Chris McCandless: Spajanje lica s legendom

Piše: Sven Mikulec

Članak originalno objavljen na FAK-u sada dalekog 4. travnja 2011. godine, dok kategorija ‘Pod površinom platna’ nije postojala.

CM1

U kasno ljeto 1992. godine, skupina lovaca na sobove iz Anchoragea stigla je do napuštenog autobusa broj 142, hrđavog vozila koje je godinama služilo kao utočište lokalcima prilikom sezonskog lova na aljaskanske kapitalce. Pedesetak metara od busa stajali su neki momak i djevojka, djelujući prilično uznemireno. Iako nisu zavirili u samo vozilo, nalazili su se sasvim dovoljno blizu da primijete određeni zadah koji je dopirao iz njega, kao i zlokobnu poruku na odškrinutim vratima koja je glasila:

S.O.S. Trebam vašu pomoć. Ozlijeđen sam, blizu smrti, i preslab da otpješačim odavde. Potpuno sam sam, ovo nije šala. Za ime Boga, molim vas spasite me. Skupljam bobice u blizini i vratit ću se navečer. Hvala vam, Chris McCandless. Kolovoz?

Skamenjen spoznajom na koju je upućivala kombinacija uznemirujuće poruke i jasnog smrada raspadanja koji je okruživao bus, mladi se par nije usudio pomaknuti. Jedan od novopridošlih lovaca, pak, prišao je jednom od prozora i zavirio unutra. Osim puške marke Remington, kutijice sa streljivom, desetak paperback romana, poderanih traperica i prilično skupog ruksaka, iskusni lokalac uočio je na drugom kraju busa i plavu vreću za spavanje, koja mu se učinila nekako polupunom. Primaknuvši se stražnjem prozoru, zavukao je ruku unutra i lagano protresao vreću.

”Definitivno je bilo nešto unutra, ali o čem god da se radilo – nije težilo puno.”

Radilo se, dakako, o Chrisu McCandlessu.

CM11

Mnogo se pera raspisalo o nesretnom dečku koji je svoj obećavajući život zaključio u tom sada kultnom autobusu, okružen sobovima i dikobrazima, zatrpan izlizanim stranicama Jacka Londona, Tolstoja, Thoreaua, i drugih. Prije svega mislim na vrlo brižno sastavljenu priču spisatelja Jona Krakauera, ali i na nebrojene osvrte svih onih ljudi koji je ova tragedija dirnula dovoljno da svoje mišljenje izraze na papiru. Svoj je doprinos širenju legende o McCandlessu dao i Sean Penn prije nekoliko godina, prekrasnim filmom u kojem je briljirao Emile Hirsch kao nomadski, filozofski nastrojeni odmetnik Alex Supertramp, „putna verzija“ načitanog dvadesetogodišnjeg intelektualca iz dobro stojeće obitelji koji je životnu ušteđevinu donirao organizaciji OXFAM za borbu protiv gladi, ostatak love demonstrativno spalio i zaputio se u američku divljinu, naivan i uzbuđen kao nikad do tad. Bez osvrtanja.

Rođen 12. veljače 1968. godine u kalifornijskom El Segundu kao starije dijete budućeg NASA-inog stručnjaka Walta i njegove supruge Billie McCandless, Chris je već s 8 godina upoznao čari putovanja kad se obitelj preselila u predgrađe Washingtona.

CM8

Chris sa sestrom Carine.

Uvijek pokazujući crtu neke gotovo prkosne tvrdoglavosti, Chris je imao relativno sretno djetinjstvo. Kažem „relativno“ zato što, iako je imao mnogo prijatelja i bio više-manje natprosječno dobar u svemu u čemu se okušao (bilo da se radilo o školi ili hobijima poput trčanja ili racquetballa), oduvijek je bila prisutna nekakva uznemirujuća napetost u njegovu domu. Dani u kojima su pokušavali pokrenuti vlastitu firmu bili su vrlo stresni za njegove roditelje, koji su svoj ispušni ventil, čini se, pronalazili u čestom vikanju, svađanju i razgovorima o razvodu. Naravno, takve su situacije imale izrazito negativan učinak na Chrisa i njegovu sestru Carine: dok su se njih dvoje u tim uvjetima zbližili, Chris se istovremeno počeo udaljavati od svojih roditelja, čemu će drastičan doprinos dati jedno neočekivano otkriće u vezi mračne obiteljske prošlosti.

Samostalan i pustolovnog duha kakav je bio, Chris je često odlazio na duga putovanja preko čitave zemlje, a na jednom od takvih avantura odlučio je posjetiti neke stare obiteljske prijatelje u El Segundu, gdje je otkrio tajnu koju su Walt i Billie od njegova rođenja pokušali zakopati negdje duboko u sebe. Naime, njegov otac već je imao obitelj kad je upoznao i zaljubio se u Billie, što znači da je istovremeno igrao dvije uloge u dvije različite obitelji. Neugodna je spoznaja o očevoj karakternoj manjkavosti duboko potresla Chrisa – držeći se vrlo strogog moralnog standarda koji si je sam postavio pod utjecajem filozofskih disertacija vatrenih moralista poput Thoreaua ili Tolstoja, Waltovo je ponašanje smatrao potpuno neprihvatljivim. Vrativši se s putovanja duboko povrijeđen, ljutit i istinski razočaran, pokušao je nastaviti živjeti kao dotad, ali osjećaj srama nije nestao i jaz između njega i oca nastavio se produbljivati.

CM3

Nema sumnje da mu je očeva afera, s lažima osmišljenim da ju prikriju, sigurno teško pala, ali nije bila jedini razlog njegova neslaganja s Waltom. Po prirodi control freak, stariji je McCandless bio navikao nadzirati sve i svakoga kako na poslu, tako i kod kuće. Chris, s druge strane, jednostavno nije bio materijal za nadziranje – freelancer, samostalan od ranih nogu, ravan ocu po tvrdoglavosti i odlučnosti. Mogli bismo reći da je zapravo pomalo iznenađujuće ne to što je Chrisu prekipjelo, već to što mu je toliko trebalo da mu prekipi. I kad se konačno zauzeo za sebe i othrvao očevoj volji, kako to Krakauer komentira, napravio je to na svoj vlastiti, ekstreman način, potpuno izbrisavši roditelje iz svog života.

Osim toga, McCandless junior nije odobravao stav svojih roditelja prema novcu i materijalnim bogatstvima. Walt i Billie počeli su siromašni, radili jako naporno da zarade novac i nisu vidjeli ništa loše u tome da ga i troše. Chris, pak, to nije mogao shvatiti. Možda najbolji primjer njegove filozofije bio je stari, žuti Datsun koji je istrošenog i izudaranog kupio nekoliko godina prije diplome. Kategorički odbijajući primiti novi auto kao poklon za završetak faksa (pa što će mu, ako Datsun još uvijek sasvim dobro vozi?), Chrisa je lijepa gesta roditelja uzrujala i uvrijedila. Takav je on bio – jednostavan, skroman, praktičan.

Ako vas zanima što je oblikovalo tako beskompromisan stav prema moralnosti kojeg se McCandless pokušavao držati, pitanje je sasvim na mjestu. Kao što sam nešto ranije spomenuo, njegovi najdraži pisci bili su jedan od velikana realizma, Leo Tolstoj, filozofski predstavnik naturalizma i transcendentalizma (ideološka struja iz sredine 19. stoljeća: protest protiv općeg stanja u društvu i kulturi) Henry David Thoreau, kao i Jack London, čiji su opisi Aljaske i natjerali Chrisa da se zaljubi u mističnu zemlju na sjeverozapadu Amerike. Svi od navedenih, a posebice Thoreau, zagovarali su jednostavan, skroman život s glavnom svrhom služenja čovječanstvu. Nadalje, koliko mu je bilo stalo do dobrobiti svijeta možemo prilično jasno vidjeti iz popisa predmeta koje je odslušao i položio na sveučilištu Emory u Atlanti: stekavši diplomu iz povijesti i antropologije, u pravilu je izabirao predmete od većeg društvenog značaja, poput apartheida u JAR-u ili problema gladi u Africi. Što je više upoznavao svijet, to ga je više prezirao zbog korupcije i nepravednosti, a paralelno s postepenim isparivanjem njegove tolerancije spram ljudskih nesavršenosti, Chris se sve više udaljavao od društva.

CM13

Emile Hirsch u ‘Into the Wild’ (2007.)

Pa što se točno dogodilo nakon što je diplomirao? Bez ikakvih upozorenja svojoj obitelji (ako ne računamo krajnje neodređeni „mislim da ću nestati na neko vrijeme“ koji nitko od njegovih bližnjih, zbog njegove sklonosti putovanjima, nije preozbiljno shvatio), odjavio se iz svog skromnog, gotovo asketskog smještaja u Atlanti, poslao ček OXFAM-u i pobjegao iz svijeta kojem nije pripadao, iz društva koje je prezirao. Da je njihov sin napustio Atlantu u svom omiljenom Datsunu, Walt i Billie saznali su tek nekoliko tjedana kasnije kad su ga, zabrinuti što im ne odgovara na pisma, odlučili posjetiti.

Tijekom sljedeće dvije godine, McCandless je u potpunosti uživao u životu koji si je stvorio. Sada se potpisujući kao Alexander Supertramp (vjerojatno pokupio iz knjige velškog pisca W. H. Daviesa, The Autobiography of a Supertramp), putovao je preko kontinenta „živeći od zemlje“, tražeći divlje biljke i bobice, kampirajuće gdje god mu je nemirno srce odlučilo. Tijekom ovih mjeseci pješačenja, upoznao je mnoge ljude koji su svoje susrete s njim okarakterizirali inspirirajućim, čak sudbonosnim. Jedan starac, nakon što je s Chrisom proveo svega nekoliko tjedana, toliko se vezao za dečka da je čak ponudio da ga posvoji kao unuka. Ali taj put, baš kao i u drugim sličnim situacijama, Supertramp je vješto izbjegao bilo kakvo emocionalno povezivanje s ljudima. Znao je uživati u društvu drugih, ali nije mogao ostati na istom mjestu dugo vremena, a na cestu ga je konstantno vraćao osjećaj kojeg je sam opisao kao „nemirne noge“. U jednom od pisama ovom maloprije spomenutom djedici napisao je:

Radost življenja dolazi iz naših susreta s novim doživljajima, i stoga nema veće radosti za čovjeka nego imati horizont koji se stalno mijenja, svaki dan imati novo i drukčije sunce.

CM12

Rona Franza, starca koji je želio posvojiti Chrisa, u filmu je utjelovio Hal Holbrook.

Iz tog je razloga stalno išao naprijed – bilo da se radilo o spuštanju kanuom niz rijeku Colorado prema Meksiku, čišćenju kombajna u idiličnoj selendri Južne Dakote, slaganju hamburgera u McDonald’su u Vegasu ili pripremanju za svoj konačni cilj: Aljasku.

U proljeće 1992., nakon dvogodišnjeg pješačenja po zemlji, stigao je u Fairbanks na Aljasci. Odlučan u namjeri da neko vrijeme živi u samoći, naivni pustolov jednostavno je ušetao u divljinu, u nenapučenom teritoriju južno od autoceste. Bio je kasni travanj i rijeke kroz koje je morao prohodati bile su samo potoci. Ono što nije znao, međutim, jest da je proljeće prijelazno razdoblje kad se topi snijeg, a vodene prepreke, koje je on upoznao kao potočiće, pretvaraju se u jake, široke bujice. Uskoro je naišao na bus br. 142, mjesto koje će mu u sljedećih par mjeseci poslužiti kao dom i – u tužnoj konačnici – kao vlastita grobnica.

U početku je sve bilo upravo onako kako je McCandless i zamišljao da će biti – očaravajuća priroda, mir i tišina za kojima je žudio, pregršt divljih životinja koje su samo čekale da ih se ustrijeli i pojede. Kako je urezao u jedan od bočnih dijelova autobusa, došao je tamo kako bi „ubio lažno biće u sebi i pobjednički završio duhovno hodočašće“. I zaista, čini se da je pronašao ono što je tražio, jer je u dnevnik zapisao:

Ponovno sam rođen. Ovo je moja zora. Pravi život je započeo.

CM12

Nažalost, taj novi život trajao je svega mjesec dana. Bivajući sve slabiji iz dana u dan, jer je na životinje nailazio sve rijeđe, Supertramp se pokušao vratiti u civilizaciju istim putem kojim ju je napustio, ali divlja rijeka Teklanika sada je bila neprijelazna. Zarobljen u hrđavoj metalnoj kutiji, Chris je izgladio nesuglasice sa svijetom i jednostavno čekao. Bila je sredina kolovoza kad se zaputio na svoje posljednje putovanje. Prije toga, uslikao se stojeći ispred busa, izgladnjelog tijela, neprepoznatljivo upalih obraza, držeći pozdravnu poruku u rukama: „Živio sam sretnim životom i zahvaljujem se Bogu,“ pisalo je. „Zbogom i Bog vas blagoslavio!“

Istinski tužna priča, kao što je to u načelu slučaj sa smrtima mladih ljudi. Chris je imao svega 24 godine kad je podlegao gladi na tom prašnjavom madracu u svojoj plavoj vreći za spavanje. Dakako, u ovakvim slučajevima preuranjene smrti, neizbježno je da na površinu ispliva pitanje: je li se moglo ovo izbjeći? Ovo pitanje postaje posebno kontroverzno ako se primijeni na slučaj Christophera McCandlessa.

CM12

Kad god se negdje u opuštenom razgovoru skupine prijatelja ili u kakvoj predavaonici na fakultetu ili srednjoj školi dotakne tema mladićeve tragične odiseje, u pravilu svi oni koji se protive Krakauerovoj i Pennovoj tendenciji uzdizanja, mitologiziranja McCandlessa svoje uporište pronalaze u teško osporivim dokazima da se bogato gradsko dijete uvalilo do grla u nešto sa čime se jednostavno nije znalo nositi. Njegov plan priprema za aljaskansku avanturu zaslužena je meta kritika, a dolazak u divljinu s blago rečeno oskudnom opremom u očima domaće javnosti doživljen je kao direktna pljuska u lice ne samo prirodi koju je podcijenio, nego i svim stanovnicima te zemlje koji se već generacijama nose s okrutnim i nepraštajućim aljaskanskim interijerom. Tako jedan rendžer po imenu Peter Christian piše:

Ljudi, gotovo uvijek mladići, dolaze na Aljasku kako bi se podvrgnuli izazovu protiv nepraštajuće divljine gdje su prilazni putevi i mogućnost spašavanja praktički nepostojeći. (…) Kad McCandlessa gledate iz moje perspektive, brzo shvatite da ono što je napravio nije čak bilo ni posebno odvažno, samo glupo, tragično i nepromišljeno.

Moglo bi se reći da rendžer nije uspio shvatiti što je Chrisa usmjerilo prema busu, ali istina glasi da čak i njegovi najveći štovatelji (u koje se uvijek i sam ubrajam) ne mogu opravdati neoprezne previde koji su doveli do njegove smrti. Primjerice, njegov povratak u grad spriječila je nemogućnost da prijeđe nabujalu Teklaniku. Da je imao poštenu kartu sa sobom (neki izvještaji sugeriraju da je imao jednu prepovršnu), ne samo da bi uočio nekoliko koliba napunjenih hranom i drugim potrepštinama udaljenih nekoliko milja od busa, već bi primijetio i starinsku skelu pomoću koje se prelazi rijeka svega pola milje od mjesta na kojem ju je on neuspješno pokušao prijeći. U vrijeme kad je cijeli svijet već istražen i ne postoji „prazno mjesto na mapi“ čija bi egzotičnost kopkala njegov pustolovni duh, McCandless je taj problem pokušao riješiti tako da je jednostavno odlučio – baciti mapu.

CM14

Unutrašnjost posljednjeg Chrisovog doma.

Da nije bilo ovakve bahatosti ili previda (ovisi na koji način želite protumačiti njegove krive korake), mogao je jednostavno išetati iz divljine i svoju nevjerojatnu priču podijeliti s ljudima. Novinarka lokalnog Anchorage Pressa, Sherry Simpson, elokventno je komentirala općeprihvaćeno uzdizanje Chrisa u nebesa:

U krugu prijatelja i poznanika, priča Christophera McCandlessa odlična je tema za razgovor poslije večere. Većinu vremena slažem se s „sam je to tražio“ taborom zato što ne znam kako da drukčije protumačim ono što nam je poznato o njegovoj patnji. Tu i tamo zalutam u „kakav kreten“ teritorij, povremeno se priklanjajući pobornicima „bio je samo još jedan romantičar na sve-američkom poslanju“. Uglavnom me zbunjuje način na koji je iz cijele priče isplivao kao heroj, kao vrsta privilegiranog-a-ipak-neobično-nezadovoljnog heroja… Za mnoge stanovnike Aljaske, problem nije nužno u tome što je McCandless pokušao napraviti to što je pokušao – većina nas došla je ovdje u potrazi za nečime, nismo li? Nismo li mi napravili svoje vlastite sramotne pogreške? Ali njegovu priču ne možemo shvatiti ozbiljno jer nam ne govori ništa što oprezna osoba već ne zna o željama i preživljavanju. Lekcije koje nudi toliko su očite da je to smiješno: Pogledaj mapu. Ponesi nešto hrane. Znaj gdje si. Poslušaj ljude koji su pametniji od tebe. Budi skroman. Odi u divljinu – ali to neće mnogo značiti ako se ne vratiš. To je ono što me smeta – to što je Christopher McCandless zeznuo tako jako, tako gadno, a ipak tako slavno da je njegova smrt postala simbol nečega vrijednog divljenja, da je njegova nespremnost da vidi Aljasku onakvom kakva ona doista jest postala priča koju mnogi ljudi povezuju s ovim mjestom, priča tako šuplja da gotovo možete čuti vjetar kako puše kroz nju. Njegova smrt nije bila briljantni zajeb. Nije bila čak ni pretjerano originalni zajeb. Samo jedan od novijih, besmislenih zajeba.

CM6

Billie McCandless, Chrisova majka, u posjeti autobusu.

Moram se složiti, mogao je i trebao izbjeći takav kraj. Ali mnogo više od osude ili ljutnje, osjećam tugu. Bio je mlad, izrazito inteligentan, obećavajuće budućnosti, bezbrojnih talenata i istančanog smisla za pravdu i dobrotu. Nažalost, isto tako, rođen je u krivo vrijeme. Njegovo viteško moraliziranje naišlo je na skeptičnost i zbunjenost okoline, njegova ljubav prema prirodi na smijeh i ruganje. Njegov pokušaj da pronađe bolji svijet priskrbio mu je etiketu čudaka ili čak luđaka u očima mnogih.

Što se mog razumijevanja Chrisa tiče, kao student povijesti i ja sam se upoznao s nepravdom u svijetu i patnjama koje su ljudi uzrokovali jedni drugima tijekom svih ovih stoljeća i, barem jednim dijelom, dijelim njegovu začuđenost ljudskom zlobom i potrebom za uništavanjem. Glede prirode, uvijek sam u njoj pronalazio mirno i tiho utočište u kojem sam mogao odmoriti živce i pripremiti se za „sljedeću rundu“, ali ne mogu reći da sam ikad smatrao da je ona sama po sebi čovjeku dovoljna za pravi, ispunjeni život.

U krivu si ako misliš da Radost dolazi samo ili isključivo iz ljudskih odnosa, napisao je dobrom prijatelju. Bog ju je smjestio svugdje oko nas. Ona je u svemu i biločemu što možemo doživjeti.

O čemu je razmišljao u posljednjim trenucima? Možemo raspravljati koliko želimo je li živio briljantnim životom koji je završio tužno ili tužnim koji je završio neizbježno, ali što je njemu prolazilo kroz glavu dok je ležao u onoj vreći, preslab da se pomakne, čekajući smrt? Je li bio prestrašen? Ili nam njegov auto-portret usnimljen nedugo prije smrti zapravo otkriva istinu? Chris stoji ispred busa s pozdravnom porukom u jednoj ruci, drugom maše kameri, izgleda gotovo kao kostur, ali na njegovom je licu smireni osmijeh. Kao da je znao koje pitanje ćemo postaviti, „U redu je“, odgovara nam.

CM2

Neki kažu da nije mogao biti sretan. Ako je, zašto bi napisao „Happines only real when shared“, vjerojatno najcitiraniju rečenicu iz svog dnevnika? Je li shvatio, kako je kraj bivao sve bliži, da je pretjerao? Da se toliko trudio osloboditi veza s drugim ljudima samo da bi završio sam, u srcu Aljaske, ne imajući nikog s kim bi podijelio svu tu ljepotu? Jednako je zanimljiva njegova S.O.S. poruka s početka ovog članka. Jeste li primijetili kako se potpisao? Samo mjesec dana ranije, dok je piskarao neku pretjerano dramatičnu mudrost po unutrašnjosti autobusa, još je uvijek koristio svoj avanturistički pseudonim. Suočen sa smrću, napustio je svoj filozofski alter ego i odjednom ponovno postao dobri, stari Chris. Mnogi ovo tumače kao očitu promjenu mišljenja, kao Chrisovo prosvijetljenje, trenutak u kojem je shvatio da je, oprostite na jeziku, vrijeme zajebancije gotovo. Tko bi shvatio ozbiljno poziv upomoć od tipa koji se naziva Superskitnicom?

S onima koji tvrde da je Chris očito želio umrijeti kad se upustio u kontroverzni pothvat, ne mogu se složiti i svoje viđenje temeljim ne samo na njegovim posljednjim zapisima u dnevniku i uznemirujućem pozivu u pomoć pred smrt, već i na svjedočenjima njegove obitelji i prijatelja. Previše je cijenio život općenito da bi mu palo na pamet da okonča vlastiti. Došao je na Aljasku da na neki emersonijanski način pročisti svoju dušu i vrati se društvu kao novi, bolji čovjek. Da, vrati. Nažalost, tijekom zahtjevnog pokušaja da pronađe pravog sebe, Chris je izgubio sve.

CM15

Smatrali ga mi nepromišljenim idiotom ili potencijalnim uzorom od čijeg ćemo svjetonazora možda ponešto i sami preuzeti, jedna stvar je sigurna: lako je suditi mu, smijati se njegovom djetinjastom buntu i nazivati ga neurotičnom budalom koja je živjela (i umrla) u zabludi. U svakom slučaju, mnogo lakše od alternative – da je Christopher McCandless bio u pravu. Da život može biti življen i na način koji nije općeprihvaćen, uobičajen, i pritom čak nuditi više, biti bogatiji. Za razliku od većine nas, on je imao hrabrosti živjeti u potpunosti, punim plućima. „Sloboda i jednostavna ljepota takvog života previše su dobre da ga propustim“, govorio je. Ako ne uspijevamo vidjeti to, i izabiremo oglušiti se na njegovu poruku, možda ne bi bilo loše da malo razmislimo i zapitamo se – jesmo li posve sigurni da je Chris taj koji je sve ove godine živio u zabludi?

11 komentara za “Chris McCandless: Spajanje lica s legendom

  • Marin says:

    Lijepo napisano, Sven.

    No, kao što si napisao u posljednjem odlomku, uz svo dužno poštovanje prema njegovoj sklonosti prema nonkonformizmu – Chris je bio nepromišljen. Ne idiot. Ali, nepromišljen.

  • Maxima says:

    Ljudi koji inače žive na području Aljaske ili su tamo odlutali (a to si izvanredno povezao i bez toga priča ne bi ni bila to što jeste, a izvrsna je) znani su po svojoj otvorenosti … kako bi Englezi rekli, “blunt”, što na umu to na drumu. Možda je Chris odlučio zauvijek ostati tu upravo na način na koji je ostao, no iz njegove očajničke poruke ne bih tako zaključila… šteta. Par (mega) propusta osiromaše svijet za jednu tako finu dušu.

  • Deni Zgonjanin says:

    Idiot, definitivno…

  • Luka says:

    Pročitao knjigu, pogledao film. Znatiželja mi nije dala mira pa sam poslije pročitao i Thoreaua (Walden) i nešto od Tolstoja, da skužim McCandlessovu inspiraciju. Sve u svemu, jako zanimljiva priča o kojoj se može naširoko pisati/pričati. Ako u današnjem ciničnom svijetu biti romantik i idealist ujedno znači biti i idiot, onda je Chris zasigurno bio kreten svjetskih razmjera. Ja tako ne mislim, iako mu jedino zamjeram bespotrebno hladan odnos prema roditeljima.

  • Sven Mikulec says:

    @ Maxima, nije samo njegova posljednja poruka upućivala na to da se htio vratiti, ima još par zapisa u dnevniku poput (parafraziram): ”Uspio sam. Stoti dan! Ali u vrlo lošem stanju, smrt je sve bliža. Doslovno sam zarobljen ovdje.”

    Krenuo je van iz te pripizdine i prije nego je prava glad počela, samo nije znao preći rijeku.

    @Luka, i ja sam nakon filma i knjige potražio Thoreaua, Tolstoja se, eto, još nisam uhvatio. Apsolutno se slažem s ovim što si napisao za ciničan svijet i brutalno tretiranje roditelja (i pogotovo sestre, s kojom je navodno bio jako blizak).

    Inače, neki su pitali zašto jednostavno nije pokušao privući pozornost vatrom. Ako me sjećanje služi, Carine je na to pitanje odgovorila s nečim poput ”to može pomisliti samo netko tko uopće ne poznaje mog brata”. Kao, nema šanse da Chris zapali šumu, čak ni da si spasi život.

    @ Marin, hvala. :)

  • ivana says:

    Knjigu sam pročitala prije 3-4 godine kao zamjenu za “bez daha ” od istog autora…i ostala sam bez daha, i danas sam svaki put kad se sjetim, a sjetim se jako često i obuzme me neka tuga i žao mi Chrisa onako iskreno mi je žao što nije mislim ni na kraju našao ono što je tražio….ali pokušao je i stvarno je dao sve od sebe :-(

  • Nina M. says:

    Ej Sven, slučajno sam otkrila ovaj članak preko zadnjih komentara i drago mi je da jesam jer mi je baš bio gušt ovo pročitati, pogotovo jer sam nedavno ponovo pogledala film. Komentar mi nije baš ažuran, ali svejedno – super članak, lijepo si to napisao obuhvativši argumente s obje (legenda vs. idiot) strane. Kaj se mog mišljenja tiče, definitivno ga ne bi osuđivala, za mene je on jedan od posebnih likova koji se odvažio napraviti ono što se i ona većina ljudi koja ima želju/potrebu slijedit neki svoj prinicp sreće ni blizu ne usudi. Činjenica stoji da je pritom napravio gadnu grešku, ali svi mi nekad napravimo nepromišljene i krive odluke, samo kaj se ne nađemo u okolnostima u kojima su posljedice zajeba fatalne. Također se slažem s time da mu odnos prema obitelji nije bio fer, posebno prema sestri. Eto, pozdrav :)

  • bartul says:

    Evo je i mene potaknulo da preko vikenda odem trajektom na Brač prespavati pod borom. Ay ćao, odo ja u divljinu. ..

  • Songman_hr says:

    Gradski decko ostaje gradski decko. Napunjena glava sa filozofijom nicega i ides onda u liepu surovu prirodu gdje vrijede druga pravila otkrivat nistavilo svoje duse. Majka priroda bas ne voli takve idiote. Jedino mu se mora odat priznanje da je otisao u vjecna lovista tsmo gdje ne mora placat grobarinu

  • yet_another_coward says:

    Nije poanta u tome da je on gradski decko koji se nespreman nasao u divljini! Da je bio seosko djete koje je otislo u grad opet bi bilo nespremno (droga/kriminal/otudjenost – you name it).
    On je samo htio oprecnost svom trenutnom zivotu kako bi ga bolje razumio. Htio je izaci iz svoje comfort zone i sazrijeti!

    Svi smo mi pomislili na ono sto je Chris doslovno i napravio; pobjeci nekud na osamu i pronaci odgovore na nerjesiva pitanja koja nas tiste. Zato nas Crhis i privlaci; zato sto se uspio odvaziti! No, nasuprot tome njegov nesretan ishod jos vise nas ushicuje jer hrani onu nasu trezvenu stranu koja je spremna i patiti u okolnostima zivota samo da bi ga odrzala. Mislim da je Chris svjesno odabrao taj put, bar do tocke sa koje vise nije bilo povratka!

  • igor says:

    covjeka definitivno razumijem, i meni je ljudi preko glave pa sam s toga kupio vikendicu da se malo osamim…

Leave a Reply

Your email address will not be published.