Black Dynamite (2009.)

Piše: Ivica Pustički

Naš kolega Ivica Pustički, iskusni bloger, poznati amaterski filmaš i prije svega veliki filmofil, svake će nedjelje pod svjetla reflektora dovući po jedan manje poznati film nepravedno zanemaren od većine publike. “Ovi filmovi sami su za sebe preporuka, a ne moje osobno mišljenje”, skromno je naglasio autor bloga Filmova s ruba. Radilo se o niskobudžetnim američkim filmovima ili možda filmovima drugih kinematografija tradicionalno zapostavljenih na ovim prostorima, Ivica će pokazati da se vrijedni filmovi mogu pronaći tisućama kilometara daleko od ograničenih hrvatskih kino dvorana.

preporuka Black Dynamite

Otkako su Robert Rodriguez i Quentin Tarantino zajedničkim snagama svojim double feature grindhose projektom (Planet Terror i Death Proof) oživjeli eksploatacijski film (iliti grindhouse), svjedoci smo cijelog niza sličnih uradaka koji su počeli iskakati poput gljiva nakon kiše. MacheteMachete Kills (oba također u Rodriguezovoj režiji), Hobo with a ShotgunRun! Bitch Run!Bitch Slap, ili pak Nude Nuns with Big Guns samo su neki od grindhouse naslova koji su se pojavili unazad pet i više godina. Ali prije nego što krenemo naprijed s pričom o eksploatacijskom filmu, točnije jednoj od grana istoga, napravimo nekoliko koraka unazad.

Možda ste to već znali, a možda i niste, ali kao što je to slučaj s većinom filmskih žanrova, tako i eksploatacijski film ima svoje podžanrove. I to popriličan broj podžanrova! Nas u ovom slučaju konkretno zanima samo jedan, ali kad je već prilika zašto onako informativno ne spomenuti  još nekoliko popularnijih, kao što su sexploitation, nazisploitation, filmovi o ninjama, giallo, spaghetti westerni, bruceploitation, women in prison filmovi, nunsploitation, ili pak blaxploitation. Naravno, ima ih još, ali kao što rekoh, nas trenutačno zanima samo jedan, a to je upravo ovaj potonji.

Da vas odmah priupitam, što znate o blaxploitation podžanru i blaxploitation filmovima? Ja ću odmah ravno u glavu i najiskrenije priznati da i nisam neki poznavatelj ovoga (pod)žanra. Kao klinac sam pogledao nekoliko blaxploitation naslova, onih poznatijih kao što su ShaftCleopatra Jones i Foxy Brown (te možda još pokoji), ali to je u biti to. Pa što kažete da zajednički onako u najkraćim crtama proučimo (i naučimo) o čemu se zapravo radilo u blaxploitation filmovima, tim više jer će nam taj info svima biti od koristi za film koji vam danas preporučam. Obećajem da neću previše duljiti i zagnjaviti vas nepotrebnim detaljima.

Krenimo otpočetka. Blaxploitation je kao (pod)žanr nastao u Americi početkom 70-ih godina i bio je iznimno popularan sve do početka 80-ih. Glavni junaci i junakinje tih filmova uvijek su bili Afroamerikanci/ke, a upravo su toj etničkoj skupini blaxploitation naslovi bili i namijenjeni, iako su s vremenom postali popularni i među ostatkom (bijelačke) publike. Izuzev tamnoputih glumaca neke od važnijih karakteristika žanra također su bile afro frizure, soundtrack koji su sačinjavali funk, soul i jazz, kao i teme koje su se na sebi svojstven način bavile ropstvom, drogom, svodnicima, prostitutkama i ratom protiv bijelačke premoći. A nije nedostajalo ni golotinje, ni akcije, ni kung-fua, koji je tih 70-ih godina bio iznimno popularan zahvaljujući prije svega Bruceu Leeju. Pa iako kompletan žanr ovako na prvu ruku zvuči kao trash zabava, što u biti i nije daleko od istine, našlo se tu ipak i nekoliko jako dobrih filmova. Moglo bi se čak reći i klasika žanra. Neke sam već spomenuo (Shaft, Foxy Brown i Cleopatra Jones), ali nije zgorega navesti još nekolicinu, kao npr. CoffyBlack CaesarBlack Belt Jones ili pak Super Fly. A spomenimo za kraj ovog infomativnog bloka i nekoliko zvijezda blaxploitation filmova koji svoju popularnost mogu zahvaliti isključivo podžanru, od Freda Williamsona, preko Jima Kellyja, pa sve do Pam Grier i Tamare Dobson.

Sada kada smo ponešto saznali o blaxploitation žanru, evo napokon i nekoliko rečenica o današnjem filmu koji istovremeno veoma uspješno odaje počast i parodira spomenuti žanr. Taj film nezavisna je akcijska blaxploitation komedija/parodija Black Dynamite.
Dakle, Black Dynamite je film o bivšem istoimenom tamnoputom CIA agentu, “najboljem kojeg su ikada imali” kao što on sam to kaže… Nosi dva pištolja, jedan da bi spriječio frku, a drugi da bi stvorio frku, ševi sve u šesnaest i vozi samo najbolji auto jer drugi najbolji ne dolazi u obzir! Kada The Man (čest naziv za bijelce u blaxploitation filmovima) ubije njegova brata, proširi heroin kroz lokalna sirotišta i napuni geto opasnim alkoholom, Black Dynamite će uzvratiti udarac! Objavi rat lokalnim dilerima i krene počistiti ulice od ološa uz pomoć svojih bivših partnera iz vojske i CIA-e. Ali saznat će da nije sve onako kako se čini te da je u sve umiješana i vlada, pa će ga put preko krvavih ulica odvesti sve do Bijele Kuće.

Bilo je već nekih filmova koji su pokušali parodirati ili na ovaj ili onaj način odati počast/oživjeti ’70s eru blaxploitation filmova, kao npr. Undercover Brother iz 2002. ili Baadasssss! izašao godinu dana kasnije. Najiskrenije, u usporedbi s Dinamitom sve su to bili tek jadni pokušaji. Ono što crni dinamit čini znatno boljim i zbog čega film funkcionira savršeno i kao parodija i kao vjeran hommage blaxploitation filmovima je to što djeluje autentično do najsitnijeg detalja, tj. djeluje kao da je uistinu nastao prije 40-ak godina a ne 2009., što je u ovom slučaju iznimno pohvalno. Svi potrebni detalji su tu, od ’70s fotografije, preko soul i funk soundtracka, kičaste odjeće, afro frizura pa sve do kung-fua kojim glavni junak barata kao od šale. A scenarij filma toliko je over the top da samo još više pridonosi konačnom dojmu.
Black Dynamite je snimljen s budžetom od nekih 2,9 milijuna dolara u razdoblju od svega 20-ak dana. Kako bi postigli autentični izgled filmova iz 70-ih, redatelj filma Scott Sanders i direktor fotografije Shawn Maurer odlučili su dinamit snimiti na 16 milimetarskom filmu, a kasnije su sve prebacili na digitaliju zbog lakše montaže. A kako bi sve skupa bilo još autentičnije pobrinuli su se i za neke namjerne greške u filmu koje su inače bile čest slučaj u niskobudžetnim blaxploitation filmova zato što nije bilo ni vremena ni novca za ponavljanje kadrova. Pa se tako kroz film u kadrovima pojavljuje mikrofon, glumci pred kamerama doslovno čitaju sa scenarija, efekti su (namjerno) loši, a tijekom borilačkih sekvenci na momente možete zamijetiti kako kontakta između boraca uopće nije bilo, iako se zvuk udarca čuo.

Idejni začetnik projekta je Michael Jai White, veliki, nabildani crnac sa crnim pojasom u nekoliko raznih borilačkih vještina te poznat po ulogama u žanrovski raznovrsnim filmovima – od akcije (SpawnUniversal Soldier: The ReturnExit WoundsUndisputed II: Last Man Standing), preko drame i blockbustera (TysonThe Dark Knight) pa sve do filmova Tylera Perryja i mnogobrojnih malih uloga u raznoraznim TV serijama. Čovjek je ideju za film dobio još 2006., a zatim je sa svega 500 dolara snimio trailer uz pomoć kojeg je uspio skupiti budžet da film. Black Dynamite je premijerno bio prikazan u siječnju 2009. na Sundance Film Festivalu, a nakon toga se našao na programu još 15-ak filmskih festivala. Na Seattle International Film Festivalu i Toronto After Dark Film Festivalu osvojio je i nagrade za najbolji film. Kritika je za film imala samo riječi pohvale, što mu je donijelo čak 85% na stranici Rotten Tomatoes, a ništa lošije film nije prošao i kod obične publike pa tako u određenim krugovima uživa svojevrsni kultni status.

Inače, već par godina priča se o nastavku, ali do realizacije istoga još uvijek nije došlo, iako ga White konstantno spominje u svojim intervjuima. Ali zato je 2012. napravljena istoimena animirana serija. Pa stoga, ako se u konačnici odlučite pogledati ovaj uradak i isti vam se svidi, znajte da uživanciju možete nastaviti uz seriju. Ali da ne trčim pred rudo, bacite prvo oko na trailer za dotični film. Iskreno se nadam da će vam film u konačnici biti po guštu…ali hej, vaš ukus, vaš izbor!

Trailer:

Fotke:

1
4
5
3

Leave a Reply

Your email address will not be published.