Tko je Matej Lovrić

Piše: Sven Mikulec

2

Matej Lovrić bio je moj školski kolega, a sa svom trojicom FAK-era redovito je igrao nogomet. Odličan, karizmatičan golman tankih živaca, veliki fan starog rocka, ogroman filmofil, vješt pisac i bivši plivač ramena širih od mog vokabulara.

Teško je bilo koga ovako sumirati u nekoliko rečenica, a pogotovo toliko karakterno šarenu osobu poput njega. Pet je godina prošlo otkako nas je napustio, a još uvijek u glavi čujem njegovo izderavanje nakon što sam bio prelijen da se vratim u obranu. Još uvijek ga vidim kako se davi u ćevapima u Športu u Utrinama, vrlo često mi se učini da ga uočim kako se svojim karakterističnim gegom muva po trgu. Mateja kao osobu ja ni ne mogu opisati, niti je to moja dužnost. Bilo je mnogo ljudi koji su s njim bili bliži od mene, ljudi koje je njegova smrt devastirala i koji se još uvijek od ovoga gubitka nisu oporavili, a vjerojatno nikad ni neće. Moja je dužnost da naglasim koliko zasluga Matej ima u podizanju FAK-a i održavanju portala na životu.

Kao druga osoba koja je pristupila našem sajtu u recenzentskoj funkciji, Matej nam se zahvalio „što smo njegovu životu dali smisla“ i bacio na posao, neumorno kuckajući osvrte na svoje najdraže filmove koji i danas stoje na portalu kao podsjetnik kako na njega, tako i na neka druga holivudska vremena. Da se Matej nije objeručke prihvatio ponuđenog mu zadatka, danas vrlo vjerojatno ne bi bilo naše stranice. Bili su to prvi mjeseci ispipavanja terena, kad FAK nije imao glavu ni rep, kad smo se tražili i kad smo objavljivali stvari poput „idemo na godišnji, uživajte“ ili „nisam ja bio na redu da objavljujem ovu vijest, ali urednik je otišao u Varaždin, jel me čuješ pizdo“. Matej nam je dao svrhu, smjerokaz, napajao nas energijom i zaraznim poletom. A onda je nestao i ostavio rupu.

U njegovu čast preimenovali smo njegovu najdražu kategoriju u „Lovrićeve evergreene“, ali osjećali smo da mu dugujemo više od obične simbolike. Jedan od njegovih najdražih redatelja, John Carpenter, odao mu je vlastitu počast, ali te riječi do Mateja nisu dospjele. U potrazi za nekim boljim načinom da njegovo ime ne postane jedno od onih zaboravljenih, na pamet mi je pao ovaj natječaj, koji će, eto, ove godine doživjeti svoje četvrto izdanje. Odlučio sam dati sve od sebe da okolini pokušam dati ono što je Matej dao meni: inspiraciju i motivaciju. Ako svake godine barem jedna osoba od svih koji sudjeluju u natječaju otkrije da voli pisati, onda je svrha ispunjena. Ne mogu se sjetiti boljeg načina za odavanje počasti čovjeku koji me tjerao da radim više i budem bolji.

Kako na nogometnim terenima, tako i na FAK-u.

Leave a Reply

Your email address will not be published.