Merantau (2009.)

Piše: Ivica Pustički

Naš kolega Ivica Pustički, iskusni bloger, poznati amaterski filmaš i prije svega veliki filmofil, svake će nedjelje pod svjetla reflektora dovući po jedan manje poznati film nepravedno zanemaren od većine publike. “Ovi filmovi sami su za sebe preporuka, a ne moje osobno mišljenje”, skromno je naglasio autor bloga Filmova s ruba. Radilo se o niskobudžetnim američkim filmovima ili možda filmovima drugih kinematografija tradicionalno zapostavljenih na ovim prostorima, Ivica će pokazati da se vrijedni filmovi mogu pronaći tisućama kilometara daleko od ograničenih hrvatskih kino dvorana.

preporuka Merantau

Otkako je premijerno prikazan u siječnju ove godine na Sundance Film Festivalu, The Raid 2: Berandal ne prestaje biti vruća tema mnogobrojnih filmskih stranica, blogova i foruma. Od tada do danas film se pojavio u kinima mnogih zemljama diljem svijeta, pa čak i u Hrvatskoj, gdje ga je domaća publika imala prilike pogledati na Fantastic Zagreb Film Festivalu. Ali gdje god da je bio prikazan, The Raid 2 su hvalospjevima podjednako obasipali i kritičari i gledatelji, a po svemu sudeći oduševio je i našeg kolegu Jerka Vičića, koji je u svojoj recenziji filmu dao čistu desetku opisavši Raciju 2 kao “film savršeno tempiranih i koreografiranih scena za koji ne znam ima li veće srce ili muda”. I to posve opravdano, ako se mene, pita jer The Raid 2 zbilja je vraški dobar i kvalitetan akcijski film, te bolji i drugačiji u gotovo svakom segmentu od svog prethodnika. Nastavak tako krasi opsežnija, kompleksnija i ambicioznija priča, daleko više likova, još brutalniji, spektakularniji i raznovrsniji fajtovi koji ovaj put nisu ograničeni isključivo na hodnike i prostorije jedne zgrade pa nude mnogo prostora za kreativnost, te duplo više negativaca i njihovih razbijača s kojima se Rama mora suočiti. Svaka čast Garethu Evansu i kapa do poda jer je uspio nadmašiti samog sebe te napraviti ono što je pošlo za rukom tek rijetkima – snimiti superiorniji i još bolji nastavak. The Raid 2 je za The Raid ono što su T2 za T1 ili Aliensi za Aliena.

Ali s obzirom da The Raid 2 ipak nije tema današnje preporuke, iako je usko vezan uz nju (a iz mojih hvalospjeva je i više nego očito da objeručke preporučam i taj film), vratimo se mi malo unazad. Točnije, vratimo se u 2011., godinu kada je snimljen  The Raid: Redemption. Film bez čijeg uspjeha ne bi bilo Racije 2, niti bi se pričalo o Garethu Evansu i glavnoj zvijezdi Ikou Uwaisu. Ne znam jeste li upoznati s tom trivijom, ali u originalnoj Evansovoj zamisli The Raid: Redemption nije trebao ni postojati te bi se moglo reći da je snimljen igrom slučajnosti. Naime, Evans je prvotno napisao scenarij koji će kasnije postati The Raid 2: Berandal. Ali kako u to vrijeme nije mogao dobiti potreban budžet da realizira tako ambiciozan scenarij bio je “prisiljen” napisati nešto jednostavnije i jeftinije pa je tako nastao The Raid – svojevrsni Indonezijski Die Hard klon radnjom smješten u jednu zgradu.

Pretpostavljam da nitko tada nije mogao ni sanjati da će film postati internacionalna hit senzacija koju su mnogi proglasili jednim od najboljih akcijskih filmova ikada snimljenih. Ali nakon što se dobar glas proširio na sve strane svijeta, nastavak je dobio zeleno svjetlo i sva potrebna financijska sredstva. U najavi je već i The Raid 3, a Evans i Iko su zahvaljujući Raciji 1 & 2 u veoma kratkom roku postali tražena roba. Ali mnogi ne znaju da, prije nego što su se obojica proslavili s Racijom, Iko i Evans su 2009. snimili indonezijsku borilačku dramu Merantau (na nekim prostorima je film poznat i pod naslovom Merantau Warrior) koja unatoč uglavnom pozitivnim kritikama nije postigla baš neki veliki uspjeh.

Sljedeći tradiciju svog sela, Yuda, mladić koji cijeloga života prakticira borilačku vještinu Silat, počne se pripremati za stoljetni obred “Merantau”, duhovno putovanje zbog kojega mora napustiti dom i potražiti uspjeh u nepoznatom svijetu kako bi se uzdignuta čela mogao vratiti kući. Yuda odluči otići u Jakartu kako bi tamo djecu podučavao Silat. Ali nakon niza nesretnih događaja ostane na ulici, bez novca i nesiguran u svoj izbor i svoju budućnost. U trenutku kada odluči da će se vratiti kući unatoč sramoti koja ga čeka, Yuda u jednoj uličici primijeti kako skupina nasilnika maltretira mladu djevojku, Astri. Odluči joj pomoći. Ali tu njegove nevolje tek počinju. Naime, Astri  je žrtva europskog lanca krijumčarenja ljudima na čijem su čelu mahnito psihotični Ratger i njegova desna ruka Luc. Da stvar bude još gora, Ratger nastrada u tom fajtu pa se okomi na Yudu želeći istovremeno nazad svoju “robu” i osvetu, pa za Yudom, Astri i njenim mlađim bratom pošalje hrpu gangstera i razbijača.

Moglo bi se reći da je jedan od razloga zašto Merantau nije doživio isti uspjeh kao The Raid između ostaloga i taj što je film nastao u krivo vrijeme. Naime te 2009. Tony Jaa i njegovi filmovi Ong-bak i Tom yum goong još su uvijek bili u relativno svježem sjećanju mnogih, a Merentau nije djelovao puno drugačiji od spomenutih naslova, tj. kao da nudi nešto novo i neviđeno. Naprotiv, film su reklamirali kao još jedan u nizu akcijskih/borilačkih uradaka koji je napravljen bez CGI-a, žica i kaskadera, i u kojem su sve kaskaderske i borilačke scene izvedene za stvarno. Stoga su mnogi (uključujući i moju malenkost) Merentau od samog početka uspoređivali s Ong Bakom. I zbilja, uspoređujući ih onako površno Merantau i Ong Bak (i Tom yum goong) dijele nekoliko sličnosti, izuzev brutalnih i žestokih fajtova i cijelog tog “bez, CGI-a, bez žica i kaskadera” aspekta. Pa tako u oba filma pratimo mladiće koji svaki zbog drugačijeg razloga odlaze iz sigurnosti svog malog sela u grad gdje se nađu u nevolji iz koje se mogu izvući jedino šaketanjem i lomljenjem tuđih udova u čemu su jako, jako dobri. Ali tu sve sličnosti i prestaju jer je Merantau u konačnici ipak nešto ozbiljniji, dramatičniji, a usudio bih se reći i bolji film koji ima dovoljno osobnog šarma i duha da može stajati “na svojim nogama”. Uz to Merantau je bio prvi Indonezijski borilački film nakon dugi niz godina, i prvi film u kojem je korištena spomenuta borilačka vještina Silat.

Ali unatoč jednostavnom zapletu Merantau nije samo borilački film u kojem se lemaju od prve do zadnje minute, već je to u svojoj suštini drama o dječaku koji je primoran napustiti svoj dom, svoje voljene, i otisnuti se u nepoznato, suočiti se sa svim nedaćama koje će ga snaći, a sve s ciljem da postane muškarac. A kao rezultat toga dobili smo film koji osim što ima muda (čitaj žestoke i izvrsno koreografirane borilačke sekvence) ima i dušu i srce, odnosno likove do kojih nam je stalo.  Tako je Iko već u svom prvijencu dobio priliku da osim zavidnih borilačkih i akrobatskih sposobnosti pokaže i one glumačke, i to u daleko većoj mjeri nego što je to mogao u Raciji 1 & 2. Doduše, zbog dramskih elemenata film je ritmički malo sporiji, posebice u prvoj polovici gdje je centar pažnje više usredotočen na odnos glavnoga junaka s njegovom majkom i bratom, i njegove pripreme za Merantau. Nekima bi melodrama i taj sporiji i neujednačeni ritam filma mogli biti minus, dok bi drugima to pak mogao biti dodatak. Publici na Austin Fantastic Festu 2009. to očito nije smetalo jer su upravo gledatelji Merantau nagradili na dotičnom festivalu, a na Action Festu 2010. osvojio je nagradu za najbolji akcijski film.

Gareth Evans i Iko Uwais bi sami po sebi trebali biti dovoljna preporuka za ovaj film jer je dvojac već u svom prvom zajedničkom projektu pokazao da funkcionira savršeno. Samo, naravno, nemojte očekivati baš Raciju 1 & 2. Za kraj znajte još da postoje dvije verzije ovog filma. Indonezijski director’s cut u trajanju od čak 134 minute, te internacionalna verzija u trajanju od 106 minuta. Moja preporuka je da pogledate obje verzije, ali odluka je na vama. A prije nego što je donesete, bacite još oko i na trailer. U svakom slučaju, koju god verziju da izaberete, nadam se da ćete uživati u filmu!

Trailer:

Fotke:

5
2
4
6

Leave a Reply

Your email address will not be published.