The Yellow Sea (2010.)

Piše: Ivica Pustički

Naš kolega Ivica Pustički, iskusni bloger, poznati amaterski filmaš i prije svega veliki filmofil, svake će nedjelje pod svjetla reflektora dovući po jedan manje poznati film nepravedno zanemaren od većine publike. “Ovi filmovi sami su za sebe preporuka, a ne moje osobno mišljenje”, skromno je naglasio autor bloga Filmova s ruba. Radilo se o niskobudžetnim američkim filmovima ili možda filmovima drugih kinematografija tradicionalno zapostavljenih na ovim prostorima, Ivica će pokazati da se vrijedni filmovi mogu pronaći tisućama kilometara daleko od ograničenih hrvatskih kino dvorana.

preporuka The Yellow Sea

Da vam odmah na početku postavim jedno pitanje. Kada ste se prvi puta upoznali s južnokorejskom kinematografijom? Odnosno, kad ste prvi puta pogledali film južnokorejske produkcije i koji? Moje sjećanje seže u 2000. godinu, u vrijeme mojih (kasnih) tinejdžerskih i srednjoškolskih dana kada mi je odlazak u kino nakon škole još uvijek bio skoro pa svakodnevnica. Točnije, bio je to listopad 2000. i taman je završio još jedan naporan školski dan pa smo frend i ja odlučili skoknuti u kino i malo odmoriti mozak. Ponuda na kino repertoaru baš i nije bila nešto, ali u neprežaljenom časopisu Hollywood pročitao sam da se u kinu Jadran prikazuje neki južnokorejski film pod naslovom Shiri, inače veliki hit u domovini te prvi južnokorejski film ikada distribuiran u Hrvatskoj.

Kako smo u to vrijeme obojica tek počeli otkrivati prave bisere azijskog filma izvan okvira naslova Jackieja Chana i Brucea Leeja s kojima smo dotada bili u doticaju, i upoznavati se detaljnije s likom i djelom filmaša kao što su John Woo, Ringo Lam, Tsui Hark ili pak Chow Yun Fat, Shiri nam se definitivno činio kao zanimljivo “egzotično štivo” na koje valja baciti oko. Neću vam sada u detalje opisivati kakav nam je u konačnici bio film, već samo ukratko reći da smo iz kina izašli naprosto oduševljeni i još smo danima nakon toga pričali o filmu koji je uvelike utjecao na naš budući filmofilski svjetonazor. Ali osim što me Shiri uveo u svijet južnokorejske kinematografije za koju sam se nakon toga uvelike zainteresirao, upoznao me i s južnokorejskim glumcima Min-sik Choijem i Kang-ho Songom, koje će svjetska publika posebice zapaziti samo par godina kasnije (točnije 2003.) u hit filmovima Oldboy, odnosno Memories of Murder.

Moglo bi se reći da je Shiri pokrenuo svojevrsni trend jer narednih nekoliko godina u razdoblju od 2000. pa sve do negdje 2006. azijski su filmovi postali česta pojava na domaćem kino repertoaru, ponajprije zahvaljujući distributerskoj kompaniji Discovery Film, koja su se trudila obogatiti domaću redovnu kino ponudu. Uz to su organizirali i nekoliko “revija azijskog filma” koje su se održavale jednom godišnje. Doduše, broj azijskih naslova u našim kinima još je uvijek bio relativno malen, ali domaća publika u mraku svojih kino dvorana ipak je mogla uživati u egzotičnim naslovima kao što su Musa the Warrior, Hero, Crouching Tiger, Hidden Dragon, Infernal Affairs, House of Flying Daggers, Fearless, Election, The Host, Memories of Murder, A Bittersweet Life, Breaking News, The Twilight Samurai, Ong-bak, Tom yum goong, te još neki.

Od te 2006. naovamo, azijski su filmovi iz nekog razloga jednostavno nestali iz naših kina. Iznimka je eventualno bio kineski povijesni spektakl Red Cliff, koji se nekim čudom 2009. pojavio u redovnoj kino distribuciji. Ali izuzev toga što se tiče azijskog filma u globalu, uključujući i južnokorejsku kinematografiju, domaća publika je osuđena prvenstveno na torrente. Tu je, naravno, i Fantastic Zagreb Film Festival na kojem se između ostaloga prikazuju i azijski filmovi, ali to je opet događaj koji se održava jednom godišnje. Ako baš imamo sreće, pojavi se tu i tamo koji azijski naslov na nekoj od domaćih digitalnih videoteka (Max TV i slično). Tako se primjerice u tim digitalnim videotekama nedavno pojavio i južnokorejski triler The Chaser iz 2008. (kod nas preveden kao Trkač), koji je režirao Hong-jin Na, ujedno redatelj južnokorejske krimi triler drame The Yellow Sea, današnjeg filma s ruba.

Znam, znam, razvukao mi se ovaj uvod i ispričavam se na tome. Ali hej, možda vam neki od naslova spomenutih u tom uvodu također posluže kao preporuka za gledanje. Plus, kad ste već dogurali do ovdje, zadržite se još malo i saznajte želite li danas uopće odvojiti skoro pa tri sata svog vremena za tamo neki južnokorejski film.

Kao što sam već spomenuo,The Yellow Sea je krimi triler drama iz Južne Koreje u kojoj pratimo Gu-nama, Korejanca koji živi i radi kao taksist u gradu Yanji City smještenom u pokrajini između Kine, Sjeverne Koreje i Rusije. Istovremeno, njegova žena radi u Južnoj Koreji. Ali nakon što 6 mjeseci od nje ne čuje ni traga ni glasa te se uvali u velike dugove izazvane ovisnošću o kockanju, Gu-nam će u očaju prihvatiti ponudu lokalnog gangstera i za 10 tisuća dolara ilegalno otići u Južnu Koreju kako bi tamo ubio nekog poslovnog čovjeka i donio nazad njegov palac kao potvrdu ubojstva. A dok će boraviti u Južnoj Koreji, Gu-nam također namjerava potražiti svoju suprugu i saznati što joj se dogodilo. Nakon što je danima oprezno pratio i proučavao svoju žrtvu i čekao pravi trenutak za ubojstvo, kada taj trenutak napokon dođe dogodit će se niz neočekivanih događaja zbog kojih će se Gu-nam naći na meti kako policije, tako i južnokorejske i kineske mafije.

The Yellow Sea film je poprilično tmurne i mračne atmosfere koju redatelj povremeno “razbija” pokojim komičnim elementom. Kako to često biva kod korejskih filmova ovakvog žanra, riječ je ujedno i o poprilično nasilnom, brutalnom i krvavom filmu s povećim bodycountom koji uključuje mnogo klanja noževima i sjekirama, i začudo rijetko koji ispaljeni metak. Film započinje kao egzistencijalna drama o životu siromašnog taksista koji je zbog dugova primoran prihvatiti “nemoralnu ponudu” lokalnog kriminalca, nastavlja se kao žestoki triler o čovjeku u bijegu (a la Bjegunac) umiješanom u daleko veću zbrku nego što je mogao očekivati, i završava poprilično nasilno, iako nasilja ustvari ima kroz cijeli film. Brz ritam, pomalo blijeda fotografija koja još više naglašava tmurno okruženje u kojem se likovi nalaze…sve u svemu, složenac kakav samo azijski filmaši znaju napraviti.

Ako bih morao izdvojiti neku manu, onda bi to bilo trajanje – korejska verzija traje čak 157 minuta, internacionalna 140 minuta, a američka 136. Da je film u konačnici mogao biti i mrvicu kraći – mogao je. Ali nemojte odmah pomisliti da je zbog trajanja film zamoran ili dosadan, jer nije. A kao još jednu manu možda bih mogao izdvojiti i to da sama radnja u nekim momentima postane pomalo konfuzna pa bi se pojedini gledatelji mogli malo izgubiti. Ali o tom po tom. Kritika i publika film je objeručke prigrlila, a u prilog mu svakako ide i nekoliko osvojenih nagrada, posebice u kategorijama najboljeg redatelja i glavnog glumca (Asian Film Awards, Grand Bell Awards i Puchon International Fantastic Film Festival). Ponukana uspjehom filma, kompanija Twentieth Century Fox izrazila je interes da producira mogući nastavak, kao i američki remake koji bi također režirao Hong-jin Na. Niti je snimljen nastavak, niti je, nasreću, zasad došlo do realizacije remake, što ne znači da kad-tad neće.

Ali u među vremenu bacite oko na trailer koji smo linkali ispod i odlučite sami za sebe čini li vam se The Yellow Sea kao nešto na što bi vas moglo interesirati. U krajnjem slučaju, ako i odlučite da ovo nije film po vašem guštu, kao što spomenuh ranije, u uvodu sam naveo još nekolicinu zanimljivih azijskih naslova pa biste tu svakako mogli naći nešto za sebe ove nedjeljne noći. Izbor je vaš!

Trailer:

Fotke:

black
đavo
april
arthur

Leave a Reply

Your email address will not be published.