Oskar Schindler: Heroj ili poslovni oportunist?

Piše: Igor Kraljić

s6

Prvi korak prema realizaciji filmske priče o Oskaru Schindleru napravljen je 1980. u Los Angelesu, kada je australski pisac Thomas Keneally sudbonosno odlučio kupiti aktovku u dućanu čiji je vlasnik bio Leopold Pfefferberg. Leopold nije značajan lik iz povijesti o kojem se piše u udžbenicima, ali je svjedok Drugog svjetskog rata iz perspektive zatočenika jednog radnog logora. Svoju priču pokušavao je ispričati svim piscima i producentima koji su dolazili u dućan, a Thomas Keneally naposlijetku je tu priču i materijalizirao u književno djelo pod nazivom Schindlerova arka (Schindler’s Ark). Recenzija knjige ubrzo je poslana Stevenu Spielbergu, koji je bio očaran pričom, ali i nedovoljno spreman i zreo da pretvori takvu priču u film. U nadolazećim godinama nudio je redateljski stolac Romanu Polanskom, Martinu Scorseseju, Billyju Wilderu, da bi na kraju odlučio sam napraviti film o tom dijelu povijesti osjećajući veliku odgovornost prema materijalu.

Jedan od uvjeta da studio financira Spielbergov projekt bio je da prvo napravi Jurassic Park (1993), a tek onda Schindlerovu listu (1993), jer pretpostavka je bila da neće imati emocionalne snage i volje režirati film o dinosaurima nakon filma o Holokaustu. I zaista, nakon Schindlerove liste prošle su četiri godine do sljedećeg Spielbergova redateljskog angažmana, što mu je najduža pauza u bogatoj filmskoj karijeri.

Projektu se pristupilo temeljito i ozbiljno pa je knjiga prošla kroz ruke nekoliko scenarista prije nego što je Steven Zaillian napravio zadovoljavajuću verziju scenarija na 195 stranica. Sljedeći korak  bio je odabrati glumce za dvije vodeće uloge, Oskara Schindlera i Amona Goetha. Spielberg je pomno birao i pokušavao izbjeći velike holivudske face da ne zasjene lika kojeg glume. Tako je došao do Liama Neesona i Ralpha Fiennesa, tada relativno nepoznate glumce koji su stasali na kazališnim daskama. Oboje su imali zadatak pristupiti ulogama jako metodično, promatrajući stare snimke i dokumente iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Osim što su morali vjerno prikazati karaktere, bilo je nužno da u sebi stvore i tadašnji duh vremena.

s4

Cijeli film izgrađen je na ideji da se što vjernije prikažu događaji jer, osim poštovanja prema tom dijelu povijesti, cijela priča izgubila bi plauzibilnost i emocionalni momentum kada bi se pretapala s fikcijom kao što je slučaj s mnogim rekonstrukcijama Holokausta. Išlo se toliko daleko da su odabrali i autentične filmske lokacije u Poljskoj. Jedino u Auschwitzu nisu htjeli snimati jer je Spielberg smatrao da ta lokacija nosi preveliku povijesnu i simboličnu važnost, pa je tik do Auschwitza izgrađena replika logora. Čak je i jedan od producenata filma, Branko Lustig, osobno proveo dio Drugog svjetskog rata u Auschwitzu te iz prve ruke doživio tragediju Holokausta. No, Auschwitz, koji je s vremenom gotovo postao sinonim za Holokaust zbog svoje reputacije, u priči o Schindleru imao je jako malu ulogu.

Oskar Schindler bio je zanimljiva ličnost i prije Drugog svjetskog rata. Uživatelj alkohola i žena, imao je život isprepleten aferama i stalnim promjenama poslova. Tek se sredinom 1930-ih ugnijezdio kao njemački obavještajac, a zatim i kao član Nacističke stranke. 1939. kupuje tvornicu u Krakowu koju će tijekom rata prenamijeniti za proizvodnju municije. Tvornica je  zapošljavala isključivo Poljake, od kojih je određen broj bio židovske vjere. Postotak Židova u Schindlerovoj tvornici tijekom ratnih godina bio je u porastu jer su Židovi za vrijeme nacističkog režima u Poljskoj bili najjeftinija radna snaga. Odnos Schindlera i zaposlenih u tvornici od samih početaka bio je neobično blizak pa je Schindler tijekom cijelog rata koristio svoju poziciju u Nacističkoj stranci da zaštiti radnike tvornice od deportacije u druge dijelove zemlje. Upravo na odnos Schindlera i njegovih radnika fokusira se Spielbergov film te je Liam Neeson dobio uputu da je naglasak na transformaciji njegovog lika iz karizmatičnog raskalašenog oportunista u suosjećajnog čovjeka koji traži iskupljenje s krive strane rata.

Suprotnost Oskaru Schindleru u filmu je Amon Goeth, lik dodijeljen Ralphu Fiennesu. Amon Goeth u stvarnom životu bio je savršeno skrojen pripadnik nacističkog režima. Član stranke od njezinih najranijih dana, već je na početku svoje političko-vojne karijere otkrivao svoju antisemitsku nastrojenost. Njegov ‘posao’ u Poljskoj započeo je kasno u usporedbi sa Schindlerom, ali dovoljno rano da ostavi veliki trag. Kao pripadnik SS-a poslan je u Poljsku da organizira logore gdje će kasnije biti pobijeno više desetaka tisuća ljudi. Spielberg je Goetha vidio kao ultimativno zlo i odabrao Fiennesa za ulogu dotičnog zbog njegovih istovjetnih glumačkih kvaliteta. Kada je Fiennes došao na set obučen u uniformu, jedna od preživjelih svjedokinja Goethovih zločina počela se tresti od straha. Očito je izbor glumca bio potpuni uspjeh.

s2

U filmskoj inačici upoznajemo Oskara Schindlera netom prije ratnih pothvata u svojoj svakodnevnici na zabavi s ostalim pripadnicima Nacističke stranke koja je bila u svom punom usponu. U tom dijelu filma ozračje je mirno, ali sve ukazuje na oluju koja se sprema. Predstavlja nam se i lik Itzhaka Sterna (Ben Kingsley), jednog od protagonista filma, koji pomaže Schindleru postaviti tvornicu na noge i sugerira zapošljavanje većeg broja Židova. Ovdje već dolazi prvi manji sukob istine i fikcije. Dok je film fokusiran isključivo na zapošljavanje Židova u  tvornici, u stvarnosti su veliku većinu radnika u tvornici činili Poljaci drugih vjera. Tek je Itzhak Stern počeo polako povećavati broj Židova u tvornici zbog svojeg velikog utjecaja u židovskoj zajednici. Schindler nije imao problema s ovakvim poslovnim potezima jer su Židovi, kao što smo već rekli, tada bili jako jeftina radna snaga. No, i uz Sternov utjecaj, broj Židova u tvornici nikada nije prelazio veliku većinu kao što bi se mogao stvoriti dojam gledajući film.

Gradacija nacističkih zločina nad civilnim stanovništom Krakowa nastavlja se kroz mučne prizore odvajanja Židova od ostatka stanovništva. U filmu Oskar Schindler koristi svaku priliku da pomogne Židovima i pokaže svoje suosjećanje što je dosljedno za lik kojeg Steven Spielberg želi prikazati, ali većina alternativnih povijesnih dokumenata jednoglasno isključuje Schindlerov herojski status tijekom rata. Ono što je vjerojatnije je da se Schindler nije ničime posebno izdvajao već je išao uz tadašnju struju i brinuo za svoje poslovne uspjehe. Navodno je zaista brinuo za svoje radnike i potplaćivao Nijemce da ne deportiraju Židove, ali primarno zato što je osiguravao da tvornica nastavi normalno raditi uz minimalne gubitke.

U filmu ključni trenutak preobrazbe događa se 1942. kada Schindler svjedoči likvidiranju krakovskog geta i deportiranju Židova u razne logore u Poljskoj. Teško je ovdje uspoređivati fikciju i istinu ili nekoga uzdizati zato što je, promatrajući neljudskost, u sebi našao ljudskost. Tamo gdje je Spielberg stavio početnu točku iskupljenja glavnog lika, mogla bi se staviti i točka bez povratka jer je u tom trenutku vjerojatno već prekasno za Schindlerovo moguće iskupljenje. No, film mora podupirati svojeg protagonista unatoč tome što u tom trenutku Židovi postaju pomalo papirnato sredstvo u cilju glorifikacije Schindlera koji to sve promatra s proplanka sa izrazom neodobravanja na licu. U tom trenutku Schindlerova osobna priča postaje bitnija od sveukupne patnje prikazane kroz film.

s1

Filmski Amon Goeth glavni je negativac i čelni čovjek radnog logora u Plaszowu gdje su 1943. nakon likvidacije krakovskog geta smješteni i Schindlerovi radnici. Spielberg ga je odlučio prikazati kao inteligentno i sposobno zlo, kaotične i nepredvidljive naravi, što rezultira nizanjem teških scena gdje se Goeth igra boga i koristi svoju moć kao mentalnu masturbaciju. Posebno su teške scene ubijanja ljudi snajperom s balkona njegove kuće. Taj famozni balkon bio je predmet rasprava o autentičnosti s obzirom da je fizički nemoguće da je od tamo ubijao ljude, ali Spielberg je možda iskoristio taj balkon zbog filmičnosti i kao još jedno dodatno sredstvo karakterizacije Amona Goetha. Cijela ta sekvenca čini se kao jedan običan ritual u kojem hladnokrvno ubija ljude u logoru kroz ciljnik puške, a zatim pokazuje afekciju svojoj ljubavnici kao da se ništa nije dogodilo. Odličan primjer kako kontekst može smanjiti osjećaj za vrijednost ljudskog života i možda najbolje objašnjenje ratnih genocida općenito. Rat je najbolja situacija za otpuštanje vlastitih inhibicija.

Cijeli je film protkan međusobnim spletkarenjem između Oskara Schindlera i Amona Goetha. Jedan koristi sve moguće trikove da pomogne Židovima, a drugi koristi sve moguće načine da iste eliminira. Teško je reći kako je njihov odnos izgledao u stvarnosti jer postoji više dokumentiranih izvora od kojih neki kažu da su njih dvojica bili prijatelji zbog Schindlerove tendencije da bude blizak s najmoćnijim ljudima režima u Krakowu, dok drugi izvori tvrde da su imali jako površan odnos baziran na koristi koju su mogli izvući jedan od drugoga. Njihov zadnji susret u filmu događa se pokraj brda zapaljenih leševa dok Goeth priopćava Schindleru da se logor zatvara. U stvarnosti je Amon Goeth 1944. uhapšen od strane vlastitog režima zbog krađe, a nakon rata je i pogubljen zbog ratnih zločina. Vrijedi spomenuti da je pred kraj rata smješten i u umobolnicu, što će objasniti kompulzivno ubijanje i izostanak empatije tijekom svoje vladavine u logoru Plaszow.

I onda dolazimo do ključnog elementa priče i točke Oscarova iskupljenja – Schindlerove liste. Da pojasnim samo što je točno ta lista. Pred kraj rata sovjetska je Crvena armija počela oslobađati dijelove Poljske te su praznili veliki broj logora kako bi deportirali zarobljene u druge logore, gdje su ih navodno sistematski ubijali. Jedan od takvih slučajeva je deportacija Schindlerovih Židova u Auschwitz, a do koje nikada nije došlo jer je sastavljena lista od 1200 imena Židova koji će, umjesto u Auschwitz, biti poslani u Schindlerovu drugu tvornicu u Češkoj. Navodno je tristotinjak žena s liste slučajno završilo u Auschwitzu, ali su spašene ponovnim Schindlerovim uplitanjem. Taj je segment priče upitan i ne zna se jesu li zaista ikada bile tamo, ali u filmu je poslužio za još jedan mučan insert Holokausta prikazujući gomilu ljudi kako ulazi u plinske komore očekujući sigurnu smrt, da bi iz tuševa izašla voda bez ikakvih kobnih posljedica.

Schindler sa suprugom Emilie na njihovoj farmi u Argentini nakon rata.

Lista je to koja je, zahvaljujući filmskoj interpretaciji, postala veliki simbol Holokausta. Ili kako Kingsleyjev lik, Itzhak Stern, u filmu kaže: ‘The list is life.’ Opovrgavati da je ta lista čin dobra nema smisla, ali istraživati moralnost i motivaciju iza te liste druga je stvar.

Naime, lista je bila tek opskurni dio povijesti dok se Hollywood nije dočepao knjige koja je nastala na temelju prepričavanja događaja jednog od sudionika. Čak je i pisac Thomas Keneally knjigu okarakterizirao kao roman inspiriran istinitim događajima. I veliki dio te priče zaista jest istina jer je dio službene dokumentacije Drugog svjetskog rata, ali upitna je legenda nastala o Schindleru nakon filmske adaptacije. Prikazan kao moralno siv lik koji posjeduje iznimne količine suosjećanja, skromnosti i osjećaja za ljudski život iskupljuje se svima, i sebi i svijetu, stavivši 1200 imena na listu koja garantira život odabranima.

Kontroverza nastaje iz toga da su ostali sudionici navedenih događaja dali različite iskaze o Schindlerovoj listi koja, moguće, uopće nije bila Schindlerova. Schindler je kod relociranja svoje tvornice imao plan zaposliti 1200 ljudi u novoj tvornici, 900 muškaraca i 300 žena. Nadgledanje tog popisa bilo je prepušteno Marcelu Goldbergu, jednom od židovskih povjerenika u Plaszowu, koji je sastavljao popis po sistemu da odabere 1200 najsposobnijih za rad. Kasnije je nastala potpuna strka u borbi za goli život pa su ljudi počeli potplaćivati Goldberga kako bi njihovo ime završilo na listi. Tako je Goldberg morao križati neka imena kako bi ubrojao one koji su ga potplatili. No, povijest je imala drugačiji  tok i stvorila heroja od Schindlera, iako nikakvog heroja možda nikada nije ni bilo.

s5

Bez obzira na sve kontroverze i alternativna povijesna svjedočenja, Schindlerova lista uvijek će imati veliku težinu i važnost kao dokument jedne crne točke ljudske povijesti. U toj sferi nije ni bitan Schindler, već cijelokupna priča konzervirana u film koji će podsjećati i educirati buduće generacije. Oscar Schindler, heroj ili poslovni oportunist? Nije bitno. Ljudi će uvijek izvlačiti junake, zasluženo i nezasluženo, da bi se lakše povezali. Takvi su simboli nužni za deskriptivnost i grandioznost povijesnih događanja. Oscar Schindler nesvjesno je dobio kulturni spomenik u obliku filma i postao jedan od simbola židovske patnje tijekom Holokausta. U takvom kontekstu njegov mit može biti opravdan, dok god se ne iskorištava kao dio patetične propagande o nečijem mučeništvu. Nažalost, tendencija je ljudi glorificirati muku i patnju onih s kojima se identificiramo.

Spielberg je uzeo osjetljivu temu, možda najosjetljiviju od svih, i uspio napraviti neosporivo filmsko remek-djelo. Sam je to nazvao svojim životnim projektom nakon kojeg je najviše sazrio, i kao redatelj i kao osoba. Čak je film rađen s podvučenim naglaskom na autentičnost. Ipak, na tom polju, teško je odavati mu priznanje kada je od nacista napravio još jedne naciste, a od svih drugih vrlo plošne karaktere koji su nerijetko tek lutke na kojima se zli Nijemci iskaljuju. Nijedan lik u filmu ne odstupa od skrojenog stereotipa u koji je smješten. Možda je i razumljiva nemogućnost da se izbjegnu predrasude kod ovako delikatnih tema, ali vjerodostojnost filmova najlakše pada upravo na generalizaciji. U ovom slučaju presuda o autentičnosti bila bi jako nezahvalna i više je stvar osobnih uvjerenja nego objektivnosti.

U široj slici gledano: ‘Lista k’o lista.’

Jedan komentar za “Oskar Schindler: Heroj ili poslovni oportunist?

  • stilskinaci says:

    Zanimljiv tekst, pohvale autoru. Jedino sugestija za izbacivanje tuđica gdje god je moguće i prilagodba stila govornom jeziku.
    Ideje će biti razumljivije i čitanje pitkije.

    Mislim da nitko ne iskazuje afekcije prema voljenoj osobi, ali možda griješim. Simboli služe opisivanju i veličanju povijesnih događaja. Stvari su uvjerljivije ako nisu plauzibilne, a emocije nemaju momentum, ma koliko mi to željeli, već naboj.

    Sve u svemu, ovo nema utjecaja na moj dojam teksta te se veselim sljedećem.

Leave a Reply

Your email address will not be published.