JCVD (2008.)

Piše: Ivica Pustički

Naš kolega Ivica Pustički, iskusni bloger, poznati amaterski filmaš i prije svega veliki filmofil, svake će nedjelje pod svjetla reflektora dovući po jedan manje poznati film nepravedno zanemaren od većine publike. “Ovi filmovi sami su za sebe preporuka, a ne moje osobno mišljenje”, skromno je naglasio autor bloga Filmova s ruba. Radilo se o niskobudžetnim američkim filmovima ili možda filmovima drugih kinematografija tradicionalno zapostavljenih na ovim prostorima, Ivica će pokazati da se vrijedni filmovi mogu pronaći tisućama kilometara daleko od ograničenih hrvatskih kino dvorana.

preporuka JCVD

Vjerovali ili ne ali družimo se već punih 10 tjedana, što će reći da je ovo “jubilarni” 10-i film s ruba koji vam preporučam ovdje na FAK-u. A baš za tu priliku sam izabrao jedan naslov koji će one manje upućene vjerojatno odbiti u samom startu čisto iz razloga jer u njemu glavu ulogu igra “The Muscles from Brussels” , tj. Jean-Claude Van Damme, kojega većina (s pravom) veže isključivo uz borilačke i akcijske B filmove. Na meni je sada može biti težak zadatak da s nekoliko informacija o spomenutom razbijaču i današnjoj preporuci pokušam razbiti predrasude pojedinaca i zainteresirati vas da u konačnici pogledate ono što vam danas nudim. Ali prije nego što predstavim današnji film, evo nekoliko riječi o čovjeku koji je jednom prilikom izjavio “kako svojim guzovima može drobiti orahe”.

Legenda kaže da je mladi 21-godišnji Jean-Claude Camille François Van Varenberg stigao u “obećanu zemlju” 1981. kako bi tamo ostvario svoj američki san i postao filmska zvijezda. Engleski tada još nije znao, a u džepu je imao svega par tisuća dolara, pa dok je čekao priliku života radio je sve i svašta da bi preživio – dostavljao pizzu, konobario, vozio limuzinu, pa čak radio kao maser! Vrijeme je prolazilo, a ambiciozni Belgijanac, koji je do tada već bio osvojio titulu Mr. Belgije, natjecao se u borilačkim sportovima, pet godina trenirao balet te s 18 godina otvorio i zatvorio teretanu u Bruxellesu, i dalje se ne uspjevajući probiti u svijet filmskog biznisa. Sve što je uspio ugrabiti bile su mizerne uloge i ulogice u niskobudžetnim trash naslovima (Monaco ForeverBreakin’No Retreat, No Surrender). A ni poznanstvo s legendarnim Chuckom Norrisom, s kojim je čak neko vrijeme trenirao i sparirao mu, nije donijelo ništa više sem posla kaskadera u filmu Missing in Action.

A onda 1987. napokon dobiva priliku života! Tako je on barem pomislio kada je dobio ulogu u Predatoru nasuprot Arnolda Schwarzeneggera. Spreman napokon pokazati svoje borilačke vještine na filmu te se pomlatiti s Arnijem, Van Damme doživljava veliko razočaranje saznavši da ga je zapravo dopala uloga naslovnog čudovišta, odnosno neudobno i ružno crveno odijelo u kojem je morao skakutati po setu. Nezadovoljan izgledom čudovišta kao i činjenicom da mu se u filmu uopće neće vidjeti lice, Van Damme je odlučio dati otkaz. Druga verzija te priče pak kaže da je dobio otkaz jer je postao naprosto nepodnošljiv konstantnim prigovaranjem i nezadovoljstvom. Bilo kako bilo, moglo bi se reći da je to za njega bila sreća u nesreći jer te iste godine Van Damme uspijeva ugrabiti glavnu ulogu u filmu koji će ga vinuti u nebesa i stvoriti od njega veliku borilačku zvijezdu. Film je, naravno, Bloodsport!

Način na koji je on navodno dobio tu ulogu priča je sama za sebe, i to poprilično nevjerojatna. Gotovo filmska. Ali ostavit ćemo to za neki drugi puta. Unatoč prvotnim problemima zbog kojih je film jedno vrijeme čamio u ladici, Bloodsport je u konačnici postao veliki hit, zaradivši skoro 10 puta više od uloženog, a Van Damme se preko noći pretvorio u zvijezdu. Nakon toga iznenadnog uspjeha snimao je film za filmom (CyborgKickboxerLionheartDeath WarrantDouble Impact), a onda 1992. akcijskim SF spektaklom Universal Soldier napokon uspijeva upasti u ligu velikih igrača A produkcije. Tamo se zadržao do kraja 90-ih, kad je zbog droge, alkohola, loših odluka, arogancije i velikog ega završio u direct to video (DTV) produkciji gdje se manje-više nalazi i dan-danas. Na svoju žalost, Van Damme nikada nije snimio svog RambaTerminatora ili pak Die Hard, te nikada nije postigao veličinu, uspjeh i poštovanje koje su uživali ArnieSly i Willis. U odnosu na “sveto trojstvo akcije”, on je oduvijek nekako bio na “zlu glasu”, tj. nije bio toliko popularan među širom publikom i kritikom, a ni filmovi mu nisu baš kotirali visoko iako je među njima bilo posve solidnih ako ne i jako dobrih naslova (Hard TargetTimecopUniversal Soldier, itd.).

No, zadnjih 7-8 godina stvari su se malo promijenile, a dobri stari Jean naboranog lica koje otkriva da ga godine (ali ujedno i alkohol, droga i ludi provodi) nisu pretjerano mazile, djeluje kao da je malo sazrio i opustio se. Kao osoba i kao filmska zvijezda…usudio bih se čak reći i kao glumac. Pa se tako 2008. odlučio upustiti u svojevrsni filmski eksperiment u koji bi se upustile rijetke akcijske zvijezde, snimivši polu-biografsku komičnu meta-film triler dramu JCVD nastalu u ko-produkciji Belgije, Francuske i Luksmeburga. U njemu je odigrao neku filmsku verziju samog sebe i poigrao se svojim imidžem nesavršene akcijske zvijezde i junaka koji to u biti nije.

U filmu, koji je režirao mladi francuski redatelj Mabrouk El Mechri, Van Damme igra propalu akcijsku zvijezdu (sebe) kojemu je već pun kufer Hollywooda, neuspjeha i loših filmova pa se odluči vratiti kući u Belgiju kako bi se malo odmorio od svega. Da stvar bude još gora, Steven Seagal mu je upravo preoteo ulogu zato jer je obećao odrezati svoj prepoznatljivi repić, tanak je s parama, sve kartice su mu odbijene, a još se povrh svega s bivšom ženom spori oko skrbništva nad kćerkom. Po izlasku s aerodroma zove ga odvjetnik koji mu prijeti da ga neće zastupati ako mu uskoro ne isplati honorar. Van Damme moli svog menadžera da mu posudi neki novac do sljedećeg filma, a kad ga pođe podignuti u lokalnu poštu/banku nađe se usred oružane pljačke i pucnjave. Ubrzo na mjesto zločina dolazi policija i specijalci koji svi od reda zamjene Van Dammea za otmičara što dodatno zakomplicira ionako kompleksnu situaciju.

Svi oni koji očekuju da je ovo još jedan od onih tipičnih wham bam, thank you Van Damme naslova gdje dotični sredi sve negativce svojim kružnim udarcima i spasi sve taoce iz banke ostat će ili razočarani ili vraški iznenađeni. JCVD je naime nešto sasvim drugačije od onoga što smo navikli vidjeti kad je Van Damme u pitanju. Skoro pa art-house uradak koji na neki način pomiče i miče granice između stvarnosti i fikcije te na jedan polu-komičan, polu-ozbiljan i polu-dokumentaristički način se osvrće ne samo na Van Dammeovu karijeru, već i općenito na kompletni akcijski žanr 80-ih i 90-ih godina. Gotovo sve akcije zvijezde iz tog razdoblja spominju se ovdje na ovaj ili onaj način; Stallone, Schwarzenegger, Seagal, Chuck Norris, pa čak i Rutger Hauer. Film se djelomično zasniva na Van Dammeovom privatnom i javnom životu, a djelomično je fikcija. To mu je pružilo priliku da stavi svoje ego sa strane te da se samosvjesno i bez imalo zadrške našali na svoj račun sa svim nedaćama i uspjesima koji su mu se dogodili u karijeri – od teškog početka karijere, ulaska u A produkciju, nezadovoljstva filmovima koje je snimio, preko problema s drogom, alkoholom, gubitkom zvjezdanoga statusa, rastavama brakova, sprdnjama na njegov račun od strane okoline i kritike, gubitkom djece, kao i svojim današnjim statusom zbog kojeg je “osuđen” snimati jeftine akciće u bugarskoj produkciji. Uz sve to, ovo je prvi njegov film u kojem gotovo cijelo vrijeme priča svoj materinji francuski jezik.

JCVD krasi mnogo kvaliteta, od onih tehničkih pa do onih idejnih, glumačkih i režijskih, te u cjelini ovaj uradak djeluje poput mješavine Tarantina i filmova fracuskog Novog vala (uz neizbježan dodatak Being John Malkovich i Dog Day Afternoon). Posebice do izražaja dolaze redateljev vizualni stil i izričaj (dugački mirni kadrovi, ekspresivni kutovi kamere, izblijedjela fotografija, tonalitet filma), kao i nelinearna struktura priče (što je, kao što znamo, Tarantinov zaštitni znak) kojom se redatelj poslužio da se malo poigra s gledateljima i sa smjerom u kojem bi radnja mogla ići, baš kao i specifičan izbor glazbe koja je pojedinim scenama dala još dublje značenje. Uz sve to, redatelj El Mechri ovdje je uspio napraviti što gotovo nikome ranije nije pošlo za rukom (osim možda Ringo Lamu), a to je da iz Van Dammea izvuče ono najbolje – izvrsnu glumačku izvedbu! Stoga kao jedan od najvećih highlighta svakako valja izdvojiti Van Dammeov monolog snimljen u jednom kadru koji traje nevjerojatnih 7 minuta. U tih 7 minuta dotični je filmski razbijač uspio pokazati nevjerojatan raspon emocija, otvorivši srce i dušu. Kada se sve zbroji i oduzme, El Mechri je u konačnici uspio snimiti zabavan, tužan, nostalgičan te nadasve pametan film.

Da je tome tako svjedoči i činjenica da se i publika i kritika koja nikada pretjerano nije gotovila Van Dammea kao filmsku zvijezdu, a posebice ne kao nekakvoga glumca, u ovom slučaju naprosto raspametila proglasivši JCVD njegovim najboljim filmom i njegovom najboljom izvedbom. Sve to rezultiralo je time da je JCVD vjerojatno jedini Van Dammeov film koji na IMDb-u ima ocjenu preko 7 (točnije 7,2/10) i čak 83% te certifikat “fresh” na Rotten Tomatoesu. Pa čak je i Time Magazin njegovu izvedbu stavio na 2. mjesto TOP 5 najboljih muških glumačkih nastupa 2008., odmah iza Heatha Ledgera i njegovog Jokera iz The Dark Knighta!

Ali opet u konačnici pozitivne kritike i nagrade ne znače baš mnogo ako film sam po sebi ne zainteresira publiku. A dobar dio publike na kraju je ipak ignorirao ovaj naslov jer ih, eto, ne zanima naslovni junak. Ja sam se potrudio da ovim podužim i nadam se informativnim tekstom pokušam razbiti moguće predrasude kod pojedinaca, jer bez obzira na to jeste li fan naslovne zvijezde ili ne, ovaj film zaslužuje pozornost. Ne znam je li mi pošlo za rukom skrenuti ičiju pozornost na film, ali ako kojim slučajem nije, možda trailer to učini. Bilo kako bilo, izbor je vaš.

Trailer:

Fotke:

1ryan
2benedict
2
1

Jedan komentar za “JCVD (2008.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.