The City of Violence (2006.)

Piše: Ivica Pustički

Naš kolega Ivica Pustički, iskusni bloger, poznati amaterski filmaš i prije svega veliki filmofil, svake će nedjelje pod svjetla reflektora dovući po jedan manje poznati film nepravedno zanemaren od većine publike. “Ovi filmovi sami su za sebe preporuka, a ne moje osobno mišljenje”, skromno je naglasio autor bloga Filmova s ruba. Radilo se o niskobudžetnim američkim filmovima ili možda filmovima drugih kinematografija tradicionalno zapostavljenih na ovim prostorima, Ivica će pokazati da se vrijedni filmovi mogu pronaći tisućama kilometara daleko od ograničenih hrvatskih kino dvorana.

preporuka The city of Violence

Koja scena vam prva padne na pamet na spomen filma Kill Bill: Vol. 1? Je li to scena kada se Mlada obračunava s Vernitom Green, ili s O-Ren Ishii!? Ili pak možda scena, tj. sekvenca masovnog krvoprolića kada se Mlada sukobi sa članovima The Crazy 88 i napravi krvavi dar-mar? Teško da ćete fulati s bilo kojom scenom iz Kill Billa, no u mom slučaju na spomen tog filma prvo što mi padne na pamet je Uma Thurman u žutoj trenirci, s katanom, i spomenuta potonja sekvenca u kojoj su katane sjevale, a udovi i krv frcali na sve strane. Jasno je ko dan da je Tarantino s tom sekvencom kao u ostalom i sa cijelim filmom odao homage azijskim samurajskim i borilačkim kung fu filmovima, kao i yakuza filmovima 70-ih. A djelomično i spaghetti westernima, pa po tom pitanju ne treba uopće previše filozofirati. Tim više jer je Tarantino taj homage odradio gotovo bez pogreške, i na oduševljenje fanova.

Ali Tarantino nije jedini koji je inspiraciju odlučio potražiti u filmovima Braće Shaw, spaghetti westernima i azijskim samurajskim/gangsterskim naslovima 70-ih. Učinio je to također i korejski filmaš Seung-wan Ryoo u filmu The City of Violence (a.k.a. Jjakpae) koji je režirao, napisao (zajedno s Jung-min Kimom i Won-jae Leem), producirao te u njemu odigrao jednu od glavnih uloga. The City of Violence je južnokorejski akcijski, gangsterski borilački krimi triler o opakom detektivu Tae-su koji se nakon mnogo godina vraća u svoj rodni grad kako bi stigao na pogreb svog srednjoškolskog prijatelja Wang-Jaea. Na pogrebu ponovno susreće svoje stare prijatelje iz djetinjstva Pil-hoa, Dong-Hwana i Seok-Hwana s kojima se prisjeti nekih starih uspomene i popriča o Wangovoj smrti. Sumnjajući da Wangova smrt nije slučajna te da ima neke veze s organiziranim kriminalom u gradu, Tae-su i Seok-Hwan udruže snage i započnu istragu na svoj način, probijajući se kroz gradske bande kako bi došli do istine. A istina će biti šokantna i bolna jer će saznati da iza svega stoji Pil-ho koji želi zaraditi velike novce na projektu razvoja zemljišta. Tae-su i Seok-Hwan će se upustiti u opasnu i tešku borbu kakao bi osvetili Wanga.

Da odmah na početku razjasnimo jednu stvar! The City of Violence nije OldBoyI Saw the Devil ili pak Chaser. Nije toliko ozbiljan, mračan, težak ili ambiciozan (niti to želi biti). Ovo je više onako jednostavniji i laganiji, gotovo “stripovski” film; žestoki i energični gangsterski akcijski triler koji ne otkriva toplu vodu i ne nudi ništa novo, originalno i ono nešto “ispod površine”. Ali koji je zato vraški zabavan zbog crnog humora i silnih šaka, katana i noževa koji lete naokolo, te se film gleda s nevjerojatnom lakoćom. U suštini to je priča o prijateljstvu nekad i danas, priča o izdaji i prijateljima koji postaju neprijatelji, te priča o osveti. Stoga ima tu i nekih dramatičnih momenata, ali kako film ne želi biti ozbiljan i daramatičan, to su tek (površni) elementi koji služe kao podloga za cijeli niz obračuna i fajtova.

S obzirom da The City of Violence odaje počast uradcima Braće Shaw, sve skupa odiše vibrom filmova 70-ih. Posebice zbog zanimljivih redateljskih i montažnih rješenja (brzi zumovi, split screenovi, dugački široki kadrovi i slično), te mjestimičnog funky soundtracka. A naći će se tu i nekoliko referenci na  The Warriorse, spaghetti westerne (prvenstveno u kontekstu spaghetti westernovskih melodija koje se provlače kroz film), te naravno Tarantina, koji bio zasigurno bio ponosan na ovaj uradak. Kompletna završnica u kojoj se dva fancy obučena lika naoružana katanama suprotstavljaju brojčano nadmoćnijim neprijateljima (preko njih 50-ak) priziva u sjećanje ranijespomenutu krvavu sekvencu obračuna u “Kući plavog lišća”. Ali za razliku od Tarantina koji nije štedio na ljepljivoj crvenoj tekućini koja je štrcala na sve strane, ovdje unatoč naslovu nećete naći hektolitre krvi i mnoštvo odrezanih udova. No neka vas to ne razočara jer The City of Violence ima dovoljno šarma da bude svoj na svome.

The City of Violence  zasigurno nije savršen film, te na momente djeluje grubo i “neispolirano”. Ali s obzirom da niti ne pokušava biti dubok, ozbiljan i pretenciozan, nemojte ga ni vi shvaćati (pre)ozbiljno. Trailer koji se nalazi ispod će vam dati dodatan uvid u ono što vas čeka u ovom filmu, a ja vam za kraj još mogu samo poželjeti ugodnu zabavu ako se odlučite pogledati The City of Violence.

Trailer:

Fotke:

2
4
5
6

Leave a Reply

Your email address will not be published.