I was involved with movies before I went to university, but the idea of writing about them didn’t really crystalize until university.

When you look back at your career, how hard was it to reach these heights?

Well, I think it’s probably harder to start today than it was when I started, which was back in ’98, ’99. It felt like there were more positions then, more websites which were actually paying people to review for them. There are more websites now, but it’s more a labour of love for people. It’s extremely difficult in terms of working your way up in a magazine. I used to edit a magazine called Total Film. I found it rewarding and enjoyable in part, but also difficult – it was a new thing to do and I was quite young for doing it. But I felt at the time that was something I needed to do, in terms of learning, but also because I felt that in order to get to a position like where I am now I needed to have that experience, go through that. I worked long hours – probably harder work than people imagine, because people imagine my job is pretty much just watching movies and talking to famous people. But, you know, I can’t complain, I was really fortunate to do the job. I learned a great deal and it got me to this position now.

Do you miss working on radio and television?

Not desperately. I enjoyed it while I did it, but it wasn’t ultimately my goal. I think there are people who are much better than me at that, like Mark Kermode, for instance, who is a really good writer, but also fantastic on television and radio. I don’t think I was ever going to be as good as him. And there’s the fact that I moved away from London and I couldn’t carry on doing that. But it wasn’t my dream to be like Mark, nor was I ever good enough to be like him, he’s on his own. But it was fun and I did enjoy it, I met people that I liked, and it was nice for my mum and dad and my grandparents to see me on the telly occasionally, but it’s not the end of the world I don’t do it anymore.

Can you remember the first interview you ever did with a Hollywood bigshot?

Well, the first interview I distinctly remember was the one with Rod Steiger. I think it was about a film called Poolhall Junkies, but it wasn’t really about the film. He was in town, I think, for Pierce Brosnan’s wedding. His publicist got in touch with me, and I was a freelance journalist just trying to find my way. I remember interviewing him and he was terrific. Sadly, I couldn’t place the piece anywhere because at the time I wasn’t well connected and the only connection I had said, „What’s he got coming out?“ which I remember being disappointed by because I thought he gave a great interview. I remember thinking, ‘He’s Rod Steiger, man, what does he need to have coming out?! ‘

The first real movie star I interviewed was Matt Damon, for Bourne Identity. He was great, very frank, very friendly. He gave me tickets to see his play that was in the West End,  which I went to see a couple of days later with my wife, and I kinda thought, ‘Hey, this is what it’s going to be like, every gig is going to be like this.’ Every gig, of course, can’t be like that, he’s an unusually open and friendly kind of guy. It was a great experience.

When you say not every gig is like that, you’re implying you had some unpleasant experiences?

It’s probably the question I’m asked most by friends. They want to know if I met anyone who’s an idiot, who I didn’t like. There are people you meet who you don’t warm to, you’re not going to click with everybody. And there are people you think, ‘I’m going to be quite happy if I don’t interview you again’, and of course there are people who would be quite happy if they never saw you, either. But there hasn’t been any dramatic fallings-out with anybody, nothing like that… It’s a fairly dull answer, I’m afraid.

In your career, you’ve talked to such movie icons as Jack Nicholson, Oliver Stone, George Clooney, Woody Allen, Meryl Streep… and now you’re talking to me. Despite spending time with such Hollywood heroes, you obviously remained modest and approachable. How hard is it to keep your feet on the ground in your line of business?

Not particularly difficult. Even if I was mates with a lot of these people, which I’m not, there are certainly ways your friends and family make sure you don’t get too much of a big head. I remember the night I found out I was going to interview Jack Nicholson, I was absolutely thrilled. I went to bed and said to my wife, „I’m sorry I’m so late in bed, but I’ve just found out that I’m going to Jack Nicholson’s house next Thursday.“ And she just rolled over, went “Urrrgh, I’m tired“, and rolled over and went back to sleep, which  kinda… (laughs) sums up how interesting that side of my life is, so it’s no problem to keep perspective.

Can you tell me a little about your work with Mr. Jamie Russell? I’ve read that your script for the movie called Packaged has been optioned. When can we expect to see a movie you guys wrote?

I wish I had a good answer to that question, it’s hard to say. There’s Packaged, there are a couple of things in development, there are a couple of short films we’ve written and that we are looking to shoot, which we will shoot, a couple of scripts we’ve done for hire… Packaged is currently with an actor I believe would be perfect for it. But who knows what will happen. You’ve just got to push ahead, be patient, and let the chips fall where they may.

And which actor might that be?

I can’t say who it is. He’s a brilliant British actor, well-known for a particular part, but with the ability to surprise, shock and, I think, move audiences immensely, in the right, contemporary role. Unless he hates the script, in which case he’s a terrible hack who we never even thought of for it – no, never, we deny all knowledge.

Of course. Do you enjoy writing screenplays?

It’s sort of like a combination of the best thing you can do and the worst thing you can do. I love telling stories and writing is something I’ve loved to do ever since I was little. But, of course, you’re frustrated by the limits of your ability. You write something, and think, ‘I just wish it could be better’. Sometimes you’re pleasantly surprised, we came back to a script we’ve written a couple of years before. We did a rewrite on it and said, “Wow, this actually works really well.“ But sometimes you go back to things and think, “Oooh, grief, I need to double-delete the file and burn every copy of it, it’s appalling…“

It’s nice to write with someone. Usually, one of you is up while the other is down, so if you’re struggling to get something done, the other person can pick you up and get on with it. If you’re both down, it can get brutal, and you just end up shouting at each other. But that’s where it helps that I’m working with Jamie, he’s one of my closest friends. Whenever we fall out, we know it will all work itself out in the end. When you’re writing for a living, your goal is to actually sell something. It’s a slightly different pressure when you take something for hire, because you want to please the person you’re writing for, and also do something good, something that’s got a part of yourself in it. So that it’s not hackwork. The hardest thing of working with a writing partner is deciding what you’re going to write. You have to find something the two of you feel equally passionate about, so that one doesn’t end up carrying the other or that you’re trying to write different movies. But we’re baby writers, only been doing it for a short period of time, at least professionally.

You’ve recently commented how even the worst movies deserve more than a „meh“ reaction from the audience, how every movie deserves proper criticism, no matter how bad it ends up to be. Well, my question is – did you ever make filmmakers angry with your negative comments regarding their film? Were there any uncomfortable situations, were people offended?

Nothing that I can go on the record about. (laughs) I’ve heard that a couple of directors were frustrated by something that I’ve written. In that instance, I would stand by what I wrote, as I believe I was right. It was just my opinion, I wasn’t trying to be difficult or snide. I can think of other occasions when filmmakers, if they read the piece, probably should be upset. There are stuff that I’ve written which I regret…

Well, to be honest, we don’t have that many readers, so your secrets are basically safe with me…

(laughs) Well, it’s all pretty much hearsay, I don’t know anything for a fact… But I know my way of reviewing has changed since the beginning of my career. When I was 21, I thought it was the funniest thing in the world to tear someone’s work apart. You’re trying to be impressive, you’re trying to make people laugh, you’re trying to prove how clever you are to yourself as much as anybody else. I think that’s a consistant problem, a thing that a lot of critics do, just trying to show how clever they are, even established critics, they go for the gag. I’ve done that before, certainly when I was starting out. On a couple of occasions I would go for a gag, instead of for what was necessarily true. Or it was true, but it certainly wasn’t the most constructive way of putting it, but put in a way to make the reader laugh. When you get to know more filmmakers and actors, you realize how difficult it is to get this stuff done, even to get bad movies done. I mean, some stuff’s hateful crap and deserves to be torn apart. There’s a difference between that and the stuff that’s well-meaning. You have to measure people according to what they appear to be setting out to make,.

The thing is, I used to relish writing about a bad film. Now I just feel sad. I wish for their sake and for the audiences that it could have been better. It’s extremely difficult to make a good movie, and even making a bad movie can be really hard. Yeah, there are some filmmakers that you think get everything they deserve, really. But there are some people who get dismissed unfairly, and I’m sure I’ve done that in the past. The problem with the internet is, I go back and stumble across a harsh review that surprises me, and then it turns out it was mine. I wish could go back sometimes and just find and delete some stuff I’ve written, but sadly, it seems like it’s there forever.

Speaking of established critics, this year we lost one of the true greats of film criticism, Roger Ebert. What are your thoughts on him?

A remarkable man. In his behaviour over the last few years, going through everything he was going through, he seemed to be a remarkable individual and an inspiring man. I’ve read his stuff over the years, growing up and going into film journalism, and I’ve certainly been influenced by it, sometimes unconsciously and sometimes consciously (basically ripping him off). Philip French is another. He’s retiring in August. I wonder how many more people like that there will be, or if there will be any critics like them, with such guts. To watch movies week in, week out, and then write about them in a consistantly interesting, informed and entertaining fashion, is extremely hard. There are only a few people who can do it, even for a few months, let alone fifty years.

You knew Roger Ebert personally?

I only met him very briefly on a plane in Cannes about 14 years ago. I told him what a difference he had made and how much he meant to me, and I think he was kind of annoyed that I interrupted his conversation (laughs). But I don’t blame him, he was in the middle of talking to three or four different people.

Ebert once wrote how, because of the rule of supply and demand, and the tendency of the studios to indulge the audience, contemporary mainstream Hollywood basically consisted of violence and vulgar teen comedies. Is your opinion of the current state of the movie business equally negative and pessimistic?

No. I think there’s some dreadful stuff out there, there’s some great stuff out there, but I think it’s always been the same. We say, „Oh, the seventies were fantastic, the thirties were fantastic.“ But obviously we remember the good ones. There are plenty of bad films made in those eras, as well. There aren’t that many really great films made in any given year.

Sometimes it does feel we’d like a little bit more variety. Sometimes you do want movies that are about something other than spandex, but at the same time, there are some really enjoyable things in those movies as well. I mean, I’m really looking forward to Man of Steel. And the Wolverine, and the other Marvel movies… There are interesting things in those movies. Sometimes it does feel we’d like a little bit more variety in our blockbusters.

Movies have always been about making money, of course. When you watch a movie these days, you sometimes think, ‘This is a great product, but it’s not a great movie.’ It’s very ably put together, but it’s kinda cynical and doesn’t have a soul to it. The craftmanship is fantastic, it looks great, but there’s nothing inside it. But I suspect that’s how people felt in the sixties and seventies, as well. I’m sure there were times when people watched The Towering Inferno, and thought, ‘Oh my God, is this what cinema has come to?’ (laughs) I think that for all the downsides of contemporary cinema there are the upsides, as well. It will be really interesting to see what happens with the new distribution models, such as Netflix.

I listened to Steven Soderbergh’s address on cinema the other day, when he talked about the hopelesness of what mainstream Hollywood was turning into. But I feel it goes in waves – it may seem it’s going bad at the moment, but it will come back. Movies like The Place Beyond the Pines, for example, make me happy and give me hope.

I’m going to see it tonight.

I think it’s terrific.

Among all your interviews, who did you feel most comfortable talking to?

I would have to say Matt Damon, because that was the first interview I’ve ever done and he put me completely at ease. He was very gracious, even when I asked him one really stupid question…

What was it?

I asked him something about his personal life, which I thought was something I needed to do to be a kind of „proper“ journalist. I learnt from that: never ask anything you wouldn’t be happy to answer yourself. And also, never ask anything you think somebody else would like you to ask. Ask only the stuff you feel comfortable asking. Also, I’ve interviewed Edward Norton a few times over the years, things always went really well with him. Very smart guy, good company. David Fincher, who I’ve interviewed numerous times… My first interview with him was, I believe, January 2005, and I turned out almost an hour late, utterly terrified, because I’d heard he didn’t like journalists. Fortunately, his previous meetings overran, so I ended up waiting for him. I worked really hard on my research on the film, it was the piece about Fight Club. These interviews would probably stand out as the ones I enjoyed the most.

I’m glad you mentioned Fincher, one of the two directors I wanted to talk to you about. I read your pieces on him. Fight Club, Zodiac, Social Network, House of Cards… No doubt about it, your opionion on the filmmaker is rather high?

Yeah, well, I think he’s a genius. He was my favourite filmmaker before I interviewed him. I remember watching Alien 3, which I don’t like now as much as I did then. I remember watching it, I would’ve been, what, 16-17, I guess… Maybe 18. I remember seeing Se7en and being blown away by the movie. I think it still stands as one of the best films of the nineties. Then I saw Fight Club, and I remember walking out of the theatre thinking, ‘Man, I’ve got to speak to everyone involved in this.’ Fortunately, I subsequently did – five or six years later. I’ve liked each and every one of his movies. I think he’s fearless.

I’ve read your extremely positive reviews of Chris Nolan’s Inception and TDKR. I wanted to ask you, how would you rate Nolan compared to the finest directors of our time?

In terms of filmmakers whose work I look forward to, there are Fincher and Nolan, and Soderbergh, who is sadly retired or on a hiatus. I need to watch TDKR again, I’ve only seen it once when it was released. I’ve been an admirer of his work. My favourite Nolan was actually Batman Begins. They’re all terrific films, but that movie redefined what was possible in the superhero movie. And the fact that he got to make Inception, a film that interesting and daft. He’s a guy who has found a way to present original ideas through a studio machine. On his way to the top he got some help from Soderbergh, who executive-produced Insomnia…

… which you named Nolan’s worst movie…

Yeah, I would say so. But even though it’s a film I don’t have a great deal of affection for, there’s still interesting stuff in it, I’ve still seen it a couple of times.

To conclude this pleasant conversation, a couple of questions regarding your taste in movies. Who is the greatest director today?

For me, it’s Fincher. I guess it just comes down to taste. I’m always excited to see what he does next. You know, if I had to watch only one film a year, it would be whatever film he’s doing. No doubt about it.

As hard as this question is, what is the greatest movie of all time, the ultimate number one?

Well, I can give you my five favourite movies. Fight Club. It’s a Wonderful Life. One Flew Over the Cuckoo’s Nest. The Searchers. And… Mean Streets.

How often do you receive interview requests like these? What’s it like to be on the wrong end of a microphone?

Not often. I think this is probably the third interview I’ve done, at least for a print/web Q&A. I find it odd – though I’m much more comfortable doing this type of thing than any on-camera stuff, where I really get verbal diarrhea. Yes, even worse than this. It’s peculiar – and flattering – to be asked. I just have to try not to say anything too stupid.

Piše: Ivan Andrijanić

08.05.2013, 10:14h

Križanje spotovske i filmske industrije vrlo često je bilo sinonim za bezidejnost i neinventivnost, te velik broj autora koji su nikli iz tog miljea sjajno su se uklapali u konfekcijski Hollywood, ne nudeći nešto posebno novo i zanimljivo kroz svoju filmografiju. Naravno, pravilo ipak nije, tako da smo iz tog svijeta dobili s druge strane i pravi mali niz osebujnih imena (Spike Jonze, Michel Gondry, David Fincher).

Pojavio se već davne 1985. i jedan vrlo talentirani tip te režirao zanimljivi, nažalost potpuno neprimjećeni mali film Static, koji je propao te karijeru mladog filmaša preusmjerio na glazbene spotove. Bio je to danas poznati i afirmirani Mark Romanek, zaslužan za čitav niz suradnji s velikim imenima, kao što su David Bowie, Iggy Pop, R.E.M., Sonic Youth, Morrissey te Johnny Cash. Vjerojatno je najupečatljiviji njegov rad na Closeru, za glasovite Nine Inch Nailse, poprilično opskurnom video uratku, koji se svojim snuff ugođajem totalno odskakao od onoga što se moglo pronaći na MTV-u tokom 90-ih.

2002. vratio se u svijet filma i potpisao odlični One Hour Photo, a da mu leže teške teme potvrdio je jednako kvalitetnim uratkom iz 2010. godine, nazvan Never Let Me Go. Prema novim informacijama, izgleda da je uspješno prodao priču za jednu seriju, koja bi se trebala prikazivati na televizijskoj mreži FX. Naslov se još ne zna, ali ideja je navodno inspirirana stvarnim događajima. Tko, što, gdje, kako i zašto, vjerujem da ćemo vrlo skoro saznati.

Piše: Marko Pačar

24.04.2013, 13:30h

Klub boraca (Fight Club, 1999., 139 min.)

Režija: David Fincher

Scenarij: Jim Uhls na temelju romana Chucka Palahniuka

Glume: Edward Norton, Brad Pitt, Helena Bonham Carter, Meat Loaf

 

Prvo pravilo kluba boraca kaže da se ne smije pričati o klubu boraca. E sada, s obzirom da nisam u klubu boraca (tetkica sam, šta ću?) i da, kao svaki pravi student filozofskog fakulteta (u mom slučaju bivšeg filozofskog), koketiram s anarhizmom bez nekog valjanog razloga i mislim da su pravila za budale, ne samo da ću pričati o klubu boraca, već ću ga i recenzirati. Jebi se, klube, nećeš mi govoriti što da radim.

Sad kada razmislim o tome, Fight Club je svijet zadužio na više razina. Riječ je o filmu koji je ponudio mogućnost brojnima da, koristeći Facebook i druge društvene mreže, slikom Helene Bonham Carter poruče čitavom svijetu kako ne uvlače dim cigarete i kako su “odjednom osjetili ništa”, razvlačeći svoj lajkometar u crveno, ma što god im ta slika predstavljala u životu. Brojne žene su uzdisale gledajući, tada mlađahnog, Brada Pitta, čije su istaknute crte između prepona i trbušnih (nemam pojma kako se zovu) utjecale na to da, barem na trenutak, zaborave kako ih u stvarnosti čeka salasti partner koji, s pivom i listićem iz kladionice u ruci, nervozno čeka četvrtfinale Lige prvaka gladeći svoju trbušinu. I tako, baš kao što je poharao mokre snove brojnih žena, Fight Club je poharao i kinodvorane diljem svijeta i postao, uz Clockwork Orange, vjerojatno najdraži film prosječnog 20- i 30-godišnjaka. Sve to mu je priskrbilo kultni status te, barem u ovom trenutku, mjesto među 10 najbolje ocijenjenih filmova na IMDB-u. Fight Club je još jedan film koji je dobrano zagazio u onu sivu zonu o kojoj sam pisao u nekim ranijim recenzijama te tako postao dio elitnog društva filmova koji su transcendentirali klasičnu “slika-zvuk-fabula” filmsku shemu i postali besmrtni. On je, sa svojom bespoštednom kritikom konzumerističkog društva koje je bujalo 90-ih godina, potpuno zaslužio status remek-djela kojim se često etiketira, tako postavši (ako se mene pita), uz Let iznad kukavičjeg gnijezda i Dr. Strangelovea najsnažnija filmska kritika ljudskog društva koja je izmigoljila iz nekog losanđeleskog studija.

David Fincher je tu mogućnost nanjušio kada je 1996. godine pročitao istoimenu novelu te, potaknut tko zna čime, odlučio snimiti film po njoj, što je tri godine kasnije i napravio. Film prati bezimenog protagonista (Norton) koji proživljava kafkijansku egzistencijalnu krizu zbog čega pati, između ostalog, od nesanice. Mučen brojnim problemima, on se odluči prijaviti na terapeutske grupe koje s vremenom (unatoč tome što je u potpunosti zdrav) postanu njegova opsesija pošto primjeti kako mu one pomažu. No, s vremenom, on upoznaje Marlu Singer (Carter), varalicu poput sebe, nakon čega opet počne patiti od nesanice. Suočen s povratkom poremećaja, on na jednom poslovnom putovanju upoznaje Tylera Durdena (Pitt), prodavača sapuna s kojim se ubrzo sprijatelji. Protagonist ubrzo biva upleten u Durdenov underground klub boraca čije borbe među članovima, na gotovo ritualan način, postane katarza njemu i njemu sličnima. Klub boraca postaje sve popularniji, a dinamika organizacije je sažeta u osam pravila. Prvo pravilo je navedeno u početku recenzije, dok drugo pravilo govori da, ukoliko to nekim čudom niste do sada napravili, prestanete čitati recenziju i pogledate prije nego vas se bližnji odreknu.

A bližnji bi vas se trebali i odreći ako je scena u kojoj Helena Bonham Carter ne osjeća ništa jedino što vam je ostalo u glavi nakon gledanja filma. Fincherovi junaci, kombinirajući izvrsne dijaloge u sjajno izvedenim, često surealnim, scenama pokazali su divovski srednji prst otuđenju i pasivnom konzumerizmu. Durden je tako postao jedan od najupečatljivijih likova moderne kinematografije – lik čija ekscentrična pobuna nije ništa nego reakcija na mračno doba kraja 20. stoljeća. Klub boraca se, ponajprije maestralnom izvedbom glumačke postave, u kratkom roku nametnuo kao neizbježan manifest apsurda modernog doba. Načini na koje on to čini su briljantni – Fincher se posebice istakao u spretnom kombiniranju elemenata humora i totalne makljaže. Iako film definitivno nije šetnja kroz tratinčice, ne pretjerujmo sa zgražanjem nad scenama nasilja – osim ako netko zaista ne smatra da “My Little Pony: Friendship Is Magic” može vjerno ilustrirati teme koje ovaj film pokriva.

Sve u svemu, Klub boraca i dan-danas oduševljava svojom smjelošću. Riječ je o filmu koji je Akademija potpuno izignorirala, zanemarila i pljunula – sasvim razumljiva reakcija ako razmislimo kako je Fincher njime pljunuo u lice, ne samo Akademiji, već i čitavom medijskom establishmentu. Ovo je šaka u glavu, noga u guzicu, kamen u potiljak svemu što smo znali i u što smo vjerovali. Na toj razini, film postaje upravo ono što njegovi likovi predstavljaju. On se, baš poput njih, tehničkim nokautom obračunava s egzistencijalnih problemima u modernim vremenima, na način kakav smo, gotovo stoljeće ranije, mogli vidjeti kod pisaca poput Kafke ili Camusa. On ne mora biti vaš najdraži film. Ne morate ga uopće voljeti. Ali, osim ako zaista odjednom ne osjećate ništa, morate priznati kako je riječ o nečemu što je stvarno veliko, barem kao ideja.

Piše: Deni Zgonjanin

03.04.2013, 11:03h

Australska vlada već dulje vrijeme pokušava nagovoriti Davida Finchera i Disney da snimaju 20 000 Leagues Under the Sea remake kod njih, što Disney uporno odbija. Prvotni Disneyjev zahtjev je bio da dobije povrat poreza od 30%, kao i Fox čiji se Wolverine snimao u Australiji pod istim uvjetima.

No, vlada down under nije pristala na takvu ponudu, ali je zato poslala novu u kojoj nude financijsku potporu filmu u obliku 22, 5 milijuna dolara. Zašto toliko inzistiraju na tome? Zato jer bi po njihovoj računici, snimanje filma zaposlilo 2000 radnika i pomoglo njihovoj ekonomiji.

Disney još nije odgovorio na ponudu, navodno zbog činjenice da projekt još nema glavnog glumca, nakon što je Brad Pitt odustao od uloge kapetana Nemoa. Jedan od kandidata je bio i Channing Tatum, no i to je propalo zbog glumčevog prenatrpanog rasporeda…

Piše: Deni Zgonjanin

15.02.2013, 12:02h

David Fincher je već prije objasnio fanovima 20.000 Leagues Under the Sea da će mu trebati ogroman budžet ako misli pošteno realizirati ovaj epski remake, pa je krenuo osigurati sredstva na najpopularniji način u Hollywoodu – potpisivanjem velike zvijezde.

Pitao je Brada Pitta, koji je pristao samo ako mu snimanje bude odgovaralo vremenski i lokacijski, nakon čega su glasine oko njegovog angažmana počele jenjavati. No srećom po Finchera, studio iza filma, Disney, je pronašao način da uštede, a opet imaju veliki budžet za film.

Disney je krenuo u pregovore sa Australskom vladom, kako bi dogovorili smanjenje poreza za snimanje u Australiji. Njihova vlada je izgleda spremna ponuditi 30% manji porez Disneyju za projekt, čime bi se uštedilo čak 20 milijuna dolara. Ovim potezom bi Fincherov projekt postao najveća produkcija u povijesti Australije, te bi znatno doprinijela njihovoj ekonomiji…

Piše: Terezija Bjelajac

03.02.2013, 13:56h

Priznati scenarist Scott Burns uhvatio se punom parom novih projekata, i to ne bilo kakvih. Radi se o Fincherovom (Fight Club, Seven) dugo planiranom remake-u 20,000 Leagues Under the Sea za kojeg se govori da bi čak Fincherov miljenik,  Brad Pitt (Fight Club, Snatch), nosio glavnu ulogu i nastavku  Rise of the Planet of the Apes – Dawn of the Planet of the Apes u kojem će redateljsku palicu umjesto redatelja prvog dijela, Ruperta Wyatta, preuzeti Matt Reeves (Let me in, Felicity). Na pitanje u vezi 2000 milja, Burns odgovara de će to biti totalna reinvencija sa potpuno drugačijim pogledom na Nema.

Scotty nam je uključen i u remake Blade Runnera Ridleya Scotta (Prometheus, Alien), a da nije štedio tipkovnicu dokaz je to što je nedavno izašao trailer za njegov projekt, Side Effects Stevena Soderbergha sa Jude Lawom (Closer, Sherlock Holmes), Rooney Marom (The Girl with the Dragon Tattoo) i Channingom Tatumom (Step Up, Magic Mike).

Page 1 of 3123