Posts Tagged ‘Alfred Hitchcock’

Piše: Sven Mikulec

29.05.2013, 10:38h

Američka spisateljica Patricia Highsmith svijet je napustila 1995., ali zahvaljujući brojnim filmskim adaptacijama njenih filmova sigurno još dugo neće biti zaboravljena. Njen prvi roman, Strangers on a Train, besmrtnim je učinio Hitchcock još 1951. godine, a veliku pozornost privukla je i serija njenih romana o Tomu Ripleyju, pet knjiga poznatih pod efektnim kolektivnim imenom – Riplijada, koje su na svijet donijele odličan psihološki triler Anthonyja Minghelle iz 1999. godine. Čini se, međutim, da s Ripleyjem nisu završile sve ekranizacije njenoga piskaranja. Na redu je – drama o lezbijskom paru. Sudeći po ovogodišnjem Cannesu, vrlo plodno tlo za žetvu nagrada i priznanja.

Kraći roman The Price of Salt privukao je dosta pozornosti u vrijeme kad je objavljen (1952.), a donosi nam priču o trgovačkoj djelatnici i nesretnoj supruzi u ispraznom braku, dvije nesretne žene koje će utjehu i sreću uspjeti pronaći u spoonanju. Film će režirati Todd Haynes (Nema me, Daleko od raja), čovjek koji ima određenog iskustva s filmovima istospolnih ljubavi (Velvet Goldmine), a glavne će uloge, po svemu sudeći, pripasti 43-godišnjoj Cate Blanchett i dvadeset godina mlađoj Miji Wasikowskoj. Vrijedi spomenuti da je ovo ujedno i mali reunion Blanchettice i redatelja Haynesa, nakon što je njihov I’m Not There. blijedu ljepoticu doveo do oskarovske nominacije prije 6 godina.

Snimanje počinje u Londonu i New Yorku negdje u listopadu.

Piše: Ivan Andrijanić

16.01.2013, 15:35h

Tek nedavno stigla nam je filmska biografija velikana Alfreda Hitchcocka, koja se bavila periodom snimanja njegova remek-djela Psycho, a uskoro stiže i serija, inspirirana jednim od glavnih likova filma, Normanom Batesom. Hitchcock je svoj lik bazirao prema noveli Roberta Blocha, a inspiracija svemu bio je stvarni serijski ubojica Ed Gein.

Serija će prikazati odnos mladog Normana i njegove posesivne majke, od koje je trpio razno-razna psihička i fizička malteretiranja, radi čega je i postao to što je. U glavnoj ulozi je Freddie Higgmore, vjerojatno najpoznatiji po Burtonovom Charlie and the Chocolate Factory, a majka je Vera Faminga. Ostatak ekipe nadopunjavaju Olivia Cooke, Max Thieriot, Nestor Carbonell i Mike Vogel.

Potencijal je ovdje velik, i možemo se nadati kakvoj kvalitetnoj analizi vrlo krhke ljudske prirode, ako su autori ozbiljno iskoristili fenomenalan predložak kojeg su uzeli. Nadajmo se samo da nas ne očekuje neka tipična razvodnjena i ublažena sapunica. Serija počinje s prikazivanjem 18. ožujka, a nedavno su se pojavili i prvi „teaser“ posteri:

 

Piše: Ivan Andrijanić

10.10.2012, 10:13h

  Veliki majstor jeze, legendarni britanski režiser Alfred Hitchcock, autor djela kao što su Psycho,Vertigo, The Birds, North by Northwest i drugih filmova koji su obilježili 20. stoljeće, dobio je napokon i svoju ekranizaciju.

Film jednostavnog naziva Hitchcock odvija se za vrijeme snimanja spomenutog autorovog remek-djela Psycho, te se koncentrira na odnos slavnog meštra, u izvedbi famoznog Anthonya Hopkinsa, te njegove žene Alme Reville, koju utjelovljuje markantna Helen Mirren.

U ostalim ulogama nalaze se Scarlett Johansson kao Janet Leigh te James D’Arcy kao Anthony Perkins. Zanimljiv je i podatak da će se karizmatični glumac Michael Wincott, poznat uglavnom po rolama razno-raznih filmskih negativaca (The Crow, Strange Days, The Count of Monte Cristo), naći u ulozi stvarnog serijskog ubojice Eda Geina, koji je inače inspirirao sam lik Normana Batesa, a i još jednu horor ikonu, Leatherfacea u The Texas Chainsaw Massacre, iz 1974. godine.

Režije nadolazećeg filma uhvatio se Sacha Gervasi, dosad uglavnom poznat kao scenarist (Spielbergov The Terminal jedna je od njegovih ideja). Kao redatelj debitirao je 2008. godine dokumentarcem Anvil: The Story of Anvil, koji je govorio o istoimenom bendu.

Autor koji je prvi prekršio nepisano filmsko pravilo i na pola filma ubio glavnu glumicu (scena tuširanja u Psychu), mnogima izazvao noćne more i traume od krilatih stvorenja (The Birds), nevjerojatno intenzivno i realno prikazao osjećaj panike i tjeskobe od visine (Vertigo), a i režirao film koji ima jednu od najmaštovitijih sekvenci sna uopće (Spellbound), postignutu zahvaljući suradnji sa glasovitim nadrealistom Salvadorom Daliem, čiji je inače bio veliki fan, zaslužio je pošten film. Sudeći prema glumačkoj postavi, a i redatelju, mogli bismo se nadati najboljem. Film stiže u američka kina 23. studenog.

Piše: Martina Krivokapić

28.09.2012, 12:22h

Informacija iz naslova ove vijesti ustvari nije ništa neobično jer AFI dobiva fantastične filmove za prikazivanje tijekom ovoga gala događaja. Prošle su godine to bili Sram Stevea McQueena, Hazanavicusov Umjetnik, Carnage Romana Polanskog, Curtisov My Week With Marilyn i još nekoliko odličnih naslova.

Najavljeno je već da će Lincoln Stevena Spielberga biti prikazan na posljednjoj večeri AFI festa, a sada saznajemo i da će festival 1. studenog otvoriti film Hitchcock Sache Gervasija, kome će to biti premijerno prikazivanje. Film je snimljen po knjizi Stephena Rebella pod naslovom Alfred Hitchcock and the Making of Psycho, koja iza scene prikazuje jedan od najvećih horor filmova svih vremena. Film između ostalog opisuje i ljubavnu priču između njega i njegove žene Alme Reville, njihov odnos i zajednički život.

Anthony Hopkins dobio je glavnu ulogu dok će Helen Mirren glumiti njegovu ženu. Osim njih, u filmu su se našli i Scarlett Johansson , Jessica Biel i James D’Arcy.

Za sve nas smrtnike koji neće prisustvavati ovom događaju, vrijedi znati da će se film početi prikazivati u kinima 23. studenog, a hoće li i kada doći na naše prostore, još uvijek ne znamo. Ili da se ne zanosimo i jednostavno pročitamo knjigu?

Piše: Sven Mikulec

17.04.2012, 14:50h

Godišnjice mogu biti lijepa stvar. Rođendani, srebrni pirovi, V-Day, zlatni pirovi, obljetnice mature – prisjećanja dragih nam i značajnih događaja uz butelje vina, finu hranu, ponekad i živu glazbu… A tu su i one malo tužnije prigode. Mariane Pearl, primjerice, svakog 1. veljače u godini vjerojatno ne izlazi iz mraka svoje sobe.

Njen suprug, Daniel Pearl, početkom dvijetisućitih bio je jedan od aktivnijih i relevantnijih američkih novinara stacioniranih na Bliskom Istoku. Iako je njegov rad u sklopu južnoazijske podružnice Wall Street Journala bio za svaku pohvalu, pravu slavu, nažalost, stekao je na posve krivi način.

Nakon rušenja Blizanaca i američkog agresivnog odgovora u obliku pritiska na Al-Qaedu, Amerikanci su postali popularnom metom u Afganistanu, Pakistanu i okolici. Ugroženi friško objavljenim „ratom protiv terorizma“ predvođenim Bushom Mlađim, bliskoistočni muslimanski ekstremisti pojačali su svoju aktivnost. Na krivom mjestu, u krivo vrijeme i tragično krive nacionalnosti, početkom siječnja 2001. godine Daniel Pearl namamljen je u klopku, pod obećanjem ekskluzivnog intervjua s jednim od lokalnih glavešina te je otet i zatočen u jednu privatnu kuću usred Karachija, gdje je privremeno živio s trudnom suprugom. Otmičari su Mariane bacili u očaj nerealnim zahtjevima koje američka vlada, ionako izrazito kruta prema pregovaranju s teroristima, nije željela ispuniti (nešto vezano za zarobljenike u Guantanamo Bayju, da sad ne zagazimo preduboko u mutne političke vode), a nada da će se novinar vratiti kući trajala je do 21. veljače. Tada je, nažalost, objavljena snimka na kojoj jedan od otmičara Danielu reže glavu.

Raskomadano tijelo ambicioznog novinara pronađeno je gotovo četiri mjeseca kasnije na lokalnom groblju. U čast Dannyja Pearla, predanog novinara, budućeg oca i obiteljskog čovjeka, jedne od nebrojenih malih žrtava velikog plesa politike, pokušao sam sastaviti listu kvalitetnih filmova s novinarima u centru pažnje. Siguran da mi je promakao pokoji vrhunski naslov, vašim sugestijama ostavljam otvorena vrata, a ako vas ovaj tekst nagovori da nekim filmovima s liste date šansu, ili možda čak da malo i istražite o samome Danielu, eto, bit će mi drago.

 

13. Veliko srce (A Mighty Heart, 2007.)

Temeljen na knjizi Danielove supruge, Mariane Pearl, ovaj je film prikazao posljednjih mjesec dana zajedničkoga života tragično rastavljenih supružnika. Britanski redatelj Michael Winterbottom priču je ispričao iz perspektive Mariane, koju je vrlo prirodno, suzdržano i meni iznenađujuće opipljivo na ekranu utjelovila Angelina Jolie, za ovu ulogu izabrana, prema riječima autorice, prvenstveno zbog svoga karaktera. Nesretnog novinara čija je sudbina (baš poput životinjske video snimke) potresla svijet odglumio je samozatajni Dan Futterman, a od poznatijih lica u ovoj dirljivoj posveti Danielu još možemo pronaći i Willa Pattona. „Snimljen za Adama“, u vrijeme Danielove egzekucije njegova još nerođenog sina, A Mighty Heart uspijeva biti iskreno bolan i potresan bez ikakvih politikanskih poruka ili eksplicitnog prikazivanja nasilja, a Jolie je, prema riječima mojih mnogo cjenjenijih kolega, odigrala do današnjeg dana jednu od svojih najvećih uloga, kojom sugerira da u njoj ima potencijala i za više od Tomb Raidera ili Salta.

 

12. U vrtlogu igre (State of Play, 2009.)

Ohrabren Posljednjim škotskim kraljem, Kevin McDonald bacio se u vode političkog trilera i isplivao s ovim intrigantnim filmićem prepunim velikih glumačkih faca i brojnih twistova koji opravdavaju hrvatsku verziju prijevoda filma. Temeljena na uspješnoj BBC-jevoj šestodijelnoj seriji iz 2003., McDonaldova priča o prekaljenom novinaru gladnom prave priče i njegovoj ljepuškastoj asistentici koji se svim zubima uhvate za skandaloznu misterioznu smrt kongresmenove ljubavnice donosi iznenađujuće mnogo napetosti i dobrih glumačkih izvedbi, iako vjerujem da filmu ne bi uopće štetilo da su se pokojem twistu i zahvalili, jer ipak je teško u dvosatni kalup ugurati radnju tri puta duže serije. Uvodeći novitete koji su navodno uglavnom podigle razinu kvalitete (kažem navodno, jer mi tek predstoji pogledati serijal), State of Play kvalitetan je triler s prilično suvislom, mračnom pričom koji možemo smatrati odavanjem počasti staromodnom, poštenom novinarstvu, a u društvu Russella Crowea, Rachel McAdams, Jeffa Danielsa, Helen Mirren, Jasona Batemana i vječito (nepravedno?) ismijavanoga Bena Afflecka stvarno nije teško provesti sasvim ugodnu večer.

 

11. Lažljivi Glass (Shattered Glass, 2003.)

Među „divove“ novinarskih filmova stao je filmić koji nije zaradio svjetsku slavu i milijune, koji će se vjerojatno rijetko tko sjetiti preporučiti i koji se ne bavi velikim novinarima u čast čijeg je integriteta, upornosti i talenta ova lista i sastavljena. Shattered Glass priča je, ustvari, o velikoj sramoti novinarske profesije, čovjeku čija je prividno uspješna karijera u cijenjenom časopisu The New Republic okončala kad se otkrilo kako je većinu svojih hvaljenih članaka jednostavno izmislio, lažiravši izvore, izmislivši citate, stvorivši priče za laku noć. Hayden Christensen briljira u ulozi ambicijom i pritiskom slomljenog Glassa, a ovaj se izvrstan prikaz novinarske svakodnevice i intrigantan prozor u mozak čovjeka uhvaćenog u teškoj laži vrlo lako našao na ovoj toptrinajstici iz jednostavnog razloga što se zaista radi o neočekivano uspjelom filmu. S obzirom na box office (ne)uspjeh, ne baš strahopoštovanja vrijedan renome i glavnoga glumca koji, primijetih, mnoge odbija već u startu, Shattered Glass jedno je od ugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme i dokaz da se odličan novinarski film može napraviti čak i kad su u centru pažnje osobe vrijedne valjda svega osim divljenja.

 

10. Foreign Correspondent (1940.)

Najstariji film s ove naše liste vraća nas na sami početak Drugog svjetskog rata, kad je Amerika stajala sa strane i gledala kako nacizam i fašizam šamaraju Europu i kad ju je trebalo malo pogurnuti, osvijestiti, prenuti iz sna. Taj je dio solidno izveo stari majstor Hitchcock, snimivši zanimljiv triler koji je nacistički bog propagande Goebbels navodno nazvao „remek-djelom propagande, prvoklasnim ostvarenjem koje će bez sumnje ostvariti određen dojam na široke mase ljudi u neprijateljskim zemljama“. Ljutit što ne dobiva tražene odgovore od svojih vanjskih dopisnika glede prijetećeg ratnog sukoba u Europi, glavni urednik New York Globea odlučuje u uzavrelu atmosferu predratne napetosti poslati slabo upućenog ali praktičnog i predanog novinara (Joel McCrea) koji, uskoro po svom dolasku, ne samo da se zaljubi, nego i otkrije sneaky plan skupine urotnika koji od otetog nizozemskog diplomata žele izvući informacije koje bi, kad rat konačno izbije, postale iznimno vrijedne. Strani dopisnik možda je malo naivan i očito programatski snimljen (Kao da su svjetla svugdje pogašena… osim u Americi. Ostavite ta svjetla upaljenima.), ali je svejedno uzbudljiv i pametan, s mnogim zanimljivim detaljima koji na prvo gledanje možda uspiju i promaknuti. Interesantan špijunski triler snimljen u samo predvečerje rata američku premijeru doživio je samo tjedan dana prije bombardiranja Londona, a da je stigao u pravo vrijeme i pogodio opću atmosferu među narodom potvrđuje i šest nominacija za Oscara.

 

9. Zanimanje: reporter (The Passenger, 1975.)

Antonionijev treći film na engleskome jeziku hvaljena je pripovijest o razočaranome novinaru, koji, sit karijere, braka i življenja života prema pravilima, tijekom beznadne potrage za pričom u Čadu preuzima identitet svoga novostečenoga prijatelja, kad se ovaj jednoga jutra probudi mrtav. Pokušaj da se s tuđom putovnicom i malo Juhu ljepila riješi cjelokupnoga starog života ipak ne prolazi toliko idilično koliko je očekivao, kad saznaje da je supruzi ipak bilo dovoljno stalo do njega da počne kopati po izvještajima o njegovoj smrti, kao i da čovjek čiji je identitet preuzeo možda i nije bio jednostavni trgovac kakvim se predstavljao. Tada 38-godišnji Jack Nicholson, koji je iza sebe već imao Easy Ridera, Chinatown i Five Easy Pieces (Let je izašao svega nekoliko mjeseci poslije), pokupio je sve moguće pohvale za svoju interpretaciju otuđenoga reportera, svojom izvedbom postigavši da slatkica Maria Schneider (Posljednji tango u Parizu) djeluje pomalo nezainteresirano i blijedo, a Antonionijeva – usprkos teroristima, oružju, ratu i kriminalu – po mom sudu egzistencijalna drama uspješna je demonstracija umijeća baratanja kamerom o kojoj se može razmišljati i nakon mnogo puta diskutiranog završnoga kadra od sedam minuta.

 

8. Korak do slave (Almost Famous, 2000.)

Svakako netipičan film i djelo koji pomalo bode oči kad stoji u društvu ovako ozbiljnih dečki, nostalgična oda Camerona Crowea rock’n'rollu i ludim sedamdesetima donosi nam najmlađeg novinara ove liste. Petnaestogodišnji William Miller (Patrick Fugit) napredni je klinac dvije godine mlađi od svojih vršnjaka jer ga je izrazito zaštitnički nastrojena mama kod kuće podučavala dok su ostala djeca u vanjskom svijetu stjecala prijatelje. Još otkad ga je buntovna sestra zarazila pločama Simona i Garfunkela, Led Zeppelina, The Who, i dr., William je postao veliki obožavatelj glazbe i glazbeni kritičar freelancer koji svoje tekstove šalje poznatom lokalnom kritičaru. Nakon što uspije upasti u backstage rock grupe Stillwater i tamo svojom pojavom i glazbenim znanjem šarmirati članove benda i njihove prateće djevojke-fanove („Band Aid-ice“  – kao groupie cure, samo kakti bez seksa), William Miller započinje svoje nevjerojatno putovanje po čitavoj Americi gdje iz prve ruke saznaje što znači biti rock zvijezda, dok za njegove spisateljske usluge zagrize i veliki Rolling Stone… Pomalo bajkovita, sentimentalna priča o „pravom rocku“ i nekim davnim vremenima ustvari je „mokri san“ svakoga klinca zaluđenoga glazbom, a kad tu istu bajku pričaju Frances McDormand, Phillip Seymour Hoffman, Billy Crudup, Jason Lee i Zooey Deschanel, jasno je da se ne radi o „samo još jednom filmu“. Crowe je u ova nepuna tri sata nagurao svega i svačega, a koliko mu je simpatičan i zabavan konačni produkt dovoljno govori činjenica da mi se film dopao usprkos meni zaista teško probavljivoj Kate Hudson.

 

7. Laku noć. I sretno (Good Night, and Good Luck, 2005.)

Kakva bi ovo lista bila da se na njoj nije pronašlo mjesta za jednog od najvećih reportera prošloga stoljeća? Legendarni Edward R. Murrow slavu je stekao svojim glasovitim javljanjima iz bombardiranoga Londona još početkom ’40.-ih, da bi novinarsku karijeru nastavio kao domaćin uspješne CBS-ove televizijske emisije See It Now, koja je u pedesetima bila iznimno slušana u milijunima američkih kućanstava. George Clooney odabrao je upravo Murrowa i njegov veliki sukob s dežurnim lovcem na (crvene) vještice, senatorom Josephom McCarthyjem, za svoj drugi redateljski projekt, tri godine nakon prvijenca Ispovijedi opasnog uma. Smješten u izrazito napete pedesete godine, kada je nerazumni strah od komunista bio na vrhuncu i kad je McCarthy bez treptaja oka kršio građanska prava u ime višeg cilja obrane domovine, Laku noć, i sretno vjeran je, intrigantan, oku ugodan prikaz junačke borbe CBS-a koja je dala svoj obol konačnom rušenju jednog od najkontroverznijih političara posljeratnog perioda. Svjetlo reflektora odlično je iskoristio David Strathairn, Clooney se zaposlio kao njegov producent i prijatelj, a manje, iako bitne, uloge odigrali su i Robert Downey, Jr., Jeff Daniels, Frank Langella i Harry Ditson. Navodno je testna publika čak prigovarala da se glumac koji utjelovljuje McCarthyja malo previše uživio, ne shvaćajući da je pred njima, ustvari, senator glavom i bradom. Clooney  je spretno ubacio nekoliko arhivskih snimki, čime je itekako dobio na autentičnosti i hladnoratovskoj atmosferi poslijeratne Amerike u trenucima kad je ona sama sebi, ustvari, bila najveća prijetnja. Apsolutna preporuka.

 

6. Godina opasnoga življenja (The Year of Living Dangerously, 1982.)

U ovoj prvoj suradnji Australije i Hollywooda, Peter Weir upoznaje nas s nadobudnim Guyjem Hamiltonom, australskim dopisnikom u Indoneziji koji se baš pred početak neuspješnog državnog udara i posljedičnog „čišćenja“ zemlje od komunista zaljubi u zavodljivu Jill. Uvjerljiva ljubavna priča smještena u krvavu, izgladnjelu i malaričnu Jakartu ojačana je karizmatičnim nastupima mlađahnih legendi Gibson/Weaver, ali među bisere Weirovog atmosferičnog filma pod obavezno se ubraja i Linda Hunt, njujorška glumica koja je svojom predanom interpretacijom patuljastog Billyja Kwana, duše filma, postala prvi glumac ikad nagrađen Oscarom za ulogu osobe suprotnoga spola. Ukomponiravši u cjelinu i romantičnu priču, i političku intrigu, i ozbiljnu kritiku onodobne situacije (koja im je donijela zabranu snimanja u Indoneziji, ali i stotine prijetnji smrću Weiru i Gibsonu od strane uvrijeđenih Muslimana), vjerojatno najveći australski redatelj ikad snimio je jedan od meni najdojmljivijih „novinarskih“ filmova koje sam pogledao dosad, kao i potvrdu da će Gibson u holivudskom vrhu ostati još dugo godina.

 

5. Crveni (Reds, 1981.)

Kad je 1917. u Rusiji izbila revolucija, njene osnovne ideje prešle su tisućama kilometara preko Atlantika sve dok nisu naišle na plodno tlo u skupini istaknutih američkih intelektualaca pod vodstvom novinara, pisca i poznatih socijalista Johna Reeda i njegove supruge, gotovo jednako aktivne Louise. Označeni kao komunisti i opasnost za sve ono u što dobri stari američki kapitalizam vjeruje, Reed i Louise posjetili su Lenjina i dio revolucionarnog duha pokušali prenijeti i na američko tlo, dok su se istovremeno i njihov turbulentan odnos i njegovo narušeno zdravlje polako počeli klimati. Režije i glavne uloge u ovom zanimljivom i dosta opširnom klasiku osamdesetih prihvatio se Warren Beatty, kojem je na ekranu parirala Diane Keaton. Konačni rezultat njihova truda, uz poneku scenu Jacka Nicholsona, Paula Sorvina, Gene Hackmana i Michaela Murphyja, film je koji nam vrlo detaljno, kvalitetno i glumački nadahnuto približava reakciju SAD-a predsjednika Wilsona na dotad nezapamćene događaje koji su se odigrali na teritoriju jednog od američkih najjačih saveznika. Beatty je hrabro snimio priču kakvu John Reed, istaknuti komunist, autor slavljenih Deset dana koji su potresli svijet i jedini Amerikanac ikada pokopan u Kremlju, stvarno zaslužuje. Dragulj novinarskih filmova, sami vrh Beattyjeva redateljske (a možda i glumačke) karijere, kao i još jedna moćna uloga standardno pouzdane Keatonice. Pogledati!

 

4. Salvador (Salvador, 1986.)

James Woods briljira kao Boyle, otrcani, propali novinar fleksibilnog morala koji, u želji da uhvati još jednu dobru priču i zaradi koju tisuću da dovede život u red, otputuje u El Salvador, u kojem bijesni građanski rat. U društvu jednako „uspješnog“ starog prijatelja (James Belushi), snalažljivi lajavac Boyle u kaotičnim uvjetima represije i totalitarizma pokušat će dovesti svoj život u red, a pritom se i pozabaviti onime u čemu je nekoć bio uspješan – prenošenju tragične priče očima neupućenoga svijeta. Film Olivera Stonea oštra je i transparentna kritika američke uloge u salvadorskom krvoproliću (Washington podržavao desničarske militantne čijim je preuzimanjem vlasti kaos i počeo), ali i nedvosmislena osuda nasilja općenito – ni surovost druge strane nije prešućena. Ova je uloga kao stvorena za Woodsa, a ni Belushi se nema čega sramiti: zajedno čine jezgru upečatljivog filma koji se u memoriju urezuje lakoćom šrapnela.

 

3. Svi predsjednikovi ljudi (All the President’s Men, 1976.)

Naravno da je bilo nemoguće zaobići ovaj Pakulin film, pa jesu li sposobni novinari glavna tema ove liste ili nisu? 1972. godine petoro ljudi uhićeno je prilikom provale u ured Demokratske stranke u Washingtonu, tajanstven događaj koji će, napornim i predanim radom dvojice izuzetnih novinara, Carla Bernsteina i Boba Woodwarda, dvije godine kasnije rezultirati Nixonovom ostavkom, jedinim takvim slučajem u američkoj povijesti. Dustin Hoffman i Robert Redford utjelovili su vjerojatno najpoznatiji američki novinarski dvojac ikada u filmu koji osvaja glumom, tempom, napetošću, ali i kvalitetnim prikazom pravog, muškog, krv-znoj-i-suze novinarstva, u kojem vam više puta zalupe vrata pred nosom nego jadnim Jehovinim svjedocima. Dodajmo da je film snimljen svega dvije godine nakon Nixonove sramotne abdikacije, kad je crvenilo do srama bilo još uvijek dobrano prisutno u debelim američkim obrazima. Vrhunski, inspirirajući, gotovo dokumentarni prikaz ponajvećeg trijumfa američkog novinarstva, vrh  filmova ove tematike i rijedak spoj legendarnih glumaca od čijih samih imena na coveru može zaboljeti glava.

 

2. Probuđena savjest (The Insider, 1999.)

Možda pomalo iznenađujući izbor, s obzirom na sve ove veličine koje sam već naveo na listi, ali stvarno vjerujem kako je 1999. godine Michael Mann, uz pomoć scenarista Erica Rotha i fenomenalnog terceta glumaca Crowe-Pacino-Plummer, stvorio nešto zaista fenomenalno. Ovaj film temeljen na istinitim događajima, preciznije, jednoj od najvećih korporacijskih afera ikad, donosi nam priču o znanstveniku koji dobiva otkaz u tvornici duhana jer se protivio nemoralnoj politici svoga poslodavca, tvrtke koja je svjesno ugrožavala zdravlje kupaca svojih cigareta kako bi prodaja nastavila rasti. Pod pritiskom bivših šefova i prestrašen prijetnjama, praćenjem i maltretiranjem, Jeffrey Wigand odlučuje obznaniti svoju priču svijetu, makar to značilo da prekrši sporazum o tajnosti koji ga je tvrtka natjerala da potpiše, a priliku da pokopa Big Tobacco ponudit će mu producent legendarne CBS-ove televizijske emisije 60 Minutes. Da se ne radi o samo još jednom dokumentarističkom, zamornom prikazu sudskih parnica lijepo govori i podatak da je na Oscarima 2000. godine Mannov film bio zastupljen s čak sedam nominacija.  Nošen pamtljivim ulogama glumačkih divova, pri čemu je teško izdvojiti najboljega (ok, vjerojatno Crowe), The Insider je dojmljiv, inteligentan, napet i, iako traje više od dva i pol sata, nekako završi puno prije nego što biste to željeli.

 

1. Polja smrti (The Killing Fields, 1984.)

Ova priča o velikom prijateljstvu dvojice predanih novinara koji ostaju izvještavati iz Kambodže i nakon što su Crveni Kmeri ugrabili vlast i krenuli u krvavu osvetu i iživljavanje nad pučanstvom podsjetila je svijet na grozote koje je ovaj već duže vremena pokušavao zaboraviti. Istovremeno kritičan prema vanjskoj politici SAD-a i njenoj sklonosti manipulacijama i igricama na međunarodnoj sceni, ovaj prvi od dva značajna filma britansko-francuskog redatelja Rolanda Joffea (dvije godine kasnije izašla je i Misija s De Nirom i Ironsom) vraća nas u Indokinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sam Waterston, laicima poput mene vjerojatno najpoznatiji kao oštri ali pravedni tužitelj iz Zakona i reda, utjelovljuje novinara NY Timesa, jednog od rijetkih stranih novinara koji su ostali u Kambodži i nakon revolucionarnog preuzimanja vlasti od strane komunističkih i izrazito paranoičnih i osvetoljubivih Crvenih Kmera, koji uz pomoć svog vjernog pomoćnika i velikog prijatelja, lokalna fotoreportera Ditha Prana (za ovu ulogu Oscarom nagrađeni, kasnije ubijeni kambodžanski kirurg i ginekolog Haing S. Ngor) nastavlja slati izvještaje sa sve krvavijeg terena. Dirljiva priča o iskrenom prijateljstvu i uzajamnom poštovanju, smještena u najkrvavija polja koja je svijet tada imao, slikovito prenosi potresnu istinu o zbivanjima u zemlji od koje su Amerikanci digli ruke čim im više nije bila potrebna u političkim igricama hladnoratovskog suzbijanja komunizma. Uvijek pouzdani Waterston i odličan naturščik-debitant Ngor, pojačani imenima poput Johna Malkovicha i Craiga T. Nelsona, pričaju nam ponešto prizemniju, pristupačniju priču o zbivanjima oko Vijetnamskog rata, o malim ljudima usred događaja koje ne mogu kontrolirati i rijetkoj ali dobrodošloj zraci svjetla usred možda i najmračnijeg dijela post-hitlerovske ere.

Piše: Monika Injac

11.04.2012, 11:30h

Australska glumica Nicole Kidman trenutno je u pregovorima za glavnu ulogu u filmu Grace of Monaco. To je  trenutačno jedna od najpoželjnijih ženskih holivudskih uloga, stoga među  glumicama vlada oštra konkurencija.

Film će režirati Olivier Dahan, kojemu je najveću slavu donio film La vie en rose, biografija francuske pjevačice Edith Piaf, koja je donijela Oscara glavnoj glumici Marion Cotillard. Ta činjenica  ide u korist Nicolinoj želji za Oscarom  (treba napomenuti kako ga je već osvojila 2003. za ulogu Virginije Woolf u filmu Sati). Scenarij za film napisao je Arash Amel, a obuhvaća razdoblje između prosinca 1961. i studenoga 1962., kada se tadašnja kneginja od Monaka, u to vrijeme majka dvoje djece, angažirala na svojevrsnom spašavanju Monaka kao poreznog raja

Smatrana za jednu od najljepših holivudskih glumica svih vremena, Grace Kelly je glumila u filmovima Alfreda Hitchcocka Dial M for Murder, Rear Window i To Catch a Thief, a svoje posljednje pojavljivanje na velikom platnu imala je u filmu High Society.

Od karijere je odustala 1956. da bi postala princeza Grace od Monaka. Njena smrt 1982. godine u prometnoj  nesreći šokirala je svijet, i gotovo 100 milijuna ljudi gledalo je prijenos njenog sprovoda na televiziji.

Piše: Filip Jakovljević

12.03.2012, 13:00h

U našoj će nagradnoj igri jedan će s(p)retni čitatelj uskoro osvojiti sjajnu nagradu – kolekciju filmova Alfreda Hitchcocka. U kolekciji se nalazi i Alfredovo veliko ostvarenje – horor Psycho. Glavni lik filma je Norman Bates, vlasnik malog zabačenog motela, koji je u slobodno vrijeme serijski ubojica. Batesov lik je vrlo kompleksan, a njegovo ludilo je rezultat godina zlostavljanja od strane njegove majke. Ovaj mi je dio trebao kao uvod, a za ostatak priče osvojite nagradu i pogledajte film ;).

Carlton Cuse, jedan od ključnih ljudi iza kamera hit serije Lost, sada je preuzeo projekt pod naslovom The Bates Motel. Serija će prikazati Batesov život prije događaja u filmu i pokušati objasniti njegov odnos s majkom i razloge ludila, zbog kojih je postao serijski ubojica. Projekt je opsian kao kombinacija Twin Peaksa i Smallvillea (koja kombinacija…), a u planu je trenutno samo 6 epizoda, uz mogućnost dodatnih sezona ukoliko prva bude uspješna.

Piše: Sven Mikulec

12.03.2012, 10:43h

I tako, prije nego možemo reći “kakve zakon nagrade”, ušli smo u tjedan održavanja prve FAK-ove velike nagradne igre, koju održavamo u partnerstvu s Filmovima s Ruba. Lov na kolekciju filmova Alfieja Hitchcocka i posebno kolekcionarsko izdanje kultnog Istrebljivača počinje već ovaj četvrtak, a da bi nam se pridružili i u opuštenoj atmosferi rastezanja moždanih vijuga pokušali zgrabiti glavnu nagradu, dovoljno je da nam se javite na mail (fak.nagradne@gmail.com).

Tko dosad nije naišao na obavijest o igri, više informacija može potražiti ovdje i ovdje.

Zaigrajte, klikajte i zaslužite Hitcha! Ako ništa drugo, naučite poneku sitnicu o filmovima koju dosad niste znali, a i iskoristite priliku da se naviknete na naše kvizove i nagradnjače jer bit će toga još!

Piše: Vanja

10.03.2012, 21:18h

Uže (Rope, 1948., 80 min.)

Redatelj: Alfred Hitchcock

Glume: James Stewart, John Dahl, Farley Granger, Joanne Chandler

 

Nije loše zadati si jednom u 10 dana pogledati kakav klasik (makar to bio samo po dobu u kojemu je nastao a uspio preživjeti na listama do današnjeg dana, no to ne govorim isključivo zbog Hitchcocka). No, pisati o bilo kojem filmu ovoga meštra, uvijek mi je izazov, Rope možda i najveći, jer mi je u cijelom njegovom opusu (a odgledalo se toga dosta), najčudniji. Znate, kad ovakav majstor celuloidne trake veli za svoj uradak kako je to samo eksperiment te kako je savršeno nezadovoljan ishodom (što je nerijetko izjavio o skoro svakom svom filmu ili barem nekom njegovom segmentu), onda to gledatelju – čak i laiku poput mene – bude još intrigantnije. Ispalo je da sam Hitchieja gledala naopako: od kasnijih prema ranijim filmovima, a kad će sreća, Rope je bio posljednji u nizu. I dok sam veći pobornik njegovih ostvarenja između ’50-ih pa tamo do kasnih šezdesedih, ovaj sam gledala samo 4 puta u manje od godinu dana. (Imam ja tako običaj i po 10 puta… ništa čudno.) I dok mnogi (valjda se ugledajući na redatelja, koji objektivno ima pravo pljuvati po svom filmu) smatraju ovo propalim eksperimentom (za to doba je i bio, ne mislim propali, ali eksperiment zasigurno), mislim da je već odavno dobio svoje zasluženo mjesto, gledateljstvo i ocjenu.

Scenarij je inspiraciju našao u stvarnom i u to vrijeme (a i poslije) intrigantnom umorstvu koje je počinio dvojac Leopold-Loeb, par bogatuna i Ivy League diplomaca koji su, pod utjecajem proučavanja nihilističkih filozofa i vođeni idejom natčovjeka, isplanirali i izveli savršeni zločin – zločin zbog samoga zločina, samo zbog toga jer to mogu i jer je žrtva zločina netko tko je inferiornošću (društvenom, intelektualnom, kakvom god) savršeni objekt ostvarenja njihovog bolesnog nauma. Ideja za film rodila se iz predstave Rope Patricka Hamiltona iz 1929. godine, te istoimene BBC-jeve serije iz ’39., nadahnuvši Hitchcocka za ono čime film danas osobito plijeni, a to je (osim onoga vidno hičkokovskog) valjda tehnika snimanja, u kojoj npr. jedna škrinja, koja je jedan od glavnih „still life“ protagonista filma, rijetko kada napušta kadar. (I to se nekako zove, real time nešto…). Međutim, kako se svugdje drami o tome da je Rope takav nekakav, uzela i ja sebi za zadatak da makar malo proučim zbog čega je to bio „eksperiment“ i često neprihvaćen u svoje vrijeme. U biti, izuzev samog početka (ovaj nas je redatelj i kasnije uvodio u filmove onako „s ulice“), sniman je u jednoj jedinoj prostoriji (i to sam već viđala ali bez nekog velikog razmišljanja o tome, kamoli klaustrofobičnog traumatiziranja koje je pripisivano Ropeu). Radnja se praktično odvija u stvarnom vremenu, a rezovi su isključivo na mjestima gdje je bilo neophodno promijeniti filmsku rolnu. Rope je, unatoč tomu, ispao vrlo skladno „neprekinuta“ akcija i trajanje u datom vremenu i prostoru te gledatelj ima dojam predstave, što se odista primjeti i pri prvome gledanju, znali mi za ovakve neke redateljske smicalice ili ne. U biti, „krivac“ je producent Dallas Bower, koji je htio postići taj kontinuitet radnje i prostora koji posjeduje predstava. Hitchock je ludio zbog činjenice što su role filma trajale svega po 8 minuta, jer je to značilo 10 puta prnaći načina za taj „prebačaj“ u filmu, napraviti kvalitetne i neprimjetne prijenose s prve do desete rolne. Ispostavilo se da je svake osme minute netko od likova trebao samo blokirati kameru. (Lako vam je sad kad znate… ako niste znali, ali hm – sad to primjećujem i nije mi drago). Ludio je Hitch izbog sumraka koji su snimali tko zna koliko puta, kad smo već kod toga. Što se mene tiče, ja nit’ sam to primjećivala nit’ me brinu takve stvari jer doista ne mogu reći kako ja to sad zbilja razumijem (osim što primjetim ta blokiranja kamere…). Dakle, film je na prvu u meni ostavio dojam savršene i neprekinute cjeline. (Nije li to onda znak da je redatelj postigao ono što je htio? Zar je nebitno ako je meni kao laiku to tako lako nametnuto?)

Phillip (Farley Granger) je neosporno inferiornija strana dvojca u kojem Brandon (John Dall) pažljivo i samouvjereno vodi glavnu riječ, očiti alfa mužjak u isto tako očitoj ali prikrivenoj vezi koja nije samo cimerska, smirujući prijatelja koji svoj strah prikriva sve češćim zavirivanjem u čašicu. Kako bi proslavili čin kojim su (sami sebi?) dokazali svoje postojanje kao superiornijih bića koja su izuzeta od društvenih normi, priređuju zabavu na koju pozivaju roditelje kolege Davida, njegovu vjerenicu Janet i Davidova prijatelja Kennetha (Douglas Dick), bivšeg Janetinog dragog. Poveden ushitom počinjenog, Brandon odlučuje služiti hranu i piće sa škrinje koju je nabavio u Italiji, a u kojoj su stajala prva izdanja knjiga zbog kojih je i pozvan Davidov otac. Nekad prije, Brandon, Phillip i David su bili zajedno u koledžu gdje ih je za velike škole pripremao (između ostalih) prof. Rupert Cadell (James Stewart, inače prva suradnja s Hitchcockom, tek pola godine nakon odličnog Call Northside 777), koji i sam, no iz posve drugačijih pobuda, živi u sukobu s ljudima, njihovim trivijalnostima i nemaru prema onome što on smatra bitnim.

„Rupert’s extremely radical. Do you know that he selects his books on the assumption that people not only can read but actually can think?”

U već poodmakloj prvoj četvrtini filma pojavljuje se James Stewart i od tog trenutka nadalje, krade film, najblaže rečeno. U njegovoj nazočnosti, nadljudi strepe poput učenika u klupama, Brandon ponovo počinje mucati, a Phillipu je nemoguće skriti strah pred čovjekom koji je vedrio i oblačio njihovom mladošću te i usadio neke ničeanske ideje u njihove znanja željne, no ipak malo nakrivo smotane vijuge. Njegova je gluma u najmanju ruku izuzetna kroz unutarnju spoznaju sebe, gorljivog kritizera svega i svačega, cinika no šarmera, jer okolnosti ga pretvaraju u nehotičnog ispitivača i inspektora te u konačnici, čovjeka duboko razočaranog svojim dosadašnjim idealima, osobito efetkom koji su imali krivo protumačeni od strane dvojice mladih i nadobunih bogatuna. Dijalozi su britki i teško im se ne nasmijati, no kako rekoh, bez obzira na sve što čini jedan film, Jimmy Stewart u liku negdašnjeg prof. Cadella je odista nešto neviđeno, duboko no svejedno pitomo, slojevito biće, očito sposobno sagledati samoga sebe, kamoli ne one, oko sebe. Dok se Rupert nenametljivo busa svojom (objektivnom) intelektualnom superiornošću ne misleći bukvalno svaku riječ koju izgovori, Brandon (i u jednu ruku Phillip) zagrizli su u Übermench fazon u potpunosti. (Previše citata iz ovakvog filma, bez obzira koliko ih ja volim trpati u svoje pisanije, neizbježno kvare ono „prvo“ slušanje pa sam se pokušala malo obuzdati iako patim zbog toga.)

Ovo nije tipični Hitchcock (hm, zar ijedan jest, kad bolje razmislim, ova izjava nekako nema mjesta, ali kad sam već napisala, neka je tu) jer je, bez obzira na savršeno osmišljen ritam,  temu koju obrađuje te izvanredno iznesene glavne i sporedne protagoniste (kroz koje se provlači sukob razmišljanja onih koji prihvaćaju odgovornost prema makar nekim društvenim normama i nekolicine onih, koji su bogomdano iznad svega te im je i činiti sve što drugima nije) iznimno dinamičan i zabavan, bez neke vidne mogućnosti naslućivanja kraja. Iako možda današnja neizbježna popularnost Ropea često kreće od činjenice da ga je snimio Hitch, to nije samo to: publika neće ostati zakinuta za ono što od majstora očekuje – uzbuđenje, krimić, likove koji se „ogule“ bez obzira na kratko trajanje filma, neizmjernu duhovitost bez ozbira na mračnu tematiku.

Postoji mnogo razloga zbog kojih volim ovaj film. Na trenutke igra lovice, mačke i miša, uz vrlo pažljivo sklopljen set koji nenametljivo zadovoljava oko gledatelja svih osamdeset minuta, prikladne sporedne likove, zasigurno je evergreen ali istodobno i vrlo topla preporuka. Šarmantni likovi i njihove vidljive promjene, osjetna napetost kao jedna od značajki klasičnoga Hitchcocka je u Ropeu nešto čemu nećete lako odoljeti. Bezobzirni Brendon i ćudljivi, od napetosti izluđeni Phillip te profesor koji gotovo nehotično naslućuje čin svojih bivših učenika, tvore istinski zamaman trojac sličnih, no posve različito tumačenih gledišta čija će raspetljavanja (uz različita vanjska rasvjetljavanja) dovesti i film i gledatelja do istinske kulminacije, možda čak ne samo… one filmske.

U konačnici, ipak je ovaj kratki, krajne napeti filmić s jakim naglaskom na sposobnost glumca da kroz duge scene prirodno iznese ulogu snimio Hitchcock. Zbilja interesantnog ritma koji ne dopušta bilo čemu da nepotrebno odvlači pažnju od središta, pored svega je i iznimno zabavan na neki drugačiji ili intrigantniji način, što osobno smatram defaultom, jer kako rekoh, ipak je to… Alfred.

Piše: Izabela Laura

03.03.2012, 13:18h

Marnie (1964., 130 min.)

Redatelj: Alfred Hitchcock

Glume: Tippi Hedren, Sean Connery, Diane Baker, Martin Gabel

 

A masterpiece that has aborted – tako je Francois Truffaut, francuski filmski redatelj i kritičar nazvao ovaj po mnogočemu specifičan uradak majstorskog redatelja Alfreda Hitchcocka. Kritike koje su snašle Marnie (1964.) u vremenu nastanka nisu bile previše obećavajuće – ne samo da je slovio kao film ispod Hitchcockova ranga već je doživio i komercijalni neuspjeh. Ipak, gledano iz današnje perspektive, taj psihološki triler s elementima melodrame jedan je od najtumačenijih i najčešće spominjanih njegovih uradaka. Što se mene tiče, od svih Hitchcockovih filmova koje sam gledala u godinama kad nisam znala da će njegovo ime postati jedno od meni najdražih u filmskom svijetu, Marnie je, uz neizostavno Uže, ostao najzapamćeniji film. Ne znam je li tome bio razlog šarmantni Sean Connery na kojeg sam oduvijek bila slaba ili Marnie ima taj neki neodoljivi spoj kiselog i slatkog, neuravnoteženost koja, jer je prirođena čovjeku, zaziva toliko zavodljivo da je naprosto moramo kušati. No, bolje od bilo kojih riječi, sve što trebate znati o filmu reći će vam glazbena tema s potpisom Bernarda Herrmanna iz uvodne špice, u kojoj je vjerni Hitchcockov suradnik savršeno istaknuo osnovne osjećaje koje vladaju ovim filmom – ljubav, strast i ludilo.

Nastala prema romanu Winstona Grahama, Marnie je  priča o istoimenoj ženi (Tippi Hedren) koja kleptomanstvom nadomješta nedostatak ljubavi i nemogućnost iskazivanja iste. Ona je majstor prerušavanja i prevare: pod krinkom mirne i pristojne ženice zapošljava se u raznim uredima koje na kraju pokrade. No kad se namjeri na Marka Rutlanda (Sean Connery), čovjeka-lovca, bit će prisiljena stati: Mark će je, isprva je doživljavajući kao plijen koji mora uhvatiti i ukrotiti, prisiliti da se suoči s onim od čega cijeli život bježi – sa samom sobom. Otkrivši prve bračne noći da mu je žena frigidna, Mark odluči  pronaći razlog Marnienih noćnih mora, njezinog straha od grmljavine, crvene boje, ali i njegovog dodira.

‘I’ve tracked you and caught you and by God I’m going to keep you’

S Markovim likom upoznaje nas kratko i jasno kamera, kružeći po njegovu uredu – on je zoolog (mada se bavi obiteljskim poslom u tiskari), udovac i povrh svega – lovac. A Marnie je plijen koji on mora uloviti . Putovanje na koje se odvažio neće biti nimalo lako, ali to je i razlog zbog kojeg je na njega i krenuo. Sestra njegove preminule supruge Lil (odlična Diane Baker), iako jako privlačna, nije mu dovoljno zanimljiva – da bi nju uhvatio samo treba pružiti ruke i ona će mu dotrčati u zagrljaj. Marnie je nešto sasvim drugo, ona ne samo da bježi od njega nego je i potpuno imuna na sve njegove pokušaje zavođenja. Što joj se on više približava, ona je sve dalja i to podiže uloge.

‘Cannot bear to be handled’

Razlozi Marnienih problema gledatelju su skriveni jednako kao i protagonistici. Znamo da ne podnosi muškarce i da neprestano pati od noćnih mora, da se panično bolji grmljavine i oluje (koju, čini se, jedino Mark može stišati poljupcem), ali razlog tome ostaje nejasan. Dâ se naslutiti da s tim u vezi stoji njena majka, Bernice (Louise Latham) i to već u prvoj njihovoj sceni kad prigovara Marnie što je posvijetlila kosu: to privlači pažnju muškaraca, a to nikako ne može biti dobro. Kao ni Marnie, ni Bernice ne podnosi dodire, pa čak ni kćerkine. Za svoju kći Bernice je daleka  i hladna, zagonetna, baš kao što je Marnie za Marka. I to se čini kao upaljeno mjesto po kojem treba rovati da bi se očistila rana, a to će Mark i učiniti unajmivši privatnog istražitelja. Ali Marnie ne predstavljaju problem samo majka i noćne more, tu je i njezin bivši poslodavac Strutt kojeg je opljačkala i koji traži odštetu, kao i ljubomorna Lil koja neće tako lako prepustiti Marka nekoj lažljivoj neznanki.

Ali Marnie nije uvijek tako hladna i ukočena, barem ne kad jaše svog konja Forija. Ona je žena – lijepa, strastvena žena, zatočena u samoj sebi zbog grijeha prošlosti koji joj ne daju da diše. I ako je netko ne oslobodi, baš poput životinje u klopci, ona će uginuti. A upravo je na lovcu da to učini.

Marnie jest posebno djelo u Hitchcockovu opusu – to je djelo u koje je unio puno sebe (manično nadgledanje Hedren za vrijeme snimanja, slanje njenog rukopisa na testiranje ne bi li otkrio kakav poremećaj osobnosti ima ide u prilog tome), ali i film s nekim tehničkim posebnostima. Ono što je posebno uočljivo jest izrazit rad kamere: ona je često u pokretu, prateći tako pokrete likova koji su često nemirni, nagli, rastrojeni pa to brzo kretanje kamere još više daje dojam ludičnosti i neke nedefinirane napetosti i tjeskobe – valjda baš to što je i redatelj htio postići. Da osjetimo kako je to biti Marnie, nedefinirana izgubljena žena s brojnim identitetima i nijednim pravim. Isto se odnosi na prikaze odnosa među likovima koji Hitchcocku majstorski uspijevaju i ovdje. Zašto onda Marnie ostaje un grand film malade? Jesu li te konstantne oscilacije u raspoloženju i ta neka maničnost i kaos koji vladaju ekranom razlog zbog kojeg nam je Marnie, iako nesavršen, film s kojeg ipak ne možemo skinuti pogled?

Iako za nijansu manje kompaktan (to se ponajviše odnosi na prostornu orijentaciju u kojoj se gledatelj ponekad gubi) i u nekim dijelovima čak psihički naporan, Marnie je film visokog intenziteta i prirodom, ali i prikazom problema kojim se bavi svakako hičkokovski napet do posljednje minute.

Piše: Vanja

18.02.2012, 20:14h

Prozor u dvorište (Rear Window, 1954., 112 min.)

Redatelj: Alfred Hitchcock

Glume: James Stewart, Grace Kelly, Thelma Ritter, Raymond Burr

 

Teško je napisati štogod novo o nečemu o čemu već i eseji postoje, no i tuđi dojmovi majstora suspensea mogu proći bar kao zanimljivi. Poslije (valjda) većini ljudi prve asocijacije na Hitchcocka (sad već izvikani no neosporno vrsni Psycho), teško mi je bilo zamisliti kako ću ikad neki drugi njegov uradak proglasiti najboljim. Najšarmantnijim. Naravno, Vertigo ne mogu mjeriti ni s čim jer bih za njega rekla da je prvi “mind-twist” koji sam ikad pogledala, Rope je najluđi, no Rear Window je onaj koji svaki put gledam unaprijed zadovoljna, s užitkom. Rear Window daje šakom i kapom – napetost, stravu, ljubav, presjek cijele jedne male zajednice i takav briljantan pogled na ljude koji žive ne jedni s drugima, već tek jedni pokraj drugih. Okruženi svojim stambenim kutijicama, raznoliki likovi na sebi svojstvene načine pokušavaju se izboriti s životnim problemima ili životom kao takvim – uz vrućine koje nose nesanice i tanje im granicu između jave i snova.

Uvodnom scenom nas maca prošeta dvorištem, katapultirajući nas riječima voditelja radio-emisije u užas Fahrenheita u termometru i svakodnevicu vrućinom ukomiranog L. B. Jeffriesa (James Stewart). Ni ne želimo niti možemo naslutiti kojim će putem majstor povesti svoje umjetnike, kamere, ideje i gledatelje. Po prvi put u životu gledam (valjda) prosječno njujorško dvorište ili dvorište stambene zgrade, koje je u mom rječniku imalo sasvim drugo značenje, izgled, oblik i težinu. Prozori svih stanova gledaju ka dvorištu. Svi stanari mogu vidjeti ono što ne bi trebali, no L. B. Jeffries, fotograf/dopisnik željan adrenalina, noge okovane gipsom, skoro i nehotice i iz dosade sve češće zaustavlja pogled na jednom, drugom, petom stanu i njegovim stanarima. Gledamo samo ono što gleda i on, a njegova nas mašta (ili ne samo ona?), videći svašta i tamo gdje ničega nema, časti hvalevrijednom paletom likova – svijet u malom – vidimo nezadovoljnog skladatelja, neku nazovi-kiparicu koja se sunča ispred ulaza, starletu koja uz jutarnju kavu isteže noge i ruke u ritmu kakve glazbe, par koji je bijeg od vrelih njujorških noći našao u spavanju na balkonu, dok psa korpom na užetu spuštaju u vrt; ostarjelu frajlu koja u svom filmu ugošćuje nepostojeće udvarače, novopridošli par i… gospodina Thorwalda (Raymond Burr) i njegovu suprugu, koja je iz nekog razloga vezana za krevet. Igrače upoznajemo u dosta kratkom vremenu, što nam, za razliku od ostalih filmova s dosta protagonista, ne predstavlja nikakav problem. Svi su tu kao dio seta i vežemo ih uz nešto njima svojstveno te ih lako pamtimo. Dvorište s tek jednim izlazom na ulicu i jednom lijehom cvijeća koje uzgaja Thornwald (jedino njemu znamo prezime i ime) poprima višestruki značaj, ono je provodnik kojim će dosadom ubijeni Jeff početi upoznavati susjede. Iz stolice, izdaleka, siguran s dvogledom i moćnim lećama foto-aparata. U razgovoru s urednikom:

„Listen, (uredniče…) if you don’t pull me out of this swamp of boredom, I’ll do something drastic. I’ll… I’ll get married. Then I’ll never be able to go anywhere.“

Između stanki za masažu u kojoj ga pameti pokušava dozvati pragmatična fizioterapeutica osiguravajućeg društva, Stella (Thelma Ritter), te posjeta brižne djevojke Lise (Grace Kelly), Jeff promatra, ustrajno pletući priču u glavi i uvjeren, dosađuje bliskim mu ljudima čudnim događanjima u stanu Thorwaldovih. Unatoč početnim odbijanjima da ih se uvuče u tu ludu mrežu nagađanja, Stella i Lisa svejedno postaju pridružene i opsjednute članice Jeffova voajerskog kluba, kojemu ne podliježe samo prijatelj iz ratnih dana, detektiv Doyle (Wendell Corey), koji Jeffa, bez obzira na ‘činjenice’ kojima ovaj uvuče u vrzino kolo i mnogoga gledatelja, pokušava spustiti na zemlju. Je li g. Thorwald u lošim odnosima sa suprugom? Zašto izlazi u 3 sata ujutro, noseći kovčeg koji je pri izlasku očito teži (naginje ga u stranu) a pri povratku lakši? Zašto ga riba? Zašto pretura po ženinoj torbici? Zašto su rolete spuštene? Zašto su dignute? Gdje je gđa Thorwald?

Unatoč osnovi koja leži u Jeffovom voajerizmu (jasno je da on ipak nije lud ili ovisan o takvom nečem, to iz njega govori avanturistička duša), potka je vrlo fino i nenametljivo no jasno protkana ljubavlju, idejom braka i zajedničkog života, pluseva i minusa koji ga čine, a čemu se Jeff opire, uporno se izvlačeći na različitost sebe i Lise, njihovih životnih stilova i navika. Uz prepoznatljiv i neodoljiv Hitchcockov britak humor koji je karakteristika svih protagonista, Jeff i Lisa su u konstantnom (riječima blagom ali) dubokom sukobu oko toga je li brak prava stvar za njih ili ne. Tj., Jeff je u sukobu sa samim sobom jer njega ne odbija tek pomisao kako Lisa New York drži na dlanu, dama koja šeće haljine vrijedne njegovih tromjesečnih plaća ili slično. On je adrenalinski ovisnik i ne pada mu na pamet raditi bilo što drugo. Uz očitu naklonost svojoj prelijepoj plavuši, Jeff svejedno – ponekad i na granici neukusa – promatra susjede, no i takvo nehotično zabadanje nosa u tuđe stvari i u njega unosi neki osjećaj srama, osobito dok promatra zaluđenu susjedu usidjelicu, već i sam na rubu zbog opsjednutosti Thornwaldovima.

Osim filma o kojem se može ali ne treba mnogo toga pisati, već ga treba gledati, jednom, dvaput, pet puta, postoji sebičan razlog zbog kojeg ga volim: naravno, to je neizmjerna količina Jamesa Stewarta  gdje s lakoćom vlada oporim humorom, pametovanjem i samouvjerenošću, koja se, pak, polako rastače u skučenu stanu, s nogom u gipsu i općenito nemogućnošću da potkuje svoje tvrdnje.

No, Hitchock ne igra samo na aduta Jamesa. Kakav bi film bio bez plavuše, gdje gledatelj očiju skinuti ne želi s odista izvanserijske Grace Kelly dok leluja setom u raznoraznim lepršavim odjevnim predmetima kojima ni naziva ni namjene ne znamo. Kao primjer ženskoga roda, ona je meka i po propisu ženstvena, no oštra i jasna po pitanju svojih stavova i britka na jeziku, savršeno parirajući Stewartu kao Jeffu i njegovoj nepodnošljivo simpatičnoj mušičavosti, nezadovoljstvu i ironiji. Thelma Ritter je izniman odabir, uveseljava svojim narodnim mudrostima, a nije daleko ni Wendell Corey, jer, naravno, Hitchcock niti jednog lika neće prepustiti slučaju ili laiku.

Rekla bih kako osim nabrojanog, postoji nešto strahovito prijemčivo u ovom filmu: glavni protagonisti su zaokruženi i nama bliski, iako o njima znamo tek osnovno i ni izbliza dovoljno koliko o pojedinim Jeffovim susjedima, tj. njegovim teorijama. Skoro sam stekla dojam da su i Jeff i Lisa i Stella jednostavno produžeci Hitchcockove kamere u svijet onih drugih, u neko živo kino. U život i njegove raznolikosti.

Dodatno, nenadmašno: gledatelju naučenom na jurnjave, spektakle, efekte i sve ono čega u ovom filmu nema otvara se poseban svijet na setu posebno izrađenom za ovaj film. Po romanu Cornella Woolricha, čija su mnoga djela doživjela adaptaciju na ekranu, Prozor u dvorište (za koji su mnogi rekli kako nije materijal za film u kojem se – po logici riječi i filmske trake, stvari kreću) uspjeh je koji je valjda samo Hitchcock još tada uvidio kao briljantnu ideju kako kroz glavnog protagonista prikazati film u filmu, ne bojeći se rizika (kao ni u Ropeu, uostalom, gdje je prekidao snimanje jer nije bio zadovoljan bojom zalaska sunca!). No, priča kakvu nam je predstavio majstor zapravo je priča o gledanju filmova, sigurni, zavaljeni u mraku, skriveni u krajnji kut sobe s dvogledom u ruci, bez straha da smo i mi sami „nečiji film“. Mi smo kamera, a stručno nas se vodi.

Dugo nisam znala za „5 izgubljenih Hitchcocka“, koji su decenijama bili nedostupni javnosti (Rear Window, The Man Who Knew Too Much, Rope, Vertigo i The Trouble with Harry). Redatelj je jednostavno otkupio sva prava na prikazivanje, te su ponovo ugledali svjetlost dana tek ’84. godine, kao dio ostavštine Hitchcockovoj kćeri.

Uz neodoljivog Jamesa Stewarta, boginju Grace Kelly i iznimno pametne dijaloge pune vrckavog no dubokog humora i doskočica, Rear Window je zasigurno jedan od najljepših i najomiljenijih Hitchcockovih uradaka, zabavan i napet, film u filmu koji svi mi gledamo točno kroz precizno usmjerenu majstorovu kameru. Besprijekorno, napeto, nadasve šarmantno i obavezno.

Piše: Deni Zgonjanin

12.12.2011, 17:55h

Helen Mirren već dulje vrijeme kruži oko jednog od dva projekta o legendarnom britanskom redatelju Alfredu Hitchcocku. Riječ je o filmu pod imenom Alfred Hitchcock and the Making of Psycho, u kojem bi ukoliko dođe do dogovora, Helen trebala utjeloviti Alfredovu ženu Almu Reville, koja je imala jak utjecaj na njegovu karijeru i surađivala s njim na dosta filmova.

Sami bi film trebao pratiti vrhunac Hitchcockove karijere kad je na iznenađenje mnogih najavio snimanje hororca pod imenom Psiho. Naravno, nitko nije vjerovao da će ga upravo taj film vinuti u nebesa… Prvotni redatelj ovog biopica trebao je biti Ryan Murphy, kreator Gleeja, no on je odustao i redateljsku stolicu prepustio Sashi Gervasiju (Anvil! The Story of Anvil).

Da ne zaboravim, drugi film u pripremi će se pozabaviti Hitchcockovom opsesijom zvijezdom Ptica, Tippi Hedren – što znači da nas očekuje teška odluka pri odabiru favorita među ova dva filma…

Piše: Izabela Laura

22.11.2011, 00:34h

Rebecca (1940., 130 min.)

Redatelj: Alfred Hitchcock

Glume: Laurence Olivier, Joan Fontaine, George Sanders, Judith Anderson

 

‘To je čovjek za kojeg ću se udati’, komentirala je Vivien Leigh, navodi BBC-jev dokumentarac o Vivieninu životu, dok je sjedila u kazalištu i gledala budućeg najvećeg glumca svog doba kako debitira. ‘Ali ti si već udana’, odgovorio joj je prijatelj koji je sjedio do nje, a oženjen je bio i Laurence Olivier, no to nije spriječilo Vivien da ga osvoji. Kemija između njih bila je pogubna jer je ‘Larry’, kako je inzistirao da ga prijatelji zovu, odlučio Vivien učiniti svojom drugom ženom. Zato je taj britanski glumac – više sklon teatru nego filmu, osobito zapamćen po ulogama u Shakespeareovim dramama koje je često prenosio i na platno, kao redatelj i kao glumac – inzistirao da upravo ona igra glavnu ulogu u ekranizaciji romana spisateljice Daphne du Maurier - Rebecci, pa se, kad je uloga dodijeljena Joan Fontaine, okomio na dotad gotovo nepoznatu glumicu te se vrlo grubo odnosio prema njoj. Kako bi je utješio, brižan kakav je bio (‘Nikad nisam rekao da su glumci stoka. Rekao sam da se prema njima treba odnositi kao prema stoci.’), redatelj Alfred je rekao Joan kako se ne bi trebala zabrinjavati zbog Laurencea jer je na setu svi mrze. Joan je, naravno, obuzela nelagoda – baš to što joj je bilo potrebno za ulogu druge gospođe de Winter koja je bila njen veliki breakthrough među holivudske zvijezde.

Teško je povjeravati  da nekome u Monte Carlu može biti dosadno, pogotovo onome tko odsjeda u luksuznom hotelu, ali gđi Van Hooper vansezonski Monte, izgleda, nije nimalo zanimljiv. To će uskoro promijeniti dolazak grofa Maxa De Wintera (Laurence Olivier), barem njenoj plaćenoj družici (Joan Fontaine), čije lijepo mlado lice privuče pažnju bogatog (i naočitog!)gospodina grofa. Max možda vično izbjegava društvo brbljave starice, ali zato uživa provodeći vrijeme s njenom družicom. Zahvaljujući smirenosti i lakoći koju ona posjeduje, Maksim nakon dugo vremena uspijeva zaboraviti na nesretni događaj iz ne tako davne prošlosti koji je iz temelja potresao njegov život – smrt svoje prve supruge Rebecce. Ne želeći je izgubiti, prosi je i odvodi u svoj Manderley, veličanstveno imanje kojim još, kao da nikad nije ni otišla, vlada Rebecca De Winter. Možda nije prisutna tijelom, ali Rebecca neumoljivo živi u drugima, posebice u domaćici, gđi Danvers, za koju postoji samo jedna gospodarica Manderleyja, a to nije druga gđa De Winter – ako takva i može postojati. Sveopća opsesija lijepom, inteligentnom, savršenom Rebeccom i njena prisutnost u kući u stvarima, ljudima – Maxovim očima – izluđuje neiskusnu gđu De Winter, ali ne dovoljno da bez borbe Rebecci prepusti pobjedu koja je, čini se, neminovna.

Njihov prvi zajednički film i već sukobi na setu – završni prizor Hitchcock je priredio producentu Davidu O’Selznicku iza leđa dok je ovaj bio zauzet snimanjem Prohujalo s vihorom. Unatoč tome, film je ispao pun pogodak: nominiran za jedanaest Oscara, jedini je Hitchcockov film koji je osvojio kipić u kategoriji najboljeg filma. Radnja Rebecce odvija se polako, s naglaskom na prikazu karaktera likova i atmosfere mistikom okupanog Manderleyja i svega onoga što skriva voda oko njega. Napetost, tipična u Hitchcockovu stvaralaštvu, javlja se već od samog ulaska u Manderley, a ne jenjava ni nakon posljednje scene.

Od dolaska u Manderley, život druge gđe de Winter iz temelja se mijenja (njeno ime nije otkriveno u filmu). Od obične družice i priproste, jednostavne djevojke postaje gospodaricom ogromnog imanja i supruga čovjeka visokog roda. Ona postaje gđa De Winter, ali kako da to bude, kad je prva gđa De Winter još uvijek tamo? Rebecca je možda mrtva, ali sve u Manderleyju kao da govori suprotno; gđa de Winter bila je otmjena, poznavala je sve i svakoga, radila je savršene zabave, bila savršena žena Maxu, svi su je voljeli i žudjeli za njenim društvom, osmijehom, ljepotom. Njen i Maxov život djelovao je kao bajka. Zapravo, Rebecca je bila toliko savršena da je bila gotovo nestvarna, ali čak i kada druga gđa de Winter u povjerljivom razgovoru pita jednog od zaposlenika svoga supruga, Franka Crawleyja, kakva je zaista Rebecca bila, on joj odgovara:

‘I suppose, I suppose she was the most beautiful creature I ever saw.’

Rebecca je, jednom riječju, moćna. Odakle izvire ta njena snaga protiv koje se tako teško boriti čak i kad nje više nema? Opčinjenost Rebeccom ono je što nas fascinira, ali fascinira nas i sama Rebecca: njen hod, držanje, osmijeh, pogled, toplina njenog dodira, gotovo transcendentalna ljepota utjelovljena u kamenom tijelu žene od koje postajemo pijani – a nismo je ni dotaknuli, ni vidjeli. No još je nešto skriveno u nekoj ladici naše svijesti: znamo, negdje smo je vidjeli, i zaljubili se; prošla je pored nas na ulici, pogledala nas mrko u tramvaju, svojim dražesnim, zavodljivim smijehom natjerala nas da je zavolimo, zamrzimo, kao božica sišla s nebesa među nas smrtnike – božica kojoj je besmrtnost zamjena za osjećanje. A pokušamo li se približiti toj mitskoj figuri, bit će to kao da smo zagrizli jabuku u Rajskome vrtu. Dogodilo se gospođi Danvers, čija sklonost i opsesija Rebeccom prelazi prvotne majčinske sklonosti i prelazi u lezbijsku ljubav,  koja, implicira Hitchcock, možda i nije bila jednostrana. Rebecca je, naposljetku, voljela biti voljena.

Druga gospođa De Winter ne posjeduje apsolutno ništa što je posjedovala Rebecca i obiluje onime što Rebecca nije imala, i upravo zbog toga privlači usamljenog i razorenog Maksima. Možda rana udaja ili jednostavno vrijeme u kojem su živjeli, ali nedostatak iskrenosti u njihovom odnosu, njena bojažljivost i Maxova oklopljenost, u trenu su mogli srušiti i posljednje nade u uspjeh njihova braka prije nego bi to učinila razorna tajna Rebeccine smrti.

Možda je netrpeljivost bila razlogom tako dobre privlačnosti ozmeđu Oliviera i Fontaine na ekranu, no bilo kako bilo, svoje uloge su, kao i ostatak ekipe, izvrsno odigrali. Filmu se malo što može prigovoriti, jedna je to lijepo zaokružena cjelina, žanrovski raznolika (romantična drama/triler s elementima krimića), popraćena finom glazbenom temom Franza Waxmana. S Laurenceom Olivierom u glavnoj ulozi, trostrukim dobitnikom Oscara i osnivačem britanskog Nacionalnog teatra, Hitchcockom kao redateljem i intrigantnom fabulom kao materijalom s kojim ta dva genijalca manevriraju, na setu punom tenzija – ne možete pogriješiti.

Piše: Vanja

11.04.2011, 10:33h

Sidney Lumet, nadnaravno nadareni redatelj filmova koji je volio New York, iako ga je kažnjavao i kritizirao kroz svoje filove, preminuo je prekjučer u 86. godini života. Uz toliko drugih legendi koje su nas napustile tijekom protekle (a i ove) godine, ovo je vjerojatno najveća. Kontroverzan, posvećen, iskren prema društvu ogoljujući ga sloj po sloj i istodobno ga slaveći takvog, kakvo jeste, mnoge od nas je natjerao da se povežemo s njegovim ostvarenjima na nekim posve čudnim razinama. Teško je povjerovati da neće snimiti više niti jedan film.

Za redatelje često i nepravično vele da postaju lošiji s vremenom. Za gospodina Sidneyja Lumeta, to ne vrijedi ni u njegovim počecima, ni na vrhuncu, jer je, jednom ga dosegavši, zauvijek postavio standarde koje je tek tu i tamo spustio. Jedan od rijetkih u ovom zahtijevnom zanimanju nikad nije posve upao u radzoblje teške stagnacije, ponavljanja onoga što je već uradio ili … jednostavno, nije uradio film koji je gori od nekih drugih, koji su slavniji, čuveniji i gledaniji. Čovjek koji je uradio pedeset filmskih ostvarenja od kojih su mnoga klasici, iz decenije u deceniju je stjecao nove fanove, učio mlade i žedne filmofile prekrasnim i jednostavnim načinima pravljenja vrhunskoga filma.

Nisu mu potrebne lovorike, nije mu potrebno ništa – dao nam je sve od svojih najranijih do posljednjih ostvarenja. No ne spomenuti „12 Angry Men“, „Dog Day Afternoon“, „Serpico“ „Murder in Orient Express“ ili „Network“, bilo bi kao otići na grob i ne ostaviti niti cvjetić.

Njegov posljednji film „Before the Devil Knows You’re Dead“ je bio zasigurno jedan od najboljih filmova 2007.g. no kako to obično biva, podcijenjen zbog razloga ovog ili onog. Za redatelja koji ga je napravio s osamdeset godina, to je ipak i poduhvat i – u konačnici – uspjeh.

Jedan od definitivno najjačih filmova dijaloške prirode, „12 Angry Men“ iz 1957 jednostavno su oborili s nogu one, koji su ga htjeli i uspjeli shvatiti na ispravan način, što nije teško.  „The Deadly Affair“ s izvrsnim Jamesom Masonom iz 1966 samo potvrđuje ono što smo naučili, ako jesmo. Slijede mnogi… pomenuti sve što čovjek ima na umu a ne izostaviti nešto vrijedno znači samo prepisati, no vjerujem da ovom velikom čovjeku to ne treba.

Gotovo su svi Sindeyjevi filmovi veliki. Vrijedi ga proučiti, naučiti i štovati. Jer tko od današnjih modernih, mlađih redatelja može tako realistično, sivo no opako životno predstaviti naše iznijansirane živote, prljavštinu pravoga zločina koji obitava u samim ljudima? Tko se može tako lako prilagođavati promjenama a opet ne izgubiti na kvaliteti kroz desetljeća? Mnogo je imena koja bi čovjek „promaknuo“ kao nasljednike, no u ovom je trenutku to najmanje bitno.

Nadajmo se da će mlade redateljske nade naći inspiraciju u životnosti ostavštine ovog velikana. Izgubili smo jednog od najvećih iako se o njemu nikad nije pričalo u kontestku „veličine“ kao što je slučaj s (ništa manje dragim, dragim) Scorseseom ili Hitchcockom. Dao nam je puno, a zauzvrat je, pored tolikih klasika i nagrađivanih fimova, dobio čak počasnog Oskara 2005.g… Njegova porota i nakon tolikih godina, bez ijednog zlatnog kipića, suvereno drži vrlo visoko mjesto na ljestvici najcjenjenijih filmova ikad snimljenih – s pravom.

Počivaj u miru, maestro.

Piše: Deni Zgonjanin

22.01.2011, 13:57h

Nedavno smo objavili kako se krenulo u realizaciju projekta o Alfredu Hitchcocku, a sada vam donosimo vijest kako je glavni kandidat za ulogu majstora napetosti nitko drugi doli Sir Anthony Hopkins. Trenutno je u pregovorima sa Montecito Pictures, gdje su sigurni kako će naći zajednički jezik sa glumačkom legendom. Film će režirati Sacha Gervasi koji trenutno polira scenarij koji je napisao John McLaughlin’s (Black Swan)…

Piše: Deni Zgonjanin

20.01.2011, 11:19h

Dugo očekivani biopic o Alfredu Hitchcocku napokon se pokrenuo s mjesta te uskoro kreće u realizaciju. Film će se snimati po knjizi Stephena Rebelloa, Alfred Hitchcock and the Making of Psycho, koja se bavi razdobljem njegovog života kad je snimao svoje najveće remek djelo – Psiho.

Knjiga je izdana 1990. te je zabilježila svaki detalj vezan za izradu gore spomenutog hita, od trenutka kad je Hitchcock nabavio prava za ekranizaciju romana Roberta Blocha, pa sve do promocije samog filma koji je bio, i još je, strašno različit od dotadašnjeg stila njegovih filmova koji su odisali napetošću i elegancijom. Psiho je po mnogima započeo jedan slobodniji i brutalniji stil snimanja koji je ispunio 60-e.

Produkcijska kuća Ivana Reitmana – Montecito Pictures glavni je pokretač projekta te je trenutno u pregovorima sa Sachom Gervasijem oko režije i pisanja scenarija, čovjekom koji je pod povećalo studija došao nakon odličnog dokumentarca pod imenom Anvil! The Story of Anvil

Page 1 of 11