Filmski kritičar Marko Njegić na ZFF-u predstavio svoju prvu knjigu

Piše: Marko Stojiljković

Mjesec studeni, Zagreb, ZFF. Četvrtak popodne. Odgledao sam dva filma na jutarnjim press projekcijama i trudim se složiti utiske u neki dnevni izvještaj koji će imati smisla. Sat i nešto vremena prolazi i press centar u dvorani Muller Kina Europa polako se pretvara u prizorište promocije knjige Filmoteka Marka Njegića. Okuplja se šaroliko društvo, neke poznajem, neke ne. Ima tu i žanrovskih fanova, i filmskih profesionalaca, i filmskih kritičara u nastajanju, i druge zainteresirane publike.

Mislim u sebi: “Tko me je tjerao da pišem te dnevne izvještaje, kad sam mogao samo voditi bilješke i sve složiti u tekst ili dva na kraju? Umjesto da lijepo i na miru sjednem i ispratim promociju, možda postavim koje pitanje, kupim knjigu i slikam se s autorom…” A onda se samo sjetim na promociji ČIJE knjige ću prisustvovati, smirim se i završim prethodni posao da bih joj se mogao posvetiti. “Ako Marko može te stvari raditi iz dana u dan, posebno u nabijenom festivalskom tempu, ja moram makar pokušati”, mislim se. Ipak nismo samo imenjaci, smatram ga jednim od svojih profesionalnih uzora i divim se njegovoj energiji.

BOND 2

Da biste shvatili vrijednost Filmoteke kao možda i prijelomnog spisa hrvatske filmske publicistike, morate shvatiti energiju i ličnost Marka Njegića. Možda je deplasirano, ali o takvim stvarima mogu govoriti samo iz osobnoga kuta i osobnog iskustva. Upoznali smo se u Puli na festivalu, ove godine. Prije toga smo komunicirali preko interneta i počeli se pratiti i komentiramo kritike jedan drugome.

Sjedio sam u Circolu i polako “rješavao” zaostatke od prethodne večeri, on je doputovao autom iz Splita, došao po akreditaciju i odmah odjurio da završi nešto svoje. Uvečer smo se sreli na filmu u Kinu Valli s još jednim kolegom, planirao sam poslije filma popiti piće-dva u Circolu i uhvatiti par sati za spavanje. Njegova ideja bila je da pogledamo novog Terminatora u Areni, “jer se isplati”, kaže. Jesmo. I isplatilo se. I sjeli smo na još jedno završno piće ili dva, i otišli svaki na svoju adresu. Sutradan ujutro sam vidio nekoliko Markovih objavljenih tekstova. Iz Pule. Ažurnih. Perfektnih. Dalje je sve teklo “ustaljenim” tokom za nas trojicu filmofila, svaki dan bismo pogledali po nekoliko filmova, išli na žurke i svakog jutra bih, dok se slomljen oporavljam od prethodne večeri i hvatam konce šta, za koga i gdje pišem, bacio pogled na Markove perfektne tekstove i pomislio: “Svaka čast, majstore! Kako ti uspijeva?” Marko Njegić nije samo produktivan autor i vrhunski profesionalac, nego i iskreni filmofil i osoba s najviše energije i oduševljenja za film koju sam upoznao.

BOND 3

Filmoteka je knjiga koja sintetizira njegov filmsko-kritičarski angažman, još od časopisa Hollywood, preko dnevnih kritika, izvještaja, članaka i intervjua u Slobodnoj Dalmaciji, do angažmana na drugim mjestima, u printu i na internetu. U knjizi je sve lijepo strukturirano i sve ima svoje zašto: i žanrovski filmovi 90-ih na kojima smo svi mi s kraja 70-ih i početka 80-ih gradili svoj ukus (posebno je obuhvaćeno “sveto trojstvo” akcijskog filma Stallone – Schwarzenegger – Willis), i domaći, hrvatski film koji se često zanemaruje, i suvremeni arthouse program (Njegić posebno ističe vrijednost La vie d’Adele i Boyhooda kao komplementarnih, paradigmatičnih filmova današnjice), i eseji o starim majstorima “o kojima je sve već rečeno” i o kojima je teško pisati, ali Njegić uspijeva izvući nove paralele koje su se skrivale, dok Hitchcock kao velikan među velikanima ima posebno poglavlje. Tu su, naravno, i top-liste kao poslastica za čitatelja, a noćna mora za sastavljača (jer je zaista teško nešto pošteno poredati i ostati pritom čvrst u odluci) i gomila referenci u tekstovima koje svjedoče o širini autorovog poznavanja filmske umjetnosti.

U društvu moderatora, povjesničara filma Daniela Rafaelića, predstavnika izdavača Veljka Krulčića i autora predgovora, još jednog produktivnog filmskog kritičara Nenada Polimca, govorilo se opušteno i iskreno o kinematografiji, filmskoj kritici koja se neopravdano gubi iz dnevne štampe, ocjenjivanju, fokusu na bolje filmove (jer lošiji ne zavređuju ni tekst), pravilnom gledanju filmova i “sirenskom zovu” piraterije, o problematici dnevnih novina i sve suženijeg spektra pažnje kod današnjeg čitatelja i o mnogim drugim temama koje obilježavaju suvremenu filmsku kritiku. Sve te teme su na ovaj ili na onaj način neraskidivo povezane s knjigom. Filmoteka je svakako knjiga koja bi koristila svakom pravom filmofilu.

BOND 4

A ako se pitate za epilog, evo odgovora: Koliko sutradan, vidio sam još par Markovih tekstova sa ZFF-a, odličnih, kao i uvijek. Ja sam poslije promocije odjurio na film u ranovečernjem terminu, nekako sklopio dnevni izvještaj i sutradan otišao za Ljubljanu na LIFFE, a s ovim izvještajem kasnim, nadam se ne previše. Zamolio bih da mi oprostite. Ipak se po majstorstvu ne mogu usporediti s Markom Njegićem.

Leave a Reply

Your email address will not be published.