Posts Tagged ‘Christopher Plummer’

Piše: tonymelo

09.02.2014, 20:24h

Piše: Sven Mikulec

17.04.2012, 14:50h

Godišnjice mogu biti lijepa stvar. Rođendani, srebrni pirovi, V-Day, zlatni pirovi, obljetnice mature – prisjećanja dragih nam i značajnih događaja uz butelje vina, finu hranu, ponekad i živu glazbu… A tu su i one malo tužnije prigode. Mariane Pearl, primjerice, svakog 1. veljače u godini vjerojatno ne izlazi iz mraka svoje sobe.

Njen suprug, Daniel Pearl, početkom dvijetisućitih bio je jedan od aktivnijih i relevantnijih američkih novinara stacioniranih na Bliskom Istoku. Iako je njegov rad u sklopu južnoazijske podružnice Wall Street Journala bio za svaku pohvalu, pravu slavu, nažalost, stekao je na posve krivi način.

Nakon rušenja Blizanaca i američkog agresivnog odgovora u obliku pritiska na Al-Qaedu, Amerikanci su postali popularnom metom u Afganistanu, Pakistanu i okolici. Ugroženi friško objavljenim „ratom protiv terorizma“ predvođenim Bushom Mlađim, bliskoistočni muslimanski ekstremisti pojačali su svoju aktivnost. Na krivom mjestu, u krivo vrijeme i tragično krive nacionalnosti, početkom siječnja 2001. godine Daniel Pearl namamljen je u klopku, pod obećanjem ekskluzivnog intervjua s jednim od lokalnih glavešina te je otet i zatočen u jednu privatnu kuću usred Karachija, gdje je privremeno živio s trudnom suprugom. Otmičari su Mariane bacili u očaj nerealnim zahtjevima koje američka vlada, ionako izrazito kruta prema pregovaranju s teroristima, nije željela ispuniti (nešto vezano za zarobljenike u Guantanamo Bayju, da sad ne zagazimo preduboko u mutne političke vode), a nada da će se novinar vratiti kući trajala je do 21. veljače. Tada je, nažalost, objavljena snimka na kojoj jedan od otmičara Danielu reže glavu.

Raskomadano tijelo ambicioznog novinara pronađeno je gotovo četiri mjeseca kasnije na lokalnom groblju. U čast Dannyja Pearla, predanog novinara, budućeg oca i obiteljskog čovjeka, jedne od nebrojenih malih žrtava velikog plesa politike, pokušao sam sastaviti listu kvalitetnih filmova s novinarima u centru pažnje. Siguran da mi je promakao pokoji vrhunski naslov, vašim sugestijama ostavljam otvorena vrata, a ako vas ovaj tekst nagovori da nekim filmovima s liste date šansu, ili možda čak da malo i istražite o samome Danielu, eto, bit će mi drago.

 

13. Veliko srce (A Mighty Heart, 2007.)

Temeljen na knjizi Danielove supruge, Mariane Pearl, ovaj je film prikazao posljednjih mjesec dana zajedničkoga života tragično rastavljenih supružnika. Britanski redatelj Michael Winterbottom priču je ispričao iz perspektive Mariane, koju je vrlo prirodno, suzdržano i meni iznenađujuće opipljivo na ekranu utjelovila Angelina Jolie, za ovu ulogu izabrana, prema riječima autorice, prvenstveno zbog svoga karaktera. Nesretnog novinara čija je sudbina (baš poput životinjske video snimke) potresla svijet odglumio je samozatajni Dan Futterman, a od poznatijih lica u ovoj dirljivoj posveti Danielu još možemo pronaći i Willa Pattona. „Snimljen za Adama“, u vrijeme Danielove egzekucije njegova još nerođenog sina, A Mighty Heart uspijeva biti iskreno bolan i potresan bez ikakvih politikanskih poruka ili eksplicitnog prikazivanja nasilja, a Jolie je, prema riječima mojih mnogo cjenjenijih kolega, odigrala do današnjeg dana jednu od svojih najvećih uloga, kojom sugerira da u njoj ima potencijala i za više od Tomb Raidera ili Salta.

 

12. U vrtlogu igre (State of Play, 2009.)

Ohrabren Posljednjim škotskim kraljem, Kevin McDonald bacio se u vode političkog trilera i isplivao s ovim intrigantnim filmićem prepunim velikih glumačkih faca i brojnih twistova koji opravdavaju hrvatsku verziju prijevoda filma. Temeljena na uspješnoj BBC-jevoj šestodijelnoj seriji iz 2003., McDonaldova priča o prekaljenom novinaru gladnom prave priče i njegovoj ljepuškastoj asistentici koji se svim zubima uhvate za skandaloznu misterioznu smrt kongresmenove ljubavnice donosi iznenađujuće mnogo napetosti i dobrih glumačkih izvedbi, iako vjerujem da filmu ne bi uopće štetilo da su se pokojem twistu i zahvalili, jer ipak je teško u dvosatni kalup ugurati radnju tri puta duže serije. Uvodeći novitete koji su navodno uglavnom podigle razinu kvalitete (kažem navodno, jer mi tek predstoji pogledati serijal), State of Play kvalitetan je triler s prilično suvislom, mračnom pričom koji možemo smatrati odavanjem počasti staromodnom, poštenom novinarstvu, a u društvu Russella Crowea, Rachel McAdams, Jeffa Danielsa, Helen Mirren, Jasona Batemana i vječito (nepravedno?) ismijavanoga Bena Afflecka stvarno nije teško provesti sasvim ugodnu večer.

 

11. Lažljivi Glass (Shattered Glass, 2003.)

Među „divove“ novinarskih filmova stao je filmić koji nije zaradio svjetsku slavu i milijune, koji će se vjerojatno rijetko tko sjetiti preporučiti i koji se ne bavi velikim novinarima u čast čijeg je integriteta, upornosti i talenta ova lista i sastavljena. Shattered Glass priča je, ustvari, o velikoj sramoti novinarske profesije, čovjeku čija je prividno uspješna karijera u cijenjenom časopisu The New Republic okončala kad se otkrilo kako je većinu svojih hvaljenih članaka jednostavno izmislio, lažiravši izvore, izmislivši citate, stvorivši priče za laku noć. Hayden Christensen briljira u ulozi ambicijom i pritiskom slomljenog Glassa, a ovaj se izvrstan prikaz novinarske svakodnevice i intrigantan prozor u mozak čovjeka uhvaćenog u teškoj laži vrlo lako našao na ovoj toptrinajstici iz jednostavnog razloga što se zaista radi o neočekivano uspjelom filmu. S obzirom na box office (ne)uspjeh, ne baš strahopoštovanja vrijedan renome i glavnoga glumca koji, primijetih, mnoge odbija već u startu, Shattered Glass jedno je od ugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme i dokaz da se odličan novinarski film može napraviti čak i kad su u centru pažnje osobe vrijedne valjda svega osim divljenja.

 

10. Foreign Correspondent (1940.)

Najstariji film s ove naše liste vraća nas na sami početak Drugog svjetskog rata, kad je Amerika stajala sa strane i gledala kako nacizam i fašizam šamaraju Europu i kad ju je trebalo malo pogurnuti, osvijestiti, prenuti iz sna. Taj je dio solidno izveo stari majstor Hitchcock, snimivši zanimljiv triler koji je nacistički bog propagande Goebbels navodno nazvao „remek-djelom propagande, prvoklasnim ostvarenjem koje će bez sumnje ostvariti određen dojam na široke mase ljudi u neprijateljskim zemljama“. Ljutit što ne dobiva tražene odgovore od svojih vanjskih dopisnika glede prijetećeg ratnog sukoba u Europi, glavni urednik New York Globea odlučuje u uzavrelu atmosferu predratne napetosti poslati slabo upućenog ali praktičnog i predanog novinara (Joel McCrea) koji, uskoro po svom dolasku, ne samo da se zaljubi, nego i otkrije sneaky plan skupine urotnika koji od otetog nizozemskog diplomata žele izvući informacije koje bi, kad rat konačno izbije, postale iznimno vrijedne. Strani dopisnik možda je malo naivan i očito programatski snimljen (Kao da su svjetla svugdje pogašena… osim u Americi. Ostavite ta svjetla upaljenima.), ali je svejedno uzbudljiv i pametan, s mnogim zanimljivim detaljima koji na prvo gledanje možda uspiju i promaknuti. Interesantan špijunski triler snimljen u samo predvečerje rata američku premijeru doživio je samo tjedan dana prije bombardiranja Londona, a da je stigao u pravo vrijeme i pogodio opću atmosferu među narodom potvrđuje i šest nominacija za Oscara.

 

9. Zanimanje: reporter (The Passenger, 1975.)

Antonionijev treći film na engleskome jeziku hvaljena je pripovijest o razočaranome novinaru, koji, sit karijere, braka i življenja života prema pravilima, tijekom beznadne potrage za pričom u Čadu preuzima identitet svoga novostečenoga prijatelja, kad se ovaj jednoga jutra probudi mrtav. Pokušaj da se s tuđom putovnicom i malo Juhu ljepila riješi cjelokupnoga starog života ipak ne prolazi toliko idilično koliko je očekivao, kad saznaje da je supruzi ipak bilo dovoljno stalo do njega da počne kopati po izvještajima o njegovoj smrti, kao i da čovjek čiji je identitet preuzeo možda i nije bio jednostavni trgovac kakvim se predstavljao. Tada 38-godišnji Jack Nicholson, koji je iza sebe već imao Easy Ridera, Chinatown i Five Easy Pieces (Let je izašao svega nekoliko mjeseci poslije), pokupio je sve moguće pohvale za svoju interpretaciju otuđenoga reportera, svojom izvedbom postigavši da slatkica Maria Schneider (Posljednji tango u Parizu) djeluje pomalo nezainteresirano i blijedo, a Antonionijeva – usprkos teroristima, oružju, ratu i kriminalu – po mom sudu egzistencijalna drama uspješna je demonstracija umijeća baratanja kamerom o kojoj se može razmišljati i nakon mnogo puta diskutiranog završnoga kadra od sedam minuta.

 

8. Korak do slave (Almost Famous, 2000.)

Svakako netipičan film i djelo koji pomalo bode oči kad stoji u društvu ovako ozbiljnih dečki, nostalgična oda Camerona Crowea rock’n'rollu i ludim sedamdesetima donosi nam najmlađeg novinara ove liste. Petnaestogodišnji William Miller (Patrick Fugit) napredni je klinac dvije godine mlađi od svojih vršnjaka jer ga je izrazito zaštitnički nastrojena mama kod kuće podučavala dok su ostala djeca u vanjskom svijetu stjecala prijatelje. Još otkad ga je buntovna sestra zarazila pločama Simona i Garfunkela, Led Zeppelina, The Who, i dr., William je postao veliki obožavatelj glazbe i glazbeni kritičar freelancer koji svoje tekstove šalje poznatom lokalnom kritičaru. Nakon što uspije upasti u backstage rock grupe Stillwater i tamo svojom pojavom i glazbenim znanjem šarmirati članove benda i njihove prateće djevojke-fanove („Band Aid-ice“  – kao groupie cure, samo kakti bez seksa), William Miller započinje svoje nevjerojatno putovanje po čitavoj Americi gdje iz prve ruke saznaje što znači biti rock zvijezda, dok za njegove spisateljske usluge zagrize i veliki Rolling Stone… Pomalo bajkovita, sentimentalna priča o „pravom rocku“ i nekim davnim vremenima ustvari je „mokri san“ svakoga klinca zaluđenoga glazbom, a kad tu istu bajku pričaju Frances McDormand, Phillip Seymour Hoffman, Billy Crudup, Jason Lee i Zooey Deschanel, jasno je da se ne radi o „samo još jednom filmu“. Crowe je u ova nepuna tri sata nagurao svega i svačega, a koliko mu je simpatičan i zabavan konačni produkt dovoljno govori činjenica da mi se film dopao usprkos meni zaista teško probavljivoj Kate Hudson.

 

7. Laku noć. I sretno (Good Night, and Good Luck, 2005.)

Kakva bi ovo lista bila da se na njoj nije pronašlo mjesta za jednog od najvećih reportera prošloga stoljeća? Legendarni Edward R. Murrow slavu je stekao svojim glasovitim javljanjima iz bombardiranoga Londona još početkom ’40.-ih, da bi novinarsku karijeru nastavio kao domaćin uspješne CBS-ove televizijske emisije See It Now, koja je u pedesetima bila iznimno slušana u milijunima američkih kućanstava. George Clooney odabrao je upravo Murrowa i njegov veliki sukob s dežurnim lovcem na (crvene) vještice, senatorom Josephom McCarthyjem, za svoj drugi redateljski projekt, tri godine nakon prvijenca Ispovijedi opasnog uma. Smješten u izrazito napete pedesete godine, kada je nerazumni strah od komunista bio na vrhuncu i kad je McCarthy bez treptaja oka kršio građanska prava u ime višeg cilja obrane domovine, Laku noć, i sretno vjeran je, intrigantan, oku ugodan prikaz junačke borbe CBS-a koja je dala svoj obol konačnom rušenju jednog od najkontroverznijih političara posljeratnog perioda. Svjetlo reflektora odlično je iskoristio David Strathairn, Clooney se zaposlio kao njegov producent i prijatelj, a manje, iako bitne, uloge odigrali su i Robert Downey, Jr., Jeff Daniels, Frank Langella i Harry Ditson. Navodno je testna publika čak prigovarala da se glumac koji utjelovljuje McCarthyja malo previše uživio, ne shvaćajući da je pred njima, ustvari, senator glavom i bradom. Clooney  je spretno ubacio nekoliko arhivskih snimki, čime je itekako dobio na autentičnosti i hladnoratovskoj atmosferi poslijeratne Amerike u trenucima kad je ona sama sebi, ustvari, bila najveća prijetnja. Apsolutna preporuka.

 

6. Godina opasnoga življenja (The Year of Living Dangerously, 1982.)

U ovoj prvoj suradnji Australije i Hollywooda, Peter Weir upoznaje nas s nadobudnim Guyjem Hamiltonom, australskim dopisnikom u Indoneziji koji se baš pred početak neuspješnog državnog udara i posljedičnog „čišćenja“ zemlje od komunista zaljubi u zavodljivu Jill. Uvjerljiva ljubavna priča smještena u krvavu, izgladnjelu i malaričnu Jakartu ojačana je karizmatičnim nastupima mlađahnih legendi Gibson/Weaver, ali među bisere Weirovog atmosferičnog filma pod obavezno se ubraja i Linda Hunt, njujorška glumica koja je svojom predanom interpretacijom patuljastog Billyja Kwana, duše filma, postala prvi glumac ikad nagrađen Oscarom za ulogu osobe suprotnoga spola. Ukomponiravši u cjelinu i romantičnu priču, i političku intrigu, i ozbiljnu kritiku onodobne situacije (koja im je donijela zabranu snimanja u Indoneziji, ali i stotine prijetnji smrću Weiru i Gibsonu od strane uvrijeđenih Muslimana), vjerojatno najveći australski redatelj ikad snimio je jedan od meni najdojmljivijih „novinarskih“ filmova koje sam pogledao dosad, kao i potvrdu da će Gibson u holivudskom vrhu ostati još dugo godina.

 

5. Crveni (Reds, 1981.)

Kad je 1917. u Rusiji izbila revolucija, njene osnovne ideje prešle su tisućama kilometara preko Atlantika sve dok nisu naišle na plodno tlo u skupini istaknutih američkih intelektualaca pod vodstvom novinara, pisca i poznatih socijalista Johna Reeda i njegove supruge, gotovo jednako aktivne Louise. Označeni kao komunisti i opasnost za sve ono u što dobri stari američki kapitalizam vjeruje, Reed i Louise posjetili su Lenjina i dio revolucionarnog duha pokušali prenijeti i na američko tlo, dok su se istovremeno i njihov turbulentan odnos i njegovo narušeno zdravlje polako počeli klimati. Režije i glavne uloge u ovom zanimljivom i dosta opširnom klasiku osamdesetih prihvatio se Warren Beatty, kojem je na ekranu parirala Diane Keaton. Konačni rezultat njihova truda, uz poneku scenu Jacka Nicholsona, Paula Sorvina, Gene Hackmana i Michaela Murphyja, film je koji nam vrlo detaljno, kvalitetno i glumački nadahnuto približava reakciju SAD-a predsjednika Wilsona na dotad nezapamćene događaje koji su se odigrali na teritoriju jednog od američkih najjačih saveznika. Beatty je hrabro snimio priču kakvu John Reed, istaknuti komunist, autor slavljenih Deset dana koji su potresli svijet i jedini Amerikanac ikada pokopan u Kremlju, stvarno zaslužuje. Dragulj novinarskih filmova, sami vrh Beattyjeva redateljske (a možda i glumačke) karijere, kao i još jedna moćna uloga standardno pouzdane Keatonice. Pogledati!

 

4. Salvador (Salvador, 1986.)

James Woods briljira kao Boyle, otrcani, propali novinar fleksibilnog morala koji, u želji da uhvati još jednu dobru priču i zaradi koju tisuću da dovede život u red, otputuje u El Salvador, u kojem bijesni građanski rat. U društvu jednako „uspješnog“ starog prijatelja (James Belushi), snalažljivi lajavac Boyle u kaotičnim uvjetima represije i totalitarizma pokušat će dovesti svoj život u red, a pritom se i pozabaviti onime u čemu je nekoć bio uspješan – prenošenju tragične priče očima neupućenoga svijeta. Film Olivera Stonea oštra je i transparentna kritika američke uloge u salvadorskom krvoproliću (Washington podržavao desničarske militantne čijim je preuzimanjem vlasti kaos i počeo), ali i nedvosmislena osuda nasilja općenito – ni surovost druge strane nije prešućena. Ova je uloga kao stvorena za Woodsa, a ni Belushi se nema čega sramiti: zajedno čine jezgru upečatljivog filma koji se u memoriju urezuje lakoćom šrapnela.

 

3. Svi predsjednikovi ljudi (All the President’s Men, 1976.)

Naravno da je bilo nemoguće zaobići ovaj Pakulin film, pa jesu li sposobni novinari glavna tema ove liste ili nisu? 1972. godine petoro ljudi uhićeno je prilikom provale u ured Demokratske stranke u Washingtonu, tajanstven događaj koji će, napornim i predanim radom dvojice izuzetnih novinara, Carla Bernsteina i Boba Woodwarda, dvije godine kasnije rezultirati Nixonovom ostavkom, jedinim takvim slučajem u američkoj povijesti. Dustin Hoffman i Robert Redford utjelovili su vjerojatno najpoznatiji američki novinarski dvojac ikada u filmu koji osvaja glumom, tempom, napetošću, ali i kvalitetnim prikazom pravog, muškog, krv-znoj-i-suze novinarstva, u kojem vam više puta zalupe vrata pred nosom nego jadnim Jehovinim svjedocima. Dodajmo da je film snimljen svega dvije godine nakon Nixonove sramotne abdikacije, kad je crvenilo do srama bilo još uvijek dobrano prisutno u debelim američkim obrazima. Vrhunski, inspirirajući, gotovo dokumentarni prikaz ponajvećeg trijumfa američkog novinarstva, vrh  filmova ove tematike i rijedak spoj legendarnih glumaca od čijih samih imena na coveru može zaboljeti glava.

 

2. Probuđena savjest (The Insider, 1999.)

Možda pomalo iznenađujući izbor, s obzirom na sve ove veličine koje sam već naveo na listi, ali stvarno vjerujem kako je 1999. godine Michael Mann, uz pomoć scenarista Erica Rotha i fenomenalnog terceta glumaca Crowe-Pacino-Plummer, stvorio nešto zaista fenomenalno. Ovaj film temeljen na istinitim događajima, preciznije, jednoj od najvećih korporacijskih afera ikad, donosi nam priču o znanstveniku koji dobiva otkaz u tvornici duhana jer se protivio nemoralnoj politici svoga poslodavca, tvrtke koja je svjesno ugrožavala zdravlje kupaca svojih cigareta kako bi prodaja nastavila rasti. Pod pritiskom bivših šefova i prestrašen prijetnjama, praćenjem i maltretiranjem, Jeffrey Wigand odlučuje obznaniti svoju priču svijetu, makar to značilo da prekrši sporazum o tajnosti koji ga je tvrtka natjerala da potpiše, a priliku da pokopa Big Tobacco ponudit će mu producent legendarne CBS-ove televizijske emisije 60 Minutes. Da se ne radi o samo još jednom dokumentarističkom, zamornom prikazu sudskih parnica lijepo govori i podatak da je na Oscarima 2000. godine Mannov film bio zastupljen s čak sedam nominacija.  Nošen pamtljivim ulogama glumačkih divova, pri čemu je teško izdvojiti najboljega (ok, vjerojatno Crowe), The Insider je dojmljiv, inteligentan, napet i, iako traje više od dva i pol sata, nekako završi puno prije nego što biste to željeli.

 

1. Polja smrti (The Killing Fields, 1984.)

Ova priča o velikom prijateljstvu dvojice predanih novinara koji ostaju izvještavati iz Kambodže i nakon što su Crveni Kmeri ugrabili vlast i krenuli u krvavu osvetu i iživljavanje nad pučanstvom podsjetila je svijet na grozote koje je ovaj već duže vremena pokušavao zaboraviti. Istovremeno kritičan prema vanjskoj politici SAD-a i njenoj sklonosti manipulacijama i igricama na međunarodnoj sceni, ovaj prvi od dva značajna filma britansko-francuskog redatelja Rolanda Joffea (dvije godine kasnije izašla je i Misija s De Nirom i Ironsom) vraća nas u Indokinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sam Waterston, laicima poput mene vjerojatno najpoznatiji kao oštri ali pravedni tužitelj iz Zakona i reda, utjelovljuje novinara NY Timesa, jednog od rijetkih stranih novinara koji su ostali u Kambodži i nakon revolucionarnog preuzimanja vlasti od strane komunističkih i izrazito paranoičnih i osvetoljubivih Crvenih Kmera, koji uz pomoć svog vjernog pomoćnika i velikog prijatelja, lokalna fotoreportera Ditha Prana (za ovu ulogu Oscarom nagrađeni, kasnije ubijeni kambodžanski kirurg i ginekolog Haing S. Ngor) nastavlja slati izvještaje sa sve krvavijeg terena. Dirljiva priča o iskrenom prijateljstvu i uzajamnom poštovanju, smještena u najkrvavija polja koja je svijet tada imao, slikovito prenosi potresnu istinu o zbivanjima u zemlji od koje su Amerikanci digli ruke čim im više nije bila potrebna u političkim igricama hladnoratovskog suzbijanja komunizma. Uvijek pouzdani Waterston i odličan naturščik-debitant Ngor, pojačani imenima poput Johna Malkovicha i Craiga T. Nelsona, pričaju nam ponešto prizemniju, pristupačniju priču o zbivanjima oko Vijetnamskog rata, o malim ljudima usred događaja koje ne mogu kontrolirati i rijetkoj ali dobrodošloj zraci svjetla usred možda i najmračnijeg dijela post-hitlerovske ere.

Piše: Matija Pavlic

10.04.2012, 09:19h

Poznati voditelj televizijske kuće CBS, Mike Wallace umro je u 93. godini života. Bio je prepoznatljiv po svojoj ulozi nemilosrdnog voditelja i reportera u kultnoj emisiji 60 Minutes, gdje je intervjuirao mnogobrojne goste iz svijeta politike. Na voditeljskoj pozicije je ostao preko trideset godina (1968.-2006.). Emisija je s vremenom stekla kultni status i smatra se šestom najboljom televizijskom emisijom svih vremena .

Zahvaljujući svojoj popularnosti poslužio je i kao temelj i inspiracija likovima iz čak dva filma, Frost/Nixon (2008.) gdje je Wallacea igrao Stephen Rowe, te film The Insider iz 1999. godine koji je bio temeljen na izvještaju emisije 60 Minutes o žviždaču iz duhanske industrije Jeffreyu Wigandu (Christopher Plummer kao Wallace i Russell Crowe kao Wigand ).

Piše: Izabela Laura

15.03.2012, 23:43h

Muškarci koji mrze žene (The Girl with the Dragon Tattoo, 2011., 158 min.)

Redatelj: David Fincher

Glume: Daniel Craig, Rooney Mara, Christopher Plummer, Stellan Skarsgard

 

Moram iskreno reći da su moji posjeti kinima zadnjih nekoliko godina, koliko god obožavala veliko platno, sadržavali više bojazni ili potpune ravnodušnosti prema onome što će uslijediti kad se svjetla zamrače, negoli entuzijazma, ali najnoviji Fincherov uradak probudio je moje viđenje i vratio nadu da se u kino dvoranu i danas može ući i ostati bez daha, a Muškarci koji mrze žene takav je film. Baš kao uvodna špica s pjesmom Trenta Reznora i Atticusa Rossa: snažan, nabrijan, intrigirajuć i gotovo grešno dobar. Snimljen prema prvom romanu trilogije Millennium Šveđanina Stiega Larsona, Muškarci koji mrze žene, s pravom pričom u rukama vještog redatelja, izvrsnom glumačkom postavom i svim onim tehničkim dijelovima koji su zaslužni za ostvarenje te vizije (Oscar za najbolju montažu), ponovno dokazuje koliki nam užitak filmska umjetnost može pružiti.

Daniel Craig tumači novinara Mikaela Blomkvista koji je, objavivši kao istinite glasine o prljavim poslovima Hansa–Erika Wennerstroma, izgubio kredibilitet, kao i životnu ušteđevinu. Bijeg od očiju javnosti i izlaz iz novčanih neprilika, ali i priliku da razotrije Wennerstroma i vrati ugled, dolazi u liku Henrika Vangera (Christopher Plummer), koji traži od njega da okrije misterij star 40 godina, nestanak njegove nećakinje Harriet za koju sumnja da je ubijena od nekog iz grupe lažljivaca, škrtaca, nasilnika, bivših nacista – nekog iz brojne obitelji Vanger. Mikael prihvaća zadatak, no brzo shvati da mu je potrebna pomoć. A ona će stići u obliku Lisbeth Salander (Rooney Mara), buntovne i neprilagođene, ali briljantne ‘istražiteljice’ s teškom prošlošću i još težim karakterom. S Lisbethinim dolaskom niti zastrašujuće istine polako se počinju povezivati, no malotko iz obitelji Vanger želi istinu; hoće li je Lisbeth i Mikael uspjeti na vrijeme izvući na vidjelo? A svoje živote?

Jedino bolje od napete Larsonove priče jest način na koji je ispričana; od 158 minuta, koliko traje film, niti jedna nije suvišna. Svaka scena jednako je važna i zanimljiva, a opet, ne zamara gledatelja svojom iscrpnošću. Takvom režijom Fincher je postigao ritam filma koji gledatelja stalno drži u iščekivanju, a dao je i jasan osobni pečat: neke scene su možda sadržajno gnjusne, jer predstavljaju neki mogući, tamniji svijet za koji ne želimo da postoji, ali ih je on, kako je Christopher Plummer rekao, načinio s ukusom, a njihovo trajanje jest točno onoliko koliko je potrebno da se u nama probudi neki otpor, neki bunt, savjest i želja za pravdom. Ono što se dogodilo ne možemo izbrisati, ali možemo izravnati račune.

A nitko to ne čini bolje od Rooney Mare u ulozi Lisbeth Salander. Postoje uloge za koje se čini kao da si rođen da bi ih odigrao, a upravo je takvu ostvarila dvadesetsedmogodišnja američka glumica. Iznadprosječno inteligentna, a za ostatak svijeta ‘mentalno nesposobna’, Lisbeth ne vjeruje ljudima, a ni oni ne vjeruju njoj; no razlog njena nepovjerenja prema ljudskom rodu ide dalje od piercinga, tetovaža i neuredne odjeće, nju odbija ono što se nalazi iza skupih odijela, lijepo počeščljane kosice i titule, ona nutrina koja je prečesto trula. I iako saznajemo samo neke detalje njezine prošlosti, savršeno nam je jasno da nije Lisbeth ta koja se jednog dana probudila i samo se tako odlučila otuđiti od svijeta; ljudska trulost i zaspalost sistema na predjelima na kojima je njegova budnost najpotrebnija šamarajući ju je natjerala da stvori vlastiti moralni kodeks koji često nije u skladu sa sustavom. A život na rubu sustava može biti itekako gorak. No, ispod sve te maskerade Lisbeth je i više nego senzibilan pojedinac, spreman i sposoban osjećati i iskazivati isto, biti više čovjekom od mnogih drugih hladnih likova koje susrećemo u Larsonovoj Švedskoj. Ali ne samo to – Lisbeth, tj. Rooney, apsolutno dominira cijelim filmom, i to unatoč puno poznatijim i starijim kolegama poput Plummera, Craiga, Robin Wright, Stellana Skarsgarda.

Ono u čemu najviše uživam, i što možda najviše cijenim, jest kad glumac bez straha i bez pardona ode do kraja u svojoj interpretaciji, a upravo je to učinila Mara. Daniel Craig ostaje samo u njenoj sjeni, iako moram reći da je ovo valjda jedina njegova uloga u kojoj su taj njegov smrzavajući pogled i opća hladnoća koju inače teško povezujem s glumačkom profesijom, u liku sredovječnog, pomalo izgubljenog novinara koji nikako ne može odlučiti puši li cigarete ili ne, odnosno, treba li se pustiti u primamljivo nepoznato ili se držati sigurnog poznatog, našli mjesto.

Lisbeth i Mikael čine istraživački par kakav dosada još nije viđen te je svaki njihov daljni korak gotovo nepredvidiv,par koji,začudno, vrlo dobro funkcinira i lako se uvuče pod kožu. Treba dodati i da je jedan Hrvat našao svoje mjesto ovom projektu, i to Goran Višnjić, koji doduše ima malu ulogu, ali se sa svojom prosijedom kosicom i ozbiljnim držanjem savršeno uklopio u svijet ledene Švedske.

Čak i unatoč zastrašujućoj problematici kojom se bavi, zbog koje se rijetko vraćam mnogim vrijednim filmskim ostvarenjima, Muškarcima bih se zaista rado vratila još koji put.

Fantastično snimljen, kao što je kolega Marin rekao za Tinker Tailor Soldier Spy – prava vizualna, ali ne i samo vizualna poslastica: ovo je film koji ima onaj dobro nam poznati katarzični učinak; dobro, malo nas plaši, ali nas, ne ostavljajući nam puno vremena, suočava sa strahom i daje sigurnost u potpuno uništenje onoga što ga izaziva. A ništa nije boljeg okusa.

Piše: Deni Zgonjanin

27.02.2012, 15:17h

E di su nestali oni zlatni dani Oscara, kada smo kao klinci jedva čekali dodjelu kako bi čuli voditeljske fore i nestrpljivo isčekivali tko će osvojiti glavne nagrade? Najzanimljivija stvar je to što je svake godine bilo napeto, jer nismo znali tko će osvojiti…

Za razliku od posljednjih godina, kad filmovi proglašeni favoritima mjesec dana prije, na samoj dodjeli i poberu nagrade. Kao što je slučaj sa Artistom, koji je pobjednik večeri, iako je imao isti broj osvojenih Oscara kao i Hugo, no ipak u važnijim kategorijama nego potonji.

Moram priznati da mi nije dobro sjela pobjeda Artista za najbolji film, a pogotovo za najboljeg redatelja ali dobro, očito glasači Akademije znaju nešto više nego ja. Meryl Streep je dobila još jednog Oscara za glavnu žensku ulogu, dok je Christopher Plummer napokon nagrađen za sve godine nepoštenog zaobilaženja od strane Akademije. Ostatak pročitajte dolje…

 

BEST PICTURE: The Artist

BEST DIRECTOR: Michael Hazanavicius – The Artist

BEST ACTOR: Jean Dujardin – The Artist

BEST ACTRESS: Meryl Streep – The Iron Lady

BEST SUPPORTING ACTOR: Christopher Plummer – Beginners

BEST SUPPORTING ACTRESS: Octavia Spencer – The Help

BEST ORIGINAL SCREENPLAY: Midnight in Paris

BEST ADAPTED SCREENPLAY: The Descendants

BEST FOREIGN LANGUAGE: A Separation

BEST ANIMATED FEATURE: Rango

BEST ART DIRECTION: Hugo

BEST CINEMATOGRAPHY: Hugo

BEST COSTUME DESIGN: The Artist

BEST DOCUMENTARY FEATURE: Undefeated

BEST DOCUMENTARY SHORT SUBJECT: Saving Face

BEST FILM EDITING: The Girl with the Dragon Tattoo

BEST MAKEUP: The Iron Lady

BEST ORIGINAL SCORE: The Artist

BEST ORIGINAL SONG: The Muppets

BEST SHORT FILM (ANIMATED): The Fantastic Flying Books of Mr. Morris Lessmore

BEST SHORT FILM (LIVE-ACTION): The Shore

BEST SOUND EDITING: Hugo

BEST SOUND MIXING: Hugo

BEST VISUAL EFFECTS: Hugo

Piše: Filip Jakovljević

24.01.2012, 20:07h

Danas su objavljene konačne nominacije za prestižnu nagradu Oscar, a listu predvodi avanturistička drama Martina Scorcesea, Hugo, koji je sakupio 11 nominacija, uključujući one za najbolji film, redatelja i scenarij. Slijedi ga osvajač ovogodišnjeg Zlatnog globusa, The Artist, s deset nominacija.

Za najbolju glavnu mušku ulogu su favoriti Brad Pitt i George Clooney, dok je za najbolju žensku ulogu, po 17. put u karijeri, nominirana Meryl Streep. 84. ceremonija dodjele Oscara održat će se tradicionalno u dvorani Kodak Theatrea, 26. veljače ove godine.

Nominacije u popularnijim kategorijama su:

Najbolji film: The Artist, The Descendants, Extremely Loud and Incredibly Close, The Help, Hugo, Midnight in Paris, Moneyball, The Tree of Life, War Horse


Glavna muška uloga: Demian Bichir (A Better Life), George Clooney (The Descendants), Jean Dujardin (The Artist), Gary Oldman (Tinker Tailor Soldier Spy), Brad Pitt (Moneyball)
Glavna ženska uloga: Glenn Close (Albert Nobbs), Viola Davis (The Help), Rooney Mara (The Girl with the Dragon Tattoo), Meryl Streep (The Iron Lady), Michelle Williams (My Week with Marilyn)

 
Sporedna muška uloga: Kenneth Branagh (My Week with Marilyn), Jonah Hill (Moneyball), Nick Nolte (Warrior), Christopher Plummer (Beginners), Max von Sydow (Extremely Loud and Incredibly Close)

 
Sporedna ženska uloga: Berenice Bejo (The Artist), Jessica Chastain (The Help), Melissa McCarthy (Bridesmaids), Janet McTeer (Albert Nobbs), Octavia Spencer (The Help)

 
Najbolji redatelj: Woody Allen (Midnight in Paris), Michel Hazanavicius (The Artist), Terrence Malick (The Tree of Life), Alexander Payne (The Descendants), Martin Scorcese (Hugo)

 
Listu ovogodišnjih nominacija možete pogledati na stranici ovdje.

Piše: Sven Mikulec

16.01.2012, 13:14h

Sinoć je u hotelu Beverly Hilton u Los Angelesu (gdje drugdje) održana 60. dodjela Zlatnih globusa, najcjenjeniji i često najmjerodavniji uvod u grabanje za Oscare. U svečanosti koju je, nekima pomalo iznenađujuće nakon prošlogodišnje kontroverzne (ali duhovite) dodjele, ponovno vodio Ricky Gervais, zadovoljni kući prije svih vjerojatno idu ekipe iz The Artist i The Descendants.

Nakon jučerašnje žetve globusa, The Artist je bogatiji za čak tri priznanja: najbolja komedija ili mjuzikl, najbolji glavni glumac (Jean Dujardin) i najbolji score. Novom filmu Alexandera Paynea (Sideways, About Schmidt), pak, dodijeljena je titula najbolje drame i najboljeg glavnoga glumca (Clooney).

Na ostalim frontovima, najboljim glavnim glumicama proglašene su Meryl Streep (The Iron Lady) u kategoriji drama i Michelle Williams (My Week with Marilyn) za komediju/mjuzikl, najbolji sporedni glumci su Christopher Plummer (Beginners) i Octavia Spencer (The Help), priznanje za najboljeg redatelja primio je Scorsese za Huga, prošlogodišnji najbolji scenarij, po mišljenju Hollywood Foreign Press Associationa, je Allenova Ponoć u Parizu, a najbolji strani film je, ovdje već prokomentirani, A Separation.

Što se televizijskog svijeta tiče, najboljom serijom u kategoriji drama proglašen je Homeland s Damianom Lewisom i njegovom kolegicom Claire Danes (ovdje također nagrađena kao najbolja glumica u TV drami), dok je u kategoriji komedije globus pokupio Modern Family. Titulom najbolje može se pohvaliti i mini-serija Downtown Abbey (najbolja mini-serija ili film rađen za TV), a dodatni boost svome egu dobili su i Kelsey Grammer (Boss – najbolji glumac u dramskoj seriji), Matt LeBlanc (Episodes – najbolji glumac što se tiče serija koje spadaju pod komediju ili mjuzikl), Laura Dern (Enlightened – najbolja glumica u komediji/mjuziklu), Idris Elba (Luther – glumac u mini-seriji ili filmu rađenom za TV), Kate Winslet (Mildred Pierce – glumica u mini-seriji ili filmu za TV), Peter Dinklage (Game of Thrones – najbolji sporedni glumac u TV svijetu) i Jessica Lange (American Horror Story – sporedna glumica u TV svijetu). Nagradu za životno djelo „Cecil B. DeMille“, krštenu tim imenom u čast proslavljenog američkog redatelja i producenta, u svoje je krcate vitrine pospremio legendarni Morgan Freeman.

Pola sata sam stavljao linkove, kliknite barem jednom da ne bude džabe. Hvala.

Piše: Jelena Djurdjic

01.10.2011, 13:58h

Jedan od filmova koji se s nestrpljenjem očekuje (ili ga bar mi koji smo čitali knjigu i gledali Oplevov film očekujemo) obećava sve više i više. Remake bi trebao biti pun pogodak iz više razloga, izdvojit ću samo jedan aspekt – originalan film ima sjajnih rješenja, ali i jasnih nedostataka, a Fincher je majka temeljitosti. Nakon teasera i prošlotjednog trailera, Sony objavljuje seriju fotografija na kojima glavni likovi rade normalne, svakodnevne stvari, kao što je, npr., razmjena dima od cigarete.

http://collider.com/daniel-craig-rooney-mara-girl-with-the-dragon-tattoo-images-empire/118056/ – slike
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=hrFgnizJ7qY – trailer

Premijera 21. prosinca. Uloge: Daniel Craig, Rooney Mara, Stellan Skarsgård, Robin Wright, Christopher Plummer i Joely Richardson.

Piše: Sven Mikulec

11.06.2011, 12:20h

Sveti ratnik (Priest, 2011.)

Redatelj: Scott Charles Stewart

Glume: Paul Bettany, Karl Urban, Maggie Q, Cam Gigandet, Lily Collins, Christopher Plummer

 

Dragi Paul Bettany… zar opet?

Nakon prošlogodišnje Legije, sada već kultne iz svih krivih razloga, simpatični engleski glumac, kojeg sam zavolio zbog Legende o vitezu i Genijalnog uma, ponovno se odlučio na religiozno-fantastični ep koji od namijenjenog cilja pada kilometrima daleko. Ovoga puta krila su nestala, ali Bettany se opet igra zaštitnika ljudske rase, gdje će vojsku vampira morati pobijediti, ni manje ni više nego – opet u pustinji, i to ponovno pod redateljskom palicom stručnjaka za vizualne efekte, Scotta Charlesa Stewarta.

Kako nam u stilu kakve dječje slikovnice animirani početak objašnjava, rat između ljudske rase i vampira trajao je stoljećima, što se naglasilo lijepim crtežima u kojima jedan trenutak vampir jede čovjeka s kopljem, a drugi već proždire vojnika s puškom, kao, jel, dugo je trajao. Na rubu uništenja, ljudi se sklanjaju iza zidina Crkve (u “Katedralograd”?!), i kad se činilo da nam svima nema spasa, odjednom se pojavljuju od pape istrenirani sveti ratnici, koji će uništiti neprijateljske snage i ostatak vampira, u maniri pravih Amerikanaca, strpati u rezervate. Kako je kaotičnom svijetu vraćen red, a vampirska prijetnja otklonjena, ti Božji ratnici društvu više nisu bili potrebni, pa su odbačeni, izolirani, osuđeni na samotnjačko životarenje i težak fizički rad, nikad se ne uklopivši među ljude čije su živote spasili. Njihovoj nesposobnosti da budu asimilirani u društvo pomalo je pomogla činjenica da su posred čela imali tetovirane ogromne križeve, hvalevrijedna scenaristička domišljatost koja nama gledateljima valjda olakšava da ih razlikujemo od četvoronožnih vampira bez očiju.

Mi se uključujemo u priču u trenutku kad horda vampira napadne obitelj zemljoradnika Owena (Stephen Moyer) – ženu Shannon (Madchen Amick) mu pobiju, kćer Lucy (Lily Collins) otmu, a on sam preživi dovoljno dugo da pošalje po svog brata, bezimenog Svećenika (Bettany), od kojeg zatraži da vrati curu i ”pobije ih sve”. Svećenik, pak, zatim zamoli Crkvu da mu odobri povratak na funkciju, što ona ne može učiniti jer bi proširila paniku među građanima i narušila si autoritet, budući da je osnovna ideja kojom se crkvena klapa održava na vlasti obećanje da jedino oni mogu zaštititi narod. Iako mu svi ponavljaju (barem deset puta) da ”ići protiv Crkve znaći ići protiv Boga”, on odgovara da mu nije ostavljen nikakav izbor i, ekskomuniciran i lovljen od strane reaktiviranih kolega Svećenika, naš junak kreće u mrak kako bi vratio malu Lucy, dok mu društvo pravi lokalni šerif Hicks (Cam Gigandet), njen dečko i wanna-be revolveraš. A tko je čopio malu? Aha, da, pa tu je i Crni Šešir, prijašnji Svećenikov kolega kojeg ovaj nije uspio spasiti tijekom jedne neuspješne operacije u jednoj od vampirskih košnica.  Nakon što mu je Kraljica poštedjela život i od njega napravila „prvog vampira-čovjeka“ (Blade, anyone? Ili je on crn, pa se ne računa?), on je shvatio koliko je vampirska duša ustvari čišća od ljudske i odlučio povesti tu zubatu vojsku na ljudsku rasu uljuljkanu u lažni osjećaj sigurnosti šupljim parolama Crkvenog vrha. Ali ni to nije sve! Ako izdržite do druge polovice filma, uz to još dobijete i Svećenicu, reaktiviranu, zaljubljenu svetu ratnicu (Maggie Q) koja našem Svećeniku dolazi u pomoć, nesposobna zaboraviti njegove duboke plave oči. Siguran sam da sam zaboravio još nekoga, ali nekako mi se čini da je i ovo sasvim dovoljno. Zbunjuje vas ovaj kratki sadržaj? Vjerovali ili ne, sastavljanje sinopsisa Svetog ratnika ispostavilo se kao teži zadatak od pisanja nekih seminarskih radova, i to vam govori dovoljno o mojim friškim dojmovima o radnji ovog spektakla.

Ne mogu se oteti dojmu da je ova priča finalni proizvod nekog desetogodišnjeg klinca kojem je bilo malo dosadno na vjeronauku pa je načrčkao scenarij koji mu je kasnije ukrao Hyung Min-woo, kineski autor stripa po kojem je ova „cjelovečernja zabava za sve članove obitelji“, kako su si tvorci Cinestarovih letaka dali oduška, zapravo i nastala. Rečenice koje izgovaraju ovi likovi, među njima i poneki respektabilni glumac (jedan Christopher Plummer, pobogu), toliko su pompozne, patetične i na nivou petog osnovne da mi se i ona legendarna Arniejeva replika: „no, fuck YOU“ čini vrhuncem scenarističkog umijeća. Da ne ulazim previše u detalje, jer radi se ipak o sitnicama koje morate sami doživjeti da bi iskustvo gledanja Svetog ratnika bilo zaista potpuno, prisilit ću se da se prisjetim scene u kojoj naš Svećenik neiskusnom Hicksu objašnjava kako, da bi ustrijelio vampira, mora predvidjeti njegovo kretanje, što znači, znati točku A i točku B njegova gibanja. Kad golobradi gunslinger iz petnaestog pokušaja jedva pogodi jednog vampira (veličine Jacquesa!), ne uspije izdržati a da ne dobaci: „Point A meets fucking point B.“ I ostatak je dijaloga takav – patetičan, predramatičan, baš žudi da bude citiran.

Gluma? A što reći, kad Bettany cijelo vrijeme glumi Batmana, s tim nekim forsiranim dubokim glasom. Razumijem ja da je on odmetnik-samotnjak, da mu karijera zahtijeva od njega da bude baš takav nekakav, ali mogao je malo izaći iz kalupa i, ne znam, pričati kao normalan čovjek. Nije Bettany sam po sebi ništa kriv, sve ljute, uvredljive mailove koje primi može mirne duše proslijediti onom klincu sa sata vjeronauka koji ga je učinio takvim. Ono što mu svakako ide u prilog činjenica je da mu desnu ruku, zaljubljenog šerifa, glumi bezlični, iritantni Cam Gigandet (Easy A, Never Back Down), uz kojeg bi valjda i Steven Seagal na trenutke izgledao kao Al Pacino.

Akcijske scene snimljene su solidno, iako koreografije brojnih fajtova i nisu nešto inspirirane. Svećenikovi neprijatelji, pak, nisu me oduševili – vampiri su mogli biti malčice strašniji i sposobniji, a glavni suparnik, nekadašnji Svećenikov prijatelj Crni Šešir, samo na trenutke djeluje kao obećavajući, pošteni nemesis, toliko nužan u ovakvim filmovima. Karl Urban je ovdje svoje odradio, ali nije mogao bogznašto napraviti s tekstom koji je od njega napravio tog smiješnog, osvetoljubivog vampira-kauboja.

Sveti ratnik osvojio je još jednu recku u kategoriji najlošiji: imali smo prilike posvjedočiti jednom od najgorih oružja u povijesti ovakvih spektakala. Blade ima mač, arhanđeo Gabriel u ranijespomenutom Legionu nosi buzdovan, a naš jadan Svećenik sa sobom fura nekakav metalni križ od kojeg očekuješ čuda, a na kraju ga ovaj rastvori i dobije – malo opasniju rašpicu. Čuvajte se, hordo vampira, jer stiže Svećenik i uredit će vam nokte! Jednostavno je moralo bolje…

Od pozitivnih strana? Uff… Tempo, možda? Originalnost u činjenici da Svećenik cijeli film naganja djevojčicu, a ne dječaka, kako smo navikli čitati? Ako popušite tu osnovnu priču, i Svećenikov lik doživite kao kul junaka (što je, u moru toliko zanimljivijih likova, mnogo jednostavnije reći nego napraviti), možda vam se njegova turbulentna vožnja prema Lucyjinom spasenju i vlastitom iskupljenju, na kraju krajeva, i svidi. Mene se jednostavno nije dojmio, i sva ta nadodana simbolika i nezgrapno integrirana kritika Crkve (ići protiv Crkve znači ići protiv Boga) i stava američkih vlasti prema, pretpostavljam, veteranima Vijetnama (Sveti ratnici više nisu potrebni kad je rat gotov, društvo ih ne ferma jer ih podsjećaju na grijehe prošlosti, ne mogu se uklopiti, pate od PTSP-a), ako su trebali postići išta osim ostavljanja dojma pretencioznosti, u tome nažalost nisu uspjeli. Isto tako mi je žao što moram reći – ako je suditi prema nezaključenoj radnji u završnoj dionici filma i već karakteristično predramatičnom finalnom dijalogu Svećenika i starog monsinjora (Rat je gotov! – Ne… rat tek počinje.), realno bi bilo očekivati nastavak.

Piše: Sven Mikulec

11.02.2011, 10:03h

Naše gore listu dodijeljena je uloga u američkoj ekranizaciji iznimno popularne švedske trilogije romana Millennium, nastale iz pera Stiega Larssona. Višnjić će glumiti direktora zaštitarske kuće ‘Milton Security’ u kojoj radi glavna junakinja Lisbeth, koju će pak glumiti zanimljiva Rooney Mara.

Larsson je umro još 2004., a svjetsku je slavu stekao serijalom krimi-romana pod naslovom Millennium, objavljenom posthumno. Trilogija je sastavljena od sljedećih knjiga: The Girl with the Dragon Tattoo, The Girl Who Played with Fire i The Girl Who Kicked the Hornets’ Nest. Naravno, u 2009. su izašle i švedske filmske adaptacije, a sada će se i ostatak svijeta, preko redatelja Davida Finchera i zvijezda Daniela Craiga, Christophera Plummera i nešto manje poznate, ranije spomenute Rooney Mare (i, naravno, našeg balkanskog zavodnika), upoznati s pričom popularnog švedskog novinara i pisca koji je svijet napustio sa samo 50 godina od posljedica srčanog udara.

Koliko sam shvatio, Višnjiću je zagarantirano mjesto u svim dijelovima trilogije, pa će dobiti poštenu priliku da dokaže Hollywoodu da mu uloga ratom izmučenog, slatkorječivog doktora Kovača ipak nije krajnji domet.

Piše: Vanja

25.09.2010, 18:07h

The Imaginarium Of Doctor Parnassus (2009)

Režija:  Terry Gilliam

Glume: Christopher Plummer, Heath Ledger, Richard Riddel, Tom Waits, Andrew Garfield, Lily Cole, Jude Law, Johhny Depp, Colin Farrell, Verne Troyer

Ocjena: 7.8

Nevjerojatna no dijelom i logična zbrka likova, radnje i boja “Imaginariuma Dr. Parnassusa” je nepodnošljivo prijemčiva oku, željnom vizualnih napada. Dobro obučeni crv redateljskog genija u tren se uvuče u mali mozak i poigra kombiniranjem svojih i naših fantazmagoričnih scena, na koje usput naiđe i izvuče ih na površinu.

Niti jedne se sekunde ne trudi satkati nešto, što bi publici (široj?) bilo imalo “normalno” – no to je gotovo trademark ovoga redatelja. Dapače, on se trudi rastočiti postojeći svijet u kojem su ljudi, stvari i okolnosti podosadno sivi, te ih kiti bojama duge, kičicom dostojnom čiste umjetnosti. Toga ima k’o u vrtiću, u kojem su, dakle, jedan smišan curetak, četiri dična a u filmu pomalo i slična momka, prvoklasni vrag i jedan ludi starac. Da, o malom čovjeku (Verne Troyer) da i ne govorimo. Ova se nevjerojatna optička iluzija (kako naziv i veli) vrti oko Dr. Parnassusa (dajte probajte malo razložiti ovo ime, hej) ali i šire.

Davno prije, mlad i lud, s razloga koji će se otkriti nekad tijekom filma, dušu  prodade gospodinu Nicku, “Vragu”, kojeg utemeljuje izvanredni Tom Waits. Natječu se tko će više duša na svoju stranu pridobiti, no koliko je tu tko s vražje, a tko s neke druge strane, upitno je neukom gledatelju (meni, na primjer).

No, vječni život i nije neka ekstra opcija, kako se čini, te čemerni Dr. Parn-assus pokušava pregovorima raznim i dijalozima čudnim skuhati g. Nicka, ne bi li povratio dušu svoju ovozemljasku, smrtnost mu milu i dragu.

E sad, to bi bio neki zaplet, koji se čini jednostavnim poput 1 + 1 = 2, no znamo da s Gilliamom neće biti tako. Očekivujemo uvrnuto i na prvu loptu neshvatljivo, no svejedno ostajemo iznenađeni širinom i bogatsvom takve nepresušne mašte. Nitko ne može ni pretpostaviti na kakav će lud vrtuljak sjesti, gledajući ovaj film. I što je tu onda ovaj zaplet, no paukova mreža i njena najfinija nit, na kojoj se jedva održimo u jurnjavi kroz labirinte podsvijesti.

Možda ne tako vrhunski poput “Fear and Loathing in Las Vegas” (ovo je sad već totalno subjektivno…) ili još ranijih, većini nas etabliranih i dragih “must-see” ostvarenja oko kojih je petljao (”Life of Brian”, ”Monthy Python and the Holy Grail”), ovo je ipak film koji trebate pogledati ako volite Gilliama. A ako još uvijek nosite nešto dječje u sebi, (što bi veliki Wordsworth rekao, “My heart leaps up when I behold a rainbow in the sky”) – ovaj film će vam ispuniti očekivanja, a ako ništa drugo – napuniti vas mnoštvom nepredvidljivih slika, scena i likova. Nevjerojatan način na koji Guilliman u ovome filmu uspijeva slijepiti likove i time pokrpati rupe, nastale iznenadnom i tragičnom smrću glavne zvijezde filma, Heatha Ledgera (Tony, onaj bez broja) i to usred produkcije, s masom preostalih nesnimljenih scena, pokazao se uspješnim. No, moje mišljenje nije nikakva garancija ostalima, da su stvari takve, kakvim ih prikazujem.

‘Vako. Dr. Parnassus (Christopher Plummer) je opičeni, prastari vlasnik putujećeg kazališta (hm, da… neke čudne kućice na točkovima, s koje vise lonci, ljestve, poklopci ili cvrčci, a koja nekim čudom odolijeva gravitaciji pri vožnji).

U sitne sate otvara stage i nudi (na prvu loptu) nekakvu skoro lutkarsku predstavu žešćeg romskog štiha. Valjda. Dovoljno šarmantno za zaradit’ funtu, dvije. No Dr. Parnassus, dobro upoznat s vražjom stranom, zapravo nudi prolazak kroz magično ogledalo, u prostore u kojima posjetitelj ima prigodu uživati u neredu svojeg vlastitog uma. Podloga korištena iza ogledala budi nostalgiju za animacijama iz Monty Pythona, u svojoj CGI varijanti kolaža – nečega u svemu i svega u ničemu. U svakom slučaju, kvaka je da nas tu goni ono, čega se podsvjesno bojimo ili svjesno radimo, a znamo da je to “ne-ne”, no to isto “ne-ne” poprima gabarite regularnog čudovišta.

Niti jedna slika osim samoga filma, ne može predočiti svijet slastica i istinskog užasa iza ogledala, te je možda bolje pogledati trailer.

Is čiste bistre, u sav taj cirkuski nered s ove strane ogledala, (srećom, pri početku filma…), upada odnekud lansirani i samoubojstvom neubijeni (ili pak da?) Tony „bb“ oliti bez broja. Ppridružuje se veseloj skupini doktora, kćerke mu Valentine (Lily Cole, zvjezdica pred-produkcije Mansonove “Alise”), Antona (Andrew Garfield) i vjernog mu poručnika Percyja (“The Love Guru”, “Austin Powers in Goldmember”).

U startu je Ledger trebao iznijeti film, a snimio je manje od polovice namijenjenih mu scena, u konačnici je spao na sporednu, mada ne tako-jako-strašno sporednu ulogu, jer su “ga” uspješno, te iznimno zahvalni redateljevom pozivu, dovršili Tony 1 (Johnny Depp), Tony 2 (Jude Law) i Tony 3 (Colin Farrel). Sad, je li u startu Tony tako kompleksna ličnost, (p)ostaje nebitno ili nedo(po)kazano, ciljano neobjašnjeno onome, tko se namjerava provozati ovim fanstastičnim toboganim. Što mi tu sad imamo nešto shvatiti i to tek tako? Ne može!

Umjesto u ladici, film je ipak završio tamo, gdje i spada – među nama. U tome i jeste blago Gilliamove zastrašujuće uvrnute mašte, u kojoj se nadrealizam punom parom nosi s bijednom stvarnošću. Što je Terry uradio? Jednostavno pustio priču da se razvije kroz druge glumce, koji su, naravno, igrali istu ulogu (Tony 1, Tony 2, Tony 3).

Tony se bûdi s one strane ogledala u svojih nekoliko oblika, u vremenu i prostoru ga reproduciraju navedeni likovi (ledena kraljica – je’n, dva, tri!), što u biti i nije čudno, ako si već upao sam sebi u glavu. Svaki od njih ima svoje mjesto, svoju priču u svijetu u kojem se mistični glasnik “s one strane”, g. Nick, pojavljuje kad ga najmanje očekujemo. Osobno, Law i Depp bili uspješni dok mi se na momente učinilo kako Farrel pokušava biti… Farrel, a ne ono što je trebao biti (jedno od Tonyjevih otjelotvorenja s one strane). No, to sam ipak samo ja.

Je li Tony projekcija Parnassusove mladosti, izgubljenih ili prodatih snova? Je li ovaj film druga verzija pakla ili “Stairway to Heaven”?

“Imaginarium Dr. Parnassusa” možda neće obilježiti svoju godinu, dekadu ili više – kako su njegova bivša ostvarenja običavala, ostavivši i još ostavljajući tolike dojmove na generacije i generacije vjernih, satire, smijeha i ludila žednih gledatelja.

Tko Gilliama voli, ne treba puno brinuti kad Parnassus veli liku u filmu (dok se zapravo obraća gledatelju): “Ne brini ako ne shvatiš sve od prve…” Mislim, ah. Ne treba ni ići gledati film. Divan je i zbunjen, film čak o ljubavi – definitivno jeste, a pretpostavljam da ga svaki pojedini gledatelj može interpretirati na posve različit način. Ili nikako.

You can’t stop a story being told” je jedan od krasnih taglinea ovog filma, a ujedno i očajnički redateljev pokušaj da izbaci sve te boje, likove i njihove odraze u ogledalu, iz svog vlastitog uma.

Svejedno, čudo živo kako se to sve nije raspalo u startu, u sredini ili na samome kraju! Ili se zapravo raspalo, ali ja sam gledala, zapanjena prolaskom kroz ogledalo više no Alisa kad je propala u zečju rupu. Ne bih znala reći. Film u svojoj ukupnosti zacijelo nije ono, što je Gilliam imao na umu u startu, no možda je tako i bolje. To nikad neću znati.

Page 1 of 11